Ne dopustimo da nam pogled zastane na nekoj staroj obiteljskoj fotografiji dok pored nas prolaze živi ljudi

U jednom tamnom kutku male kapele unutar velike crkve u kojoj posljednjih mjeseci slavim nedjeljnu svetu misu, zatekao sam lijepo uređeni prikaz betlehemske štalice. Male figurice pastira i kraljeva raspoređene su po žutoj razbacanoj slami okolo stare štalice u kojoj se već nalazi figurica vola, a vjerujem i da magarčeva figurica nije daleko. Prikaz je […]

Mi kršćani uistinu ljubimo život – i to svaki život. Mi ljubimo život i onih najmanjih i najnezaštićenijih među nama koje bi u majčinim utrobama vrlo često isti ti političari, znanstvenici i mediji lagano iz bez grižnje savjesti ubili. I dok se slažemo s njima da je važno čuvati život, otkriva nam se jasna razlika između našeg kršćanskog pogleda na život i ovog pogleda koji nam se gura kroz masovne medije. Dok je njihovo razumijevanje života tek ovozemaljsko, naše kršćansko gledanje smjera dublje od onoga što oči vide. Znali su to dobro prvi kršćani. Kada su ih pogani pitali zašto se okupljaju na slavlja svetih misa, euharistija, kada znaju da im je svaki put život u opasnosti i mogu umrijeti – oni su jednostavno odgovarali: Zato što bez svete mise mi ne možemo živjeti.

Vrlo često ti pozivi na budnost, pozivi da se život sačuva i poštuje su tako nepotpuni. Oni ne štite sve i prečesto dolaze od ljudi koji ne vide dalje od granice smrti i života. Njihove riječi tako nemaju prizvuk vječnosti, nego staju ondje gdje zapravo počinje naša vjera. I dok se mi vjernici slažemo da život treba biti poštivan i čuvan i da moramo biti budni i pozorni oko ove teme, u isto vrijeme mi znamo da je život puno više od onoga što nam se nudi u masovnim medijima.

Kako su Hrvatu iz Švedske božićni pokloni promijenili život

Hrvatski izumitelj Ivan Radoš autor je mnogih izuma, a posebno je zanimljiva drvena igračka koja je ujedno i slagaljka i sklopivi namještaj za dječje vrtiće. Ivan Radoš bio je među prvim Hrvatima koji su došli u Švedsku u potrazi za kruhom. U početku je radio razne poslove dok nije uspio otvoriti vlastitu radionicu za obnavljanje […]

Ovih dana nalazimo se u došašću. Vrijeme je to priprave za Božić, vrijeme koje nas poziva na jednu drugačiju vrstu budnosti. Dok nam s jedne strane govore o spasenju koje ćemo mi postići svojim djelima, svojim akcijama i postignućima, advent nas opominje da ne zaboravimo da je spasenje u prvom redu dar koji dolazi od Boga. Ne može čovjek sam sebe spasiti, čovjek je sebe kadar samo upropastiti – ako bez Boga živi svoje dane. Perspektiva kršćanske budnosti nije ovdje na zemlji gdje se život može sačuvati samo do određene granice – bila ona 20, 50 ili 100 godina. Perspektiva kršćanske budnosti je nebo, ona smjera na vječnost, na puninu života, na onu stvarnost odakle je Bog kao čovjek došao među nas.

Isus nam u evanđeljima govori o toj budnosti. On, koji je jednom već došao k nama u tijelu i čije se Rođenje spremamo slaviti, govori i o svome drugom dolasku. I navješćuje nam kakvi će znaci pratiti taj njegov dolazak. I on kaže: “Jednom kada sve te znake vidite i prepoznate – uspravite se i uzdignite svoje glave jer približilo se vaše otkupljenje“. Taj Isusov drugi dolazak, taj konačni dan, sudnji dan, nije dakle nešto čega se trebamo bojati ako ispravno živimo, nego nešto čemu se trebamo radovati, jer će se tek tada ispuniti sva otajstva koja nam je Isus obećao.

S druge strane, valja nam primijetiti jednu drugu stvarnost. Isus kaže da se uspravimo i podignemo glave kada spoznamo da je on uistinu blizu. Kao da nam želi reći da dotada, do toga trenutka, svoje dane moramo živjeti drugačije.

Otkriva nam se ovdje poziv na životnu poniznost. Isus nam već sada pokazuje kakvi moramo biti ako ga želimo susresti u Božiću – moramo biti poput njega, maleni i ponizni. Takvima nas on želi zateći i kada jednom dođe u svojoj slavi. I samo će takvi, oni koji su maleni i ponizni moći podići svoje glave i uspraviti svoja pleća.

Ekskluzivno: audiosnimka posljednje propovijedi fra Vendelina Vasilja na Božić 1970.

Hrvatski etnički institut ekskluzivno na Božić objavljuje audiosnimku koja je nastala prije točno 50 godina. Riječ je o posljednjoj propovijedi fra Vendelina Vasilja, snimljenoj 25. prosica 1970. u Chicagu, svega nekoliko dana prije njegove smrti. Snimka je digitalizirana i računalno obrađena. Izvornog je trajanja 6 minuta i 28 sekundi i do sada nije javno objavljivana. […]

Zato, eto nam poziva što činiti ovoga došašća: vježbati se u malenosti, učiti se poniznosti; oprostiti i moliti za oproštenje, s Bogom u ispovijedi i s ljudima u razgovoru se izmiriti, život ljubiti i čuvati – ali ne samo ovaj zemaljski, nego misliti i na onaj vječni, onaj nebeski, onaj Božji. Neka nam svijeće koje u došašću palimo rasvijetle oči srca da uzmognemo biti pozorni na Isusove riječi i budni dočekati svoga Spasitelja.

Dođi, Gospodine Isuse!

Život su dolasci i odlasci. Sve ostalo je čekiranje

Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]

No došašće nas ne želi odvesti u neku bajkovitost, izvan zbilje o koju se spotičemo. Došašće nam želi reći da Bog dolazi, da dolazi upravo u ove naše dane. Da uvijek dolazi. Da mu je stalo da nas ne zatekne nespremne pred svagdašnjim iskušenjima, da nas nađe zauzete za dobrobit onih s kojima živimo, za dobrobit naših dana. Bog dolazi roditi se za nas, roditi se u nama. Bog dolazi da nas preporodi za život koji živimo.

Ali Bog ne dolazi samo u vremenu došašća. Bog dolazi u svakome vremenu, u svakom našem danu. Dolazi po svakome čovjeku kojega susrećemo. Po svemu što nam se zbiva on nas pita tko smo, čiji smo. A Bogu se odgovara ne riječima, nego životom.

Bogu odgovaramo i time kako ga iščekujemo. Time koliko je srdačnostii gostoljubivosti u nama. I nećemo ga moći dočekati s više srdačnosti i gostoljubivosti od one kojom iščekujemo jedni druge. Jer Bog se ne izdvaja ni iz jednog našeg odnosa. Bog za sebe ne traži neke idealne situacije. On nas pohađa u običnosti naših dana, u našem umoru, u našoj vedrini, u našoj tjeskobi. On je ušao u ljudsku obitelj kao čovjek, kao jedan od nas, da nam pokaže koja je mjera čovjekova, koliko je čovjek dragocjen.

Bog dolazi. Nemoj ga mimoići u vrevi grada. Nemoj ga previdjeti u svojoj preopterećnosti. Nemoj ga prečuti u svojoj zabrinutosti. Ne dopusti da ti ga zakrije sivilo dana.

Bog dolazi živjeti s tobom, dijeliti s tobom sve što te ugrožava, sve što te bodri. Bog ulazi u tvoju obitelj, u tvoj dom. Strpljivo boravi u njemu.

Bog dolazi. On je blizu. U tebi je, jer bez tebe Božić kojemu idemo ususret ne može biti cijeli.

Donoseći svjetlo umro za Svjetlo. Biti svjetlo. I ništa više. I ne trebaš više. I ne možeš više

Kada se čovjek penje strmovitom cestom prema Fonte Colombu, iza sebe kao da ostavlja sav dotadašnji svijet i uranja u neku nepoznatu i neotkrivenu harmoniju u kojoj je glavni protagonist siromašni Svetac iz Asiza. Zanimljiva je ta stvarnost opipljujuće Franjine prisutnosti na franjevačkim mjestima diljem Asiza i njegove okolice. Čovjek si pred očima može, danas […]

Ispunimo stoga dane došašća nastojanjem da se primaknemo jedni drugima, prije svega onima najbližima. I ma što se zbivalo oko nas, ovaj će svijet biti topliji, ispunjeniji smislom i nadom.