Naša je osveta – slobodna država Hrvatska

Ovih dana započeo je niz manifestacija kojima se obilježava 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. U srijedu, 13. svibnja, Republika Hrvatska započela je proces preuzimanja posmrtnih ostataka Hrvata koje su u Sloveniji pogubili jugoslavenski komunisti. Istoga je dana u večernjim satima dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest na komemorativnoj […]

Ideja da je usporedno s borbom za stvaranje i obranu države nužno paralelno djelovati u pravcu izgradnje demokratskog poretka i lustracije od komunizma bila je prisutna u RH još od početka procesa njezine demokratizacije i puta u nezavisnost. U njenom promicanju posebno su bili aktivni neki hrvatski politički emigranti, koji su se vratili u domovinu i nastavili s politički djelovanjem i društvenim aktivizmom.

Dio javnosti i političkih elita u RH, tada kao i danas, gotovo sve političke emigrante koji su se vratili u domovinu smatrao je desničarskim ekstremistima i filofašistima, što je bio rezultat demonizacije ovog dijela hrvatskoga naroda od strane jugoslavenskoga komunističkog režima. Međutim, radilo se o ljudima vrlo različitih ideoloških i političkih orijentacija, kojima je zajedničko da su, osim stvaranja neovisne i demokratske hrvatske države, zagovarali i radikalnu dekomunizaciju hrvatske države i društva.

Kao primjer za navedeno izabrana je Hrvatska republikanska stranka (HRS), osnovana u Argentini 1951. godine, koja je nastavila djelovati u Hrvatskoj pod imenom Hrvatska republikanska zajednica (HRZ), čiji je politički program bio snažno prohrvatski obojen, bezuvjetno državotvoran, ali i duboko prožet idejom slobodarstva. Naime, HRS su osnovali malobrojni hrvatski politički emigranti na čelu s Ivanom Oršanićem, istaknutim pripadnikom hrvatskoga katoličkog pokreta u međuraću te jednim od najviših dužnosnika ratne Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Oršanić i njegovi istomišljenici smatrali su da je u novim okolnostima nakon Drugoga svjetskog rata potrebno stvoriti i novu formu, novu političku organizaciju, kroz koju će se zalagati za stvaranje samostalne hrvatske države. Zbog toga je u naziv nove organizacije unesen epitet „republikanska“, kako bi se naglasila želja za stvaranje samostalne i demokratske (!) hrvatske države. Među ostalim, da bi se ilustrirala odlučnost da buduća hrvatska država ne bude kopija NDH s fašističkim poretkom, nego parlamentarna demokracija, Oršanić je odlučio organizaciju definirati kao stranku kako bi naglasio potrebu za političkim pluralizmom, kao oprjeku postojanju pokreta koji su pretendirali predstavljati cijeli narod, poput Hrvatske seljačke stranke, koja je u drugoj polovici 1930-ih postala nacionalni pokret, zatim Ustaškog pokreta i djelovanja bivšeg poglavnika NDH Ante Pavelića nakon rata (Pavelić je 1956. godine i formalizirao svoju pretenziju da monopolizira borbu za stvaranje hrvatske države, osnovavši Hrvatski oslobodilački pokret) te Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije u vrijeme rata i organizacija pod njenom kontrolom nakon završetka rata (npr. Narodna fronta).

U Načelima HRS-a Oršanić je kao glavni cilj stranke definirao ostvarivanje integralne slobode, odnosno slobode hrvatskog naroda, što je podrazumijevalo potpuno samostalnu državu te slobodu svakog pojedinca u toj državi, što je podrazumijevalo slobodarsko državno uređenje uz postojanje pravednog društveno-ekonomskog sustava, tj. socijalne pravde. Za razliku od fašističkog shvaćanja države, HRS je isticao da država nije sama sebi svrhom, nego da ona postoji zbog dobrobiti naroda te da državna vlast mora biti odraz volje naroda. Drugim riječima, država postoji da bi čovjek bio slobodan. HRS se zalagao da buduća hrvatska država bude ustavna republika, na čelu s predsjednikom kojega bi birao parlament.

HRS je smatrao da hrvatska država može nastati mirnim putem, primjerice uz posredovanje Ujedinjenih naroda, ali i nasilnim – kroz revoluciju. Kako se jugoslavenski komunistički režim uspio učvrstiti te steći podršku i Zapada i Istoka, ujedno gušeći najbrutalnijim metodama bilo kakvu vrstu opozicije, republikanci su se više bili uvjereni da će posljednja etapa u procesu hrvatskoga oslobođenja morati biti hrvatska revolucija. Uloga HRS-a u procesu ostvarenja slobode za hrvatski narod bila je osmišljavanje i širenje ideološke podloge na kojoj su se ta oslobodilačka nastojanja imala bazirati. Međutim, republikanci su išli i korak dalje, nudeći niz rješenja ne samo za proces stvaranja samostalne hrvatske države – nego i njene izgradnje kao republike i njenoga društva koje će biti prožeto slobodom. Iako žestoki kritičari komunističke ideologije i prakse, a posebno hrvatskih komunista, koje su osuđivali kao izdajice vlastitoga naroda, smatrali su da u hrvatskoj revoluciji ipak ima mjesta i za komuniste – one koji bi se odrekli i komunizma i jugoslavenstva. Hrvatski su komunisti tako, iz vizure HRS-a, morali proći katarzu od te dvije teške „zablude“ te okajati svoje „grijehe“ sudjelujući u činu oslobođenja. Tako „pročišćeni“, sada već bivši komunisti i Jugoslaveni hrvatske nacionalnosti, imali su svoje mjesto u hrvatskoj demokratskoj državi.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Krajem 1989. godine tadašnji predsjednik HRS-a Ivo Korsky objavio je opsežan tekst pod naslovom „U odlučnom trenutku“, u kojem je pisao ne samo o opasnosti rastuće velikosrpske prijetnje, nego i dalekovidno o posljedicama koje će ostati nakon sloma komunističke diktature u Hrvatskoj. Upozorio je na snagu vladajuće komunističke klase, koja uživa ogromne privilegije zbog vodećeg položaja u državi i društvu, ali i na to kako je značajan dio stanovništva oblikovao svoj svjetonazor pod utjecajem komunizma. Potonje je pojasnio tvrdnjom – iznenađujuće, a za neke čak i neugodno – da su neki nekomunistički, pa čak i antikomunistički krugovi zaraženi komunističkom ideologijom, tj. da su usvojili komunistički način razmišljanja i djelovanja. Tako je napisao da neki intelektualci iz demokratskih i katoličkih krugova „nesvjesno prihvaćaju komunističke postavke i stoga predlažu hibridna, polumarksistička rješenja te su iznenađeni što nove mjere koje dolaze iz sustava slobodnog tržišnog gospodarstva ili slobodne, parlamentarne demokracije ne donose željene rezultate kao u zemljama u kojima se uspješno primjenjuju“. Zatim je ponudio odgovor na ta „iznenađenja“: „Nadograđene ideje ne mogu uspjeti“. Drugim riječima, rekao je Korsky, socijalizam se ne može poboljšati, socijalizam se ne može unaprijediti, izgradnja demokracije na socijalističkim temeljima ne može biti uspješna.

Smatrao je uvođenje samo nekih rješenja u području politike ili gospodarstva iz demokratskog sustava u onaj socijalistički vrlo opasnim, jer je taj proces zapravo blokirao put do slobode. Korsky je ispravno predvidio da će u kaosu uzrokovanom reformama kod dijela stanovništva zavladati nostalgija za razdobljem „reda“ za Titova života te da će to iskoristiti svi oni u vlasti koji se nisu razišli s marksizmom i oni koji su pod svaku cijenu htjeli ostati na vlasti. Stoga je poslao ovu važnu poruku, koja je relevantna i za hrvatsko društvo danas: „Zato su liberalne reforme uvedene površno i nesustavno ili nedosljedno velika prepreka ostvarenju liberalnog političkog i ekonomskog sustava. Doista, ljudi vjeruju da već doživljavaju liberalni sustav i razočarani su nastalim neredom i teškoćama, a time i liberalnim sustavom u kojem zapravo nikada nisu uživali.“

Zadatak hrvatskih i slobodarski orijentiranih intelektualaca bio je razbiti iluzije o kojima je Korsky pisao – odnosno širiti svijest da Hrvatskoj trebaju radikalne reforme i da se sloboda ne može postići ni u okviru socijalizma ni u demokratskom sustavu u kojem među stanovništvom prevladava marksistički svjetonazor. Međutim, prema Korskyju, izazovi za hrvatsku državu u nastajanju tu ne završavaju, jer je tvrdio da čak i ako se uvede slobodarski sustav, suočit će se s velikim poteškoćama „jer ljudi nisu spremni za slobodu nakon diktature, već mentalno i emocionalno samo za drugu ili drugačiju diktaturu“. Upozorio je da će ostaci komunističkog sustava postojati još dugo vremena te da se komunistima mora dopustiti slobodno izražavanje političkih stavova kako bi se učvrstila sloboda. I u ovom tekstu Korsky je ponovio osnovnu ideju HRS – integralnu slobodu. To je podrazumijevalo borbu za neovisnu hrvatsku državu i stvaranje takvog političkog i društvenog sustava u kojem će svaki pojedinac biti slobodan.

U broju stranačkog časopisa Republika Hrvatska koji je objavljen u travnju 1990. godine, pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, objavljen je nepotpisani tekst „Uoči oslobođenja“. Glavna poruka koja je odaslana bila je kako se ne radi o „običnim“ parlamentarnim izborima, nego da je to zapravo referendum na kojem će se birači očitovati o sljedećem – komunizam i Jugoslavija ili Hrvatska i demokracija. No, u tekstu je upozoreno kako malen broj ljudi znade što je demokracija, zapravo samo oni koji su bili punoljetni prije 1929. godine i uvođenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Mlađe su pak generacije stasale pod različitim diktaturama. Potom je navedena Oršanićeva misao iz 1954. godine: „Povijest ne pozna velikih sloboda iza perioda velikih diktatura“. Potonja je pojašnjena tvrdnjom da se ne može umjetno stvoriti sustav i ozračje velike slobode, jer je diktatura išla za uništenjem, što nikada nije u potpunosti moguće učiniti, sila koje rezultiraju stvaranjem sustavom slobode. Upozoreno je da hrvatski kandidati iz opozicije moraju biti svjesni potonjega i s time jasno upoznati narod da, kako je rekao Oršanić, nije najgore stanje koje vlada za postojanja diktature, nego ono nakon nje. Ili točno Oršanićevim riječima, također iz 1954. godine: „Najveća osveta diktatora i diktature je u stanju, koje ostave iza sebe“. Iz ovoga članka još valja izdvojiti dio koji govori o eventualnoj osveti pripadnicima komunističkog sustava, o čemu je napisano i ovo: „Hrvatska opozicija, hrvatski narod kad ponovno preuzme svoju sudbinu u svoje ruke, mora znati da mu je prva dužnost da prekine lanac osveta koji je kriv za mnoge nesreće koje su snašle sve narode koji se oslobađaju“. Dakle, HRS je bilo protiv osvete nad širokim krugom ljudi koji su bili pripadnici komunističke vlasti, ali i za pravedna suđenja nositeljima i nalogodavcima represije protiv političkih neistomišljenika jugoslavenskog komunističkog režima.

Iduće, 1991. godine, Korsky je u opširnom intervjuu progovorio o nizu tema koje su relevantne za ovaj članak. I ovom prilikom istaknuo je da je temeljni zadatak HRS-a borba za ostvarenje integralne slobode te uvjerenje da se Hrvati neće boriti samo za formu, za imena i znakove državne nezavisnosti, nego za sadržaj, „za politički, gospodarski i socijalni sadržaj koji će mu biti predočen kao cilj borbe i žrtava“. Podsjetio je i da nisu „obožavatelji države“, nego da ju smatraju samo prikladnim političkim okvirom za ostvarenje slobode naroda i za pojedinca, bez obzira na razlike. Naime, pojedinac ne može biti u potpunosti slobodan ako nije slobodan narod kojemu pripada, a narod nije slobodan ako u potpunosti nisu slobodni svi njegovi pripadnici. „Ali nema prave slobode za gladne i za gospodarski zapostavljene stanovnike jedne države“, završio je Korsky objašnjenje temeljni postavki političkog programa HRS-a.

Okrećući se komentiranju novih hrvatskih vlasti, rekao je da HRS nije u opoziciji hrvatskoj vladi te njeno vodstvo i članovi nisu tajili da podupiru taj općenarodni pokret – jer je radi neslobodnog sustava Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) silom prilika poprimila taj, inače u demokratskim zemljama neuobičajen politički oblik. Zatim, da je u predizbornoj borbi HRS pružila podršku HDZ-u, jer je u njemu vidjela „jedini politički oblik koji je brojem svojih pristalica bio u stanju pobijediti na izborima“. No, dodao je i da su isticali „da je potrebno shvatiti da se hrvatski politički život ne smije pretvoriti u novo jednoumlje i da ni većinska stranka nikada ne smije misliti da će postati jedina“. Također, Korsky priznaje da su govorili i pisali kako je „nakon više od četiri desetljeća totalitarizma normalno da je za rušenje sustava potrebna premoć, pa i vodstvo proisteklo iz dosadašnje vladajuće ekipe, dakle da su disidenti, nezadovoljni i razočarani pripadnici vodećih ili vladajućih slojeva, oni koji osiguravaju pobjedu slobodarskim snagama“. Zaključio je da HDZ-ovo vodstvo okuplja disidente, dakle ljude koji su ranije pripadali komunističkom sustavu, dok je većina članova nekomunistička i umjereno konzervativno orijentirana. Ti niži dužnosnici i lokalni predvodnici HDZ-a bliski su, prema mišljenju Korskog, demokršćanskim, kršćansko socijalnim i u europskom smislu liberalnim u strankama.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

U osvrtu na zadržavanje komunističkih kadrova u novoj vlasti Korsky je bio izuzetno realan. Tako je istaknuo da je HDZ za razliku od komunista 1945. godine došao na vlast na demokratskim izborima te zbog toga, ali i pritiska Zapada, morao je odustati od „pročišćenja“ uprave od onih koji su bili dio „starog sustava“. Teškoća za novu vlast bilo je još – ona nije raspolagala svojim oružanim snagama, represivni je aparat uvelike bio u rukama ljudi iz „bivšeg sustava“. Gospodarstvo je pak bilo pod kontrolom Beograda, koji je k tome iskorištavao srpsku manjinu za destabilizaciju Hrvatske, nabrajao je Korsky, izričući razumijevanje za tešku poziciju u kojoj su se našle nove hrvatske vlasti. Ipak je kazao da ima slučajeva da su „nedostojni ljudi“ došli na odgovorne pozicije, no da je to karakteristika svakog preokreta i da će takvi s vremenom morati napustiti službe za koje nisu podobni.

Jedno od najvažnijih pitanja nakon uvođenja višestranačkog sustava u Hrvatskoj bilo je što učiniti s tzv. društvenom imovinom, koja je nominalno bila u rukama „radničke klase“, a zapravo pod kontrolom države i Saveza komunista Jugoslavije. Stoga se Korsky osvrnuo i na tu temu, rekavši da se zalaže za „mješovitu ekonomiju“, dakle supostojanje državnog sektora uz paralelnu izgradnju privatnog. Podcrtao je da treba smanjivati utjecaj države na gospodarstvo i ostaviti tržišnim mehanizmima da eliminiraju nerentabilne tvrtke. Potonjemu je dodao da se, s druge strane, ne smije se dozvoliti „da neobuzdana privatna pohlepa“ zamijeni „sadašnju javnu neefikasnost i neodgovorno rasipanje sredstava“. Pojasnio da bi mješovita ekonomija predstavljala neku vrstu kompromisa, jer u Hrvatskoj trenutačno ne postoje uvjeti za potpunu gospodarsku slobodu, budući da nema poduzetnika, namještenika i radnika koji mogu, koji su sposobni djelovati u takvom okružju. Zato Hrvatska ne može odmah ni tražiti pristup Europskoj zajednici, jer se najprije mora izliječiti od „socijalističke bolesti“. „Pretvaranje većih poduzeća u dioničarska društva u kojima će na početku država imati većinu dionica, da bi ih kasnije, postupno, otuđivala, a manjih poduzeća u zadruge, i razvitak spontano nastalih novih privatnih poduzeća, izgradit će novu radnu etiku i time osposobiti hrvatsku privredu da se podigne na zapadnoeuropsku razinu“, zaključio je Korsky.

Referirajući se na intervju Korskoga, treba se zapitati koliko je, da nije bilo spomenutih ograničavajućih faktora, bilo pak volje u redovima HDZ-a, a onda i mogućnosti da se napravi odlučujući raskid s komunističkom praksom, pa onda i jedan dio istaknutih nositelja vlasti u komunističkom režimu isključi iz uprave, a nalogodavce i provoditelje represije pravedno sankcionira. Jednim dijelom i zbog nemogućnosti bivših komunista, uključujući Tuđmana, da u potpunosti napuste „komunistički mentalni sklop“, a drugim, još većim dijelom, zbog brojnih oportunista koji su „pretrčali“ u redove nove vlasti kako bi zaštitili svoje stečene povlastice i koji bi svakako pružili različite vrste otpora u slučaju snažnijeg zadiranja u njihove interese. S druge strane, ne može se cjelokupna odgovornost za preživljavanje protuslobodarskih oblika funkcioniranja države, odnosa u društvu te u razmišljanju brojnih pojedinaca do danas, svaliti na Tuđmana i HDZ kao nositelje vlasti tijekom 1990-ih godina – hrvatsko je društvo za to odgovorno u cijelosti.

O prethodno spomenutome problemu pisao 1992. godine je i novi, mladi autor na stranicama Republike Hrvatske, Mario Grčević, posebno se orijentirajući na djelovanje lokalnih moćnika. Upozorio je da se ta komunistička praksa umnogome zadržala i u demokratskoj Hrvatskoj. Grčević smatra da se ti ljudi ni ne mogu „popraviti“, jer su se oblikovali i djelovali cijeli svoj život u komunističkom sustavu, pa ni ne mogu spoznati da nešto rade krivo. Naziva ih nacionalkomunistima. „Nacional“ zato što „im je moto djelovanja i ponašanja pro patria“, dok ih komunistima naziva u prenesenom značenju, „jer im je ponašanje i način razmišljanja još uvijek većim dijelom ustrojen prema starim šemama koje su bile specifične za iskušani komunistički totalitaristički režim“. Iz Grčevićevoga teksta svakako još valja izdvojiti jedan citat, koji izravno govori u prilog jednoj od glavnih teza ovoga članka, a to je kako je postojala svijest da se bez obzira na teško stanje u Hrvatskoj prouzrokovano ratom, beskompromisno treba izgrađivati demokracija i uklanjati zaostatke komunističkog sustava. Grčević tako piše: „Hrvatska mora znati jedno: u današnje vrijeme ne smiju se svi promašaji struktura vlasti opravdavati uvijek i jedino samo ratom. Hrvatska mora prema samoj sebi postati kritična. Zato već sada, još dok se borimo za vanjske granice, moramo, tamo gdje to možemo, živjeti prema najdemokratskijim pravilima, jer samo ona mogu i smiju važiti u Hrvatskoj“.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Godine 1993. teme „preobrazbe“ komunista dotaknuo se i bivši politički emigrant Vjenceslav Čižek, kojega su jugoslavenske obavještajne službe otele u Italiji 1977. godine, nakon čega je deset godina proveo u jugoslavenskom zatvoru, izvrgnut raznovrsnim mučenjima. Hrvatsku tranziciju iz komunizma u demokraciju smatrao je apsurdnom, upozoravajući da ju izvode bivši komunisti iz čisto oportunističkih razloga, napisavši i ovo: „Tako je u biti ista vlast, nošena uglavnom po istim osobama, začinjena demokratskim sloganima i konfetama, od časa očitovanog sloma prije dvije godine preuzela zadaću obrata i obraćanja“.

HRS se izjasnila i prema pitanju uklapanja u hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HDZ-a. U tekstu naslova „Časna i odgovorna uloga“ rečeno je da je trenutačno lakše se uklopiti u „stotine tisuća pristalica HDZ-e ili potražiti sklonište u kojoj drugoj domovinskoj stranci“, no da HRS smatra da su potrebne stranačke razlike te idejna kritika, kako hrvatski politički život opet ne bi skrenuo u diktaturu. Iako takva opasnost realno nije postojala, ovaj se istup spominje kako bi se ilustrirala posvećenost HRS-a istinski demokratskom društvu.

Dana 15. lipnja 1991. godine u Zagrebu je održana osnivačka skupština Hrvatske republikanske zajednice (HRZ), kako se HRS nazvala po prebacivanju težišta svojega rada u domovinu. Novoizabrani predsjednik, Kazimir Katalinić, ranije dugogodišnji tajnik HRS-a, podsjetio je prisutne na Oršanićevu misao kako se nakon rušenja diktature zadržava njen duh, ona oblikuje oslobođenje, koje može uroditi novom diktaturom. Stoga oslobođena Hrvatska ne može automatski postati i slobodna Hrvatska, upozorio je Katalinić. Nastavio je kako će zbog dugogodišnjeg utjecaja diktature nositeljima oslobođenja u domovini biti teško uspostaviti sustav istinske slobode. Stoga su potrebni organizacijski oblici koji će širiti ideje slobode, što će nakon širenja vizije slobode 40 godina u političkom egzilu, HRS pod novim imenom nastaviti činiti u domovini. Pri tome je istaknuto da je tijekom višedesetljetnog rada HRS razradila rješenja za glavne političke probleme Hrvatske i hrvatskog naroda. Također, da posjeduje iskustvo djelovanja u zapadnome svijetu, razvijajući se u naprednim i demokratskim zemljama, dok je u domovini jedini primjer političkog djelovanja i organiziranja bila komunistička partija. Istom prilikom donesen je i Program HRZ-a, koji se u jednom dijelu osvrtao i na hrvatski ustav donesen koncem prosinca 1990. godine. Republikanci su predložili nekoliko izmjena, koje su trebale, po njihovom mišljenju, rezultirati većom demokratičnošću, kao i izmjenu izbornog sustava, s ciljem neposrednijeg uključivanja birača u stvaranje vlasti.

HRZ je ostao vjeran svojoj ideji samostalnog djelovanja ili pak u savezu s idejno bliskom strankama, ostajući u opoziciji HDZ-u. Tako je sudjelovao na izborima za parlament sredinom 1992. godine, a njegove političke ideje, ujedno i kritika komunističkoga naslijeđa mogu se dobro iščitati iz jednog predizbornog letka koji je nosio naslov „Izlazak iz krize“. U njemu je oštro kritiziran spor i neučinkovit proces pretvorbe tzv. društvenog u državno i privatno vlasništvo. Pretvaranje velikog broja tvrtki u državno vlasništvo republikanci su smatrali opasnim, jer je to otvaralo široko polje za korupciju i nepotizam, ali i „održavanje na životu“ nerentabilnih poduzeća koja su strahovito opterećivala državni proračun, a time i sve porezne obveznike. Međutim, HRZ se nije zalagao za stvaranje kapitalističkog sustava „bez granica“, protiveći se stvaranju monopola i špekulaciji. Recept HRZ-a za ozdravljenje hrvatskog društva i gospodarstva izgledao je ovako: „dobro zakonodavstvo, dobra uprava, slobodno tržište, zaštita domaće valute i štednje te smanjivanje birokratskih zapreka“. Suštinski, republikanci su se zalagali za „manje države“. Uloga države u njihovoj viziji bila je da kroz javne službe pruža razne usluge građanima, održava i izgrađuje osnovnu infrastrukturu, osigurava opskrbu energijom i slično, a ne da i dalje zadržava snažan upliv na živote građana kao u komunističkom sustavu.

Nakon što se Hrvatska oduprla naletu velikosrpske agresije te dobila međunarodno priznanje, a onda postepeno krenula i u oslobađanje okupiranog teritorija, kritike HRZ-a na račun HDZ-a bile su sve otvorenije i žešće. Korsky je i dalje upozoravao da se HDZ treba transformirati u klasičnu političku stranku te prestati i dalje pretendirati na ulogu općenacionalnog pokreta. U tome kontekstu treba navesti i kritiku republikanaca vezanu za izborni sustav, za kojega su tvrdili da pogoduje HDZ-u kao vladajućoj stranci. Opisano ponašanje HDZ-a, prema Korskome, kočilo je demokratizaciju mlade hrvatske države. Komentirajući rezultate parlamentarnih izbora s konca listopada 1995. godine, Korsky je konstatirao da pobjeda HDZ-a nije bila tako nadmoćna kako se nadalo njegovo vodstvo, jer su birači reagirali na to „što se stvara nova povlaštena klasa utemeljena na veoma loše koncipiranoj pretvorbi, denacionalizaciji i neplanskom otvaranju gospodarstva koje prenaglo izlazi iz stagnacije socijalističkog feudalizma u najniži oblik bezobzirnog kapitalizma“. Potonjemu je dodao da su Nijemci iskovali termin za takav sustav – razbojnički kapitalizam. U tome kontekstu i za kraj ovoga članka prenijet će se dio pisma Šime Letine, člana HRZ-a iz Washingtona, koji je u svibnju 1995. godine naveo: „Nitko od nas nije vjerovao da će komunistička parola ‘snađi se, druže’ biti prihvaćena u slobodnoj Hrvatskoj i da će to ‘snalaženje’ (krađa) postati hrvatskom vrlinom i mjerilom političke sposobnosti mnogih hrvatskih političara“.

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Razumljivo, mnogi problemi na koje su koncem 1980-ih i početkom 1990-ih upozoravali članovi HRS-a/HRZ-a više se ne mogu popraviti. Brojni elementi iz prethodne jugoslavenske komunističke diktature, kao i splet niza teških okolnosti spriječili su da slobodarske ideje hrvatskih političkih emigranata budu uzidane u temelje Republike Hrvatske, kao što je to bio slučaj s njihovim protestima, apelima, humanitarnom i drugom pomoći, dolarima, markama i francima. Primjerice, značajnim dijelom netransparentno i neučinkovito, pa i kriminalno provođenje privatizacije tzv. društvenog vlasništva, koje zajedno s ratnim razaranjima stoji u korijenima zaostajanja Republike Hrvatske za ostalim, nekada komunističkim, državama članicama EU. Ili, zbog odmaka vremena najvećim dijelom više nije moguće dovesti pred sud nalogodavce i provoditelje komunističke represije. Međutim, ne samo da postoji mogućnost nego i nasušna potreba, da se poprave neki drugi elementi naslijeđeni iz komunističkog razdoblja, koji su uz veći ili manji stupanj mimikrije preživjeli 1990. godine. Tu se primjerice radi o daljnjoj liberalizaciji na relaciji država-pojedinac, podizanju učinkovitosti države uprave, a onda i povjerenja građana u nju ili pak lustraciji od nedemokratskih obrazaca ponašanja u društvenim odnosima te odbacivanju nostalgičarskih mitova o, s debelim slojem šminke uljepšanom, razdoblju jugoslavenskog „samoupravnog socijalizma“.

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Na komemorativnoj je akademiji prikazan i kraći dokumentarni film u kojem se donose svjedočanstva očevidaca te rezultati slovenskih istraživača, koji potvrđuju spomenuto. Osim toga, i pojedina arheološka iskopavanja slovenskih istraživača potvrdila su da se među žrtvama hrvatske nacionalnosti ne nalaze samo odrasli muškarci. To je svjedočanstvima preživjelih dokumentirano još 1963. godine u knjizi La tragedia de Bleiburg na španjolskom jeziku. Potonja je knjiga uvelike napisana na temelju svjedočanstava koja je od preživjelih prikupio i zabilježio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih organizatora brige za hrvatske izbjeglice u zapadnoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Draganović je, kako sugeriraju neki izvori, pripremao još opsežniju knjigu o Bleiburškoj tragediji, a njeno izdavanje spriječila je jugoslavenska sigurnosna služba koja ga je otela 1967. godine u Italiji i ilegalno dovela u Jugoslaviju. Na komemorativnoj akademiji izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, s Fakulteta hrvatskih studija, pročitala je svjedočanstvo jedne preživjele Hrvatice, koja je nakon zarobljavanja u Sloveniji natjerana na povratak u Hrvatsku, u jednom od „marševa smrti“. Njeno se svjedočanstvo nalazi u dijelu Draganovićevoga arhiva, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Spomenuta je svjedočila kako su pripadnici Jugoslavenske armije neljudskim ponašanjem, tjeranjem na gotovo neizdržive fizičke napore te uskraćivanjem ne samo hrane nego i vode – ženama i djeci – potonje zapravo ubijali. Posebno su bili potresni slučajevi kada su zbog opisanoga tretmana trudne žene pobacivale – što se dogodilo i ovoj svjedokinji, a one koje bi uspjele roditi ostavljalo se da umru zajedno sa svojom novorođenčadi. Pojedine su žene u toj groznoj situaciji, da skrate muke i djeci i sebe, ubijale djecu i sebe. Opisano postupanje pripadnika Jugoslavenske armije može se izjednačiti s nacističkom metodom ubijanja u koncentracijskim logorima, koja se na njemačkome jeziku naziva Vernichtungernährung, ili ubijanje iznurivanjem. Ovdje valja dodati i da je jedan od sudionika izručenja Hrvata iz britanskih zarobljeničkih logora, britanski obavještajni časnik Nigel Nicholson, postupak ukrcavanja Hrvata u stočne vagone i zaključavanje u njih te laganje britanske strane da idu u Italiju – dok su zapravo putovali pred streljačke vodove jugoslavenskih komunista – usporedio s transportom u nacističke logore smrti za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

No, bez obzira na sve navedeno, i prije nekoliko dana mogle su se čuti izjave, dane i od nekih od osoba koje se nalaze na vrlo odgovornim dužnostima, da se radilo o pojedinačnim odmazdama koje oni tobože osuđuju. Žalosna je, ali i opasna, protucivilizacijska činjenica, da su u hrvatskom javnom prostoru, intelektualnoj zajednici te na lijevom dijelu političkoga spektra i dalje prisutni pokušaji prešućivanja zločina, umanjivanja broja žrtava i nuđenja objašnjenja – kako je prethodno bilo vidljivo – da se radilo o pojedinačnim osvetama. Štoviše, tvrdokorno se zadržavaju i laži koje je sazdao jugoslavenski komunistički režim – krivac za navedene zločine – da su ubijeni bili „zločinci“ koje se sustigla „pravedna kazna“.

Za zapitati se što bi valjalo poduzeti da se žrtvama sustavnoga komunističkog terora osigura dostojanstven tretman – pravo na grob i komemoriranje, ali i snažnije krene u moralno ozdravljenje hrvatskoga društva, kojemu je to zasigurno potrebno, čim jedan njegov dio negira, opravdava, pa čak i slavi opisana masovna ubijanja? Morbidno, ali i zakonski kažnjivo – neki po društvenim mrežama žale što razmjeri usmrćivanja u proljeće i ljeto 1945. godine nisu bili još veći.

Najbolji i najsigurniji put jesu relevantna znanstvena istraživanja, a onda uvrštenje njihovih rezultata prije svega u sve razine odgojno-obrazovnoga sustav te nastojanje da budu što prisutniji u javnome prostoru. Tako će svi oni koji budu inzistirali na lažnim i mržnjom prožetim stavovima o žrtvama jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma sami sebe osuditi na životarenje na društvenim marginama, sami sebi prišiti znak redikula. Pored ranijih te tekućih istraživanja i inicijativa, kao što je niz međunarodnih znanstvenih skupova pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini“, čije će se već četvrto izdanje u prosincu ove godine održati u Osijeku, veliki pomak u opisanome pravcu jest nedavno pokretanje znanstvenoga projekta „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“. Nositelji projekta su Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, podržala ga je Vlada Republike Hrvatske što mu daje znatan politički i društveni značaj, a cilj je stvaranje što preciznijeg mozaika svih žrtava od početka Prvoga svjetskog do završetka Domovinskoga rata. Voditelj projekta, istaknuti hrvatski povjesničar dr. sc. Domagoj Knežević, u nedavnom je intervjuu, osvrćući se na ocjene nekih povjesničara i sveučilišnih profesora (!) o poratnoj komunističkoj represiji i masovnim ubijanjima, ustvrdio i sljedeće: „Nakon toliko objavljenih arhivskih dokumenata i toliko otkopanih žrtava, tvrditi kako tu nije postojao plan masovnog obračuna s ‘narodnim neprijateljem’ radi ostvarivanja ciljeva komunističke revolucije ulazi u izvanznanstvene sfere“.

Neki smatraju da je prethodno opisano stanje posljedica dubokih podjela u hrvatskome društvu, manje-više po linijama iz Drugoga svjetskog rata – kolokvijalno, na „ustaše“ i „partizane“. Sukladno potonjemu, da onda i znanstvena istraživanja neće rezultirati bitnijim pomacima, budući da svaka strana ljubomorno čuva i promiče svoju „istinu“. No, stvarno je stanje bitno drukčije, pa se u sljedećoj ocjeni valja složiti s dr. Kneževićem, koji je također rekao: „Da, i pitanje žrtava represije komunističkog režima vrlo je osjetljivo. Unatoč dijelu medijskih interpretacija, u kojima se te žrtve tretiraju kao ideološki nepodobne i kao zapravo ‘nužne’ u ostvarivanju ‘komunističkog jugoslavenskog raja’ predvođenog njihovim doživotnim predsjednikom Titom, ipak smatram da je uvjerljiva većina u hrvatskom društvu spremna na prihvaćanje rezultata istraživanja i ovog teškog povijesnog nasljeđa 20. stoljeća.“ Tomu je dodao i sljedeće: „Moje je osobno mišljenje da se najveći dio hrvatskog naroda i hrvatskog društva ideološki pomirio i pritom pronašao u ideji Franje Tuđmana u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske.“

U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo […]

Dakle, državno-ideološki rovovi iz Drugoga svjetskog rata davno su prevladani. Još koncem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, među mladićima koje je zbog isticanja hrvatstva progonio jugoslavenski komunistički sustav bilo je sinova partizanskih boraca. Među hrvatskim političkim emigrantima na Zapadu također je bilo takvih primjera – Miro Barešić svakako jest najpoznatiji. Hrvatsko proljeće, a još više njegov slom, rezultiralo je prelaskom dijela bivših hrvatskih partizana te komunista na hrvatske državotvorne pozicije. Kod nekih je do te evolucije došlo i ranije, što je bio slučaj s Franjom Tuđmanom. Štoviše, hrvatsku nacionalnu pomirbu i sintezu ranije sukobljenih opcija i to u tekstu u kojem se dotaknuo i Bleiburške tragedije, zagovarao je i jedan od najvažnijih promotora spomenute ideje, za što je platio i životom – hrvatski disident i politički emigrant, Bruno Bušić.

Simbolički važno, taj tekst naslova „Branitelji Odžaka“ prije svega govori o pripadnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske koji se nisu željeli povući prema Zapadu, nego su ostali branili svoj rodni kraj u Bosanskoj Posavini, pružajući otpor nemjerljivo nadmoćnijim snaga Jugoslavenske armije, čak do 25. svibnja 1945. godine. Bušićeva je poruka bila da spomenutim Hrvatima ništa nije značila ni kapitulacija Trećega Reicha ni nacizam kao ideologija – nego samo borba za samostalnu hrvatsku državu. I dok su branitelji Odžaka pružali ogorčeni otpor, znajući da će svi izginuti, tih je dana trajalo masakriranje onih koji su se predali, povukao je paralelu Bušić, istodobno odaslavši poruku da predaja, kao ni nadanje u pomoć stranaca, više nikada ne smije biti opcija u hrvatskoj državotvornoj borbi. Zagovarajući hrvatsko nacionalno pomirenje onih koji su bili sukobljeni u ratu i poraću, a još više suradnju mladih hrvatskih generacija koje nisu bile zahvaćene bratoubilačkim ratom, i to u kontekstu Bleiburške tragedije, napisao je sljedeće:

„Hrabrost hrvatskih boraca u toj ‘zadnjoj bitci drugog svjetskog rata’ i neslavne pobjede srpskih divizija još dandanas uznemiruje neprijatelje suverene države Hrvatske, a daje nadu i ohrabruje i one Hrvate koji su se u prošlom ratu borili na suprotnoj strani. Za većinu hrvatskih vojnika rat je okončan u Bleiburgu, u tankovskim rovovima, slovenskim jamama, križnom putu, velikim grobovima u Odžaku i bezbroj drugih već odavno zatravljenih grobova. Većina hrvatskih partizana shvatila je zlokobnost bleiburške tragedije mnogo godina nakon što se ona zbila. Oni sada znaju da pobjeda jugoslavenske vojske nije bila njihova pobjeda, već krvavo okončanje njihovih naivnih uzdanja. Mnogi od njih sada otvoreno žale što hrvatska vojska nije nastavila daljnji otpor, iako znaju da bi u narednim bitkama i sami zaglavili. Nakon Karađorđeva [gušenja Hrvatskoga proljeća, op. au.] iz prosinca 1971. u logoru u Staroj Gradiški našli su se u istim memljivim uzničkim ćelijama hrvatski časnici s obje strane bojišta. Obostranim tragičnim spoznajama uklonjene su dotadašnje činjenice raskola. Toga su svjesni i logorski stražari, pa se uopće ne iščuđavaju kad hrvatski partizanski prvoborci dijele svoje pakete s hrvatskim gerilcima, koji robijaju od godine 1963. [Bušić je vjerojatno mislio na pripadnike Hrvatskog revolucionarnog bratstva iz skupine Tolić-Oblak, op. au.] i s hrvatskim časnicima koji robijaju od početka pedesetih godina. Za srpsku logorašku upravu među njima nema nikakve razlike, što je uistinu istina. Nikada u povijesti hrvatski narod nije bio duhovno jedinstveniji nego što je to sada. Zbog toga iduća borba za suverenu hrvatsku državu ne pruža tek mogućnost časnog traga, časne lubanje, već je potpuno jamstvo konačne hrvatske pobjede.“

Bušićeva vizija ostvarila se nešto više od 20 godina nakon što ga je ubila jugoslavenska sigurnosna služba u Parizu. Osim što su hrvatski branitelji bili sinovi i unuci domobrana, ustaša i djela hrvatskih partizana, prije svega onih iz jadranskih dijelova Hrvatske koji su se našli na toj zaraćenoj strani spašavajući se od talijanskih progona i četničkih pokolja, obranu i oslobođenje Hrvatske isto su tako predvodili ljudi s ranije sukobljenih strana. Bivši partizani i komunisti, progonjeni prije i nakon sloma Hrvatskoga proljeća – Franjo Tuđman, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko, a pored njih stajali su ranije politički emigranti, poput Ante Rose.

Podjela iz Drugoga svjetskoga rata odavno ne postoji; ne postoje dvije brojčano podjednake Hrvatske koje stoje na potpuno različitim ideološkim pozicijama. Velika većina hrvatskih državljana slobodarski je orijentirana i ne želi nikakvu vezu s bilo kojim totalitarizmom, uključujući onaj koji je na hrvatskom nacionalnom teritoriju postojao najduže i ostavio u hrvatskom nacionalnom biću najdublje ožiljke – jugoslavenskim komunizmom. U stvarnosti, a kada se radi o negatorima zločina jugoslavenskoga komunističkog režima, riječ je o brojčano malenoj, ali dobro organiziranoj i financiranoj lijevoj grupaciji, koja je pod krilaticama tobožnjeg antifašizma, napretka, zauzimanja za jednakost i ravnopravnost te borbe protiv korupcije zaposjela pojedine pozicije u društvu i državi, koristeći ih za projekciju svojih radikalnih stavova. Demoniziranjem i negiranjem žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda te zazivanjem podjela iz Drugoga svjetskog rata zapravo pokušavaju ocrniti ideju hrvatske državne samostalnosti, što potvrđuju njihove neskrivene simpatije prema „jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu“. Na nedavnom skupu njihovih podržavatelja mogao se pročitati transparent s porukom „Balkanska federacija bez država i nacija“ uz isticanje komunističkog simbola srpa i čekića.

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Šireći istinu o Bleiburškoj tragediji, komemorirajući ubijene te boreći se za stvaranje samostalne hrvatske države, hrvatski politički emigranti gotovo jednoglasno isticali su da će stvaranje samostalne hrvatske države biti čin najvećega pijeteta prema žrtvama, njihov najveći i najtrajniji spomenik. Jer, ti su Hrvati masakrirani budući da su ih jugoslavenski komunisti doživljavali preprekom na putu u ostvarenje svojih ciljeva. Preživjeli te potomci stradalih zato su poručivali su da će njihova „osveta“ biti oživotvorenje ideje koju su jugoslavenski komunisti nastojali zatrti fizički uništavajući one za koje su smatrali da su njeni najvatreniji nositelji – ideje samostalne hrvatske države. Zato, najbolji put za sve one koji žele odavati počast ubijenima – muškarcima, mladićima, ženama, djeci i novorođenčadi – jest davanje doprinosa u očuvanju, izgradnji i snaženju onoga zbog čega su oni ubijeni, onoga što je na temelju nacionalne pomirbe stvoreno 1990-ih. To je samostalna i demokratska Republika Hrvatska te konstitutivni položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo […]

Jedan od oblika nadzora, kontrole i osiguravanja utjecaja bilo je i organiziranje jugoslavenske dopunske škole (JDŠ) u državama s većim brojem djece radnih migranata iz Jugoslavije. Proklamirani cilj spomenutoga poteza bio je spriječiti asimilaciju djece radnih migranata te ih pripremiti za povratak u jugoslavenski školski sustav budući da je režim neprestano isticao privremenost boravka radnih migranata i članova njihovih obitelji u inozemstvu, iako je znatan broj njih tendirao trajnom životu izvan Jugoslavije. No, JDŠ se u prvom redu koristila za indoktrinaciju djece marksizmom i jugoslavenskom državnom ideologijom. Također, pod izgovorom borbe protiv asimilacije, kod djece se u prvom redu nastojao izgraditi zajednički, jugoslavenski identitet na temeljima onoga srpskoga, što je, među ostalim, podrazumijevalo potiskivanje elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta kod hrvatske djece. Takva praksa bila je neprihvatljiva mnogim obiteljima hrvatskih radnih migranata, čiji su članovi bili praktični katolički vjernici te gajili zazor, pa i neprijateljstvo prema jugoslavenskom komunističkom režimu. K tomu, hrvatska djeca bila su izložena zatiranju jednog od najvažnijih elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta – jezika, jer su u nizu slučajeva bila prisiljena učiti tzv. istočnu varijantu umjetnog i od strane vrha jugoslavenske komunističke vlasti nametnutog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. Opisano stanje dovodilo je do brojnih iskaza nezadovoljstva, pa dio djece hrvatskih radnih migranata nije polazio JDŠ zbog želje njihovih roditelja da sačuvaju hrvatski nacionalni identitet.

Dakle, komunistička je Jugoslavija dopunsku nastavu koristila za ideološko-državnu indoktrinaciju djece; drugim riječima, djeci se nastojala tim putem usaditi kako komunistička ideologija tako i vjernost Jugoslaviji kao državi. To sugerira niz jugoslavenskih dokumenata, pa tako i izvadak iz jednoga koji je nastao 1984. godine, a koji kaže: „Za Jugoslaviju je to krupno političko pitanje, za razliku od drugih zemalja emigracije, jer je dopunska nastava, bez obzira na ograničeni broj časova, najneposredniji oblik našeg vaspitno-obrazovnog i idejnog (! op. au.) delovanja na jugoslovensku decu i omladinu, uključenu u školski sistem i društvo zemalja imigracije čija je idejna i ideološka platforma suprotna našoj“. Također, baš kao i kod njihovih vršnjaka u Jugoslaviji, mnogo se radilo na razvijanju kulta ličnosti jugoslavenskoga doživotnog predsjednika i neprijepornog vođe, glavnog kohezivnog faktora jugoslavenske države – Josipa Broza Tita. Sve navedeno osnaživalo se primanjem u pionirsku organizaciju, koja je dijelom imala i paramilitarni karakter te bila važan mehanizam kojim se djecu radnih migranata, iako su boravila izvan Jugoslavije, nastojalo izgraditi da budu ne samo njeni odani građani, nego i vjerni „vojnici Partije“. Ključnu ulogu u tome imali su nastavnici JDŠ-a, koji su morali biti članovi SK, a u svojem su djelovanju čvrsto surađivali s jugoslavenskim konzulatima.

Hrvatski emigrantski časopis Nova Hrvatska prilično često je pisao o problemima hrvatskih radnih migranata, ponajprije u Saveznoj Republici Njemačkoj SRNj – gdje ih je bilo najviše, osvrćući se i na spomenuto pitanje. U članku iz 1976. godine, koji je opisivao situaciju na području Münchena, upozorava se da jugoslavenski konzulat vrši pritisak na radne migrante da upisuju svoju djecu u dopunsku nastavu, prijeteći im „političkim posljedicama“ i tvrdeći da se onoj djeci koja polaze samo njemačke škole neće priznati završeni razredi kada se vrate u Jugoslaviju. Dalje se navodi da hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku; zatim, da ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu, a isto tako da „ekstremno komunistički učitelji i nastavnici ideološki utječu na djecu koja potječu iz demokratski orijentiranih obitelji“. Stoga se donosi zaključak da su djeca hrvatske nacionalnosti u inozemstvu „podvrgnuta još koncentriranijem jugoslavenstvu nego da su u domovini“. Posljedice takve situacije, nastavljao je članak, ogledaju se u roditeljskim prigovorima da im djeca koriste srpske riječi i izraze; nadalje, da im nastavnici dopunske nastave odvraćaju djecu od vjere te ih ispituju o političkim stavovima njihovih roditelja.

Zbog opisanoga stanja, dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti slao je svoju djecu u odgojno-obrazovne organizacije koje su ustrojile hrvatske katoličke misije (HKM), zatim nekoliko Hrvatskih kulturnih zajednica (HKZ), koje su u SRNj osnivane od 1979. godine, dok je u Švedskoj tamošnji Hrvatski savez uspješno u dopunsku nastavu za hrvatsku djecu uspio jednim dijelom postaviti nastavnike koji ni na koji način nisu bili povezani s jugoslavenskim režimom. Stoga je prema kraju 1980-ih godina sve manji broj učenika hrvatske nacionalnosti polazio JDŠ, a zbog nasilja koje se provodilo nad njihovim nacionalnim identitetom, kao i političke indoktrinacije. Dio njih izlaz je tražio u asimilaciji. Jedan nastavnik JDŠ-a tako je izjavio djeca Talijana, Grka i Turaka u dopunskim školama za vrijeme stanke govore svojim materinjim jezikom, dok „moji učenici govore njemački“. Dalje je kazao da doseljenici iz spomenutih zemalja u raznim prilikama ističu svoju nacionalnost, a „mnogi Jugoslaveni kao da se trude, da se što više utope u sredinu u kojoj žive, kako bi bili manje uočljivi i prepoznatljiviji“. Autor članka iz Nove Hrvatske dodao je da je potonje razumljivo, budući da ne postoji jugoslavenska nacionalnost, a kada bi se isticala ona hrvatska ili albanska, onda bi takve osobe naišle na režimsku represiju.

Jugoslavenske su vlasti u inozemstvu nastojale umanjiti utjecaj HKM-ova, uključujući i onaj na hrvatsku djecu – ponovno koristeći razne oblike represije. Povodom proslave 1300 godina od pokrštavanja Hrvata, u Frankfurtu na Majni održana je Biblijska olimpijada za mlade hrvatske katolike. Međutim, nastavnici JDŠ-a prijetili su učenicima koji su namjeravali prisustvovati da im neće izdati svjedodžbu na kraju školske godine. To bi značilo da ako bi se dijete vratilo u Jugoslaviju, taj mu razred ne bi bio priznat kao završen. Posebno velik broj takvih prijetnji zabilježen je na području Nürnberga, a onda i velik broj odjava za sudjelovanje na Olimpijadi. Također, jugoslavenski su nastavnici uz pomoć jugoslavenskih konzulata sabotirali vjersku nastavu u njemačkim školama, koja je bila djelomično obvezna. Konkretnije, utjecali su na pravljenje rasporeda nastave na način da je katoličkom dušobrižniku bilo nemoguće uklopiti se u njega. Ili, tvrdili su da su djeca već umorna i preopterećena, i da nisu u stanju prisustvovati vjerskoj obuci u popodnevnim satima, kada se ona najčešće izvodila. Povodom niza subverzija i pritisaka raznih jugoslavenskih dužnosnika usmjerenih protiv jugoslavenskih građana općenito, koji su aktivno prakticirali katoličku vjeru, čak je i pomoćni biskup Brandenburga, koji je u Hamburgu i pokrajini Schleswig-Holstein vodio dušobrižničku službu za preko 50 000 katolika, među kojima su većinom bili Hrvati, izrazio „bojazan zbog pojačane komunističke špijunske djelatnosti među vjernicima strancima“. Da je za takav istup itekako imao argumenata, svjedoči događaj iz Stuttgarta. Naime, kada su se vršili manji popravci u prostorijama Hrvatskog centra u Stuttgartu, koji je otvoren u sklopu tamošnje HKM, otkriveni su prislušni uređaji u zidu. Hrvatski misionari bili su izloženi različitim oblicima psihičkog terora; primjerice, primali su velik broj anonimnih prijetnji putem telefona. Jugoslavenski konzuli pozivali su ih na razgovore i vršili razne oblike pritiska. Niz hrvatskih svećenika osjećao je strah povodom odlazaka u Jugoslaviju, jer nisu znali što im se može dogoditi. Jedan je hrvatski radni migrant tako dao sljedeću izjavu za njemačke medije: „Poznato je da Tito u vlastitoj zemlji radi što hoće, ali je neoprostivo da Nijemci ne vide ili ne žele vidjeti pod kakvim pritiskom žive danas gastarbajteri u Njemačkoj“.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Vraćajući se na problematiku školovanja djece radnih migranata iz Jugoslavije u SRNj, jedan tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj razotkrio je teško pojmljivu, ali ipak očito stvarnu situaciju u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Prema njenom tadašnjem zakonu, za useljeničku djecu nisu se smjele uvoditi zasebne škole. Djeca su trebala pohađati njemačke škole, u kojima su pak predviđeni posebni razredi na jezicima zemalja iz kojih dolaze djeca radnih migranata. Takvi su razredi bili dio njemačkih škola i podlijegali njemačkim zakonima i propisima. Inozemna djeca dobivala su iste formulare i svjedodžbe kao i njemačka, na kojima su bile i ocjene iz nacionalne grupe predmeta. Ali, u praksi se odvijalo nešto sasvim drugo, budući da je tadašnja vlada spomenute pokrajine njegovala izrazito prijateljske odnose s Jugoslavijom. Tako se zbivalo ono što je opisano ranije – u nastavi se provodila jugoslavenska državna promidžba i njegovao Titov kult ličnosti. Roditelji hrvatske nacionalnosti, antijugoslavenski raspoloženi, to su trpjeli, jer su se bojali da će im se oduzeti ili neće produžiti putovnica, odnosno da će biti maltretirani prilikom boravka u Jugoslaviji. Nastavu u jednoj tamošnjoj školi, u kojoj su većinu činila hrvatska djeca, izvodio je srpski učitelj iz Bosne, koji je govorio da predaje „na svim dijalektima naših naroda“. „Velikodušno“ je dopuštao hrvatskoj djeci na govore na hrvatskom „dijalektu“, a on im je odgovarao na srpskom jeziku, ponekad ubacujući koju riječ na ijekavici. Kada ga je jedno dijete pitalo kako to da u udžbeniku koji je izdan u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i korišten u JDŠ piše „dijete“, a na ploči je učitelj napisao „dete“, on je odgovorio: „Pa, možeš ti napisati dete, tako je jednostavnije“.

Prema tada važećem njemačko-jugoslavenskom sporazumu, svjedodžbe dopunske nastave priznavale su se za nastavak školovanja u Jugoslaviji, bez potrebe polaganja diferencijalnog ispita. Iako je sporazum predviđao izdavanje njemačkih svjedodžbi, izdavale su se samo one na jugoslavenskim formularima, koji su imali i zvijezdu petokraku. Kada se jedan roditelj žalio školskim vlastima u Offenbachu, upozoravajući da je to suprotno zakonu, nadležni mu je službenik odgovorio: „Da, ali mi imamo još i interne upute, koje nisu sadržane u zakonu“. Pritužbe roditelja, bez obzira na pritiske i strah, ipak su se sve više gomilale. Kada su se školske vlasti pravile neinformiranima i pravdale „internim direktivama“, neki su se roditelji počeli obraćati političarima – najprije onima vladajućima iz SPD-a. Jedni su tvrdili da nisu informirani o toj temi, a drugi roditeljima odvraćali da su „preosjetljivi“ i da je u Jugoslaviji mnogo bolje nego li u ostalim komunističkim državama. Pokrajinski ministar kulture bio je „najbezobrazniji“ u osvrtu na ovu problematiku, zabilježila je Nova Hrvatska. On je u lipnju 1976. u pokrajinskom parlamentu rekao: „Zar ćete još zahtijevati da Njemačka tiska udžbenike za vašu djecu, kad vam ne odgovaraju oni iz Jugoslavije? Ili zar da dopustimo da se ti udžbenici priskrbe s one druge strane, protiv koje smo svi mi!?“. Mislio je, naravno, na protivnike jugoslavenskoga režima u inozemstvu. Unatoč opisanome, dio hrvatskih roditelja nastavio je upoznavati njemačke političare s nasiljem koje se provodilo nad nacionalnim identitetom, ali i ukupnim razvojem njihove djece.

Odrastajući u nekoj vrsti procijepa između diktature i demokracije, učenici podrijetlom iz Jugoslavije, a posebno Hrvati, bilježili su mnogo slabiji opći uspjeh u njemačkim školama, pa bi većina njih završila kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga je djelovanje JDŠ-ova, kada je u pitanju dio djece radnih migranata hrvatske nacionalnosti imao poguban utjecaj ne samo na očuvanje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, nego i razvoj te kvalitetu života uopće.

O tome je tekst objavio i hrvatski politički emigrant te istaknuti pjesnik Boris Maruna. Pri tome valja kazati da je kritika na račun režimskog tretmana hrvatske djece u inozemstvu u ovome slučaju dolazila od osobe koja je isto tako bila britak kritičar mnogih pojava među hrvatskim političkim emigrantima. Tome valja dodati i da je Maruna bio lijeve političke orijentacije. Pišući o teškoćama integracije i odupiranja asimilaciji hrvatske djece, ustanovio je da za to nisu odgovorne samo njemačke vlasti i hrvatski roditelji, nego i jugoslavenski režim. Procijenio je da u zapadnoj Europi Hrvati čine barem polovicu radnih migranata iz Jugoslavije, dodavši da prema jugoslavenskim izvorima oko 50% djece te populacije pohađa dopunsku nastavu, na čemu je angažirano preko 600 prosvjetnih radnika iz Jugoslavije. No, samo njih 150 dolazilo je iz SRH, a trećina svih radnika potjecalo je iz te republike – upozoravao je na znatan nesklad Maruna. Dio njih zasigurno nije hrvatske nacionalnosti, a kada se tu pridodaju prosvjetari iz BiH, nesumnjivo je da se radilo o diskriminaciji, zaključio je Maruna. Stoga je mali broj hrvatske djece pohađao JDŠ „jer ih ne može privući strani i naglašeno protuhrvatski karakter tog školovanja“, pojasnio je dalje. Djeca su se, prema Maruni, nalazila u teškoj poziciji – roditelji su željeli da se othrvaju germanizaciji, ali to nisu mogla činiti na temelju vlastite nacionalne kulture i jezika. Kao rješenje ovoga problema predložio je da se pokrene osnivanje zasebnih škola za hrvatsku djecu, ističući da i hrvatski radnici plaćaju poreze u zapadnim zemljama, pa imaju pravo odlučivati o školovanju vlastite djece.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Jedan članak iz Nove Hrvatske koji je govorio o ukupnoj štetnosti opisanih režimskih pritisaka na hrvatsku djecu započinjao je ogorčenom reakcijom jednog oca čiji je sin protiv svoje volje primljen u pionire. To je otac komentirao rekavši da se ne bi čudio da uskoro jugoslavenski milicajci ne počnu jurit njemačkim ulicama. Taj slučaj iskorišten je kao ilustracija za sljedeće sumiranje situacije: Jugoslavija drži hrvatske radnike u strahu i nastoji ih što snažnije kontrolirati, dok njemačke vlasti govore o integraciji radnika. Prema njemačkim podatcima, u toj je državi sredinom 1970-ih godina boravilo oko pola milijuna useljeničke djece između 6 i 16 godina života, a najviše raznih poteškoća imala su djeca iz Turske i Jugoslavije. Kada je bila riječ o potonjoj, hrvatska djeca najviše su patila zbog neke vrste rastrganosti između njemačkoga demokratskog i jugoslavenskoga totalitarnog sustava. Tako se u jednoj brošuri koje je izdalo njemačko Ministarstvo za rad i socijalno osiguranje opisivao slučaj jednog hrvatskog dječaka koji je plakao pred putovanje u Jugoslaviju. Jer, to je za njega bila strana zemlja. U njemačkim ga se školama učilo kritičkom razmišljanju, nije mu se nametao politički stav, dok bi koji sat kasnije u jugoslavenskoj dopunskoj nastavi slušao o „strahotama kapitalizma“ i idealnom socijalističkom društvu. Djecu su bila zbunjena – kako može biti loš kapitalistički sustav u kojem njihovi roditelji dobro žive i zarađuju, a dobar onaj iz kojega su otišli „trbuhom za kruhom“?

Prema njemačkim podatcima u spomenutome razdoblju, samo je polovica strane djece završavala pučku školu, a četvrtina njih postajali su kvalificirani radnici. S druge strane, preko 60% te djece završavalo je kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga su njemačke vlasti počele s raspravom o izmjenama pravila o obrazovanju djece stranaca. Autor članka u Novoj Hrvatskoj smatrao je da se djeca stranaca neće „više prepustiti na milost i nemilost svojih vlada“, budući da je savezni ministar za naobrazbu Schmude rekao da nacionalne škole na materinjem jeziku doprinose izolaciji djece te da strani učitelji moraju biti podvrgnuti njemačkim školskim nadzornim institucijama. Udžbenici se također mogu koristiti tek nakon odobrenja njemačkih vlasti, a najavljeno je da će strani učitelji moraju polaziti tečajeve kao i njihovi njemački kolege. Zato je sa stranica Nove Hrvatske odaslan apel da i hrvatski roditelji dignu svoj glas te upozore na brojne nepravde koje se vrše nad njihovom djecom, a u situaciji kada su se nazirale možebitne promjene.

Tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj 1983. godine opisuje bitno drukčiju situaciju od one koja je vladala prvih desetak godina nakon početka masovne radne migracije iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Naime, do početka 1980-ih mnogi su radni migranti doveli i članove svojih obitelji u inozemstvo, a mnoga su djeca i rođena ondje. Takvima je sve više, u konkretno slučaju, SRNj postajala domovina. „Tako izrasta tzv. ‘druga generacija’, koja razvija anacionalni identitet dvostrukih kultura u kojem kržljaju i gube se kulturne osobine roditelja“, upozoravalo se u članku. Naime, objašnjavalo se da su roditelji veći dio dana na poslu, a djeca u vrtićima i školama, gdje su izložena „stranim utjecajima“. Ta akulturacija, pa i asimilacija događala se iz više razloga, a jedan od njih bio je i „nemarni odnos hrvatskih roditelja prema svome podrijetlu, običajima, jeziku, vjeri“ – bila je kritična autorica Demetra Antunović, dodajući da dio Hrvata „pokazuje i poguban strah“ da se izjasne Hrvatima u SRNj i radije se deklariraju Jugoslavenima, nazivajući svoj jezik jugoslavenskim ili „naš“. Objašnjavajući podrijetlo toga straha, napisala je: „On je politički motiviran, eksportiran iz Jugoslavije, da bi postao dio hrvatskog pečalbarskog karaktera. To držanje kultivira velikosrpska i jugoslavenska propaganda, koja funkcionira preko konzulata, jugo klubova, dopunskih škola i medija razne vrsti.“

Nastavila je s tvrdnjom da hrvatska djeca jako slabo poznaju hrvatski jezik, najčešće narječje svojega kraja, baš kao i kulturne običaje. Nadalje, napisala je da su Hrvati nezastupljeni u njemačkom javnom životu, iako čine oko 40% populacije radnih migranata iz Jugoslavije. Djecu im se predstavlja kao Jugoslavene, „a Hrvati kao etnička grupa usvojili su i razvili kolektivno držanje nacionalnog poricanja“, nastavila je svoju kritiku autorica. Smatrala je da je navodna opisana situacija posljedica stoljetnog života pod tuđinskom vlašću, ali i gubitka bitaka za slobodu, iz kojih su Hrvati izlazili kao krivci. Kako se opisana situacija reflektirala na djecu, vidljivo je u sljedećoj rečenici koja se odnosi na tu mladu generaciju, stasalu u tuđini: „Raste kao dvojezični i bikulturni analfabet; hrvatski jezik pritom za nju predstavlja tek drugi jezik koji ima neku vrijednost samo utoliko što njime govore roditelji“. Autorica je dalje napisala da dvije trećine hrvatske djece ne pohađa jugoslavenske dopunske škole, ističući da je to dobro, „jer su te škole politički škandal prvoga reda – u pedagoškom, jezičnom i ideološkom smislu“. Njen rezultat bila su „jezično oštećena djeca“.

Ipak, određene pomake na bolje, čak i pored odgoja i obrazovanja hrvatske djece u okviru hrvatskih katoličkih misija, upornošću i hrabrošću bilo je moguće ostvariti. Jedan od njih zbio se upravo u pokrajini Hessen. Nova je Hrvatska 1985. godine prenijela jedan članak iz njemačkog katoličkog časopisa Neue Bildpost od 20. siječnja koji je pak objavio tekst naslova „Beogradski teledirigirani nastavnici na naš trošak“. U njemu se pohvaljuje ministra za kulturu Karla Schneidera, „jer ispravlja jedno loše stanje koje se ne može uskladiti s našom slobodoljubivom demokracijom“. Naime, pojašnjeno je da su djeca iz Jugoslavije kroz dopunsku nastavu daleko manje bila učena svojem materinskom jeziku, a mnogo više izložena komunističkoj promidžbi, dok su ih poučavali „vatreni komunisti“. A takvi su učitelji većim dijelom bili plaćeni novcem – njemačkih poreznih obveznika. Za roditelje te djece navodi se da su pobožni i u 97% slučajeva nekomunisti. Iako duboko nezadovoljni takvom praksom, nisu se usudili glasno prosvjedovati, jer su se bojali da će se naći u nemilosti mjerodavnog jugoslavenskog konzulata. Strahovali su, primjerice, da će im se oduzeti putovnica kada dođu u posjet u Jugoslaviju, a koja je pogođena sve većom nezaposlenošću. No, u tekstu se navodi da je donesen novi nastavni plan u Hessenu, koji predviđa da će izvedbeni plan za dopunsku nastavu izraditi njemačke vlasti, a ne jugoslavenske. Isto tako, da se u nastavi više neće upotrebljavati udžbenici iz Jugoslavije. Nadalje, da će se za izvođenje dopunske nastave kadar više tražiti među radnicima na privremenom radu, pogotovo onima koji žele ostati u SRNj za stalno i koji onda neće imati razloga indoktrinirati učenike komunističkom ideologijom. Pored problema s ideološkom indoktrinacijom, članak je progovorio i o nacionalnoj diskriminaciji, a oboje je vidljivo u sljedećoj rečenici: „Umjesto da kuju u zvijezde Tita ili da veličaju partizansku borbu komunista, trebali bi učitelji podučavati djecu u njihovom materinskom jeziku, pri čemu se mislilo i na to da nastavnici po mogućnosti pripadaju dotičnoj nacionalnoj skupini, kojoj pripadaju njihovi učenici, budući da se u višenacionalnoj Jugoslaviji govore različiti jezici.“

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Demokratske promjene u Hrvatskoj u proljeće 1990. godine dočekane su s oduševljenjem i među hrvatskim radnim migrantima, a odrazile su se i na pitanje dopunske nastave. Jasno, još uvijek egzistirajuća jugoslavenska diplomatska mreža u SRNj žestoko se protivila lobiranju i organizacijskim pripremama za pokretanje hrvatske dopunske nastave, u čemu su pak sudjelovali i tamošnji Hrvati, okupljeni oko HKM-ova i HKZ-ova, kao i hrvatske domovinske institucije. Kako se samo s područja Stuttgarta do početka rujna 1990. za takvu vrstu nastave prijavilo preko 2 500 djece, njemačke su vlasti uvidjele da postoji praktična potreba za hrvatskom nastavom zbog čega su i podržale navedenu inicijativu. Ona je, pod nazivom Hrvatske dopunske škole zaista i zaživjela te uz podršku resornog ministarstva tada već Republike Hrvatske započela s radom 1. listopada 1990. godine.

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Stoga je hrvatski narod posebno teško stradao pri stvaranju jugoslavenske komunističke vlasti, pa najrecentnije historiografske procjene kažu da je samo u kompleksu događaja poznatih pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda ubijeno najmanje 100 tisuća Hrvata. Najnoviji rezultati višedesetljetnih i interdisciplinarnih istraživanja, s posebnim naglaskom na ona arheološka, potvrdili su ranija saznanja da su u masovnim likvidacijama u Sloveniji bili ubijani ne samo odrasli muškarci – vojnici i civili – nego i žene, maloljetnici i djeca. K tome, da se radilo o sistematskom uništenju jednog dijela pripadnika hrvatskoga naroda koji je krenuo u povlačenje prema Austriji u svibnju 1945. godine

Nadalje, represija je podrazumijevala zatvaranje stotina tisuća osoba u zatvore i logore, od kojih je dio korišten kao robovska radna snaga, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju. Ukratko, svi oni koji su se našli na meti jugoslavenskih komunista bili su ili ubijeni ili protjerani iz Jugoslavije ili pak lišeni i najosnovnijih sredstava za život te bilo kakvog društvenog utjecaja. Glavna poluga jugoslavenskih komunističkih vlasti za provođenje spomenutih radnji bile su jugoslavenske sigurnosne službe. Ona prva nastala je još u svibnju 1944. godine pod imenom Odjeljenje za zaštitu naroda ili OZN-a, dok su njeni temelji udareni još u početcima djelovanja Narodnooslobodilačkog pokreta pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Dvije godine kasnije od OZN-e je ustrojena civilna sigurnosna služba nazvana Uprava državne bezbjednosti (UDB) te vojna, koja je nazvana Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). UDBA je u drugoj polovici 1960-ih godina preimenovana u Službu državne sigurnosti (SDS). O karakteru jugoslavenske komunističke vlasti u razdoblju njezinog stvaranja i učvršćivanja mnogo govori podatak kako je OZN-a obilno kršila vlastite propise, zakone koji su vrijedili na tlu Jugoslavije te međunarodno pravo, a uz suradnju tužiteljstva i sudstva. Potonje se u prvom redu odnosilo na nezakonita smaknuća, koja su bila posljedica naredaba viših i nižih razina vlasti, ali i samovoljnog postupanja lokalnih OZN-inih dužnosnika, koje se pak nije sankcioniralo.

Nakon što je novouspostavljena komunistička vlast brutalnom i širokom represijom uništila, istjerala i marginalizirala bilo kakvu oporbu, jugoslavenske sigurnosne službe postale su jedan od najvažnijih faktora u očuvanju nestabilne Jugoslavije, uz Komunističku partiju Jugoslavije (kasnije: Savez komunista Jugoslavije) te Jugoslavensku narodnu armiju s dominantno srbijanskim visokim časničkim kadrom. Komunisti su nastojali kontrolirati i izvršiti utjecaj nad što više aspekata života stanovnika u Jugoslaviji, a oni koji su se tome pokušali opirati dolazili su pod nadzor, a često i udar sigurnosnih službi. O tome što je režim smatrao „neprijateljskom djelatnošću“ bilo kakvo kritiziranje, mnogo govori činjenica da je „neprijateljska promidžba“ određena i kao kritički razgovor o bilo kojem aspektu života u Jugoslaviji između samo dvije osobe.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Unatoč navedenome, u mladim hrvatskim naraštajima, koji su kroz školski sustav, omladinske komunističke organizacije, medije i slično bile izvrgnuti snažnoj komunističkoj ideologizaciji i jugoslavenskoj državnoj promidžbi, formirali su se brojni pojedinci koji su smatrali kako je od presudnog interesa hrvatskoga naroda stvaranje samostalne i demokratske države. Stoga su se sastajali i razgovarali o toj i drugim temama, a u nekim slučajevima izrađivali i širili antirežimske letke te ispisivali antirežimske parole na javnim zgradama. Režim je preko sigurnosnih službi reagirao na brutalan način, pa su mnogi mladići, ali i neke djevojke zbog spomenutoga izbačeni iz škola, bili prisiljeni pobjeći u inozemstvu, ali isto tako osuđeni na zatvorske kazne te poslani u logore za tzv. preodgoj, u kojima su kažnjenici bili izvrgnuti nečovječnim fizičkim i psihičkim mučenjima. Jugoslavenske sigurnosne službe, a onda tužiteljstvo i sudovi, izrazito su tendenciozno tumačili opisanu aktivnost hrvatskih mladića i djevojaka, prikazujući spontane susrete i razgovore koji su sadržavali i kritike na račun režima kao opasnu neprijateljsku djelatnost. Bila je to posljedica, pored želje za potpunom kontrolom života stanovnika Jugoslavije, i paranoje režima, koji je u svakoj kritici, pa i potencijalnoj, vidio opasnost za svoj opstanak. Želeći dobiti „priznanje“ kako iza susreta i razgovora prijatelja i istomišljenika stoji zapravo nekakva revolucionarna organizacija, UDBA je čak i otimala neke hrvatske studente, držeći ih danima zatočene i podvrgavajući ih najtežim mučenjima.

Niz režimskih neistomišljenika osuđen je na najteže kazne, uključujući kazne smrti, na temelju izmišljenih optužbi za terorizam. Nadzor takvih ljudi i skupljanje „dokaza“ obavljale su upravo sigurnosne službe, a takvih postupaka nije bila pošteđena ni Katolička Crkva. Tako su dva hrvatska civila i dva franjevca osuđeni na smrt zbog navodnog postavljanje eksploziva kraj jedne tvornice u Zagrebu godine 1947., iza čega je zapravo stajala UDBA. Godine 1975. osuđena je skupina od 16 Hrvata, sastavljena u prvome redu intelektualaca i studenata, za provođenje i planiranje niza terorističkih djela. U stvarnosti, radilo se o povremenim susretima i razgovorima režimskih neistomišljenika, a jedino „terorističko djelo“ koje je počinjeno bilo je paljenje šume u okolici grada Zadra, koje je zbog prijetnji SDS-a bio prisiljen izvršiti jedan od osuđenih – Pavle Perović. On je prije uhićenja pobjegao u Saveznu Republiku Njemačku te javno svjedočio o ovim događajima, opisavši kako ga je SDS zavrbovao kao doušnika nakon premlaćivanja i mučenja električnim šokovima te da mu je jedan od zadataka bio poticati članove da daju „političke izjave“. Dakle, SDS-ov cilj bio je navesti režimske neistomišljenike da daju antirežimske izjave, kako bi se dobila podloga za njihovo kazneno gonjenje.

U tome kontekstu prikladno je navesti izjavu Milovana Đilasa, jednog od vodećih jugoslavenskih komunista, koji je od sredine 1950-ih godina postao disident. Pošto je sudjelovao u dirigiranju komunističke represije, kasnije je u svojoj popularnoj knjizi Nova Klasa. Kritika savremenog komunizma mogao utemeljeno ustvrditi da ljudi u komunističkim sustavima stradavaju ne zato što su prekršili zakon, nego zato što su protivnici režima te da je većina kažnjenih s pravnog stajališta nevina. Još je teže prošla skupina Hrvata osuđenih iduće, 1976. godine, budući da su njih čak petorica osuđeni na smrtnu kaznu, koja im je zatim zamijenjena onom od 20 godina zatvora. I u ovome slučaju radilo se o intelektualcima, režimskim neistomišljenicima, koji su pod groznim mučenjima priznali da su stajali iza eksplozije koja se zbila u središtu Zagreba. Iako nema izravnih dokaza kako je bombu postavila i aktivirao SDS, opravdano se sumnja da se dogodilo upravo to s ciljem dobivanja izlike djelovanja protiv osvjedočenih antirežimski orijentiranih osoba.

Jugoslavenske sigurnosne službe nastojale su što bolje nadzirati i kontrolirati političku emigraciju iz Jugoslavije, u kojoj su se brojem i djelatnošću isticali hrvatski politički emigranti. Glavni cilj jugoslavenskih sigurnosnih službi bio je onemogućiti hrvatske političke emigrante u širenju informacija o ideološki i nacionalno motiviranim progonima njihovih sunarodnjaka u domovini te zagovaranju stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Pri tome se nisu birala sredstva – prijetnje, ucjene, izazivanje sukoba unutar obitelji, kruga prijatelja, društva ili organizacije lažnim informacijama, klevetanje pred vlastima država u kojima su emigranti živjeli, uništavanje imovine. Uz to, jugoslavenske sigurnosne službe ubile su, ranile ili otele preko stotinu Hrvata u inozemstvu. Vrlo mali broj hrvatskih političkih emigranata, kao posljedicu represije i društvene marginalizacije jugoslavenskog komunističkog režima, a često iz očaja i/ili obrane od jugoslavenskih agenata u inozemstvu, odlučio je zagovarati i koristiti nasilje u antijugoslavenskom djelovanju. Međutim, jugoslavenski je režim to iskoristio da ocrnjuje cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju ne samo kao fašističku nego i terorističku, ubijajući i otimajući i one Hrvate koji nisu ni zagovarali ni poduzimali akcije koje su uključivale korištenje nasilja.

Kako je moguće da ‘ustaški simbol’ narušava demokratske vrijednosti u Austriji?

Kako se ove godine navršilo 80 godina od Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, taj je događaj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji te u nizu drugih država obilježen nizom komemoracija i drugih manifestacija. Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih […]

Tako su jugoslavenske obavještajne službe godine 1977. otele u Italiji boležljivog hrvatskog političkog emigranta, pjesnika i filozofa, Vjenceslava Čižeka. Nakon što je bio neko vrijeme ilegalno zatočen, „službeno“ je uhićen, optužen i osuđen na 15 godina robije. U dokumentu jugoslavenskih sigurnosnih službi o otmici i ispitivanju njegova je djelatnost u emigraciji opisana ovako: „Njegova neprijateljska djelatnost naročito je došla do izražaja u organizovanju i izdavanju emigrantskih listova, pisanju članaka, pamfleta, pjesama, anegdota, letaka, karikatura i drugih brojnih materijala neprijateljske sadržine“. Čižek je brutalno zlostavljan i ponižavan u zatvoru gdje je potpuno oslijepio, a nakon mnogih prosvjeda hrvatske političke emigracije te apela Amnesty Internationala i zalaganja zapadnih političara i intelektualaca pušten je na slobodu 1988. godine.

Jugoslavenskim sigurnosnim službama posebno je bilo stalo izazivati što veće podjele među hrvatskim političkim emigrantima te su razni pokušaji okupljanja hrvatskih političkih izbjeglica za njih predstavljali opasnost. S tim ciljem u Parizu je 1978. godine ubijen Bruno Bušić, istaknuti hrvatski novinar i publicist, kojega je komunistički režim nadgledao od osnovnoškolskih dana, a počeo progoniti kao srednjoškolca. Naime, Bušić je sredinom 1970-ih godina bio prisiljen treći puta pred progonima pobjeći iz domovine, a kao osvjedočeni i nepopustljivi zagovaratelj samostalne i demokratske hrvatske države djelovao je kao kohezivni faktor velikog dijela hrvatske političke emigracije. Nakon njegove smrti, jugoslavenske su sigurnosne službe zaključile: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije.“

U napadima jugoslavenskih komunističkih službi na hrvatske političke emigrante bilo je i kolateralnih žrtava. Tako je u atentatu na Berislava Deželića u Saveznoj Republici Njemačkoj 1965. godine, pored njega teško ranjena i njegova supruga Marija te trudna kći Marijana. Svi troje pogođeni su s nekoliko metaka, kao što su svi troje ranjeni u glavu. Marijana je bila ranjena i u ruku koju je držala na trbuhu da zaštiti nerođeno dijete, budući da joj je jedan od ubojica nakon hitca u glavu, pucao i u trbuh. Dok je tada šestomjesečni dječak u Marijaninoj utrobi preživio, te sreće nisu bile dvije djevojčice. Trogodišnja Dinka Domančinović smrtno je stradala u eksploziji bombe u Hrvatskom domu u Buenos Airesu 1960. godine, a devetogodišnju Rosemarie Ševo plaćeni ubojica jugoslavenskih sigurnosnih službi smaknuo je 1972. godine u Italiji zajedno s njenom majkom Tatjanom i poočimom, hrvatskim političkim emigrantom Stjepanom Ševom.

Jedna od metoda djelovanja jugoslavenskih obavještajnih službi bilo je i nagovaranje hrvatskih političkih emigranata na kršenje zakona država u kojima su živjeli, kako bi isprovocirali njihov kazneni progon, ali i podmetanje „dokaza“ i davanje lažnih svjedočanstava s istim ciljem. Najpoznatiji takav slučaj bilo je suđenje šestorici Hrvata u Australiji 1981. godine, koji su najvećim dijelom osuđeni na visoke kazne zatvora zbog navodnog planiranja terorističkih napada na temelju svjedočenja SDS-ovog doušnika koji se infiltrirao među njih.

U poticanju pobune dijela srbijanskog stanovništva u Hrvatskoj te vođenju agresije Savezne Republike Jugoslavije na Republiku Hrvatsku u prvoj polovici 1990-ih godina važnu su ulogu igrali i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi. Kao ilustraciju toga, dovoljno je reći da je čelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević organizirao logore u Hrvatskoj i Srbiji za hrvatske ratne zarobljenike i civile, u kojima su oni bili mučeni i zlostavljani, od čega su neki i preminuli.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Na raspad komunističke Jugoslavije početkom 1990-ih godina dio pripadnika komunističkih sigurnosnih službi, a koji su bili uključeni u ubojstva, otmice i progone političkih protivnika jugoslavenskoga režima u zemlji i inozemstvu, reagirao je oportunistički. Odnosno, prihvatio je samostalnu hrvatsku državu i demokratski izabranu vlast kako bi sačuvao do tada stečene pozicije moći, povlastice i zgrnuti kapital, a u situaciji kada se mlada hrvatska država borila za opstanak i imala ograničene mogućnosti za – najšire govoreći – lustraciju od svih elemenata komunizma. Tako su postupile i mnoge druge osobe koje su bile dio raznih struktura jugoslavenskoga komunističkog režima. Uz navedeno, izostala je i jasnija osuda komunističkih zločina od strane svih relevantnih društvenih faktora, zbog čega su psihički, ali i fizički ožiljci stradanja kod malobrojnih još uvijek živih žrtava bolni, kao i kod brojnih potomaka i rođaka progonjenih i ubijenih

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Potisni faktori uglavnom su bili nepovoljna gospodarska situacija te politički progoni i marginalizacija, ali i neki drugi, poput avanturizma. Znatan dio iseljenika kvalitetniji i sigurniji život potražio je u prekomorskim zemljama, dok je zapadna Europa postala novi dom za jedan dio političkih izbjeglica te ekonomskih emigranata ponajviše u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, odnosno za postojanja komunističke Jugoslavije.

Savezna Republika Njemačka postala je utočište za dio političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata, kao i odredište daleko većeg broja Hrvata koji su od početka 1960-ih godina stizali kao radni migranti na tzv. privremeni rad.  Hrvati iz te dvije kategorije – političke izbjeglice te radni migranti, čiji je ostanak u inozemstvu sve više gubio karakter privremenosti, imigrirali su i u Švedsku, državu na sjeveru Europe s dugom tradicijom parlamentarizma i propulzivnim gospodarstvom, koja je nudila ono što nisu imali u domovini – mogućnost nesmetanog političkog i društvenog djelovanja te zaposlenja i ostvarivanja bržeg napretka na društvenoj ljestvici. Iako ne postoje istraživanja o točnom broju Hrvata i njihovih potomaka u Švedskoj, procjenjuje se da ih je početkom 21. stoljeća bilo oko dvadeset tisuća.

Kao i diljem zapadnoga svijeta, i hrvatske političke izbjeglice u Švedskoj počele su tijekom 1950-ih godina djelovati na političkom planu s ciljem stvaranja samostalne i demokratske države, koje je bilo obilježeno snažnom antijugoslavenskom i antikomunističkom notom. Nadalje, Hrvati u Švedskoj tijekom 1960-ih godina počeli su se okupljati i na društvenom planu, dok se novi oblik organiziranja, ovoga puta u ozračju ograničene liberalizacije u domovini te s osloncem na domovinsku kulturnu instituciju – Maticu hrvatsku, pojavio 1970. godine sa stvaranjem Društva prijatelja Matice hrvatske „Matija Gubec“ (skraćeno – Društvo „Matija Gubec“, DMG).

Dočim su liberalno-nacionalna kretanja u Hrvatskoj nasilno zaustavljena otprilike dvije godine kasnije gušenjem pokreta popularno zvanog Hrvatsko proljeće, DMG je nastavio s djelovanjem, koje se sastojalo od upoznavanja švedske javnosti s represijom u domovini, zastupanja svojih članova i njihovih interesa pred raznim švedskim institucijama neovisno od Jugoslavije te raznih akcija i manifestacija kojima je cilj bio očuvati hrvatski nacionalni identitet hrvatskih useljenika i njihovih potomaka.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Želeći biti još učinkovitije u spomenutim i sličnim naporima, DMG je poveo akciju okupljanja hrvatskih organizacija i društava u Švedskoj koja su bila demokratski orijentirana te se bavila kulturnom i športskom aktivnošću. To se nastojanje uobličilo kroz stvaranje Saveza hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava u Švedskoj godine 1978. Naziv organizacije na švedskom jeziku glasio je Kroatiska riksförbundet, a sljednik spomenute organizacije postoji i danas te djeluje pod imenom Savez Hrvatskih Društava Švedska (Kroatiska Riksförbundet Sverige). Kolokvijalno se nazivao Hrvatski savez.

Uz neke hrvatske političke emigrante u Švedskoj, većinu članova Hrvatskog saveza činili su radni migranti hrvatske nacionalnosti, koji nisu željeli sudjelovati u radu tzv. jugoslavenskih klubova, koji su djelovali u okviru Jugoslavenskog saveza, paradržavne organizacije jugoslavenskoga komunističkog režima, koja je služila za nadzor, kontrolu i osiguranje utjecaja među jugoslavenskim građanima na tzv. privremenom radu u inozemstvu. Dakle, Hrvatski je savez služio i kao obrana od raznih oblika represije jugoslavenskoga komunističkog režima, kako tijekom boravka članova HS-a u Jugoslaviji, tako i u Švedskoj. Doista, neki od hrvatskih imigranata bili su izloženi pritisku i demonizaciji od strane jugoslavenskoga režima u svojoj novoj domovini, uglavnom kroz aktivnosti jugoslavenskog veleposlanstva i konzulata, ali i od strane jugoslavenskih obavještajnih službi. Iako nominalno nepolitička organizacija, Hrvatski savez zalagao se za poštivanje ljudskih i nacionalnih prava u Jugoslaviji. Jedan od aspekata ove vrste aktivnosti bilo je informiranje švedskih političara i javnosti o progonu hrvatskih disidenata ili o mučenju hrvatskih političkih zatvorenika.

Jedna od težnji Hrvatskoga saveza bila je i što bolja integracija hrvatskih useljenika u švedsko društvo, uz istodobno očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Govoreći o potonjem, velika se pozornost posvećivala očuvanju i prezentiranju kulturne tradicije, posebno u vidu godišnjih manifestacija koje su okupljale velik broj sudionika i gledatelja, a nazivale su se Smotre hrvatske kulture. Iako je ustavom Socijalističke Republike Hrvatske hrvatski književni jezik definiran kao službeni jezik, pa se onda koristio i za poučavanje u školama, u dopunskoj nastavi za djecu radnih migranata u zapadnoj Europi, pa tako i u Švedskoj, koristio se srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. Pored toga, hrvatskoj je djeci često nametana njegova tzv. istočna, srpska varijanta. Hrvatski se savez pak u nizu slučajeva uspješno izborio da se za učitelje dopunske nastave izaberu njegovi članovi, koji su hrvatsku djecu podučavali na hrvatskom književnom jeziku. Uz to, Hrvatski savez zalagao se za korištenje hrvatskoga književnog jezika u Švedskoj i na drugim poljima, primjerice u komunikaciji švedskih državnih institucija s hrvatskim useljenicima. K tome, imao je značajnu ulogu u tome što je došlo do izdavanja zasebnog, hrvatsko-švedskog rječnika, a ne samo srpskohrvatsko-švedskog, kako je bilo planirano prvobitno.

Koncentrirajući se na značaj Smotre hrvatske kulture za Hrvate u Švedskoj, njihov je cilj bio dvostruk. Jedan od njih bio je okupljanje hrvatskih društava razasutih po ogromnim švedskim prostranstvima i osvještavanje o potrebi zajedničkih nastupa. Ovi događaji bili su od velike važnosti za članove Hrvatskog saveza, posebno za one iz manjih švedskih gradova gdje je bilo relativno malo Hrvata, u usporedbi s, primjerice, Göteborgom ili Malmöem, jer su doprinosili društvenoj koheziji i sprječavali ili usporavali asimilaciju. Također, impresivan program pjesama, plesova i recitacija, izložbi rukotvorina i slično poslužio je da švedskim gostima dade predodžbu o hrvatskoj kulturi, ali je istodobno služio i kao iskaz ozbiljnosti djelovanja Hrvatskoga saveza u odnosu na švedske institucije. Povremeno su sudjelovali čak i švedski folklorni ansambli, a bili su pozvani i švedski umirovljenici.

Nastup na Smotri hrvatske kulture bio je posebno važan za djecu i mlade, u kontekstu izgradnje i očuvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Svaka Smotra hrvatske kulture bila je rezultat cjelogodišnjih priprema hrvatskih, prvenstveno kulturnih društava, koja su zauzimala značajan dio slobodnog vremena njihovih članova. Pritom je važno istaknuti ulogu instruktora i učitelja, prvenstveno onih koji su radili s djecom i mladima, jer su uglavnom bili samouki i nisu bili plaćeni za taj ogroman trud i ulaganje slobodnog vremena. Stoga je Smotra hrvatske kulture bila rezultat ogromne količine idealizma i žrtve Hrvata u Švedskoj.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Na prvoj Smotri 1980. godine sudjelovalo je oko 100 izvođača pred skromnom publikom od oko 500 Hrvata. Sljedeća, održana 3. listopada 1981. u Göteborgu, bila je daleko posjećenija. Prema Hrvatskom glasniku, časopisu kojega je izdavao Hrvatski savez, prisustvovalo je oko 2000 ljudi, od kojih je nastupilo oko 300, uglavnom mladih i djece. Spomenuti izvor sugerira da je Jugoslavenski savez pokušao ishoditi zabranu Smotre, ali nadležne švedske vlasti nisu uslišile taj zahtjev. S druge strane, čini se da je jugoslavenska strana uspjela utjecati na neke novinare, budući da nisu bili prisutni oni koji su izvještavali o tzv. imigracijskim pitanjima.

Ipak, o događaju su izvijestili neki lokalni švedski mediji. Važno je reći i da su u ovoj manifestaciji sudjelovala i neka hrvatska društva koja nisu bila dio Hrvatskoga saveza, pa je Smotra hrvatske kulture povezivala nacionalno osviještene Hrvate u Švedskoj, koji su inače bili podijeljeni po ideološkim, političkim ili drugim linijama. Jutarnji dio programa uključivao je sportska natjecanja (nogomet, stolni tenis, šah), izložbu rukotvorina i knjiga. Kulturni dio održan je poslijepodne, u trajanju od čak četiri i pol sata, dok je na kraju događaja odana počast dvojici Hrvata koje je u Švedskoj pogubila jugoslavenska obavještajna služba – Miji Lijiću i Stipi Mikuliću. Godine 1987. jugoslavenska obavještajna služba, koja je ponekad znatno podcjenjivala brojke, izvijestila je da je festivalu prisustvovalo oko 1500 posjetitelja i 200 izvođača te da je nogometni klub „Croatia“ iz Malmöa odigrao prijateljsku utakmicu s veteranima trofejnog švedskog kluba „Malmö“.

Svake godine vodstvo Hrvatskog saveza izabralo bi jednu javnu osobu koja se tijekom protekle godine posebno zauzela za hrvatske useljenike te joj dodijelilo naslov „počasnog Krabata“ (krabat na starošvedskom znači Hrvat, a na modernom švedskom nestašan mladić), kao i značku tada zabranjene Matice hrvatske u domovini, s lovorovim vijencem. Brojni švedski političari i javne osobe, prvo s lokalne razine, a zatim sve češće i osobe iz vrha javnog života, prisustvovali su Smotrama, kojima je tako rasla važnost. Među istaknutim „Krabatima“ bili su zastupnik SDP-a u parlamentu i sindikalni dužnosnik u tvornici Volvo Ralf Lindström, jedna od vodećih osoba Liberalne stranke Andres Küng, ministrica obrazovanja Ulla Tillander iz Stranke centra te poznati publicist, stručnjak za vanjsku politiku i predsjednik švedske podružnice Paneuropske unije Arvid Fredborg.

Među počasnim Hrvatima najpoznatiji je bio predsjednik Liberalne stranke Bengt Westerberg, koji je počasnu titulu primio na smotri 1988. godine i tom se prilikom susreo s Vladimirom Šeksom, hrvatskim disidentom i potom jednim od vodećih hrvatskih političara 1990-ih. Kako je zbog prihvaćanja ove titule prema Westerbergu praktički preko noći proradio cijeli sustav laži i obmana koje je lansirao Jugoslavenski savez, pokazalo se do koje mjere je ta organizacija djelovala kao ekspozitura beogradskih vlasti.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

Zaključno, Smotre hrvatske kulture bile su najznačajnija manifestacija Hrvata u Švedskoj tijekom 1980-ih godina, u situaciji kada nije postojala samostalna hrvatska država, dok ih je ona iz koje su iselili – komunistička Jugoslavija – diskriminirala i progonila. Njihova organizacija činila je značajan dio cjelogodišnjih aktivnosti članova hrvatskih društava, a kroz ovu manifestaciju bili su najvidljiviji raznim švedskim institucijama, državnim dužnosnicima, političarima, intelektualcima i javnosti. O značaju Smotre hrvatske kulture možda najbolje svjedoči činjenica da se ona održava i danas.

Kako je moguće da ‘ustaški simbol’ narušava demokratske vrijednosti u Austriji?

Kako se ove godine navršilo 80 godina od Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, taj je događaj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji te u nizu drugih država obilježen nizom komemoracija i drugih manifestacija. Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih […]

U njoj Bušić tobože govori o tome da je poslovična hrvatska nesloga glavni razlog tomu što Hrvati nemaju svoju samostalnu državu. Nadalje, da će ona ipak nastati kada se bude rušio Berlinski zid, ali da će se sloboda morati izboriti u ratu sa Srbima, a „možda i s Turcima“. Nakon toga slijedi nekoliko ključnih rečenica kojima se poručuje da će Hrvatima zapravo mnogo gore biti „pod našima“, koji će nas rasprodati strancima. I na koncu, upozorava nas „Bušić“, i to 2007. godine – tri desetljeća nakon što ga je smaknula jugoslavenska obavještajna služba u Parizu, da će nam najveći izazov u povijesti biti obraniti se od „naših“.

Bruno Bušić bio je od svojih dječačkih dana, pa do smrti u Parizu, uvjereni zagovaratelj i borac za hrvatsku državotvornu ideju. To je bila konstanta njegovoga djelovanja, a mijenjala su se samo sredstva i načini rada na njenome ostvarenju, ovisno o prilikama i sredinama u kojima je djelovao. Ono je bilo najotvorenije i najraznovrsnije u vrijeme njegovoga trećeg i, kako će se pokazati, posljednjeg egzila, od 1975. do 1978. godine. Konzultiranjem brojnih i različitih izvora koji govore o Bušićevom radu – njegovih objavljenih tekstova u hrvatskim emigrantskim časopisima, pisama suborcima, dokumenata jugoslavenskih obavještajnih službi o njemu te sjećanja suvremenika, nameće se zaključak da je Bruno Bušić u spomenutome razdoblju nastojao modernizirati i revolucionarizirati hrvatsku oslobodilačku borbu.

Želio je da Hrvati, riječima Franje Tuđmana, uzmu svoju sudbinu u svoje ruke, da se prometnu u faktor koji neće čekati da im slobodu dade netko drugi, nego da se sami izbore za nju. Jedan od najvažnijih elemenata u tome nastojanju bilo je ostvarivanje što šire hrvatske sloge, i među hrvatskim političkim emigrantima u inozemstvu, i među Hrvatima, podijeljenima bratoubilačkim sukobom iz Drugoga svjetskog rata te kasnijim zbivanjima, općenito. Dakle, Bušićev rad u vrijeme kada je navodno dao svoju sumornu i obeshrabrujuću viziju buduće hrvatske države, bio je orijentiran na odlučnu i beskompromisnu borbu za nju na temelju ostvarivanja sloge, zajedništva i suradnje među razjedinjenim i sukobljenim hrvatskim opcijama te na jačanje samosvijesti hrvatskoga naroda, širenje uvjerenja da ima snage vlastitim se rukama izbaviti iz ropstva.

Tobožnja vizija hrvatske države Brune Bušića i njene budućnosti dijametralno je suprotna opisanome Bušićevom nastojanju, za koje je dao život. Bušić, želeći probuditi u Hrvatima prkos, otpor i neustrašivost iz njihovih hajdučkih vremena, te se identificirajući dijelom sa svojim davnim pretkom, hajdučkim vođom Ivanom Bušićem Rošom, nikada ne bi obezvrjeđivao cilj koji je trebao biti konačan produkt te borbe – samostalna hrvatska država. Bušić, koji je povezivao Hrvate raznih pozadina koji su se našli u oprjeci Beogradu – od bivših komunista otriježnjelih od jugoslavenstva, do bivših pripadnika režima Nezavisne Hrvatske Države koji su spoznali i priznali njegove promašaje, pa do mladih revolucionaraca neopterećenih ideologijama, „školovanih“ na Grguru, Golome i Staroj Gradiški, nikada ne bi dijelio Hrvate. Nikada ne bi, bez obzira na nadahnjivanje hajducima, muslimane u Bosni i Hercegovini nazvao Turcima, budući da ih je, kao i svi hrvatski politički emigranti, držao dijelom hrvatskoga naroda. Da ih je smatrao „Turcima“ s kojima će se „pobiti“, ne bi 1976. godine u Njemačkoj išao u posjet umirućem Ibrahim-begu Pirić-Pjaniću, časniku Hrvatskih oružanih snaga i istaknutom Hrvatu muslimanske vjere u emigraciji.

Bruno Bušić, zbog svoje nesalomljivosti pod pritiscima i udarcima jugoslavenskoga komunističkog režima postao je nadahnuće i uzor kako domovinskim tako i na sve četiri strane svijeta protjeranim Hrvatima za otpor Beogradu u borbi za samostalnu hrvatsku državu, kao i simbol prijekopotrebnoga hrvatskog jedinstva u toj borbi. Zbog toga je i izgubio život, pa tako jugoslavenska obavještajna služba nakon što ga je pogubila zadovoljno zaključuje: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva ustaške emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, krovno tijelo većeg dijela hrvatske političke organizacije, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe ustaške emigracije“. Upornim prišivanjem u uvodu spomenutih riječi Bušiću, omalovažava se i umanjuje njegova borba – i u konačnici – žrtva.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

Bruno Bušić nije imao luksuz promišljati kako će izgledati hrvatska država, jednom kada bude stvorena. Sva njegova pozornost i energija bila je usmjerena na ono što je trebalo prethoditi njenome stvaranju – oslobodilačkome procesu. Jer, boriti se za samostalnu hrvatsku državu u vrijeme Bušićevog života, značilo je boriti se za dalek, gotovo nestvaran cilj, za san. Komunističku Jugoslaviju pomagala su i podržavala oba hladnoratovska bloka, svaki iz svojih interesa, a podrška je dolazila i od brojnih pojedinaca i krugova na Zapadu, zavedenih jugoslavenskom državnom promidžbom o naprednoj i humanoj inačici socijalizma – samoupravljanju. Beogradski je pak režim u zemlji brutalno gušio bilo kakav oblik nezadovoljstva, progoneći i marginalizirajući svoje neistomišljenike i protivnike.

Hrvatske političke izbjeglice na Zapadu demonizirao je i diskreditirao, lijepeći im etikete fašista, terorista i masovnih zločinaca, istodobno ubijajući one koje se nikako drukčije nije moglo obeshrabriti, zaustaviti. Biti borac za samostalnu hrvatsku državu u tim okolnostima značilo je biti idealist. A idealist ne može biti onaj koji bezgranično i bezuvjetno ne vjeruje u svoj cilj. Biti borac za samostalnu hrvatsku državu kada se za to plaćalo i glavom, kako je platio i Bušić, moglo se samo ako je netko bio zaljubljen u Hrvatsku. A takva osoba nikada ne bi o svojem idealu, svojem predmetu obožavanja govorila s razočaranjem i defetizmom. Samo čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku mogao je svojevoljno prihvatiti lutanje i životarenje po zapadnoj Europi, život u teškoj neimaštini te neprestano osvrtanje preko ramena zbog Udbinih doušnika i ubojica.

Bruno Bušić bio je veliki protivnik malodušja, očajavanja i žalopojki, upozoravajući svoje klonule sunarodnjake da prestanu druge tražiti da im daju ono što žele – slobodu za Hrvatsku. A njegova navodna vizija hrvatske budućnosti upravo obilježena tim elementima – rezignacijom i dizanjem ruku od cilja za koji je toliko mnogo žrtvovano.

Ostavljajući po strani pitanje zašto je došlo do pripisivanja navedene „žalopojke“ Bruni Bušiću, valja istaknuti da se neprestanim obnavljanjem te laži, više nesvjesno, ali poneki i svjesno, diskreditira hrvatsku državu. Jer, ako nam je pod „našima“ još i gore nego pod „strancima“ – postavlja se pitanje zašto smo se za nju uopće borili? Čin stvaranja nacionalne države, koja i dalje ostaje najidealniji okvir za očuvanje samobitnosti jednoga naroda, valja strogo lučiti od procesa izgradnje države, koji pak nikada ne prestaje, budući da se jednom stvorena država neprestano susreće s novim izazovima te istodobno, pogotovo u hrvatskom slučaju, nastoji sanirati teške posljedice prošlosti – naslijeđe totalitarizama, ratova i teških ideoloških sukoba. U tome procesu svakako ima i pogrešaka, no umjesto da ih se predimenzionira i zbog njih dovodi u pitanje opravdanost stvaranja hrvatske države, treba raditi na njihovome uklanjanju i popravljanju. I umjesto da očajavamo – a Bruno Bušić u pismu jednome prijatelju 1976. godine upozorio je da se „s očajem ne može daleko naprijed“ – valja nam biti graditeljima hrvatske države, nasljednicima onih koji su ju stvorili i ugradili svoje živote u nju. Onih koji su za nju stradali prije ’91 i onih koji su pali u borbi za nju od ’91 nadalje, a koje simboliziraju upravo Bruno Bušić i jedan od heroja obrane Vukovara, Blago Zadro – obojica poginuli na isti datum – 16. listopada.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Ako već se želimo nadahnjivati Bušićevim riječima, onda iz pregršta njegovih izvanrednih članaka možemo izdvojiti jednu poruku s kraja teksta naslova „Poziv na dostojanstvo i slobodu“, koji je kao „krik hrvatskih disidenata“, da upotrijebimo naslov nedavno objavljene knjige Julienne Bušić, odjeknuo svijetom 1976. godine. Bruno Bušić poručuje i poziva: „Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti.“ Kao što su se mnogi odazvali tome pozivu u vrijeme stvaranja neovisne Republike Hrvatske i njene obrane u Domovinskom ratu, i danas nam je odazvati se na rad s ciljem njene izgradnje, osnaživanja i daljnjeg pretvaranja u istinski slobodarsko društvo.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih vlasti, odnosno odluka austrijskoga saveznog ministra unutarnjih poslova Karla Nehammera s početka prosinca 2021. godine.

Ona je donesena na temelju dokumenta koji nosi naslov „Izvješće skupine stručnjaka ‘Bleiburg’“, a za kojega je ugledni hrvatski povjesničar, dr. Mario Jareb, ustanovio da je izrađen s ciljem zabrane komemoracija na Bleiburškom polju.

Stručna analiza dr. Jareba, autora više znanstvenih knjiga i radova o hrvatskim nacionalnim simbolima, bila je predstavljena nadležnom austrijskom sudu kako bi se spomenuta zabrana ukinula. Također, njegov znanstveni rad naslova „Isticanje hrvatskih nacionalnih simbola na komemoracijama na Bleiburškom polju i manipulacije simbolima protivno kulturi sjećanja“ objavljen je u zborniku radova s međunarodnog stručno-znanstvenog simpozija „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda“, koji je predstavljen na komemorativnoj akademiji 15. svibnja ove godine u organizaciji Počasnog bleiburškog voda.

Iz ovoga rada proizlazi da je izvješće skupine austrijskih tzv. stručnjaka izrazito nestručno te duboko ideološki i politički motivirano. Dr. Jareb u svojoj analizi upozorio je na proziran pokušaj „pretvaranja“ hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem u „ustaški“ simbol. Bez obzira na neodrživost spomenute teze, simbol je zabranjen. Dr. Jareb raskrinkao je i apsurdan pokušaj da se u spomenutom izvješću hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem poveže s nacizmom, odnosno potpuno promašeno nastoji izjednačiti s korištenjem svastike.

Iz njegove analize valja izdvojiti i one dijelove koji ukazuju na to da različite varijante hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem nesmetano egzistiraju na nekim mjestima u Austriji, gdje je uostalom taj grb i nastao krajem 15. stoljeća, kao i izvan nje. Štoviše, jedan od njih nalazi se Nürnbergu, gradu gdje su doneseni zloglasni nacistički zakoni kojima je ozakonjen progon tzv. nearijevaca. Bi li njemačke vlasti, toliko osjetljive na nacizam, dopustile da na tako simboličkom mjestu egzistira hrvatska varijanta nacističke svastike? Jasno, potonje ako je vjerovati austrijskim „stručnjacima“.

Ipak, riječ je o primjerima iz kasnog srednjeg te ranog novog vijeka, pa je važno istaknuti da u Austriji postoji i (najmanje) jedan prikaz hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem koji datira iz druge polovice 20. stoljeća. I ne samo to – ploču koja sadrži spomenutu varijantu hrvatskoga grba postavile su hrvatske izbjeglice koje su se našle u Austriji nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Pripadnici toga istog hrvatskog egzodusa iz 1945. godine početkom 1950-ih godina započeli su s komemoracijama za žrtve Bleiburške tragedije na groblju u Unterloibachu te Bleiburškome polju, a u narednim desetljećima podigli im spomenike s hrvatskim šahiranim grbom s početnim bijelim poljem.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Potonju je paralelu iznimno važno za istaknuti, budući da je austrijski sud nakon žalbe udruge Počasni bleiburški vod na prethodno spomenute odluke utvrdio da je hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem općenito legitiman, izuzev spomenika i komemoracija na Bleiburškome polju. Takvo rješenje postaje još apsurdnije i promašenije, a njegova ideološko-politička nota još više dolazi do izražaja ako se stavi u kontekst primjera slobodnog i neometanog postojanja prikaza hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem u javnom prostoru u Austriji koji slijedi.

Živeći u izrazito teškim uvjetima u zarobljeničkim i izbjegličkim logorima u drugoj polovici 1940-ih godina, s nametnutom i kolektivnom etiketom fašista i zločinaca te pod prijetnjom da bi mogli biti izručeni u Jugoslaviju, hrvatski politički emigranti pronalazili su utjehu i snagu u katoličkoj vjeri. Jedan od iskaza potonjega bilo je sudjelovanje u različitim katoličkim manifestacijama u državama u kojima su se našli, a među njima bila su i hodočašća; bilo samostalna, bilo u zajednici s drugim vjernicima.

U hrvatskom emigrantskom časopisu Glasnik Srca Isusova i Marijina, kojega je u Salzburgu izdavao svećenik Vilim Cecelja, jedan od najzaslužnijih za komemoriranje žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda na mjestu njihovih ishodišta, objavljen je članak za listopad 1949. godine, koji je opisivao jedan takav događaj.

Prema njemu, skupina hrvatskih izbjeglica iz logora Trofaiach 18. rujna iste godine organizirala je hodočašće u najveće marijansko svetište u Austriji – Mariazell. Tekst opisuje kako su na hodočašće krenula dva kamiona puna Hrvata, kojima se pridružio i treći, s Hrvatima iz Kapfenberga. Na čelu kolone bile su istaknute hrvatska i austrijska zastava. Pred svetištem se stvorila kolona od oko 200 osoba, budući da je ondje stiglo još Hrvata.

„Na čelu povorke je nošeno veliko Razpelo, a dječaci iz logora nosili su krasnu Gospinu sliku, koju su pratila dva reda djevojčica“, opisuje članak, dodajući da su Hrvati svojim držanjem i organiziranošću ostavili snažan dojam na ostale prisutne vjernike, koji su čak stvorili špalir kroz koji je stupala hrvatska kolona. Dok je služena misa za glavnim oltarom, uz dozvolu uprave svetišta, postavljena je spomen-ploča, koja je potom posvećena i svečano otkrivena.

Pored članka objavljena je fotografija spomen-ploče, na kojoj stoji sljedeći tekst: „HRVATI IZBJEGLICE U AUSTRIJI KLANJAJU SE PRESVETOJ DJEVICI MARIJI ZELL I UTIČU SE ZAGOVORU ZA OSLOBOĐENJE HRVAT. NARODA OD KOMUNIZMA. 18. 9. 1949.“ Iznad natpisa nalazi se prikaz hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem.

Dočim je spomenik žrtvama Bleiburške tragedije na Bleiburškome polju oskrvnavljen uklanjanjem hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem, a komemoracije zabranjene, kako pak ilustriraju nedavno napravljene fotografije, spomen-ploča hrvatskih izbjeglica u Austriji, postavljena 1949. godine, a koja sadrži taj isti hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem i dalje stoji na mjestu na kojem je postavljena i u onom obliku u kojem je postavljena.

Tko su bili hrvatski politički emigranti između Zapada i Istoka?

Hrvatska antijugoslavenska politička emigracija nije mogla znatnije ugroziti jugoslavenski komunistički režim, kako zbog vlastitih slabosti, tako i zbog nedostatka partnera za takav pothvat. Naime, jugoslavenska komunistička vlast brutalnim je metodama uništavala bilo kakvu opoziciju u domovini, a oba hladnoratovska bloka – Zapad na čelu sa SAD-om i Istok na čelu sa Sovjetskim Savezom – podržavala […]

U Mariazell, osim brojnih drugih vjernika, redovito hodočaste Hrvati iz Hrvatske, hrvatski iseljenici i njihovi potomci u Austriji, kao i gradišćanski Hrvati te svi oni imaju priliku vidjeti spomenutu ploču. K tome, ona se, kako je vidljivo iz aktualnih fotografija, nalazi na istaknutome mjestu, ni manje ni više nego do ploče austro-ugarskog vladara Franje Josipa I., koji je povodom svog osamdesetog rođendana godine 1910. godine posjetio svetište i prisustvovao svetoj misi, što je zabilježeno ovom spomen-pločom.

Kako je moguće da „ustaški simbol“ na jednoj pograničnoj ledini – Bleiburškome polju – narušava demokratske vrijednosti u Austriji, a isti takav simbol, slobodno postoji u najvećem marijanskom svetištu u Austriji, kroz koje godišnje prođe oko 800 tisuća ljudi, i to do imena austrijskoga cara? A oba su spomenika podigli Hrvati iz istog izbjegličkog vala, komemorirajući svoje mrtve i moleći za svoj narod slobodu i samostalnost.

Za nadati se je da će i ovaj primjer nadležnim austrijskim tijelima ukazati na apsurdnost i znanstvenu neutemeljenost odluke o uklanjanju hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem sa spomenika na Bleiburškome polju te zabranu komemoracija na istome mjestu. Riječ je zapravo o gaženju civilizacijskih dosega 21. stoljeća te zajedničkih europskih vrijednosti koje dijele i Hrvatska i Austrija, prema kojima svaka žrtva stradala bez suđenja od strane bilo kojeg totalitarnog režima ili pokreta, pogotovo na zvjerske načine kako su stradavale žrtve jugoslavenskih komunista, ima pravo na spomen i odavanje pijeteta.

S druge strane, neće biti nimalo neočekivano da austrijska radikalna ljevica nakon Bleiburga krene zbog „hrvatske varijante svastike“ jurišati na svetište Mariazell. Uz nadu da se to ipak neće dogoditi, valja reći da bi takvo što možda konačno otvorilo oči austrijskoj javnosti i relevantnim faktorima, a posebno onima iz austrijske demokršćanske stranke (Austrijska narodna stranka), iz čijih vodećih redova dolazi i spomenuti Karl Nehammer.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

Iako je osamdeseta obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda prošla bez masovne komemoracije, ostaje prilika i nada da se takvo okupljanje održi iduće godine na blagdan Svih Svetih, kada će se obilježiti 75 godina od prvoga organiziranog pohoda na groblje u Unterloibachu te Bleiburško polje i odavanja počasti žrtvama.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog knjige Nova klasa. U njoj je među ostalim izložio teoriju prema kojoj u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), pa onda i u Jugoslaviji nakon pobjede komunista nije došlo do stvaranja besklasnog društva i diktature proletarijata, nego do tada nepoznate klase, čija je vlast bila potpunija u odnosu na sve ostale vladajuće klase u povijesti. Nazvao ju je političkom birokracijom, a pripadnike nove klase opisao je kao one „koji isključivo na osnovu monopola upravljanja imaju izuzetne privilegije i materijalne prednosti“. Dakle, radilo se o klasi koja je na temelju totalitarizma vlasti upravljala državnim vlasništvom, a pri tome zadovoljavala vlastite interese na štetu ostalog stanovništva.

Međutim, dvadesetak godina ranije, vrlo sličnu kritiku na račun komunističkog sustava u SSSR-u iznio je hrvatski ljevičar, bivši komunist Ante Ciliga, koji je zbog svojih antistaljinističkih stavova pet godina proveo u političkoj kaznionici na Uralu i progonstvu u Sibiru. Svoja iskustva nakon izlaska na slobodu iznosio je od 1936. do 1940. godine u zagrebačkom časopisu Nova Evropa, dok je zaokruženu sliku svojega boravka u SSSR-u prezentirao je u knjizi “U zemlji velike laži”, koja je na francuskom jeziku objavljena u Parizu 1938., a u narednim godinama prevedena na niz svjetskih jezika. Također, nakon boravka u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata zbog ranijeg članstva u Komunističkoj partiji Jugoslavije, Ciliga je pušten na svojevrsnu poluslobodu, pa je o istoj temi pisao i za časopis Spremnost. Valja dodati da je Ciliga gotovo cijeli ostatak života proveo kao vrlo aktivni hrvatski politički emigrant u Parizu i Rimu, a preminuo je 1992. u Zagrebu.

Već u prvome članku u Novoj Evropi iz 1936. godine Ciliga je upotrijebio vrlo sličnu terminologiju onoj Đilasovoj, pišući da je ogroman napredak koji je SSSR ostvario izgrađen „na kostima, na krvi i suzama milijona i grada i sela, na osnovi eksploatacije ugnjetene radeće većine novom privilegisanom manjinom“. U nastavku ovoga teksta bit će detektirane i analizirane sličnosti Ciliginih pojedinačnih ocjena o ustroju vlasti u SSSR-u u međuraću te Đilasove sveobuhvatne „kritike savremenog komunizma“, kako govori drugi dio naslova njegove knjige.

Boraveći u drugoj polovici 1930-ih godina u Parizu, Ciliga je surađivao s nizom ljevičarskih skupina, a uspostavio je i kontakt s tada najpoznatijim komunističkim, antistaljinističkim disidentom – Lavom Trockim. Potonji je Ciligu nastojao uključiti u svoj pokret, no do toga u konačnici nije došlo budući da se Ciliga zalagao za stvaranje široke antistaljinističke koalicije, a i temeljne ocjene Cilige i Trockog o komunističkoj vlasti u SSSR-u bivale su različitije. Upravo se u tim razlikama mogu iščitati Ciligini stavovi o komunističkom i staljinističkom sustavu vlasti.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Iako je Trocki u drugoj polovici tridesetih znao mijenjati neke svoje postavke, za njega je u tom razdoblju SSSR ostao država koja je različita od onih kapitalističkih i fašističkih zbog državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ovakvo je stanje smatrao samo privremenom fazom, nakon koje će radnici zbaciti birokraciju s vlasti i krenuti u izgradnju socijalizma ili će pobijediti „kontrarevolucija“ i buržoazija će ponovno doći na vlast. U početku se i Ciliga slagao s njime po pitanju privremenosti ovakvoga stanja, no 1938. godine Ciliga je odustao i od takvog tumačenja, smatrajući da će se birokratsko uređenje zadržati stanovito vrijeme. On se, pod utjecajem drugih antistaljinističkih grupa, zapitao je li državno vlasništvo nad proizvodnjom ikada bilo napredan element, i to u rukama birokracije, pritom kasnije posumnjavši i u Lenjina, kojega je smatrao začetnikom birokratske sovjetske države.

Nakon sukoba oko suradnje s ostalim antistaljinistima u Parizu, Ciliga je nastavio razrađivati svoje misli, optužujući trockiste da su previše povezani s birokratskim sovjetskim sistemom, odnosno da su potekli iz njega potekli te da ne mogu objektivno kritizirati taj sistem. Trocki je, prema Ciligi, teoretičar režima, kojega je u djelo na ipak rigidniji način proveo Staljin. Za Ciligu, komunistička partija u kojoj su raširene buržoaske navike (!) i koja vlada uz pomoć birokracije i različitih stručnjaka, činila je novu klasu koja je vladala Sovjetskim Savezom. Sva je proizvodnja bila u rukama te nove klase, a radnici su bili u gorem položaju nego u kapitalističkim zemljama. Zaključio je da je birokracija iskvarila sve navodno pozitivne rezultate koje je donijela Revolucija. Staljinizam je za Ciligu bio nasljednik boljševičkog birokratizma, koji se, kako je tvrdio Ciliga, počeo razvijati još pod Lenjinom. Za Trockog je ovakva kritika Lenjina bila neprihvatljiva. Dok je Ciliga smatrao da je u SSSR-u na djelu državni kapitalizam, Trocki je i dalje tvrdio da u SSSR-u postoji diktatura proletarijata, bez obzira na političke oblike, jer se nacionalizirana imovina, nalazeći se u rukama države, štiti od buržoazije koje je nekada s pomoću te imovine izrabljivala radničku klasu.

Đilas je, želeći opravdati svoja mladenačka uvjerenja te sve ono što je činio kao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita za vrijeme Drugog svjetskog rata te u prvim godinama postojanja komunističke Jugoslavije, komunističke revolucije u pojedinim zemljama ocijenio iznimno pozitivno. Tvrdio je kako su se zemlje poput Rusije, Jugoslavije i Kine našle na prekretnicama – krenuti u snažnu industrijalizaciju ili potonuti u još goru zaostalost i postati plijen snažnijih država i inozemnog kapitala. Prema Đilasu, jedini način za ostvarenje brzog gospodarskog i društvenog preobražaja te obrane od nasrtaja stranaca bilo je provođenje revolucije pod vodstvom komunističke partije. Pri tome je isticao da je korištenje široke represije bilo nužno da bi se postigao prethodno spomenuti cilj. Međutim, nastavlja Đilas, u ranijim revolucijama „revolucionarna sila i nasilje bili su samo nužno zlo i sredstvo“, dok su ih komunisti uzdigli „na visinu kulta i konačnog cilja“.

Na Zapadu su revolucije nakon, kako ih Đilas uvjetno naziva, odstupanja i lutanja, završavale demokracijom, a na Istoku despocijom. Slično kao i Ciliga, zaključio je da komunistička revolucija nije ostvarila niti je bila sposobna ostvariti ideale zbog kojih je vođena, ujedno tvrdeći, a pritom zaboravljajući na stotine milijuna ubijenih i na razne načine potlačenih, da je komunistička revolucija u modernu civilizaciju uvela velike dijelove Europe i Azije čime su stvorene pretpostavke za slobodnije i naprednije društvo.

Budući da komunistička revolucija nasilnim sredstvima izvršava ono što je kapitalizam izvršio na Zapadu – industrijsku revoluciju, onda je ona „državno-kapitalistička revolucija“, što podrazumijeva da ona stvara i državno-kapitalističke odnose. Ovome je Đilas dodao da u komunističkim zemljama nisu uspostavljeni državno-kapitalistički odnosi, iako su im prilično slični. Podsjećajući da je Lenjin za državni kapitalizam rekao da je „predsoblje socijalizma“, dakle, prva faza socijalizma, Đilasova analiza pokazuje sličnost, gotovo istovjetnost s Ciliginom „dijagnozom“ geneze nove klase i tipa vlasti u SSSR-u.

Značenje nadbiskupa Stepinca za hrvatske političke emigrante

Iako postoji opsežna znanstvena i publicistička literatura o nadbiskupu Stepincu, ona jedva da se dotiče njegovog značenja za hrvatske političke izbjeglice, koje su bile raštrkane diljem zapadne Europe i u nekim prekomorskim zemljama u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, bježeći pred represijom novouspostavljenih jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za njih je nadbiskup Stepinac bio simbol hrvatskog […]

Ako je komunistička revolucija dovela do izgradnje državno-kapitalističkih odnosa, onda bi korak u pravom smjeru po komunističkoj teoriji, upozorava Đilas, bilo smanjenje pritiska i samovolje državne birokracije. No, komunisti čine upravno suprotno, neprestano se zalažući za jačanje rada državne administracije, a istodobno tvrdeći da se bore protiv birokratizma. Opisujući strukturu društva u komunističkom sustavu, Đilas navodi da se na vrhu nalazi partijska profesionalna birokracija koja upravlja formalno podržavljenom ili podruštvljevenom imovinom i životom društva. Ona je poseban privilegiran sloj, zbog toga što monopolistički upravlja nacionalnim dohotkom i formalno državnim vlasništvom.

„Ako svojina nije – a zaista nije – ništa drugo doli pravo korišćenja i raspolaganja, i ako se ovim pravom koristi jedan određen sloj, onda se u komunističkim državama ne radi u krajnjoj liniji ni o čemu drugom, nego o nastanku jednog novog oblika svojine, odnosno nove vlasničke eksploatatorske klase“, zaključuje Đilas. Vraćajući se na ciljeve i dosege komunističke revolucije zaključuje i ovo: „Komunistička revolucija, vođena u ime ukidanja klasa, dovela je – nasuprot ranijim revolucijama – do najpotpunijeg gospodstva isključivo jedne – nove klase“.

Đilas se također osvrnuo na i kritike Trockoga na račun komunističkog sustava u SSSR-u, došavši generalno do istog zaključka kao i Ciliga, koji je dobro sažet u sljedećoj rečenici: „I mada se Trockom ne može poreći zasluga da je prvi – makar i nesvesno, pokušavajući da ga spasi – počeo da otkriva unutarnju suštinu savremenog komunizma, mora se reći i da on ovu nije bio kadar do kraja da sagleda“. Đilas objašnjava kako je Trocki smatrao da se komunizam u Sovjetskom Savezu može spasiti promjenom u rukovodstvu, te da je degeneracija partije i revolucije i dominacija birokracije samo privremena pojava. No, kako je tvrdio i Ciliga, na djelu je bilo nešto trajnije – Staljinov uspon na vlast nije bilo samo preuzimanje vlasti u režiji jednog despota, nego cijele nove klase.

I Ciliga i Đilas isticali su kako je jedna od karakteristika te nove klase, pogotovo njenog najvišeg sloja privilegiranost, parazitiranje na plodovima rada potlačenih. Ciliga tako 1937. godine u Novoj Evropi piše da „jedna grupa ljudi, privilegisana manjina“ živi „široko i bogato na račun druge grupe, ugnjetene eksploatisane većine“. Đilas pak zaključuje ako se pripadnost nekoj klasi manifestira uživanjem pogodnosti na temelju vlasništva, onda se to na primjeru političke birokracije manifestira kao dobivanje viših prihoda od onih koji bi se za tu vrstu posla realno trebali isplaćivati te u vidu privilegiranog položaja u društvu koji donosi razne benefite. U komunizmu je vlast izjednačena s privilegijama i vlasništvom, pa Đilas kaže: „Zbog toga u komunizmu vlast, odnosno politika kao profesija, postaje idealom ako ne svih – budući da je to praktično nemogućno – ono onih koji se ne mogu oteti želji ili imaju izgleda da parazitski žive na račun drugih“.

Obojica su kritizirali i nemoralnost nove klase. Spomenuto je kako je Ciliga rekao da među njenim pripadnicima vladaju „buržoaske navike“. Đilas je o tome zapisao sljedeće: „S osećanjem da vlast, odnosno raspolaganje nacionalnom svojinom donose i blagodeti ovoga sveta, neizbežno mora da raste i laktaštvo, neiskrenost, ulizištvo i surevnjivost. Karijerizam i množenje birokratije neizlečive su bolesti komunizma.“

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

I iz ovog kratkog pregleda vidljivo je da su Đilasove teze o vladajućoj novoj klasi u komunističkim režimima u suštini jednake onome što je o toj temi zaključio Ciliga još u drugoj polovici 1930-ih. Takvu ocjenu ne umanjuje činjenica da je Đilas detaljno razradio i kontekstualizirao svoje teze, dok se Ciliga nije trudio usustaviti svoje misli i zaključke. Ciliga je u svojim člancima te knjizi svijetu razotkrio „rusku enigmu“. Naime, njegova knjiga “U zemlji velike laži” u engleskoj je varijanti nosila naziv The Russian Enigma. Međutim, oni koji su trebali čuti njegovu poruku očigledno nisu slušali, pa su stotine milijuna ljudi od Drugog svjetskog rata pa do propasti komunizma koncem 1980-ih i početkom 1990-ih na vlastitoj koži morale iskusiti ono na što je upozoravao Ciliga još koncem 1930-ih godina.

Hrvatska politička emigracija i proslava 1300 godina postojanja bugarske države

Hrvatska politička emigracija koristila je različite metode djelovanja protiv jugoslavenskog komunističkog režima s ciljem stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. U prvim dionicama Hladnoga rata gotovo u potpunosti stajala je na radikalnim antikomunističkim pozicijama, nadajući se izbijanju trećeg sukoba globalnih razmjera, Istoka i Zapada, a očekivana pobjeda potonjeg trebala je rezultirati i rušenjem komunističke Jugoslavije. […]

Do početka 1970-ih stotine tisuća jugoslavenskih građana radile su u inozemstvu, dočim su u toj populaciji posebno bili brojni Hrvati. Naime, osim ekonomski uvjetovanih potisnih faktora, kod dijela te hrvatske populacije bili su prisutni i oni političke prirode; odnosno, negativan stav prema komunističkoj Jugoslaviji. Proces odlaska na tzv. privremeni rad, koji se sve više pretvarao u višegodišnji boravak u inozemstvu, zabrinuo je i dio komunističkih struktura u SRH, tako da se reformni dio hrvatskih komunista odlučio snažnije angažirati u zaustavljanju daljnjeg masovnog odlaska radnika u inozemstvo te povratku onih koji su otišli. Stoga je započeto kreiranje niza politika koje su trebale ići u opisanom smjeru, a poduzeta su i određena istraživanja koja su trebala dati relevantan uvid u problematiku.

U potonjem je sudjelovao i Zavod za migracije i narodnosti, koji je osnovan 1965. godine. Tako je s organizatorima i izvođačima glazbene priredbe Zvuci rodnog kraja 1970. godine obišla radne migrante iz Jugoslavije u zapadnoj Europi, tzv. gastarbajtere, asistentica Zavoda Božena Vranješ Šoljan. Na temelju brojnih razgovora s potonjima napisala je izvještaj, koji je i javno objavljen u časopisu Tlo – tjedni list omladine

Tekst je, među ostalim, sa znatnom dozom kritike oslikavao odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema radnim migrantima. Prema njemu, komunistička Jugoslavija radnim migrantima s jedne strane nije nudila perspektivu povratka, a s druge, nije ulagala dovoljno napora da poboljša njihov položaj u zemljama imigracije te na kvalitetan i radnim migrantima prihvatljiv način spriječi njihovo otuđenje, a onda i tendenciju ka trajnom iseljenju. Također, između redaka, kritizirao se i odnos jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavnika prema radnim migrantima hrvatske nacionalnosti, koji su onda umnogome raznovrsne oblike pomoći tražili od ispostava i djelatnika domovinske Katoličke Crkve, a koji su djelovali u zapadnoj Europi.

Zbog spomenutoga, jugoslavenski konzul iz Salzburga zatražio je od ravnatelja Zavoda Nikole Žica da na neki način kazni svoju zaposlenicu, što potonji ipak nije učinio. Međutim, Vranješ Šoljan uskoro je napustila Zavod, a došlo je i do njene istraživačke preorijentacije pod utjecajem ovoga događaja, pa se počela baviti politički manje osjetljivim – gradišćanskim Hrvatima.

Autorica je na početku izvještaja ustvrdila da se privremeni i ograničeni pokušaj rješavanja visoke nezaposlenosti u Jugoslaviji početkom 1960-ih, dozvolom odlaska dijela radnika na tzv. privremeni rad u zapadnu Europu, u narednih desetak godina pretvorio u jedan od najvažnijih procesa u jugoslavenskom društvu. Naime, navela je da se procjenjuje da u zapadnoj Europi radi između 650 i 700 radnika iz Jugoslavije te da taj migracijski trend i dalje dobiva na snazi. Procijenila je da će broj radnika u inozemstvu u idućoj, 1971. godini, dosegnuti milijun osoba. K tome, istaknula je nepobitnu činjenicu da su u tome migracijskom valu i Hrvati kao nacija i SRH kao federalna jedinica bili natprosječno zastupljeni – Hrvata je u tzv. gastarbajterskoj populaciji bilo čak 63 posto, dok je SRH u njoj bila zastupljena s 53 posto.

Dok su mogućnosti za masovniji povratak visokoobrazovanih te dijela kvalificiranih radnika bile ograničene, ostatak gastarbajterske populacije iskazivao je snažnu želju za povratkom. Međutim, kod njih je vladalo uvjerenje da jugoslavenske vlasti ne rade ništa ni po pitanju rješavanja problema koji su ih potaknuli na odlazak u inozemstvo, recimo otvaranju novih radnih mjesta, ni po pitanju privlačenja radnih migranata na trajni povratak kroz primjerice smanjenje carina na uvoz strojeva i druge robe, te različitih poreznih olakšica. Posebno su bili nezadovoljni deviznom politikom, pa je jedan radnik izjavio da ih banka u Jugoslaviji „kao zelenaš doslovno opljačka, i to tako što joj devize moraju najprije prodati po obračunskom kursu a zatim te iste devize kupiti u banci po znatno višem kursu“.

Podaci prikupljeni popisom stanovništva koji je proveden 1971. godine bili su na tragu podataka koje je u svojem izvještaju navela Vranješ Šoljan, budući da je prema njima SRH u populaciji radnih migranata bila zastupljena s 33,4 posto, a stanovništvo SRH u ukupnome je stanovništvu Jugoslavije imalo udio od samo 21,6 posto. Uzimajući u obzir podatke koje je iznijela Vranješ Šoljan te činjenicu da je dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti izbjegavao kontakte s jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, opravdano je pretpostaviti da je stanovit broj Hrvata iz populacije radnih migranata ostao nezahvaćen popisom.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

O natprosječnoj zastupljenosti Hrvata u spomenutom migracijskom valu, a posebno onih iz Bosne i Hercegovine, možda najbolje govori podatak s popisa stanovništva iz 1991. godine, koji kaže da su Hrvati iz te republike sudjelovali s preko 39 posto u ukupnoj populaciji radnih migranata iz te republike. Taj visoki udio bio je vidljiv i u podatku prema kojem je preko 12 posto pripadnika hrvatskog naroda iz BiH boravilo u inozemstvu na tzv. privremenom radu. Za druga dva naroda taj je postotak bio daleko niži – za Srbe 4,37 posto, a za Muslimane 2,9 posto. Iako je na popisu stanovništva iz 1971. godine u kategoriji tzv. „radnika na privremenome radu“ i članova njihovih obitelji registrirano 763 725 osoba, ubrzo je taj broj prešao milijun jugoslavenskih građana na radu u inozemstvu i članova njihovih obitelji, što je i prognozirala Vranješ Šoljan.

Reformni dio vrha hrvatskog republičko-partijskog rukovodstva osmislio je te pokušao provesti niz politika koje su išle u smjeru saniranja brojnih prepreka za masovniji povratak radnih migranata iz zapadne Europe – a među njima su bile i one koje je Vranješ-Šoljan istaknula u svojoj analizi. No, slomom Hrvatskog proljeća niz inicijativa nije se ni pokušao provesti, dok se dio samo načelno nastavio zagovarati ili je pak zaživio u vidu nekog zakona, koji zbog raznih opstrukcija i niza birokratskih prepreka nije imao učinka u praksi. Do znatnog usporavanja daljnjeg masovnog iseljavanja, pa i povratka dijela onih koji su boravili u inozemstvu došlo je sredinom 1970-ih, ali ne uslijed bitnog poboljšanja opće situacije u Jugoslaviji, nego izbijanja gospodarske krize u zapadnoj Europi u jesen 1973. godine. Oni radni migranti koji su uspjeli zadržati posao, napredovati u karijeri, steći stanoviti kapital i uspeti se na društvenoj ljestvici u zemlji imigracije, težili su pak trajnom ostanku u inozemstvu i od tzv. radnika na privremenom radu postali zapravo iseljenici.

U izvještaju koji je napravila Vranješ Šoljan, a koji je možebitno izazvao opisanu reakciju spomenutog jugoslavenskog konzula, bilo je argumentirano isticanje nezadovoljstva jugoslavenskih radnika brojem i kvalitetom rada jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u zapadnoj Europi. Mnogo govori izjava jednog radnika koji je rekao da se njih u svijet šalje nepripremljene, a za njima vojsku raznih birokrata, koji su se već u Jugoslaviji pokazali nesposobnima i neučinkovitima. Povezano sa spomenutim pitanjem, radnici su se žalili i na institucije koje su se skupnim imenom nazivale jugoslavenski klubovi. Potonji su načelno trebali biti različite organizacije, osnovane na poticaj radnika i vođene po njima, a s ciljem razvijanja društvenog, kulturnog, športskog i sličnog rada. No, citirajući riječi Vranješ-Šoljan, njihova funkcija u stvarnosti bila je sljedeća: „Radnik doživljava jugoslavenski klub kao određenu administrativnu jedinicu ili ekspozituru konzulata“.

Dakle, umjesto da jugoslavenski klub bude komadić doma u tuđini, kako su to mnogi radnici priželjkivali, on je bio još jedna birokratska jedinica, nerijetko korištena za nadzor i kontrolu onih radnika koje se doživljavalo sumnjivima u političkom smislu. Iako su postojali i neki objektivni razlozi zašto se u jugoslavenskim klubovima nije okupljao znatniji broj jugoslavenskih građana na tzv. privremenom radu (prosjek je za velike gradove iznosio oko 10 posto), mnogi su ih izbjegavali upravo zbog opisane situacije. Među takvima prednjačili su Hrvati, koji su ispodprosječno posjećivali jugoslavenske klubove i sudjelovali u njihovome radu. Naime, u oba spomenuta tipa jugoslavenskih institucija u inozemstvu, dio Hrvata nailazio je na prakse i poteze kojima je cilj bio marginalizacija, pa i ponižavanje njihovog hrvatskog nacionalnog identiteta. Da se dijelom radilo o nacionalno motiviranom fenomenu, pokazuje dio iz izvještaja koji prenosi mišljenje radnika da bi klubove trebalo organizirati na regionalnoj ili nacionalnoj osnovi.

Dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti koji u inozemstvu nije bio isključivo orijentiran samo na ostvarenje što višeg životnog standarda, a zazirao je od jugoslavenskih klubova i diplomatsko-konzularnih predstavništava, za pomoć se obraćao razgranatoj mreži hrvatskih katoličkih misija te u okviru potonjih razvijao svoj društveni, kulturni i odgojno-obrazovni život i rad. Ta bolna istina za jugoslavenski komunistički režim bila je jasno artikulirana u izvještaju Vranješ Šoljan, među ostalim i u sljedećim rečenicama: „Djelovanje Crkve prisutno je naročito tamo gdje je naše društvo zakazalo i zakasnilo, a to je socijalno, emocionalno i karitativno polje.“

Nadalje: „Crkva je najbliža i najuspješnije pomaže radniku“. Objašnjavajući zašto je Katolička Crkva toliko prisutna i u drugim poljima života radnih migranata, pored pastoralne brige, Vranješ Šoljan kaže da ta činjenica „potvrđuje da ne postoje druge organizacije prihvata, da nismo dovoljno prisutni samoupravnim, kulturno-prosvjetnim, sportskim i ostalim radom koji bi pomogao radniku da se snađe u tuđini“. Iako je režim tijekom 1970-ih i u prvoj polovici 1980-ih godina uložio znatne napore u osnivanju klubova diljem zapadne Europe, Katolička Crkva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine uspješno je okupljala znatan broj radnih migranata i članova njihovih obitelji hrvatske nacionalnosti.

Prema jugoslavenskim izvorima iz sredine 1980-ih, trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu (dakle, ne samo Hrvata) bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama, pri čemu je među potonjima dominirala Katolička Crkva. Prema pak crkvenim izvorima iz druge polovice 1980-ih, hrvatskim katoličkim misijama samo u Saveznoj Republici Njemačkoj gravitiralo je preko 170 tisuća vjernika. Za usporedbu, godine 1979. u SRNj u kategoriji radnika na privremenom radu i članova njihovih obitelji iz Jugoslavije zabilježeno je nešto preko 700 tisuća osoba, od čega njih 272 000 iz SRH.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Na koncu, neprijeporno se može zaključiti da je niz izvora iz 1960-ih te početka 1970-ih, kada je Vranješ Šoljan izradila svoje izvješće, u potpunosti potvrđivao sve njegove glavne teze. Isto tako, ide mu u prilog i činjenica da je izostanak odgovarajućih i kvalitetnih rješenja za barem neke od krupnih problema na koje se upozoravalo u izvješću, do propasti komunističke Jugoslavije rezultirao trajnim gubitkom najmanje nekoliko stotina tisuća građana.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Jedan od najkonkretnijih kontakata hrvatske političke emigracije i jedne komunističke države zbio se početkom 1980-ih godina, i to na inicijativu Bugarske. Naime, godine 1981. obilježavalo se 1300 godina od stvaranje bugarske države, a što su bugarske komunističke vlasti željele obilježiti brojnim kulturnim manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Međutim, zbog neslaganja oko povijesti, jezika i nacionalne pripadnosti stanovništva Socijalističke Republike Makedonije, koja je bila dio jugoslavenske federacije, došlo je do zatezanja bugarsko-jugoslavenskih odnosa. Dok su Makedonci bili priznati kao jedna od nacija u Jugoslaviji, bugarske su ih vlasti, znanstvenici i znatan dio javnosti smatrali Bugarima. Jugoslavija je stoga odbila sudjelovati u proslavi i poduzela diplomatsku akciju kako bi u što većoj mjeri obezvrijedila i ograničila bugarska nastojanja da proslavu spomenute godišnjice raznim kulturnim i drugim zbivanjima obilježi u što većem broju svjetskih država, u čemu je imala stanovitog uspjeha.

Bugarske su pak vlasti, želeći se na neki način suprotstaviti toj jugoslavenskoj tendenciji, stupile u kontakt s hrvatskim političkim emigrantom Matom Meštrovićem. On je u to vrijeme bio sveučilišni profesor povijesti, ali i aktivan u životu hrvatske političke emigracije. Od 1980. do 1982. zauzimao je poziciju pročelnika za vanjske veze, a od 1982. do 1990. godine predsjednika Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), najbrojnije i najutjecajnije organizacije hrvatske političke emigracije od sredine 1970-ih godina. Tim su potezom bugarske vlasti jednim dijelom željele nadomjestiti odsutstvo znanstvenika iz Jugoslavije. Tako je Meštrović, s još jednim hrvatskim političkim emigrantom iz SAD-a, sveučilišnim profesorom, književnim povjesničarom, slavistom i esejistom, Antom Kadićem, sudjelovao na Prvom međunarodnom kongresu bugarskih studija u Sofiji koji se održavao od 23. svibnja do 3. lipnja 1981. godine. Meštrović je tom prilikom Nacionalnoj galeriji poklonio jedan kiparski rad svojeg oca Ivana Meštrovića, kipara svjetskoga glasa, a dao je i intervju na nacionalnoj televiziji u najgledanijem terminu. Iako je tada bolje vladao engleskim jezikom, novinari su inzistirali da govori hrvatskim jezikom.

Značenje nadbiskupa Stepinca za hrvatske političke emigrante

Iako postoji opsežna znanstvena i publicistička literatura o nadbiskupu Stepincu, ona jedva da se dotiče njegovog značenja za hrvatske političke izbjeglice, koje su bile raštrkane diljem zapadne Europe i u nekim prekomorskim zemljama u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, bježeći pred represijom novouspostavljenih jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za njih je nadbiskup Stepinac bio simbol hrvatskog […]

Jugoslavenska reakcija je izostala, budući da je pozornost Beograda bila usmjerena na neke druge incidente povezane s bugarskom proslavom te posebno na ranjavanje trojice bugarskih civila u pograničnom području. Bugarske su vlasti nakon niza radikalnih poteza s jugoslavenske strane (primjerice, Jugoslavija je otkazala sve sajmove u pograničnom području, koji su se trebali održati u rujnu i listopadu 1981. godine), pa je Bugarska protestirala u međunarodnim krugovima. Tvrdila je da Jugoslavija djeluje protivno Helsinškom završnom aktu iz 1975. godine, produktu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, koji je među ostalim predviđao mirno rješavanje sporova i razvoj međudržavne suradnje, a kojega su potpisale sve europske države osim Albanije te SAD i Kanada. Želeći se suprotstaviti bugarskoj diplomatskoj kampanji, jugoslavenske su vlasti odlučile pokušati diskreditirati Sofiju tvrdnjom kako surađuje s hrvatskom fašističkom emigracijom.

U vezi potonjega termina, valja reći da je Beograd sve hrvatske političke emigrante, bez obzira na njihove ideološko-političke stavove i bez obzira jesu li bili povezani s režimom NDH ili ne, nazivao ekstremistima, fašistima, ustašama i teroristima. Ta je kvalifikacija posebno bila promašena kada je Meštrović bio u pitanju, budući da je kao dijete s obitelji pobjegao iz NDH 1942., a kao politički aktivist suprotstavljao se idealiziranju i veličanju ustaškog režima, zalažući se za stvaranje demokratske hrvatske države, poštovanje prava svih njenih stanovnika, uključujući nacionalne manjine te suradnju s liberalnije orijentiranim hrvatskim komunistima.

Bugarski su diplomati na jugoslavenske prosvjede odvraćali kako su kontakti s Meštrovićem slučajne, a ne službene prirode. Međutim, kontakt s Meštrovićem u kontekstu bugarske proslave je nastavljen, pa je tako pozvan na gala koncert u Washingtonu krajem 1981. godine. Zatim, 22. svibnja 1982. godine sudjelovao je u Washingtonu na simpoziju o ostavštini sv. Ćirila i Metoda, a događaj je otvorio bugarski veleposlanik Stoyan Zhulev. Početkom srpnja 1982. godine Meštrović je ponovno posjetio Sofiju i Varnu. Uslijedili su novi jugoslavenski diplomatski protesti, kao i medijski napadi na Meštrovića, hrvatsku političku emigraciju te Bugarsku. Iako Meštrović u svojim memoarima opisuje da je Beograd zbog njegovih kontakata i posjeta prijetio Sofiji čak i prekidom diplomatskih odnosa, bugarski povjesničar Biser Bančev navodi kako je takva tvrdnja pretjerana, odnosno da je „slučaj Meštrović“ bio samo jedan djelić jugoslavensko-bugarskog zatezanja odnosa početkom 1980-ih. Osim toga, te dvije države nisu imale interesa zaoštravati međusobne odnose, kako zbog povećanja blokovskih napetosti, odnosno Drugog Hladnog rata, tako i zbog zauzetosti ozbiljnijim prijetnjama – bugarskih problema s Turskom te krize u jugoslavenskoj Autonomnoj pokrajini Kosovo.

Dok su predstavljeni podatci poznati kako iz Meštrovićevih memoara tako i teksta spomenutog povjesničara Bančeva, dokumenti jugoslavenskih obavještajnih službi otkrivaju kako je Meštrović sudjelovao na još jednoj bugarskoj manifestaciji, ali i to da su uz njega bila još dvojica članova HNV-a, od kojih je jedan bio doušnik Službe državne sigurnosti. Naime, bugarski diplomatski predstavnici u New Jerseyju 3. listopada 1981. godine organizirali su kulturni program u sklopu proslave 1300 godina osnivanja bugarske države. Sudjelovali su umjetnici iz Bugarske, a bugarski diplomati pozvali su hrvatske političke emigrante Matu Meštrovića, Antu Lubinu i Hrvoja Luna. Nakon programa od tri sata održana je zakuska i prijem viđenijih gostiju, među kojima su bili i spomenuti emigranti. Šest bugarskih diplomata iz Washingtona i New Yorka razgovaralo je oko četiri sata s ovim emigrantima, a u razgovoru su sudjelovali i neki umjetnici iz Bugarske.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Meštrović je, opisuje jugoslavenski doušnik, nastupao u ime hrvatske emigracije, govoreći o teškim političkim i gospodarskim problemima u Jugoslaviji, za koju je rekao da je pred raspadom. Tvrdio je da u Jugoslaviji dominiraju Srbi, da je muslimansko stanovništvo obespravljeno te da je Makedonija, uzimajući u obzir njeno stanovništvo „sastavni dio bugarske etničke cjeline“. Meštrović je potom opisivao kako je hrvatski narod potlačen u Jugoslaviji, ističući primjer progona hrvatskih intelektualaca Vlade Gotovca, Marka Veselice, Franje Tuđmana i još nekih. Vodstvo SRH samo je sluga beogradskog režima, tvrdio je Meštrović. Cilj hrvatske političke emigracije je, objasnio je, odcjepljenje hrvatskog naroda od Jugoslavije te slobodno izjašnjavanje o obliku političkog uređenja. Meštrovićev opis stanja u Jugoslaviji i namjera hrvatske političke emigracije, prema spomenutom doušniku, bugarski su diplomati dočekali s odobravanjem.

Meštrović je s njima razmijenio adrese i brojeve telefona radi održavanja daljnjeg kontakta, a doušnik je prenio i kako je stanovita umjetnica iz Bugarske Meštroviću dala pismo koje mu je navodno poslao bugarski ministar kulture. Meštrović je tvrdio da je prijatelj bugarskog naroda, a to je potkrepljivao činjenicom da je već tri puta boravio u Bugarskoj.

O Meštrovićevim kontaktima s Bugarima pisao je i hrvatski emigrantski tisak, pa je tako Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća prenio da je proslava 1300 godina bugarske državnosti održana na sveučilištu Columbia 14. studenog 1980. godine. Prisustvovali su brojni kulturni radnici i bugarski politički predstavnici, među njima Georgi Džagarov, zamjenika predsjednika Bugarskog državnog vijeća Todora Živkova. Jedan od sponzora konferencije bila je Bugarska akademija znanosti iz Sofije. Ono što je posebno bitno za ovu temu jest da su službene pozivnice dobili Hrvoje Lun kao glavni tajnik HNV-a, zatim Meštrović kao pročelnik za vanjske veze, Bogdan Radica kao sabornik HNV-a i Josip Purić, član Mjesnog odbora „Hrvatska“ iz New Yorka.

U znanstvenom dijelu održan je i prijem, a među brojnim znanstvenicima, predavanje je održao i ranije spomenuti Ante Kadić. Prisutni Hrvati izrazili su čestitke bugarskim domaćinima, a prema Vjesniku HNV-a, „bugarski su predstavnici izrazili uvjerenje i nadu, da će i 1300 godina starom hrvatskom narodu zasjati uskoro sunce slobode“. U tekstu je istaknuto da su ovu obljetnicu zajedno slavili Bugari iz domovine i emigracije, komunisti i nekomunisti, uz opasku da bi to trebao biti primjer Hrvatima, a koji još nemaju svoju državu. O Bugarima se u ostatku teksta govori kao „prirodnim saveznicima“ Hrvata u borbi „protiv beogradske militarističko-imperijalističke politike“. Još jedna bugarska manifestacija na kojoj su sudjelovali Meštrović i Lun bio je svečani banket u organizaciji mitropolita Josepha, odnosno Bugarske pravoslavne crkve, 10. svibnja 1981. godine. I ovom prilikom bio je prisutan veći broj uglednika iz SAD-a i Bugarske, a Meštrović je, prema Vjesniku HNV-a, održao „kraći pozdravni govor“. Dakle, kontakti hrvatske političke emigracije i bugarskih komunističkih vlasti nisu bili ograničeni isključivo na Meštrovića, niti samo na njegova dva boravka u Bugarskoj, pa spomenutome valja pridodati najmanje nekoliko manifestacija u Sjevernoj Americi na kojima je sudjelovalo nekoliko dužnosnika HNV-a. Neki su od njih, kako se kasnije saznalo, bili doušnici jugoslavenskih obavještajnih službi.

Hrvatska politička emigracija nije mogla ozbiljnije ugroziti jugoslavenski komunistički režim, ali je od svih involviranih faktora možda imala i najviše koristi od spomenutih jugoslavensko-bugarskih napetosti. Jugoslavija i Bugarska nisu prekinule diplomatske odnose, a kamo li ušle u oružani sukob koji bi pokušali iskoristiti zagovornici hrvatske samostalne države za ostvarenje svojih ciljeva. Međutim, hrvatska je politička emigracija zadobila određenu pozornost u medijima i diplomatskim krugovima, koju je iskoristila kako bi i na primjeru jugoslavensko-bugarskih napetosti dokazala da je Jugoslavija neodrživa i da nacije u njoj – Hrvati, kosovski Albanci i Makedonci, na različite načine manifestiraju svoju želju za njenom disolucijom.

Odjeci studentskih demonstracija u Zagrebu 1959. na stranicama hrvatskoga emigrantskog tiska

Iako su bile prvi javni, masovni iskaz nezadovoljstva u Hrvatskoj nakon završetka Drugog svjetskog rata, studentske demonstracije u Zagrebu od 11. svibnja 1959. godine danas su u hrvatskoj javnosti gotovo potpuno nepoznat događaj. Tomu je umnogome doprinijela najprije šutnja, a onda osuda i demonizacija od strane jugoslavenskoga komunističkog režima. Vodeći dužnosnici u javnim i internim […]

Također, kako je beogradski režim cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju, ali i protivnike u zemlji nastojao diskreditirati kao radikalne desničare i nacionaliste, kontaktom s komunističkom Bugarskom nastojalo se ilustrirati da borba za samostalnu hrvatsku državu nije ideološka nego nacionalna. I Bančev je u svojem radu istaknuo da je tijekom 1970-ih došlo do nacionalizacije komunističkog režima u Bugarskoj, a jedna od manifestacija te tendencije bilo je i stupanje bugarskih komunističkih vlasti u kontakt s probugarskom antikomunističkom emigracijom iz Makedonije, a u ime obrane „nacionalnih interesa“. I bugarska ponuda i HNV-ovo prihvaćanje te ponude jedan su od brojnih primjera iz 1970-ih i 1980-ih godina koji ilustriraju prevagu nacionalnih, državnih i geopolitičkih interesa nad ideološkim u odnosima država i političkih organizacija.