Julienne Bušić: Naslov knjige koju mi je Zvonko poslao iz zatvora slomio mi je srce na milijun bolnih komadića

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna […]

Dirljivim riječima, koje prenosimo u cijelosti, od nje se oprostio i fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM…

Julienne Bušić, dobra duša Hrvatske!

O, Julienne! Jedna, jedincata Julienne! Znali smo se dugo. Prijatelji smo koje je povezivala ljubav prema istini i Hrvatskoj! Nisam čvršću, slobodniju, bolju ženu nikada susreo. Čast mi je uvijek bila s njom biti. Svaki dan od nje čuti riječ.

O kako je bezgranično Hrvatsku voljela! U zatvoru zbog nje. U slobodi za nju. To je ljubav. Bezgranična, bezuvjetna, bezinteresna! Pisala je, tražila je, istraživala je, borila se samo za istinu. O kako je istinu voljela! Bila ja zaista nadahnuće upravo zbog te borbe za istinu! Vrhunski intelektualac! Sjećam se godinama neumornog traženja slobode za Zvonku. Zauvijek ću biti zahvalan da sam mogao biti dio… putovanja u zatvor i svih muka i nadanja.

I nakon Zvonkina odlaska nastavila je put. Iako joj bijaše jako teško, nije odustala. Nikada! Pisala je memoare. O tako često sam napominjao i molio ju da piše, koraca naprijed. Pisala je, ali završetak će pisati povijest…

U Hrvatskoj nisu je mnogi razumjeli. Takva je valjda sudbina velikih. Napadali su nju kao i Zvonka. Tako to valjda uvijek ideologije rade. Njih istina nikada nije ni zanimala.

Nisu joj kazali niti hvala. O kako smo u zahvalnosti škrti. O kako joj dugujemo. Njeno ime bit će ipak uvijek među najvećim ženama hrvatske povijesti. Vjerujem doći će vrijeme kada će njeno ime biti tamo gdje zaslužuje! Bog ljubi istinu. On je istina! Vjerujem da je ime Julienne Bušić u njegovu Kraljevstvu istine.

Julienne Bušić u memoarima otkrila jednu od najuznemirujućih spoznaja koju je shvatila izlaskom iz zatvora

“Poslijepodne zna ono što je jutro samo sumnjalo”, Robert Frost. Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap […]

Dodajmo ovome kako je Julienne Bušić napisala nekoliko velikih priča za naš portal Dijaspora.hr koje se nalaze na ovoj poveznici...

Životna priča fra Slavka Solde: Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija

Rođen u poljima i kamenu Međugorja u vremenima kada ovdje nije bio cijeli svijet kao danas i kada je život bio jako težak. Gospodin ga je stalno nosio, vodio, slao negdje. Od ranog školovanja u Međugorju, pa Čitluku, Slavonskom Brodu stalno bijaše na putu! Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa […]

• jame su postale smetišta. Čovjek je sveden na smeće.
• na masovnim grobištima napravljene su tvornice, kuće za stanovanje, čak i škole, igrališta za djecu.
• ubojice su proglašene narodnim herojima. Još ih slave.
• “atomske bombe bačene na japanske gradove ubile su više od 240 tisuća ljudi čime je završen rat, a nakon završetka toga istog rata u slovenskim je šumama počinjen pokolj nad puno više ljudi: hrvatskih zarobljenika, žena, djece, staraca i vojnika” (A. Ž.)

ŠTO BIJAŠE NAKON TOGA?

Starce bijaše strah djeci kazati istinu. Djeca postali ljudi u mraku neznanja! Šapat je postao jedini prijenosnik istine! Nastalo je vrijeme šutnje i čekanja da suprotne ideje nestanu, umru? Mnogi su čeznuli da smrt ideje znači i smrt njenih posljedica, ali njene posljedice postadoše sustav podjela, napada i laži. Čovjekova sudbina ovisi na kojim idejama počiva njegov, njen život! Pa se pitamo: Tko oblikuje našu točku gledišta? Stoga je pitanje: Kako graditi budućnost kad nam prošlost nije jasna?

Stoga: što pričate djeci i unucima je važno! Obiteljska priča može biti dio nacionalne priče, ali može biti i dio vlastite obmane kojoj smo skloniji vjerovati zato što svi vjeruju. Međutim: Ako čovjek istinu govori ne boji se njenih tumačenja. Istina je uvijek najjači temelj! Ona je božanska, ona može nositi sve svoje terete. Ali je istina i najveća žrtva svih zabluda, svih nasilja, svega zla i svih komunizama, nacizama i ostalih-izama kojih je previše da bi ih ovdje brojio!

Bez straha, jer istina je jača od njega! Bez obzira na posljedice jer istina može nositi sve svoje terete. Veliki ljudi uvijek su spremni priznati pogreške, tražiti i nuditi praštanje. Jedino tako se ide naprijed. Suprotno tome rat se nastavlja. Istina je uvijek njegova najveća žrtva. A tko to želi?

Da i danas ovdje se pitamo: kakva je Europa nakon Drugog svjetskog rata? Kada će se ova stara dama suočiti s tim godinama? Kao da joj je sudbina u kaosima. Opet i danas! Ona kao da živi u Kafkinom paradoksu koji kaže kako su se neki kukci preobrazili u ljude, a nitko nije primijetio njihovu preobrazbu. Sada su nam postali mjera našeg postojanja. Je li to doista tako? Kada čovjek promijeni obraz sve može postati!

Međutim, ljudi kojima je istina svijetlo znaju da je rješenje problema uvijek u suočavanju s istinom. Kako to kaza veliki književnik: “Rat se ne završava kada prestani posljednji pucnji, već kada se sve kosti otkopaju…” (Ismail Kadare). Da zaista “smrt zahtijeva poštovanje”. Svaka smrt zahtijeva poštovanje jer ona o miru kazuje životu.

Fra Jozo Grbeš: Hrabri imaju budućnost. U pozdravu ‘ne boj se’ započelo je kršćanstvo. Bez njega neće ni opstati!

Virus uništava svijet koji je znanost gradila desetljećima. Ni pametni nisu više pametni! Ni ludi nisu više ludi! Ljudi gube povjerenje! Institucije gube autoritet. Ideologije marširaju brzo naprijed. Jednoumlje prevladava tradiciju različitog mišljenja. Kritičnost svrstana u opasno područje života, a sloboda mišljenja ima izuzeće manje vrijednosti! Je li sloboda mišljenja na zapadu postala sloboda podobnih? Ili […]

POGLED U SEBE

Ove godine slavimo jubileje i memorije: crkvene i nacionalne, povijesne i žrtvene. 1100 godina hrvatskog kraljevstva, 80 godina tragedije Bleiburga i križnih putova. Križni putovi, jame i stratišta su hrvatska priča kojoj se niječe postojanje. 35 godina od početka puta slobode. O kako je važno pogledati i sebi u oči! Gdje to mi zgriješismo? Povijest je duga, ali je i duga lista hrvatskih zabluda, izdajica, idologija, zločinaca, nalogodavaca. O kako visoku cijenu je platio običan hrvatski čovjek čija imena čitamo na ovom groblju. O kako je to sažeo A. G. Matoš: “Imamo više izdajica nego cijela Europa zajedno, ali s njima postupamo na jako čudan način… Hrvati svoje izdajice njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”. (A. G. Matoš, 1901.)

O kako je toga bilo puno kroz povijest, od hrvatskog plemstva, kraljeva i banova do naših stoljeća i dana.

Preživio je puk hrvatski stoljeća muke i ona dva plačuća stoljeća novije povijesti.
Preživio je Turke i svakakve napade Istoka i Zapada.
Preživio je jadne vođe, prodane duše, slabe karaktere.
Preživio je izgubljene bitke i planirane izdaje.
Preživio je sve moguće asocijacije i jugoslavenštine raznih hrvatskih glava.
Preživio je orijunaštva, autonomaštva, i sve diktature koje završavaju na izmima.
Preživio je tragedije 20. stoljeća: Bleiburge, križne putove, Gole otoke, Gradiške, Zenice, emigrantska ubojstva, Ozne i Udbe, odlaske i selidbe, šutnje i podjele.

Preživjele su naše hrabre žene, majke i bake vrijeme kada su im sve muškarce pobili, a njih ostavili u siromaštvu kamena i muke, a jedina snaga im bijaše vječno šaptanje: “Zdravo Marijo…”

Preživio je i početak 21. stoljeća. Preživjeli su i nadživjeli Hrvati sav jad i bijedu sadržanu u poznatoj izjavi: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati”. Ona je postala znak jednog vemena, stava i jada.

Preživio je puk hrvatski i sve prodaje i trgovine. Prodavni su često najbolji i najvjerniji. Prodavani od svih mogućih boja. Kao da je na snazi bila ideja koja kaže: “Lakše je prevariti ljude nego ih uvjeriti da su prevareni”. (Mark Twain)

Preživio je puk hrvatski i napade “za dom”, “za obitelj”, “za vjeru”, napade na sve što bijaše “ZA”. Preživio je i čudne napade na bijela i crvena polja grba svoje povijesti i sadašnjosti. Kao da neki broje crvena i bijela krvna zrnaca jedne nacije.

Preživio je i sve moguće izmišljene podjele i mnoge zabrane. Ta zabranjivali su Marku da pjeva, Ivanu da se sjeća, Ljubi da govori istinu, Zvonki da slobodu živi, Anti da brani svoje, Kati da traži sina, Mari da pokopa supruga…

Generale, ovdje isto i dalje!

Hrabrio se u istini. Jer zna gdje pravda jest!Bez straha pred svim sudovima laži.Ta znao je da sudac je samo jedan koji zna! Generale, ovdje isto i dalje!Laž još uvijek sebi laže!Ali hrabri se dižu.I tvoje ime spominju.Nije uzalud.Nikada hrabrost nije uzalud! I zbog tebe…Valja upravo stati. Dignuti glavu. Šapnuti molitvu.Udahnuti povijest velikih.I ne biti […]

Što se više zabrana nanizalo, puk hrvatski postade sve slobodniji. To je uvijek životna lekcija. Jer u zabranama i progonima sloboda jača, duh postaje čvrst, a srce odlučno. Preživio je puk hrvatski mnoge odgoje i preodgoje. Do savršenosti bijaše razvijena odgojna filozofija koju je poljski dissident Bronisław Wildstein definirao kao „pedagogiju postiđivanja“. Da stalno je ovom puku hrvatskom nametnut stid, stid prošlosti, stid za ovo i za ono, stid jer smo vezani za ove ili one, stid jer smo željeli državu, stid jer želimo BITI.

Moramo kao narod kazati dosta je! Ta dosta je jer nametnuti “stid” nije stid, nametnuta “istina” nije istina, nametnuta “povijest” nije povijest. O da običan puk se samo pitao: dokle, dokle? Dokle nepravde, dokle laži… dokle.. Ili kako to mudrac kaže: “Dokle će nas svinje zvati prljavima?” (fra Šimo Šimić, Humac 1981.).

O koliko je ovih imena na ovom groblju i koliko je onih na bezimenim grobljima koji su žrtve nepravde, laži i progona svih vrsta. Nepravda odzvanja stoljećima i naraštajima i zato je mir uvijek bio slabašan. Tako često slušamo o suočavanju s prošlošću, a ja se pitam: Kako to da se ne suočavamo?

Kako to da u Hrvata nedostaje onih koji imaju hrabrosti u ime svoje obitelji kazati istinu, pronaći ubijene, svjedočiti iz ljubavi prema djeci koja zaslužuju rasti u istini? Kako to da njemački sudovi vode procese hrvatskih krivaca, a hrvatski šute? Kako to da čak i BBC stvara emisije o atentatu na hrvatskog emigranta, a mi šutimo o desetinama njih?

Kako to da smo mi jedini narod u zemlji Europe gdje se još uvijek diktator, zločinac Tito časti kao velikan, a ulice i trgovi njemu u čast ostaju?

Kako to da je Slovenija uspjela izboriti rezoluciju o zločinima komunizma (komunista) u europskom parlementu, a prije mjesec dana većina zastupnika Hrvatskog sabora glasuje protiv dana sjećanja na žrtve komunizma? Zašto žrtve imaju ljestvicu (ne)poštovanja?

Kako to da desetljećima postoji njemačka udruga Volksbund koja se brine za njemačka vojna groblja po cijelom svijetu. Njihovi predstavnici su i danas s nama ovdje. A mi to ne možemo učiniti na vlastitom Mirogoju, a kamo li po cijelom domovini? Kako to?

Bože, koliko pitanja? A mi se hvalimo tko će biti prvi, čija će priča biti skuplja, knjiga prodavanija, gdje će više ljudi doći i na čijoj sam ja strani… O Bože, O Bože ispraznosti velike u životima koji bi trebali mudrošću disati!!!

POSTOJI JEDAN

Ali postoji jedan koji vodi povijest i život. Postoji jedan koji nas stalno podsjeća na važnost ljubavi, jedine zapovijedi važne za čovjeka. Postoji jedan koji iz ljubavi umire za život drugih! Njegovo ime je Isus! Mi u njemu nalazimo izvor, snagu i put. “Isus nas poziva da svijetu damo okus, značenje, svrhu, smjer i želju. To je skromna pozicija, zar ne?”

Da, on nam kaže da dane čovječje treba provesti u ljubavi.
Da, on nam kaže da ljubav potiče čovjeka govoriti istinu.
Da, on nam kaže da onaj koji je u očima svijeta “čudak” ili “idiot” (poput Kneza Miškina u Dostojevskog) jer čini dobro i govori istinu, da on ne dijeli, ne gaji mržnju prema nikome, živi život pravednika jer postoji ljubav i dobro iznad ljudske slabosti.. Tako samo ljubav gradi sadašnji i budući svijet. U njoj nema grijeha. Ona daje smisao svemu!

“Ako postoji ikakva zamjena za ljubav, onda je to sjećanje”, Josif Brodski.

Dajte mu barem autocestu! Neka Tomislav opet bude početak…

“Ivan biskup, sluga slugu božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana, te prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu crkve salonitanske, i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima…” Pismo pape Ivana X. kralju Tomislavu i knezu […]

Zato sjećanje spada u život svetoga. Memorija dovodi Krista na oltar žrtve. Zato je ovo groblje. Zato je ovo sjećanje. Sjećanje uvijek slijedi put istine! Zato smo mi ovdje. Zato trebamo biti ovdje svake godine u svakom desetljeću koje dolazi. Zato su ovi križevi ovdje! Zato je važno sjećanju dati važnost i graditi život na istini. Samo istini! Ona jedina oslobađa.

Groblje mira Bile, 23. kolovoza 2025.

Do sada je on govorio o drugima, a sada je vrijeme da se progovori o njemu

Bila je godina 1990. Već je dobrano mirisalo na rat. Studirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. Preda mnom je bilo ljeto. Trebalo ga je iskoristiti, a to znači negdje usavršiti još koji jezik i nešto zaraditi za trošak tijekom akademske godine. Izabrao sam New York. Onako nekako nasumce. Hajde da iskušam i taj dio kugle […]

Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa u Sarajevo. Onda na put u svijet: u talijanski Trento i u vječni Rim, te u njemački Koningstein gdje je postao svećenik 29. lipnja 1972. Onda počinje njegov put i život dijaspore.

Fra Slavko: svećenik, fratar, misionar, župnik, poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik. Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali i vraćao na početke.

I ovim tekstom mu govorimo hvala. U zahvalnosti smo uvijek škrti, oh kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena kada mu možda nitko nije rekao hvala. Govorimo zbogom jer vjerujemo. Vjerujemo da s Bogom svi naši krugovi se zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.

Fra Slavkove četiri bitne točke putovanja bijahu: Dijaspora (NY), služba poglavara (Chicago-Mostar), služba odgojitelja (Humac) i Međugorje.

Dijaspora

Dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada, zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik, misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj!

On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprotstavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo. Kada nisu mogli oni vidjeti oca i majku ili ići im na sprovod u domovinu, nije ni on išao! Da, s njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički bijaše i on. Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći. Ta on bijaše župnik hrvatske župe u New Yorku, najopasnijem mjestu za komunizam, a najveselijem mjestu hrvatskih snova o slobodi. Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija: dijeliti put sa svojim hrvatskim pukom nadajući se slobodi. Svoga oca i majku susretao je u Italiji jer on je mogao otići u bilo koju zemlju svijeta, ali nije smio u svoju domovinu. Kada susreti nisu bili mogući onda je slao audio vrpce kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas.

Bijahu to mučne godine, ali godine koje su ispisale najljepše sudbine ljudi koji u slobodi sanjaju slobodu svog neslobodnog naroda tisućama milja daleko. On se našao i u crkvi i u bolnici, i na pomoći polaganja stotina vozačkih ispita i u sudnici samoće i u zatvoru i na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti i župne zajednice u vremenima kada je to bilo po životno opasno. I zbog toga postade nepodoban. Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednog vremena i sudbine jednog naroda.

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

On bijaše svjedok mučnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća u Americi. Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja, suđenja hrvatskih uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. I Američki FBI mu je priznao da je i on na meti komunističkih vlasti za ubojstvo i ponudili mu pomoć u zaštiti što je fra Slavko odbio rekavši: “Svi znaju gdje sam ja!” Bio je za Udbu persona non grata. Ovaj dobar čovjek kao i tisuće dobrih Hrvata diljem svijeta, iste sudbine. Da, on je svjedok. A svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Pomagao svima u potrebi i bio kao što to jedan uznik reče: “Otac svima nama. Znak sigurnosti.” Ta uloga oca kao da je postala dio fra Slavkova identiteta.

O kako možemo puno naučiti iz toga njegova život dijaspore i svih s kojima je on živio. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode i beskompromisnog zalaganja za istinu. Uvijek istinu! Život se čini apsurdnim, pun suprotnosti. I po njegovu životu iščitavamo kako: Teška vremena stvaraju jake ljude. Jako ljudi stvaraju laka vremena.

Domovina

I kada braća odlučiše, vratio se u domovinu, služio kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, ne sustavnosti i svih lokalnih muka, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba. Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji i da krene naprijed. I opet se nađe u ulozi oca, oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed, uvijek znati kako pjesma kaže:

“Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj mjesta, Postoji bar jedna cesta do svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima staza, Jedna staza, možda mala koja bi nas povest’ znala do svih ljudi, srca svih”. (D.T.)

Odgojitelj

Bijaše fra Slavko odgojitelj naše mladosti dajući im temelje za život i put franjevačkog habita. I tu kao da je ponovno na nov način shvatio da je “Gospodin blaženstvo sakrio u služenju.” Kako to lijepo iskaza ovih dana jedan od mladih fratara kojemu je fra Slavko bio odgojitelj:

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

“Bio je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan, čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat. Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Volio je naše mlade kao vlastite sinove, a to je prava definicija ljubavi. Naglašavao je njihove talente i darove i poticao ih da ih razvijaju. Nikad od nas nije tražio nešto što sâm nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca. Uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o svom narodu koji je otišao iz domovine trbuhom za kruhom.” (M.K.)

“Čovjek od riječi Starog kova. Iskreno je volio novake i sve fratre. Braća i zajednica su mu bili iznad svega.” (A.M.).

U tim godinama odgoja naše mlade braće opet bijaše otac svima.

Međugorje

I onda opet na početak. Ovdje u Međugorju gdje je počeo njegov fizički život, ovdje gdje se krug zatvara, ovdje gdje je bio ispovjednik, svećenik duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi i po njegovim riječima dobili mudrosti i Duha, mira i snage i milosti novih početaka. Ovdje gdje se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.” (Antoine de Saint-Exupe). Da ovdje kao i svugdje fra Slavko je bio staložen, strpljiv, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima. Mnogi su ga stoga tražili za razgovor. Pomagao mnogima steći mir! Uistinu opet bijaše otac mnogim dušama koje su tražile riječ ljubavi.

Odlazak

I dođe vrijeme odlaska. Sve je ostavio u redu. Jasno i čisto. Iza njega je uvijek ostalo čisto i jasno. I kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet: “Fra Slavko, kako si danas”? Odgovorio je: “Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji. Čekam odlazak.” Pet godina bolesti kao da je neprimjetno hodio tim putem. Bolest bijaše vidljiva na njegovu tijelu, ali u njemu bijaše snaga. Da, i po tom hodu nas je učio kako se nositi, kako biti strpljiv,

U sobi iznad radnog stola visi slika Isusova blaga lica, umjetnika Zvjagina koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam fra Slavka i gledam tu sliku. I kažem mu, ovaj Isus sliči na tebe… Kaže on: “Isus sliči na svakoga od nas.” U njemu kao da je dio svakoga od nas. Dok ne postane cjelina svakoga od nas.

U toj sobi stoji veliki Alojzije Stepinac, njegov sveti zaštitnik! Svoj imendan fra Slavko uvijek slaviše 10. veljače na spomendan blaženog Stepinca. On bijaše i u njegovoj sobi u New Yorku i u njegovu uredu u Chicagu, tako i ovdje u Međugorju. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, uzništva, neizvjesnosti. Kao da su mu Stepinčeve riječi: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” bile dovoljne!

Draga braćo i sestre! I mi na svoj put ponesimo najbolje od fra Slavka. Ne bojmo se novoga. Niti izazova niti poslanja. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim jer u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok! Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi i kako reče pjesnik: Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? (M.S.)

Preminuo je fra Slavko Soldo. U Americi je napravio ogromne stvari

U 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva, u Međugorju je preminuo fra Slavko Soldo. Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) […]

Fra Slavko je svjesno, spremno i savjesno čekao svoga Gospodina. Neka ga taj uskrsli Gospodin kojemu je do kraja vjerovao primi k sebi. Neka nama da vjere i nade da i mi naše dane možemo živjeti vedro, tiho, smireno i strpljivo kako nas je on učio. Da i mi možemo vjerovati vazda i svagda i sa blaženikom Alojzijem svjedočiti: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!”

Fra Jozo Grbeš: Ovo su vremena traženja i govora istine

Teška su vremena. Vođe su loše. Politika izgubila jake moralne karaktere. Ljudi su zbunjeni. Smišljene agende/programi marširaju naprijed. Čovječanstvo je opet na raskršću. Mudrost je negdje isklizla. Zdrav razum nestaje dok je subjektivizam u plitkosti života. Ravnodušnost spram velikih vrijednosti Duha je veliki grijeh sadašnjosti! Kada “duhovni poglavari” postanu stručnjaci za injekcije, a liječnici za […]

Znak ujedinjenja

U vrijeme Tomislava ujediniše se hrvatske zemlje! Tomislav je bio prvi hrvatski vladar uz čije ime je korišten naslov kralja (rex). Pismo pape Ivana X. potvrđuje prvi spomen nekog hrvatskog vladara s titulom kralja. Tomislav je bio vrlo uspješan u borbi protiv mađarskih provala koje su od kraja 9. stoljeća destabilizirale veliki dio Srednje Europe. Splitski crkveni sabori i spominjanje Tomislava govore o tomu da se za vrijeme Tomislavove vlasti cijeli prostor politički ujedinio, odnosno da su dalmatinski gradovi priznavali vlast hrvatskog kralja.

Tomislav je u svijesti hrvatskog naroda kralj koji ujedinjuje. On je znak državnosti Hrvata i kontinuiteta postojanja hrvatskoga naroda kao naroda, te državotvornosti istoga.

Prije 100 godina Hrvati su ovoga bili svjesni te su slavili 1000. obljetnicu Tomislava, odnosno njega kao simbola kraljevstva. Tada su podizali mnoge spomenike, ploče i kapele, te organizirali javne događaje u spomen na njega
Spomenik kralju Tomislavu u središtu glavnog grada Hrvata znak je priznanja hrabrom ratniku i jedinstvu naroda. U povijesti hrvatske države ostaje najslavniji velikan.

Vjerovali su mu! Samo zato što je živio ono što je govorio i govorio ono što je živio!

Slušamo ovog došašća o Ivanu, čovjeku iz pustinje. Da živi u naše vrijeme rekli bi da je luđak, budala, otkačen tip… Obukao se u devinu dlaku, neku čudnu kožu stavio na sebe, opasao se čudnim pojasem i najavljivao ljudima neki čudni dolazak. I zanimljivo – vjerovali su mu! Samo zato što je živio ono što je […]

Kipar Robert Frangeš Mihanović izradio je konjanički spomenik 1938. godine, ali je zbog dugotrajnih polemika i Drugog svjetskog rata spomenik postavljen tek 1947. godine. Povijest ovog spomenika počinje upravo pripremama za 1000. obljetnicu proslave hrvatskog kraljevstva 1924. godine. Za gradnju spomenika založili su se uz kipara Roberta Frangeša Mihanovića, arhitekt i gradonačelnik Zagreba Vjekoslav Heinzel, povjesničari Vjekoslav Klaić i Rudolf Horvat i mnogi drugi.

Autocesta Zagreb – Split – Dubrovnik

Danas kad se sprema slavlje o 1100. obljetnici kraljevstva, danas kad se opet govori najviše o kralju Tomislavu, danas kad je Hrvatska ponovno na mapi Europe, danas kad je sjever i jug Hrvatske politički, teritorijalno i prometno ponovno povezan u jednu cjelinu i jednu državu, danas kad od Zagreba do Splita, odnosno sutra do Dubrovnika hrvatski sjever i jug povezuje najduža i najbolja hrvatska autocesta, Tomislav, kralj Hrvata, može dobiti barem tu čast: njegovo ime kojim će se ta autocesta zvati.

Odgovor na ovo temeljno pitanje odredit će sve naše odnose

U Isusovu rođenju Bog kaže da je dobro biti čovjek. Jedincatost kršćanstva uvijek je bila utjelovljenje. To znači da su duhovna stvarnost i materijalna priroda (fizička, ona koju možemo vidjeti i dodirnuti) zaista jedno. Oduvijek su bili jedno, još od početka. Ono što se očituje u Isusovu tijelu jest očitovanje univerzalne istine: materija je i […]

Kada već hrvatske autoceste, luke i mostovi većinom ne nose nazive po velikim ljudima, neka Tomislav opet bude početak. Ako su Hrvati dovoljno svjesni veličine imena i ako su dovoljno zahvalni, onda ovaj barem mali čin može postati veliki znak jedinstva, zanosa, zahvalnosti i državnosti.

fra Jozo Grbeš
provincijal hercegovačkih franjevaca

Njegova Mara bila je prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Stanko je tako htio jer je obišao svijet i vidio drukčije

O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara… Vojska Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas […]

Ivanka (Božica) Pešut Zubac rođena je na Božić 1946. godine u Lisičiću kod Benkovca, kako ona reče “pored ognjišta u 5 sati i 5 minuta“. Ovo hrvatsko mjesto stradalo je jer bijaše hrvatsko! Tako bijaše u onom ratu, tako bijaše i u Domovinskom ratu. Mjesto je stradalo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Tada su srpski odmetnici pomoću JNA počinili masovni ratni zločin u ovom selu.

Ime su joj dali Božica jer je rođena na Božić. Međutim, komunistička vlast nju nije htjela upisati kao Božicu, nego kao Boju. I nisu htjeli upisati da je rođena na Božić nego 15. prosinca. Htjeli su joj promijeniti identitet, da zaboravi obitelj i tko je! Budući da roditelji nisu htjeli prihvatiti ime Boja, krstili su je pod imenom Ivanka. Ime koje i danas nosi među svojima, a dokumenti i dalje pišu Boja. Crkva u Perušiću kod Benkovca je srušena i spaljena. Njeni dokumenti zapaljeni, tako da je njezin rođak don Šime Torbarina morao svjedočiti da je krštena. Tek je tada dobila krsni list. Godine 1995. Htjela je promijeniti ime Boja, ali nisu joj dopustili.

Njezin otac Ante Pešut rođen je 1. lipnja 1919. u istom selu Lisičić. Od početka rata 1941. boravi u Zagrebu kao domobranski zapovjednik straže državnog reda. Sjedište mu je bilo u Ilici 35. Tamo upoznaje svoju suprugu, Ivankinu majku Šimicu Torbarinu. Ona je rođena 8. studenoga 1919. u Debeljaku kod Sukošana. Po završetku rata, u prosincu 1945. Ante se nakon mučnog razdoblja nakon svibnja 1945. vraća u svoje rodno mjesto. Tada počinje tražiti tko mu je ubio oca već na početku rata, 1941. godine. Kada je Šimica doznala da se Ante vratio, odlazi pješice (oko 35 km) od Debeljaka do Lisičića vidjeti njega. Već 6. siječnja Antu zatvaraju, optužuju kao narodnog neprijatelja. U ožujku 1946. Ante i Šimica se vjenčaju.

Slomljena majka piše 1909. svom Ivanu u Chicagu: Voliš li još da si otišao tamo ili da si doma ostao?

Kada razgovarate s tisućama ljudi onda vam samo neki ostanu u trajnijem sjećanju. Jedan od njih je John Aranza koji je rođen i živi u Chicagu. Gospodin srednjih 80-ih godina, poznajemo se skoro dva desetljeća. Njegov otac je ovdje došao iz Kaštela početkom 20. stoljeća. Dok sam skupljao građu ze neke projekte, John je sa […]

Jednoga dana dok je radio na obiteljskom posjedu, Ante biva uhapšen, doveden u policiju, te ubrzo odveden u zadarski zatvor i politički optužen kao neprijatelj države. S njegovim uhićenjem počinje agonija njegova života i njegove obitelji. Bio je unaprijed osuđen, okrivljen, ponižen i pogubljen. Ubili su ga u ranu zoru jedne nedjelje, 16. ožujka 1947., na zadarskom glavnom groblju, s lijeve strane od ulaza, u srbijanskom dijelu groblja. Tog jutra zajedno s njim ubijeno je još 15-ero hrvatskih mladića. Ante je rođen u nedjelju i ubijen u rano jutro nedjelje. I danas se na zidu vide ostaci tragovi metaka koji nisu uklonjeni. Kaže Ivanka: “Možda su ih namjerno ostavili da bi mi prošlost pri svakom dolasku bila okrutna, bolna i prisutna”.

Život bez oca

Za malu Ivanku (Božicu) lijepo su se brinuli majčini roditelji. I taj dio djetinjstva bijaše ljubav i poštovanje, ali je kratko trajao. Rečeno joj je samo da joj je otac poginuo i da nema što više pitati. Kada je Ivanki bilo samo tri godine majka je otišla u Vinkovce početkom 1950. kako bi tamo pronašla posao. Već nakon dvije godine udala se u Vinkovcima za Antu M. Bio je bivši partizan, veliki komunist! Oženjen je bio Njemicom i razveden. Imao je s njom sina. Ante je bio rodom iz Drniša.

Majka se vratila u Lisičić po malu Ivanku 1953. kojoj tada bijaše samo šest godina. Otišla je s njom prvo kod djeda Joze Torbarine u Debeljak da se oprosti s njime te kod očeve majke Peke da i njoj kaže zbogom. Baka joj je tada rekla da će dobiti očuha. Ivanka se čudila zašto očuha jer je mislila da je to čovjek bez očiju. Nije znala što je očuh! Nakon ovog oproštaja, majka ju je povela sa sobom u Vinkovce. Iako nije tada znala, bijaše to njen konačni odlazak iz rodnog mjesta i početak mučnog života u novoj obitelji. Tu počinje njena Kalvarija.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Majčin novi suprug, njen očuh Ante (koje li ironije u istom imenu), bijaše prema njoj okrutan. Kako i sama kaže: „Odbačenost, ponižavanje i zlostavljanje u svim neljudskim oblicima”. Bilo joj je teško svaki dan, a posebno onda kada bi joj govorio: „Ti si kopile! Ti si ustaško dijete. Ti ćeš uništiti moj brak… ti….“. Tu je počela njezina potraga za čovjekom čije je prezime nosila, za ocem kojeg nije poznavala, a za kim je čeznula! Očuhu je snagom vjere oprostila i oslobodila se tog tereta.

Ivanka je 1966. u Vinkovcima upoznala svog budućeg supruga Nedjeljka. Godine 1970. zauvijek odlazi živjeti u Njemačku. Ženi se sa suprugom s kojim ima obitelj.

Put za istinom

Put traženja je bio trnovit i bolan, posebice jer njezina majka nije bila spreman povjeriti se svom djetetu i reći tihu, bolnu istinu. Iako je izgradila svoj novi život sa suprugom i dvojicom sinova, iako je život bio dobar i lijep, Ivanka je stalno imala osjećaj da uvijek nešto nedostaje.

„Domovinski rat je uskolitvao moju prošlost i moju sadašnjost“, priznaje Ivanka. Njezin put traženja postaje još jači. Pomoću suprugova brata koji živi u Zadru i svoje majke dolazi do mjesta pogubljenja svog oca. Bijaše to godine 1995. Na mjestu pogibije postavlja ploču svom ocu. To je nagnalo neke ljude da traže razgovor s njom. Kod mnogih je strah bio još u kostima, tako da je do istine bilo teško doći. Ipak na njeno pitanje gospodinu Golemu koji je radio u Općini Benkovac: „Moj djed je bio imućan, zar on nije mogao otkupiti mog oca?“, dobila je odgovor: „Tvoj otac je puno, puno znao i zato je platio životom!“

Ta izjava još ju je više uznemirila te dala snage da traži još više. Opet preko suprugova brata dolazi u Zavod za povijesne znanosti u Zadru. Ivanka veli o tom vrlo zanimljivom odlasku: “Moj dolazak je bio unaprijed dogovoren. Kada sam došla dočekao me 30. godišnji mladić koji je nosio dokumente u obje ruke te mi rekao: ‘Ovo iz lijeve ruke vam mogu dati, ali ovo iz desne NE!’ Za mene je to bila čista provokacija. Bilo je ljeto 1995. Hrvatska država, slobodna Hrvatska!”

Barem je mislila da je tako! Ali nije sve tako bilo. Na taj mladićev govor ona je uzvratila: „Vi niste ništa bolji nego jugoslavenski aparat!“ On joj je oštro odgovorio: ”Još pet riječi pa vam je mjesto gdje vam je bio i otac!“ Ipak je uspjela prigušiti dio emocija kako bi dobila uvid u dio optužbe. Na osnovu indicija njezin otac je uhićen i bez dokaza u kratkom vremenu pogubljen. Naišla je na redak podvučen crvenom bojom: “Od ovoga roda, ne treba poroda!“

Ivanka ja izišla van, imala je osjećaj da joj gule kožu, da joj srce čupaju. Nije osjećala tlo pod nogama. Sutradan taj isti mladić susreo je suprugova brata i rekao mu: „Ona tvoja snaha se troši kad govori!“ Uslijedio je odgovor: „Pa to je njen otac, nije ovca!“ Mučno je to vrijeme bilo za Ivanku. Kao da je ponovno prolazila strahote rane mladosti.

Ponekad vam je teško? U redu! Ovaj Hrvat na uzletištu u Americi čeka kći koju nije vidio devet godina…

Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]

Napokon: mjesto, ime i istina

Ivanka svom ocu podiže spomenik na mjestu pokopa te ispunja njegovu posljednju želju. Naime, po riječima njene strine: “Tvoj otac je želio da se za njega slavi misa tamo gdje bude ubijen!“, molba biva uslišana nakon podizanja spomenika na kojem piše:

Ante Pešut, rođen: 1.06.1919. Streljan: 16.03.1947.
Unaprijed osuđen, okrivljen, ponižen i pogubljen!
„Oče, sjećanja su jedino što nam nitko ne može uzeti. Put do ovog mjesta bijaše dugih 50 godina. Tvoje jedino dijete”.

Kako je puno istine u ovih malo riječi! Kako je puno sličnih hrvatskih sudbina koje nitko ne zapisa, kome nitko ne podiže spomenika, kojih se i ne zna grob, mjesto, vrijeme, sudbina…

Kada je spomenik vidio grobar na zadarskom groblju, rekao je to svom ocu doma. Otac je rekao da bi htio susresti Ivanku. Susreli su se. Bio je još u strahu, ali joj je rekao: „Posljednje riječi tvog oca su bile: ‘Živite za Boga i Hrvatsku!'” Nakon toga je ubijen. Taj čovjek je očito bio s njezinim ocem. On ju je i uputio na gospodina Golema.

“Očito je da je moj otac puno znao”, zaključuje Ivanka. Otac je prije smrti imao želju koja mu se ispunila: da vidi svoju majku, suprugu i dijete. Majka, valjda od straha, nikada nije o tome pričala. Sjeća se Ivanka: ”Ja sam čula od bake koja se zvala Peka, a koja je pitala mog oca, svog sina u posljednjem susretu s njim: „Jesi li sine kriv?“ A on je odgovorio: “Ja odlazim s istinom, a vi ostajete s laži“. On je bio nevin, mi smo morali živjeti s lažima koje su nam govorili.

Ivankina obitelj namjeravala se vratiti u Zadar, ali vođeni lošim iskustvom jednog poznanika iz Amerike, odustali su. Očuh je umro 1987. Majka je umrla 2009. te je pokopana u Vinkovcima. U grob je vjerojatno odnijela mnoge tajne.

Ivanka i njezin suprug nakon puno godina, 1995., došli su u Lisičić vidjeti njezino rodno selo. Tu su susreli pogurenu staricu, Ivankinu strinu Stoju. Živjela je siromašno. Bila je bolesna, pogurena i sama. Ivankin suprug, kojega starica nije poznavala, upitao ju je: „Bako imate li koga?” Ona je živnula, gotovo skočila i gromkim glasom rekla: „Imam Boga!“ Bilo je to dovoljno.

Od ratova i selidbi do iseljeništva i umiranja. Život ju je učinio najstarijom Hrvaticom Chicaga

Tereza Nagy, rođ. Sampl, rodila se 13. listopada 1913. godine u Bokanima kod Voćina, u Slavoniji, od roditelja Juliane i Leopolda. Bijaše jedno od sedmero djece. Velike obitelji obično stvaraju i veliki krug ljubavi, brinu jedni za druge i razvijaju nesebičnost. Tereza je upoznala svog životnog suputnika Josipa Nađa te se vjenčala s njime 22. […]

Danas je to i Ivanki dovoljno! Bog je istina i ljubav. Dovoljno! Njeni odlasci u Međugorje su to potvrdili. Istina uvijek nađe put i svjetlo. Upravo u tom Duhu Ivanka zaključuje ovu priču: “Najtužnije je da smo za sve ljudske slabosti spremni optuživati Boga i nebesku majku Mariju, što je bio moj slučaj. Ali sam uvjerena da bez Božje pomoći, pored svih padova ne bi bila gdje sam (gdje smo) danas. Jer Gospodin nas nije prepustio neizvjesnosti. Hvala mu na strpljenju!”

Jedino tako se i može “živjeti za Boga i Hrvatsku!”

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Hrvat iz Chicaga piše kako je na američkom crnom tržištu kupovao Motorole za hrvatsku vojsku: Mogao sam završiti iza rešetaka!

O vremenu Domovinskog rata i pomaganju hrvatskoj vojsci, u svom pretposljednjem članku piše Stanko Šušnjara, američki Hrvat iz Chicaga i sudionik brojnih povijesnih događaja… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…, Moji prvi kontakti s hrvatskom vojskom, odmah na početku rata 1991. godine, bili su preko mog kuma Ante Bilonića koji je bio u 126. […]

Žao mi je jako sve ovo što se događa oko imena i života našega blaženika, Alojzija kardinala Stepinca. Ne mogu shvatiti odnos poglavara Katoličke Crkve, sadašnjega pape Franje, prema Stepincu i zastalom proglašenju svetim. Nikako mi nije jasno da on pita četnike u Beogradu hoće li Stepinca proglasiti svetim. Ne vjerujem da je papa tolika neznalica i vjerujem ipak da zna o čemu se radi i da zna tko su Hrvati i da će sve na dobro završiti, jer istina uvijek pobijedi!

U Hrvatskoj sam ovih godina bio više od 30-ak puta. Najčešće sam ostajao od tri do četiri mjeseca. Često sam bio u kontaktu s različitim ljudima, različitih uvjerenja. Čini mi se da su dosta dezorijentirani, ljubomorni i da dosta nasjedaju na propagande. Čini mi se da još uvijek ima oko 40 posto ljudi koji su jugonostalgični, koji nisu nikada prihvatili hrvatsku državu, a 30 posto ima onih kojih nije ni zašto briga, samo neka je njima dobro. Ostatak su, vjerujem, pravi Hrvati kojima je stalo do države i naroda i koji se žrtvuju za dobro Hrvatske. Naravno da tu ne ubrajam drage hrvatske branitelje i osloboditelje koji su žrtvovali najviše da obrane Hrvatsku i hrvatski narod od srpskog agresora. Hvala im za sve! Hvala Bogu da su uspjeli uz velike žrtve.

Moj život je bio usmjeren na rad za stvaranje hrvatske države i hvala Bogu da sam to dočekao. Nije onakva kakvu smo mnogi od nas željeli, zamišljali, ali Hrvatska je na karti svijeta, Hrvatska sa svojom trobojnicom! Stoga je moje srce ispunjeno i zadovoljno! Dalje neka se bore mlađi naraštaji da bude dobro i bolje.

‘Bio sam na Tuđmanovu pogrebu, ali su sve nas iz dijaspore kasnije izbacili sa snimki’

U današnjem članku Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska dr. Franje Tuđmana u Chicago, svoga druženja s drugim hrvatskim političarima, raznih demonstracija, osnutka HDZ-a Chicago i provokacija koje su prvom hrvatskom predsjedniku upućivane u dijaspori… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Onda je došla godina 1987. i poziv iz Kanade da dolazi dr. Franjo Tuđman […]

Cijeli svoj život borio sam se protiv komunističkog i jugoslavenskog režima koji je ugnjetavao Hrvatsku i hrvatski narod. Hvala Bogu da smo uspjeli ostvariti san mnogih hrvatskim pokoljenja. Znam da smo platili visoku cijenu u žrtvama, ali Hrvatska je tu. Znamo da nije sve idealno, ali i dalje se valja boriti da bude bolje.

Stanko Šušnjara

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…,

‘Bio sam na Tuđmanovu pogrebu, ali su sve nas iz dijaspore kasnije izbacili sa snimki’

U današnjem članku Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska dr. Franje Tuđmana u Chicago, svoga druženja s drugim hrvatskim političarima, raznih demonstracija, osnutka HDZ-a Chicago i provokacija koje su prvom hrvatskom predsjedniku upućivane u dijaspori… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Onda je došla godina 1987. i poziv iz Kanade da dolazi dr. Franjo Tuđman […]

Moji prvi kontakti s hrvatskom vojskom, odmah na početku rata 1991. godine, bili su preko mog kuma Ante Bilonića koji je bio u 126. brigadi HV-a, u Sinju, te s Draženom Lišnićem u istoj brigadi.

Ante me jednog dana nazvao i zamolio ako mogu pomoći u nabavci Motorola. Znao sam da je riječ o nekim prijenosnim radio-stanicama, ali nisam znao detalje. Uskoro je preko faks prijenosnika stigla zamolba od zapovjednika brigade. Tada sam odmah stupio u akciju. Budući da nisam znao ništa ni o čemu, uzeo sam u ruke telefonski imenik i zvao razne kompanije. Uvijek su me pitali za koju tvrtku ja to kupujem ili za koje državne institucije. Nakon što sam rekao da je to za mene, odbili su me i rekli da samo tvrtka ili državna institucija to može kupiti.

Nisam odustajao. Nastavljam tražiti dalje, zovem na sve strane! Pronalazim jednu kompaniju nedaleko od moje kuće. Nazovem ih, dogovorimo se da ću fizički doći i da ćemo razgovarati. Oni su mislili da sam predstavnik neke tvrtke ili tako nešto. Kada sam došao, dočekala su me trojica ljudi. Rekavši im što želim i koliko, bili su iznenađeni. Pitao sam ih koliko je cijena po komadu, rekli su mi 800 američkih dolara (uređaj, baterije, punjač i kožna torba). Na to sam im rekao da ću odmah kupiti 30 komada ako će mi dati cijenu po 600 dolara Dogovorili smo se! Ispalo je na kraju 650 dolara (naravno plus još 9 poreza). Ali to sam uspio odraditi preko naših dušobrižnika i hrvatske crkve koja inače ne plaća porez.

Rekao sam im da ću vjerojatno trebati još narudžbi, možda i dvaput više od ove. Bili su malo iznenađeni i suzdržani. Rekao sam im da za to neće nitko znati. Vjerovali su mi. Nevjerojatno je što keš novac čini. I tako je prva pošiljka otišla za hrvatsku vojsku. Naravno, morali smo imati dobre veze na Lufthansi i Swiss airu kako bi pošiljka bez problema prošla.

Gospodin Zlatan Jelovac je imao putničku agenciju. Tada je većina Hrvata preko njega putovala u domovinu. On nam je dosta pomagao u slanju tih aparata. Sve je to koštalo novca, ali novac nikad nije bio u pitanju kada se pomagalo domovini. Isto je bilo i s aparatima za prisluškivanje i s nekim drugim uređajima. Tako sam došao u situaciju baviti se s onim o čemu nisam imao nikakve veze, ali sam bio uporan i nikada nisam odustajao. Pomagali su mnogi, posebno moja djeca Filip i John. Filip je upravo završavao školu za elektroinženjera. Znao je puno toga. Naravno, za sve je trebalo dosta novca.

U Chicagu postoji Klub Sinj. Taj klub je osnovan davno, početkom 20. stoljeća. Braća moga djeda, Luka i Bože, sudjelovali su njegovu osnivanju, kao i Hrvatske župe Sv. Jeronima. Ja sam odmah po dolasku u Chicagu postao članom tog kluba. Znao sam da klub dobro stoji financijski i poznavao sam njegova predsjednika Danijela Bakovića, rodom iz Sinja. Dosta je Hrvatima pomogao za dokumente i državljanstva te ostale potrebe. Poznavao sam i blagajnika kluba.

Imao sam sastanak s njima. Primili su me srdačno i saslušali te rekli da će pomoći i da račun ide izravno na klub bez obzira koliko košta. Račun je bio otprilike 38 tisuća dolara. Kada su vidjeli ime kompanije i gdje se nalazi i sve ostale detalje, rekli su da imaju jednog člana kluba, gospodina Ivkovića, rođenog u Chicagu od hrvatskih roditelja koji je upravo u to vrijeme bio šef policije u tom mjestu gdje se nalazi kompanija (Bridgeview). Ispričali su mu cijelu priču. On je otišao u tu tvrtku i pitao za detalje oko kupnje Motorola. Oni su se svi uplašili kad su ga vidjeli jer su mislili da sam ja nešto policiji rekao i zato je on došao. Međutim, on je samo došao platiti, dao im je ček za račun o dogovorenoj nabavci. Ali drugi dan kada sam ja došao podići Motorole skoro su me htjeli tući. Ja sam im rekao da se ne boje ništa, ta Ivković je „naš čovjek“. Odmah su se smirili. Tako da smo razvili dobar odnos i dosta sam stvari od njih kupovao sve do kraja rata.

Jednog dana dobio sam poziv od Ante Podruga, zapovjednika 126. brigade (mislim da je tada imao čin brigadira, kasnije je postao General HV-a). Molio me je li moguće da mu pošaljem neki aparat za programiranje tih Motorola kako bi iste mogle „pričati“ jedne s drugima. Naime, što se dogodilo? Jedan vod hrvatske vojske bio je na zadatku negdje u podnožju Dinare, u prostorima gdje su većinom Srbi. Oni su zaspali, odložili svoju opremu. U tome trenutku naišli su četnici. Naši vojnici uspjeli su pobjeći, ali je oprema ostala kao i Motorole koje su tako upale u četničke ruke. Tako da sve druge Motorole onda nisu bile za upotrebu jer bi ih četnici mogli prisluškivati.

Njegova Mara bila je prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Stanko je tako htio jer je obišao svijet i vidio drukčije

O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara… Vojska Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas […]

Počeo sam tražiti taj aparat. Nisam ga nigdje mogao naći. Nitko ga ne prodaje, niti smije. Ali ja sam bio uporan. Doznao sam da ima jedan naš čovjek u Torontu koji se bavi elektronikom. Mislim da me na njega uputio jedan od naših svećenika iz župe Sv. Jeronima. Mislim da se čovjek zvao Mijo. Dobijem njegov broj i nazovem ga. On mi je rekao da mu dam svoj broj i da će on vidjeti što može napraviti. Drugi dan me zvao i rekao da može nabaviti, ali da je cijena visoka. Pitam koliko, on kaže oko 40 tisuća dolara. Ja sam mu rekao da nema problema za novce samo kako to poslati u Hrvatsku. On veli da ima čovjeka koji ide u Zagreb za koji dan. Pitao me kome to treba predati. Ja sam rekao Ministarstvu obrane i ime osobe. Obećao sam da ću zvati Zagreb i da će iz Ministarstva obrane netko tu osobu dočekati u zračnoj luci u Zagrebu. Kada sam pitao čovjeka kako da mu pošaljem novac, on mi je rekao da čekam dok vidim da je sve prošlo uredu i da je stiglo tamo gdje treba stići. Tako je i bilo. Ja sam poslao ček kada je sve bilo uredu.

Međutim, nakon otprilike mjesec dana dobijem telefonski poziv od ženske osobe koja me pita je li moj ime tako i tako. Ona mi kaže da treba moj socijalni broj, a ja velim tko si ti da ti ja dajem svoj socijalni broj. Ona mi veli da je agent FBI-ja, zove iz grada Buffalo, država New York i kaže mi da ona zna da sam ja poslao taj aparat u Hrvatsku. Na to je rekla da samo provjerava jesam li taj i taj i da ona ima moj socijalni broj i sve moje podatke, ali samo hoće provjeriti jesu li sve informacije točne. I tako smo razgovarali, ja sam joj rekao, vi znate da je u Hrvatskoj rat i da je sve uništeno i da je to poslano za potrebe poljoprivrede. Na to se ona nasmijala i nije ništa rekla i tako smo završili taj neugodni razgovor.

Ja sam i nadalje nastavio raditi po svome. I slati u Hrvatsku svega i svašta što je bilo potrebno, od medicine do drugih stvari (serume protiv ujeda zmija otrovnica jer su zmije zadavale dosta muke našim braniteljima posebice u dinarskim područjima).

Nakon otprilike mjesec dana dobio sam telefonski poziv. Javio se muški glas i pitao me jesam li ja Stanko Šušnjara. On se predstavio kao agent i meni odmah kaže: „Gospodine Šušnjara, izbacite vrući krumpir iz svojih ruku.“ To je poznata fraza na engleskom jeziku u značenju kada se bavim opasnim stvarima. Valjda me samo upozoravao! Ja sam i dalje nastavio istim tempom i više koliko sam mogao. Ničega se nisam bojao. Samo mi je Bog pomagao!

Godine 1989. izgubio sam posao. To mi je pomoglo da sam imao više vremena za sve ove aktivnosti koje sam volio. Jednog dana dobio sam poziv iz Ministarstva obrane. Mislim da je bio General Ćosić. Pitao me mogu li nabaviti neki aparat koji služi za prisluškivanje, da im je to jako potrebno. Ja mu velim da mi pošalje detalje na faks jer o tome nisam imao pojma. Kada sam dobio faks s informacijama, bacio sam se na posao. Zvao sam na puno mjesta. Gdje god sam tražio nitko nema, svi me upućivali na druge adrese. Zvao sam mnoge, ali uzalud!

Zvao sam konačno jedno mjesto u Minneapolis, država Minnesota. Čovjek me tada uputio na drugo mjesto u Floridi i kaže mi ako oni nemaju nitko drugi nema. Dobio sam odmah nekog gospodina na telefon u Floridi. Prvo mi je postavio pitanje izravno pitanje: zašto mi to treba? Znao sam da nema muljanja i laganja, stoga sam mu rekao istinu. Pitao me koliko komada, ja sam ga pitao za cijenu. On veli što više kupim to je cijena bolja, ali da svaki aparat košta oko 12 tisuća dolara. Nabrzinu se mislim imam li pokrića za 12 komada i kažem mu 12 komada ću uzeti odmah, a kasnije sigurno još. Pitao sam ga je li moguće da ja to dobijem sljedeći dan jer imam čovjeka koji ide sutra navečer u Hrvatsku. On mi je rekao da je moguće i da se plaća samo cash. Dogovorili smo se da aparati moraju stići do sutra, do 2 poslije podne, da ću ja čekati s cash novcem, a ako ne stignu on veli da ne moram ništa platiti.

Tu cijelu noć nisam spavao. Razmišljao sam što se sve može dogoditi. Padalo mi je napamet što se sve dogodilo Jurkoviću, Bešliću, Majstoriću i kako su nasjeli na pogrešan potez i završili iza rešetaka. To se moglo i meni dogoditi. Zašto se meni tako žurilo? Naime, sljedeći dan je u Hrvatsku išao moj susjed, iz mog sela, gospodin Dinko Dragušica. Ja sam mu samo rekao da imam jednu pošiljku za Zagreb, da ću je donijeti na uzletište O’Hare i da će ga netko dočekati u Zagrebu tako da on ne mora nigdje ništa nositi. To će samo ići kao njegova prtljaga. On nije ni znao što nosi! Evo dok ovo pišem, čujem da je Dinko upravo preminuo u domovini (vratio se doma prije nekoliko godina).

Sjećam se svećenika kojemu vozač autobusa nije htio stati. Don Božo bi mu dobacio: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I onda bi se autobus pokvario. Od tada su mu uvijek stajali

Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put… Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje… Did Šimun Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli […]

Taj dan kada su trebali stići ti aparati, ja sam sjedio uz prozor u svojoj kući i čekao kada će stići pošiljka. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu i svakakvi scenariji. Dvadesetak minuta prije 2 sata kombi staje ispred moje kuće. Izlazi jedan čovjek i zvoni na vrata. Otvaram. On pita jesam li ja Stanko Susnjara. On mi veli da je dovezao aparate i pita me jesam li spreman preuzeti robu. Ušao je u kuću. Pokazao mi sve aparate. Sve je bilo u redu. Ja sam mu predao cash novac. On je otišao, a ja sam odahnuo! Onda je uslijedilo pakiranje i put na uzletište O’Hare. Sve je prošlo dobro. Dinko je sve uredno predao. Već sutradan oko pola noći dobivam poziv iz Zagreba da je sve stiglo. Ja sam samo rekao: Hvala Bogu!

Sljedeću narudžbu sam slao po gospodinu Marku Knezoviću. Sve prolazi bez problema. Nakon te pošiljke, šaljem novu, po gospođi Dini Čović, supruzi mog dobrog prijatelja Mirka Čovića. Njoj sam sve rekao o čemu se radi i da je to sve za hrvatsku vojsku. To je bila dosta velika pošiljka i bila je namijenjena za 4. brigadu, južno bojište: Dubrovnik i Konavle. Rekao sam Dini da to ne smije ići kroz skener jer bi mogli biti oštećeni. Ona je to vrlo ozbiljno shvatila. Njezin let je trebao biti Chicago-Frankfurt-Split, ali je iz nekoga razloga promijenjen za Frankfurt-Zagreb te iz Zagreba drugim zrakoplovom za Split. U Zagrebu je slijedilo vađenje prtljage, tražili su da sve ide na provjeru. Dina to nije dopustila. Nastala je gužva. Ja sam zvao Ministarstvo obrane. Javila mi se tajnica ministra Šuška, današnja supruga generala Gotovine. Ona je odmah poslala nekoga na uzletište. Taj gospodin je stigao upravo u vrijeme dok se Dina svađala sa službenicima na uzletištu. Sve je odmah bilo riješeno!

Nešto slično i meni se dogodilo dvaput kad sam putovao u Hrvatsku. Supruga i ja smo nosili puno prtljage i paketa. Sve za hrvatsku vojsku. Vrlo malo svojih osobnih stvari. Imao sam puno problema s carinicima u Zagrebu jer su to sve bili ljudi iz prošlog sustava koji nisu bili skloni hrvatskoj državi. Sjećam se u jednom takvom dolasku, dok sam s carinicima razgovarao, sa strane je stajao jedan čovjek koji je sve promatrao, te je u jednom trenutku došao i rekao da sve ostave, da me puste na miru. Kasnije sam doznao da je taj gospodin zvao Ministarstvo obrane i da su mu oni sve rekli. Bio je vrlo ugodan, pomogao nam je stvari ponijeti. Dopratio nas je sve do zrakoplova bez ikakvih provjera. Krenuli smo za Split s dosta zakašnjenja. Kada smo stigli, bila je noć. Tamo nas je čekao cijeli vod hrvatske vojske i brigadir Ivan Čikara. Čak su suprugu i mene vojnim automobilom vozili do Vrpolja, iako sam ja imao naručen auto. Tako je bilo nekoliko puta.

Jednom prigodom kada sam išao na uzletište O’Hare susretnem prijatelja Zdravka Madunića i njegovu gospođu. Oni su također nosili puno stvari za hrvatsku vojsku. Bilo nas je nekoliko koji smo to činili! Kada sam išao u Hrvatsku uvijek sam išao posjetiti hrvatsku vojsku na bojišnicima, na prvim linijama. Uvijek sam nosio pakete cigareta. Bio sam na Svilaji, na samom vrhu zvanom Orlove stine odakle se pruža dobar pogled prema peručkom jezeru i četničkim položajima. Išao sam i na Dinaru, ali s one druge, bosanske strane. Išao sam s Petrom Marošom (moje sestre zet). Tamo sam bio s brigadirom Čikarom, te sam tu upoznao i generala Krstičevića. Iznenadio sam se kada sam vidio tako malog čovjeka rastom, ali velika srca za Hrvatsku. Tu sam ručao s vojskom. Tako sam bio sretan biti tu.

To je bilo desetak dana prije početka Oluje. Tu sam upoznao i hrvatskog heroja Andriju Matijaša, te susreo i Hrvata iz Chicaga, Wernera Ilića, sina mog dobrog prijatelja Slavka Ilića. Njega sam susreo u Crnom Lugu (malo mjesto sa sjeverne strane Dinare). On je mene prepoznao, ja njega nisam jer je bio cijelu noć u rovu i maskiran, na položajima prema Grahovu i Bihaću. Ta mjesta nisu još bila oslobođena, a bila su strateški važna prema Kninu. Tu sam upoznao dosta hrvatskih heroja-branitelja.

Hrvat iz Chicaga otkrio: UDBA je tijesno surađivala s američkim FBI-jem. Shvatio sam to kada sam u kući jednog agenta ugledao dvije boce srbijanske šljivovice!

U četvrtom dijelu priče Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska u Chicago, svog prvog posla, kupovine stanova, kuća i zemljišta, osnutka radija Slobodna Hrvatska i izazova s FBI-jem… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Povratak iz Njemačke Godine 1969. vratio sam se doma iz Njemačke. Njemačku sam napustio jer je supruga bila sama s djecom. […]

Vidio sam i svu tehniku i naoružanje s čim su raspolagali. Bio sam jako impresioniran, ali me najviše dojmila odlučnost hrvatskih ratnika i heroja da oslobode hrvatski teritorij od agresora i četničkih bandi koji su tu na hrvatskoj zemlji stvarali Veliku Srbiju. Kada sam sve to vidio, znao sam da Srbi neće uspjeti i bio sam sretan ako sam barem malo pridonio toj borbi za slobodu svog naroda. Bilo mi je žao što nisam mogao biti na bojišnici, na prvoj liniji obrane s puškom u ruci braniti Hrvatsku. Čak sam ispunio i pristupnicu za Hrvatsku vojsku, ali su mi u Zagrebu rekli da je bolje da ostanem u Chicagu jer tako mogu više pomoći i da radim ono što sam radio, da im omogućim bolje uvjete za borbu, ali i da oni imaju dosta dobrovoljaca koji brane Hrvatsku. Tako sam nastavio raditi svoj posao, skupljati pomoć za domovinu. Puno je kontejnera iz Chicaga poslano u Hrvatsku i BiH. Mislim, više od stotinu. Uloženo je puno truda i novca, ali isplatilo se. Ostavili smo pokoljenjima Hrvata slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ponosan sam da sam da sam bio barem mali dio te povijesti, naraštaja koji je stvarao hrvatsku državu!

U ponedjeljak objavljujemo posljednji od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Hrvat iz Chicaga otkrio: UDBA je tijesno surađivala s američkim FBI-jem. Shvatio sam to kada sam u kući jednog agenta ugledao dvije boce srbijanske šljivovice!

U četvrtom dijelu priče Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska u Chicago, svog prvog posla, kupovine stanova, kuća i zemljišta, osnutka radija Slobodna Hrvatska i izazova s FBI-jem… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Povratak iz Njemačke Godine 1969. vratio sam se doma iz Njemačke. Njemačku sam napustio jer je supruga bila sama s djecom. […]

Onda je došla godina 1987. i poziv iz Kanade da dolazi dr. Franjo Tuđman i da bi želio posjetiti Chicago. Ta posjeta je išla preko Vlade Glavaša u Chicagu i preko Gojka Šuška u Kanadi.

U organizaciji njegova posjeta sudjelovali su Jerko Šumera, Vlado Glavaš i ja. Sastali smo se da se dogovorimo zbog organizacije dočeka i dogovoreno je da ga dočekam na uzletištu. Ja nisam išao već sam poslao mlade dečke: sina Ivana i njegova rođaka Luku Zoku (današnjeg doktora psihologije).

Sljedeći dan je dr. Tuđman došao u moj dom. Bilo je zanimljivo s njim razgovarati. Nakon toga je održao predavanje na Triton koledžu u Cicero. Bilo je prisutno dosta ljudi, dosta intelektualaca, ali i dosta ljudi s područja bivše Juge. Bilo je malo i napetosti i skoro sukoba među Hrvatima. Naime, jedna skupina Hrvata nas je napadala da smo doveli partizanskog generala da nam drži predavanje.

I mene su optuživali za svašta, ali ja sam bio svjestan da mi u dijaspori ne možemo ništa učiniti bez njih u domovini. Vjerovao sam da iz domovine mora doći vođa. Na mene je dr. Tuđman ostavio rodoljubni dojam. Hvala Bogu da nam je dao dr. Tuđmana koji je jako dobro poznavao strukture komunizma i jugoslavenstva. Među nama je međutim uvijek bilo razbijača, onih koji su bili ubačeni da zavade i stvore sukobe. 

Sjećam se dolaska iz domovine jedne mlađe osobe koja je jako dobro bila upoznata sa stanjem u državnim službama. Ta osoba je priznala kako nema niti jedna hrvatska udruga u koju nije ubačen netko iz Udbe. Mi smo to osjećali, znali i vjerovali, ali bili smo nemoćni suprotstaviti se tome do kraja, iako smo se borili protiv tog zla koliko smo mogli i ja, i svi moji prijatelji (poput Jerka Šumere, Bože Kosira, Ljube Kovača, Vinka i Veselka Leke, Vlade Glavaša, Tomice Marušića…). Tko bih to sve ispisao.

Vrijeme je prolazilo u iščekivanju i radu za Hrvatsku. I tako dolazi 1989. godina kada dr. Tuđman ponovno dolazi u Chicago. Na jednom ručku, naš uži krug daje mu punu potporu. Održavamo skup u Hrvatskom kulturnom centru i taj dan osnivamo ogranak HDZ-a Chicago. Miško Primorac je bio prvi predsjednik (iako tada ne jako poznat u hrvatskoj zajednici). Ja sam bio potpredsjednik, a članovi Odbora su bili: Jerko Šumera, Ljubo Kovač, Vinko Leko, Božo Kosir, Josip Bašan i drugi.

Sjećam se svećenika kojemu vozač autobusa nije htio stati. Don Božo bi mu dobacio: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I onda bi se autobus pokvario. Od tada su mu uvijek stajali

Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put… Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje… Did Šimun Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli […]

I te večeri je bilo provokacija dr. Tuđmanu i pitanja koliko je pobio Hrvata. Neki od napada su bili i od bivših ustaša koji nisu daleko vidjeli stvari. Ali onda se ustao vrlo uvaženi i cijenjeni član zajednice i bivši ustaša Stipe Šego te rekao da šute. Sve se onda smirilo. On je imao autoritet.

Vjerovao sam da će doći Hrvatska, ali sam znao da će to biti težak put. Bio sam skeptičan, no kada je došao Tuđman drugi put onda sam bio siguran!

Sjećam se kroz moju kuću su prošli:

Franjo Tuđman, predsjednik
Ivan Penić, ministar unutarnjih poslova
Ivan Jarnjak, general Ćosić, Vladimir Šeks, Ivo Sanader, Luka Bebić, Mate Granić, Berislav Škegro, Božo Prka, dr. Vesna Bosanac, Andrija Hebrang, Karlo Volf, Zdravko Židovec i drugi.

Gojka Šuška sam znao od prije. Ugostio sam ga na radio-postaji. Utisak mi je bio da je on bio razborit čovjek i dobar rodoljub. Ante Beljo: njega sam doživljavao drugačije. Vladimira Šeksa sam doživio kao velikog lisca, Jarnjaka vrlo suzdržanog glede nas u dijaspori, Ivana Penića kao vrlo dobrog čovjeka. Luka Bebić mi je stalno ponavljao “Čestitam na svemu što si učinio, ali čuvaj svoju obitelj!”

U ljeto 1990. prvi put nakon 20 godina otišao sam u domovinu Hrvatsku. Već su bile hrvatske zastave vidljive. Sin John je išao sa mnom. Sjećam se da je tog ljeta u domovini gostovao “NK Hrvat” iz Chicaga. 

Godine 1992. Stanko je postao predsjednik HDZ-a Chicago…

Najviše su me dojmile demonstracije u Washingtonu, mislim 1992. godine. Bilo nas je vjerojatno više od 20 tisuća. Autobusi puni Hrvata sa svih strana. Hrvatskih zastava na tisuće i tisuće. Neki autobusi su čak i vraćeni iz Kanade. Ispred Bijele kuće bio je glavni govorni skup. Puno ljudi je došlo iz Chicaga.

Mislim da sam ja jedini Hrvat iz Chicaga koji je u prosincu 1999. bio na pokopu dr. Tuđmanu. Bio sam u počasnoj straži uz njegov lijes. Milivoj Peroš iz New Yorka je bio sa mnom. Bilo je još ljudi iz Amerike. Mislim da su nas iz dijaspore kasnije izbacili sa svih snimki s pogreba.

Njegova Mara bila je prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Stanko je tako htio jer je obišao svijet i vidio drukčije

O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara… Vojska Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas […]

S Tuđmanom sam često razgovarao u četiri oka. Molio sam ga za čišćenje stranke. On je stalno odgovarao kako nas je malo. Bio sam s njim i u Washingtonu kada su bili washingtonski sporazumi.

Sutra objavljujemo peti od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Njegova Mara bila je prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Stanko je tako htio jer je obišao svijet i vidio drukčije

O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara… Vojska Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas […]

Povratak iz Njemačke

Godine 1969. vratio sam se doma iz Njemačke. Njemačku sam napustio jer je supruga bila sama s djecom. Bili smo odvojeni. Prvo dijete, djevojčica Zdenka, umrla je kada je imala tri godine. Liječnik joj je dao pogrešne lijekove. Bilo je previše teško. Razdvojeni i daleko. Tragedija previše.

Odlazak u Ameriku

Jure Lišnić, brat moje supruge, pisao nam je iz Chicaga i ponudio ako želimo doći. Jure je pobjegao iz bivše države rano, još 1957. godine u Italiju, onda u Ameriku. Dogovorili smo se da idemo. Poslao nam je jamstveno pismo. Išao sam u američki konzulat u Zagreb. Službenici su bili vrlo ugodni prema meni. Sjećam se da su me pitali bi li se borio za Ameriku ako bi trebalo. Ja sam odgovorio DA, ali ne u Vijetnamu. Prošlo je sve dobro.

Dana 7. ožujka krenuli smo iz Zagreba za Frankfurt. Iz Frankfurta za Chicago Lufthansom. Sljedećeg dana, 8. ožujka 1970. stigli smo u Chicago. Supruga, ja i dvoje djece: jedno staro četiri godine, a drugo sedam godina. Dočekali su nas brat Jure Lišnić, sestra Anđelka Zoko, sestra Anđelka Brajković. Bilo ih je dosta!

U svoj dom su nas primili Luka i Ana Zoko. Ana je sestra od moje supruge. Oni su imali svoje troje djece. Bilo nam je kod njih jako dobro (tamo smo ostali oko tri mjeseca te se preselili u svoj stan).

Ja sam odmah počeo raditi, u ponedjeljak 16. ožujka u istoj tvrtki gdje je radio brat od moje supruge koji me i doveo u Ameriku. Počeo sam raditi u „Clering Industries, Inc.“, tvornica pressa. Radio sam kao stolar, za manje popravke, te popravke vrata i prozora.

Sjećam se da je plaća bila $3.75. Nisam znao ni riječi engleskog jezika, ali sam imao sreću da mi je šef bio Nijemac pa smo se mogli dobro sporazumjeti. Puno sam radio te prve četiri godine. Nisam imao ni jednoga slobodnog dana. Radio sam od 10 do 12 sati svaki dan. Meni je to odgovaralo. Kasnije se i moja supruga zaposlila. Onda smo radili tako da je jedno bilo na poslu prijepodne, a drugo poslijepodne.  

Nakon godinu dana kupio sam automobil. Naučio sam voziti još u Njemačkoj. Tu smo živjeli oko 2,5 godine. Kada smo uštedjeli nešto novca, već 1973. godine kupili smo svoju kuću s dva stana (na 64. i S. Keeler), tako da smo u jednom živjeli, a drugi smo iznajmljivali te je tako otplaćivao dug. Tu smo živjeli oko sedam godina. Prodali smo tu kuću i kupili drugu na 65. ulici i Austin Aveniji u Chicagu. Tamo smo ostali do 1981. godine. Sjećam se da sam tu kuću platio 41 tisuću američkih dolara. Sredio sam cijelu kuću i prodao je za 87 tisuća američkih dolara. Tada sam kupio zgradu od šest stanova.

I tako je život išao. Radili smo puno. Supruga je radila, djeca su išla u školu, viđali smo se samo navečer. Onda sam kupio prazno zemljište te pravio novu kuću za nas u kojoj i danas živimo supruga i ja. Ja sam bio prvi u ovom dijelu koji je napravio kuću. To je bilo 1981.

U tvornici sam radio do 1990. godine kada je tvornica zatvorena (kupili je Japanci). Prodao sam zgradu koju sam imao, pa sam kupio zgradu od deset stanova. Onda sam išao u zajednički posao sa Stipom Brajkovićem i Josipom Lišnićem. Svi smo kupili po jednu zgradu od 12 stanova.

Ameriku na početku nisam volio, ali sam znajući kako je bilo u Njemačkoj: barake, suha hrana, loši uvjeti, razdvojena obitelj, ovo je bilo odlično. Uvijek je važno s čim uspoređuješ. Stoga je ovo iskustvo bilo dobro!

Mara se htjela vratiti odmah u domovinu. Da je mogla, išla bi pješice doma. Onda su djeca pošla u školu, obveze, itd… Život je krenuo svojim putem. Ja sam mislio da ću ostati desetak godina i vratiti se doma. Sad je prošlo već 50 godina od našeg dolaska!

Sjećanja Stanka Šušnjare: ‘Partizani mi nisu dopustili da odem na očev grob’

Stanko Šušnjara rođen je 3. studenog 1934. u dalmatinskom (patničkom) mjestu Vrpolje. Otac mu je Filip Šušnjara (rođ. 1911./Vrpolje) i majka Matija rođ. Voloder (rođ. 1911./Tijarici). U obitelji od troje djece Stanko je najstariji, a ima i dvije sestre: Anđu ud. Tokić (1937.) i Milu ud. Peša (1940.). Sjećanje na rano djetinjstvo Prvi dani moga […]

Nakon toga bilo je nekako lakše živjeti, ali je istovremeno uz taj bolji život bila sve veća nostalgija za domovinom. Za povratak ili odlazak nije bilo šanse jer su komunizam i Jugoslavija još uvijek postojali, režim u kojem sam stalno bio nepoželjan i progonjen. Sjećam se kad god sam dolazio iz Njemačke doma, bilo ljeti ili za Božić, uvijek sam bio pozivan na Udbu u Split, na ispitivanja. Stalna pitanja s kim se sastajem, što radim, u kakvom se društvu krećem. Stalno je tako bilo jer sam se u Njemačkoj sastajao s pokojnim dr. Brankom Jelićem i Ivanom Jelićem. Iako sam nekoliko puno prenosio novine iz Njemačke doma, nikad me nisu otkrili. 

Sjećam se jednom prigodom sam bio na predavanju generala Vjekoslava Luburića koji je došao iz Madrida u München za proslavu 10. travnja 1964. ili 1965. godine, ne sjećam se točno. Tom prigodom sam snimio njegov govor. Još i sada imam tu vrpcu. Te sam godine došao kući za Veliku Gospu i odmah su me zvali u Udbu u Split. Već su znali da sam tamo bio i pitali su me zašto sam išao. Ja sam im rekao zbog znatiželje da čujem što govori. Ispitivali su me oko četiri sata. 

Bio je jedan udbaš blizu moga sela. Poznavao sam njegovu obitelj. Svi su bile velike komunjare, ali njega nisam poznavao. Znam da sam imao neku malu zaštitu od moga susjeda i daljnjeg rođaka Ivana Šušnjare zvanog Garon. On je bio predsjednik Mjesnog odbora. Znam da je bio u partiji, ali mene je nekako volio. Ne znam zašto. On je bio brat Nikole Šušnjare koji je bio s Poglavnikom, i zapovjednik njegove tjelesne garde u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Znam da je bio oženjen Ličankom iz Gospića. Imali su troje djece.

Nestali su. Križni put, Bleiburg. Kada sam vidio one snimke iz Hude Jame odmah su mi oni pali napamet. Nikolu je dobro poznavao pokojni Marijan Šola koji je živio u Kanadi (Sudbury). S njim sam razgovarao u dva navrata i uvijek me pitao znam li išta za Nikolu.

Marijanov sin Domagoj Šola bio je prvi hrvatski konzul u Chicagu. Vrlo dobar čovjek i jako školovan. Prije odlaska u hrvatsku diplomaciju bio je zastupnik u kanadskom parlamentu. Ali čim su Račan i Mesić došli na vlast, on je skinut. Samo zato što je volio Hrvatsku i za nju radio i zato su ga skinuli.

Odmah smo se uključili u zajednicu. Prvo u župu Sv. Jeronima, onda 1976. u „Radio Slobodna Hrvatska“. Bio sam član „Hrvatske republikanske stranke“, član „Hrvatskog otpora“, itd.

Iako sam bio jako zauzet svojom obitelji, družio sam se dosta s ljudima koje sam smatrao dobrim i poštenim. Bio sam praćen od američke tajne službe tako da su mi dolazili u kuću nekoliko puta i ispitivali me. Sjećam se kada su bile zapaljene neke garaže naših Hrvata u Chicagu, postavljanje bombi u jugo-klubove i osuda i zatvaranje Hrvata samo zato što su se borili za Hrvatsku. Markić, Bagarić, Ljubas i ostali koje sam poznavao bili su časni ljudi. 

U međuvremenu, otvorena je radio postaja “Slobodna Hrvatska” kojoj je bio jedini zadatak boriti se za slobodu hrvatskog naroda od jugo jarma kojeg smo nosili dugo godina. To nije bilo lako niti jednostavno jer je trebalo uložiti dosta napora i materijalnih sredstava, ali uz pomoć Božju i dobrih ljudi sve smo to izdržali.

Prvih nekoliko godina glavni i odgovorni urednik je bio Vlado Glavaš. Imali smo velikih problema. Mnogi su radili protiv nas uz pomoć Udbe i američkih službi, ali mi se nismo dali slomiti. Organizirali smo zabave i večere kako bismo skupili dovoljno novca za uzdržavanje radio-postaje. Tu su nam bili na sluzi naši dušobrižnici hrvatskih župa u Chicagu koji su nam ustupali dvorane. U velikoj većini narod je bio uz nas. U međuvremenu, Glavaševa supruga Danica napadnuta je nožem, jedva je ostala živa. Vlado je onda odstupio, a ja sam preuzeo dužnost predsjednika Radija Slobodna Hrvatska. Skupljao sam ljude oko sebe. Ilija Pavljašević je bio urednik. Ivica Metzger i Tina Krstelj bili su voditelji. U Odboru je bio Veselko Leko, Mijo Barun, Marijan Mladenko, Josip Novak i mnogi drugi koji su bili uz nas. 

Sjećam se jedne subote smo organizirali zabavu u dvorani Sv. Jeronima. Ja sam bio na ulaznim vratima za kontrolu ulaznica. Uz mene je bilo dosta djece koja su se tu igrala. U jednom trenutku ispred dvorane prolazio je auto. Sjećam se bio je bijeli Lincoln. Ispalio je dva metka iz pištolja prema dvorani. Jedan je pogodio staklo koje se sasulo, a drugi metak je pogodio okvir metalnih vrata. I danas se to još vidi. Ista vrata i ista rupa! Bilo je puno tih događaja. Tko bi to sve opisao?

Sjećam se kada je moj stariji sin Filip pošao u gimnaziju. U toj školi je imao prijatelje i osnovali su glazbeni band. Bilo ih je petero, a jedini je on od njih bio sin emigranata. Svi ostali su bili Amerikanci. Jedan dečko je bio iz Nashvillea. On je bio vođa skupine. Bio je jedinac u obitelji. Ovi dečki su često vježbali kod nas u kući. Jedne subote su njegovi roditelji došli k nama, onda smo mi išli k njima. I tako nekoliko puta. Kada smo jednom supruga i ja bili kod njih, gle odjednom na stolu se pojave dvije boce srbijanske šljivovice. Ostao sam zatečen, nisam znao što kazati. To sam smatrao provokacijom jer mi nismo nikada rekli da smo iz Jugoslavije nego iz Hrvatske. Uvijek iz Hrvatske!  

Kada sam ga pitao otkud mu ta rakija, rekao mi je da su mu dali njegovi prijatelji koji rade s njim. Pitao sam ga što radi. On mi reče da je šef jednog odjela FBI-ja u Chicagu. Onda mi je već sve bilo jasnije. Jugoslavenska UDBA je tijesno surađivala s američkim FBI-jem.

Sjećam se svećenika kojemu vozač autobusa nije htio stati. Don Božo bi mu dobacio: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I onda bi se autobus pokvario. Od tada su mu uvijek stajali

Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put… Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje… Did Šimun Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli […]

Sjećam se kada je meni u kuću dolazio FBI i ispitivao me, uvijek su bila dvojica. Jedan je govorio i pitao, a drugi je samo šutio i slušao. Pitao sam ih zašto. Odgovorili su mi da trebaju sa mnom razgovarati budući da se družim s Bagarićem, Mišetićem, Ljubasom i ostalima. To su bile mučne godine. Pozorno smo pratili događaje u domovini preko raznih radio postaja i drugih veza.

Sutra objavljujemo peti od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Sjećam se svećenika kojemu vozač autobusa nije htio stati. Don Božo bi mu dobacio: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I onda bi se autobus pokvario. Od tada su mu uvijek stajali

Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put… Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje… Did Šimun Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli […]

Vojska

Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas i prozivali. Nakon prozivke došao je k meni neki momak i pitao me poznajem li Nikolu Šušnjaru (bio je ustaša, zapovjednik Pavelićeve straže). Odgovorio da ga nisam nikada vidio. Pitao me znam gdje je… Rekao sam mu da ne znam. On mi je odgovorio da je rođak Nikoline supruge. Mislim da je bio udbaš i da je to bilo testiranje. Ispitivali su me o mome ocu itd. Bilo je puno provokacija.

Zapovjednik je bio Slovenac Vinko Borišek, a glavni je bio poručnik Milan Đokić. Taj poručnik, Srbin, pokušao me nekoliko puta ubiti. Sa mnom su bili dobri Hrvati iz Banje Luke i lašvanske doline: Josip Levarda, Ivo Šakić i Ivo Čalić. To su bili ljudi kojima sam mogao vjerovati. U vojsci sam bio do Svih Svetih 1955. Nakon povratka doma ostao sam kod kuće do veljače.

Dana 5. veljače 1956. otišao sam raditi u Srijem, u selo Višnjićevo. Kopao sam kanale. Sve se radilo ručno, nije bilo bagera. Bilo nas je osmero iz Vrpolja i Velića. Tu smo radili oko osam mjeseci.

U listopadu 1956. nakon završenog posla otišli smo kući. Tu zimu proveo sam doma. U ožujku 1957. opet na put! Otišao u Smederevo. Zašto opet tamo? Zašto opet Srbija? Naime, većina poslova bila je u Srbiji. Više se ulagalo u Srbiji. Srbija se obnavljala. Ja sam uvijek išao prvi pogoditi posao. Onda bi telegramom javio prijateljima i oni bi došli. Tada nas je bilo 12. Nekoliko mjeseci kopali smo kanale.

Nakon toga otišao sam za Ljubljanu. Tamo je bio moj ujak Filip (Pile) Voloder. Dobio sam posao. Radio sam u parku Tivoli. Ujak i njegovi prijatelji povezali su me s nekim ljudima u Njemačkoj. Tako je počeo šverc robom. Prodavali smo staru robu, satove, narukvice… Slovenski dečki bili su ljubomorni na nas. Bili smo dobro i lijepo obučeni. Često smo se potukli.

U Ljubljani sam bio nekoliko mjeseci. Onda sam opet otišao u Smederevo. Imao sam punu torbu satova i narukvica koje sam prodavao. Tamo sam pogodio posao. Opet kopanje kanala. Javio sam prijateljima da dođu. Zarađivali smo dobro. Nakon tog posla ponudili su nam posao u Negotinu, uređenje kanala koje su nekad kopali zatvorenici. Posao je pogođen, sjećam se za milijun dinara. Sjećam se da je tamo bilo dobrog vina. Ostali smo mjesec dana. U Smederevu i Negotinu svaki od nas je zaradio oko 300 tisuća dinara. Plaća u tvornici tada je bila oko 12 tisuća dinara.

Nekada u jesen te godine 1957. otišli smo doma. Doma sam obnavljao staru kuću, podigao još jedan kat. I danas tako stoji! Bio sam doma do proljeća 1958. godine. Onda sam našao posao u Zrenjaninu, radovi na putovima. Spavali smo u barakama. Međutim, tu su bili neki užasni insekti. Neizdrživo! Nije se moglo opstati! Napustili smo posao. Otišli smo u Vršac. Budući da tamo nije bilo posla, otišli smo u Kovin gdje sam pogodio posao kopanje kanala za gradnju tvornice šećera. Tu smo radili mjesec dana, ali nas nakon završenog posla nisu htjeli platiti. Bunili smo se i borili desetak dana dok nas nisu platili. Svašta je tu bilo!

Odosmo onda u Pančevo. Tamo je građena tvornica umjetnog gnojiva. Kopali smo opet tri mjeseca kanale za neke bazene. U jesen te 1958. s jednim kolegom sam otišao opet u Ljubljanu. Nakon toga išli smo u Bosnu prodavati satove. Sjećam sam kad smo bili u mjestu Turbe kod Travnika. Sve muslimani. Jedan od nas bi pokazivao satove djevojkama, a drugi je stražario zbog policije. Onda na put preko planine Vlašić, većinom pješice ili stopom do Vakufa, pa onda do Bugojna gdje smo čekali autobus za Split. I kada smo konačno dočekali autobus, vozač nas nije htio povesti. Zvao se Mandac, nadimak mu je bilo „Gospa“. Bio je iz Sinja. Ali kada smo mu rekli odakle smo, povezao nas je.

Bio sam kratko doma. Uspio sam dobiti posao na toku Pelješcu, u mjestu Kuna. Ponio sam i satove sa sobom. Posao je bio neki vojni projekt. Policija me progonila zbog prodaje satova, ali dobro je završilo. Radili smo putove, zidali potporne zidove u uvalama… Nakon Kune išli smo u Ston. Tu smo radili isto potpore za zidove. Sjećam se da je u Stonu bilo dosta praznih kuća. U jednoj smo i mi spavali. S nama je, među ostalima, bio i moj stric Mate Šušnjara. Bio je odličan majstor. Tu sam ostao do 1961. godine. Sjećam se da sam tada prvi put u životu jeo školjke i kamenice.

Kako je Hrvat dobio 77 posto glasova na američkim izborima: Kada Bog zatvori vrata, onda otvori prozor

Michael A. Bilandić odrastao je u hrvatskoj zajednici u Chicagu. Bio je gradonačelnik Chicaga od 1976. do 1979. Izabran je u Vrhovni sud Illinoisa 1990., od 1. siječnja 1994. godine predsjeda sudom kao vrhovni sudac. Ne samo da je vrsni odvjetnik, političar i sudac, Michael Bilandić također postaje cijenjeni umjetnik i fotograf u Chicagu. Michael […]

Ženidba/obitelj

Stanko je često s Pelješca dolazio doma. Uvijek se dopisivao s Marom Lišnić, gdje god je bio. Znaju se još iz školskih dana. Mara je iz obitelji od desetero djece. Njezina obitelj dobivala je pakete iz Amerike od strica Mate Lišnića. Ona je jedina imala lijepe, prave olovke iz Amerike.

Sjećam se da sam ja uzeo jednu od nje. Morao sam je kasnije vratiti.

Vjenčali su se 15. siječnja 1961. u crkvi Srca Isusova u Vrpolju. Vjenčao ih je don Pavao Vuković. Kumovi su bili George Burić (rođen u Americi, kasnije se obitelj vratila u domovinu, pa opet u Ameriku) i Luca Tokić (Burić). Mara je bila prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Do tada su sve mlade nosile narodne nošnje. Stanko je tako htio. Obišao je svijet i vidio. To mu se svidjelo! Živjeli su u Vrpolju. Stanko je i dalje radio na Pelješcu.

Mijo Žaper prvi je iz Vrpolja otišao u Njemačku. Uspio je dobiti putovnicu. Preko njega je putovnicu dobio brat Stipe i onda Mirko Žaper. Mijo je bio moj dobar kolega i prijatelj. Iste smo godine rođeni. Ja sam bio četvrti koji je otišao u Njemačku.

Jednog dana kada sam se vratio s Pelješca prišao mi je Ivan Šušnjara. On je bio glavni odbornik u selu. Nije znao ni čitati ni pisati, ali je bio dobar čovjek. On mi je rekao: „Stanko nabavljaj putovnicu i idi u Njemačku!“ Kada sam mu odgovorio da je meni ne daju, on mi je rekao: “Idi i traži!” I tako i bijaše. On je to sigurno sredio.

Kada mi je javila žena da je stigla obavijest, odmah sam s Pelješca došao doma. Međutim, putovnicu ne možete podignuti ako nemate jamstveno pismo iz Njemačke da imate posao. Počeo sam tražiti pismo. Jedne nedjelje nakon svete mise, don Pavao mi je rekao da pričekam. Kada smo se našli rekao mi je da zna tko ima jamstveno pismo i da nudi za pet tisuća dinara. Don Pavao mi je ponudio ako mi treba novac da će mi on svakako pomoći. Uvijek je pomagao ljudima. Bilo je to vrlo lijepo od njega, ali nije trebalo. Kupio sam pismo. Ilija Vrgoč je prodavao ta jamstva, ali je policija doznala. Budući da me nije bilo doma, morao sam se javiti policiji u Trilju. Svi policajci su bili Srbi. Morao sam vratiti pismo. Policija je bila blaga prema meni. Mislim da su jedva čekali da nas što više ode. A i mi smo jedva čekali otići!

Nakon kratkog vremena dobio sam pismo od ujaka Filipa Volodera koji je u međuvremenu iz Ljubljane otišao u Njemačku. On je bio snalažljiv. U vrijeme NDH-a u Zagrebu je imao tri restorana u Ilici. Kada je NDH propala on je došao u Tijaricu i bio predsjednik općine. Kasnije je završio u Lepoglavi zbog šverca. „Snalažljiv čovjek!“

Put u Njemačku

U travnju 1962. godine otišao sam u Njemačku. Njemačka tada nije imala diplomatske odnose s Jugoslavijom. Otišao sam u Stuttgart s rođakom Antom Voloderom. Opet smo kopali kanale. Ne možeš bez kanala! Sjećam se da smo kopali kanale za postavljanje telefonskih kabela koji su išli kroz zemlju. To smo radili oko dvije godine. U tom vremenu uopće nisam išao doma.

U Njemačkoj smo imali dosta problema s tzv. emigracijom. Nas su zvali crvenjaši jer smo došli s crvenom putovnicom. Mi smo se tome suprotstavili. Bilo je i drugih problema među nama. Budući da nismo znali njemački, uvijek je netko morao biti s nama da nam prevodi. Sjećam se, poslovođa nam je bio neki Milan Brnas od Tomislavgrada. Imao je sa sobom svoje pajdaše pa su nas dosta provocirali. Svaki petak je bila plaća s obračunom koliko smo sati odradili. Gazda za koga smo radili donio bi plaću i dao je Brnasu koji bi ju dijelio nama. Prvih nekoliko tjedana bilo je sve u redu. Onda nakon nekog vremena taj isti Brnas bi otvarao kuverte i uzimao iz njih po 40 ili 50 maraka. Nitko mu nije ništa mogao.

Ali sve do jednom dok se meni nije smrklo pred očima i kada sam ga pitao gdje je mojih 50 maraka koje nedostaju. On mi je nešto opsovao. Nakon toga što je slijedilo nije bilo dobro, ali završilo je tako da su ga morali prevesti u bolnicu! Više nije bilo problema. Tu sam se zadržao neke dvije godine te onda otišao u Frankfurt na bolju plaću. Tamo smo kopali kanale i postavljali cijevi za vodu i kanalizaciju. Promijenio sam dosta tvrtki. Išao sam tamo gdje sam mogao više zaraditi. Radio sam po cijeloj Njemačkoj jer smo imali neki terenski dodatak na plaću!

Dok sam radio u Njemačkoj, tamo sam naučio i drugi zanat, a ne samo kopati kanale. Naime, radio sam u tvornici namještaja kod jednog češkog Židova. Tu sam stekao dosta znanja. Taj posao drvodjele kasnije mi je dobro došao u životu. U Njemačkoj sam bio oko devet godina. Preselio sam se kod Frankfurta. Budući, kako rekoh, Njemačka nije imala diplomatske odnose s Yugom, sjećam se da sam drugu putovnicu, kada je prva istekla, dobio u Njemačkoj preko švedske ambasade. Šveđani su odrađivali posao za Jugoslaviju.

Sjećanja Stanka Šušnjare: ‘Partizani mi nisu dopustili da odem na očev grob’

Stanko Šušnjara rođen je 3. studenog 1934. u dalmatinskom (patničkom) mjestu Vrpolje. Otac mu je Filip Šušnjara (rođ. 1911./Vrpolje) i majka Matija rođ. Voloder (rođ. 1911./Tijarici). U obitelji od troje djece Stanko je najstariji, a ima i dvije sestre: Anđu ud. Tokić (1937.) i Milu ud. Peša (1940.). Sjećanje na rano djetinjstvo Prvi dani moga […]

Sin Filip rođen je 14. veljače 1963. Ja sam bio u Njemačkoj na dan njegova rođenja. Dana 25. studenog 1966. rodio se sin Ivan. Ja sam također bio u Njemačkoj!

Sutra objavljujemo četvrti od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…