Urotnik na Manhattanu

Htio je biti kao Tom, a to nije mogao…

5. lipnja 2020. u 21:56

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay

U kući Danove obitelji sve je spavalo. Uspeli su se tiho uskim stubama koje su mirisale na usoljenu ribu i zaslađen maslac u kolačima što ih je za sutra pripravilo osoblje iz đoručkovaone Steve Cesara, u prizemlju. Pod vratima sobe Đanova brata, koja je bila uz njegovu, vidjelo se svijetlo. Tom je još čitao, po običaju.

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

“To znači da se dosta rano rastao s Glorijom Dory. A kako je samo mogao dospjeti do nje?”, pitao se Dan u sebi. Neizmjerno je cijenio starijega brata. Odrastao je uz njega a opet – Tomu je uvijek ostao zagonetka. Imao je u njega više povjerenja nego u bilo koga drugog. Tom je katkada svakome znao prirediti nešto što se od njega ne bi iščekivalo, a ipak – svi bi mu sve oprostili.

“Aureola svetačke dobrote kao da je sjala oko Tomove glave pred zbunjenim očima ljudi. Tom je ostao uzvišen u svakoj prilici i neprilici. I u društvu jedne Glorije Dory, također. Kao da su svi njegovi grijesi bili nedužni, tako se nekako držao i svi su mu vjerovali. Uopće je imao sreće i Dan mu je na tomu tiho, ali posve nesebično zaviđao. Bio je zapravo sretan da je njegovu bratu pala sjekira u med kad se radi o onoj vrsti privlačivosti s kojom se nesmetano korača kroz život. Dan je vjerovao da to njemu samom nedostaje i to ga je često mučilo do boli.

Mislio je i sada na to dok je stajao u tijesnoj praonici uz svoju sobu i polijevao vodu na Edwarda koji se prao, a onda kolonjskom vodom ispirao ranu iznad koljena; bila je samo na površini kože, ali široka i još je krvarila po rubovima. Od toga udarca iznad koljena je Edward pio zateturao u baru, a nije na sreću dobio šapom po glavi, kako se Danu pričinilo. Sad je Edward stenjao od muke zbog alkohola na rani, ili se smirio i pripravno polijevao Danu u ruke mlazove vode kojom je on pljuskao okrvavljeni obraz i grudi do kojih mu je krv procurila i ondje se zgrušala.

Najednom nešto zasjeni svjetlo koje je padalo iz Danove sobe u malu, pregrađenu praonicu. Bio je Tom u modroj pidžami, naslonjen na vrata, a trak svijetla mu je sa strane oslikavao trećinu njegova nasmiješena dječačkog lica. Velike naočale činile su ga mlađim nego je bio.

“Što vam se dogodilo, dječaci?”, pitao je vragoljasto i porugljivo, a u to se miješala posve iskrena zabrinutost. “S kim ste se potukli? Ne pitam radi kojih i kakvih čarobnica…”

“Ništa, Tom. Glupost. Nije vrijedno spominjati”, govorio je Dan kao da se ispričava.

Upravo zato jer je znao da mu brat nikad ne bi zamjerio nikakvu ludoriju, nastojao je sve nedolično sakriti pred njim. Premda je oduvijek bio uvjeren da Tom o njemu zna sve. I ono što| mu nikad nije spomenuo. Riječi između njih nisu bile potrebne da bi Tomu bilo sve prozirno i jasno. A on je sam, uz svu svoju srdačnosti i iskrenost, za Dana bio i ostao biće zasebno i odijeljeno, premda neotuđiv dio njega samog. Htio je biti kao Tom, a to nije mogao; iz toga je izniklo Danovo ponešto netočno gledanje na osobu i značaj njegova brata. I poštovanje pomiješano s nerazumijevanjem.

“Žao bi mi bilo da ste u neprilici”, izreče Tom običajnu i šuplju izreku, ali koja je u njegovu vrlo zvučnom baritonu i načinu govora dobivala na vrijednosti. Još praznije, otrcano pištanje doimalo se još iskrenije.

“Mogu li vam pomoći?”

“Pomoć nam je u još dva vrča vode koje bi izlio na nas”, smijao se Edward.

“Gledaj samo, to je uvijek isti stari Tom. Hoda okolo kao Vojska spasa i nudi svoju pomoć. Svetac. Anđeo…”

I tek sad promotri bolje mladića u okviru vrata koji je u smijehu bio zabacio glavu, pa mu je svijetlo zalilo cijelo lice. Onda se dosjeti gdje ga je vidio iste noći i nehotice mu izlete riječi:

“Anđeo. A krila ti je iščupala Glorija Dory…”

Vitka sjena u pidžami ukoči se u vratima. Edwardu ishlapi iz glave zadnja kap alkohola i shvati da to nije trebao izreći. Danu se naježi sva gola koža kao da su ga dotakle iglice koprive. I javi se nekako svečano, tvrdo:

“Edwarde, pijan si. Govoriš ludorije…”

Znao je da će se Tom sada nasmijati. Nikad se nije moglo vidjeti ni naslutiti da ga nešto vrijeđa. Znao je Dan i to da će ga brat izrugati na svoj bodljikav, ali uljudan i čak ugodan način, pa se tako i dogodilo.

“Sjajno”, rekao je Tom. “Podsjetio si me pa važnu stvar, Ed. U srijedu ćemo sva trojica gledati Dorijevu u ‘šišmišu’. Ako hoćeš, Ed, možeš joj baciti iz lože na pozornicu nekoliko cvjetova. Bit će joj drago. Pogledat će te kad pođe ispred zastora. Mora joj se svidjeti tako lijep i ljubazan momak, to je sigurno kao sunce na nebu”.

“Taj se izvrsno dočekuje na noge, kao mačak”, pomisli Edward zablenuto.

Dana je, kao uvijek, oduševljavala i strašila u isti čas, ta Tomova pustopašna, dječačka vedrina. Čudio se ovim njegovim riječima, kao što ga je znao redovito začuditi, premda poznat i iščekivan, svaki Tomov skok riječima preko opasnih dubina u neugodnim okolnostima. Nije sumnjao u iskrenost riječi svoga brata. A opet, moralo je iz toga biti nešto što nije laž, ali je nedostupno i nevidljivo.

Srdit na svoga druga iz Chicaga, optuživao ga je neizgovorenim spočitavanjem: “Kako bi Edward mogao znati da nije ravan Tomu? Nas dvojica smo nešto slično, a Tom je nešto posve drugo. On ne spada u naše smušenosti i nespretnosti. Mi smo dva medvjeda. A Tomu se ipak mora priznati da je leopard”.

“Zatim, dok je nastojao grubim ručnikom otrti vodu s ramena prođe mu kroz glavu misao: “Edward bi zbilja mogao biti tako glup i zaboraviti za neko vrijeme svoju Hannu. I primiti šalu za zbilju: baciti iz lože cvijeće Gloriji Dory…”

Nastavit će se…


preuzeto iz romana “Urotnik na Manhattanu”, autora Hrvoslava Bana, 1979.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje