Urotnik na Manhattanu

‘Nisam mogao učiniti čovjeka ni od svoga jedinog sina’

8. lipnja 2020. u 18:52

Potrebno za čitanje: 6 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay

Stari Joža Lovrek je opet morao misliti na svoju mrtvu Baricu, koja mu se već koncem zime prikazivala kao da je živa. Stajao je pred kućicom na svojoj farmi, u tom novom svijetu, u koji ga je dotjerala glad i muka iz daljine, ispod samih Marijagoričkih brežuljaka po kojima sad ožujak budi travu, baš kao i ovdje na njegovoj livadi, na Long Islandu američkom.

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Osjećao je iz dana u dan koliko bi mu bilo lakše da je živa i da je tu, uz njega, gdje on sada ima svega, kako nikad nije imao, a uza sve to zna biti osamljen i turoban kao nikad prije.

Dolazi proljeće. U golom granju već se začinju vlažni pupovi. Trava će proklijati svijetla i mlada, glatka kao staklo. Zečevi svojim trčanjem već križaju uzduž i poprijeko Lovrekovu livadu pod kućom. A Barica nikad nije vidjela svojim lijepim, umornim očima tu livadu s ovu stranu debeloga mora. Zna Lovrek da je ona negdje u blizini, da njezina sveta duša vidi njega i sve oko njega bolje nego što je mogla vidjeti svojim slabim, kratkovidnim očima dok je bila na tom svijetu. A opet, teško mu je: htio bi čuti njezin žalobni i utješljivi glas zagorskih žena, vidjeti njezine ruke s nabreklim žilama, uvijek zaposlene, osim u snu.

Ovdje, na farmi ima on sad ljepšu staju nego što je bila njegova kuća pod brijegom, u rodnom Laduču. U toj su staji sada konj i dvije kobile, četiri krave, a bit će ove godine i ždrebadi i teladi.

Žita ima previše, a svatko hvali njegove košnice, uredno smještene na početku velikog voćnjaka.

Kroz stoljeća su Lovreki, u starom kraju, služili kod drugih, bogatijih, jer ih njihova krpica zemlje nije mogla nahraniti. A sad on ima svoje sluge, tu na farmi. Nisu mu uvijek dobri, drukčija im je narav negoli njegova. Došli su iz Meksika, bučni i brzi na svađu, dva omalena, ali jaka mladića, braća Miguel i Pablo Zorilla. Klatarili su se okolo po velegradu, započinjali rad ovdje i ondje, pili i tukli se, potrošili sve novce i napokon se našli kod starog Lovreka. Voljeli su ipak, na svoj način rad na farmi: i sami su odrasli na selu.

“Barica bi im bila dobra kao prava majka, možda bi od njih načinila ljude”, mislio je Joža Lovrek i osjećao da on to ne će moći učiniti; starost i samoća su ga sve više činile bezvoljnim i udaljenim od ljudi oko njega.

“Nisam mogao učiniti čovjeka ni od svoga jedinog sina”, izreče poluglasno, a zadnja riječ je zacviljela pod njegovim sijedim brcima kao jauk.

“Majka bi ga sigurno okrenula na dobar put, premda i nije više bio dijete kad smo došli ovamo. A eto, nalijepio se na lijepak velegrada, neiskusan i bedast kao da je dječak. Nije mene htio slušati…

Pobjegne s mislima od sina u najsigurnije utočište. U sliku doma svoje kćerke na Manhattanu. Ona, Marija, udata za Štefa Cesara, moglo bi se reći bogata čovjeka, i njezina djeca, bili su ono što je još jedino povezivalo starca s ovim svijetom.

Kad je zarađivao na mlijeku, maslacu i siru, kad je prodavao med i povrće, kad je sam ubirao voće s drveta, znao je zbog koga to sve čini. Ima komu dodati i darovati; imat će komu ostaviti zelene dolare u Zottijevoj banci u Greenwich Village.

Danas ga je zagrijala nova sreća: pročitao je u hrvatskoj novini “Narodni list”, da se uspješno odvijaju radovi na tunelu ispod oba rukava rijeke Hudson. Tako će se Long Island spojiti s New Yorkom, a radovi će biti gotovi piše u novini – najkasnije za tri godine. Bit će mu lakši put do kćerke i unuka, a i njima do njega. Upravo onda kad se budu teško i žalosno vukle mučne i zadnje godine njegove starosti i slabosti. Kad više ne će moći ni raditi, kako još danas, Bogu hvala, može. Kad ne će više moći ni nadzirati radove, ni upućivati Pabla i Miguela.

Marija je znala reći: “Još nekoliko godina, pa ćeš se preseliti k nama na Četrdeset devetu ulicu. Mogao bi već sad. Ne trebaš više raditi. Zaradio si dosta. Svi bismo bili sretni; imamo lijepu sobicu za tebe. Farmu ne moraš prodati. Znam, ne bi mogao živjeti kad ti noga ne bi stupala po vlastitom komadiću livade… Braća Zorille će ostati ondje i brinuti se za farmu. A mi ćemo svi skupa onamo na izlete…”

Srce mu je kucalo u vratu od sreće kad god bi njegova kćerka opetovala taj poziv. A opet, nešto ga je gonilo da to otkloni i kao pomisao, barem na neko vrijeme. Štovao je sposobnosti svoga zeta, Cesara. Zadivljeno je slušao Štefove riječi, kojem su usta bila puna velikih trgovačkih nacrta i zamisli.

Kad bi taj nekada malogradski malickani, a sad upravo elegantni čovjek govorio, Joži Lovreku bi zapeo dah od udivljenja. Plovili bi mu jasno pred očima trgovački brodovi niz Hudson, krcati dragocjenom robom, koju samo treba mudro nanjušiti, jeftino kupiti i skupo prodati. Kava i morska riba, začini s neshvatljivim imenima, tropsko voće, nikad nekušano bilje koje se pripravlja kao najobičniji zagorski kupus, a donosi se na stol u srebrnim, poklopljenim zdjelama, vruće, u pari, blijedozeleno, raskuhano i neukusno, ali jako traženo i skupo.

Taj Lovrekov zet, Stjepan ili Štef (ili Steve) Cesar, rođen u pitomu zlatarskome kraju, ovdje u babilonskoj meljavi ljudi, misli i poslova milijunskoga New Yorka, bio je premazan svim mastima iskustva u trgovanju sračunatu na brzu i laku dobit. Valjda ne i prevarant, ali svakako onaj kojemu dolari padaju u džep lakše negoli drugima.

Nevisok, punašan, a okretan i brz, skakutao je kroz život, uvjeren u sigurnost svojih koraka. Njegove tamne, okrugle očice sjajne i pokretne kao staklene špekule znale su prodrijeti u mnogu maglovitu poslovnu tajnu.

Starac Lovrek se divio svome zetu ali ga se i bojao. Nije mu mogao sve vjerovati, a ni sam nije znao zbog čega. Njemu Štef Cesar nikada nije učinio nikakvu nepravdu, ni podvalu. Ipak, nemir je kucao u starčevu mozgu, kad bi god ozbiljno pomislio, da bi se mogao jednoć preseliti k zetu, na Manhattan.

Stajao je tako pred kućom, osluškivao šum zečeva u blijedom šiblju ožujskoga grma i morao misliti na Baricu.

“Zašto mi se čini da dolazi iza kuće, kad nikad nije vidjela ovo mjesto? Kako bi se veselila da je doživjela putovanje preko mora! Imala bi ovdje što nikad nije imala. Što nisu imali ni oni ljudi u selu kojima su svi zaviđali na bogatstvu”.

Sumnja u kojoj je bilo utjehe dotakne mu čelo smirenjem. “A opet, nije ona bila takva. Bila bi valjda zadovoljna, ali posve sretna? Tko bi to znao?”

Sreća Barbare Lovrek nije bila u punoj staji ili punoj zdjeli na stolu, čeznula je uvijek za onim čega možda i nema na tom svijetu. Moglo bi biti da se i požurila umaći na druge obale života, da bi što prije našla ono što se ovdje ne nalazi.

