Veliki intervju s Vinkom Grubišićem: U Hrvatskoj se osjećamo suvišno! Dokad će Lijepa Naša biti prepuštena onima koji joj ne žele dobro?

Možete li nam nešto reći o svom sjećanju na godine djetinjstva, što je najviše ostalo u Vama? S pravom se djetinjstvo smatra istinskim rezervoarom života. Na dnu rezervoara može se mnogo toga nataložiti, ali se i bistrine znadu preko rubova razlijevati. Uglavnom, to ne bi smio nikada prazan spremnik. Zalihe bi cijelog života morale teći. […]

Hrvatske izvandomovinske škole Amerike-Australije-Kanade-Europe (HIŠAK) objavile su 1985. godine vrijedni popis hrvatskih knjiga u knjižnici u kojoj je radila. Ta jedinstvena knjiga “Croatica in the University of Toronto Library” pravi je uzor kako bi i druge knjižnice mogle prirediti Croaticu, što bi sigurno olakšalo različite aspekte proučavanja hrvatske kulture.

Na 354 stranice navedeno je 3433 naslova, a posljednjih 67 stranica su tako potrebni indeksi u snalaženju u najbogatijoj kanadskoj knjižnici u pogledu hrvatskih knjiga.

„Ni razdoblje, ni sadržaj, ni način tretiranja nije bio razlog da se nešto isključi iz bibliografije“, stoji u predgovoru. Ili još detaljnije, s obzirom na svrhu ovakvog djela: „Da se zadovolji potreba hrvatskih i nehrvatskih studenata i istraživača imati na jednome mjestu pregledno sabrano sve što su Hrvati napisali i što su drugi napisali o Hrvatima i Hrvatskoj te da im tako postane dostupan materijal koji je inače razbacan po raznim odjelima knjižnice”.

ZNANJE O RAZNIM KULTURAMA

Bitno je naglasiti da je nakon ove značajne bibliografije kanadski ljubitelj hrvatske knjige i etablirani poslovni čovjek naših korijena Ivica Zdunić darovao znatan iznos novca toj Sveučilišnoj torontskoj knjižnici, a upravo je Anica Miter radila na odabiru knjiga i njihovu katalogiziranju, što bi se moglo smatrati najboljom filantropskom nadopunom njezinoj bibliografiji.

O svojemu radu zapisala je: „Iz te knjižnice, u kojoj sam radila 35 godina, odlazim u mirovinu. Nakon toga postajem docent u Royal Ontario Museumu (ROM). Znanje o raznim kulturama i prirodi koje sam stekla u muzeju iznjedrilo je knjigu koju sam napisala Zvjezdani sjaj svijesti, zvjezdani sjaj Života – Odgovor na sva (v/n)aša egzistencijalna pitanja”.

Poznajući Anicu kao osobu usmjerenu prema stalnom razvoju, nismo bili iznenađeni pojavom te knjige. Na prvim stranicama naznačeno je da je djelo namijenjeno „ozbiljnim strastvenim, beznadnim tražiteljima istine o bivstvovanju. To je mala knjiga o velikim stvarima usmjerena na točku prepoznavanja našega istinskog identiteta i mjesta koje se stalno mijenja, u svemiru koji se stalno širi. Usmjerena je prema različitosti života, njegovoj isprepletenosti i jednosti. Netko može biti slobodan tek kad zna istinu o potpunoj svojoj egzistenciji, istinu o sebi. Kada dođete do spoznaje da ste potpunost, da ste svemir koji se stalno mijenja, i čitav svemir da ste to vi, osvijetljena će svijest biti vaš novi, stalni put”.

Potrebno je bilo navesti ove riječi za razumijevanje njezinih pjesama (Žubore života svih vremena – kroz tamu u svijetlo, vlastita naklada, 2019.). Te zanimljive mijene osobe, rekli bismo gotovo oscilacije, kao mikrokozmosa i makrokozmosa očituju se u mnogim njezinim stihovima te zbrke. Tako npr. pjesma:

Hrvatski slikar iz Kanade umjetnički odgovorio na koronavirus

Slikar Anton Cetin ovih je dana u Kanadi završio ciklus radova inspiriran izazovima pandemije koronavirusa i kušnjama te bolesti. Slikarevo nadahnuće koje dođe od Apokalipse opisuje ugledni filolog i likovni kritičar Vinko Grubišić… Pojava kuge, kolere ili neke druge pandemije, koja se – prema nekima – javlja ciklički svakih stotinu godina, nerijetko je rezultirala značajnim […]

KAKO SI?

Jednom sam se divila toj osobi!
Ona je imala sve što sam ja htjela,
a nikad postigla…
Njena stvarnost tvorila je moje snove…
(…)

Neki dan ona me upita:
„Kako si, moja prijateljice?”
Ja pogledam na svoj psihološki izlet
i odvratim: “Hvala, uvijek kao cijeli svijet”.

U predgovoru toj njezinoj zbirci rekoh: „I kao što se pojedinac upotpunjuje svemirom, tako se i svemir ponavlja svakim bićem, kojega upravo samoća ‘k svijetu vodi’. Nerijetko se kroz njezine stihove probija svjetlost kao ostvarenje novih nenačetih beskraja, u koje se upušta golub njezin, mali brat (pjesma Bijela magija)”.

Uz pjesme donosi i „nekoliko riječi“ o samoj sebi. Pohađala je u Đakovu osnovnu školu i gimnaziju, a u 12. razredu izbačena je iz škole „zbog… političkih razloga“.

Emigrirala je u Brazil, a nakon godinu i pol odlazi u München. Iz glavnoga bavarskoga grada zatim dolazi u Toronto, gdje je svoj radni vijek provela kao knjižničarka. Pripremila je u toj „svojoj knjižnici“ izložbu hrvatskih knjiga, na kojoj je bio i tadašnji hrvatski ministar kulture Božo Biškupić.

„Prolazila sam kroz ponore i vrhunce kako u privatnome tako i u profesionalnome životu. Pjesme koje sam pisala od vremena do vremena upućuju tek na poneke od tih situacija. Ja – kao i svi vi – pjevam da se ne utopim“.

Nakanio sam odabrati jednu njezinu pjesmu, a to nije bilo lagano. U obzir su dolazile pjesme „Odgovor“, „Predodređenost“, „Paradoks zemlje“, „Tinu – Tinu“, „Hasanaginici“, „Đakovu“, „Uspomene“, „Uskrsnuće“, „Moja oporuka“… No, evo odlučih se za pjesmu:

Marin Sopta: Zemlje koje su uspjele vratiti svoju dijasporu nisu ništa uspješnije od Hrvatske. Evo u čemu je stvar

Na panelu Useljeništvo i povratništvo I. održanom u subotu u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u sklopu Šestog hrvatskog socijalnog tjedna, govoreći o useljeništvu i povratništvu, dr. sc. Marin Sopta istaknuo je kako se danas vrlo teško odlučiti na povratak u Hrvatsku, no smatra da ostale zemlje koje su uspjele vratiti stanovništvo, nisu uspješnije od Hrvatske, piše […]

SPOZNAJA

Dišem
mislim,
gledam
i pitam se
tko sam ja?

U svijetu stalno,
a potpuno izgubljena
i umorna od
neodgovorenih pitanja.

Ja obožavam
onu malu djevojčicu
koja je gurala od sebe
žive mrtvace
da bi živjela i
znala
što je
duhovna sloboda.

Čistila je oči od
okolnih stanja
i težila spoznati
stvarnost Boga.