Urotnik na Manhattanu

Napad u baru 1902. zbog grba Croatia

31. svibnja 2020. u 11:24

Potrebno za čitanje: 7 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay

Silazili su s hrpta Broadwaya blagom strminom Četrdeset i devete ulice na Osmu aveniju. Vjetar im zapuše s leđa i nabaci im kosu u oči. Oni su je odmicali na tjeme jako raširenim prstima kao slamu grabljama. Vjetrovita ožujska noć ipak nije bila dosta hladna da bi im osvježila čelo i misli. Ove, 1902. godine, proljeće je požurilo da se ugnijezdi na kamenu Manhattana. Zrak je mirisao na rijeku i vlažnu prašinu gradske nečistoće.

Propustili se prethodnu priču? Pročitajte ovdje…

Iz gostionica su prodirale pare kuhanih jela i slatkoga tijesta. Svjetiljka nad vratima nevelika noćnog lokala, s vratima od kovana željeza, njihala se na vjetru poput sunčanog zvona. Edward uzme Dana pod ruku i pokaže svjetiljku.

“Svratimo samo još ondje”, reče. “Ja ću platiti po jedan whiskey. Od toga se bolje spava. Ne boj se! Doći ću do postelje na vlastitim nogama. Što imamo još prijeći? Samo Osmu aveniju, od ugla do ugla”.

Danu se nije išlo, ali je gostu morao popustiti. Vrata od crnih željeznih krivulja sjetiše ga očevih riječi: “U susjedstvu je otvorio bar neki naš čovjek iz staroga kraja. Ne znam tko je? Preuredio je izgled ulaza. Stavio pletenice od crnog željeza. Vrlo lijepo izgleda. To je odmah iza ugla Četrdeset devete ulice. Morat ću poći onamo i držati se prijateljski…”

Edward je zapravo imao svoj račun: htio se ispovjediti do kraja. Sreću svojih misli o Hani morao je podijeliti s nekim. Ne bi inače mogao mirno leći na počinak. U Danovoj sobi, gdje će oba noćiti možda spava i njegov stariji brat Tom, a pred njim ne bi želio pripovijedati i o zaručnici. Tom mu nije bio bliz kao Dan. Možda već spava, pa se ne bi ni smjelo govoriti u sobi. Možda bi i Dan odmah zaklopio oči od umora i sna, pa bi ispovijed bila na početku prekinuta.

Uz čašicu whiskyja, na barskome stolcu, među nezainteresiranim ljudima okolo, na neutralnu tlu najbolja je prigoda za uznošenje krjeposti najljepše djevojke na tom svijetu. Zlatokrili stihovi iz kojih je crpio opise svoje Hanne zujali su u Edwardovoj glavi uporno kao da su pčele. Morao ih je pustiti na slobodu u biranim riječi-ma koje će, bio je siguran, njegov prijatelj primiti ravno u srce kao dar najvećeg povjerenja i posebne časti.

Zaronili su u gustu polutminu, razbijenu s nekoliko crvenih svjetiljaka nad obrisima bezbrojnih boca koje su bile razmještene na policama, duljinom cijelog zida, jedne iznad drugih, u četiri reda. Sjedilo je za dugim barskim stolom, na visokim stolcima, sedam ili osam muškaraca. Mrmljali su u tihom razgovoru, prekidani povremenim oštrim ženskim uzvicima; na kraju stola neka ulična žena, u narančastu ogrtaču svađala se poluglasno sa svojim ostarijim, sitnim i mršavim pratiocem.

Prijatelji sjednu; Edward naruči whiskey s izražajem čarobnjaka koji zahtijeva tajanstveni napitak prije izricanja proročanstva.

“Ja sam domaćin, ja ću platiti”, upozori Dan i stavi pred sebe neobičnu novčarku. Na njoj je bio od kože izrađen malen grb od crvenih i bijelih kocaka. Iznad grba se vidjela riječ Croatia.

“Vrlo lijepa novčarka”, reče Edward i uzme je u ruke. “Ipak, ja sam te pozvao i platit ću samo ja… Što znače ove crveno-bijele kocke?”

“To mi je darovao djed”, tumačio je Dan; oživio je naglo. Volio je djeda Josepha. “Sjećaš ga se? Dobri stari djed Joe. Bio si jednom s nama kod njega, na njegovoj farmi. Na Long Islandu…”

“Sjećam se”, potvrdi Edward, premda se u taj čas nije sjećao. “A što prikazuju ovi znaci, nisi mi rekao?”

“To je nešto iz staroga kraja. Ne znam ni sam. Majka mi je rekla, ali nisam točno zapamtio. Otac ne voli te stvari. “Amerikance to ne zanima, što će ti to, tako mi kaže”.

Edward podigne prema svjetiljci, ukopanoj u stol pred njim, bijelo-crvenu kockastu pločicu od kože. Pomno ju je promatrao. Sad se posve jasno ocrtao i natpis iznad grba: Croatia.

“Lijepo”, reče i nastavi gledati.

Dan osjeti da se nešto događa oko njih. Netko se naginjao preko Edwardove glave i zagledao novčarku. Netko se micao iza njih. Bilo je tiše u polutmini bara, umuknula je i žena u narančastu ogrtaču dolje, u dnu prostorije. Dan upre pogled na stranu. Ondje, uz crvenu svjetiljku žarilo se neko široko, nacereno lice. Palucanje u stisnutim očima tog očito pijana čovjeka bilo je zloslutno.

Netko je nejasno mrmljao iza Danovih leđa. On je znao, sada treba sabrati u sebi mir i oprez i ne okrenuti se. Tjeskoba se stala isparivati iz polutmine kao u paklenskom kotlu. Ljudi su se primicali, to je već postalo očito. Edward, strastveni šahist, zadubljen u promatranje maloga predmeta, privučen kockastim poljem kao šahovskom pločom, nije zamjećivao ništa.

Netko se nasmije oštro, regetavo, dubokim žabljim kreketom. Danu se to pričini kao indijanski znak na pripravu, prije napadaja. Zatrepte mu pred očima slike naslovnih stranica iz senzacionalnih večernjih novina: umorstvo u tmini maloga bara u Brooklynu; nož u srce za barskim stolom – ubojica nestao; zločincu će se ponovno suditi jer je bio pod utjecajem alkohola; smrt na pragu gostionice u Baxter Street zbog dva dolara…

“Otac je rekao da ovaj bar drži naš čovjek iz Staroga kraja”, dosjeti se Dan. Sad je već grupa muškaraca, njih pet ili šest, okružila Edwarda i njega, pa je pomislio da se zanimaju ne za novce koje bi im htjeli oteti nego za grb iz staroga kraja. To ga je primirilo, pa reče vrlo glasno: “Jeste li prepoznali znak iz Hrvatske?”

Potom se ogleda oko sebe. Očima sad već naviknutim na polutminu opazi da je izgovorio pogrješne riječi. Lica su bila prijeteća, kao maske u kazalištu užasa. Približavala su se i činila sve većim.

“Imamo nešto novaca”, reče Dan. “Dat ćemo vam sve, ako trebate…”

Vjerovao je da treba zadržati prizvuk srdačnog prijateljstva u glasu, premda je bio gotovo siguran da tako neće otkloniti nesreću. Od cerenja na licima koja su ga okružila jeza mu se slijevala niz vrat poput ohlađena znoja.

Čuo je kako Edward viče: “Pa što je ovo? Što hoćete? Maknite se od mene!”

Na široku licu Danu nepoznata, pijana čovjeka, pred samim njegovim očima, vidjela se žestina divlje zabave. Svi su se oko dvojice prijatelja zabavljali najmilijom zabavom kržljavih duhova: dokazati šakom jedinu snagu koju su imali.

Tjelesnu su snagu imali i Dan i Edward. Ustali su na borbu stisnutih pesti i podignutih ramena. Upravo su njih dva, u srednjoj školi, bili najsnažniji momci svoga razreda. Ni kasnije nisu zapustili jačati svoje mišice. Nije bilo vremena pomišljati na brojnu nadmoć napadača.

Dan osjeti jak udarac u leđa, proštenje duboko i začuje viku gostioničara: “Gospodo, gospodo! Ne ovdje! Molim, ne ovdje…”

Taj glas je zavijao molbeno, u strahu. Mršavi, prosijedi čovjek se očito bojao ozbiljno zaprijetiti. Ne bi se moglo ni pomisliti da bi pozvao policiju.

I Edwarda je netko udario i to valjda po glavi, jer je prvo zateturao, a onda se osovio i razmahao oko sebe rukama nekako u krug, poput krilate vjetrenjače. Trojica padoše od njegova divljeg zamaha.

“Gospodo! Gospodo!”, piskutao je vlasnik bara trčeći s kraja na kraj dugoga stola, skrivajući se za njim kao iza beskrajnog kineskog zida.

Narančasta uličarka, kao da se upravo probudila iz drijemeža, stala je vriskati, dozivajući u pomoć. Danu pred očima zabljesne nož i osjeti oštru tanku bol na obrazu kao da ga je netko zaparao iglom. Krv mu poteče niz lice u malenom mlazu. To ga razjadi i smuti mu razbor; dohvati neku bocu, razbije joj vrat na naslonu stolca, zaštiti odmah vlastita leđa stolom i okrene neravne oštrice svjetlucava stakla prema dvojici koji se zaustaviše oprezno.

“Mi smo Austrijanci”, reče jedan od njih, omalen, punašan s dugim, crnim brcima. “A ti si izdajica. Ti spominješ Hrvatsku. Hrvati se bune. protiv Beča. Ti si njihov, čuvaj se!”

Taj brkati mladić govorio je dobrim hrvatskim jezikom.

Dan je bio rođen u Hrvatskoj. Razumio je hrvatski, jer su otac i majka govorili tako, a djed Joseph jedva da je i znao drukčije. Ipak, nije se usudio puno govoriti na tom jeziku, jer je bio posve malen kad su ga doveli u Ameriku.

Njegov je otac od svoje djece tražio da što više govore engleski. Pred strancima se sramio hrvatskog jezika; djeca su to naslutila i poprimila isti osjećaj. Slušala su ga kako opetuje iste riječi kao kad je govorio o djedovim stvarima, frulici i drvenoj boci za rakiju, o licitarskom srcu s malim zrcalom, o trobojnim vrpcama ii kockastoj novčarki: “Amerikance ne zanima taj jezik, što će vam to?”

“Vi govorite hrvatski bolje od mene, zašto me onda napadate?”, dovikne Dan mladiću s crnim brcima.

“Ja sam Austrijak”, reče isti, opet na hrvatskom.

“Policija! Policija!”, zavrišti prodorno pijana uličarka.

Napadači se stisnu kod vrata u skupinu. A onda se naglo razbježe u tminu ulice; čulo se lupanje njihovih potpetica na pločniku.

“Tu je milijun puta gore nego u Chicagu”, reče Edward; trljao je mokro čelo rukavom. “Hoće li nas oni čekati iza ugla? Kakvo je ovo mjesto?”

“Ne će čekati”, tješio ga je gostioničar unoseći u engleski izgovor tvrde, nezgrapne naglaske kao da mu je odrvenio jezik.

“Moj sin može dovesti najamnu kočiju s Broadwaya, ako se želite osjećati sigurnim”.

“Ne treba”, odbije Dan. “Ne bojimo se nikoga. A vi se pobrinite da vam razbojnici ne prelaze preko praga. Mogao bi vaš bar doći na zao glas”.

Gostioničar podigne sa stola bijelo-crvenu novčarku koju je Edward ondje spustio. Držao ju je s dva prsta kao da se ne želi zaprljati. Dan mu je gotovo istrgne iz ruke i rasklopi je: “Koliko sam dužan?”

“Nisam vam ni donio naručeni whiskey. Ništa gospodine”, mučio se i dalje prosijedi mršavko sa svojim nemogućim izgovorom engleskih riječi; oči su mu treptale nepovjerljivo i nestrpljivo.

“Govorite hrvatski”, ponuka ga Dan. “Otac mi je rekao da ste i vi došli iz našega starog kraja?”

“Ne spominjite ovdje hrvatski govor”, namršti se gostioničar. “Ne želim neprilika u mojem poslu. Recite mi: ‘govori po naški’. To je dosta. A tko je vaš otac?”

“Steve Cesar”, reče Dan.

Prosijeda kosa se malo podigla na gostioničarevu naglo zategnutu čelu i učinila mu mršavo lice nešto vedrijim.

“O, poznam”, reče glasom koji je dobio na dubini od prizvuka poštovanja. “Moj dobar znanac. Rekao bih, susjed i zemljak iz staroga carstva. Pa, dobro, ali kako dolazite vi, njegov sin na to?”, ušutio je kao da ne zna, kako bi mogao dovršiti rečenicu. Običajni, usiljeni smiješak gostioničarskog obrta izbio mu je ukočeno na tankim usnama.

“Htio bih da odete odavle zadovoljni. Kako bih mogao služiti?”

“Hvala”, reče Dan. “Možda drugi put”.

Povukao je za sobom Edwarda, jer nije mogao više podnijeti ovo mjesto. Pomislio je da bi zasjeda napadača mogla izroniti iz tmine kao ples krvožednih sablasti u knjigama iz njegova djetinjstva. Nikad mu se nije dogodilo nešto slično. Nije bio svjestan neprotumačivog događaja, pa se zapravo nije bojao.

Edward, ne shvaćajući ništa od svega, vukao se uz Dana preko dobro osvijetljene Osme avenije, upozoravao na neku kočiju koja je zaokrenula iza ugla i mrmljao zatim nezadovoljno: “Kakav je taj tvoj jezik? I kakvi su to ljudi? Jesu li svi takvi u tvom starom zavičaju? Mislim da me je netko gadno udario cipelom iznad koljena. Kao da mi se lijepi krv za hlače. Možda je imao željeznu potkovu, gadni ubojica?!”

Nastavit će se…

preuzeto iz romana “Urotnik na Manhattanu”, autora Hrvoslava Bana, 1979.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje