Više vjeruješ očima koje te umanjuju negoli onima koje te podižu

Drži svoje oči otvorene. Ne zatvaraj ih pred sobom. Previše se plašiš svoga pogleda i odraza u zrcalu. Ne možeš podnijeti čak ni svoj pogled pored tolikih nesavršenosti. Ne vidiš sebe od sebe. Mnogi su se tuđi pogledi naselili u tvojim očima da više ne možeš razabrati koji je pravi pogled. Više vjeruješ očima koje […]

daj svome srcu vremena
nedostaje ti riječi
kojima bi opisao njegovo stanje
želiš ga staviti pod kontrolu
zaboravljajući
da ono kuca neovisno o tebi
i reagira brže od tvoje volje
nemoj forsirati svoje srce
da ti ne bi prepuklo

i tako se razočaranost uvukla u njega
ne možeš srce najednom preliti
sad ga otvaraj polako
i to onima koji će poštivati tvoju postupnost
prihvati da ti je srce bojažljivo
da drhti pred
opisima
pogledima
interpretacijama
i dalje mu vjeruj
…
tvoje srce ne će bez tebe.

Zaogrnut slabošću

Vjeruj svojim suzama. U njima su priče koje su zapele na usnama

Nemoj sebe ohrabrivati za odustajanje. Toliko toga čeka na tebe. Da samo znaš koliko se čudesa krije iza tvojih strahova. Vjeruj svojim suzama. U njima su priče koje su zapele na usnama. Vjeruj svojem sporom koraku. On provocira nametnute brzine. Sve koji te mjere pusti da te izmjere. Puno je važnije kako te Gospodin mjeri. […]

Previše si spuštao svoj pogled pred drugima koji su te “pročitali”. Mnogima si možda pao u očima. Zasigurno postoje i oni koji – kad te vide – gotovo trenutačno imaju bezbroj interpretacija. I zanimljivo, u svakoj od njih te učine manjim od tebe. Ne možeš izbjeći nasrtljive poglede. Njih će uvijek biti.

Ali možeš početi vjerovati da postoje ljudi koji te gledaju drukčijim očima. Postoje oni koji će u tvojim očima naći dom. Neće im smetati ni tvoja ranjivost ni tvoja sićušnost ni tvoja nesavršenost ni bolna prošlost. U tebi će vidjeti više od onoga što slutiš o sebi.

Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja

Kroz uskrsno vrijeme u liturgijskim čitanjima redovito čitamo ulomke iz Djela apostolskih. Ta nas čitanja vraćaju na sâme početke Crkve, na život i djelovanje prve kršćanske zajednice. Dok smo s jedne strane oduševljeni njihovim zanosom i revnošću, s druge strane kao da nam nedostaje razumijevanje prilika i okolnosti u kojima su se našli kao i […]

Zato se i ti čuvaj da ne bi neoprezno trgovao tuđim pogledom. Ne zaboravi da ima ljudi čije oči žive na rubu plača. Uvijek imaj pogled koji može izdržati udaljenosti. Pogled koji prolazi kroz zidove, koji se ne zaustavlja na očitosti. Budi radostan kad pronađeš pogled koji te voli. Čak i kad sve ne razumije(š).

Zaogrnut slabošću

Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja

Kroz uskrsno vrijeme u liturgijskim čitanjima redovito čitamo ulomke iz Djela apostolskih. Ta nas čitanja vraćaju na sâme početke Crkve, na život i djelovanje prve kršćanske zajednice. Dok smo s jedne strane oduševljeni njihovim zanosom i revnošću, s druge strane kao da nam nedostaje razumijevanje prilika i okolnosti u kojima su se našli kao i […]

Nitko ne poznaje tvoj nutarnji svijet. On je toliko isprepleten i tvojim očekivanjima i zahtjevima na koje ne umiješ odgovoriti. U njemu se miješaju i tvoji ideali i stvarnost koja te izaziva.

Ne daj sebi pobjeći od ljudskosti. I nemoj skidati sa sebe odjeću slabosti. I skromnosti. Što si manji, to više u tebe stane. Oduševi se za širinu. Mnogo ih je koji će te poticati na uskoću i to predstavljati kao jedini put.

Tebi pripadaju prostranstva srca. I kad ono omekša, primijetit ćeš koliko je bisera oko tebe. Koliko ljepote zakopano u zaključanim dušama. Neka ti se oči nikad ne naviknu. Otvaraj ih da u njih i svemir mogne stati. Otvorit ćeš nebo nekomu.

Zaogrnut slabošću

Ja sam fra Dragan Bolčić. Može zvučati neobično, ali nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]

Sjetimo se, primjerice, sjajne scene iz osmog poglavlja o Filipu i Etiopljaninu (Dj 8, 26-40). Način na koji se Filip osjetio ponukan prići tom dvoraninu, njegovo pitanje Razumiješ li što čitaš?, njegova spremnost da s njim sjedi i da mu tumači samo su neki od načina koji mogu biti plauzibilni za razumijevanje naše tematike. Da se ipak ne bismo ograničili na samo jedno poglavlje, potrebno je istaknuti da prva kršćanska zajednica praktično nije imala neku etabliranu metodu, katehetske programe i ustaljene evangelizacijske projekte. Jedino što su imali bilo je iskustvo uskrsnuloga Krista i njegova riječ. Ništa više i ništa manje od toga. I od toga je nastalo sve!

Možda će ova činjenica teže prodrijeti u stijenke naše (začahurene) svijesti, ali je svakako treba uzdrmati. Danas puno toga ulažemo u različite metode i projekte, trošimo enormne svote novca na tiskanje materijala i tehnološka unaprjeđenja, trošimo bezbrojne sate na sastanke i organizaciju, trudimo se sadržaj evanđelja i vjeru prikazati na zanimljiv način, ali unatoč tim naporima ne postižemo sjajne rezultate. Nekad ih uopće niti nema. I ta nas činjenica uvodi u tematiku koju ovdje analiziramo.

Kako evangelizirati? Kako inkulturirati evanđeosku poruku u postmodernu društveno-kulturalnu zbilju? Kakav jezik rabimo? Razumijemo li jezik postmodernog čovjeka? Razumijemo li nosive kategorije suvremenih kulturoloških gibanja? Ovo su samo neka od pitanja koja bi nas trebala dovesti u pitanje.

Analiza društveno-kulturološke zbilje. Ako želimo razumjeti suvremenog čovjeka te mu donijeti evanđeosku poruku, najprije nam valja dobro analizirati društvenu i kulturnu zbilju. Bez ozbiljne analize spomenute zbilje, može izostati stvarni susret s čovjekom. Naravno netko bi mogao uputiti opravdane prigovore poput: Kada bi bio prikladan trenutak za evangelizaciju? Mora li evangelizaciji analiza društvene i kulturne zbilje nužno prethoditi? Što ako nam promakne neki od segmenata te iste zbilje? Valja istaknuti da se ti procesi međusobno isprepliću.

Ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena

Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu […]

Već u samoj naravi evangelizacije stoji susret s drugima i drukčijima, s različitim kulturama i pluralnim društvima. Ali dio evangelizacijskog nastojanja može biti kvalitetna i pronicljiva analiza društveno-kulturne zbilje. Ni taj zadatak nije uvijek lagan. Naša je društveno-kulturalna stvarnost vrlo slojevita. Nju obilježava pluralnost različitih stilova, nejasno vrjednovanje temeljnih vrijednosti, redefiniranje fundamentalnih pojmova, isprepletenost statičnih i dinamičnih momenata, nestabilnost kriterija, rascjepkanost ukusâ i životnih nazora itd. Naša suvremena kultura ima “disparantni karakter” (D. Šimunec). Svakako da je opseg tih pojava i gibanja vrlo širok te prepun izazova i zahtjeva za evangelizatore. Ali nas upravo ti izazovi nukaju izaći iz nekoga učmalog konformizma kako bismo razumjeli suvremenog čovjeka i došli do njega.

Poznavanje jezika. Jedna od temeljnih obilježja nove evangelizacije uz žar srca onih koji naviještaju, oduševljenje te metode jest i izričaj. Dakle, nova evangelizacija je nova i po izričaju. Čim spomenemo pojmove jezika, izričaja i/ili izraza, znamo da se ne nalazimo na potpuno čvrstom tlu. Sve su te datosti obilježene nužnošću procesa i promjene. Što su neke riječi ili izrazi značili prije 20 godina više ne znače ili imaju potpuno suprotno značenje. Nije nebitno što mislimo pod pojmom kojega izgovaramo. Naša je zbilja prepuna termina i pojmova koji doslovno preko noći dobiju drukčije značenje i čija interpretacija samo dodatno zbunjuje. Uzmimo primjerice pojam ljubavi.

Što je to ljubav i što mislimo kada kažemo ljubav? Je li ljubav samo osjećaj usko vezan uz strast i ljudsku putenost ili je ljubav predanje koje uključuje volju, odluku i žrtvu za nekoga ili nešto? Ili je ljubav i jedno i drugo? Ključno je razlikovati ove stvarnosti i razumjeti što točno mislimo pod nekim pojmom. Razlog postmodernih konfuzija i nereda oko pojmovlja leži u odmaku od objektivnog i/ili tradicionalnog značenja pojma te pretjerana subjektivizacija istoga. Neki pojam za suvremenog čovjeka ima značenje koje mu on sâm dadne. Stoga je važno poznavati jezik, stilove, paradigme, kategorije suvremenog čovjeka. Važno ih je analizirati te tražiti prikladan jezik po kojem evanđelje može doći do uha i srca ljudi.

Fra Dragan iz Chicaga: Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće

Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]

U tom kontekstu, talijanski nadbiskup i zamjenik prefekta Dikasterija za promicanje nove evangelizacije Rino Fisichella jedanput je napisao da je potrebno “izbjeći rizik neshvaćanja kategorija s kojima komuniciramo”. Time je pogodio živac izazova pred kojim se nalazimo.

Analiza jezika i moguće smjernice. Poznati protestantski teolog Paul Tillich je jednaput kazao: “Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja” (“Most sermons are answers to questions that nobody’s asking”). I to je točno! Potrebno je analizirati taj jezik. Bez obzira bili to klerici ili laici taj jezik ima neke zajedničke nazivnike koji su sebi kriju različite stilove, ukuse, poteškoće, nesnalaženja itd. Ponekad je to samo prazna retorika iza koje ne stoji kvalitetan sadržaj niti osobni susret s Riječi. Ponekad je to vješto skrivanje iza jakih teoloških pojmova koji suvremenom čovjeku ne znače ama baš ništa. Ponekad je to izbjegavanje suočavanja s istinskim problemima i poteškoćama u nekoj zajednici te pribjegavanje u izvještačen i prazan govor. Ponekad je to izvrsno sastavljena teološka meditacija koja nije mišljena za propovijedanje i evangelizaciju nego svoje motive krije u nečemu osobnom i egoističnom. Ponekad su te riječi daleke od konkretne stvarnosti, suhoparne i neproživljene, uz izlizane fraze bez jasnog značenja pojma. Ponekad je to samo teološka dekoracija koja treba zadiviti određenu skupinu (uglavnom klerike), a pritom ostaje daleka i nerazumljiva malom čovjeku.

Na kraju dana, ostaje nam temeljno referentno polazište – Božja riječ. Osobito utjelovljena Riječ – Isus Krist. Čitajući kako je on propovijedao i naviještao radosnu vijest, možemo opaziti i usvojiti njegove metode i njegov izričaj. Nije imao poteškoća spustiti se do malenih i govoriti jezikom kojim su ga mogli razumjeti. Spuštao se na naše razine znanja i umijeća, izobrazbe i odgoja. Puno je slušao i drukčije promatrao ljudsku muku i sve što život sa sobom nosi.

Govorio je u kategorijama poljoprivrede, stočarstva, prirode, društva, koristio jednostavne riječi i izraze, nije se stidio svoga jezika. Govorio je jasno, slobodno, otvoreno, stajao je iza svojih riječi. Koristio je metafore, priče, citirao, divio se.

Kolumna za roditelje: Pustite djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore!

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom […]

Iza njegova govora uvijek su bile različite reakcije. Oduševljenje, prihvaćenost, zatečenost, uznemirenost, mrmljanje, samo su neke od emocija koje su pratile njegove slušatelje. Sve su ovo sjajne lekcije za nas koji se nazivamo njegovim učenicima. Ostaje nam učiti od jedinog Učitelja.

Kolumna za roditelje: Pustite djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore!

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom […]

Način na koji Gospodin Isus izriče svoju želju za blagovanjem s učenicima govori da se radi o nečemu posebnom. Inače nam evanđeoska izvješća jasno donose da je povijesni Isus obične ljudske trenutke pretvarao u posebne događaje. Njegov odnos prema njima govori o važnosti pristupa. Gospodin Isus je drukčije pristupao ljudima. Prije svega je ljude oko sebe hranio riječju. Opažao je stvarnu ljudsku glad, glad za riječju, glad za smislom života, za dubokim značenjem svega što nam se događa. Događanje riječi vezano uz njegov zemaljski život danas pronalazimo u sakramentalnoj strukturi euharistijskog otajstva. Taj dio i nazivamo liturgija riječi. Ista riječ koja je nekoć doticala i mijenjala ljudske živote i nama je darovana u otajstvu euharistije.

Lukin izvještaj koji govori o Isusovoj želji da blaguje s učenicima svjedoči nam koliko mu je bilo stalo s nama podijeliti svoj život. Sve je svoje djelovanje usmjerio prema tome kako će sjesti s učenicima za stol. Ali taj trenutak nema prolazne učinke. Pashalni moment ima vječne učinke. On se ne proteže samo na sve naraštaje kršćana nakon njegove naravne smrti nego je predokus vječne gozbe u nebeskom kraljevstvu. Dobro bi bilo promisliti o jednostavnoj gesti da je s nama sjeo za stol i da je s nama podijelio svoj život. Nije malo s nekim podijeliti svoj život. Nije malo otvoriti svoje srce, biti ranjiv čak i pred onima koji ti srce neće čuvati. Njegova gesta i danas ostaje model i obrazac odnosa prema njemu u cjelovitosti pashalnog otajstva napose u sakramentu euharistije i pomirenja.

Sljedeći moment koji je ponekad previdiv zbog svoje običnosti jest da je htio ostati s nama u onom što nam je blisko – u hrani i piću. Hranu je učinio naravnim sakramentom jer se cijeli naš život vrti oko hrane. Kad pogledamo vlastiti život, naše priče, osmijesi, ljubav, humor, šale, povjerenje, pogledi, radost… Sve to prolazi preko tanjura, žlice, vilice, noža. Ovu ideju osobito razvija Fabrice Hadjadj u nekim svojim djelima.

Crkva je još kroz srednjovjekovlje – baštineći biblijski govor – razumjela i razumijevala Krista kroz dvostruki značaj kruha kao živoga i životnoga. Vivus et vitalis. Krist je kruh živi i životni. Ovu je istinu naše vjere sjajno razradio poznati njemački teolog Jan-Heiner Tück u svojoj knjizi Dar prisutnosti. Teologija i pjesništvo euharistije kod Tome Akvinskoga. Mi svakodnevno konzumiramo različitu vrstu hranu. Hrana od koje živimo postaje dijelom nas samih. I svaka hrana ima određenu energetsku vrijednost, kaloričnost i hranjivost. Uzimamo je, ona nestaje u nama, ali živimo od snage koju nam je ona dala. Ipak mi se ne pretvaramo u nju. S Kristom je drukčije. On je kruh živi i životni.

Svaka ljubavna priča započinje pogledom

Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog […]

On se daruje, ta hrana postaje dijelom nas, živimo od njezine snage, ali nas pretvara u sebe. Uzimamo je i postajemo ono što nismo. Nismo Bog. Nismo Krist. Ali nas upravo on polagano preobražava. U popričesnoj molitvi tridesete nedjelje kroz godinu zgusnuta je upravo ova istina: Gospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimo u znakovima. Po Kristu.

Ipak naša egzistencija pokazuje svojevrstan rascjep između euharistije i našega života. Naše vrijeme je nerijetko vrijeme koje nas odsutnjuje od bitnoga. Spomenuti teolog Tück piše kako sve više gubimo sposobnost biti prisutni. Stalno smo negdje odsutni. Gotovo da postajemo žrtve vlastite lutajuće svijesti. Naša svakodnevica je nespektakularna, ponekad prožeta dosadom i rezignacijom, obična i nerijetko daleka od Boga. To nas iskustvo dosade bocka i u euharistiji. Uvijek je sve isto, jednolično, poznato. Nema mjesta čuđenju i divljenju. A glad nikako utažiti. Sve više živimo kao izgladnjele jedinke. Gladni smisla, ljubavi, lijepe riječi, zagrljaja, radosti… I kada nas nema tko nasititi onda svoje životne epizode prožmemo konzumiranjem informacija i pretjeranim zabavama. U nama ne jenjava čežnja za novim doživljajima, za nečim uzbudljivim i zabavnim. Zato se i ulazi u različite vrste poroka jer se negdje želi iskusiti drukčiji život i promijeniti svijest.

Ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena

Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu […]

Dovoljno je ponekad samo analizirati naše uobičajene svečanosti. Na njima uvijek nalazimo tri ista elementa: kruh (jelo), vino (piće) i riječ. U svakom slavlju i na svakoj svečanosti. I gotovo redovito u nekom trenutku svečanosti netko podigne čašu te izrekne zdravicu završavajući s riječima: Živio! Živjeli! Ta sasvim obična gesta možda u sebi krije jednu duboku istinu. Negdje u sebi slutimo da je život dublji od te janjetine, prasetine, čupavaca, vina, pive, štoka, soka itd. Slutimo da bi naša slavlja zapravo trebala biti slavlja života. Ali se ona nerijetko pretvore u mjesto grijeha i poroka. Pretjerana konzumacija alkohola, pjesme koje potiču niske strasti, nepristojno ponašanje, psovanje, trač, ogovaranje. U tom kontekstu više ne možemo govoriti o blagovanju. To se slavlje pretvori u svoju suprotnost. Postane nešto gotovo svetogrdno jer se život ne slavi nego ruši i degradira.

Nađemo se u svojevrsnom rascjepu. Život nam je odvojen od euharistije. Stvarni problem s kojim se suočavamo je desakralizacija. Taj proces suptilnog pretvaranja svetog u nešto profano, u nešto ne-sveto ostavlja mjesta brojnim surogatima. Usudio bih se napisati da za nas vjernike desakralizacija započne u pristupu prema euharistiji. Kako je to dobro primijetio slovenski teolog Marko Ivan Rupnik mi smo u suvremenoj kulturi hranu i riječ odvojili od vjerskog značaja. Malo pomalo izostaje briga i trud oko onoga što je sveto i nepropadljivo. Takav pristup jasno govori o nedostatku svijesti. O nedostatku klanjanja i štovanja.

Treba nam istinsko kajanje. I suze.

Pisati o duhovnosti Velikog tjedna nije lako. Postoji mnoštvo teoloških i liturgijskih elemenata koji oblikuju takvu duhovnost i svaki od njih može biti zaseban tekst. Stoga u ovom članku neću previše zadirati u liturgijsko-teološki govor. On nije lako shvatljiv i potrebno ga je raščlaniti kako bi bio razumljiv. Zadržat ću se na nekim momentima Velikog […]

Umjesto da se slave sveta otajstva, euharistija se može pretvoriti u neku vrstu zabave koja završi tako da slavimo sami sebe. Euharistija više nije dovoljna nego se uvijek traži neki dodatak koji bi postojeće slavlje učinio premda malo zanimljivijim. Krajnji produkt takvog stava jest gubitak vjere i napuštanje života Crkve. Dobro bi bilo da svoju euharistijsku duhovnost crpimo iz Božje riječi i crkvene Predaje, života svetaca i crkvenih dokumenata. Euharistija se ne iscrpljuje našim naporom. Ona nije naše vlasništvo i nešto što se može omeđiti našim znanjem. Euharistija uvijek ostaje mysterium. Neka nam i ovih nekoliko misli pomogne u promjeni pogledu prema ovom uzvišenom otajstvu.

Obitelj nije ljudski proizvod

Živimo u vremenu u kojem nas suvremena sekularna misao želi osloboditi okvira prošlosti. Tako, između ostaloga, u mnogim državnim dokumentima polagano nestaju imenice otac i majka, zaručnik i zaručnica, obitelj muža, žene i djece. Njihovo mjesto zauzimaju neki neutralni pojmovi. Kažu nam da dosadašnje pojmove koje je proizvelo neko prošlo i zaostalije vrijeme, treba zamijeniti […]

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”. A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.

I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. (Lk 2, 41-52)

Pročitali smo ovaj neobični evanđeoski ulomak. Po sebi je vrlo sadržajan i slojevit. Obuhvaća različite teme: redoviti molitveni život u Božjemu ritmu, odnos učitelja i učenika, odnos roditelja i djece, odnos Krista kao Sina i nebeskoga Oca, rast u vjeri, govor o poslušnosti itd. Ipak ćemo se među mnoštvom detalja zaustaviti na nekima koji dobro opisuju obiteljski život. Mnogi od tih detalja su praktične smjernice i poticaji za obiteljske odnose.

Najprije se kaže da su Isusovi roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Već prva rečenica u tekstu sugerira da je Isus od svoga rođenja uključen u redoviti religiozni ritam svojih roditelja. Nije uključen u molitveni ritam samo svoje majke ili svoga oca nego je uključen u molitveni ritam njih oboje. Ovaj je detalj važan. Dijete uči gledajući. Ono ne razumije rečenice, tijek obreda, razloge molitvenog života, ali uči gledajući. I gledajući opaža da je takav ritam važan tati i mami. Uči da je to ritam njegovih roditelja. Ako ove istine prevedemo u suvremeni jezik naših obiteljskih odnosa, onda možemo primijetiti svojevrsni raskorak.

Nerijetko se dogodi da roditelji odvojeno odlaze u crkvu ili da samo jedan od roditelja ide u crkvu. Najčešće je to majka. I onda dijete dobiva dvostruku informaciju. Nađe se zbunjeno pred činjenicom da mama ide na misu, a tata ne ide. Obiteljski odnosi u kojima su stvari ovako postavljene nerijetko su narušeni upravo zbog ovih razlika. Te se razlike još više uvećaju kako dijete odrasta. Čim dijete počinje uviđati da jednom od roditelja tjedni odlazak u crkvu ništa ne znači, najčešće se ono sâmo počinje udaljavati od nje.

Dijete treba informaciju da je i mami i tati odlazak na misu nešto posebno i važno. Tako i ono pomalo ritmizira svoj život, napose svoj vjerski život.

Treba nam istinsko kajanje. I suze.

Pisati o duhovnosti Velikog tjedna nije lako. Postoji mnoštvo teoloških i liturgijskih elemenata koji oblikuju takvu duhovnost i svaki od njih može biti zaseban tekst. Stoga u ovom članku neću previše zadirati u liturgijsko-teološki govor. On nije lako shvatljiv i potrebno ga je raščlaniti kako bi bio razumljiv. Zadržat ću se na nekim momentima Velikog […]

Drugi detalj je vezan uz prostor slobode i povjerenja u kojemu dječak Isus odrasta. Evanđelje kaže da je ostao u Jeruzalemu među hodočasnicima i da su njegovi roditelji bili uvjereni da je među njihovim suputnicima. Ovo istovremeno i oduševljava i začuđuje. Nije česta pojava da roditelji djetetu od 12 godina pružaju toliko slobode i povjerenja. Češće je dijete pod nekim mjerama, pod nekakvim nadzorom, nerijetko uz puno roditeljskog straha i zabrinutosti za život djeteta. Jasno da odgoj ovisi i o okolnostima u kojima dijete odrasta. Ponekad je ovaj segment težak upravo zbog činjenice da će dijete odrasti u nekom kraju ili četvrti u kojima je stopa kriminala visoka i da su roditelji s pravom oprezni.

Ali nije naodmet učiti iz ove sjajne lekcije. Ne možemo očekivati da ćemo imati zdrave i zrele ličnosti, slobodne, povjerljive i odgovorne, ako im tijekom odgoja ne pružimo prostor slobode i povjerenja. Ne možemo očekivati kompletne jedinke ako nema slobode i povjerenja. Dijete u obitelji treba učiti izražavati svoja mišljenja i stavove. Dijete treba učiti izražavati svoje emocije. Treba mu pružiti povjerenje koje će ga naučiti vjerovati sebi i drugima. Treba mu pružiti slobodu koja će od njega učiniti kreativnu i odgovornu osobu. Roditeljska je zadaća (i zadaća svih koji sudjeluju u odgoju) – iako nimalo lagana – tražiti ravnotežu između posluha, nadzora, slobode i povjerenja. Kada čitamo evanđeoske odlomke, možemo primijetiti tu Kristovu potpunost. Koliko li je slobode bilo u njegovu navještaju, u njegovim činima, u iskazivanju njegovih emocija! Bio je čovjek slobode i čovjek povjerenja. Mnogi su u njemu našli povjerljivu osobu. Mnogi su i danas oduševljeni njegovom slobodom. I danas potiče, poziva, oduševljava, impresionira, zadivljuje.

Treći je detalj vezan uz njihovu potragu. Isusovi su roditelji prošli jedan dio puta i sad se ponovno vraćaju. Njihova zabrinutost i osjećaj gubitka zgusnuta je u Marijinu pitanju: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”. Ovo je priča nebrojenih roditelja. Dogodi se da kako dijete odrasta, tako roditelji imaju dojam da ga gube. Naš narod ima uzrečicu: Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga. Što to znači?

Kako punini išta uskratiti?

Uz sve darove kojima nas Bog preobilno dariva, među kojima je neizmjeran niz onih koji nam se toliko podrazumijevaju da na njih i ne obraćamo pozornost, obdareni smo i vremenom. Trajno je pred nama životno pitanje: što ćemo učiniti s darovanim nam vremenom? Što ćemo dopustiti da ono učini s nama? Po nama? Kako bismo […]

Dok je dijete maleno, ono je potpuno ovisno o roditeljima (ili svojim skrbnicima). Dijete je uvijek blizu, uvijek pod nekim vidom kontrole. Roditelji su sigurni dok je dijete blizu. Maleno je dijete često u naručju, voli se maziti, igrati, biti uz roditelje. Veliko dijete se pomalo udaljava. Bježi iz roditeljskog naručja, ne voli kontrolu, roditelji mu postaju uglavnom dosadni i naporni, počinje se zatvarati, ne povjerava im se. Nerijetko ulazi u sukobe i svađe s roditeljima, povremeno se buni i zna biti vrlo drsko i bezobrazno.

Roditelje takvo ponašanje redovito pogađa i žalosti. Silno bi htjeli razumjeti svoje dijete, a ne mogu. Iako su roditelji, kao da moraju ponovno tražiti svoje dijete. Uz njih je, a čini im se da ga gube i da više nije njihovo. Stoji im blizu, a udaljeno je od njih.

Ovo može biti dobra lekcija za roditelje. Pustiti da se dijete traži i da se nalazi. Pustiti djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore. Nije krîvo ako ne razumije i nije glûpo ako ne zna! Pogledajmo samo kako učitelji u Hramu reagiraju na maloga Isusa. Nadalje je potrebno dopustiti djetetu potragu za pripadnošću. ,

Dopustiti mu da razvija odnose izvan obiteljskog doma. Dopustiti mu da razvija vlastiti odnos s Bogom. Ali istovremeno jednim okom paziti s kim se druži i kako se ponaša, kamo se kreće i kako obavlja svoje dužnosti. Ova je roditeljska zadaća iznimno zahtjevna. Uz ovaj se detalj može dodati i posljednja rečenica u evanđeoskom odlomku koja govori da je Isus napredovao u mudrosti, dobi i milosti.

Svakome od nas udijeljen je neki dar

Svake nedjelje kao Crkva stojeći ispovijedamo vjeru govoreći: „vjerujem… i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.“ Svake godine, pedeset dana nakon Uskrsa slavimo svetkovinu Pedesetnice – Duhova, spominjući se Božjeg djela u kojem […]

Treba pustiti da dijete raste i napreduje. Ne možemo od djeteta očekivati da posjeduje naš stupanj svijesti, naša uvjerenja i logičke zaključke. Dijete do spoznaja dolazi postupno. Treba poštivati njegovu dob, njegovu plahost i ranjivost. Neka nam i ovaj tekst pomogne u toj odgojnoj zadaći.

Kako punini išta uskratiti?

Uz sve darove kojima nas Bog preobilno dariva, među kojima je neizmjeran niz onih koji nam se toliko podrazumijevaju da na njih i ne obraćamo pozornost, obdareni smo i vremenom. Trajno je pred nama životno pitanje: što ćemo učiniti s darovanim nam vremenom? Što ćemo dopustiti da ono učini s nama? Po nama? Kako bismo […]

Zadržat ću se na nekim momentima Velikog tjedna koji nam mogu pomoći u oblikovanju vlastite duhovnosti. Svetopisamski izvještaji te bogata liturgijska simbolika su vrelo za oblikovanje duhovnosti Velikog tjedna. Bez njih ne možemo graditi vlastiti duhovni život.

Veliki tjedan započinje Cvjetnom nedjeljom – Cvjetnicom kojom se spominjemo Kristova slavnog ulaska u Jeruzalem. Čitanje Muke Gospodinove spominje taj događaj. Susrest ćemo kako narod kliče i prati Isusa. U tim sasvim jednostavnim gestama uviđamo što je srž duhovnosti: pratiti Isusa, hodati iza njega, ići za njim, slaviti njegov život. Pratiti nekoga, hodati za nekim znači imati povjerenja u nekoga tko nas želi dovesti do cilja. Nerijetko su nam naši životni putovi nejasni i nepoznati. Stati iza Krista znači dopustiti da nas on vodi. Potrebno je vlastite skretnice staviti na njegov kolosijek. Sve drugo je samo usput.

Na Veliki četvrtak susrest ćemo Ivanov izvještaj o pranju nogu (13. poglavlje). Gospodin pere noge svojim učenicima. Spušta se do njih. Te su jednostavne geste sjajna lekcija za duhovni život. Ako želite ljubiti kao Isus, činite druge ljepšima. Ljubav je u tome da se trudim da netko može biti čist. Ljubav je u tome da se potrudim skidati prašinu s tuđih života. Da ne bacam na druge ljagu krivnje, ogovaranja, omalovažavanja. Čistimo druge od onoga što se na njih baca.

Što možemo naučiti iz Isusove geste spuštanja? Potrebno je znati i moći se spustiti. Mnogi se bore oko položaja i svaka malenost im je odbojna. Kristova nas gesta uči da se čuvamo tjeskobe oko statusa, ugleda, moći i časti. Možda nam je stalo da nas se pita, da je naše mišljenje važno i neophodno, da smo sami neophodni i da se bez nas ne može. Krist je sa strane mogao ostaviti sve ono što je simboliziralo moć. Takva nam je sloboda potrebna.

Nadalje, sjeo je s nama za isti stol. Na svakom euharistijskom slavlju se događa isto. S nama je za istim stolom. A tako često – iako smo u njegovoj blizini – stojimo podaleko od njega. Kao i njegovi učenici i mi se međusobno pogledavamo (usp. Iv 13, 22). Još nas uvijek zaprepasti njegova prisutnost. Još ga uvijek ne razumijemo. Još nas uvijek iznenađuje.

Godine 1731. papa je dopustio da se postaje Puta križa mogu podići u svim crkvama

Pobožnost puta križa jeste hodočašće s Kristom patnikom u duhu i misli na njegovu putu prema Kalvariji. Rijetki kršćani imaju životnu prigodu i barem jednom u životu pohoditi Svetu Zemlju i hodati Kristovim stopama, pogotovu onih posljednjih nekoliko stotina metara od Pilatove sudnice do groba. Upravo na tom samom mjestu rodila se ova pobožnost, gdje […]

Na Veliki petak imamo vrlo zgusnut simbolički govor: ogoljen oltar, crvena boja, tišina, prostracija, križ itd. Svaki od njih može biti model za oblikovanje duhovnosti. Susrest ćemo svećenika koji se u misnici crvene boje prostire licem prema zemlji. Prostracija je znak potresenosti. Krist svojim krikom s križa probija zemlju i ulazi u njezine dubine. Silazi u dubinu ljudske nevolje kako bi nas uzdigao. Njegov nas primjer uči da se na plašimo vlastitih krikova. Da se ne bojimo zemlje. Od nje smo uzeti. Njoj ćemo pripasti. Potrebna nam je vlastita potresenost kako bi prodrmala naše začahurene savjesti. Zato je potrebno pasti na koljena. Osjetiti tvrdoću zemlju i bol zbog grijeha. Treba nam istinsko kajanje. I suze. I onaj trenutak kad se narod vraćao s Golgote bijući se u prsa (usp. Lk 23, 48).

Velika subota dan je tišine. Odsutnost Kristove prisutnosti. Krist je ušao u utrobu zemlje. Ovaj je dan tako blizak svim našim trenutcima u kojima smo izgubili dragu osobu. Trenutke u kojima trpimo zbog odsutnosti voljenih osoba. Ovaj nas dan uči da bol ne treba opisivati. Bol ne treba riječi. Nju razumije samo tišina. I samo je tišina može nositi. Tišina nije odsutnost riječi. Ona pomaže razumjeti dubinu riječi. I svaka tišina koja nosi bol u sebi kadra je razumjeti tuđe bolno lice. Lice boli je tako isto i tako različito. Nikada tuđu bol ne podvrgavajmo sramoti i poruzi. Lice boli je škola ljudskosti. S njega možemo naučiti kako biti čovjek.

Vazmenim bdjenjem dominira liturgija svjetla. Ulazimo u crkvu dok je ona u potpunom mraku. Zato se na ovaj dan očituje naša potreba za svjetlom i toplinom. Znamo da je previše tame. Previše je hladnoće. Postalo nam je sasvim normalno da ljubavi nema. Potrebni smo Kristova svjetla. Topline njegove ljubavi. Potrebni smo onoga svjetla koje će nam pomoći prepoznati tamu i vidjeti druge. Na ovu noć s ognja palimo novu uskrsnu svijeću. Treba nam taj sveti plamen. Kao što vatra štiti, pročišćuje i prosvjetljuje da se tako dogodi i s nama. Neka nas vatra Duha štiti od neprijateljskih sila. Neka nas Duh svojom ljubavi pročisti od naslaga taštine, sebičnosti, nedodirljivosti. Neka nas njegovo svjetlo prosvijetli da umijemo razlučiti znakove vremena, da umijemo prepoznati zamke Zloga koji dolazi kao anđeo lažnoga svjetla.

Zašto uopće postimo?

U susret nam stiže slavni dan uskrsnuća. No, prije najvećeg dana u godini čeka nas dugo razdoblje molitve, pokore, introspekcije i obraćenja. Stigla nam je korizma i korizma znači post. Mi koji smo odrasli u katoličkim obiteljima, pogotovo mi koji smo iz hrvatskih katoličkih obitelji, već se sad prisjećamo petaka bez mesa, bolne gladi Velikog […]

Mnoštvo je liturgijskih i svetopisamskih elemenata koji nam mogu pomoći oblikovati duhovni život. Samo sam neke od njih ukratko izložio. Vidljivo je da otajstva koja slavimo nisu odvojena od našega života. Na nama je da otkrijemo sebe u njihovu zrcalu. Otkriti sebe u svjetlu otajstva znači otvoriti neiscrpnu riznicu mudrosti. Opažamo da nas božanska mudrost nadilazi, nismo joj vlasnici, ali nas zahvaća kao u nekom simboličkom procesu – osobni significatio. Uvijek susrećemo jedan te isti significans – obrednu formu, ambon, oltar, lekcionar, evanđelistar, Riječ, ali je significatum – iskustvo otajstva spasenja – uvijek drukčije. Kad smo zahvaćeni mudrošću, postajemo privlačni. Privlačnost je nešto toliko svojstveno autentičnoj duhovnosti. Neka nas mudrost Velikog tjedna učini privlačnim kršćanima.

Ja sam fra Dragan Bolčić. Može zvučati neobično, ali nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]

Ta je spoznaja još neugodnija kada nam netko priđe radosno, oduševljeno jer vidimo da smo prepoznati, ali mi njega ne prepoznajemo.

Životno nas iskustvo uči da je pamćenje krhko. Zato smo u školi učili ponavljati gradivo. Ponavljanjem smo utvrđivali znanje. Osvježavali pamćenje. Kada nešto zapamtimo, tada smo to kadri dobro ispričati. Nerijetko naše priče ovise o našem pamćenju. Kada pričamo priču onda druge uvlačimo u nju. Isto tako, kada netko drugi priča priču, i mi smo u nju uvučeni.

Postoji jedna priča koja je toliko stara, a opet toliko mlada i svježa. Priča koja i danas oduševljava. Priča nastala iz pamćenja jedne žene. U nju smo svi uvučeni. U evanđeoskom tekstu stoji: “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu”. (Lk 2, 19)

Ova rečenica govori o Marijinu pamćenju. Evanđelist Luka Mariju ne opisuje kao ženu koja sve zna, koja sve razumije, kojoj je sve jasno, koja ima apsolutno razumijevanje svega što joj se događa u životu. Za njega je Marija žena koja pozorno sluša, koja je pozorna na sve što se u njoj i oko nje događa. I kako kaže sveti tekst: prebire te događaje, razmišlja o njima.

Svaka ljubavna priča započinje pogledom

Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog […]

Kada se susrela s anđelom, Marija nije dobila precizne upute budućih događaja, svega što će se zbiti i kako se treba ponašati. Ni riječi o iskustvu, o zrelosti, o očekivanju. Ni riječi o tome je li spremna ili ne, je li dovoljno sazrela ili ne, je li dovoljna iskusna ili ne. Jedino što znamo jest da je prepoznala Božji poziv i pristala na njega. Sve ono što se slijedom toga događalo, pohranjivala je u sebi. Sve je pamtila, memorirala. Rasla je s tim. Rasla je u vjeri. U doslovnom prijevodu s grčkog izvornika pohranjivati (grč. symbállo) znači “stavljati zajedno”.

To znači da je Marija sve događaje ujedinjavala, da ih je promatrala zajedno, da je svaki događaj povezivala s Kristom, gledala u cjelini s Njim. Sve je bilo povezano. Ništa nije rastavljeno ili odvojeno od Njega. U svemu je nazirala duboki smisao. Srastala je s otajstvom kojim je nošena i kojega nosi u sebi.

Kratka rečenica iz Lukina evanđelja koja govori o Marijinu pamćenju i slušanju bremenita je značenjem. Živimo u vremenu u kojemu smo ranjeni nasiljem buke i galame. Uglavnom slušamo izvana. Vanjski nam glasovi zagušuju um i srce. Nasuprot tomu, Gospa nas uči nas ljepoti tišine. Uči nas slušati iznutra. Mi smo kadri za sve što nam se događa u životu olako reći da je Božja volja. Nije! Nego u onome što nam se događa trebamo tražiti i prepoznavati Božju volju.

Fra Dragan iz Chicaga: Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće

Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]

Tek iznutra možemo čuti što nam Bog želi reći kroz različite životne okolnosti i druge ljude. Sve što nam se zbiva putovi su kojima nas Bog želi dovesti do sebe. Ništa nije slučajno. Ako postoji slučajnost, to je onda samo još jedan Božji anonimni potpis.

Franjevački vjesnik

Svaka ljubavna priča započinje pogledom

Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog […]

Ponekad uložimo puno napora kako naše slabosti ne bi izašle. Kako bismo ih zaštitili od nemilosrdnih pogleda. Ali nikad nisu toliko vidljive kao u takvim trenucima. Ako želim da se Božja snaga nastani u mojim slabostima, trebam naučiti odustati. Odustati od toga da stalno pratim tuđi tempo. Odustati od toga da se želim svidjeti drugima. Odustati od silne čežnje da postanem drukčiji u tuđim očima. Odustati od toga da tražim samilost u tuđim pogledima. Odustati od toga da ne smijem biti slab pred onima koji me poznaju. Odustati od toga da trebam pregaziti sebe kako bih se nekome dopao i kako bi taj netko o meni lijepo govorio.

Kako se kršćanski odmarati? U povlačenju možemo otkriti vlastite terete, ugledati svoje rane…

O stvarima je potrebno misliti. Kada o njima ne mislimo, lako ih možemo uzeti zdravo za gotovo. A kada se to dogodi, redovito budemo zakinuti za svu njihovu dubinu i sadržaj. Tako je nekako i s odmorom. Možda zvuči malo neobično, ali odmor je definitivno jedan od suvremenih fenomena koje je potrebno unijeti u mišljenje. […]

Bolje je na vrijeme pripitomiti svoje želje da budemo nešto različito od sebe. Dokle god to ne učinimo, spoticat ćemo se o sebe. I nećemo živjeti slobodni. A dovoljno je samo malo pogledati Krista. Mogao je biti slab pred onima koji ga poznaju. Mogao je u oči gledati ljude kojima u jednom trenutku nije imao čime uzvratiti osim svojim pogledom. Mogao je stajati poražen i neuspješan pred drugima. Mogao je biti ovisan o drugima. Mogao je biti čovjek. Nije se plašio izricati svoje potrebe. Nije se plašio ljudskosti. Ne plaši se na svakoj svetoj misi sići u naše ruke. Čudesno otajstvo slabosti.

Ja sam fra Dragan Bolčić. Može zvučati neobično, ali nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]

Evanđelja nas uče da je Isus svijet gledao drukčije. Vidio je ono što drugi nisu vidjeli. U njegovu je pogledu bilo strasti, sućuti, čuđenja i divljenja. Svojim pogledom je ljudima stvarao prostor. Otvarao im je obzore. Neke je njegov pogled obilježio. Dotle da su potpuno promijenili svoj način života.

Ma što je to bilo u njegovu pogledu?! Što se to krilo u njegovim očima? Kako je moguće da jedan pogled unese toliko novosti u nečiji život? U jednome trenutku pozvao je dvanaestoricu apostola. Pozvao je konkretne ljude: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga (usp. Lk 6, 14-16). Jednostavni (i malčice komplicirani), (ne)obični, (ne)sposobni. Pustio ih je u svoj život. U njegovu su pogledu pronašli dobrodošlicu.

Kako se kršćanski odmarati? U povlačenju možemo otkriti vlastite terete, ugledati svoje rane…

O stvarima je potrebno misliti. Kada o njima ne mislimo, lako ih možemo uzeti zdravo za gotovo. A kada se to dogodi, redovito budemo zakinuti za svu njihovu dubinu i sadržaj. Tako je nekako i s odmorom. Možda zvuči malo neobično, ali odmor je definitivno jedan od suvremenih fenomena koje je potrebno unijeti u mišljenje. […]

Možda nam ova imena ništa ne znače, ali kad pogledamo njihovu osobnost, njihov profil, uvidjet ćemo koliko je njegovo povjerenje prema njima, a preko njih i prema svima nama! U ovom popisu ima izdajica, kolebljivaca, sumnjičavaca, ljudi sklonih predrasudama, emocionalno nestabilnih ljudi sklonih grubosti i nasilju. U njima je vidio što od njih može biti. I ne samo to! Stvarao je preduvjete za rast. Predispozicije da se to i ostvari. Svojim riječima i načinom gledanja na svijet otvarao im je um, srce i nebo. Njegov je pogled bio širok. Učio ih je da ne budu zaokupljeni sobom. Samo u širok pogled ljudi mogu stati. U sitne oči, u sitne mjere nitko ne staje.

Ništa nas ne priječi da u ovaj popis stavimo i svoje ime. Vjerojatno bismo ovaj odlomak o pozivu čitali skroz drukčije. Iskusili bi koliko nam je Bog blizak, što nam govori, kako govori… Jer inače iz svakodnevnog iskustva znamo kad nam se netko braća i kad mu je do nas stalo, mi drukčije gledamo i drukčije slušamo. Tamo gdje čujemo zvuk svoga imena, sve biva drukčije. Tuđe zanimanje za nas u nama otvara nebrojene izvore za koje nismo ni znali da postoje. Pozvani smo. Sa svim što jesmo.

Fra Dragan iz Chicaga: Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće

Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]

Pročitajmo kakve je ljude Isus pozvao. Nitko ne zove takve. Osim njega. Njegova riječ čini razliku. Baš zato što je stvarna, zbiljska, vječna, istinita, konkretna, nepromjenjiva. U njoj nema mjesta prijevari, laskanju i manipulaciji. Naše riječi teško mijenjaju ljudske živote. Njegove to i danas čine.