“Ipak, bila bi moja Barica sretna jer bi mogla dijeliti naokolo od onoga što ima”, zaključi Lovrek.

“Kao njezin unuk Tom. Dok mu otac ne dozna i dok to majka može skrivati. A što se brinem? Tomislavu bi otac i to oprostio. Što se takvome momku ne bi oprostilo?”

Volio ga je, kao i svi, više nego drugog unuka Danimira i pustopašnu, razmaženu unučicu Anicu; u njoj je uvijek gledao dijete, a sad joj je bilo već punih petnaest godina.

“Zašto Barica obilazi kuću?”, udari ta pomisao Jožu Lovreka, već ni sam nije znao koji put u ovom danu. Zimica mu se uspne uz hrptenjaču. Uznemirio se je, u sve jačem uvjerenju, da mu taj privid navješćuje neko zlo u obitelji.

Rasrdi ga ovakva slabost koju nije htio ni sebi priznati. Strogo je promrmljao kroz ovješene, guste brke prigovor sebi samom:

“Stari norc! Kaj si već tak star, da si se nažveglal od pol čaše drožđenke?”

Oči su mu se maglile, što mu se često događalo u zadnje vrijeme. Obriše ih krajem izrojtana rukava svoje stare košulje i pogleda niz put po kojem se netko približavao, kao da plovi po zraku, barem jedan metar nad zemljom. Sad je vidio dobro: dolazio je na biciklu Slovakov Rudi, poštanski trhonoša. Uvijek bi se veselio dječakovu dolasku, jer je donosio žurno pismo od njegovih iz New Yorka. Ili njihovu telefonsku vijest, koju su u pošti zabilježili na papir i poslali po Rudiju, sinu poluslijepog postolara Urbana, rodom iz Slovačke.

Sad stari Lovrek protrne. Oćutio je da mu znoj curi iza ušiju. Slutnje su ga opet stezale oko vrata kao željezo.

“Barica se previše mota oko kuće, baš danas… Nešto će se dogoditi, ona me upozorava. Velečasni će mi opet reći u ispovjedaonici, da ne smijem tako misliti, da je to praznovjerno. Istina je, dakako. A opet ima nešto u tomu, kad ja to tako doživim i naslutim… Nešto…”

Rudi je vrtio nogama velike kotače i veselo mahao bijelim papirom iznad svoje žutokose glave.

“Reci, što je?”, dovikne mu starac.

“Ti uvijek sve znaš. Ne da mi se odmah tražiti očale i čitati. Što mi nosiš?”

“Vaša kćerka dolazi u nedjelju k vama s djecom, to ovdje piše”, kriještao je Rudi svojim hrapavim glasom koji se mijenjao.

“Telefonirali su prije dvadeset minuta na poštu… Potpišite mi ovdje da ste primili vijest!”

Pružio je Lovreku olovku i blok. Stari seljak se polagano i pažljivo potpiše, više crtanim nego pisanim slovima; tako su ga naučili u vojsci njegova veličanstva Franje Josipa Prvog, cara austrijskog, apostolskog kralja ugarskog, hrvatskog i češkog (Slovake i Slovence nije upisivao u svoj naslov).

Potom je Lovrek zazveketao sitnežom novčića u dječakovoj ruci koji je kod toga čina uvijek pokazivao novo iznenađenje, jer starac nije bio škrt. Znao je reći: “Biti škrt? To sebi mogu dopustiti samo bogataši. Neka im bude!”
Držao je nježno papir među palcem i kažiprstom i gledao kako dječak na biciklu nestaje prema cesti, krivudavo kao golemi leptir. Onda je pošao u kuću mrmljajući pod brcima koji su mu se micali kao a mačka:

“Stari bedak! Što se bojiš Baričina smucanja oko kuće? Ne želi ona nikomu zla. Nosi tebi sreću tvoja stara sirota…

Nastavit će se…


preuzeto iz romana “Urotnik na Manhattanu”, autora Hrvoslava Bana, 1979.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje