Američka Hrvatica otkrila tajnu uspjeha u Hollywoodu: Budite oni koje ljudi pamte

Američka akademija za televizijsku umjetnost i kulturu svečano je 25. srpnja 2015. u Los Angelesu dodijelila mladoj Hrvatici Brendi Brkusic i njezinu timu nagradu Emmy za film Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice. Iste godine naš suradnik Ante Čuvalo napravio je intervju s ovom umjetnicom, koji objavljujemo u skraćenoj formi… Veliko umjetničko priznanje je dobiti […]

Iako je rano ostao bez oba roditelja i odrastao u malom mjestu, gdje se na njegovu posebnu nadarenost za pjevanjem, plesom i glumom uglavnom gledalo negativno, Marko nikada nije odustao od svojih snova. Potvrdu za svoje talente i rad dobio je početkom ove godine kada je primljen na Broadway, kao i na londonski West End.

“Rekao sam sebi idem probati, zašto ne. U Hrvatskoj nisam imao primjerenu školu, mogao sam hvatati neke mrvice i nadati se nekom kazalištu.Preko zooma sam imao audiciju i onda sam im trebao slati eseje, pisama, preporuke i ocjene iz srednje škole”, rekao je Marko, čiji je put Kupresa do Broadwaya bio dug i trnovit.

Upoznajte veliku obitelj Čondić koja je obogatila Ameriku. Zasad se može pohvaliti s više od 70 potomaka

Mali je broj Hrvata koji su se obogatili u Americi, ali zato je velik broj hrvatskih obitelji koje su zaista obogatile Ameriku. Jedna je od njih i vrlo poznata obitelj Čondić u Chicagu iz koje potječe naš Joseph, ili kako smo ga zvali, Jozo. Davno je to bilo kada je u Ameriku došao Jozin otac […]

Osim gubitka roditelja, morao je skrbiti i za mlađu sestru. Po glazbenu naobrazbu putovao je i u 40 kilometara udaljeno Livno, zatim je otišao u Zagreb na daljnje školovanje i glazbeno usavršavanje.

“Vjera je ta koja mi je dala snagu. Mogao sam birati dva puta. Svoju tugu i žalost utopiti u raznim porocima, ali sam rekao ne, bit ćemo jaki”, dodao je junak naše priče.

S obzirom na dobru izvedbu audicijskog ispita, Akademija mu je umanjila iznos školarine za 14 tisuća dolara. Ostatak novca, do potrebnih 42 tisuće američkih dolara za jednu akademsku godinu, skuplja se i u Kupresu, gdje je na donacijskom koncertu već prikupljeno 20.000 KM.

“Vjerovao sam u crowdfunding budući da je dosta mladih na društvenim mrežama. Zadovoljan sam i odazivom i ovdje na Kupresu”, napomenuo je Dumančić za BHRT.

Od hercegovačkog djeteta siromašne sudbine do čovjeka godine u Hrvatskoj i Mađarskoj

Sigurno je mnoge od nas koji poznajemo ing. prof. dr. Zvonimira Marića, vrhunskog stručnjaka u građevinarstvu, posebno u mostogradnji, obradovala vijest o nagradi za životno djelo, najprije u Mađarskoj, a zatim i u Hrvatskoj, koju je taj neumorni čovjek neupitno zaslužio. Poznajem i sjećam se dobro Zvonka iz osmogodišnje škole u Posušju. Bijasmo u istom […]

Marko je nadahnjujući primjer kako netko s posebnim talentom i radom, bez obzira iz koliko malog i siromašnog grada i zemlje dolazi, čak i bez roditeljske potpore, može ostvariti uspjeh svjetskih razmjera.

Razmišljanje jednog dječaka u dijaspori: Nikada neću zaboraviti majčino selo i bakino lice

U Hrvatskom etničkom institutu čuva se sastavak “Zima u Hrvatskoj”, napisan 20. rujna 1984. godine u Chicagu. U njemu se jedan dječak, polaznik Hrvatske škole, prisjeća bakinih prženih krumpirića i djedova kaputa. Sastavak je ocijenjen s odličnim, a njegovu presliku i prijepis donosimo u nastavku… “Iako mi je bilo samo četiri godine kada sam posjetio […]

Jednog proljetnog prijepodneva došla je Agneza k meni da se igramo. Cvale su jabuke. Sunce je ugodno grijalo. Mirisali smo cvijeće u vrtiću ispred kuće. Prozori su bili otvoreni. Nenadano se javio sat i njegova mala kukavica: “Ku-ku, ku-ku…” Otkucavao je deset sati. Agneza me pogledala svojim lijepim crnim očima. Smijući se, rekla je: “Kad je samo kukavica uletjela kroz otvoren prozor u sobu da je nismo vidjeli?” Pozvao sam Agnezu u sobu i pokazao joj zidni sat. “Takav sat još nisam vidjela”, rekla je.

Poslije kukanja kukavice čuli smo glazbu. Glazbu starog sata Agneza je slušala s razdraganim pogledom. Radujući, se, mi smo zaplesali. Od tada je svaki dan dolazila k meni, da sluša glazbu starog sata i da plešemo.

Bio sam jedinac. Mama udovica. Agneza je izrasla u vitku, lijepu djevojku. Bilo joj je 17, a meni 19 proljeća. Pomagala nam je raditi u poljoprivredi. Bila je marljiva i poštena. Vesela. Jednom mi je mama rekla: “Ova će biti dobra, a lijepa je kao najljepša ruža”.

Svaki dan prije nego što je došla Agneza ubrao sam u vrtu crvenu ružu za nju. Ona je sama cvijet pričvrstila u kosi. A onda bi slušali glazbu i plesali. Znao sam je držati tako da je izgledalo kao da sama pleše, a bila je to u stvari ljubavna igra. Jedna melodija je završena i počela je druga, ali mi smo zadržali svoj ritam. Zatim je ona izgubila račun o broju melodija. Zatvorivši oči prepustila se uživanju. Glazba starog sata razblaživaše Agnezin fini sluh, i ona bi tada znala reći: “Ivane, sviđa mi se glazba starog sata! Doći ću i sutra”.

Ali jednog dana Agneza nije došla. Tako ni drugi ni treći dan. Četvrti dan doznao sam da su se Agnezini roditelji i ona s njima odselili u Ameriku. Zahvatio me je jad i zatvorio sam se u sobu. Mama! Oh, majčice! Otišla je, a nije mi rekla ni zbogom. Ne, neću je zaboraviti! Ona je moja mladenačka ljubav.

Tako sam se ražalostio. I počela me mučiti grižnja savjesti što se nisam oženio Agnezom prije odsluženja vojnog roka. U taj tren uleti mama u sobu, žalosna i usplahirena:

“Sine, sine, ti moja posljednja i jedina utjeho”, jecala je. “I ja žalim za Agnezom. Nadala sam se da će mi biti snaha. Agneza se nevoljko opremala. Plakala je i čak govorila da ne želi ići u Ameriku. Otac je prisilio na to. Hvalio se po selu, da je dobio posao u Americi, u zlatnom rudniku, i da će imati veću zaradu nego ovdje. I iznenada su otišli. Valjda će nam se Agneza javiti pismom i poslati nam svoju adresu. Ti joj onda piši, neka se vrati. Zamoli njezine roditelje da i oni na to pristanu. Sine, ako te Agneza iskreno ljubi vratit će se, i vjenčat ćete se”.

“O dobra majčice! Učinit ću sve kako mi kažeš, jer volim Agnezu”, odgovorih.

Došla je žetva pšenice. Sjetili smo se Agneze. “Sirotica, i ona tamo pati”, govorila je mama. “Agnezin otac nije pametno uradio što je sa svojom obitelji otišao na rad u Ameriku, u rudnik. On nije rudar, već seljak poljoprivrednik. A seljaku daje sigurnost jedino zemlja. Neplodna zemlja kao i plodna oranica, sve u što se može zarezati plug i sijati. Još mogu biti sretni što nisu prodali ono malo svoje zemlje i kućerak, pa se kad tad mogu vratiti u svoj dom. Sine, bit ćeš sretan! Ljubi rođenu grudu i s ljubavlju na njoj radi!”

Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

Kad sam se vratio iz vojske, sata više nije bilo na zidu. Stao je. Mama ga je spremila u veliku starinsku škrinju. Četiri godine su prošle od Agnezinog odlaska u Ameriku, a od nje ni pisma, ni glasa. Mama mi je umrla. Ostao sam potpuno sam, žalostan.

Upravo sam se spremao u klijet da prešam grožđe. Nato naiđe poštar s pismom. Pročitam: Šalje Agneza P., Windsor, Kanada. Pisala je:

“Dragi Ivane!

Nemoj se ljutiti na me što ti se nisam prije javila. Prošle godine umrla mi je majka. Ove godine umrli su mi otac i brat. Poginuli su u rudniku. Oh, kako sam nesretna i sama! Mjesečno zarađujem 112 dolara, ali od toga moram platiti stan i hranu 95 dolara, a ostalo odlazi na plin i struju. Tuđina boli, čežnja za rodnom grudom uvijek je u meni prisutna. Nigdje mog divnog Zagreba. Ovdje je cvijeće bez mirisa, hrana bez okusa. Nema lasta, ni ševa, kosova ni slavuja. Svaki dolar, svaki cent natopljen je teškim znojem. Živim osamljena i povučena. Vjerujem da mi je vrijeme da se vratim svojoj kući.

Ljubi te

Agneza.”

Za nekoliko dana, u nedjelju prije podne, iznenada je došla Agneza.

“Dobar dan”, reče i pruži mi ruku. Zagrlili smo se i izljubili.

“Kako je, Agnezo? Dobro mi došla”, rekoh razdragan.

“Sinoć sam stigla s puta kući. Okupala sam se, legla u krevet i spavala sve dosad”, rekla je.

Radosno me gledala svojim sjajnim crnim očima. Zatim pogleda na zid i reče: “A gdje je sat? Došla sam da slušam glazbu starog sata”.

“Sat stoji”, rekoh. Primim je za ruku i odvedem je u komoru. Otvorim škrinju i pokažem joj stari zidni sat. Ona pogleda sat i pomiluje ga.

“Zašto stoji”, upita me. “Ne znam. Pogledat ću”, odgovorio sam. Postavim pribor i jelo na stol.

“Imaš tu kavu, hladnu pečenu puru i svježi kruh, pa doručkuj, a ja ću pokušati popraviti sat”. Natočim dvije čaše slatkoga mošta.

“Za tebe, za tvoj sretan povratak, Agnezo”, nasmiješim joj se i poljubim je.

Najveću tvornicu tamburica na svijetu utemeljio je Ivan Hlad – čak 1917. godine!

Čast nam je ovime predstaviti našu VELIKU i MODERNU tvornicu, u kojoj izrađujemo sve vrste tambura, po modernom i znanstvenom sustavu, piše u publikaciji “Almanak i statistika južnih Slavena u Sjedinjenim Državama”, koja je izdana 1927. u Chicagu. Naša radnja bila je utemeljena još 1917. godine u Chicagu, I11. pod imenom: PRVA HRVATSKA TVORNICA TAMBURA […]

Pregledavao sam “srce” sata, ali nisam uspio pronaći nikakva kvara. Sat sam očistio, nauljio, objesio na zid i navio. I ponovno je proradio. Opet se javljala njegova kukavica, a poslije nje svirala je glazba. Agneza me zagrlila i mi smo zaplesali kao i nekoć dok smo bili djeca. Dirljivo su pršili zvuci glazbe starog sata po sobi. Spoznali smo da je to sat naše ljubavi.

Posljednjega dana u travnju iduće godine Agneza i ja se vjenčasmo…

Ivo Špoljarec
Matica, 1973.

Hrvat je bio istaknuti zastupnik u čileanskom parlamentu: Malo je govorio, a puno radio

Milenko Viličić Karninčić, zastupnik u čileanskom parlamentu, sunarodnjak i prijatelj Hrvatske, preminuo je u Santiagu 6. srpnja 1993. godine, a sahranjen je u Punta Arenasu, gradu u kojem živi oko 40 tisuća hrvatskih potomaka, gradu kojem je Republika Hrvatska u srpnju 1990. uputila humanitarnu pomoć nakon vremenskih nepogoda. Bio je zastupnik za svoj rodni grad […]

Nikad dotad nismo auto stopirali, no tada smo, kao po dogovoru, podignuli palce. Ferrari se zaustavio. Zgodan mladi par, upravo na medenom mjesecu, povezao nas je do Zagreba. Zvali su se Dick i Margie Singer. Dickov je otac u New Yorku imao tvrtku, Singer Products Co., sa sjedištem u čuvenom World Trade Centeru na Manhattanu. Koliko je to bilo moguće s obzirom na jezičnu barijeru, zapričali smo se i vidjeli još nekoliko puta prije njihova odlaska, a poslije smo nekoliko godina razmjenjivali božićne čestitke i razglednice, kako to već biva nakon takvih susreta.

Dick i Margie ponovno će se vratiti u moj život nekoliko godina poslije, kada sam već završio studij strojarstva i oženio se. Počeo sam naime razmišljati o odlasku. Bilo je za to više razloga – od nezadovoljstva tadašnjim sustavom i razočaranja zbog propasti hrvatskoga proljeća – do radoznalosti i želje da se iskuša drukčije i nepoznato, da se ostvari i ono što u tadašnjim uvjetima u Hrvatskoj nije bilo moguće.

Veći dio djetinjstva proveo sam na Trešnjevci, a negdje do svoje 17. godine živjelo se prilično teško. Bili smo podstanari, u jednoj sobici, bez kupaonice. U toj se sobi i spavalo i kuhalo i pralo. Moji su roditelji u Zagreb došli iz Karlovca, kamo su dospjeli različitim putovima. Majčina strana, obitelj Genrihsen, potjecali su iz Ukrajine ali su dugo živjeli u Rusiji i asimilirali se. Baka je bila iz ugledne generalske obitelji Von Radecki iz St. Petersburga. Vrlo darovita pijanistica, završila je čuveni Smoljnij institut i čak nastupala na dvoru u skupini najdarovitijih studenata. Poslije 1917. godine napustili su Rusiju i naselili se u Karlovcu. Očeva je pak obitelj bila iz okolice grada, prilično imućna. Imali su mlinove, pilanu, restoran i poprilično zemlje.

Djeda su 1945. ubili partizani, uostalom kao i većinu Rusa doseljenih u to područje. Majčina sestra Olja i baka pobjegle su zato 1950. u Brazil. Moj otac Stjepan bio je jedan od prvih domobranskih pilota. Do konca 1944. bio je u Hrvatskoj legiji. Poslije rata je odležao pet mjeseci u vojnom zatvoru, a zatim su ga poslali u logore u Uroševcu i na Šarplanini. Oslobođen je 1946. Bio je počeo studirati ekonomiju, ali je zbog rata morao prekinuti. Mati Nina završila je studij njemačkog i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu i radni je vijek provela kao nastavnica.

Ne treba stoga posebno objašnjavati zašto je moja obitelj oduvijek bila protiv komunizma, ni zašto su i mene tako odgojili. Svaki na svoj način, dosljedno smo se držali svojih načela. Sjećam se kako je moja majka za svaki Božić u školu gdje je predavala nosila ploče s klasičnom glazbom, a onda ih cijeli sat puštala ne progovorivši ni riječi.

Sa svojom, sada već bivšom suprugom Olgom oženio sam se čim sam apsolvirao, a diplomirao sam krajem 1973. Tada sam se sjetio Dicka Singera, mladića iz crvenog Ferrarija, i zamolio ga da nam pomogne otići u Ameriku, naći nekakav posao i, dakako, dobiti jamstveno pismo. Srećom, nije me zaboravio i ubrzo je stigao pozitivan odgovor.

Veljača 1974. Otišao sam na fakultet po diplomu, ali se nisam vraćao kući kako mi ne bi uručili poziv za vojsku. Umjesto toga, sjeo sam u vlak i pošao u Austriju, tobože na skijanje. Olgu su dovezli moji roditelji. Autom smo se odvezli u Luksemburg, a odande Icelandic Airlinesom, koji je bio najjeftiniji, poletjeli za New York.

I tako, s 37 dolara u džepu i puno zebnje u srcu, letjeli smo nas dvoje ususret svojoj budućnosti. Točnije, gotovo već nas troje, jer Olga i ja ponijeli smo od kuće i našu malu tajnu – da ćemo postati roditelji. Jer budućnost, dobro to kaže Einstein, ionako prebrzo stigne. Već smo se bili dogovorili da ćemo, ne uspijemo li u Americi, otići dalje u Kanadu, a ne bude li ni tamo sreće, još dalje, u Australiju.

Dick i njegov otac uspjeli su mi preko svojih poslovnih veza naći posao u tvrtki Northern Instruments iz Minneapolisa, koja je proizvodila inhibitore korozije i jednu vrstu elektronskih senzora. Tako su u New York po nas došli predsjednik tvrtke John Skildum i njegova bivša supruga Sharon. Zajedno smo otputovali u Minneapolis.

No ondje me dočekala neugodna vijest. Morao sam naime preko noći postati inženjer kemije! Moj je engleski bio na srednjoškolskoj razini, a Olga ga uopće nije govorila. Da sam radio u struci, to i ne bi bilo tako strašno. No, što je, tu je. Druge mi nije bilo nego svladati jezik i naučiti posve novu struku.

Čim smo se malo sredili, Olga i ja smo željeli upoznati hrvatske iseljenike koji su otprije u tom području. Znali smo da ih ima nekoliko tisuća, a netko nam je rekao da u sklopu Hrvatske bratske zajednice postoji i Hrvatski dom. Nalazio se u radničkoj četvrti, gdje je živjela većina naših ljudi, zaposlenih mahom u klaonicama i velikim tvornicama.

Bjelovarčanin je bio jedan od ključnih ljudi u projektu odlaska čovjeka na Mjesec. Nikada nije zaboravio gdje su mu korijeni

Dok su američki astronauti Neil Armstrong, Edwin Aldrin d Michael Collins 20. srpnja 1969. zakoračili prvi put na tlo Mjeseca, vjerojatno je malo tko znao da je jedan od najodgovornijih stručnjaka koji su upravljali prvim spuštanjem čovjeka na Mjesec bio čovjek iz našeg kraja. Bjelovarčanin Mike Vucelić. koji je odrastao i završio školovanje u Zagrebu, […]

Ali taj Hrvatski dom, kako smo ubrzo shvatili, nije imao nikakve veze s Hrvatskom. Silno smo željeli s nekim progovoriti svojim jezikom, no kada smo stigli u Dom, bolje rečeno u birtiju, našli smo više Poljaka i Nijemaca negoli Hrvata. Netko se pametno dosjetio da će, otvori li gostionicu pod imenom iseljeničkog kluba, kao navodno neprofitna organizacija izbjeći plaćanje velikog poreza. Isticali su jugoslavensku zastavu, a ono malo fotografija iz “staroga kraja” izvješenih naokolo bile su iz cijele bivše Jugoslavije.

Tijekom sljedećih nekoliko godina počeli smo dr. Petrović, također hrvatski iseljenik zaljubljen u sve hrvatsko, i ja pomalo okupljati tamošnje Hrvate. Iz godine u godinu bilo nas je sve više na zajedničkim božićnim slavljima, koje smo najčešće priređivali kod nas doma. U početku je bilo desetak obitelji, a danas ih se okupi i 300. Poslije, tijekom Domovinskog rata, povezanost Hrvata u Minnesoti pokazala se presudnom za njihov doprinos i pomoć domovini.

Kad danas o tome razmišljam, slobodno mogu reći da je Amerika zemlja u koju se najlakše useliti. Ljudi koji tu žive i sami su odnekud došli pa lako prihvaćaju pridošlice. Odmah vas smatraju svojim, za razliku od mnogih drugih zemalja gdje i nakon nekoliko naraštaja ostajete gastarbajteri. Amerika je jedini pravi “melting pot” na svijetu. Nakon gotovo 25 godina mogu reći da je tu lako živjeti, biti došljak, a ipak domaći. Nije važno odakle ste, važno je jedino što radite i kako to radite. Za moj će se život to pokazati presudnim.

Nije mi trebalo dugo da opazim kako se u Northern Instruments događa nešto čudno. Stalno su dolazili nekakvi dioničari, brokeri, bankari… Nije mi baš bilo jasno što se zbiva, ali mislio sam da je stvar u meni, da još nisam shvatio kako se ovdje posluje. Ljudi su preko noći dobivali otkaze, neki i sami odlazili, a što ih je više odlazio, to je John Skildum mene sve više držao uza se. Sve tehnološke poslove počeo je prebacivati na mene. Od starijeg inženjera dogurao sam na kraju do potpredsjednika tvrtke.

Kako se pokazalo, međutim, bio je jak samo na riječima. Od tehnologije o kojoj je govorio nije bilo ničega, nije bilo ni proizvodnje, tvrtka je samo pakirala robu. Jedini prihodi dolazili su od dionica koje su se neprestano tiskale. Očito, jedini je cilj bio da se Skildum obogati. Zbog toga sam otišao, ali trebalo mi je dosta dugo da shvatim što se zbiva.

Tvrtki je išlo sve slabije. Pokušavajući spasiti što se spasiti da, Skildum je počeo dovoditi nove ljude, a oni su rastjerali stare. Kada su doveli i novog tehničkog direktora, meni nadređenog, postalo mi je jasno da sam sljedeći na popisu nepoželjnih upravo ja.

Pokušaji da se zaposlim negdje drugdje nisu uspjeli. I tako, kad sam se našao pred zidom, trezveno sam razmislio i odlučio osnovati vlastitu tvrtku. Uspio sam dobiti kredit od banke, struku sam poznavao, viziju sam imao – trebalo je početi raditi. Želio sam tehnološki poboljšati inhibitore korozije, svoje zamisli o tome provesti u djelo i to djelo, dakako, što bolje prodati.

Cortec je utemeljen koncem 1977. godine, u garaži kuće na farmi na kojoj smo u to vrijeme živjeli. Nakon nekoliko mjeseci uspio sam dobiti prvu narudžbu od poznate japanske tvrtke Hitachi. Već početkom sljedeće godine unajmio sam poslovni prostor u središtu St. Paula, jer proizvodnja je ozbiljno krenula. U početku smo izrađivali pet-šest proizvoda, sve varijacije istog kemijskog sastava, ali različitog oblika i posebnih namjena. Poslije prve prodaje posao se razvijao prilično brzo, jer izabrao sam tržište na kojem još nitko nije vladao i tako stvorio tržišnu nišu, a onda je počeo povećavati. Već 1978. godine Cortec je umjesto planiranih 100 tisuća dolara ostvario gotovo dvostruko više. Počeo sam pomalo raditi i na svojim prvim patentima.

Godine 1983. Cortec je prvi put proglašen tvrtkom s najbržim rastom u Minnesoti. Ušli smo u INC 500, najelitniju skupinu manjih, dinamičnih tvrtki Amerike. Dobili smo golem publicitet, a na svečanost je došao i Rudy Perpich, guverner države. Jer u tom smo trenutku mi utjelovljavali ono što se zove “američki san” – uzeli smo stvar u svoje ruke i podigli tvrtku iz ničega.

Dalmatinac u svijetu! U dnevnik mu se upisao američki predsjednik, a u Zagrebu su mu ukrali psa koji ga je pratio iz Buenos Airesa

Mato Šimunović živio je u svom rodnom Vrgorcu u Dalmaciji, kamo se vratio nakon maratonskog lutanja po svijetu. A da je ono doista bilo maratonsko najbolje svjedoči njegov dnevnik koji potvrđuje da je punih 19 godina putovao oko globusa i da je u tom vremenu posjetio 70 zemalja i prevalio čak 360 tisuća kilometara. Mato […]

Ironijom sudbine, međutim, upravo te godine došlo je do zamora likvidnosti. Lako se to dogodi: na papiru ste profitabilni, ali nemate novca za dobavljače. Bilo je to razdoblje teške recesije u Sjedinjenim Američkim Državama. Mogao sam otići kapitalistu-poduzetniku, što sam svakako htio izbjeći; bankovni kapital više nije bio dostupan, pa je još jedina mogućnost bila zaustaviti rast poduzeća, hitno se reorganizirati i pokušati namiriti dugove. I, dakako, treća mogućnost – prodaja tvrtke. Trebalo je trezveno razmisliti. Kapitalistu-poduzetniku nisam htio. Zaustaviti rast – to mi jednostavno nije bilo u krvi. Prodaja mi se činila najboljim rješenjem.

Tada su me potražili ljudi iz tvrtke Sealed Air, koja proizvodi ambalažu od plastičnih mjehurića napunjenih zrakom. Željeli su kupiti Cortec. Raspitao sam se o njima i sve su povratne informacije bile pozitivne. Trebalo je dakle samo što vještije pregovarati. Držim da su upravo ti pregovori bili jedan od svjetlijih trenutaka moje karijere. Dobio sam cijenu koju sam tražio, a ugovor je jamčio i da ću zadržati nadzor nad tvrtkom. Tako se naime barem tada činilo.

Nažalost, ne zadugo. Jer već poslije nekoliko mjeseci pokazalo se da su njihovi planovi posve drukčiji. Namjeravali su nadzor predati svojim ljudima, a mene gurnuti u stranu. Savjetovao sam se s odvjetnicima, a oni su mi objasnili da moj ugovor jest bio dobar, ali ne dovoljno dobar. Nisam se zaštitio od mogućnosti da me otpuste. Kako bih izbjegao najgori ishod, trebalo mi je postupati kako kažu, ali istodobno sve dokumentirati i bilježiti. Iako me tehnički nisu otpustili, nisam više mogao u tvrtku. Radio sam kod kuće.

Lako je zamisliti kako sam se osjećao. Tvrtka koju sam podigao vlastitim rukama sada je bila potpuno u njihovoj vlasti, otpuštali su moje ljude, a ja nisam ništa mogao. I ne samo to. Iz mojeg su ureda izbacili sve osobne stvari, fotografije obitelji, diplome i priznanja, sve su to jednostavno bacili u smeće, i to pred mojim namještenicima, kojima je bilo zabranjeno stupiti u vezu sa mnom. Tako je to trajalo pune četiri godine.

Nisu, međutim, poznavali struku. Napravili su nekoliko kobnih pogrešaka i prodaja je išla sve slabije. Cortec je pod njihovom upravom stagnirao. A onda se dogodio i skandal s prodajom u Libiji. U vrijeme naime kada je već uvelike vrijedila naredba predsjednika Reagana da se prekinu sve poslovne veze s tom zemljom, procurila je vijest da je Sealed Air toj zemlji prodao kemikalije. Sealed Air dobro se držao tijekom istrage. Ipak, zbog svega toga željeli su se što prije riješiti Corteca.

U to vrijeme više nisam radio za njih. Uglavnom sam se bavio dionicama. No, znali su da me tvrtka i dalje zanima pa su mi ju ponudili na prodaju. Nakon što smo ugovorili sve pojedinosti, Cortec je ponovno bio moj. Zahvaljujući domišljatu načinu kupnje, platio sam za njega približno četiri puta manje nego što su oni četiri godine prije platili meni.

Kad sam se vratio, kuća je bila u derutnom stanju. Radnog morala gotovo i nije bilo. Malo-pomalo trebalo ga je vratiti i obnoviti tvrtku. To je osobito dobro krenulo nakon što sam uveo Total Quality Management i ISO 9000. Ipak je za uspjeh Corteca presudan bio moj temeljni pristup – želja da proizvodimo nešto što nekome doista treba. Duboko vjerujem da je to jedini pravi pristup poslu, a ne želja da se istakne vlastiti ego, zaradi novac i živi raskošno. To su samo ugodne uzgredne pojave koje dolaze s uspjehom.

I doista, u formuli krv + znoj + suze malo mjesta ostaje za ono što zovemo slavom. Sva moja snaga i vrijeme uloženi su u uspjeh Corteca, pa prvih 15-ak godina nisam mnogo kontaktirao s ljudima od imena.

Ipak, zahvaljujući uspjehu Corteca imao sam čast upoznati, danas nažalost pokojnog Rudyja Perpicha, doista posebnog čovjeka. Kada je dolazio u posjet predsjednik Tuđman, Rudy me pozvao da ga zajedno dočekamo. Bio sam zbog toga vrlo sretan, jer to je bio prvi put da službeno hrvatsko izaslanstvo dolazi u Sjedinjene Američke Države, da predsjednik dolazi kao naš, hrvatski predsjednik. Predsjednika Tuđmana sjećao sam se još iz kasnih 60-ih godina, jer sam u gimnaziji išao u isti razred s njegovim sinom Stjepanom. Naravno, on se mene iz tog vremena nije mogao sjećati.

Rudy, vrhovni sudac Popović i ja bili smo u službenom odboru za doček u zračnoj luci. Cortec je pritom imao čast sponzorirati cjelokupni boravak hrvatskoga izaslanstva u Minnesoti. Pitali su me naime želim li sudjelovati u sponzoriranju, a ja sam odgovorio da neću, nego ću jednostavno sve troškove preuzeti na sebe.

Dolazio sam i u iskušenje da se vratim i počnem raditi za hrvatsku vladu, ali na kraju sam zaključio da ću najviše pridonijeti budem li nastavio raditi svoj posao ovdje, a istodobno organizirati i medijsku potporu Hrvatskoj i prikupljanje humanitarne pomoći. U prikupljanju pomoći aktivirala se ona skupina naših ljudi koja se povezala još krajem 70-ih godina, ali se i znatno proširila. Svi su bili spremni pomoći pa smo ostvarili upravo zapanjujuće rezultate. A koliko je to bilo dobro za domovinu, toliko je bilo dobro i za nas ovdje, jer smo se bolje upoznali i još više povezali. I različite hrvatske organizacije u ovoj zemlji povezale su se i počele surađivati umjesto da se međusobno spore.

Gdje je Cortec danas? Od tvrtke rođene u garaži u Hugou, Cortec je postao jedna od vodećih tvrtki u svojoj struci. Prodaja raste, usavršavamo proizvodni program, sve je više zainteresiranih za naše licence, osvajamo i najudaljenija tržišta…

Doista je veliko zadovoljstvo gledati kako vaša tvrtka, koju ste izgradili iz ničega, naočigled raste; kako su vaši ljudi ponosni na njezine rezultate; kako u njoj vlada uzbuđenje, osjećaj da se tu događa nešto važno i daje doprinos svakog čovjeka nenadomjestiv.

Naravno da i financijska sigurnost mnogo znači. Ja danas mogu odvojiti i vrijeme i novac za svoje hobije – skupljam umjetnine, svaki dan prije posla igram tenis, zimi sam na skijanju, svaki drugi vikend na jahti. No mnogo važnija od tih sitnih zadovoljstava za mene je spoznaja da moja djeca ne moraju brinuti za svoju budućnost, roditelji mogu provesti mirnu starost, da se nitko od njih nikada zbog mene neće morati postidjeti.

Poslije objavljivanja prvog izdanja svoje knjige “Boris Mikšić. Američki san dečka s Trešnjevke”, doživio sam veliku čast i veselje da me 1995. godine predsjednik Tuđman imenuje počasnim generalnim konzulom Republike Hrvatske u Minnesoti. Naš je počasni konzulat otvoren u rujnu iste godine u prostorijama koje sam u tu svrhu odvojio u novoj zgradi Corteca. Bit će potrebno mnogo truda i vremena da ostvarim sve ono što bih želio u sklopu konzulata, ali taj je rad pravi užitak.

Cortec je opet na prekretnici. Uspijemo li održati dosadašnju stopu rasta, ubrzo bismo mogli postati tvrtka srednje veličine. To znači više ljudi, više proizvoda, više istraživanja, a za mene svladavanje umijeća upravljanja takvom tvrtkom.

Budućnost dakle nosi nove izazove i još mnogo učenja. Sada doista razumijem što znače riječi Winstona Churchilla da uspjeh nikada nije konačan.

Boris Mikšić i Ljiljana Šćurić
Hrvatski kalendar 2000.