Pogledajte fotogaleriju ovogodišnje krizme Hrvata u Stuttgartu

U konkatedrali St. Eberhard u Stuttgartu 55-ero mladih iz Hrvatskih katoličkih zajednica „Blaženi Alojzije Stepinac“ Stuttgart-Mitte i „Sveti Martin“ Stuttgart-Möhringen slavilo je u subotu sakrament krizme. Misu je predvodio i sakrament svete krizme podijelio dubrovački biskup mons. Roko Glasnović. U koncelebraciji su bili voditelj zajednica fra Ivica Erceg i župni vikar iz Heidenheima don Ivan […]

U novoj kapeli stari parket je zamijenjen novim, postavljena je led rasvjeta, kapela je obojena, a obnovljene su i sjedalice s klecalom. Iza kapele je smješten toalet i izlaz u slučaju opasnosti. I taj dio je obojen i stavljen je novi pod…

“Sljedećih dana prebacit ćemo sakristiju u prostoriju u prizemlju pokraj kapele. I tamo je postavljen novi parket i promijenjena cijela rasvjeta. Još preostaje nekoliko sitnica za napraviti, ali najvažnije je već u njoj možemo slaviti svete mise. Raspored ostaje kao i do sada: preko tjedna molimo krunicu u 18 sati i slavimo misu u 18.30 sati”, javili su iz Hrvatske katoličke zajednice Stuttgart.

Hrvatski svećenik živi kao pustinjak u Australiji. Koristi Facebook, pomaže duhovno i pokreće molitvenu revoluciju

Australija je velika poput cijele Europe i kada se pogleda karta može se lako shvatiti da najveći dio stanovništva zapravo obitava u nekoliko većih milijunskih gradova koji su uz obale oceana, a praktično sve ostalo je tzv. buš (suha i pusta zemlja pokrivena grubom travom i niskim grmljem), piše Domovina. Nekoliko stotina kilometara od Sydneya […]

Euharistiju je predslavio vlč. Antunović, novi voditelj hrvatskih katoličkih zajednica koje u tom dijelu biskupije Rottenburg-Stuttgart postoje gotovo 50 godina, javlja IKA.

Sve okupljene pozdravio je dekan vlč. Augusty Kollamkunnel, izazivši radost da hrvatske zajednice već desetljećima imaju svoga svećenika. Osim pozdrava, dekan je ukratko predstavio novog župnika, koji je pred okupljenom zajednicom položio ispovijest vjere i župničku prisegu.

Vlč. Antunović u homiliji je približio značenje događaja iz Kane Galilejske (Iv 2, 1 – 12) za svakodnevni kršćanski život. Naglasio je važnu ulogu Marije u kršćanskoj duhovnosti koja svojim djelovanjem i svojom ulogom upućuje vjernika na Krista.

“On je središte kršćanskog života i poziva, a po Mariji se dolazi Kristu”, napomenuo je vlč. Antunović.

Oproštaj sa svećenikom koji je 43 godine proveo u dijaspori

U nedjelju je na misnim slavljima u hrvatskim katoličkim zajednicama u Reutlingenu, Metzingenu i Tübingenu upriličen oproštaj s vlč. Antom Kutlešom, voditeljem spomenutih zajednica. Vlč. Ante, koji je svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, vodi spomenute zajednice od 1. siječnja 2011. godine do danas. Na kraju misnih slavlja okupljenima su se obratili predstavnici pastoralnih vijeća: Anna Marija Rezo […]

Pjevanje je predvodio mješoviti zbor zajednice iz Ebingena, pod ravnanjem i sviranjem orguljašice Ane Vidović. U slavlju su sudjelovali vjernici iz Balingena i Ebingena, ali i Hrvati iz obližnjih zajednica. Sveta misa bila je prikazana za bivšeg voditelja zajednica – vlč. Božu Polića, koji je iznenada preminuo krajem listopada 2021. godine.

Na kraju mise, čestitke i dobrodošlicu u novu zajednicu uputio je vlč. Ivica Komadina, delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj. U ime svih hrvatskih svećenika, đakona i pastoralnih suradnika, koji djeluju u Njemačkoj, zaželio je vlč. Antunoviću blagoslov i uspjeh u radu te dobru suradnju sa svim članovima preuzetih zajednica.

Na samom kraju, svima se još jednom obratio novi voditelj zahvalivši Bogu, obitelji i prijateljima na podršci na svećeničkom putu.

Sjećanje na voljenog svećenika: Ja se za vas molim, a ni vi mene nemojte zaboraviti

Gotovo svatko od nas vjernika koji je dolazio u Hrvatsku katoličku misiju Beč, imao je s pokojnim fra Daroslavom svoj osobni posebni odnos i tako je on postao svojevrsna misijska institucija. Ono, po čemu su ga mnogi upamtili, bile su njegove propovijedi. U danima nakon njegove smrti, mnogi su znali reći da će im nedostajati […]

Nakon euharistijskog slavlja, okupljena zajednica je uz kratko druženje izrazila dobrodošlicu novom svećeniku i zaželjela mu Božji blagoslov u radu i djelovanju, piše IKA.

Evanđelje se ili živi – barem nastoji živjeti – cijelim srcem. Ili ga se izdaje. Trećega nema

Evanđelje, premda otpočetka – i dovijeka – isto, u različitim su vremenima i u različitim sredinama, tumačili i živjeli na različite, čak i oprečne, načine. Dok je jednima ono bilo – i jest – okosnica i srž osobnosti i života, drugima je više nalik popisu lijepih, ne odviše obvezujućih misli i želja. Ima ih – […]

Svaki svećenik i svaki vjernik laik ako ne umije odgovoriti da je on Sin Boga živoga, utoliko je već u muci. Božanski život u Crkvi može lako zamrijeti. Crkva se olako zarobi subjektivnim pogledima na Krista. Lako ga raspinje u svojim mjerama. Još ga lakše smjesti u neku od predodžbi i tako promaši istinu. Krist ponegdje postane karikatura dotrajalih maski. I ljudi se muče pokušavajući biti njegovi bez njega. Ovo pitanje leti iznad nas i poziva nas podignuti pogled prema nebu. Crkva i danas treba odgovoriti da je on Bog živi, da je prisutan iako je nevidljiv. Unatoč njegovoj fizičkoj nevidljivosti, sve ovo vidljivo, dohvatljivo, opipljivo, sve ono što Crkva čini nije razumljivo niti shvatljivo bez njega.

U svakom vremenu Crkva treba pružati pravu sliku Isusa Krista. Danas je Crkva ranjena jer u nekim krajevima svijeta ulaže mnoštvo truda i napora kako bi se prerušila i drugima postala prepoznatljiva i suvremena. I što to više čini, to je manje svoja. To je manje Kristova. Od silnoga prerušavanja i sama postaje neprepoznatljiva. U nju se lako ušulja korporacijski duh. Kad prevlada svjetovan način mišljenja i djelovanja, bez vertikalne dimenzije, bogoslužje postane formalno (ponegdje i zabavni show), a molitva beživotna.

Ja sam fra Dragan Bolčić. Može zvučati neobično, ali nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]

Njezino je lice uprljano ohološću, egoizmom i samodostatnošću. Zlorabljeno je ono Kristovo povjerenje koje se na nas proteže još od Cezareje Filipove. Krista smo vezali i nismo mu dali da prigne svoje milosrđe nad našu bijedu. Nismo mu dali da nas snagom svoje riječi razriješi zlih nagnuća, da nas štiti od zla, da nas oslobađa i krijepi. Crkva se treba ponovno vratiti u Cezareju Filipovu nad kojom visi pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« I možda će pred tim pitanjem zamuknuti. Možda će iskusiti vlastitu nijemost. Iskusit će muku jezika. Nedostatak riječi. I upravo u ne-odgovoru sve će biti jasno. U nemogućnosti izricanja sve će biti rečeno. Kardinal Sarah je jedanput napisao da “ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena”.

Zato je ponovno potrebno učiti od Marije – slike i uzora Crkve. Crkva ponovno s Marijom treba kleknuti i crpiti snagu iz Božjega srca jer tu teče krv koja je u stanju ponovno oživjeti i ozdraviti njezino ranjeno Tijelo. Crkva se ponovno treba zaljubiti u Ženu odjevenu suncem (usp. Otk 12, 1) te iz njezina nazaretskog sobička učiti o čistoći, jednostavnosti i siromaštvu srca. Gdje god se Marija odgurne iz eklezijalne svijesti, iz svijesti crkvenosti, ta će svijest sama po sebi lako utrnuti.

Zato Crkva u svakom trenutku treba biti na koljenima. Ona molitvom mora probijati gusti sloj nebesa i prodirati u Božje srce (usp. Dj 12, 5. Ona se trajno mora naslanjati na njegovo srce i slušati njegove otkucaje da bi bila autentična. Što Krist govori Petru? Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima! (Mt 16, 17). Ona treba živjeti iz odnosa s Ocem da bi jasno naviještala i svjedočila Krista.

Možda ćemo Krista nespretno pokušavati uhvatiti u mrežu iskrivljenih predodžbi, ali on nas uvijek pretječe povjerenjem. Njegovo povjerenje presreće naša oklijevanja, presreće naša kolebanja. On vidi dokle možemo narasti. Osvojeni smo povjerenjem, a da uopće nismo pitani za njega.

Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti […]

Toliko smo ga puta htjeli dohvatiti svojim osjećajima i mislima, poželjeli ga zatvoriti u svoja iskustva, ali smo se našli dohvaćeni i ostavljeni bez ijedne riječi. Privukao nas je sebi i oduševio svojim životom. Zato ima povjerenja u nas. Ima povjerenja u nas kada naviještamo da je živ, kada podižemo njegov kalež, kada govorimo u njegovo ime. Ima povjerenja u nas iako nam je srce premaleno za njegovu beskonačnost. Njegova riječ uvijek čini razliku. Čak i onda kad je na našim usnama. Na usnama Crkve.

Velika obljetnica smrti sv. Jeronima koji je simpatično rekao: Oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac

Sv. Jeronim, lat.: Hieronymus ili Jerolim kako ga zovu u Dalmaciji, kršćanski je svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik, crkveni naučitelj, crkveni otac, teolog, filozof i jezikoslovac. Zaštitnik je Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata. Rođen je u Stridonu (za kojeg se na zna gdje se nalazi), 347. godine, a umro je 30. […]

Ove 2020. godine ponosom i radošću spominjemo 50. godišnjicu proglašenja svetim Nikole Tavelića, franjevca, misionara i mučenika. Dobro je prisjetiti se da Bog u svakom vremenu podiže neke ljude koji će kao svjetionici pomagati svima nama da se možemo bolje orijentirati u različitim životnim okolnostima.

Nikola Tavelić rođen je oko 1340. godine u plemićkoj hrvatskoj obitelji u Šibeniku. Prema nekim izvorima kao mjesto rođenja spominje se i Velim, između Šibenika i Benkovca. Ipak, Nikola se u povijesnim izvorima uvijek spominje kao Šibenčanin. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, ali se iz skromnih povijesnih izvora mogu rekonstruirati neki važni događaji njegovog života.

Franjevci su u Šibeniku prisutni od sredine 13. stoljeća. Prvo su imali skroman samostan na rubu grada, a 1320. godine izgrađuju trajno boravište unutar gradskih zidina (samostan sv. Frane). U tom je samostanu mladi Nikola stupio u franjevački red. Oko 1365. godine bio je zaređen za svećenika.

Franjevci su u Bosnu došli kao misionari potkraj 13. stoljeća. U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Talijani, Mađari, Nijemci). Ali, zbog zahtjeva domaćeg plemstva, ubrzo je porastao broj misionara koje su stanovnici Bosne mogli razumjeti. Tako je ban Stjepan II. Kotromanić 1347. godine tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: “In fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros” – iskusni u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika.

Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se oko 1372. godine zaputio u Bosnu. Ondje je 12 godina neumorno propovijedao, poučavao, slavio sv. sakramente i molio za narod s kojim je živio. Franjevački način života dobro je koristio tom poslanju: bosonogi franjevci nisu primali novac, živjeli su jednostavnim životom, bili su povezani ljubavlju i veseljem, nisu težili za častima i priznanjima. Može se slobodno pretpostaviti da su Nikola Tavelić i drugi franjevci misionari u Bosni postizali uspjeh načinom svoga života jednako kao i svojim riječima.

Iako je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se u franjevačkom redu misije među muslimanima smatrale osobito važnim. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje muslimane (Saracene). Sam sv. Franjo Asiški se 1219. godine zaputio u Svetu Zemlju da muslimanima propovijeda da je Isus Krist Spasitelj. Nije neobično što se i Nikola Tavelić, nakon uspješnog misionarskog rada u Bosni, odlučio zaputiti u to misijsko područje. Bilo je to oko 1384. godine.

Sa subratom Deodatom iz Ruticinija (Francuska), Nikola se nastanio u Jeruzalemu i to u samostanu na brdu Sionu. Jeruzalemski franjevci bili su dušobrižnici za katolike u Svetoj zemlji. Vodili su brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Izvješća pišu da je Nikola u samostanu na Sionu boravio više godina. Živeći u neposrednoj blizini mjesta Isusove posljednje večere, Nikola je sazrijevao u želji da Kristu privuče i one koji ga nisu poznavali. Poslije savjetovanja s poglavarima o opasnosti propovijedanju muslimanima, Nikola kao da se složio sa sv. Pavlom: “Jao meni ako ne propovijedam” jer je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.

Uz Deodata, koji je s Nikolom već u Bosni dijelio misionarsko iskustvo, pridružili su mu se još i Petar iz Narbone (Francuska) i Stjepan iz Cunea (Italija). Odlučili su javno propovijedati Krista.

U apostolskom pismu pape sv. Pavla VI. o ovim franjevcima stoji da su bili: “Ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka”.

Je li božićna Tiha noć na hrvatskom jeziku prvi put otpjevana daleko od domovine?

Božićne pjesme blago su svakoga naroda. Ponajbolje to znamo mi Hrvati koji se svojim božićnim pjesmama dičimo na poseban način. I s pravom: jer one su svjedoci vjere, odraz kulture i vrelo nadahnuća. Naš je narod već dugo stoljeća izbjeglički narod – narod selilaca. Sudbina je to tako odredila da su od davnih dana naši […]

Po primjeru sv. Franje Asiškog, oni su posvetili život za dobro vjernika, ali i da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri. Nastavlja papa sv. Pavao VI.: “Vođeni odlukom da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je obavljao vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bilo je to 11. studenoga 1391. godine. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali”.

Ubrzo je gvardijan sionskog samostana poslao detaljan izvještaj o mučeništvu Nikole Tavelića i drugova u Rim, Šibenik i druga mjesta kršćanske Europe.

U franjevačkom redu odmah su se počeli slaviti kao mučenici. Papa Lav XIII. je 1889. godine odobrio štovanje bl. Nikole Tavelića za cijelu crkvu. Nakon beatifikacije počele su se u čast bl. Nikole graditi kapelice, oltari i crkve u Hrvatskoj, BiH i po svijetu.

Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac zalagao se da što prije dođe do proglašenja svetim bl. Nikole. Njemu je 1937. godine posvetio oltar u Jeruzalemu, prigodom hodočašća u Svetu zemlju. U Zagrebu je osnovao novu župu u čast bl. Nikole Tavelića. Hrvatski biskupi su 1939. godine zamolili papu Pija XII. da blaženoga Nikolu Tavelića proglasi svetim i to 1941. godine povodom 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata. Drugi svjetski rat je spriječio te dobre nakane.

Nakon ratnih neprilika obnovljeno je nastojanje za kanonizacijom bl. Nikole Tavelića. Postupak je sretno priveden kraju unatoč velikim smetnjama tadašnjih komunističkih vlasti. Blaženoga Nikolu Tavelića proglasio je svetim papa sv. Pavao VI. u Rimu 21. lipnja 1970. godine. Tom prigodom se u Rimu okupilo preko 20 tisuća Hrvata iz domovine i iseljeništva.

Blagdan sv. Nikole Tavelića slavimo 14. studenoga. Obično ga se prikazuje kao franjevca u zrelim godinama i s bradom. Po tijelu i na čelu se nalaze ožiljci od mučenja. Obično je na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje kao propovjednika, a najčešće s križem u ruci. Samostan sv. Frane u Šibeniku je Hrvatsko nacionalno svetište. Ondje se čuva izvještaj o mučeništvu iz 1392. godine te Nikoline sandale kao jedine relikvije.

Našeg franjevca iz Chicaga do suza ganuo postupak jednog dječaka

Svakoga Došašća moji vjernici u hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu sudjeluju u predbožićnoj dobrotvornoj akciji kojom žele pomoći one najranjivije među potrebitima – siromašnu djecu. U našoj crkvi se tako nalazi božićno drvce prepuno lijepih ukrasa. Ono što je pak posebnost ovoga drvca su ručno izrađeni ukrasi, a na svakome ukrasu je napisana po […]

U Kanadi su dvije hrvatske crkve posvećene sv. Nikoli Taveliću: u Winnipegu, MB i u Montrealu, QC. U SAD-u je sv. Nikoli Taveliću posvećen Hrvatski centar pri župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku.