Urotnik na Manhattanu

Kako se jedan običan izlazak dvojice Hrvata u New Yorku pretvorio u noć emocija

26. svibnja 2020. u 9:44

Potrebno za čitanje: 3 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay

Djevojka s uvis okrenutim nosićem zastane kod njihova stola. Bijela pregačica bila joj je malena kao na lutkama, a trokutna se kapica jedva držala na crvenkastim pramovima kao da će odletjeti poput mliječnoga leptira.

Dva mladića prebaciše težinu svojih alkoholom zasićenih pogleda na mladu konobaricu.

“Kolač s voćnom kremom”, reče Edward prvi. On je bio gost; doputovao je sinoć iz Chicaga u New York, u posjet prijatelju. Onda je malo stisnuo svoje blijedoplave oči, poravnao slamnato-žuti bič kose nad svijetlom obrvom i dodao izvanredno ozbiljno: “Ako imate kremu od jagoda…”

“To se razumije”, reče konobarica; kapa-leptir zalepršala joj je nad čelom susretljivo.

“Za mene kolač s rumom”, došao je na red njujorški domaćin, Dan, Edwardov prijatelj.

Djevojka s uzvinutim nosom zabilježi, nasmiješi se u obliku slova o i odskakuće između natijesno smještenih, okupiranih stolova.

Zrak je u kavani hotela Park Avenue bio vruć; još se jako grijalo, premda je vani ožujak iznenadio grad neočekivanom toplinom. Dan je popio više od Edwarda, ali je znao u takvoj prilici održati pamet na mjestu. Stiskalo ga je u sljepoočicama i među tamnim, smeđim očima u korijenu malo krivudava nosa. To je bilo sve. Nije se bojao časa ustajanja sa stolca, što se na Edwardu moglo naslutiti.

Postalo im je dosadno. Bili su skupa od objeda do večere. Već su i večerali i sad su čekali slastice nakon bogata obroka. Nisu si imali više što reći. Pripovijesti o danima njihove njujorške srednje škole koju su zajedno pohađali, prije nekoliko godina, presušile su već prije večere, naglo kao pustinjski potok. Još su na dnu gasnule ispripovijedane sličice s igrališta za baseball i football, sjećanja na okrutne i mekodušne učitelje, na lica kolega (neka već pomalo zaboravljena), na popodnevne predstave raznih malih kazališta u kojima orkestar puca od limenih udaraca, a glasovi su pjevačica slatkokriještavi i nestvarni.

Nisu više bili nedorasli; doticali su se nadmoćno spomena na prve ljubavi sa smiješkom prezira nad djetinjstvom i s dragošću snoviđenja o djevojčicama koje nose prvu dugu suknju i opajaju mirisom na osunčanu travu.

Znali su sve tajne jedan drugome iz onih dana; nisu mogli zaobići i trpko privlačive i gadljivo odbojne uspomene o prvim igrama lažne ljubavi sa ženama koje nisu ljubili. Brzo su preko toga preletjeli nedovršenim riječima, a onda je Edward ispovjedio: kani se naredne godine oženiti sa susjedom u Chicagu, koja stanuje u najljepšoj kući kod Hyde Parka, na 51. ulici, a najljepša je djevojka na svijetu., Otvorio je s poštovanjem tamnocrvenu lisnicu i pokazao Danu sliku: petnaest ili najviše šesnaest-godišnji smiješak s fotografije koji želi očarati sve oko sebe. Krasne, velike, tamne oči gledaju iz sjene bujne kose, spiralno namotane oko čela i okruglastih obraza.

“Lijepa je”, reče Dan iskreno, premda je volio žene dugoljasta, ponešto mršava lica i svijetle kose.

“A ti?”, pitao je prijateljski Edward.

“Zasad ništa ozbiljno”, reče Dan s prazninom u glasu. Nije htio govoriti o Cathleen. Posvađali su se prošloga tjedna, kao nikada. Udarci oluje koja je razbila puno toga dragog između njih, još su potresali Danovim živcima i svime oko njega. Nastojao je događaje raspršiti u sivilo i maglu, ali su se vraćali gotovo s fizičkim pritiskom; od toga bi mu se usne zatezale i disao je šumno kao da mu nedostaje zraka. šutjeli su; bili su umorni od teških jela i preobilna pića, od naprezanja nad uskrsnućem starih dojmova i radosti koje nisu uvijek zavrijedile to ime. Bojali su se opetovati otvaranje školjke ispražnjena razgovora. Šutke su čekali svoje kolače s rumom i s jagodama.

Lijeno su ticali pogledima stvari oko sebe : mliječne kugle staromodnih plinskih svjetiljaka u kojima je elektrika već dugo zamijenila plin. Obasjavale su sjajem boje meda mramorne stolove natrpane srebrnim posuđem i svijetlocrvene plišane stolce; sjaj se iskrio na zlatnom koncu brokatnih tapeta s anžuvinskim ljiljanima, ulagivajući se gladio je jako nabijeljena lica žena kao i muške obraze, crvene od pića i povišena tlaka.

Konobarice su promicale među stolovima stolićima, tanke i sabljičaste poput zeleno-bijelih gladiola. Orkestar u frakovima pingvinskoga kroja pripravljao se odmjereno i obzirno, poput daška iz daljine, zasvirati moderni, slatkasti napjev. Prema prvim kretnjama gudača i pokusnim zvucima Dan je pomislio da će čuti Adelinu pjesmu smijeha iz Straussova “Šišmiša”, a onda ga privuče naglo okretanje mnogih glava prema jednom paru koji je prolazio dvoranom. Muškarci su gurali jedan drugog laktovima. Očale s drškom od zlata i slonovače zablistaše u zraku kao krijesnice i zasjedoše na napudranim ženskim nosovima.

Dolazila je prvakinja broadwayskog operetnog kazališta Gloria Dory. Promicala je u ružičastom baršunu kroz dvoranu kao lebdeći plamen. Slap crne kose padao joj je ispod klobuka po ramenima; na blijedom licu isticale su se četvrtaste, našminkane usne i tanke, uglaste obrve. Ponešto kose oči s dugim trepavicama nisu gledale nikoga.

Govorilo se o njoj da mijenja ljubavnike kao rukavice: od pristarih milijunaša do srednjoškolaca. Malogradska znatiželja u velegradskom hotelu rasla je kao bujica u krcatoj dvorani. Nije se na čas čulo ni glasa. I gudači na crnom uzvišenju prestali su ugađati svoja glazbala. Dan potone duboko u stolac. Htio je nestati u mekim dubinama vunenoga saga pod svojim nogama. Gloriju Dory pratio je njegov brat, Tom.

Nastavit će se…

preuzeto iz romana “Urotnik na Manhattanu”, autora Hrvoslava Bana, 1979.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje