Godine 1930. od tadašnje 33 hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo je župne škole. Njihov glavni oslonac bile su časne sestre

Premda su prve katoličke škole u Americi počele nicati već u 17. stoljeću, naglo širenje katoličkih župnih škola otpočelo je polovicom 19. Naime, kako je rastao broj katoličkih useljenika, rastao je i antikatolički osjećaj protestantske većine pa je nužnost katoličkih škola bila velika. Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” […]

Budući da je ove godine 120. obljetnica osnutka toga povijesno važnoga udruženja, ne samo za muslimane iz Bosne i Hercegovine nego i za povijest muslimana u Americi, ukratko ću se osvrnuti na dvije točke vezano uz njegovo utemeljenje i jednu „sitnicu” koju knjiga ne spominje, a tiče se Hrvata.

Prvo, muslimansko društvo Džemijetul Hajrije [potporno društvo] utemeljeno je 1. svibnja 1906., a ne u srpnju te godine. Naime, nekoć poznate čikaške novine Hrvatska zastava, u broju 19, 10. svibnja 1906., donose (i) sljedeću vijest: „Lijep broj Hrvata iz kršne Hercegovine, osnovali su na prvi svibnja o. g. u Chicagu ‘Muslimansko podpomagajuće družtvo Džemijetul Hajrije’, te ih se je u družtvu okupilo do sada oko 80 članova, a svaki dan javljaju se novi članovi, tako da će družtvo u skoroj budućnosti brojiti oko 200 članova. Ovo je prvo muslimansko družtvo u Americi, kog sačinjavaju naša braća iz Hercegovine. U odbor su birani ovi rodoljubi: Predsjednik Salih [Z]ekky Bakšić, podpredsjednik Zaim Kapić, blagajnik Nazif Volić, tajnik Arif Kapič[dž]ić, blagajnikov zastupnik Abas Arslanagić, tajnikov zastupnik Hamdija Drljević, revizorni odbor Smajo Busuladžić, Muslija Bekić, Šaćir Ćatović. Ovih dana družtvo je poslalo vladi u Springfield [glavni grad države Illinois] molbu za charteriranje [registraciju]. Veoma nas veseli, da su se evo i naša braća muslimanske vjere počeli organizirati u dalekom tudjem svijetu. Pokretačima bilo njihovo djelo na čast, a narodu od koristi.”

Hrvatska zastava, dakle, donosi dan utemeljenja društva i imena njegovih prvih dužnosnika, a društvo je dobilo potvrdu odobrenja (certifikat) države Illinois 9. srpnja 1906. godine.

Utemeljitelji udruge Džemijetul Hajrije bili su Hercegovci, većinom iz južne, kolokvijalno istočne, Hercegovine i poneki iz zapadne. U to vrijeme najviše muslimana iz BiH pošlo je u Ameriku upravo iz Hercegovine jer se „američka groznica” širila od priobalja prema unutrašnjosti i mlađi muslimani, kao i drugi, iz dubrovačkoga zaleđa pohrlili su tražiti sretniju budućnost na drugoj strani Atlantika. Najveći ih se broj nastanio u Chicagu i okolici. Koliko mi je poznato, prvi imam u Chicagu bio je Ljubušak Munib Krehić (1885. – 1950.).

Zašto se Hrvatima u Americi žurilo upriličiti tako dojmljivu proslavu prije nego što se u domovini o tome i govorilo?

Približava se kraj 2025. godine – jubilarne 1100. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava. Koliko se naroda u svijetu može podičiti da su imali državu i kralja unatrag tisuću i sto godina?! Ne samo da su Hrvati tako davno imali kralja i državu, nego je hrvatska kraljevina u ovakvom ili onakvom obliku trajala sve do […]

Drugo, zanimljivo je zamijetiti da novoutemeljeno muslimansko društvo nije imalo nikakav etnički, pokrajinski ili državni predznak, nego samo vjerski. Dok su, na primjer, sva imalo važnija hrvatska društva u Americi već krajem 19. stoljeća u imenu nosila nacionalni predznak, društvo Džemijetul Hajrije nije bilo etnički/nacionalno određeno. U useljeničkim spisima na Ellis Islandu nalazimo da su se na ulasku u Ameriku tadašnji hercegovački muslimani većinom izjašnjavali kao Hercegovci, neki kao Hrvati, rijetko „Bosnian”, možda poneko i Srbin, a zamijetio sam da jedan Ljubušak (iz Studenaca) izjavljuje (1911.) da je Turčin. Dakle, uzelo je podulje vremena dok su članovi Džemijetul Hajrije i drugi muslimanski doseljenici iz BiH počeli svoju zajednicu identificirati pod bosanskim imenom. To svjedoči i registracija Muslimanskog vjerskog i kulturnog doma u državi Illinois, odnosno u Chicagu, iz 1955. godine. Tek 1968. članovi tog Doma promijenili su naziv u Bosansko-američko kulturno udruženje. Činjenica je da među muslimanima iz BiH i u Americi nije bilo čvrstoga zajedničkoga nacionalnoga nazivnika pa, vjerojatno, (i) radi vjerskoga jedinstva nisu se htjeli dijeliti po nacionalnim osjećajima ili pokrajinama iz kojih su dolazili.

Nadalje, ne ulazeći u povijest, posebice ne u sadašnjost, hrvatsko-bošnjačkih odnosa, gore spomenuta knjiga prešućuje (a to je danas nekakav standard) jedan važan segment međuvjerskih poštovanja i međuljudskih odnosa između Hrvata katolika i muslimanima iz BiH u Americi, a slično je bilo i drugdje u svijetu.

Naime, Hrvatska zastava pratila je rad čikaških muslimana i pozdravila njihovo organiziranje, a vjerujem da su to radile i druge tadašnje hrvatske tiskovine u Americi. Mi koji smo u Americi živjeli dobro znamo kako su muslimanska društvena i kulturna događanja bila redovno popraćena objavama i člancima u hrvatskim glasilima kao što su bila franjevačka Danica u Chicagu, HSS-ov Hrvatski glas i Hrvatski put u Kanadi te drugim glasilima. Slično je bilo i s lokalnim hrvatskim radijskim rasporedima. K tomu, analitički članci, rasprave, pjesme… muslimanskih autora objavljivani su u časopisima kao što je bila Hrvatska revija.

Još konkretnije i znakovitije, kad se u drugoj polovici 1950-ih radilo na gradnji džamije u Chicagu, svoj su doprinos davali i Hrvati katolici (uključujući i fratre), a gradnju džamije, odnosno Hrvatskoga islamskoga centra u Torontu (i Melbourneu, Australija) zdušno su pomagali Hrvati katolici, novčano i dragovoljnim radom. Ali u spomenutoj knjizi (i drugdje) to se i ne spominje, osim usputno da se u Torontu radilo o „hrvatskim nacionalistima”! Na drugoj strani, muslimani doseljeni iz BiH odazivali su se na neke od katoličkih poziva za pomoć i suradnju. Još se sjećam rahmetli Mehe Zulića koji je, na primjer, prikupljao u Chicagu pomoć (i) za samostan časnih sestara u Bijelom Polju. Sve navedeno može mnogima danas izgledati kao samozavaravanje i obmana, ali bila je to stvarnost koju ne bi trebalo preskakati i ignorirati kad se povijest piše.

Osim toga, jedan broj muslimana iz BiH u Americi i drugdje, uključujući i vrhunske intelektualce, bili su Hrvati, ne samo „deklarativno”, nego po osjećaju i djelovanju. Brojni su bili u prvim redovima u radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Istina, jedni su bili pobornici demokratske države Hrvatske u kojoj bi BiH imala federativni položaj. Ovi su bili bliski HSS-u, središte im je bilo u Londonu i jedno vrijeme izdavali su glasilo Svijest – list Društva bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana u Velikoj Britaniji. Drugi su bili za Hrvatsku bez federalizma i izdavali su list Hrvatska volja – glasilo Hrvata na Orijentu. Sljedbenici obiju struja bile su pobornici države Hrvatske, samostalne, slobodne i demokratske. Istina, bio je tu i Ljubušak Alija Konjhodžić (1899. – 1984.), koji je pripadao četničkom pokretu i u Torontu izdavao srpski list Bratstvo.

Tražio je Radićevu Hrvatsku

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo […]

Spomenute „sitnice” napominjem jer kod pisanje povijesti muslimana iz BiH, ili bilo koje druge povijesti, treba uzimati u obzir činjenice, kakve god one bile, sviđale se one nama ili ne, a ne ih zaobilaziti ili ih prekrajati zbog trenutačnih (ne)prilika i/ili novopečenih ideologija. Ono što ne ide „pod kapu” današnjim ideolozima, ne znači da nije postojalo. Uostalom, tko ima pravo nijekati osobni identitet, vjerski ili nacionalni, bilo pokojnima ili živima. (Istina, imamo u BiH i one koji zlorabe ovo pravo i mijenjaju svoju „nacionalnost” prema trenutačnim osobnim i/ili političkim interesima.)

Hrvatice iz Amerike poslale su 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara!

Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ove crtice pišem ne […]

Povijest nije modna pista na kojoj ljudima i događajima možemo „u hodu” mijenjati „odoru” prema trenutačnoj „modi” i/ili ideološkim prohtjevima. Od povijesnih čimbenika i onog što se zbilo ne smije se zazirati, nego ih treba što objektivnije sagledavati da bismo doznali što je zaista bilo, a ne što bismo mi željeli da je bilo.

dr. Ante Čuvalo

Hrvatice iz Amerike poslale su 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara!

Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ove crtice pišem ne […]

Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” 1840-ih godina, a rastao je i broj njemačkih katolika. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća stigao je veliki val „novih emigranata”, to jest onih iz srednje i južne Europe, među kojima je većina bila katolička, uključujući i Hrvate. Protestantska većina htjela je da katolička djeca pohađaju javne škole da bi ih se što prije ne samo amerikaniziralo nego i „prosvijetlilo”, odnosno otuđilo od katoličke vjere i njihovih etničkih korijena.

U gore spomenutim prilikama, katolici, pod vodstvom crkvene hijerarhije, koja je zadugo bila irskoga podrijetla, okreću se otvaranju župnih osnovnih (8 razreda) škola. Srednje i visoko katoličke školstvo utemeljile su i vodile (vode) različite redovničke zajednice i/ili (nad)biskupije, a župe su se brinule za djecu nižih razreda. Naravno, i škole su bile (i ostale) pod jurisdikcijom lokalnih (nad)biskupa. Glavni oslonac župnih škola bile su časne sestre koje su u njima bile ne samo učiteljice nego i ravnateljice.

Zauzvrat, savezne države usvojile su ustavni amandman po kojem je zabranjeno dodjeljivati ikakvu državnu pomoć župnim (i drugim katoličkim) školama. Dakle, roditelji čija su djeca pohađala župne škole financirali su (uz pomoć ostalih župljana) školu koju pohađaju njihova djeca i istodobno plaćali (i plaćaju) porez za financiranje lokalnih državnih škola. Spremno su podnosili (i podnose) takvu nepravdu da bi svojoj djeci osigurali kvalitetnu naobrazbu i očuvanje vjerskoga i etničkoga identiteta.

Hrvatski useljenici slijedili su uzore drugih katoličkih etničkih skupina u Americi, osnivali svoje župe, gradili crkve i, gdje je bilo moguće, otvarali škole u kojima se za dugo učio hrvatski jezik.

Suvremeni izvori iz godine 1930. svjedoče da je od tadašnjih 33 hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo župne škole. Ovdje donosimo mjesta u kojima su škole tada postojale, godine utemeljene (za onu u Millvaleu, Pa, nisam uspio pronaći godinu, ali bilo je to početkom 1900-ih), broj učenika, broj časnih sestara-učiteljica i kojoj su redovničkoj zajednici pripadale.

Dakle, u gore navedenoj godini (1930.), u hrvatskim župnim školama bilo je 4932 učenika i 98 časnih sestara-učiteljica. Neke od navedenih škola (Milwaukee, St. Louis i Youngstown, na primjer) bile su zatvorene negdje nakon Drugoga svjetskoga rata, a u West Allisu, Wis. i Pittsburghu bile su u poratnim godinama otvorene.

Vrhunac katoličkih župnih škola u Americi bio je polovicom 1960-ih godina, kada ih je bilo više od 12 tisuća. Društvene, gospodarske, demografske, ideološke, crkvene i druge promjene pridonijele su opadanju broja katoličkih župnih (i srednjih) škola. Naravno, ovo se odrazilo i na hrvatske župne škole, pa je većina zatvorena ili spojena sa školom neke susjedne župe. Koliko znamo, još su otvorene samo dvije hrvatske župne škole u Americi, u župi Srca Isusova na jugu Chicaga i župi sv. Jeronima nedaleko od središta toga velegrada. Ovih dana čitamo da će i škola župe sv. Jeronima biti zatvorena na kraju ove 2025./2026. školske godine.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Časne sestre u hrvatskim župnim školama

U hrvatskim župnim školama služile su sestre-učiteljice iz sljedećih redovničkih zajednica: Sestre Klanjateljice Krvi Kristove, Školske sestre franjevke Krista Kralja, uršulinke i (poslije) Kćeri Božje Ljubavi.

Prve hrvatske časne sestre koje su pristigle u Ameriku služiti tamošnje hrvatske iseljenike bile su Klanjateljice Krvi Kristove. Došle su 1906. godine iz njihove središnje kuće u Banjoj Luci, gdje su djelovale još od 1879. godine.

Prije njihova dolaska poznati župnik u Kansas Cityju, Martin Davorin Krmpotić, koji je otvorio (1902.) prvu hrvatsku župnu školu u Americi, molio je časne sestre u Zagrebu da dođu i budu učiteljice u njegovoj župnoj školi, ali njegovi pokušaji nisu donijeli ploda.

Približno u isto vrijeme, župnik hrvatske župe u Millvaleu, Pennsylvania (Slovenac, Mihael Tušek), zamolio je sestre Klanjateljice u Banjoj Luci da pošalju nekoliko sestara u Ameriku i otvaraju hrvatske katoličke škole. Ohrabrile su ih i američke sestre toga reda. Nakon potrebnih crkvenih i američkih odobrenja, u New York je iz Bosne stiglo 16 sestara Klanjateljica u kolovozu 1906. godine. Ali, župnik Tušek, koji ih je pozivao, nije više bio u Millvaleu. Život im se zakomplicirao i s američkim sestrama zbog nepoznavanja engleskoga jezika, pa su pridošle sestre bile na velikim mukama. Ipak, zahvaljujući hrabrosti i sposobnosti časne majke Marije Pauline Schneeberger (1863. – 1941.), sestre su uspjele postaviti čvrste temelje i osigurati budućnost svojoj zajednici u Americi.

Župnik Krmpotić doznao je za dolazak sestara Klanjateljica i jedva dočekao da ih može pozvati u svoju župnu školu. Tako je otpočela njihova misija i među Hrvatima u Americi i zadugo su bile učiteljice u više hrvatskih župnih škola.

Vlč. Davorin Krmpotić odigrao je važnu ulogu u dolasku u Ameriku Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Naime, na njegov poziv, četiri sestre iz te družbe došle su u listopadu 1909. iz Maribora u Kansas City. Bile su to Bonaventura Kunst (1876. – 1949.), Klotilda Sternad, Aurelija Plankar i Pulherija Zovko. One su od tada vodile hrvatsku župnu školu u Kansas Cityju. Broj sestara se povećavao i sestre iz ove družbe postale su učiteljice u više hrvatskih i slovenskih škola u Americi. Među njima je bio lijep broj sestara iz hrvatskih američkih župa.

Sestre Družba svete Uršule ili uršulinke bile su učiteljice u dvije hrvatske župne škole (Omaha i Youngstown). Nisam uspio pronaći jesu li bile iz Hrvatske ili Amerikanke (možda i hrvatskoga podrijetla). Sestre uršulinke potječu još iz 16. stoljeća i bile su vrlo utjecajne u povijesti američkoga katoličkoga školstva, posebice za naobrazbu i odgoj djevojaka. Među ostalim, u New Orleansu su utemeljile (1729.) veoma poznatu Katoličku uršulinsku akademiju za žensku mladež.

Na poziv vlč. Bosiljka Bekavca (starijega) u hrvatsku župu u mjestu Rankin, Pennsylvania, stigle su iz Sarajeva u rujnu 1926. godine četiri sestre Kćeri Božje Ljubavi. Kako se broj sestara povećavao, tako su one širile svoju misiju djelovanja među hrvatskim iseljenicima. U početku su podučavale vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, brinule se za nezbrinute, uređivale crkvu… a s vremenom su postale i učiteljice u nekoliko hrvatskih župnih škola, Farrell-Sharon, Pennsylvania; Milwaukee i West Allis, Wisconsin, na primjer.

Na sjevernoamerički kontinent pristigle su i sestre iz sljedećih zajednica: Školske sestre franjevke iz Bijeloga Polja, sestre sv. Vinka Paulskoga (milosrdnice), Služavke Maloga Isusa, dominikanke, franjevke Kćeri Milosrđa i franjevke od Bezgrešnog Začeća. (Ako koja družba sestara nije navedena, ispričavam se. Nije namjerno!)

Sestre koje su pridošle posljednjih desetljeća prošloga stoljeća uglavnom su podučavale vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, pripremale mlade za svete sakramente, brinule se za uređivanje crkava i liturgijske potrebe, radile na humanitarnom i kulturnom polju… Svojom prisutnošću, molitvom i radom bile su i ostale važan čimbenik u životu hrvatskih iseljeničkih zajednica u Americi i svijetu.

Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

Zaključno

Kao što nije dovoljno istražen rad i uloga hrvatskih ženskih (gospojinskih) društava u povijesti Hrvata u Americi (i drugdje), slično tomu, ostaje na mlađim povjesničarima sagledati i javnosti predstaviti važnost postojanja i djelovanje hrvatskih župnih škola u Americi i nesebičan rad časnih sestara, koje su desetljećima s ljubavlju podučavale i odgajale djecu hrvatskih doseljenika u više hrvatskih naseobina diljem Amerike.

dr. Ante Čuvalo

Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

Ove crtice pišem ne samo radi trenutačnih vijesti o hrvatskim ženama u dijaspori, nego (još važnije) da bih ponukao neku od mlađih hrvatskih povjesničarki da se odvaži istražiti ovaj važan dio povijesti hrvatskog iseljeništva, koji je prečesto ne samo prešućen nego i zaboravljen. Naime, objavljene knjige o životu (tegobama, uspjesima i neuspjesima) Hrvata u svijetu uglavnom govore o društvima u kojima su prednjačili istaknuti muškarci svog vremena.

Ali, mi koji smo živjeli i radili u hrvatskim zajednicama u Americi i diljem svijeta dobro znamo da su žene, uz obiteljske odgovornosti i poslove izvan kuće, pridonijele neizmjerno mnogo za opće dobro u svim našim zajednicama. Rijetko se koja od žena „bavila politikom”, ali općenito govoreći, žene su bile glavni oslonac društvenog, kulturnog i humanitarnog rada u svim župama, udrugama, domovima, zborovima, hrvatskim školama, folklornim skupinama… No njihovi su doprinosi rijetko dobivali medijsku, a još manje znanstvenu pozornost. To je otpisivano kao „ženski poslovi”!

Ovdje ćemo barem natuknuti nekoliko točaka kao mogući putokaz za buduća dublja i šira istraživanja ovog važnog dijela povijesti hrvatske dijaspore.

Da podsjetim, koraci samoorganiziranja američkih Hrvata u udrugu koja je s vremenom postala Hrvatska bratska zajednica, najbrojnija hrvatska organizacija u Americi, sežu do 1894. godine. Samo dvije godine poslije u Chicagu je utemeljeno gospojinsko (žensko) potporno društvo Hrvatska vila. Bilo je to 7. veljače 1896. u domu mlade gospođe Ane Pintur (1873. – 1954.), rođ. Vučina u Jastrebarskom. Podaci (charter) države Illinois svjedoče da su zahtjev za registraciju društva Hrvatska vila podnijeli (i dobili) Ana Pintur, njezin suprug Antun i Tomo Lacković iz Chicaga, čija je supruga bila jedna od utemeljiteljica tog društva.

Mali broj tadašnjih mladih i hrabrih žena napravio je prvi korak, i s vremenom su ostvarile velike uspjehe. Društvo je postalo odsjek broj 30 u HBZ-u, a gospođa Pintur obnašala je razne dužnosti u njegovu vodstvu, bila delegatica na nekoliko konvencija HBZ-a, i pri kraju njezina ovozemaljskog života bila je imenovana začasnom članicom HBZ-a. Iz jednog izvora doznajemo da se na pogrebu jedne od članica Hrvatske vile u 1904. godini skupilo do 40 članica, što ukazuje na tadašnju snagu društva.

‘I hrvatsku budućnost mogu osigurati samo oni koji u nju budu vjerovali’

I akademska sloboda više puta zna biti zakinuta, u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatskim sveučilišnim profesorima to se događalo i danas događa ponajviše zbog domoljublja. Nekoć se zbog „nacionalističkih devijacija” išlo u zatvor, a danas se to radi na „kulturniji” način – uskraćuju se akademska promaknuća, ne dodjeljuje se novac za predložene projekte, marginalizira se […]

Nadalje, bilo je to 1897. kada je prva žena došla kao delegatica na konvenciju najveće hrvatske organizacije u Americi, 4. konvenciji Hrvatske zajednice (poslije Hrvatske bratske zajednice). To je bila Julija Bihelmajer iz gospojinskog društva Sv. Ana, odsjek br. 29 u Alleghenyju, Pennsylvania. Kada je ušla u konvencijsku dvoranu, svi su ostali delegati ustali, povikali: „Živjela!” i zapjevali: „Hrvatice ljubice, ljubile slobodu…”

Koliko sam mogao zapaziti, među ranim hrvatskim ženskim (gospojinskim) društvima u Americi bila su i sljedeća: Hrvatska vila u Chicagu; Sv. Ana u Pittsburghu (spominje se 1897., ali vjerojatno je ustrojeno barem godinu prije); Sveto Srce Marijino u St. Louisu, odsjek 157 HBZ-a, utemeljeno 1901; Marija Prečistog Začeća utemeljeno 1901. u Jolietu, Illinois; gospojinsko društvo Sv. Ana u St. Louisu; društvo Majka Božja u Pittsburghu, odsjek 98 HBZ-a; Zvijezda Danica u Lackawanni, odsjek br. 497 HBZ-a; Hrvatska Danica u Chicagu, odsjek broj 5 HZ-a Illinois; Majka Božja od Trsata u Chicagu; hrvatsko gospojinsko dobrotvorno društvo Katarina Zrinjski odsjek 13, HZ Illinois… Nadalje, treba imati na umu da su i sve hrvatske katoličke župe imale ženska potporna društva koja su uvijek bila stabilan oslonac župa i ustrajno pomagala sve župne djelatnosti.

Premda su žene bile važan dio svih društava u iseljeništvu, one su utemeljile svoja (ženska) društva, afirmirale svoju samostalnost i dale velik doprinos životu i radu hrvatskih naseobina. Žene su se udruživale da bi zajedničkim snagama pomogle jedna drugoj i svojim sunarodnjacima koji su se našli na bespućima iseljeničkog života. Nije bilo rodnog sela ili šire obitelji da bi priskočili jedni drugima u pomoć pa su udruživanja nadomještala prazninu tradicionalnog domovinskog, šireg obiteljskog i društvenog života. Također, ženska društva imala su velik udjel u čuvanju hrvatskog jezika, kulturne baštine i nacionalnog identiteta u tuđem svijetu. Ali njihov je rad imao odjeka i u domovini, posebice na karitativnom i domoljubnom polju. Spremno su pomagale ne samo svojim najbližima nego i domovini u svim njezinim potrebama.

Društvo Hrvatska žena

Važno je ovdje upozoriti na gotovo stogodišnje postojanje i ustrajno djelovanje društva Hrvatska žena u Americi. Ono je utemeljeno 1929. godine u Chicagu. Naime, izvorno društvo Hrvatska žena osnovano je u Zagrebu 1921. godine. Utemeljiteljice su bile poznate Hrvatice tog vremena: Marija Kumičić, Zora pl. Trnski, Ivka barunica Ožegović… Njihova imena svjedoče o ugledu i ozbiljnosti tog pothvata. Ubrzo nakon Zagreba ogranci društva Hrvatska žena osnovani su u više gradova diljem Hrvatske.

Nije slučajno da je društvo Hrvatska žena utemeljeno samo nekoliko godina nakon što su ključni hrvatski političari odveli svoj narod u jugoslavenske magle. Gore spomenute Hrvatice sagledale su težak položaj u kojem su se Hrvati našli i poduzele konkretne korake da bi pomogle svom narodu, posebice najpotrebitijima.

Jedna od utemeljiteljica Hrvatske žene u Osijeku, spisateljica Josipa Glembay, napisala je 1922. godine:

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Za dom svoj živi, pati i radi
Sloga Hrvata nam je spas
Doći će i vama sretni dani
Zapjevajmo u sav glas
„Ljubit slobodu, a mrzit zlo
Hrvatske žene geslo je to”.

Te misli doprle su i u daleku Ameriku i društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Chicagu 27. siječnja 1929. godine. Dogodilo to se samo 21 dan nakon uvođenja srbijanske diktature u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj jugo-državi. Pothvati žena u Zagrebu 1921. i onih u Chicagu 1929. bili su domoljubni i čovjekoljubni refleksi Hrvatica koje su bile spremne raditi i žrtvovati se za dobrobit svog naroda, u domovini i iseljeništvu.

Društvo Hrvatska žena u Americi nekoć je imalo ogranke u Pittsburghu, Clevelandu, Youngstownu, Detroitu… ukupno 26 „grana”. Društvo je bilo (i ostalo) neovisno, nije pripadalo (i ne pripada) nekoj krovnoj organizaciji, stranci ili ideologiji. Svrha mu je bila (i ostala) humanitarno i kulturno djelovanje prožeto hrvatskim domoljubljem. To svjedoče djelatnosti Hrvatske žene u Americi, posebice u Chicagu, tijekom obrambeno-osloboditeljskog rata, kada su žene svojim humanitarnim radom iskazale neizmjernu ljubav za najpotrebitije u domovini.

Osim slanja pisama i posjeta utjecajnim ljudima i ustanovama u Americi, Hrvatska žena neumorno je prikupljala novac i odaslala više od 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara vrijednosti. K tomu, Hrvatska žena iz Chicaga pomogla je, moralno i materijalno, ponovnom utemeljenju (1990.) društva Hrvatska žena u Zagrebu.

Također, društvo Hrvatska žena izdavalo je u Chicagu krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih godina časopis Hrvatica i time jačalo kulturno djelovanje svojih članica i prijatelja te poticalo na rad za opće dobro.

Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad

U ranim večernjim satima u subotu 7. rujna 1991. preminuo je u Gospodinu ispustivši svoju plemenitu dušu, navršivši tek 52 godine, 4 mjeseca i 16 dana, fra Mladen Čuvalo. Umro je u Chicagu, gdje je pri koncu svog života živio, zatvorivši svoje umorne oči od neizlječive bolesti raka. Pokušao je tražiti liječničku pomoć, ali prave […]

Zaključno

Rad današnje Mreže hrvatskih žena moderniji je nego onih iz ranijih vremena, ima nove načine komuniciranja, djeluje brže i globalnije… Uostalom, Hrvatska je konačno samostalna država koja ih povezuje i s kojom surađuju. Ali udruživanje i rad Hrvatica sve tamo od kraja 19. stoljeća do onih iz 1990-ih godina i danas imaju zajedničke trajne vrijednosti. To su ljubav za obitelj, humanitarni i kulturni rad, očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta i, u isto vrijeme, afirmacija i ravnopravnost žena na svim društvenim razinama i poljima rada. Može se biti moderna žena i ostati vjernom svojim korijenima, pridonoseći boljoj budućnosti svog roda i naroda!

dr. Ante Čuvalo

Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad

U ranim večernjim satima u subotu 7. rujna 1991. preminuo je u Gospodinu ispustivši svoju plemenitu dušu, navršivši tek 52 godine, 4 mjeseca i 16 dana, fra Mladen Čuvalo. Umro je u Chicagu, gdje je pri koncu svog života živio, zatvorivši svoje umorne oči od neizlječive bolesti raka. Pokušao je tražiti liječničku pomoć, ali prave […]

Bilo je to dramatično doba i u susjedstvu. U Bosni i Hercegovini godine 1903. smrt je okončala vladavinu Benjamina Kallaya, koji je pokušao nametnuti unitarizam i ideologiju „bosanske narodnosti”. Iste su godine (1903.) urotnici velikosrbi u Beogradu na divljački način pogubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu, na prijestolje doveli dinastiju Karađorđevića i zacrtali doskorašnje srbijanske osvajačke pohode. Tu su bili i počeci Crne ruke (Ujedinjenje ili smrt), vojne tajne organizacije koja je organizirala „četnike” za terorističke pothvate u susjedstvu. Velikosrpski je cilj bio (i ostao) ujedinjenje „srpskih zemalja”.

Američki Hrvati toga vremena pomno su pratili domovinska događanja i pomagali na sve moguće načine svojemu narodu, ali su bili istodobno politički poprilično zatečeni. Pitanje je bilo: kojim putom u budućnost? Koju domovinsku politiku slijediti?

Kod nekih, hrvatsko-srpska suradnja u domovini bila je bezazleno pozdravljena. Drugi, premda nisu bili protiv „novoga kursa”, bili su oprezni. Treći su ostali nepokolebljivi i zagovarali ne samo očuvanje hrvatske državnosti nego i njezinu potpunu samostalnost. Četvrti, posebice neki koji su nekoć bili u austro-ugarskoj vojsci, ostali su vjerni caru Franji. Peti su bili sljedbenici socijalizma, radničkoga internacionalizma i jugoslavenstva, ali su ipak gotovo uvijek čuvali kakvo-takvo hrvatstvo u svojem identitetu.

Na primjer, tadašnje hrvatsko glasilo Naša sloga u San Franciscu zagovaralo je zajedničku hrvatsko-srpsku školu za doseljeničku djecu. Navodno, bio bi manji trošak za jedne i druge. Za takav projekt opravdanje im je davala koalicija u domovini. No drugi su ih ovako opominjali: „Mi se još uviek nalazimo u prilikama medjusobne nesigurnosti. Imade medju nama na jednoj i drugoj strani još uvijek ljudi, koji sa strahom gledaju, ako im brat ulazi u kuću, da mu ju i ne preotme, a zoveš li ga u nju, boji se, da se u njoj ne izgubi.” (Hrvatska Zastava, 4. svibnja 1905.)

Na takav oprez upozoravalo ih je i pisanje srbijanskih glasila u Americi. Na primjer, dok se u domovini krojila hrvatsko-srpska koalicija i pisalo o zbližavanju s „braćom Srbima”, glasilo Srbin u Pittsburghu među srbijanske zemlje ubrajalo je Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Naime, u to vrijeme vlasnikom i urednikom Srbina postao je Rade A. Porubović, od kojega su američki Hrvati očekivali normalnije i prijateljskije pisanje od prijašnjega uredništva. Ali kako tjednik Hrvatska zastava 18. svibnja 1905. piše, on je u svojem prvom uvodniku „pozdravio ostale srpske novine s obećanjem, da želi razvijati s njima složan rad za napredak Srpstva. Ipak moramo na žalost konstatirati, da Srbin ni sada pod novim vlasničtvom ne pokazuje volje stati na ono sviestnije šire narodno gledište sa kojega bi se obazirati imao na ostalo Slavenstvo, a tu na prvom mjestu na čistu narodnu si braću Hrvate. O njima novi urednik ni rieči ne spominje, naprotiv kao i do sada trpa pod rubriku ‘Srpstvo’ našu Dalmaciju te priepornu Bosnu i Hercegovinu.”

Preminuo je Ilija Letica, čovjek koji je proizvodio 70 posto sve plastične ambalaže u Americi

Hrvatska naseobina u Detroitu i okolici nekoć je bila brojčano velika i djelatna. Tamo su Hrvati pristizali već krajem 19. stoljeća, a kada je Ford otpočeo (1913.) masovnu proizvodnju automobila rabeći „tekuću vrpcu”, brojni hrvatski doseljenici pohrlili su zbog posla u Detroit i relativno brzo se organizirali. Još 1907. utvrdili su ogranak hrvatskoga potpornoga društva […]

Komentator, po uobičajenom hrvatskom načinu, umjesto osude, na kraju ponizno uredniku Srbina kaže: „Bilo bez zamiere!” Ti hrvatsko-američki simpatizeri „novoga kursa” bili su za suradnju sa Srbima, ponajprije sa Srbima u Hrvatskoj, ali da to bude „bratski” i „pošteno”! Tada, kao i poslije, ponizno su opominjali „braću”: nemojte pretjeravati, hajdemo pošteno! Ali bilo je i ostalo uzalud „ćoravu namigivati”!

Srećom, među sljedbenicima ove jake struje bio je i velik broj domoljuba i sposobnih kulturnih radnika. Oni su otpočeli mnogo prije „novoga kursa” i zatim nastavili organizirati narodne zajednice, dramska društva, župe, zborove, čitaonice, Sokolski savez i druge organizacije koje su čuvale identitet, kulturnu baštinu i jezik Hrvata u Americi. Gajili su i čuvali svoje, a njihovo pro-(jugo)slavenstvo je ipak bilo prolazno.

Treća snaga među američkim Hrvatima bili su i ostali oni koji nisu skretali s hrvatskoga povijesnoga hoda. Vjerovali su da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu i državnu samobitnost. Te su se snage uglavnom okupljale oko hrvatskih rimo- i grkokatoličkih župa, oko uglednijih svećenika i javnih radnika.

Nadalje, među američkim Hrvatima u početku 20. stoljeća bio je jedan broj i tzv. austriaka. Imali su i svoje organizacije. Uglavnom su dolazili iz Dalmacije jer je taj dio Hrvatske (1815. – 1918.) bio pod izravnom upravom Beča, a ne pod jurisdikcijom Hrvatskoga sabora i bana. Među njima je bilo i mnogo bivših carskih vojnika pa su ostali vjerni caru Franji! Bili su ponosni na Beč, a ne na Zagreb. S „austriacima” je bilo podosta prepucavanja i muke dok nisu polako postali potpuno svjesni svojega hrvatstva.

Kad je buknuo Prvi svjetski rat, posebice kad je Amerika ušla u rat, ostaci „austriaka” i hrvatski domoljubi bili su označeni kao (potencijalni) državni neprijatelji. U prvom redu bili su to oni koji su se protivili srljanju u zagrljaj Beogradu. To je bilo dovoljno da Amerikanci posumnjaju u njihovu lojalnost i mnoge Hrvate (i druge tzv. enemy aliens) zadrže pod nadzorom i represijom, a neki su završili i u logorima. Raspad Austro-Ugarske Monarhije bio je kraj i naših posljednjih „austriaka”.

‘U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem’

Hrvati su obogatili moderni svijet solidnim brojem glazbenika koji su bili visoko cijenjeni i izvan granica Hrvatske, od slavnih opernih pjevačica, violinista, klavirista, gitarista i dirigenata, do pjevača zabavne glazbe. O nekima od njih već sam pisao, a ovdje ću predstaviti čovjeka za kojega se rijetko, ako ikada, čuje. Nisam siguran da se violinist Zlatko […]

Tadašnja posebna sekta među Hrvatima u Americi bili su socijalisti. Sa Slovencima i Srbima tvorili su Jugoslavensku socijalističku federaciju. Od te tri skupine, Hrvati su bili s najvećom internacionalističkom usmjerenošću i najtvrđi revolucionari. Dok su drugi, na primjer, dali podršku američkom ulasku u Prvi svjetski rat, naši socijalisti, odnosno komunisti, ostali su anti-ratnici i šutjeli do kraja rata. Njima su Amerika i kapitalizam bili krivi za sve nedaće i zla u svijetu. Bili su vrlo uporni i naporni, unosili su puno nemira u hrvatske zajednice diljem Amerike, posebice u većim gradovima.

Tada i poslije, našim tzv. socijalistima ta je „bolest” ostala trajna! Oni su ponosni internacionalisti! Uvijek vrište protiv Amerike i Zapada, a spremno imitiraju radikalne ideje sa Zapada i fanatično ih slijede, ne misleći na potrebe svojega naroda i države! Istina, u ime „viših” ideala i socijalne jednakosti, oni danas sebi i svojima osiguravaju „svjetliju budućnost” na račun države koju nisu ni htjeli!

Gledajući s današnje vremenske točke, među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam…, ostalo je domoljubno hrvatstvo. Ali u slobodnoj državi Hrvatskoj sve jače se osjećaju neo-jugoslavizam, šuplji socijalizam i sa Zapada uvezene nove destruktivne ideologije, kojima se domaći aktivisti služe i na njima bez stida pokušavaju izvući korist.

Nažalost, odnedavno se u Americi zapaža klica neo-jugoslavizma na „znanstvenoj razini”. Naime, u tamošnjim slavističkim krugovima rodila se, s crvenom zvijezdom na čelu, udruga The New Yugoslav Studies Association. Kako može biti nova kad stara nije ni postojala! Tu je i ime osobe iz okrilja HAZU-a. Je li to klica bolesti za ponovno raslojavanje Hrvata u Americi? O tome bi trebalo voditi računa i u Zagrebu, ne samo u Americi.

Zanimljiva kletva iz 1905.

Dr. Ante Tresić-Pavičić, hrvatski političar i književnik, posjetio je 1905. Hrvate u Americi. Na skupu u San Franciscu, na kojem je Tresić govorio, pojavila se i skupinica „austriaka” koja je nazočne provocirala.

O tom događaju jedan izvjestitelj, među ostalim, donosi i „srčano” sročenu kletvu:

Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

„Ti kukavni stvorovi, sramote 20. vijeka, za koje se ne može pravo odrediti pripadaju li kolu ludjaka ili bezumne marve, ti stvorovi čija je prošlost crna ko crna lopiža, ti stvorovi bez odgoja i karaktera, ti izdajnici svog roda, u životinjskoj svojoj bjesnoći, uzurlikaše se pred častnim našim zastupnikom i proslavljenim pjesnikom, rigajući spomenute povike. I ti hulitelji naše svetinje, našeg Hrvatstva, rodjeni kao i mi, na divnim žalima divnog našeg Jadrana, i oni su nekad tepali, učeći se govoriti sladke hrvatske riječi. I hrvatskom riječju zbore kroz cio svoj život i tom istom hrvatskom blagom riječju pogrdjuju predrago nam Hrvatstvo! Oj nesretni stvorovi, oj izmeti ljudstva, sakrijte se pred licima poštenih ljudi, bježi gamadi od onih koje u oči pogledati nesmiješ! Vi kukavice, vi odrodi, vi budale, stid vas bilo, ako za stid znate; sramite se svog gnjusnog zločina, koga na svom narodu počiniste! Vaša imena, koja bolje da neobstoje, zabilježiti će se u knjige crnih izdajica, pa kad ih narod bude čitao iz dna duše proklinjat će one koji su ta nečastna imena nosili, proklinjat će vas i uspomenu vašu, i proklinjani ćete biti i u hladnim grobovima, gdje nećete mira naći, jer i tamo, preko groba pratit će vas proklestvo hrvatskog roda, na kom počiniste izdajstvo. I neka, nek proklestvo prati crne izdajice. Prokleti bili za sve vjekove izdajice, zatrla vam se obečašćena imena!” (Chicago, Hrvatska zastava, 4. svibnja 1905.)

Tko ima uši, neka i danas čuje!

dr. Ante Čuvalo

Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad

U ranim večernjim satima u subotu 7. rujna 1991. preminuo je u Gospodinu ispustivši svoju plemenitu dušu, navršivši tek 52 godine, 4 mjeseca i 16 dana, fra Mladen Čuvalo. Umro je u Chicagu, gdje je pri koncu svog života živio, zatvorivši svoje umorne oči od neizlječive bolesti raka. Pokušao je tražiti liječničku pomoć, ali prave […]

Očekivalo se da će Hrvati u domovini i diljem svijeta ovu 1100. jubilarnu godinu obilježiti i uveličati na razne načine; da će državne i kulturne ustanove, škole i župe, selo i grad, sa zanosom proslaviti krunidbu prvoga hrvatskoga kralja. Ali kao da sami sebi ne vjerujemo da smo mi, Hrvati, imali međunarodno priznatu kraljevinu unatrag toliko stoljeća. K tomu, uvijek se nađu pametnjakovići koji su spremni sve što je hrvatsko (valjda je i njihovo) omalovažiti, nijekati, i „dekonstruirati” da bi sijali sumnje i „konstruirali” svoje mitove i zlonamjerne tvorevine.

Istina, tijekom ove godine bilo je nekoliko jubilarnih proslava krunidbe kralja Tomislava. Ali nije bilo ni blizu onoliko slavlja koliko 1925., tijekom proslave 1000. obljetnice toga povijesnoga događaja. Za razliku od ovogodišnjih svečanosti, ondašnje su bile mnogobrojnije, svečanije, i s mnogo više zanosa, u domovini i diljem svijeta.

Među proslavama 1000. obljetnice ima i jedna anomalija. Naime, Hrvati Pittsburgha i okolnih mjesta proslavili su tisućitu obljetnicu krunidbe prvoga kralja svih Hrvata 1903. godine. Ovdje ćemo pokušati dočarati tu „uranjenu” i iznimnu proslavu na temelju zapisa koje su nam ostavili očevidci. Također, nastojat ćemo dokučiti razloge zašto su Hrvati u Americi slavili 1000. obljetnicu krunidbe 1903., a ne 1925. godine.

Ideja i pripreme za proslavu

Zamisao za proslavu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava rodila se 5. ožujka 1903., dok su tadašnji prvaci hrvatske naseobine u Alleghenyju (danas dio Pittsburgha) „uz kavicu” razgovarali o budućim društvenim djelatnostima među tamošnjim Hrvatima. Narod je ideju pozdravio i zdušno prihvatio.

Prvi radni sastanak za organiziranje proslave ove jubilarne obljetnice održan je 17. travnja 1903. u hrvatskoj dvorani u Alleghenyju. Na sastanak su došli vodeći ljudi iz Narodne hrvatske zajednice (od 1925. Hrvatska bratska zajednica) i iz tadašnje Hrvatske katoličke zajednice (utemeljena je u Bennettu 1902.; spominje se i kao Hrvatska katolička radnička zajednica i Hrvatska rimokatolička zajednica; pokretač joj je bio rev. Franjo Glojnarić, župnik, 1899. – 1905., mjesne župe sv. Nikole. On i suradnici osnovali su 1903. i Hrvatski kršćanski politički klub i izdavali novinu Hrvat. Urednik je bio dr. Milan Kovačević. Zajednica, Klub i novine djelovali su samo oko dvije godine.). Na tom sastanku prihvaćeno je da proslava bude održana 1. lipnja 1903. i naglašeno: „Tko je Hrvat, taj će na rad i doprinijeti sve moguće da se čim dostojnije proslavi tisućugodišnjica ujedinjenja Hrvata.”

U uži odbor za proslavu izabrani su sljedeći: dr. Milan Kovačević (predsjednik), Petar Pavlinac (potpredsjednik), Zdravko V. Mužina (prvi tajnik), Kosto Unković Mejić (drugi tajnik), Josip Šubašić (rizničar), vlč. Franjo Glojnarić i Katarina Ruklić (savjetnici). Da je proslava imala sveopću potporu,vidi se iz činjenice da su na tom (prvom radnom) sastanku sudjelovali predstavnici deset hrvatskih naseobina Pittsburgha i okolice. Širi odbor brojio je 52 člana. Izabrano je osam Hrvatica u poseban „Gospojinski odbor”. Također, na sastanku je dogovoreno da „čist dobitak od ove proslave bude namijenjen [novoutemeljenoj] školskoj ‘Družbi sv. Ćirila i Metoda u Sjedinjenim Državama’” (Družba je utemeljena u veljači 1903. kako bi se mogla otvoriti škola za hrvatsku djecu „na američkoj podlozi te širiti hrvatsku knjigu među američkim Hrvatima, a uz to priređivati takve zabave i predavanja, kojim bi opet svrha bila podignuti izobrazbu među američkim Hrvatima i među njima podržavati hrvatsku svijest u koliko se je to ticalo hrvatskoga podmlatka u Americi”. U roku od nekoliko mjeseci imala je 10 podružnica, ali vrući politički događaji u Hrvatskoj privukli su veliku pozornost Hrvata u Americi pa je Družba sv. Ćirila i Metoda izgubila na važnosti i u relativno kratkom vremenu prestala s radom.).

Zanimljivo je zamijetiti da je među članovima odbora bio i Jovo Ličina, Hrvat pravoslavac, kojega bi danas neki brojili među Srbe! (O odnosima Hrvata katolika i Hrvata pravoslavaca u Americi 1903. godine, iz gradića Rankina, Pa., iseljenik M. Š. piše sljedeće: „[M]ogu Vam javiti takodjer, kako većina naše braće Hrvata pravoslavnih živu s nama katolicima u ljubavi i slozi, prem imade i ovdje grčko-istočnih popova, koji bi htjeli pomutiti našu slogu, ali ufajmo se, da tim šugavim ovcama to neće poći za rukom, te nećemo nikome za volju pasti na lipak.” Tjednik Hrvat, Gospić, 15. ožujka 1903. Nažalost, „šugave ovce” su uspjele!).

Veličanstvena proslava

Prvoga lipnja 1903. na svim hrvatskim kućama na ulici Ohio i drugdje u Alleghenyju vijorili su se hrvatski i američki barjaci. Hrvatska crkva sv. Nikole u Alleghenyju, u istoj ulici, bila je dupkom puna naroda koji je nazočio svečanoj sv. misi u 10 sati. Jedno izvješće kaže da se okupilo do dvije tisuće Hrvatica i Hrvata.

Sv. misu predvodio je vlč. Mato Matina (župnik u gradu Rankinu). Asistirali su vlč. Milan Sutlić (župnik u Clevelandu), vlč. M. Golubić (župnik grkokatoličke župe u Clevelandu), lokalni češki župnik, vlč. Fr. Šebik i vlč. J. Zalokar, iz slovenske župe sv. Barbare, Bridgville. „Krasnu je prigodnu propovijed” održao vlč. Mirko Kajić, župnik hrv. župe u Johnstownu, koja je objavljena u listu Hrvat, brojevi 13, 14 i 15, 1903. godine.

Nakon službe Božje slijedio je ručak. Zbog velikoga broja vjernika, objed je poslužen u dvije dvorane. Na oba mjesta tijekom ručka redali su se prigodni pozdravi i riječi dobrodošlice. Glavni tajnik priređivačkoga odbora, Mužina, dobio je više od stotinu telegrama u kojima su Hrvati diljem Amerike slali prigodne čestitke i domoljubna ohrabrenja.

U tri sata popodne, u Turner dvorani na So. Canal ulici, započeo je središnji dio slavlja. Osim glazbenoga dijela, raspored je bio sljedeći. U ime priređivačkoga odbora sve je pozdravio i zaželio dobrodošlicu J. Salopek, a potom su održali prigodne govore vlč. dr. Mato Matina, Petar Pavlinac (predsjednik Hrvatske narodne zajednice), Zdravko V. Mužina (jedan od utemeljitelja hrv. katoličke župe u Alleghenyju i Hrvatske narodne zajednice) i dr. Milan Kovačević (liječnik i književnik). Jedno izvješće svjedoči kako su „žive slike” priredile gospođa i gospojica Žibrat. „U sredini jedna povrh druge stajale su dvije djevojke držeći vijence u rukama; na lijevoj strani publike jedna je držala sliku oca i preporoditelja domovine Hrvatske, Dr. Ante Starčevića, a druga je držala sliku biskupa Strossmajera, mecene hrvatskog naroda. Povrh jedne i druge slike vile su držale lovorvijence. Ni kraja ni konca burnom odobravanju. Zastor padne. Nakon nekoliko časaka zastor se digao, a visoko na pedestalu ukazala se gospođa Žibrat, kraj koje je stajao Petar Pavlinac razvivši hrvatsku zastavu N.H.Z. Nastalo je neopisivo oduševljenje. Skladno je pjevao g. Knežević, a i S. Horvatić svojim solom, kojim je svima omilio. Navečer je bio ples, koji je potrajao preko pola noći.”

‘U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem’

Hrvati su obogatili moderni svijet solidnim brojem glazbenika koji su bili visoko cijenjeni i izvan granica Hrvatske, od slavnih opernih pjevačica, violinista, klavirista, gitarista i dirigenata, do pjevača zabavne glazbe. O nekima od njih već sam pisao, a ovdje ću predstaviti čovjeka za kojega se rijetko, ako ikada, čuje. Nisam siguran da se violinist Zlatko […]

Sve tadašnje hrvatske novine u Americi pisale su o velikim uspjesima proslave 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava u Alleghenyju, a priređivački odbor objavio je knjižicu od 16 stranica, na hrvatskom i engleskom, naslovljenu U spomen proslave 1000 godišnjice krunisanja hrvatskog kralja Tomislava, Allegheny, Pa., 1. lipnja 1903. Sjedinjene Države Sjev. Amerike. Uz dvije slike, knjiga sadržava: Proslov – prigodna pjesma dr. Milana Kovačevića; govor (na oba jezika) vlč. dr. M. Matine; govor (na oba jezika) Petra Pavlinca; govor (na oba jezika) dr. Milana Kovačevića i govor (na oba jezika) Z. V. Mužine.

Ta prva, „uranjena” proslava 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava bila je vrlo svečana i uspješna, na zadovoljstvo organizatora i Hrvata u Americi općenito. Nameće se pitanje zašto su Hrvatima u Americi žurilo upriličiti tako dojmljivu proslavu prije nego što se u domovini o tome i govorilo. Ovdje ćemo donijeti nekoliko natuknica kako bismo odgonetnuli odgovor(e) na to pitanje.

Političke prilike u Hrvatskoj i njihov odjek među iseljenicima u Americi

Sve što se događalo u Hrvatskoj, dobro i loše, imalo je odjeka među hrvatskim iseljenicima u svijetu. Tako je bilo i krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Iseljenici u Americi ne samo što su pozorno pratili nepravde i progone koje je hrvatski narod trpio pod režimom (1883. – 1903.) bana Khuen-Hédervárya, nego su uvijek bili spremni pomagati na razne načine svojemu napaćenomu narodu i domovini.

Početkom 1903. u Hrvatskoj su političke prilike postajale sve teže, a otpor režimu sve otvoreniji i krvaviji. Započeo je „skupštinski pokret”, dogodilo se ubojstvo Ivana Pasarića, oca troje djece, zbog paljenja mađarske zastave, redali su se prosvjedi protiv mađarizacije, ukidane su studentske stipendije, zbivala su se svakodnevna uhićivanja i ranjavanja, uveden je i prijeki sud u nekim kotarevima… To je izazvalo gnjev i bunt i među Hrvatima u Americi.

Svečano okupljanje 1. lipnja 1903. u Alleghenyju bilo je, dakle, istodobno proslava i prosvjed. To se lako uočava i iz prigodnih riječi Petra Pavlinca, predsjednika Narodne Hrvatske Zajednice, koji u svojem govoru naglasi: „Prolivena krv hrvatskog seljaka Ivana Pasarića, koji je branio pravo i čast naše domovine, vapi k nama, koji smo u zemlji slobode i ravnopravnosti, da je osvetimo bilo na koji način. Najčasnije za sada osvetiti ćemo je time, ako pritečemo u pomoć njegovoj razcviljenoj suprugi i kukavnoj dječici…”

Skupljana je i slana pomoć za obitelji poginulih, ranjenih i progonjenih, za studente i razne druge potrebite u domovini. U tu svrhu utemeljena je (u svibnju 1903.) udruga Hrvatska Narodna Obrana u Americi. Osim prikupljanja novčane pomoći, organizirani su i masovni prosvjedni skupovi u svim većim hrvatskim naseobinama, na kojima se govorilo ono što narod u Hrvatskoj nije smio. Na jednom od velikih prosvjednih okupljanja (29. svibnja 1903. u Alleghenyju, dva dana prije proslave krunidbe kralja Tomislava) bili su i predstavnici Poljaka, Slovaka, Čeha i Slovenaca. Tu je Z. V. Mužina, tijekom svojega vatrenoga govora, izvadio i potom zapalio mađarsku zastavu. To je dočekano s velikim odobravanjem, klicanjem i pjevanjem „Lijepe naše”. Na tom skupu prihvaćeno je da se pošalju dva izaslanstva u Washington D.C. Prvo državnomu tajniku SAD-a, a drugo u austrijsko poslanstvo, da bi tamošnje dužnosnike upoznali s Khuenovom autokratskom vladavinom te zatražili pomoć i zaštitu hrvatskih prava u domovini.

Nadalje, nisu iseljenici u Americi reagirali samo na progone i negativne pojave, nego, vapeći za hrvatskim jedinstvom, svesrdno su pozdravljali sve pokušaje suradnje hrvatskih oporbenih stranaka i neovisnih intelektualaca. I proslava 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava odvijala se u žarkoj želji za hrvatskim političkim i nacionalnim jedinstvom. To se posebice vidi iz govora dr. Matine, koji je naglasio: „Sloga i ljubav naša stavlja na prestolje prvog kralja hrvatskoga Tomislava. Sloga i ljubav podala nam je umjetničke ruke, da od zlata i dragoga kamenja skujemo i satvorimo kraljevu krunu, te ju postavimo na glavu junačkomu hrvatskomu sinu Tomislavu… Kad je nestalo sloge i ljubavi nestalo je kovača krune hrvatske a nestalo je ujedno i hrvatske sreće.” I prizor dviju slika, Starčevića i Strossmayera, na pozornici koje su bile „okrunjene” lovorovim vijencima očito su bile poruka i vapaj „onima doma” da samo s ljubavlju i slogom možemo izboriti svoju slobodu.

Prilike među hrvatskim iseljenicima u Americi i proslava u Alleghenyju 1903.

Polovicom 19. stoljeća Hrvati počinju u većem broju pristizati u Ameriku, ponajprije u Kaliforniju, Louisianu i New York, a masovno useljavanje krenulo je krajem 1880-ih godina. Gdje god je bilo rudnika, tvornica i kamenoloma, bilo je i brojnih Hrvata.

Prve udruge za uzajamnu pomoć nosile su imena „Slavonic”, „Slavic”, „Illirian”, „Dalmation” i slično jer nacionalna svijest tih ljudi nije bila istančana (Sljedeći primjer ukazuje na nejasnoće identiteta među (nekim) iseljenicima toga vremena. Naime, novopridošli Hrvati rodom iz Kastavštine, Lošinja i nekoliko njih iz Dalmacije utemeljili su 1900. u New Mexicu potporno društvo “Majka Božja s Trsata”, odsjek 143 Narodne hrvatske zajednice. Nakon nekoliko mjeseci pridružilo im se već postojeće samostalno potporno društvo koje je nosilo ime „Slavensko primorsko društvo”. Uvjet ujedinjenja bio je da se zadrži i njihovo ime. Tako je nastalo „Slavensko primorsko družtvo Majke Božje s Trsata”, br. 143 NHZ. Službena odora bila je „slična onoj austrijske mornarice, nakićena hrvatskom krunom i trobojnicom”. Zastava je bila „amerikanska, koju kiti velika hrvatska vrbca, uz to se zaključilo na izvanrednoj sjednici, da se imade što prije dobaviti još velika hrvatska zastava.” Slavensko ime, hrvatska trobojnica i kruna, narudžba velike hrvatske zastave i boje austrijske mornarice! Očito, oni su osjećali da su Hrvati, ali vanjština je bila šarena. Nije bilo samostalne hrvatske države!) Ali pred kraj stoljeća, rastom broja novopristiglih Hrvata započinje i nacionalni preporod hrvatskih iseljenika u Americi. Naime, među novopridošlima bio je i jedan broj školovanih i nacionalno svjesnih ljudi, a neki su od njih zbog domoljubnih djelatnosti morali potražiti slobodu u Americi (npr. vlč. Mato Matina (1854. – 1905.), vlč. Davor Krmpotić (1867. – 1931.), Nikola Polić (1842. – 1902.), Zdravko V. Mužina (1869. – 1908.) i brojni drugi.) Zahvaljujući radu i upornosti tih pojedinaca ne samo da je hrvatska svijest naglo rasla nego su nicale i hrvatske organizacije, župe, škole, domovi, novine, zborovi, glazbeni sastavi… Udruživali su se u političke klubove da bi mogli biti čimbenik u američkoj politici i u humanitarne udruge da bi pomogli jedni drugima i potrebitima u Hrvatskoj. Imali su kulturna društva da bi čuvali i prenosili svoju kulturnu baštinu na mlađe naraštaje.

Jedna od tih organizacija bila je i Narodna hrvatska zajednica, utemeljena 1894. godine. Ona je 1903. imala više od 240 ogranaka i više od 16 tisuća članova (U tiskovini Svjetlo, Karlovac, od 6. rujna 1903. stoji „da HNZ broji 17 000 članova, ako li se pribroje i žene članova, to znači taj broj [je] 26 000. Ovo je najbrojnije hrvatsko društvo”. Iz toga se može vidjeti koliko je bio velik broj samaca!) Ali kad se uzme u obzir da je početkom 20. stoljeća u Americi bilo (računa se) oko 300 tisuća Hrvata, onda je taj broj premalen. Zato je i velika proslava 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava bila usmjerena ne samo na jačanje nacionalne svijesti nego i na poziv okupljanja u zajedničke redove NHZ-a.

Predsjednik Zajednice, Pavlinac, na proslavi 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava, u svojem je govoru istaknuo i ovo: „N.H.Z. imala je od početka pa i danas ima dvije glavne svrhe: podupirati svoje članove materijalno i moralno. Materijalno, da nastradali Hrvati u ovoj zemlji ne skapavaju i ne padnu u svojoj nesreći na teret državi. Moralno, da se u hrvatskim iseljenicima iza toliko stoljeća izrabljivanja u tudje svrhe probudi čista narodna svijest: da nauče svoje iz dna srca ljubiti, a tudje štovati ukoliko je štovanja vriedno; da može svaki sam pojmiti što znači biti slobodan čovjek u slobodnoj zemlji i kako treba tu slobodu cieniti i upotrebiti.”

Godina 1903. – prekretnica u Hrvatskoj i u iseljeništvu

Ban Khuen maknut je s banske vlasti u lipnju 1903. i odlazi u Mađarsku. U kolovozu te godine u Hrvatskoj započinje politika „Novog kursa” koja će (1905.) izroditi „Riječku rezoluciju” i hrvatsko-srpsku koaliciju. „Novi kurs”, „Rezolucija” i nesretna H-S koalicija oduzimaju dah zamahu nacionalnoga preporoda koji se odvijao među američkim Hrvatima tijekom desetak posljednjih godina 19. i prvih godina 20. stoljeća. Moglo bi se s pravom tvrditi da je jubilarna proslava 1000. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja u Alleghenyju bila posljednji veliki svehrvatski domoljubni izražaj iseljeničkoga preporoda među Hrvatima u Americi. U toj proslavi sudjelovali su konzervativniji i liberalniji intelektualci, simpatizeri Starčevića i Strossmayera, te vodeći crkveni ljudi i župe. Ali, s dolaskom politike „Novog kursa” i u iseljeničkim redovima nastaje domoljubna pomutnja, koju će srpske i projugoslavenske snage uspješno potpirivati i njome manipulirati.

Nadalje, u to se vrijeme pojavio i naglo jačao još jedan važan društveno-politički čimbenik koji je uspješno unosio razdor i ideološke sukobe među hrvatskim iseljenicima u Americi. Bili su to sljedbenici i pobornici socijalizma.

Naime, zbog Khuenova općega terora i zabrane sindikalnih organizacija, jedan broj zanatlija, naučnika i radnika, koji su bili članovi socijaldemokratske stranke (osnovane 1894.) ili pod njezinim utjecajem, pošli su iz Hrvatske tražiti slobodu u Americi. Nastanili su se u velikim industrijskim centrima, ponajprije u Alleghenyju i Chicagu. U početku su djelovali potiho i učlanjivali se u postojeće odsjeke Narodne hrvatske zajednice. Ali su se relativno brzo ohrabrili, počeli organizirati i glasno djelovati.

Slijedeći svoje uzore u Hrvatskoj i njihove upute, nisu promicali samo socijalizam, nego i „narodno jedinstvo”, odnosno jugoslavenstvo, i ateizam. Tako su već 1903. u Alleghenyju otvorili jugoslavenski klub i jugoslavensko obrazovno društvo te počeli „osvajati” odsjeke NHZ. U Chicagu su 1907. počeli izdavati socijalističke (navodno hrvatske) novine Radnička straža, kojima je prvi urednik bio socijaldemokratski aktivist Milan Glumac, Srbin rodom iz Bosne. Ideologija jugo-socijalizma dobro se uklapala u tadašnji radnički pokret u Americi i naglo se širila (i) među hrvatskim radnicima. Utjecaj jugo-socijalizma među Hrvatima u svijetu konačno je skončao 1990-ih, ali i nakon toliko tragedija domovinska ljevica danas skuplja krhotine propalog jugo-komunizma.

Politika „Novoga kursa”, H-S koalicija i nagli uspon djelovanja socijalista bili su važni čimbenici koji su pomutili domoljubno ozračje koje je dobrih desetak godina jačalo među hrvatskim iseljenicima u Americi i bilo svečano osvjedočeno na proslavi 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava u Alleghenyju, Pennsylvanija.

Preminuo Hrvat iz Argentine koji je zabilježen kao najmlađi liječnik na svijetu! Bilo mu je tek 19 godina…

Nije lako odrediti tko su genijalci, ali ih relativno lako prepoznajemo. Također, teško je reći kako se postaje genijalan. Odgovori su raznoliki. Neki tvrde da su geni glavni čimbenik. Drugi pak tvrde da priroda nije važna, nego ustrajan i discipliniran rad stvara genije. Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak […]

Zašto baš 1903.?

Koliko smo mogli doznati iz tadašnjih izvješća o proslavi, Z. V. Mužina je kazao da je Tomislav postao knez 903. i bio okrunjen kraljem 925. godine. Dakle, proslava u Alleghenyju 1. lipnja 1903. bila je ponajprije usredotočena na ujedinjavanje hrvatske zemlje pod knezom Tomislavom, a ne na godinu njegove krunidbe. Kako je Mužina zaključio da je to bilo 903., ostaje zagonetno.

Istina, godine 1903. objavljen je roman Velimira Deželića, Prvi kralj, pa je i to moglo potaknuti ideju proslave krunidbe kralja Tomislava te godine. Slavko Pavičić u knjizi Hrvatska vojna i ratna povijest i Prvi svjetski rat. Split: Knjigotisak, 2009., str. 11. i 12., kaže: „Knezu Bijele Hrvatske Tomislavu (903. – 928.), kasnije prvom hrvatskom kralju, uspjelo je od Bijele Hrvatske stvoriti jaku silu na Jadranu.” Nije nam poznato na temelju kojega je to povijesnoga izvora ustvrdio.

Uostalom, nije važna godina, nego priznanje hrvatske kraljevske krune i države.

dr. Ante Čuvalo

Napomena

Članak je temeljen (ponajviše) na sljedećim izvorima: manuskript Jurja Škrivanića, čiju presliku posjedujem, a objavljen je u knjizi Povijest američkih Hrvata, Zagreb: Hrvatski svjetski kongres, 2011.; članak vlč. Bosiljka Bekavca (starijega), Naša Nada Kalendar za američke katoličke Hrvate, za običnu godinu 1930., Hrvatska Katolička Zajednica, U.S.D. Amerike; knjižica U spomen proslave 1000 godišnjice krunisanja hrvatskog kralja Tomislava, Allegheny, Pa., 1. lipnja 1903. Sjedinjene Države Sjev. Amerike. Presliku te knjige poslala mi je Maura Coonan, Assistant Archivist, Immigration History Research Center Archives, University of Minnesota, Minneapolis MN. Srdačno zahvaljujem Mauri i Institutu na ljubaznosti i pomoći.

Dodatak

Ovdje donosimo pjesmu koju je dr. Milan Kovačević (1869. – 1931.) napisao u čast krunidbe kralja Tomislava. Donosimo i govor vlč. dr. Mate Matine (1854. – 1905) na proslavi 1. lipnja 1903. u Alleghenyju. I danas bi njihove riječi trebalo pomno čitati!

Proslov

U krvi svojoj zaguši se Rim; —
Nad drevnim hramovima,
Uzbiesnio je oganj, uzvitlo se dim,
Te propast bude puku i senatorima!…
A barbar dignu gordo svoje čelo
I nogom zgazi u prah,
Što gonilo je u strah
Kroz stoljeća čovječanstvo cielo.

Ko kakav bludnik zgurio se rod
Pompeja, Cicerona,
I, što bijaše nekadanje slave plod,
— Velebni luk — sad svjedokom je, vasiona
Gdje divlja četa kolo igra svoje,
Uz urlik gdjeno pjeva
I zalud na nju zieva
Ta vučica grozna s djece dvoje.

Al nije zato propao još sviet!…
Gle: tamo, gdjeno sjajno
Òbasjalo je sunce „od istoka cviet“ —
Il biser –: rimskog cara boravište bajno,
Predivni dvor, što poput basne niče,
Dá tamo, gdje na valu
Na jadranskomu žalu
Kò labud se ladja lako miče.

Sakupio se puk, da velik god
U sreći sada slavi
I, kad do kopna stignuo je zlatni brod,
Sav narod pade nice, u silnoj tad ljubavi
U mladenačkom žaru klicat stade
Na pozdrav zlatnom daru,
Što po svom poklisaru
Previernom puku papa dade.

Oj, koli divan bio je taj dar!
U duši puka toga
Usplamtila je radost i ponosa žar,
Jer dar taj jeste kruna, kojom sad mu svoga
Preslavno čelo Tomislava kralja —
Od hrvatske koj krvi
Zavriedio ju prvi —
Na duvanjskom polju krunit valja.

Kroz stoljeća je trajo divski boj,
Što hrvatsko ga pleme,
Za dom si novi vojevalo svoj
I njegova je krvca bila pravo sjeme,
Iz kog je nikla država mu jaka,
Da svatko njega časti
A klanja mu se vlasti
Na Adriji sinjoj zemlja svaka.

I, kladno sada zlatne krune sjaj
Sa kraljevske mu glave
Zablieštio je narod sakupljeni taj,
Tad Tomislav je stigo vršak svoje slave,
A gora, dol i more jeknu jekom
Od klika, što zaori,
Ko grom što zagromori:
„Oj, živila slava Tvoja viekom!“

Na četir’ strane sjeknu njegov mač,
Što znak nek bude svima,
Da nositi će poraz, prouzročit plač
Po cielom svietu puka svoga dušmanima,
A vojske silne oružje tad bljesnu,
Jer, rado će u poju
Vojevat š njim u boju —
I štitova sto tisuća tresnu.

Raširila se njihova je moć,
A slava sve do danas
Rasvjetljuje nam prošlost ko zvjezdica noć:
Jer divnu stvorili su domovinu za nas,
Poškropiv krvlju svojom prvi kamen
Prebajne zgrade one,
Gdje nikad ne utone
U zaborav junačtva im znamen.

I hrvatski dok živ nam bude rod,
Dok bude brat uz brata,
Viek slavit nam je radostni taj god:
Pred tisuć ljeta uskrs nas Hrvata!
I nek se vije crven—bielo plava
Ta zastava nam sveta,
A diljem cielog svieta
Nek ori se: Tomislavu slava!

Govor

U ozbiljnim epohalnim časovima narodnoga života dolikuje svjesnom sinu majke domovine, da za koji časak sjedne na školske klupe, gdje korisno predavanje drži stara učiteljica ali vazda lijepa i mila, koja je na sveučilištu svega čovječanstva primila diplomu sposobnosti, a zove se po uzvišenom zvanju svojem „magistra vitae” a po imenu zove se „historija”, ili našim milim jezikom hrvatskim „povjest”.

Povjest nas nauča poznavati dogodjaje, a to je baš onaj naukovni predmet, kod kojega se imademo ozbiljno zamisliti, da mu shvatimo veliku važnost. Značajno je to, što se povjestni dogodjaji obično stavljaju u sasvim drugu kategoriju duševnoga narodnoga života, nego li u koji oni spadaju. Obično se tvrdi, da pojedinci stvaraju dogodjaje ili epohalne preokrete. To je krivo shvaćanje. Povjesnički dogodjaji su izlijev sveukupne nepokvarene narodne volje i uzrok javnoga života; a pojedine osobe su tek posljedice ili tvorine toga uzroka.

Nije na primjer istina, da je Napoleon stvorio francuzko carstvo; već je istina, da je slobodna volja francuzkoga naroda stvorila dogodjaj, koji je stavio carsku krunu na Napoleonovu glavu. — Narodnja volja bijaše dogodjaj, a Napoleon tek slučaj.

Duh Oliwera Cromwela, bio on, kako mu drago jak, nije bio stvoriteljem ujedinjenih republika: Englezke, Irske i Škotske. Ujedinjena narodna volja stvorila je ujedinjenje tih velikih republika, i stvorila je ujedno Oliwera Cromwela kao protektora ili ephora. Taj dogodjaj (a ne osobna krivnja) odrubio je okrunjenu glavu englezkomu kralju Karlu I.

Na novcu ove slavne države, gdje mi sada uživamo blagodati slobode, stoji napisano: „E pluribus unum”. Ko je to prvi dao urezati u zlatni i srebrni novac ovih država, pogodio je historički dogodjaj ove zemlje. Nije samo jedan čovjek rekao „Amerika Američanima” već je volja cjelokupnoga naroda zatražila, da bude „E pluribus unum”. — Volja naroda u ogromnoj zemlji četirijuh zona stvorila je od 49 država jednu državu „E pluribus unum”. Volja naroda bijaše onaj umjetni stolar, koji je sagradio blistavu stolicu za predsjednika saveznih država. Ujedinjena volja naroda postavila je prvoga predsjednika na tu slavnu stolicu. Niti prvi, niti ikoji drugi predsjednik nije stvorio saveznih država, već je savez narodnje volje stvorio prvoga predsjednika i stvara ostale.

Bilježimo ovu činjenicu, a po tom dajmo krila duhu svojemu, koj ne poznaje zapreka mjesta ni vremena. Neka poleti u mile one i slavne krajeve hrvatske. — Neka motri i rasudjuje što se je u domovini Hrvata zbivalo nazad jedne potpune tisuće godina! Što se je u maloj ali miloj hrvatskoj zemlji zbivalo onda, kada se ni u dvadesetoj descendenciji nisu rodili praroditelji onoga slavnoga muža, Kristofa, koji je obreo ovu veliku zemlju, u kojoj mi sada živimo? Što se je u nas dogodilo mnogo prije, nego li je noga istoga Erika Rande stupila na kopno Groenlandije? Sjaj divnoga hrvatskoga nakita rijesi grudi hrvatskih junaka. Gvozdeno oružje, osvjetlano slavnim pobjedama, što ih je izvojištila ne opisiva heroička hrabrost hrvatskih junaka, svjetlucao se o bedrima hrvatskih banova. — Duša sveukupnoga naroda pjeva pjesmu najdivnije melodije. Narod pjeva pjesmu, koju je sam napisao, umočiv pero svoje u crvenilo krvi srca svoga. Pjeva tu pjesmu melodioznu ali „forte”, hoteć da sav svijet čuje glas hrvatske duše: Sloga i ljubav naša stavlja na prestolje prvoga kralja hrvatskoga Tomislava. Sloga i ljubav podala nam je umjetničke ruke, da od zlata i dragoga kamenja skujemo i satvorimo kraljevsku krunu, te ju postavimo na glavu junačkomu hrvatskomu sinu Tomislavu. Taj dogodjaj imao je, a i sada imade svoj jezik, kojim je ne ustrašivo svemu svietu progovorio: Evo Ti hrvatski sine Tomislave hrvatske krune! Stavi ju na dičnu glavu svoju s uvjerenjem, da je kruna mandat narodne volje i ujedno simbol narodnje slave. Kralj je mandatar, ili zapovjednik, koji zapovjedati imade, da se zapovjed narodne volje savjesno ovršuje.

Blago bijaše stanje hrvatskoga naroda, dok se je ovaj glas narodnje hrvatske duše čuo i razumio. Kad je nestalo sloge i ljubavi nestalo je kovača krune hrvatske a nestalo je ujedno i hrvatske sreće. Nesloga hrvatska stavlila je hrvatsku krunu na glavu tudjinca. Tako je potamnila kruna hrvatska. Tako je potamnila i slava slavnoga hrvatskoga naroda. — Onda je nastao nenaravan pojav, gdje pojedinac nije učinak već uzrok javnomu životu.

U takovom nenaravnom položaju moćni pojedinac, ukupno narodno tijelo, u kojem ne diše složan duh, smatra za mekani vosak, od kojega po volji i hiru može učiniti figurice, kakove si umišlja njegova gospodska volja. Takova volja pojedinca, koj nije predstavnik volje ukupnoga naroda, stvara nesnosljive odnošaje. Danas Ti njegova „najmilostivija” volja podpiše dekret za prvoga ministra, a sutra ista ova „najmilostivija” volja šalje ti svilen užinac, da te zadave na prvim vješalima.

Danas ste slavni Zrinjski i Frankopani, najslavniji i najdičniji junaci „mojega” hrvatskoga kraevstva. Vaša sablja odbijala je vazda junačkom snagom oštricu turske sablje, da ne dodje do „previšnjega” vrata mojega. To je danas, a sutra tupi austrijski švabski krvnik tupim orudjem rubi slavne i ponosite hrvatske glave hrvatskih mučenika Zrinjskoga i Frankopana. Za uzdarje prezrev nas!

Danas junački sin hrvatski Jelačić sa junačkim narodom hrvatskim prelazi rijeku Dravu, da krvlju svojom i naroda svoga spasi i život kralja i njegovo prestolje od bahatoga Magjara, koj je kralja skinuo s kraljevskoga prestolja. Sutra se oglasuje taj isti kralj te magjarskom skvrnitelju krune i prestolja daje premoć i tiransku upravo vlast nad hrvatskim osloboditeljem krune i kraljevske osobe.

Danas u ljepoj našoj zemlji Hrvatskoj hladni tudjinac smjelo i drzovito gazi načelo naravi, načelo istine i pravde. Gnjusan ovaj posao, koj je u diametralnoj opreci sa visinom moderne naobrazbe, ovršuje ledeni taj tudjinac odvažno i okrutno; jer opaža na svoju sreću, koja je nesreća hrvatskoga naroda, da ne dolazi u sukob sa snažnom složnom voljom cijeloga naroda. Braćo moja hrvatska! Ovako nebi smjelo dulje i dalje biti! Što jest tako, sami smo si krivi. Žalosno je, što nas bije tudja ruka, al je još žalosnije, što nas naša vlastita nesloga stavlja na ovu krvavu mrcvarnicu.

Oživimo stoga u sebi duh slavnih svojih pradjedova hrvatski. Oživimo u sebi duh, koj je živio u slavnom narodu hrvatskom prije tisuću godina, koj duh je za svojega kralja krunio hrvatskoga sina Tomislava.

Tražio je Radićevu Hrvatsku

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo […]

Složan, živi duh ukupnoga, ponosnoga naroda hrvatskoga stvorit će jamačno dogodjaj, koj će skupocjenom krunom ovjenčati dičnu glavu trojednoga kralja hrvatskoga, koj se ne zove Tomislav, već „jedinstvo, samostalnost i sloboda” plemenitoga hrvatskoga naroda.

Tražio je Radićevu Hrvatsku

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo […]

Pokojnik je rođen 21. travnja 1939. u mjestu Proboju, općina Ljubuški, Hrvatska, u seljačkoj obitelji. Pokojnik iza sebe ostavlja brojne članove obitelji: majku Anđu, dva brata, Vlatka i Kamila, u domovini i njihove obitelji; najmlađeg brata Antu i sestru Ivu s djecom u Chicagu, zeta Ivana Mišetića i drugu bližu i dalju rodbinu u Hrvatskoj, Kanadi i Americi.

Na pogreb su iz Hrvatske došli majka mu Anđa, brat Kamilo i nećakinja Iva, a s američkog kontinenta brojni prijatelji i ljubitelji fra Mladena iz New Yorka, Clevelanda, Toronta, Londona i St. Thomasa, te iz drugih bližih i daljih mjesta. Pogrebna povorka bila je duga nekoliko kilometara.

Jedna od dirljivijih i uočljivijih momenata ovog zajedničkog rastanka s fra Mladenom bio je kada je majka Anđa, starica blizu osamdeset godina, tako vedro i s velikim pouzdanjem u Boga predvodila molitvu u pogrebnoj dvorani. Sa sigurnošću se može reći da je to bilo pribranije nego bi to i jedan svećenik obavio. Kad kažem uočljivo i dirljivo, onda mislim da je starica uistinu jača od svakog zla! Samo prije nekoliko tjedana u Zagrebu je ispratila Ravenu, koji je pao od taneta okupatorske vojske na zagrebačkom pločniku. Sigurno je da svaka majka ne bi imala toliko snage. Nije lako oprostiti se u nekoliko tjedana s dva toliko voljena ljudska bića. To je uistinu teško! Ali snaga gospođe Anđe izvire iz čvrste vjere u Boga i ljubavi za svoju Domovinu Hrvatsku zbog koje je izgubila i muža i sama odgojila petero djece pod komunističkim beogradskim režimom.

Sprovodnu misu predvodio je velečasni fra Hrvoslav Ban, kapelan u mjesnoj župi sv. Jeronima, uz asistenciju vel. Mirka Hladnog, župnika iz Clevelanda, i fra Gabrijela Mioča, gvardijana franjevačkog samostana u Tomislavgradu, koji je Mladenov školski kolega, i još 16 svećenika.

Među dobitnicima najvećeg američkog vojnog odličja nalaze se petorica Hrvata. Ovo je priča o jednom od njih

Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]

Nakon mise duga kolona automobila je slijedila Mladenovo tijelo na vječni počinak. Fra Gabrijel Mioč je na groblju obavio završne molitve i oprostio se s fra Mladenom u ime fratara iz domovine i u ime njegovih školskih kolega. Na samom koncu je otpjevana hrvatska himna i svi su prisutni ubacili po grudicu hrvatske zemlje na njegov lijes, koju su majka i brat donijeli iz Hrvatske, za koju je fra Mladen toliko radio i žrtvovao.

Tko je uistinu bio fra Mladen? Već kao dijete osjetio je mač neprijateljske ruke. Kada je imao pet i pol godina, toliko da je oca mogao upamtiti, poživinčanjeni tzv. Crveni osloboditelji istrgli su mu oca iz toplog obiteljskog gnijezda. Otjeran je i „nestao”! Jednom u razgovoru mi je fra Mladen rekao da se zna da su mu oca nakon mjesec dana ispitivanja, mučenja i mrcvarenja u zloglasnoj Ćelovini u Mostaru ubili. A zna se i tko je odgovoran za ubojstvo njegova oca.

Dakle, fra Mladen je već u petoj godini života osjetio što znači ne imati svoju državu koja te štiti, što znači biti okupiran po ološu s dna balkanske kace. Od tih ranih dana mladosti do dolaska u Ameriku fra Mladen je prolazio kroz pakao „bratstva i jedinstva”, u tom paklu se kalio, izgrađivao u rodoljuba i već kao mladić bio je nacionalno izgrađen. Vjerski i nacionalni duh je usisao u krilu svoje obitelji.

Pučku školu završava u Vitini, nižu gimnaziju u Ljubuškom, gimnaziju u Splitu, Sinju i Visokom. U franjevački red je primljen 1959. u Visokom, a 1966. zaređen je za svećenika.

Godine 1967. dolazi u Ameriku, priključuje se hrvatskoj franjevačkoj zajednici u Chicagu. Jedno vrijeme je proveo u Washingtonu učeći engleski jezik, a zatim je poslan za kapelana na hrvatsku župu u New Yorku. Nakon dvije godine postaje župnikom te župe. U New Yorku ostaje nešto preko 9 godina. Prvo što je nastojao polučiti bilo je dobivanje od biskupije crkve koja bi bila prikladna za tu veliku hrvatsku naseobinu. U tome je i uspio. Hrvati su dobili od biskupije veličanstvenu crkvu i uz nju prostorije koje su postale Hrvatski Centar, koji je ukratko postao bilo svih aktivnosti među Hrvatima New Yorka.

Fra Mladen je bio po prirodi nadaren. Bio je blistav propovjednik, izvanredan organizator, otvoren i vedar, iskren i pošten. Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad. Osvajao je prisutne glasom i pojavom, svojom otvorenošću i jasnošću, svojom dosljednošću, neumornošću, rodoljubljem i nepopustljivošću u dobru radu. Tako je osvajao mnoštvo i svakim danom se širio krug suradnika i prijatelja u New Yorku tijekom godina.

Osim crkve i crkvenih prostorija, on uspijeva okupiti narod i kupiti lijepo zemljište za izlete Hrvatima, koje nazvaše „Hrvatska zemlja”, a to danas vrijedi velike svote. Hrvatski nacionalni duh u New Yorku, gdje je godinama tinjao, naglo je rastao. On također stvarao prijateljstva i veze kod američkih krugova.

Jugo-beogradska diplomacija je u fra Mladenu otkrila pogibeljnog neprijatelja. Počeli su plesti mrežu svojih špijuna, doušnika svih fela, da bi fra Mladena upleli u sumnjive i nelagodne djelatnosti. On se od svih takvih nastojanja uspijeva ograditi i izbjegava sve klopke. Došlo je vrijeme i fra Mladen otvara molitvom američki kongres, a kongres proglašava taj dan „Stepinčev dan”. Ovo i ovakve stvari, su Beograd potpuno ošamutile, te su mnogi njihovi diplomate dobili pakrački dekret. Jugoslavija je zatim upotrijebila sve moguće samo da se makne fra Mladena i onemogući njegov dalji rad među Hrvatima New Yorka i u američkim krugovima.

Ono što se nije moglo postići uhodama, postiglo se preko većih crkvenih krugova. Tako je fra Mladen morao ići sa župe za koju je toliko učinio. Ali još dok je fra Mladen bio u New Yorku, on je s nekolicinom rodoljuba kupio zemljište u Norvalu kod Toronta, danas zvano „Hrvatski centar”. Nakon New Yorka fra Mladen je boravio jedno vrijeme u Washingtonu i Beaver Fallsu, čekajući da dobije prikladnu župu, ali ju nije dobio.

Odbor Centra iz Norvala pozvao ga je da predvodi rad na izgradnji Centra. Poziv je prihvaćen i fra Mladen je stigao u Kanadu. No, kako je Toronto hrvatski Zagreb u Kanadi, Beograd je poveo još žešću kampanju protiv fra Mladena. Nastojali su puzavci svih boja približiti se – svakako sa željom da mu „budu pri ruci”! Ali sve te juriše uspijevao je odbiti. Tada se počelo pisati razne letke, klevete, laži, obmane i poluistine. Ni to nije uspjelo baciti na koljena fra Mladena. Konačno su došli i iz starješinstva franjevaca u Hercegovini. Obećali su legalizirati Centar u očima Crkve i pobrinuti se za dalji fra Mladenov svećenički život i rad. Za ljubav mira fra Mladen je otišao.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Centar je postao „zakonito dijete” majke Crkve, a obećanja prema fra Mladenu nisu ispunjena! Ubrzo je fra Mladen teže obolio. Tješio više druge nego sebe da to nije ništa opasno. Pošao je u franjevački samostan u Austriju. Tamo ga je bolest već naglije počela nadjačavati. Poslije zalječenja, vratio se u Ameriku. Smjestio se kod sestre i zeta Ivana Mišetića u Chicagu. Tek tada počeo se intenzivnije liječiti, ali zdravlje je sve više popuštalo i došao je dan 7. rujna 1991. kad je Svevišnji, Tvorac svega i Sudac svakoga, pozvao k sebi svog vjernog slugu na vječni počinak.

Onima koji tvrde da se povijest ne ponavlja, poručujem da su u zabludi. To potvrđuje i slučaj fra Mladenov. Naime, još od Petra Svačića, koji je pao braneći hrvatsku nacionalnu nezavisnost pa do naših dana, redale su se žrtve kroz stoljeća za iste ideale. Uvijek je stranac našao neodgovornih slabića u hrvatskom narodu, da bi s pomoću te slabićke, kržljave, neodgovorne, pa i izdajničke ruke sačinio batinu kojom bi ništio onu svjesnu nacionalnu stranu hrvatskog bića. Samo tako je stranac uspijevao stoljećima držati u ropstvu Hrvatsku i hrvatski narod.

Fra Mladen Čuvalo je vazmeno janje u prljavoj igri i ujedno jedna karika više u tom i previše dugom lancu prljave i nepoštene trgovine po želji neprijatelja, ili bolje reći po narudžbi u ovom slučaju Beograda. Čvrsto vjerujem da će povijest reći svoj pravorijek, nadajući se da neće povijest pisati isključivo onaj koji je fizički jači, nego da će tu doći do izražaja istina koja je na strani poniznih i odbačenih, na strani fra Mladena.

P. S. Fra Mladen nije znao mrziti. Evo jednog mog osobnog doživljaja. Bio sam na proputovanju kroz Chicago, odsjeo sam u jednom hotelu, i, svakako, da sam se odmah javio fra Mladenu kao prijatelju. Pozvan sam na objed od gospođe i gospodina Mišetića, što sam i prihvatio. Poslije objeda fra Mladen me odvezao do mog hotela. Sjeli smo u mojoj sobi i počeli razgovarati pomalo o svemu. Upitao sam ima li pomoć od koga. a on se nasmijao i rekao: „No, dragi Marko, nitko me ništa ne pita, a još manje pomaže. Sestra i zet su moje ‘žrtve’, ne toliko materijalno koliko radi mog zdravlja.“

Tada je dodao, da on nema ni malo mržnje prema nikome, čak da se moli za sve koji su se ponijeli loše prema njemu. Bilo je to 19. siječnja 1991. Vrijeme je bilo dosta hladno, a on nije mogao nositi cipele već je bio u zavojima i čarapama. Taj prizor me se teško dojmio jer sam i ja, nažalost, smrtnik koji tu i tamo očekuje pomoć pa barem lijepu i toplu riječ. A fra Mladen je bio rođen da bude tješitelj.

Dana 29. svibnja 1991. sreo sam se s velečasnim Živkom Kustićem. Naime, vlč. Kustić je želio učiniti jedan intervju s mojom malenkošću. U prisutnosti još jedne osobe upitao sam vlč. Kustića bi li on mogao i htio zauzeti se za fra Mladena Čuvala, koji je pao u nemilost. Trebalo bi nešto učiniti da mu se olakšaju vjerojatno posljednji tjedni života. Vlč. Kustić me je začuđeno pogledao, dodavši: „Pa meni je rečeno da je fra Mladen smješten i da je sve u redu.” Rekao sam, koliko ja znam, a bio sam nedavno s fra Mladenom, da to ne odgovara istini. Obećao je da će sve provjeriti i za sigurno nešto učiniti.

Koliko sam doznao, vlč. Kustić je osobno zvao fra Mladena u Chicagu, ali od toga nije bilo nikakvih konkretnih rezultata. Fra Mladen je danas među pokojnicima. Fra Mladenov „slučaj” je riješen! Danas se svi njegovi prijatelji mole za njegovu dušu i neka počiva u miru Božjem. Neka mu je laka američka zemlja, dok ne dođe vrijeme za prijenos njegovih posmrtnih ostataka u slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, za kojom je toliko žudio i iznad svega ljubio. On je čvrsto vjerovao da hrvatskom narodu sviće dan slobode, koji nažalost nije on mogao doživjeti.

Ovim putem upućujem u ime fra Mladenovih prijatelja i moje osobno ime iskrene sućuti obitelji, majci Anđi, braći, sestri, njihovoj djeci i daljnjoj rodbini. Fra Mladen Čuvalo – s nama je!

U ime prijatelja Londona i St. Thomasa, Canada. M.Dj.

Marko Đukić

Preminuo Hrvat iz Argentine koji je zabilježen kao najmlađi liječnik na svijetu! Bilo mu je tek 19 godina…

Nije lako odrediti tko su genijalci, ali ih relativno lako prepoznajemo. Također, teško je reći kako se postaje genijalan. Odgovori su raznoliki. Neki tvrde da su geni glavni čimbenik. Drugi pak tvrde da priroda nije važna, nego ustrajan i discipliniran rad stvara genije. Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak […]

Nekrolog fra Mladenu Čuvalu napisao je (sada pokojni) Marko Đukić, koji je tada živio u Londonu, Ontario. Tekst je preuzet iz knjige dr. Ante Čuvala Fra Mladen Čuvalo – Život i djelo. Izbor iz zbirke dokumenata. Prigodom 20. obljetnice smrti 1991. – 2011., Ljubuški – New York, 2011. Autor knjige dodao je uz tekst nekoliko ispravaka: „Fra Mladen je stupio u franjevački red ne u Visokom, nego u Kraljevoj Sutjesci. U New York je došao 1968. i postao župnik 1972. Po povratku iz Austrije djelovao je kraće vrijeme na hrvatskoj župi u Clevelandu. Napomena: Fra Mladen je imao brojne prijatelje u Londonu i St. Thomasu koji su ga voljeli, podržavali i nastojali mu pomoći, posebice poslije njegova odlaska iz Norvala. U ime fra Mladena i obitelji nek im bude velika hvala!“

Ante Čuvalo

Preminuo Hrvat iz Argentine koji je zabilježen kao najmlađi liječnik na svijetu! Bilo mu je tek 19 godina…

Nije lako odrediti tko su genijalci, ali ih relativno lako prepoznajemo. Također, teško je reći kako se postaje genijalan. Odgovori su raznoliki. Neki tvrde da su geni glavni čimbenik. Drugi pak tvrde da priroda nije važna, nego ustrajan i discipliniran rad stvara genije. Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak […]

Nažalost, u hrvatskoj novijoj povijesti zadugo se među Hrvatima provlačila jugoslavenska zabluda srpsko-hrvatskoga ujedinjenja. Premda se ta ideja u praksi pokazala za Hrvate pogubnom, zagovaratelji takva jedinstva sebe su smatrali (i smatraju) „progresivcima”! Čak i danas neki ne prihvaćaju realnost, nego gledaju unatrag i sanjaju o „regionalnoj” budućnosti. Stvaraju svoju virtualnu jugo-sferu koja je, kao i u prošlosti, samo maska „srpskoga sveta”.

Naravno, bilo je i hrvatskih idealista koji nisu bili ideološki Jugoslaveni, ali su smatrali da se sa Srbima može napraviti pošten sporazum i potom miran suživot. Među Srbima su tražili istinske demokrate. Na takve su čekali i nikad dočekali! Poznata su imena nekoć vodećih Hrvata koji su se tražeći i čekajući na srpske partnere opekli i zatim vratili u krilo hrvatske državotvornosti. Jedan od takvih domoljuba i demokrata bio je i čovjek o kojem je ovdje riječ.

Životna staza

Dinko (Nedjeljko) Šuljak rođen je u okolici Zadra 17. siječnja 1915. godine. Nakon završene osnovne škole (1926.), sjemenišnu nižu i višu gimnaziju pohađao je u Šibeniku i na zagrebačkom sveučilištu završio pravne nauke (1940.). Još od ranih godina slijedio je nauk Stjepana Radića i pripadao mladim aktivistima Hrvatske seljačke stranke. Imao je liberalni svjetonazor i pripadao tzv. lijevomu krilu HSS-a.

Nakon završenih studija, zaposlio se u upravnoj službi Banovine Hrvatske i ostao u državnoj administraciji prvih godina Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Službovao je u Biogradu, Ninu, Crikvenici, Karlobagu i na otoku Pagu. Bio je i tajnikom bana Šubašića. Nakon pada Italije, otišao je „u šumu” i pridružio se partizanima.

Godine 1944. otišao je u Egipat i jedno vrijeme proveo u izbjegličkim logorima Tulumbat i El Shatt. Sporazum Tito-Šubašić omogućio mu je službu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Kairu. Nakon propasti sporazuma, Šuljak je postao politički emigrant i u Rimu se pridružio tamošnjim vodećim HSS-ovcima (dr. Ivanu Pernaru, dr. J. Torbaru, i drugima). Tijekom tog vremena doktorirao je pomorsko pravo u Rimu i u travnju 1948. odselio se u Ameriku, u Chicago.

Na University of Chicago stekao je titulu magistra (MA) iz politologije (1952.), magistra prava na John Marshall Law School u Chicagu (1961.) i magistra bibliotekarstva na University of Chicago (1965.). Radio je kao knjižničar na sveučilištu Northwestern u Chicagu (1962), na University of Chicago (1965. – 1967.) i na kalifornijskom sveučilištu (University of California) u Devisu (1969. – 1983.).

Naglo je preminuo u Sacramentu 16. siječnja 1985., dan prije navršenih 70 godina. Bio je oženjen američkom Hrvaticom Estelle Lasić (1918. – 1997.). Potomstva nisu imali. Nakon Dinkove smrti, Estelle je u čast svojega muža na sveučilištu u Devisu utemeljila zakladu za odabrane studente politologije. Dinko i Estelle pokopani su u gradskom groblju u Devisu.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Politički hod

Nedugo nakon dolaska u Ameriku Šuljak je postao ne samo ključna osoba HSS-ova ogranka u Chicagu, nego i tajnik Glavnoga odbora HSS-a za Ameriku. Također, sa stranačkim kolegom Mladenom Zorkinom uspio je preuzeti Američki jugoslavenski glasnik, koje je od 1929. u Chicagu izdavao Stjepan Vrančić (Wranick), promijeniti mu ime u Američki hrvatski glasnik i pretvoriti ga u glasilo HSS-a u Americi. Šuljak je tiskovinu uređivao od 1950. do 1952. i 1955.

Dinko je bio jedan od HSS-ovih prvaka u emigraciji i blizak Vladku Mačeku. Uvijek je spremno objašnjavao, odnosno branio, Mačekova (i svoja) politička stajališta i izjave. Bio je žestok polemičar i svojim izjavama znao je izazvati burne reakcije državotvornih skupina i pojedinaca. Najžustrije rasprave 1950-ih godina pobuđivala su dvije teme: nezavisnost hrvatske države i hrvatska sloga.

Šuljak, odnosno poratni vodeći ljudi u stranci, nastojali su pronaći „istinske” srpske demokrate s kojima bi rušili komunistički režim i došli do „poštena sporazuma” između Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema njihovu mišljenju, proces ostvarenja hrvatske državnosti odvijao bi se postupno kroz sporazume. Šuljak je čak potpisao i nekakav sporazum s (nevažnom) srpskom Zemljoradničkom strankom. Time je izazvao veliku polemiku u hrvatskoj emigraciji. Drugo, pitanje hrvatske sloge također je bilo problematično. Naime, Šuljak i drugi vodeći HSS-ovci isticali su primat HSS-a (i seljaštva), a ne zajedničku borbu svih hrvatskih političkih snaga za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. To je u suštini značilo da su im stranka i jedan stalež bili važniji od općega interesa naroda i ostvarenja državne nezavisnosti. K tomu, HSS-ovci su bili oprezni da se ne bi zamjerili Zapadu, u koji su polagali velike nade.

Ali, u Šuljkovu političkom hodu došlo je do velikoga zaokreta. Već početkom 1960-ih on piše: „[N]e samo da u Jugoslaviji Srbi vladaju i na veliko daju potporu komunizmu, već s jednakim elanom izbjegli Srbi, tobože protivnici komunizma i pristaše neke buduće, imaginarne, Jugoslavije. Svaki potez komunista protiv Hrvata, u zemlji i vani, javno pozdravljaju i sa još jačim glasom viču: ‘Propnite ih’. [Oni] kažu i tvrde da su za zajedničku državu Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca ― Jugoslaviju. Nitko od Hrvata… nije tako kratkovidan da ne vidi kakva bi buduća Jugoslavija izgledala.”

Šuljak je uvidio da sporazumaštvo ne može dovesti do hrvatske slobode. Sve su to bile tlapnje. Prihvatio je državotvorne principe i prigrlio ideju svehrvatske sloge u borbi za nezavisnost i slobodu.Struggle for independence Pridonosio je jedinstvu Hrvata u Kaliforniji i pridružio se Hrvatskomu narodnomu vijeću te bio izabran (1975.) za predsjednika Sabora. Upoznao sam ga na tom saborovanju, dao mu svoj glas i od tada s njim surađivao. Premda je izbačen (1966.) iz Seljačke stranke, uvijek je ostao radićevac.

Šuljak je objavljivao priloge u više emigrantskih političkih glasila. Osim čikaškoga Američko-hrvatskoga glasnika, koji je jedno vrijeme uređivao, njegove priloge može se naći u Hrvatskom glasu (glasilo HSS-a u Kanadi), Danici, Hrvatskom listu, Hrvatskoj reviji i drugdje.

Pokraj nekoliko objavljenih stručnih naslova na engleskom, Šuljak je pisao o hrvatskim temama na dvama jezicima i objavio sljedeće naslove: Yugoslavia in Crisis: A Background for Understanding the Instability of Yugoslavia (1973.); Croatia’s Secession from Yugoslavia. A Legitimate and Necessary Action (1974.); Cry for Croatia’s Independence (1975.); The Communist Conspiracy in the Croatian Fraternal Union (1975.); Executive Board of the Croatian Fraternal Union of America vs. N. Dinko Šuljak (1975.); A Political Cause. Background of the Croatian Hijackers (1976.); Croatia’s Struggle for Independence. A Documentary History (1977.). Njegova najpoznatija knjiga naslovljena je Tražio sam Radićevu Hrvatsku. Knjiga je bila dovršena malo prije njegove iznenadne smrti, a objavila ju je Knjižnica Hrvatske revije 1988. godine.

Svjedočenja iz prve ruke

Dinko Šuljak pisao je i pripovijedao o mnogim slučajevima iz svojih partizanskih dana, posebice o zločinima partizana i četnika nad hrvatskim civilima u Ravnim kotarima, Lici i drugdje. I jedni i drugi upadali su u hrvatska sela i ubijali nevine hrvatske civile. Mržnja prema Hrvatima bila im je zajednička. Ako bi se nekima „sudilo”, odvodili bi ih u pravoslavna sela i tamo bi im „narod” presudio.

Odjek prepoznatljivog glasa koji pulsira i danas

Bilo bi nepotpuno pisati o Kruni Mašini, a ne reći nešto i o njegovoj obitelj u kojoj je ponikao i odrastao. Naime, kuća njegovih roditelja bila je puna ne samo djece nego i obilja katoličke vjere i hrvatskoga domoljublja. Otac je bio ugledni mještanin Preka i otoka Ugljana, odan sljedbenik učenja Katoličke crkve i slobodarskih […]

Važno je Šuljkovo svjedočenje o prvom sastanku vodećih HSS-ovaca, uključujući i njega, u Plaškom s partizanskim vodstvom u jesen 1943. Premda su HSS-ovci dragovoljno stigli „u šumu”, partizani su ih pred narodom ponižavali i nisu im dopustili obnovu HSS-ovih organizacija na „slobodnom teritoriju”. Posebice je znao istaknuti ulogu Srpskoga kluba koji je nadzirao rad ZAVNOH-a, i svaka odluka tog tijela prethodno bi prošla kroz Srpski klub da ne bi slučajno bila na štetu srpskih interesa. Šuljkovo svjedočenje podsjeća da i danas (zlo)duh Srpskoga kluba kruži Hrvatskom, ali ne u interesu Srba u Hrvatskoj, nego jedne zavjereničke sljedbe s velikosrpskim htijenjima.

dr. Ante Čuvalo

Odjek prepoznatljivog glasa koji pulsira i danas

Bilo bi nepotpuno pisati o Kruni Mašini, a ne reći nešto i o njegovoj obitelj u kojoj je ponikao i odrastao. Naime, kuća njegovih roditelja bila je puna ne samo djece nego i obilja katoličke vjere i hrvatskoga domoljublja. Otac je bio ugledni mještanin Preka i otoka Ugljana, odan sljedbenik učenja Katoličke crkve i slobodarskih […]

Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak naglašavaju da je rekao „vjerojatno“. Mislim, odgovor nije u „znanstvenom” nadmudrivanju, nego u zdravom razumu. Neki su ljudi zaista rođeni s posebnim talentima, ali to nije dovoljno da bi postali genijalci. Bogomdane talente treba cijeli život „brusiti” čvrstom voljom, upornošću i discipliniranim radom, i tek tada možemo očekivati velike uspjehe. Vjerujem da svi znamo pojedince koji su upropastili svoje talente, ali znamo i prosječno inteligentne ljude koji su upornim i ustrajnim radom postali prepoznatljivi i vrlo uspješni u svojim zvanjima.

Hrvatsko iseljeništvo podarilo je brojne genijalce useljeničkim zemljama i svijetu. Jedan od njih bio je Esteban Cvitković, među hrvatskim prijateljima poznat pod imenom „Stipica”.

Rano sazrijevanje

Esteban Cvitković rođen je u Buenos Airesu 16. prosinca 1949. Njegov otac Ivica potječe iz sela Mutilića nedaleko od Udbine, a odrastao je u Zagrebu. Prošlost toga sela seže duboko u hrvatsku povijest, ali su ga Srbi tijekom Drugoga svjetskoga rata, kao i cijeli udbinski kraj, opustošili, a hrvatsko pučanstvo pobili ili rastjerali te je danas pusto. Stipičina majka Ana Galaš bila je iz Viteza.

Otac i majka nakon poratnih logorskih lutanja dospjeli su u Argentinu, gdje su uz velike napore otvorili malu, ali uspješnu štrikarnicu pulovera da bi osigurali što bolje uvjete života sebi i dvojici svojih sinova. Nažalost, majka je prerano preminula od raka. Ostali su otac Ivica, Stipica (Esteban) i njegov mlađi brat Milan (Emilio). Da bi tragedija bila još veća, samo nekoliko godina nakon majčine smrti preminuo je i otac. Dječaci su ostali sami, što se kaže, u najgorim godinama. Ljudski gledano, nije moglo biti gore! Ali Božji su planovi čudesni!

Smrt njihovih roditelja mladim je dečkima bila ne samo tuga nego i poticaj. Naime, Stipica je već u djetinjstvu odlučio posvetiti svoje umne sposobnosti pronalaženju lijeka za zloćudnu bolest raka. Zaista, tako je i učinio! Svoj je život posvetio tomu cilju. Srećom, u njemu su se ujedinili urođeni talenti, stvaralačka energija i ustrajnost u radu.

U ranim se godinama pokazalo da je Stipica veoma nadaren i radišan. Kakav je bio đak i student, najbolje se vidi iz činjenice da je diplomirao medicinu s navršenih 19 godina! Bio je tada najmlađi liječnik na svijetu! Možete samo zamisliti koliko su tada argentinski mediji govorili o njemu, a Hrvati Argentine ponosili su se svojim Stipicom. Treba napomenuti da je i Milan (Emilio) diplomirao kemiju na Sveučilištu u Buenos Airesu s 20 godina, magistrirao na Državnom sveučilištu u Pennsylvaniji u SAD-u, zatim stekao MBA diplomu na poznatom Sveučilištu Harvard i radio na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji.

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Stipičini znanstveni uspjesi

Više od pedeset godina Stipica Cvitković neumorno je pridonosio razvoju i primjeni lijekova u ranoj fazi liječenja raka. Istraživao je u nekoliko država, od rodne Argentine do SAD-a, Italije i Francuske. Bio je utemeljitelj dviju kliničkih istraživačkih ustanova specijaliziranih za onkologiju, suutemeljitelj OncoEthixa, poznate biotehnološke tvrtke posvećene novim terapijskim potencijalima, član nekoliko znanstvenih odbora, a 1996. utemeljio je tvrtku CRO Cvitkovic i suradnici, koja je brojila 120 profesionalaca prije nego što je prodana 2006. godine.

Dok je bio predsjednik Znanstvenoga odbora FNAB-a (Fédération Nationale des Associations de Bénévoles), osim što je podržavao napore integriranja znanstvenoga napretka, uvijek je naglašavao etičku strogost i važnost da pacijent bude u središtu pozornosti i da se nikada ne izgubi u mreži odnosa između raznih ustanova i znanstvenika. Autor je ili koautor više od 230 članaka i više od 600 znanstvenih elaborata te je citiran u brojnim stručnim tekstovima. Osim istraživačkih uspjeha, ne smijemo zaboraviti da je tijekom svoje uspješne karijere „na noge podigao” desetke onkoloških stručnjaka.

Cvitkovićeva rodna Argentina i Sveučilište u Buenos Airesu, na kojem je diplomirao, ponosili su se njime i njegovim znanstvenim uspjesima. Sveučilište u Buenos Airesu dodijelilo mu je počasni doktorat 2012. godine.

Dodjela počasnoga doktorata

Stipica je bio ponosan na svoje hrvatske korijene, govorio je hrvatski, a nakon sloma Jugoslavije i komunističkoga sustava više je puta posjećivao domovinu svojih roditelja. Surađivao je s hrvatskim kolegama i sudjelovao na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj. Osim toga, dao je novčani doprinos za gradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

Dr. Stipica Cvitković umro je u Parizu 20. lipnja 2025. Misa zadušnica za pokoj njegove plemenite duše održana je u crkvi Église Sainte-Marie des Batignolles, a njegovi će zemni ostaci biti pokopani u Hrvatskoj. Iza njega ostala je supruga i troje djece: sin Milan i dvije kćeri, Jadranka i Marianne.

O Cvitkoviću kolege znanstvenici rekoše

Legendu ne treba zaboraviti; treba ostati uzor našim mlađim kolegama.

Bio si briljantan i provokativan!

Imao je golem utjecaj na oboljele od raka.

Zaista tužan gubitak. Steve je bio odličan prijatelj i jedinstven znanstvenik ― možda nikada neće biti drugog poput njega. Bio je vizionar… sve je vidio drugačije.

Bio je jedinstven genij koji se nikada neće ponoviti.

Dr. Esteban Cvitkovic

Oni koji su poznavali Stipicu još iz ranih godina, ističu kako je bio jedinstven, drukčiji i inovativan. „Razmišljao je izvan okvira.“ Sve je propitivao i gledao iz drugoga kuta. Često je plivao uzvodno, ali ne zbog samovolje i kritike, nego kako bi pronalazio bolje i učinkovitije putove u znanstvenim istraživanjima.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Još jedan hrvatski genijalac prošao je svijetom i dao svoj obol ljudskomu rodu. Ali, čudno je (možda i znakovito) što mediji u Hrvatskoj nisu zabilježili njegov odlazak s ovoga svijeta. Šutnja, umjesto ponosa što je i ovaj u svijetu poznati znanstvenik bio dio hrvatskoga roda i naroda.

dr. Ante Čuvalo

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

U obitelji se rodilo devetero djece: šestorica sinova i tri kćeri. Najstarijega sina Melkiora (1921. – 1945.) ubili su partizani na Križnom putu. Ivo (r. 1927.) bio je briljantan đak, student i mladi povjesničar. Prvi je put uhićen 1947. godine. Komunističke su ga vlasti ponovno zatvorile 1954. i osudile na godinu i pol dana zatvora, a 1959. bio je osuđen na 15 godina robije. Ni to nije bilo dovoljno jer su ga smatrali vrlo opasnim, pa su ga zbog njegove čvrste vjere i domoljublja, dotukli u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine.

I Veljko (1931. – 2014.) bio je „opasan za narod i državu” jer je 1954. godine s bratom Ivom i skupinom studenata posjetio grob Ante Starčevića. Za taj ih je „zločin” Okružni sud u Zagrebu proglasio krivima i Veljko je bio osuđen na šest mjeseci zatvora. Braća Mašina bila su među vodećim mladim Prečanima koji su gajili i širili ideale slobode i hrvatske državne nezavisnosti.

Slobodarski duh od mladosti

Krunoslav Ante Mašina rođen je 8. rujna 1934. godine od oca Ive i majke Marije Gregov. Bio je najmlađe dijete u obitelji. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Dubrovniku i Zadru. Već je od mladih godina slijedio slobodarski idealizam svoje braće te je već u travnju 1955. na maturalnoj večeri bio uhićen i proveo tri mjeseca u zatvoru. Zbog izdržavanja kazne, maturirao je 1956. te upisao studij na Filozofskom fakultetu u Zadru i završio (1957.) prvu godinu studija. Ali, lako je mogao osjetiti da će mu sudbina biti iznimno teška dok je Hrvatska bila u raljama komunističkoga režima, pa je 1958. brodicom pobjegao preko Jadrana u Anconu i zatim se pridružio bratu Veljku, koji je pobjegao u Italiju prije njega i u to vrijeme boravio u Rimu.

Odmah po dolasku u Vječni Grad Kruno se zdušno uključio u rad hrvatske emigracije i pridružio se Hrvatskomu narodnomu odboru. Iz Rima je otišao u Francusku, prvo u Nicu, zatim u Pariz i ondje stao u prve redove hrvatskih domoljuba. Među ostalim, bio je povjerenik londonskoga Hrvatskoga biltena (koji je postao mjesečnik Nova Hrvatska), urednik biltena Hrvatski radnik, jedan od utemeljitelja (1960.) Društva hrvatskih sveučilištaraca te suorganizator i „domaćin” prvoga Kongresa hrvatskih sveučilištaraca u slobodnom svijetu koji je održan 3. i 4. studenoga 1962. godine. Na kongresu su se okupile mlade snage iz Europe, koje su 1950-ih pristigle u emigraciju i bile željne složna i promišljena rada, u suradnji s domovinskim domoljubima, za oslobođenje Hrvatske. Također, na kongresu su predavanja održali vodeći hrvatski umnici iz nekoliko zemalja Europe i obiju Amerika.

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

U New Yorku

Krunoslav Mašina iz Pariza se preselio (1963.) u New York i ondje se pridružio domoljubnim snagama u Americi, ponajprije Ujedinjenim Američkim Hrvatima (UAH). Već sljedeće godine postao je urednik glasila UAH-ova Vjesnik i jedan od čelnih ljudi organizacije te prepoznatljiv glas slobode, posebice u New Yorku. Postao je i član Hrvatske bratske zajednice, čije je vodstvo tada plovilo u titoističkim vodama. On i skupina mlađih Hrvata u New Yorku htjeli su da se njihov glas čuje i u Zajednici. Poznata je bila njegova polemika s (rev.) Bosiljkom Bekavcom, tadašnjim urednikom Zajedničara, službenoga glasila HBZ-a. Naime, Bekavac je u svojem listu osudio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njezine potpisnike, a Krunoslav je ukazao na Bekavčevu izdajničku rabotu.

Kruno je češće objavljivao priloge u više emigrantskih tiskovina (Danica, Zajedničar, Nova Hrvatska, Hrvatski glas, Hrvatski tjednik, Hrvatska revija…), promičući uvijek ideju hrvatskoga zajedništva u radu za oslobođenje naroda i domovine ispod jugo-komunističkoga totalitarizma i nametnute mu državne tvorevine.

Nadalje, Mašina je bio član Hrvatske akademije Amerike i jedno vrijeme njezin tajnik. Bio je biran nekoliko puta u Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća i u toj svehrvatskoj organizaciji obnašao nekoliko dužnosti. No Krunoslava će se ponajviše pamtiti po njegovu bogatom glasu, jasnom izričaju i domoljubnim komentarima na Hrvatskom radio satu u New Yorku. Bio je jedan od osnivača (1969.) „Glasa slobodne Hrvatske” i od početka do 1997. godine Hrvati, domoljubi i oni koji su bili „naši”, mogli su čuti Krunina izvješća, zapažanja i pregled vijesti iz domovine. Budući da nisam živio u New Yorku, znao sam dobiti snimke njegovih komentara i još čuvam vrpcu s Kruninim prikazom iz 1971. pod nazivom „Pridraga traži pravdu”. Tijekom tih burnih godina, Mašina je slušateljima znalački i dojmljivo predočavao prilike među Hrvatima u domovini i svijetu te budio nadu da će i hrvatski narod ugledati sunce slobode.

Na mimohodu u New Yorku 1972.

Da je Krunoslav po naravi bio vatren, hrabar i rječit, pokazalo se još u mladim godinama kad su se Prečani pobunili nakon što su „narodne vlasti” nasilno oduzele polovicu franjevačkoga samostana na otočiću Galovcu kod Preka i poslale zidare (drugi dan Božića 1956.) da prezidaju samostan. Kruno je predvodio sumještane u prosvjedu protiv režimskoga nasilja. Jedno izvješće kaže: „Kruno se bio popeo na neku uzvisinu i započinjao je: Zdravo Djevo, Hoćemo Boga, Zastava nas sveta vodi i Krist pobjeđuje!” Istovremeno, povici su i dalje pljuštali sa svih strana: ‘Otimate tuđe!’, ‘Školjić ne damo, glavu damo!’, ‘Izdajice!’, ‘Sram vas bilo!’ Kruno Mašina u jednom je trenutku čak odnekud donio fotografski aparat i snimao. Bilo je i povika da će fotografije poslati u inozemstvo, kako bi ondje vidjeli kako se u Jugoslaviji postupa s vjernicima”. To je bio Krunoslav, kojega smo desetljećima poznavali u emigraciji. Uvijek je glasno i jasno podizao glas za slobodu i pravdu, a protiv nasilja i nepravde.

‘I hrvatsku budućnost mogu osigurati samo oni koji u nju budu vjerovali’

I akademska sloboda više puta zna biti zakinuta, u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatskim sveučilišnim profesorima to se događalo i danas događa ponajviše zbog domoljublja. Nekoć se zbog „nacionalističkih devijacija” išlo u zatvor, a danas se to radi na „kulturniji” način – uskraćuju se akademska promaknuća, ne dodjeljuje se novac za predložene projekte, marginalizira se […]

Doma na vječni počinak

Nakon prvih demokratskih izbora (1990.), Krunoslav je posjetio Hrvatsku. Nakon umirovljenja preselio se iz New Yorka na Floridu i ondje proveo nekoliko godina. Supruga Mira i on svakoga su ljeta posjećivali Hrvatsku, a 2004. godine trajno su se vratili u rodni kraj. Nažalost, 18. studenoga 2004. godine, samo osam mjeseci nakon povratka, iznenada je preminuo. U Kruninoj ostavštini ostala je bogata ljubav za domovinu, kojom bi se trebalo i danas napajati, i odjek njegova prepoznatljivoga glasa, koji bi trebalo i danas čuti!

dr. Ante Čuvalo

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Poljički korijeni i svjetski horizonti

Branko Kadić rođen je 4. travnja 1919. godine u Krugu kraj Jesenica, u drevnoj i slavnoj Poljičkoj Republici. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, Branko je, kao i Ante prije njega, maturirao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Splitu (1938.). Dok je njegov stariji rođak pošao u Rim na studije teologije, Branko je studirao kroatistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon završenih studija, kao poznavatelj stranih jezika i domoljub, dobio je namještenje u Ministarstvu vanjskih poslova Nezavisne države Hrvatske. Od 1943. do kraja rata bio je tajnik hrvatskoga veleposlanstva u Madridu. K tomu, bio je i dopisnik zagrebačkoga Hrvatskoga naroda. Ponajviše je pisao o kulturnim temama.

Postao je poratni emigrant te je iz Španjolske 1947. godine otišao u Argentinu. Budući da je dobro znao španjolski jezik, u novoj sredini bilo mu je lakše suočiti se s poteškoćama kroz koje su morali proći tamošnji hrvatski i drugi emigranti toga vremena. Među ostalim, jedno vrijeme radio je u uredništvu časopisa Hormigón Elástico / Elastični beton, koji je pokrenuo inž. Zorislav Franjetić, poznati stručnjak u građevinarstvu.

Usput napominjem da je Zorislav Franjetić završio Arhitektonski fakultet u Zagrebu i prije rata bio vlasnik tvornice betona u Stupniku kraj Zagreba. I on je u poraću kao emigrant dospio u Argentinu i ondje svojim radom i istraživačkim naporima uvelike pridonio razvoju graditeljstva. Osim pokretanja spomenutoga stručnoga časopisa, objavio je dvije knjige: Beton-Schnellhärtung (1969.) / Brzo stvrdnjavanje betona i Endurecimiento rápido del hormigón: hormigón pesado, hormigón ligero, materiales de construcción silicatados (1971.) / Brzo stvrdnjavanje betona: teški beton, lagani beton, silikatni građevinski materijali. Međutim, koliko se može zamijetiti, u Hrvatskoj je ostao neprepoznatljiv.

Biografska priča slavnog hrvatskog kipara s polustoljetnom britanskom adresom

Oscar Nemon (Osijek, 13. ožujka 1906. – Oxford, 13. travnja 1985.) umjetnik je koji neupitno ima svoje mjesto u hrvatskoj i europskoj povijesti modernog kiparstva, čija djela krase javne prostore svjetskih metropola poput Beča, Bruxellesa, Londona i Toronta, uključujući i umjetnikov rodni Osijek. U završnici prestižne izložbe u Velikoj Britaniji „Žene i Freud: pacijenti, pioniri, […]

Kadićev život imao je dva usmjerenja: obitelj i domoljublje. Bio je oženjen i imao je dvojicu sinova. Neumorno je radio u brizi za obitelj, a slično tomu, bio je ustrajan i u domoljubnom radu, ponajprije na kulturnom polju. Ponekad je radio i više poslova da bi osigurao obiteljske životne potrebe, ali ljubav prema domovini, njezinoj kulturnoj baštini i slobodi bila je isto toliko jaka i iskazivala puno vremena i odanosti.

Neke od kulturnih djelatnosti

Branko Kadić bio je stalni suradnik Hrvatske revije od njezina prvoga broja u izbjeglištvu (1951.). Osim što je pisao članke kulturnoga sadržaja, pratio je izdavaštvo na više jezika i napisao recenzije mnogih knjiga. Nadalje, bio je jedan od utemeljitelja tromjesečnoga časopisa Studia Croatica, ugledne argentinske revije na španjolskom jeziku. Osim što je u njoj objavljivao članke, kritike i recenzije, na španjolski je prevodio i priređivao mnoge priloge raznih autora, a zadugo je bio i tajnik uredništva. K tomu, dao je i velik obol tijekom priređivanja knjige Croacia y su destino / Hrvatska i njezina sudbina. Knjigu je izdao 1977. godine Instituto Croata Latinoamericano de Cultura / Hrvatsko-latinoamerički kulturni institut, čiji je Kadić bio član i neumoran suradnik.

Bit će korisno navesti barem neke od članaka koje je Kadić objavio u časopisu Studia Croatica. Navest ćemo hrvatski prijevod naslova: Julije Klović, skrbnik mladoga El Greca; Braća Mihanović, osnivači argentinske trgovačke flote; Život i djelo Ivana Meštrovića; Kardinal Franjo Šeper – novi prefekt Kongregacije za nauk vjere; Juraj Kastriotić Skenderbeg; Revolucionar Eugen Kvaternik – povodom stogodišnjice ustanka 1871.-1971.; Ante Starčević – ideolog hrvatske nacionalne emancipacije; Novi izrazi slikara Zdravka Dučmelića; Počast Osloboditelju Generalu San Martinu – dvjestogodišnjica rođenja; Zvonimir Katalenić, pjesnik i slikar – prva godišnjica smrti; Zdravko Dučmelić – usamljeni slikar (deveta konsekutivna izložba u galeriji Wildenstein); Treće izdanje knjige „Martín Fierro” na hrvatskom jeziku; Alejandro Dussaut – in memoriam; A. G. Matoš i Francuska – hrvatski pisac 1900. godine;B. Kadic Croacia y su destino Izložba Zdravka Dučmelića – ulja i kipovi; Retrospektivna izložba Lily Garafulić; Gostovanje opere „Nikola Šubić Zrinski“ u Kanadi i SAD-u; Šime Peličarić – drugo mjesto u Argentinskom salonu keramičara; The Association for Croatian Studies na III. svjetskom kongresu za sovjetske i istočnoeuropske zemlje; 65. godišnjica Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u; Poznati slučaj Albanca Pjetera Ivezaja; Trideseta godišnjica Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba; Pastoralni pohod nadbiskupa, kardinala F. Kuharića Argentini, Peruu i Venezueli; Sažetak: IV. međunarodni simpozij o istraživanjima u polju hrvatske kulture (4. 6. XII. 1986., Sorbonna); Hrvatski naivni slikari izlažu u Buenos Airesu; Međunarodni simpozij o Ruđeru Boškoviću u Rimu; Stoljeće Katoličkog sveučilišta u Čileu – doprinos hrvatskih iseljenika – prisutnost hrvatske zajednice; Anali Ugarsko-hrvatske škole u Bolonji (sažetak iz „Vjesnika“, Zagreb, 5. 12. 1988.); Hrvatsko-argentinski slikar Zdravko Dučmelić; Disident Paraga u Kanadi; Djelatnost disidenta Dobroslava Parage.

Dana 3. srpnja 1991. preminuo je u Buenos Airesu, u 72. godini. Bio je sretan što je doživio osvit hrvatske slobode i neovisnosti.

Među dobitnicima najvećeg američkog vojnog odličja nalaze se petorica Hrvata. Ovo je priča o jednom od njih

Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]

U svijetu sam upoznao lijep broj Poljičana. Trojica od njih bila su veoma zapažena u radu na kulturnom polju u iseljeništvu: Edo Pavičević, Ante Kadić i Branko Kadić. Sva trojica bila su zaista ponosna na svoju nekadašnju Poljičku Republiku i Poljica, moglo bi se reći i zaljubljena, ali ništa manje nisu voljeli svoju Hrvatsku i radili za njezinu slobodu.

dr. Ante Čuvalo