Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Poljički korijeni i svjetski horizonti

Branko Kadić rođen je 4. travnja 1919. godine u Krugu kraj Jesenica, u drevnoj i slavnoj Poljičkoj Republici. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, Branko je, kao i Ante prije njega, maturirao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Splitu (1938.). Dok je njegov stariji rođak pošao u Rim na studije teologije, Branko je studirao kroatistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon završenih studija, kao poznavatelj stranih jezika i domoljub, dobio je namještenje u Ministarstvu vanjskih poslova Nezavisne države Hrvatske. Od 1943. do kraja rata bio je tajnik hrvatskoga veleposlanstva u Madridu. K tomu, bio je i dopisnik zagrebačkoga Hrvatskoga naroda. Ponajviše je pisao o kulturnim temama.

Postao je poratni emigrant te je iz Španjolske 1947. godine otišao u Argentinu. Budući da je dobro znao španjolski jezik, u novoj sredini bilo mu je lakše suočiti se s poteškoćama kroz koje su morali proći tamošnji hrvatski i drugi emigranti toga vremena. Među ostalim, jedno vrijeme radio je u uredništvu časopisa Hormigón Elástico / Elastični beton, koji je pokrenuo inž. Zorislav Franjetić, poznati stručnjak u građevinarstvu.

Usput napominjem da je Zorislav Franjetić završio Arhitektonski fakultet u Zagrebu i prije rata bio vlasnik tvornice betona u Stupniku kraj Zagreba. I on je u poraću kao emigrant dospio u Argentinu i ondje svojim radom i istraživačkim naporima uvelike pridonio razvoju graditeljstva. Osim pokretanja spomenutoga stručnoga časopisa, objavio je dvije knjige: Beton-Schnellhärtung (1969.) / Brzo stvrdnjavanje betona i Endurecimiento rápido del hormigón: hormigón pesado, hormigón ligero, materiales de construcción silicatados (1971.) / Brzo stvrdnjavanje betona: teški beton, lagani beton, silikatni građevinski materijali. Međutim, koliko se može zamijetiti, u Hrvatskoj je ostao neprepoznatljiv.

Biografska priča slavnog hrvatskog kipara s polustoljetnom britanskom adresom

Oscar Nemon (Osijek, 13. ožujka 1906. – Oxford, 13. travnja 1985.) umjetnik je koji neupitno ima svoje mjesto u hrvatskoj i europskoj povijesti modernog kiparstva, čija djela krase javne prostore svjetskih metropola poput Beča, Bruxellesa, Londona i Toronta, uključujući i umjetnikov rodni Osijek. U završnici prestižne izložbe u Velikoj Britaniji „Žene i Freud: pacijenti, pioniri, […]

Kadićev život imao je dva usmjerenja: obitelj i domoljublje. Bio je oženjen i imao je dvojicu sinova. Neumorno je radio u brizi za obitelj, a slično tomu, bio je ustrajan i u domoljubnom radu, ponajprije na kulturnom polju. Ponekad je radio i više poslova da bi osigurao obiteljske životne potrebe, ali ljubav prema domovini, njezinoj kulturnoj baštini i slobodi bila je isto toliko jaka i iskazivala puno vremena i odanosti.

Neke od kulturnih djelatnosti

Branko Kadić bio je stalni suradnik Hrvatske revije od njezina prvoga broja u izbjeglištvu (1951.). Osim što je pisao članke kulturnoga sadržaja, pratio je izdavaštvo na više jezika i napisao recenzije mnogih knjiga. Nadalje, bio je jedan od utemeljitelja tromjesečnoga časopisa Studia Croatica, ugledne argentinske revije na španjolskom jeziku. Osim što je u njoj objavljivao članke, kritike i recenzije, na španjolski je prevodio i priređivao mnoge priloge raznih autora, a zadugo je bio i tajnik uredništva. K tomu, dao je i velik obol tijekom priređivanja knjige Croacia y su destino / Hrvatska i njezina sudbina. Knjigu je izdao 1977. godine Instituto Croata Latinoamericano de Cultura / Hrvatsko-latinoamerički kulturni institut, čiji je Kadić bio član i neumoran suradnik.

Bit će korisno navesti barem neke od članaka koje je Kadić objavio u časopisu Studia Croatica. Navest ćemo hrvatski prijevod naslova: Julije Klović, skrbnik mladoga El Greca; Braća Mihanović, osnivači argentinske trgovačke flote; Život i djelo Ivana Meštrovića; Kardinal Franjo Šeper – novi prefekt Kongregacije za nauk vjere; Juraj Kastriotić Skenderbeg; Revolucionar Eugen Kvaternik – povodom stogodišnjice ustanka 1871.-1971.; Ante Starčević – ideolog hrvatske nacionalne emancipacije; Novi izrazi slikara Zdravka Dučmelića; Počast Osloboditelju Generalu San Martinu – dvjestogodišnjica rođenja; Zvonimir Katalenić, pjesnik i slikar – prva godišnjica smrti; Zdravko Dučmelić – usamljeni slikar (deveta konsekutivna izložba u galeriji Wildenstein); Treće izdanje knjige „Martín Fierro” na hrvatskom jeziku; Alejandro Dussaut – in memoriam; A. G. Matoš i Francuska – hrvatski pisac 1900. godine;B. Kadic Croacia y su destino Izložba Zdravka Dučmelića – ulja i kipovi; Retrospektivna izložba Lily Garafulić; Gostovanje opere „Nikola Šubić Zrinski“ u Kanadi i SAD-u; Šime Peličarić – drugo mjesto u Argentinskom salonu keramičara; The Association for Croatian Studies na III. svjetskom kongresu za sovjetske i istočnoeuropske zemlje; 65. godišnjica Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u; Poznati slučaj Albanca Pjetera Ivezaja; Trideseta godišnjica Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba; Pastoralni pohod nadbiskupa, kardinala F. Kuharića Argentini, Peruu i Venezueli; Sažetak: IV. međunarodni simpozij o istraživanjima u polju hrvatske kulture (4. 6. XII. 1986., Sorbonna); Hrvatski naivni slikari izlažu u Buenos Airesu; Međunarodni simpozij o Ruđeru Boškoviću u Rimu; Stoljeće Katoličkog sveučilišta u Čileu – doprinos hrvatskih iseljenika – prisutnost hrvatske zajednice; Anali Ugarsko-hrvatske škole u Bolonji (sažetak iz „Vjesnika“, Zagreb, 5. 12. 1988.); Hrvatsko-argentinski slikar Zdravko Dučmelić; Disident Paraga u Kanadi; Djelatnost disidenta Dobroslava Parage.

Dana 3. srpnja 1991. preminuo je u Buenos Airesu, u 72. godini. Bio je sretan što je doživio osvit hrvatske slobode i neovisnosti.

Među dobitnicima najvećeg američkog vojnog odličja nalaze se petorica Hrvata. Ovo je priča o jednom od njih

Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]

U svijetu sam upoznao lijep broj Poljičana. Trojica od njih bila su veoma zapažena u radu na kulturnom polju u iseljeništvu: Edo Pavičević, Ante Kadić i Branko Kadić. Sva trojica bila su zaista ponosna na svoju nekadašnju Poljičku Republiku i Poljica, moglo bi se reći i zaljubljena, ali ništa manje nisu voljeli svoju Hrvatsku i radili za njezinu slobodu.

dr. Ante Čuvalo

Među dobitnicima najvećeg američkog vojnog odličja nalaze se petorica Hrvata. Ovo je priča o jednom od njih

Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]

Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji misionar o. Ante Gabrić, koji je na putu proglašenja blaženim. Također, jedan čileanski Hrvat, liječnik Antonio Rendić, bio je još za ovozemaljskoga života prepoznat kao oličenje Božje ljubavi. Za njega se rijetko čuje, osim u sjevernom Čileu i rodnom mu Sutivanu na Braču, zato neće biti na odmet ako ga (bolje) upoznaju Hrvati diljem domovine i svijeta.

Odnesoše ga u bijeli svijet

Ivo Ante/Antonio Rendić Ivanović rođen je 2. prosinca 1896. u Sutivanu na Braču od oca trgovca Jure Rendića Jutronića i majke Magdalene Ivanović Didak. U obitelji se rodilo četvero djece, trojica sinova i kći. Kao i mnogi Bračani toga vremena, Jure Rendić i stariji mu sin su 1899. za stalno odselili u Čile, u Antofagastu, a Magdalena i dvojica mlađih sinova pošli su za njima godinu dana poslije toga. Kći se rodila u Antofagasti, bila je neudana i brinula se za Antu u njegovim starijim godinama.

Tadašnjemu valu iseljavanja iz Sutivana, odnosno s hrvatskih otoka općenito, uvelike su pridonijela dva čimbenika. Prvo, bečka je vlast dopustila (1891.) bescarinski uvoz talijanskih vina na štetu domaćih vinogradara, i drugo, pošasti filoksere i peronospore uništile su vinograde krajem 19. stoljeća. Dojučerašnja velika proizvodnja i bogata trgovina vinom naglo su se rasule kao na žegi rasušena stara vinska bačva. Da bi se preživjelo i osigurala bolja budućnost svojoj djeci, mnogi su pošli preko Atlantika. I Jure Rendić je s obitelji dospio u Čile, u grad Antofagastu, u kojem je bila najstarija (c. 1870.) hrvatska naseobina u toj zemlji.

Ante, odnosno Antonio, pohađao je pučku školu u Antofagasti, koju su držali Englezi, te srednju školu (Liceo) u Copiapó, gradu oko 500 km južno od Antofagaste. Nakon završenoga studija medicine na sveučilištu u Santiagu, Universidad de Chile (1921.), vratio se u Antofagastu, otvorio liječničku ordinaciju u svojoj kući i u tom gradu proveo cijeli život.

Brak je sklopio (1922.) s Čileankom iz Copiapóa Amy Jenkin Richards (1896. – 1979.). Bila je potomak britanskih roditelja koji su se doselili u Čile. Nisu imali djece, pa su bili vrlo bliski djeci Antina mlađega brata Mate. Nadodajmo, Matina kći, Amalia Rendic García (1930. – 1986.), bila je sveučilišna profesorica u Santiagu i poznata čileanska književnica.

Osim što je Antonio Rendić bio liječnik angločileanske tvrtke, jedno vrijeme služio je i kao liječnik i direktor Čileanskoga Crvenog križa te bio dugogodišnji djelatni član Treće vatrogasne postrojbe „Pascual Baburica“ u Antofagasti, koju su utemeljili hrvatski doseljenici.

Rendićev dugogodišnji život odlikuju dvije odrednice: bio je ne samo liječnik nego i humanitarac „opće prakse” te nadaren i uspješan pjesnik.

Jedan od poznatih hrvatskih novinara koji je izbjegao oštricu mača komunističke ‘pravde’

Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1995. iz 2017. doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, […]

Pjesništvo

Rendić je pod pseudonimom Ivo Serge objavio više od pedeset knjiga poezije. Luka Fertilio, također Bračanin, poznati hrvatski novinar, pjesnik, esejist, politički emigrant i profesor u Čileu, napisao je (1969.) da su Rendićeve pjesme „nježne i tople, zanosne i žarke… [u njima] vibriraju vjera i ljubav”.

A o duhovnosti Rendićevih pjesama, Fertilio reče: „Savršena i radosna vjera u konačnu pobjedu Čovjeka, u pobjedu reda, sklada, dobrote, ljubavi! Konačni cilj i najviši smisao povijesnog života je spas neumrlih duša. Vođa i vojskovođa je Krist, spasitelj svijeta. U zbirci Pod Križem pjesnik razgovara s Njim, s Razapetim, pita ga, moli, kaje se, obećava. Zna, da nas nikakva znanost, nikakva tehnologija ne može spasiti: one su hametom potučene, one su na optuženičkoj klupi. Optužuju ih Prvi i Drugi svjetski rat, ciklus revolucija, masovnih pokolja, degeneracija i desperacija roda ljudskoga. Hirošima! Pjesnik šapće: ‘Možeš nas spasiti samo Ti, koji si Žrtva i Pobjednik!’”

U pjesmi Poruka djeci koja će doći, pjesnik poručuje:

Sine,
mijesi hljebove mira,
poljubi ih
i porazdijeli sve.

Onda se sljubite, djeco,
pružite si ruke,
igrajte kolo mira
i otvorite duše
svijetlu novoga svijeta
preporođena u ljubavi.

(preveo L. Fertilio)

Uzalud nikad nije

Ne biraj nikad, kome ruku pružiš.
Život je tajna i nekad se desi
te ruže procvat usred ciče zime
a voda proključa sred pustinje žedne.

Vjeruj, ljubav nikad uzaludna nije.
Sred kamene stijene grm samotan, opor,
nudi svom cvijetu golo srce svoje
a samotna pustoš zlatnim klasjem rodi.

Ne gledaj onog, kome pomoć daješ.
Brzo se udalji uz osmijeh i pozdrav.
U čovjeku svakom brata svoga traži.

Poklanjaj i ljubi, ali davaj tako,
da nikada nisi sve od sebe dao…
Milosrdna ljubav nikad zalud nije.

(preveo L. Fertilio)

Uobičajeno se ističe da je napisao i tekst za himnu Antofagaste koja je, moglo bi se reći, trajni glazbeni spomenik našemu Bračaninu.

Osim pjesama, Rendić je više od 30 godina pisao svoja razmišljanja za nedjeljno izdanje tiskovine El Mercurio de Antofagasta. Bila je to poetska proza koja je čitatelje pobuđivala i pozivala, kako netko o tome napisa, „da pronađu mir i sreću u nježnosti djeteta, u radosti dobro obavljenog posla ili u bratskoj gesti prema bespomoćnima.”

„Liječnik siromašnih“ i „apostol skromnih“

Dr. Rendić živio je i radio u samotnoj i tihoj ulici u Antofagasti. Njegova kuća bila je uočljiva samo po dugim redovima bolesnika, ponajviše žena i djece, koji su pristizali pred njegova vrata tijekom cijeloga dana. Nije bilo papirologije. On je jednostavno primao svakoga tko je došao. Onaj tko nije mogao, nije ni platio! Osim toga, mnogima je kupovao i lijekove, pa čak i davao novac da bi mogli platiti voznu kartu za dom. Njegovo čovjekoljublje nije imalo granica.

Antonio je bio živi uzor holističkoga liječenja, ublažavao je i liječio ne samo fizičku bol. Nastojao je ljudima olakšati životne patnje i druge okolnosti u kojima su se našli. U svakoj osobi vidio je Božje stvorenje, brata i sestru. Služio je ljudima s velikom poniznošću i uvijek s osmjehom na licu. Imao je izniman osjećaj za obespravljene i ponižene. Zato je prozvan „liječnikom siromašnih” i „apostolom skromnih”.

Priča o nadi usred očaja, vjeri unatoč poteškoćama i ljubavi koja nadilazi sve rane: Nisam bio odbačen, nego izabran

Duga procesija svećenika i đakona ispratila je u subotu mrtvački sanduk s tijelom đakona Roberta Boba Boharića iz crkve svete Marije u Riversideu, predgrađu Chicaga. Đakon Bob, voljeni suprug, marni otac i djed, priznati sudac i javni tužitelj te dugogodišnji đakon Nadbiskupije Chicago preminuo je 11. siječnja nakon duge i teške bolesti. Svetu misu zadušnicu, […]

Skroman, ali itekako prepoznat

Premda uvijek tih i skroman, mnogi su uočili njegovu veličinu i iskazali mu dužne počasti. Nabrojimo samo neke.

Nominiran je (1953.) za Viteza „Zlatnog sidra” (Caballero del Ancla de Oro), najviše priznanje koje dodjeljuje općina Antofagasta. Tijekom života primio je pet raznih općinskih priznanja.

Papa Pavao VI. dodijelio mu je (1963.) odličje Viteza zapovjednika „Reda svetog Silvestra“ za njegovu velikodušnu predanost najugroženijima.

Čileanska vlada dodijelila mu je (1971.) „Zlatnu medalju“ za 50 godina istaknutoga liječničkoga rada.

Čileanska vlada dodijelila mu je (1971.) Odličje za zasluge Republici (La Condecoración Servicios Meritorios a la República).

Provincijska vlada proglasila ga je (1978.) „Slavnim sinom Antofagaste“.

Izabran je (1985.) za počasnoga člana Medicinske akademije, a Čileansko liječničko udruženje odalo mu je (1991.) počast za 70 godina istaknutoga profesionalnoga rada.

Dobio je nekoliko književnih nagrada, te počasno priznanje na nacionalnom natjecanju poezije i nagradu Atenea de Arica.

Bio je dopisni član Čileanske medicinske akademije; član-emeritus Čileanskoga liječničkoga udruženja; osnivač Književnoga kruga Antofagaste; član Sjevernoga instituta za književnost… Njegovo ime nosi jedna od glavnih ulica u Antofagasti (Avenida Antonio Rendic) i na njoj se nalazi „Obiteljski zdravstveni centar dr. Antonija Rendića”. Nadalje, ime Antonio Rendić nosi jedna srednja škola i sveučilišni koledž te nagrada za društvene zasluge… Postavljena je i njegova skulptura u centralnom dijelu Antofagaste.

Poznati autor José Miguel Armendáriz Azcárate objavio je (1998.) knjigu Antonio Rendic Ivanovic: médico de los Pobres / Antonio Rendić Ivanović: liječnik siromaha, koja je publicirana u nekoliko izdanja, a Eva Reyes-Gacitúa objavila je (2024.) knjigu Antonio Rendic, Itinerario espiritual de un poeta / Antonio Rendić, duhovno putovanje jednog pjesnika.

Sluga Božji – glas naroda

Dr. Antonio Rendić preselio se u vječnost 15. veljače 1993. godine. Pokopan je iz mjesne katedrale. Velike posmrtne počasti iskazale su mu gradske vlasti i narod, ali posebice narod.

Budući da je bio prepoznat kao živući svjedok vjere i ljubavi Božje, vodstvo lokalne Crkve ga je, slušajući glas naroda, proglasilo (2011.) slugom Božjim i time pokrenulo postupak za njegovu beatifikaciju. Vjerujemo da će i ovaj sin hrvatskoga naroda u skoroj budućnosti biti proglašen blaženim, a potom i svetcem opće Crkve.

Rodni kraj u srcu

Devedeset godina proveo je u svijetu, ali svoje rodno mjesto nosio je u srcu – o njemu je sanjao. To dokazuje i ova pjesma.

Sutivan

Moja domovina, dom mojih predaka,
izgubljen u zavoju mora,
ti si komadić Obećane zemlje
okružen vinogradima i cvijećem.

U tvojim poljima prekrivenim zelenilom,
šafran miriše, a zrak sjaji
zlatom zlatne kamilice
koja sjaji veličanstvenim sjajem.

Nema ničega, baš ničega od tebe čega se ne sjećam.
I kad te se sjetim, moje srce se gubi
duž jasnih staza mog djetinjstva.

Preminuo je Ilija Letica, čovjek koji je proizvodio 70 posto sve plastične ambalaže u Americi

Hrvatska naseobina u Detroitu i okolici nekoć je bila brojčano velika i djelatna. Tamo su Hrvati pristizali već krajem 19. stoljeća, a kada je Ford otpočeo (1913.) masovnu proizvodnju automobila rabeći „tekuću vrpcu”, brojni hrvatski doseljenici pohrlili su zbog posla u Detroit i relativno brzo se organizirali. Još 1907. utvrdili su ogranak hrvatskoga potpornoga društva […]

I ne htijući, ponekad, iznenada
vraćam se vremenu, s poštovanjem,
i postajem opijen, u njenom svjetlu i njenom mirisu.

dr. Ante Čuvalo

‘U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem’

Hrvati su obogatili moderni svijet solidnim brojem glazbenika koji su bili visoko cijenjeni i izvan granica Hrvatske, od slavnih opernih pjevačica, violinista, klavirista, gitarista i dirigenata, do pjevača zabavne glazbe. O nekima od njih već sam pisao, a ovdje ću predstaviti čovjeka za kojega se rijetko, ako ikada, čuje. Nisam siguran da se violinist Zlatko […]

Nekoliko detroitskih Hrvata postalo je poznato diljem Amerike pa i šire. Na primjer, pjevač Guy Mitchell (Albert George Crnić, podrijetlom iz Mrkoplja); oskarovac u crtanom filmu Joseph Petrović, podrijetlom iz Srijemske Mitrovice; košarkaš Rudy Tomjanović, podrijetlom iz Like; Franjo Vlašić, rodom iz Livna, i sin mu Josip, „osvojili” su Ameriku svojim kiselim krastavcima i kupusom… U industrijskoj proizvodnji bio je poznat John Dražić (Drazick), rodom iz Bribira, vlasnik velike „Northeastern Tool and Die Corp”. A od doseljenika (emigranata) koji su pristigli nakon Drugoga svjetskoga rata, najuspješniji je bio Ilija Letica. On je ostavio trajan trag u Americi i šire u proizvodnji plastičnih spremnika za višestruku uporabu.

Od Tomislavgrada do Amerike

Ilija Letica rođen je 30. studenoga 1933. godine od oca Ante i majke Anđe u selu Kovači, nedaleko od Tomislavgrada (Duvna). Bio je najmlađi od devetero djece u obitelji. Prve razrede škole pohađao je u rodnom kraju. Godine 1947. otišao je u Jesenice, u Sloveniji, i ondje nastavio školovanje do 1951., a tada je s jednim prijateljem pobjegao preko granice u Austriju. Ilija, kao i mnogi drugi, nije htio živjeti u jugo-komunističkoj tiraniji. Bio je željan slobode. Premda je dobio pravo boravka u Austriji, Ilija i njegov kolega pošli su u Njemačku. Ilegalno, naravno!

U Njemačkoj ga je prihvatila američka vojna služba i dobio je politički azil. Tijekom tamošnjega boravka radio je razne poslove i družio se s hrvatskim emigrantima, ali je išao i na tečajeve engleskoga jezika, te uz pomoć katoličke crkvene organizacije pohađao sveučilišni studij iz metalurgije.

Na tečaju engleskoga jezika upoznao je Njemicu Gudrun Röder s kojom se vjenčao 1954. godine u Kaiserslauternu. Prvo dijete (Mara) rođeno im je 1955., a iste je godine mlada obitelj stigla u Kanadu. Ali u njoj nisu dugo ostali. Naime, Ilija je 1957. dobio inženjerski posao u tvrtki „Ford” i pošao u Detroit, a zatim se k njemu preselila i obitelj. Nedugo zatim, iz „Forda“ je Ilija prešao raditi u tvornicu plastike u Greenvilleu, Michigan, jer ga je ta relativno nova industrijska grana zanimala i tu je vidio velike mogućnosti napretka.

Veliki uspjesi

Nakon pomnoga istraživanja raznih poslovnih mogućnosti, Letica je pronašao svoju „nišu” u američkoj industriji. Godine 1967. utemeljio je u Rochesteru, Michigan, tvrtku „Letica Corporation” i dao se na proizvodnju plastičnih kontejnera od pet galona (c. 19 litara), koji se rabe za razne proizvode, od boja i drugih kemikalija do pakiranja prehrambenih proizvoda. Prve velike narudžbe stigle su od proizvođača kiselih krastavaca koji su, na Ilijin nagovor, počeli rabiti plastičnu umjesto metalne ambalaže.

Rasle su potražnja i proizvodnja. Letica je postao jedan od najvećih proizvođača plastičnih spremnika u Americi. Godine 1991. Letičina korporacija pokrenula je odjel za potrebe onih koji se bave uslugama brze hrane i počela proizvoditi čaše, poklopce i druge potrepštine u toj grani poslovanja.

Početkom 21. stoljeća „Letica Corporation” brojila je 13 tvorničkih pogona diljem Amerike, a imala je i licencije u Japanu, Venezueli i Portoriku. Tvrtka je proizvodila oko 70 posto sve plastične ambalaže u Americi.

Jedan od poznatih hrvatskih novinara koji je izbjegao oštricu mača komunističke ‘pravde’

Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1995. iz 2017. doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, […]

Domoljubni rad

Ilija Letica nije se bavio, što se zvalo, hrvatskom emigrantskom politikom niti je za to imao vremena, ali nije bio ni apolitičan! Poznavao sam ga od davne 1972. godine i poznate su mi njegove djelatnosti na hrvatskoj njivi. Pratio je događanja među Hrvatima na lokalnoj razini, kao i sve što se događalo u domovini i svijetu. Prividno je bio postrani, ali je pomagao tamo gdje je smatrao da treba pomoći. Nadalje, u američkoj politici bio je vjeran republikanskoj stranci. Poznavao je vodeće ljude te stranke u državi Michigan, a i na federalnoj razini, uključujući i neke od predsjednika. Kao gorljivi antikomunist i antijugoslaven, gdje god je imao prigodu, tumačio je Amerikancima da Hrvati žele slobodu i državnu samostalnost.

Već u listopadu 1989., dakle prije pada Berlinskoga zida (9. studenoga 1989.), Letica je sa suradnicima otpočeo s pripremama na okupljanju domoljubnih snaga u Americi da bi mogli zajednički nastupati pred američkim utjecajnim krugovima u Washingtonu. To je urodilo (i) dvodnevnim skupom, nazvan „Forum on Croatian Affairs” (Park Hyatt Hotel, 26. – 27. veljače, 1990.), kojemu je organizator i sponzor bio sam Ilija Letica. Među prisutnima bilo je američkih kongresnih zastupnika, politologa, povjesničara, a bio je i predstavnik State Departmenta koji je branio politiku čuvanja Jugoslavije. Na kraju drugoga dana bilo je upriličeno svečano primanje u prostorijama američkoga Kongresa na kojem su se okupili brojni hrvatski prijatelji iz američke politike. Tih je dana bio i početak udruge Croatian American Association (Hrvatsko-američka udruga) kojoj je Letica zadugo bio na čelu, a promicala je i branila interese Hrvatske i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Bilo je očito da nadolaze povijesne prekretnice, da je i za Hrvate kucnuo pravi čas. Letica nije čekao, nego se dao na posao. Ulagao je vrijeme i novac. Među ostalim, brinuo se da iz Amerike odu što ugledniji promatrači prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj (travanj-svibanj 1990.) i s njima mladi Hrvati iz Amerike kao prevoditelji. Svemu tomu trebala je logistička priprema, kao i prijevod izbornoga zakona, rezultata i slično.

Nadalje, ne treba zaboraviti da je Letica stajao i iza masovnoga okupljanja Hrvata iz cijele Amerike i Kanade u Washingtonu 26. srpnja 1991. pod imenom „Croatian Peace and Freedom March” (Hrvatski pohod mira i slobode). Okupljanje i govori bili su kod „Washington monumenta”, poslijepodne je povorka otišla pred Bijelu kuću, a predvečer je bila zajednička molitva u Nacionalnoj bazilici Bezgrješnoga začeća. Bili su to dani okupljanja hrvatskih snaga u Americi, a Ilija je prednjačio i nije škrtario.

Ništa nije za sebe tražio

Letica je imao viziju i bio neumoran u radu. To ga je dovelo do velikih uspjeha u poslovnom svijetu. Slično je zamišljao slobodnu hrvatsku državu u kojoj će živjeti slobodni ljudi s vizijom i spremnošću da svojim radom osiguraju bolju budućnost sebi i hrvatskom narodu. Znao je reći: „Što god mogu drugi, možemo mi još bolje!” Ali je relativno brzo shvatio da vladajuća klasa u Hrvatskoj ne dijeli s njim viziju hrvatske budućnosti niti je spremna znojiti se za nacionalne ideale.

Zato je Letica bio sumnjičav prema političarima koji su tada pristizali iz Hrvatske, a i on je njima postao hrvatsko-američka enigma. Nije se ni čuditi. On je bio američki „self-made man”, a na drugoj strani bili su ljudi socijalističke samoupravne „proizvodnje”. Tako je Letica s vremenom postao nevidljiv na pozornici hrvatske zbilje. Nastala je „gužva” pred vratima interesa i slave, a njemu od toga svega ništa nije trebalo. Nije se „gurao” jer ništa od Hrvatske nije ni tražio. Sve je radio iz ljubavi prema slobodi i domovini.

Tko je Ilija Letica, čovjek koji je u Americi izgradio milijunski posao od papira i plastike?

Ilija Letica osnivač je istoimene korporacije u Rochesteru, u saveznoj državi Michigan. Tvrtku je pokrenuo 1967. godine, proizvodeći plastične kante zapremnine pet galona. Danas potpisuje razne industrijske proizvode za pakiranje, s postrojenjima diljem Sjedinjenih Američkih Država te nizom licenci u Japanu, Venezueli, Portoriku i diljem svijeta. Rođen u je Duvnu, danas poznatom kao Tomislavgrad, kao […]

Ilija i Gudrun, koja je i hrvatski lijepo govorila, živjeli su u skladnom braku oko 70 godina. Imali su četvero djece, tri kćeri i jednoga sina. Gudrun je umrla 6. srpnja 2024., a Ilija 2. ožujka 2025. godine.

dr. Ante Čuvalo

Novi život u Argentini: Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne

Čitajući ili slušajući ljudske životne priče lako uočimo kako se u našim životima višeput dogode „slučajni” susreti i zaokreti koji nas odvedu tamo gdje nismo planirali, pa ni sanjali o takvim ishodima. I dobro je da ne znamo što nas čeka na životnom putu. Ali itekako je važno kako se koristimo prilikama koje nam život […]

Hrvatski useljenici, bili oni ekonomski ili politički emigranti, gdje god su pristigli, pripadaju prvoj skupini. Oni su itekako pridonijeli razvoju zemalja koje su im dale utočište i omogućile siguran i stabilan život. Hrvati koji su dospjeli u Argentinu jedan su od vrsnih primjera uspješne obostrane dobrobiti, posebice oni koji su tamo stigli kao politički emigranti poslije Drugoga svjetskoga rata. Većina su bili visokoobrazovani ljudi. Nakon početnih izbjegličkih muka, dali su velik doprinos tamošnjem napretku gospodarstva, znanosti i školstvu. Dobro je poznat primjer hrvatskih šumarskih znanstvenika koji su dali velik obol razvoju tamošnje geodezije i šumarstva.

Ovdje ću čitatelje upoznati s Hrvatom koji je ne samo pridonio nego i postavio temelje znanosti arhivarstva u Argentini, a moglo bi se reći i u cijeloj Južnoj Americi. Bio je to Zlatko Tanodi.

Put do Argentine

Zlatko Tanodi rođen je 1. rujna 1914. u Brezničkom Humu, dvadesetak kilometara južno od Varaždina. Srednju školu završio je u Varaždinu i zatim studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1933. – 1937.). U Varaždin se vratio 1938. i zaposlio u tamošnjem Gradskom arhivu, u odjelu za srednjovjekovne dokumente. Istovremeno je bio predavač u tamošnjoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji.

Kao izniman znanstvenik i na preporuku poznatoga sveučilišnoga profesora dr. Mihe Barade (1889. – 1957.), Tanodi je iz Varaždina 1940. prešao raditi u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Iako je bio zdušno zauzet arhivističkim radom te proučavanjem starih rukopisa i natpisa, uspio je na Zagrebačkom sveučilištu postići (1944.) titulu doktora povijesnih znanosti. Tema njegove disertacije bila je Zagrebačka „Zlatna bula“.

Tanodi je početkom 1945. bio predložen i potvrđen za profesora pomoćnih povijesnih znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali to je imenovanje propalo. Pristigla je nova država i revolucionarna komunistička vlast. Umjesto sveučilišnoga profesora, Zlatko je postao izbjeglica.

I za jednoga vrhunskoga znanstvenika koji je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske samo istraživao srednjovjekovne dokumente nije bilo milosti. Brzo je shvatio da mu je i život u opasnosti. Zbog toga je u studenom 1945., riskirajući život, sam prešao austrijsku granicu, a supruga i kći ostale su u Zagrebu. Tražio je sigurnost života i slobodu.

Vratila se iz Argentine pa shvatila: Nikada nisam vidjela toliki postotak dobrih ljudi kao u Hrvatskoj

Tisuće Argentinaca više od 20 godina nakon objave romana Maria Jozefa Ezcurra i dalje uživaju o priči zabranjene ljubavi junaka argentinskog narodnooslobodilačkog rata Manuela Belgrana. No, manji broj ljudi zna kako iza ovog bestsellera stoji pero Carmen Verlichak, Hrvatice koja je godinama živjela u toj zemlji. Donedavno… U sklopu serijala o povratnicima, razgovarali smo s […]

Nakon nekoliko dana provedenih u pritvoru jer je ilegalno prešao granicu, dospio je u Graz i uskoro upisao studij prava. Boravio je jedno vrijeme i u Salzburgu, a zatim, uz savjet, preporuku i pomoć nekoliko franjevaca, stigao u Rim. Austrijsko-talijansku granicu prešao je pješice ilegalno u veljači 1947. U Rimu je radio u svojoj struci te pohađao tečaj arhivistike u Tajnom vatikanskom arhivu i bibliotekarstva u Apostolskoj vatikanskoj biblioteci. No poslovi u Rimu nisu davali nadu u sigurniju budućnost za njega i obitelj, koju je namjeravao dovesti iz Hrvatske, pa je (1948.) otplovio u Argentinu.

Novi dom, novi početci i veliki uspjesi

Svi su početci teški, posebice imigrantski. Još su složeniji kad se dođe u stranu zemlju u zrelim godinama i to s doktoratom iz humanističkih znanosti. Nova sredina, novi jezik, a diplome ne znače mnogo – sve ispočetka. I Tanodi, kao i mnogi hrvatski emigranti njegova naraštaja, otpočeli su s radom fizičkih poslova. Bio je zaposlen u tvornici tkanina u Buenos Airesu, a istovremeno je pohađao tečaj računovodstva. I zaista, to mu je pomoglo naći bolji posao u Comodoro Rivadavia, u jednoj velikoj građevinskoj tvrtki. Taj ga je posao odveo u daleku Patagoniju i ondje je ostao do 1953.

Na sreću, u Patagoniji se povezao s Visokim institutom za patagonijska istraživanja. Njegovo obrazovanje i znanstvene sposobnosti bile su zapažene te je pozvan za profesora paleografije i diplomatike (a od 1956. i srednjovjekovne povijesti) na Filozofskom fakultetu Nacionalnoga sveučilišta u Córdobi. Godina 1953. bila je za njega zaista sretna, vratio se svojoj profesiji i postao sveučilišni profesor, a iz Zagreba su k njemu pristigle supruga i kći.

Osim profesorskih odgovornosti, Tanodi je utemeljio (1959.) i bio ravnatelj Arhivističke škole na Fakultetu sveučilišta na kojem je predavao. Na sreću, imao je punu podršku vodstva sveučilišta. Bila je to jedina škola za obrazovanje novih arhivista u Argentini, pa je održavao i jednotjedne tečajeve u raznim gradovima kako bi uzdignuo kvalitetu arhivarstva u toj velikoj zemlji.

Zahvaljujući njegovim arhivističkim djelatnostima, znanstvenomu profesionalizmu i ljudima u svijetu koji su s njim bili povezani, 1961. utemeljen je Interamerički centar za formiranje arhiva, poslije preimenovan u Interamerički centar za razvoj arhiva. Godine 1972., Arhivistička škola u Córdobi izabrana je za sjedište Interameričkoga centra za razvoj arhiva, gdje su održavani međunarodni godišnji (i povremeni) tečajevi za studente arhivarstva iz cijele Latinske Amerike (Meksika, Gvatemale, Nikaragve, Hondurasa, Santo Dominga, Haitija, Kostarike, Paname, Venezuele, Kolumbije, Brazila, Bolivije, Čilea, Paragvaja, Urugvaja…). Uza sve obveze na sveučilištu i u Interameričkom centru, objavio je više od sto znanstvenih radova iz svoje struke na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Tanodi je u Argentini bio profesor 31 godinu, 25 godina vodio je Arhivističku školu i 12 godina Interamerički centar za razvoj arhivarstva. Susretao se s raznim problemima, ali sve ih je prebrodio. Njegovi bivši studenti živjeli su po raznim zemljama Latinske Amerike, neki su postali uspješni profesori i znanstvenici, a svi su mu ostali prijatelji. Od 2003. godine dan njegova rođenja (1. rujna) obilježava se kao Dan arhivista Južne Amerike.

Ministar poziva Hrvate iz Argentine na povratak: Možete pridonijeti jačanju demografske slike u RH!

“Hrvati iz Argentine mogu pridonijeti jačanju demografske slike Hrvatske te predstavljaju veliki potencijal u pogledu određenih profila zanimanja koji su potrebni hrvatskom gospodarstvu”, rekao je hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman u srijedu u Buenos Airesu. Ministar se tog dana susreo s predstavnicima Argentinsko-hrvatske gospodarske komore (CACIC), a istaknuo je kako „iskustvo […]

Životne vodilje: vjera, obitelj i domovina

U svojoj životnoj priči Tanodi pripovijeda kako je odrastao u „liberalnom građanskom okružju i kršćanskoj tradiciji“, a čvrsta kršćanska, odnosno katolička uvjerenja stekao je tek kao zagrebački student. Nakon proučavanja različitih svjetonazora, prigrlio je kršćanska učenja rasvijetljena zapadnjačkim racionalizmom. Od tada do smrti ostaje vjeran Kristovu učenju. Druge dvije vrijednosti koje su bile vodilje na njegovu životnom putu bile su obitelj i domovina, bolje reći: domovine. Volio je Hrvatsku i Argentinu, koja je pružila njemu i njegovoj obitelji novi dom i slobodu. U Argentini mu se rodilo još troje djece koje je brižno čuvao i odgajao u vrjednotama koje je on kroz život slijedio.

Zlatko (Aurelio) Tanodi, znanstvenik svjetskoga glasa, utemeljitelj moderne arhivistike u Južnoj Americi, napustio je ovozemaljski život u Córdobi 14. srpnja 2011.

dr. Ante Čuvalo

U hrvatskoj emigraciji postoje tri skupine ljudi. Ovo je priča o pripadnici treće

U hrvatskom iseljeništvu (i emigraciji) u Americi ima golem broj potomaka drugoga i trećega (pa i dalje) naraštaja koji su bili i ostali ponosni na svoje hrvatsko podrijetlo. Ako pak malo pobliže pogledamo, po „stupnju” dubine njihova hrvatstva do osamostaljenja Hrvatske mogli bismo ih razvrstati u (najmanje) tri skupine. Počet ćemo od onih koji su […]

Na primjer, od titoističke ruke ubijeni su trogodišnja Dinka Domačinović u Buenos Airesu (1960.); 26-godišnja Tatjana Ševo i njezina devetogodišnja kći Rosemarie (1972.) u Italiji; disident Stjepan Đureković (1983. u Njemačkoj) i njegov mladi sin Damir (1987. u Kanadi); među otetima bio je i pjesnik Vjenceslav Čižek (iz Italije 1977.)… A među više od dvadeset neuspjelih atentata bio je onaj na obitelj Deželić u Njemačkoj, kad su Berislav Đuro Deželić, njegova supruga Marija i kći Marijana (u visokoj dobi trudnoće) bili ranjeni, ali su, srećom, preživjeli stravičan zločinački napad.

Takvi zločini ukazuju da je jugo-režim vodio otvoreni trajni rat protiv hrvatskih domoljuba u svijetu, odnosno protiv same ideje hrvatske nezavisnosti.

Znameniti korijeni i karijera

Berislav Đuro Deželić potomak je znamenita hrvatskoga roda Deželića. Rođen je u Zagrebu 5. veljače 1896. Otac mu je bio dr. Velimir Deželić, pjesnik, književnik, bibliotekar, leksikograf, poliglot i višestruki znanstvenik.

U mladim godinama, već kao gimnazijalac, Berislav je bio među prvacima nekoć poznatoga, a danas gotovo zaboravljenoga Đačkoga generalnoga štrajka (1912.) u Zagrebu i diljem Hrvatske – kada su hrvatski mladići i djevojke podignuli hrabar glas otpora opresiji i nepravdama.

Nakon srednje škole, Deželić je studirao ekonomske, komercijalne i društvene znanosti. Diplomirao je na zagrebačkom sveučilištu i zatim postigao titulu doktora. Tijekom i nakon završenih studija, osim što je bio aktivan sudionik svih domoljubnih kretanja, bio je i uspješan pisac. Objavljivao je članke, eseje i rasprave.

Deželićeva početna politička orijentacija bila je pravaška, ali je nakon nekoliko godina postao sljedbenikom učenja braće Radića i djelatan u redovima Hrvatske seljačke stranke. Među ostalim, bio je dužnosnik u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, u prvoj Hrvatskoj obrtnoj banci i ravnateljem u filmskom poduzeću „Urania-Helios”.

Nakon što je Stjepan Radić ušao u beogradsku političku arenu, Deželić je od 1926. do 1932. bio djelatan u Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje države. Prvo je bio u Južnoj Americi i, među ostalim, proučavao tamošnje iseljeničke (ne)prilike. Zatim je premješten u Njemačku i postao izaslanik za socijalnu skrb radnika iz Jugoslavije koji su ondje zarađivali koru kruha. Tijekom međuratnih godina napisao je dvije knjige, Naša emigracija u Njemačkoj (Zagreb, 1932.) i Sinovi Sunca. Historijski roman iz doba Atahualpe, posljednjega Inke od Perua – XVI. vijek (Zagreb, 1936.). Nakon izlaska iz državne službe utemeljio je u Zagrebu trgovačko zastupništvo koje je uspješno vodio do kraja Drugoga svjetskoga rata.

Deželićeva poratna sudbina bila je jednaka kao i velikoga broja Hrvata koji su preživjeli rat. Njegova je tvrtka oduzeta, a on poslan na robiju i bio lišen svih građanskih prava. Proveo je četiri godine (1945. – 1949.) u tamnicama na Savskoj cesti i u Novoj Vesi. Kada je Berislav pušten „na slobodu”, obitelj Deželić uspjela je umaknuti ispod jugo-komunističkoga jarma i nastanila se (1954.) u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

‘U domovini si bio nešto, a u Parizu ćeš biti ništa’

Srgjan pl. Tucić rođen je u Požegi 9. veljače (ponegdje se navode 9. i 29. ožujka!) 1873. od oca Dragutina pl. Tucića Sokolovačkoga i majke Karmele pl. Jovanović. Temeljnu naobrazbu stekao je u Virovitici i Požegi. Nakon (ponovljenoga) četvrtoga razreda gimnazije upisao je i uspješno završio (1889.) Kraljevsku obrtnu školu u Zagrebu. Premda je po […]

Život u emigraciji

Nakon dolaska na slobodu obitelj Deželić živjela je u Düsseldorfu. Kao dobar poznavatelj jezika i njemačkoga društva Berislav je bio na čelu organizacije koja je pomagala Hrvatima (i drugima) u potrebi i brinula se za njihovu socijalnu pomoć u Zapadnoj Njemačkoj. Među ostalim, bilo je poznato i njegovo zalaganje da Međunarodni crveni križ ustroji radnu skupinu koja bi ispitala ratne i poratne zločine Titovih sljedbenika.

Berislav Deželić bio je jedan od uglednih hrvatskih glasova koji se čuo ne samo među Hrvatima u Europi nego i šire. Osim što je bio angažiran u pomaganju potrebitima, posebice onima koji su bili na udaru Titova režima, objavljivao je članke u više hrvatskih emigrantskih glasila, posebice tjedniku Danica u Chicagu, uvijek pozivajući na složan i djelatan rad za slobodu domovine. Zbog društvenoga i kulturnoga djelovanja i njegova javnoga rada općenito, Deželić je došao na udar jugoslavenskoga režima. Znali su dobro da on nije nikakav terorist ili upleten u nekakvo terorističko djelovanje, ali kao ugledna i poštovana gospodina, koji je riječju i djelom unosio stabilnost u hrvatskim emigrantskim redovima, pokušali su ga likvidirati. Ne samo njega nego i njegovu obitelj.

Atentat

Bilo je to 30. lipnja 1965. kada su ubojice, glumeći da traže socijalnu pomoć, ušli u dom Deželića i iz pištolja pucali na Berislava, suprugu mu Mariju i kćer Marijanu, koja je baš tih dana iz Münchena sa suprugom Nahidom Kulenovićem došla roditeljima u posjet. K tomu, Marijana je bila trudna. Ali krvnici nisu imali milosti. Sreća je da nisu pucali u dijete u njezinoj utrobi.

Svi su prevezeni u bolnicu, gdje su liječnici spasili ne samo njihove živote nego su Marijani izvadili i dijete iz utrobe i u takvim se (ne)prilikama rodio Džafer Kulenović. Nažalost, njegova oca Nahida ubili su udbaški zločinci u Münchenu 1969.

Njemačka je policija brzo otkrila imena udbaških agenata, ali oni su im s lakoćom pobjegli. To su bili: Stjepan Palfi, njegova žena Nada Palfi (Žalac), Vinko Mravičić, njegova ljubavnica Gisela Syparek i Ratomir Stanišić. Jedino je, na temelju Interpolove tjeralice, 1980. u Trstu uhićen Ratomir Stanišić i izručen Njemačkoj. Godine 1982. bio je osuđen na 14 godina zatvora. Zločinci su zasigurno primili ovozemaljske nagrade od režima kojemu su služili, a ne bi bilo čudno da i danas u slobodnoj Hrvatskoj primaju (ako su živi) mrvice za svoje zlodjelo.

Zahvaljujući Bogu i dobrim liječnicima, Berislav Deželić, njegova supruga, kći i unuk Džafer preživjeli su teško ranjavanje. Atentatom na obitelj Deželić Titov je režim htio uplašiti hrvatske domoljube u njihovu radu za samostalnost i slobodu Hrvatske, ali ovaj i ostali napadi i ubojstva hrvatskih domoljuba bili su dokaz da je svaka Jugoslavija tamnica za Hrvate, a istovremeno su jačali odlučnost Hrvata u borbi za slobodu svojega naroda i domovine.

Velika priča o Hrvatu za kojeg je zastupnica u kanadskom parlamentu rekla: Njegovo prijateljstvo bila je najveća povlastica koju sam susrela

Živimo u svijetu koji sve brže i brže gubi pamćenje, pa i um, a moral i duhovne vrijednosti da i ne spominjemo. Influenceri, instagrameri, tiktokeri i raznovrsni aktivisti žele isušiti i posljednju kap ljudskoga razuma i nametnuti ideološki idiotizam na kojem oni (za sada) obilato profitiraju. Vidimo i u Hrvatskoj, posebice u glavnom gradu, kako […]

Berislav Đuro Deželić zdušno je radio za slobodnu državu Hrvatsku, ali ju, nažalost, nije doživio. Umro je u Düsseldorfu 16. lipnja 1982., a mnogobrojni hrvatski i njemački prijatelji ispratili su njegove zemne ostatke na groblje Nord Friedhof 22. lipnja. Kći Marijana Mikešić-Kulenović i unuk Džafer (Jeff) Kulenović (s obitelji) žive u Americi.

dr. Ante Čuvalo

Novi život u Argentini: Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne

Čitajući ili slušajući ljudske životne priče lako uočimo kako se u našim životima višeput dogode „slučajni” susreti i zaokreti koji nas odvedu tamo gdje nismo planirali, pa ni sanjali o takvim ishodima. I dobro je da ne znamo što nas čeka na životnom putu. Ali itekako je važno kako se koristimo prilikama koje nam život […]

Plemićka mladica

Josip Bombelles rođen je u Zagrebu 2. lipnja 1930. Otac mu je bio grof Josip Bombelles koji je zbog diplomatskih uplitanja bio okrivljen za izdaju i pogubljen 1942. od ustaških vlasti, a nakon „oslobođenja” Titov režim konfiscirao je obiteljsku imovinu. Mladi Josip i majka živjeli su u poratnom Zagrebu gdje se Josip školovao i završio pravni fakultet. Još kao mlad čovjek osjećao je i bio svjestan da u Jugoslaviji, k tomu komunističkoj, pravdu kroji Beograd i partija pa je prvom prigodom potražio slobodu na Zapadu. Naime, otišao je na studije međunarodnoga prava u Haag i nije se u Hrvatsku vratio dok nije i u njoj granulo sunce slobode.

Uskom stazom do sveučilišne katedre

Ubrzo nakon dolaska na Zapad zatražio je azil u Njemačkoj i postao politički emigrant. Uskoro mu se pridružila zaručnica Georgina Nina Lolić iz Zagreba. Vjenčali su se u Münchenu 1955. Godinu dana poslije toga mladi se par doselio u Sjedinjene Države i nastanio u Clevelandu, Ohio.

Kao i još neki u domovini visokoškolovani hrvatski useljenici, i Joža je isprva radio tvorničke poslove kako bi osigurao materijalnu stranu života. Početkom 1960-ih počeo je predavati njemački i ruski jezik studentima inženjerstva na Case Institute of Technology. Istovremeno je pohađao studije ekonomskih znanosti na Sveučilištu Case Western Reserve u Clevelandu i postigao titulu doktora znanosti. Njegovu disertaciju, Ekonomski razvoj komunističke Jugoslavije 1947-1964, objavio je Hoover Institut, Sveučilište Stanford, 1968.

Bombelles je predavao 30 godina ekonomske znanosti na Sveučilištu John Carroll, od 1968. do 1998. Bio je zahtjevan, ali cijenjen profesor, kako među studentima tako i među sveučilišnim kolegama. Među ostalim, bio je dobitnik (1992.) nagrade koju sveučilište dodjeljuje istaknutim profesorima (John Carroll’s Distinguished Faculty Award), a bio je i Fulbrightov stipendist (sveučilište u Rijeci, 1992. – 1993. i sveučilište u Zagrebu 1996. – 1997.). Osim gore spomenutoga naslova, objavio je nekoliko knjiga i članaka u raznim znanstvenim časopisima, uključujući East European Politics & Societies, East European Quarterly i Journal of Croatian Studies, te sudjelovao na raznim akademskim skupovima u Americi i Europi.

Nekoliko desetljeća bio je vodeći stručnjak za požare u Americi

Imali smo lijep broj Hrvata i Amerikanaca hrvatskoga podrijetla koji su postigli velike uspjehe u raznim poljima, od nobelovca za biokemiju, brojnih u gospodarstvu i umjetnosti do politike, Hollywooda i svih vrsta sporta. Ovdje ću vas upoznati s jednim vrlo uspješnim američkim Hrvatom koji je bio vodeći stručnjak u onom čemu se ne biste nikada […]

Domoljubne djelatnosti

Hrvatski domoljubi diljem svijeta djelovali su na različite načine, svatko po svojim mogućnostima, nahođenjima i prilikama u kojima su živjeli. Josip Bombelles nije se bavio, što se uobičajeno zove (emigrantska) politika. Njegovo domoljubno djelovanje bilo je ponajprije na akademskom i kulturnom polju, i u tom je bio ustrajan, neumoran i uspješan.

Još dok je u bio u Njemačkoj, u suradnji s velečasnim Krunoslavom Draganovićem, prikupljao je svjedočenja o tragičnim događajima iz svibnja 1945., što kolokvijalno zovemo Bleiburška tragedija. Tada prikupljeni materijali uvelike su pridonijeli za daljnja istraživanja i objavu knjiga o toj najvećoj tragediji hrvatskoga naroda.

Nakon dolaska u Ameriku, Bombellesov domoljubni rad uglavnom se odvijao u tri organizacije: Hrvatska akademija Amerike (Croatian Academy of America), utemeljena u New Yorku 1953., Američko-hrvatski akademski klub (American Croatian Academic Club), utemeljen u Clevelandu 1958. i Udruga za hrvatske studije (Association for Croatian Studies), utemeljena 1977.

Američko-hrvatski akademski klub okupljao je Hrvate Clevelanda i okolice u kulturnom radu. Prepoznatljivi su bili (dvo)godišnji seminari koje bi ACAC organizirao na jednom od clevelandskih sveučilišta, kao i svečani godišnji Croatian Debutante Ball, na kojem su mladi naraštaji svečano uvođeni u hrvatski i američki društveni život tog grada. Važno je spomenuti da je ACAC uspijevao okupljati hrvatske domoljube iz različitih političkih struja i uspješno širio hrvatsko zajedništvo. Josip Bombelles bio je jedan od prvaka Kluba. Bio je i jedan od utemeljitelja Udruge za hrvatske studije, čija je uloga bila (i danas je) organiziranje hrvatskih panela na godišnjim slavističkim kongresima u Americi. Bombelles je bio višegodišnji predsjednik te udruge. Dr. Jure Prpić i on uspješno su okupljali hrvatske akademske snage u Sjevernoj Americi u radu na širenju ugleda i istine o hrvatskom narodu i njegovoj bogatoj baštini.

U samostalnoj Hrvatskoj

Čim je pukla zora slobode, Josip Bombelles proširio je svoje djelatnosti na Hrvatsku. Kao i u emigraciji, politički aktivizam nije ga privlačio. On je poduzimao konkretne korake za promicanje i jačanje istinske demokracije i tržišnoga gospodarstva u Hrvatskoj. Vjerovao je da su Hrvati nadaren i sposoban narod, da mogu napraviti čuda ako budu mogli slobodno živjeti i stvarati. Nastojao je prenijeti američka iskustva u svoju rodnu domovinu da bi joj pomogao krenuti u bolju budućnost.

Svrha njegovih djelatnosti nije bila osobna dobit već pridonijeti obrazovanju novih naraštaja u razumijevanju i prihvaćanju slobode, demokracije, slobodnoga poduzetništva i dobre radne etike. Sve su to vrijednosti koje je želio prenijeti u društvo koje je izlazilo ispod ruševina komunističke ideologije i strahovlade. S tim plemenitim ciljem na umu, postao je jedan od osnivača (1994.) privatne poslovne škole, Zagrebačke škole ekonomije i managementa (Zagreb School of Economics and Management). Bio je ključna osoba u njezinoj afirmaciji i povezivanju sa sveučilištem John Carroll i sveučilištem Michigan u Americi, na čijim je modelima ZŠEM i zasnovan.

Tko je Hrvat koji je radio za američku tajnu službu?

Hrvati, u prvom redu oni koji su živjeli ili žive u svijetu, dobro znaju razlikovati poznate od zaslužnih Hrvata koji su među njima živjeli (ili žive). Prvi su relativno malobrojniji i nisu bili uvijek od velike koristi mjesnim hrvatskim zajednicama i/ili Hrvatskoj. Ipak, ponosni smo na njih jer možemo reći da smo kao narod dali […]

Tijekom posljednjih godina života Josip je provodio mnogo vremena u Zagrebu, ali zbog neizlječive bolesti raka vratio se u Ameriku. Preminuo je 5. srpnja 2011. u Norfolku, Virginia, a njegovi zemni ostaci počivaju na groblju Lake View Cemetery u Clevelandu. Iza njega su ostali supruga Nina, umirovljena arhitektica, dva sina i četvero unučadi.

dr. Ante Čuvalo

Nekoliko desetljeća bio je vodeći stručnjak za požare u Americi

Imali smo lijep broj Hrvata i Amerikanaca hrvatskoga podrijetla koji su postigli velike uspjehe u raznim poljima, od nobelovca za biokemiju, brojnih u gospodarstvu i umjetnosti do politike, Hollywooda i svih vrsta sporta. Ovdje ću vas upoznati s jednim vrlo uspješnim američkim Hrvatom koji je bio vodeći stručnjak u onom čemu se ne biste nikada […]

Zagrebačko dijete

Mladen Žigrović rođen je u Zagrebu 15. siječnja 1917., u poznatoj obitelji Stjepana Žigrovića i Dragice rođene Milosavljević. Pučku školu završio je u Zagrebu, nižu gimnaziju u privatnom katoličkom zavodu u Požegi (1932.), a od 1932. do 1935. pohađao je Glazbeni zavod u Zagrebu.

Premda je još u mladim godinama morao preuzeti obiteljske brige, jer mu je otac prerano preminuo, nastavio je privatno polagati ispite za više gimnazijske razrede i maturirao 1942. na III. muškoj gimnaziji, a od 1942. do 1945. studirao je glazbene znanosti, povijest umjetnosti, talijanski i njemački jezik na zagrebačkom sveučilištu. Kao da sve to nije bilo dovoljno, kao mladić od 17 godina postao je članom zagrebačke Opere – imao je ulogu šaptača.

Bleiburg, izručenje i bijeg na slobodu

Svibanj 1945., dolaze „osloboditelji”, a Žigrović, kao i tisuće drugih Hrvata, odlazi iz rodnoga grada prema savezničkim vojnim snagama u Austriji. Ali umjesto da im dadnu zaštitu, Englezi su ih predali u partizanske ruke na bleiburškom polju, a zatim mnoge izručili iz austrijskih logora. Među izručenima bio je i Mladen Žigrović.

Nakon povratka u Hrvatsku, Mladen je tijekom pet mjeseci prošao nekoliko logora i zatvora. Ali ipak je imao sreću i sve muke i progone preživio te prvom prilikom pobjegao (1946.) u Italiju. U izbjegličkim logorima nije gubio vrijeme. Upisao je studij povijesti na napuljskom sveučilištu. Sreća ga je pratila i dobio je studentsku stipendiju za sveučilišni Colegio Santiago Apóstol u Madridu pa je mogao (1947.) otići iz Italije u Madrid. Ondje je boravio tri godine studirajući španjolski jezik i književnost. Godine 1950. otišao je u Venezuelu, živio u glavnom gradu Caracasu i bio djelatan među tamošnjim Hrvatima.

Tko je bio Hrvat iz Iowe čiju je tvrtku htio poznati Black & Decker? Radnike je tretirao kao prijatelje, pomagao im kupiti kuće, školovati djecu…

Kad se na nečijem posljednjem ovozemaljskom ispraćaju, i to u malom američkom gradu, okupi više od tisuću ljudi iz bliza i daleka, stignu vijenci u ime hrvatskih zajednica diljem svijeta i svečanu misu zadušnicu slavi desetak svećenika, znak je da je riječ o vrlo omiljenoj i uglednoj osobi. Takvi su prizori rijetka pojava među običnim […]

Nakon što je 1953. postao venezuelanskim državljaninom pošao je u Rim i na tamošnjem sveučilištu doktorirao povijest (1954.). Disertaciju je naslovio Bosna i Hercegovina od okupacije 1878. do aneksije 1909.

Život u dalekoj Venezueli nije ga zadovoljavao. Europa ga je vukla natrag. Već kad nije mogao u Hrvatsku, odabrao je Englesku za svoj dom. Privlačila ga je engleska kultura. Onamo se doselio početkom 1960-ih, oženio se i djelovao u tamošnjem Hrvatsko-engleskom društvu.

Žito i kukolj

Od hrvatskih emigrantskih glasila Žigrović se javljao u časopisu Hrvatska revija i listu Slobodna riječ. Neki od njegovih zapisa objavljeni su u zbornicima, a knjiga U žitu i kukolju; eseji, članci i razgovori (Barcelona – München, Knjižnica Hrvatske revija, 1986., 462 stranice), s pravom se može reći, njegovo je životno djelo.

Ova knjiga nije znanstvene naravi, ali je itekako izvor povjesničarima i drugima koji žele iz prve ruke (ponešto i iz druge) doznati o ljudima i događanjima u prijeratnoj, ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, i u hrvatskoj emigraciji. Žigrović je već u mladosti dobro upoznao velika imena hrvatske umjetničke scene, posebice kazališne: Baranovića, Gavellu, Jakova Gotovca, Papandopula, Žanka…

U emigraciji nije pripadao ni jednoj stranci, ali komunicirao je ili razgovarao s Mačekom, Krnjevićem, Meštrovićem, Mandićem…, sve u svrhu pronalaska zajedništva u radu za slobodu Hrvatske. Vjerojatno su najzanimljiviji njegovi zapisi o zatvorskom susretu s Jakovom Gotovcem i zapis iz druge ruke (ali izvor je bio vrlo blizak Paveliću) o susretima i razgovoru između Pavelića i Krleže. To su svjedočenja ne samo o ljudskim odnosima i tragedijama nego i o poratnom vandalskom udaru na hrvatsku kulturu i sve što je imalo hrvatski predznak.

Bio je tražen i poželjan enolog u Kaliforniji. Vinarija nedaleko od Santa Cruza i danas nosi njegovo prezime

U hrvatskom iseljeništvu bilo je i ima brojnih domoljuba i mnogo domoljublja. To ne znači da je broj takvih djelatnika i idealista bio, ili da je danas, velik. Ali svako mjesto, država i kontinent gdje žive hrvatski iseljenici imalo je i ima onih koji su se svesrdno žrtvovali i žrtvuju za opće dobro. Među najistaknutijima […]

Mladen Žigrović obolio je od teške bolesti raka i preselio se u vječnost 28. rujna 1986. u Beckenhamu, nedaleko od Londona. Nažalost, slobodnu Hrvatsku, koju je toliko volio, sanjao i za nju radio nije doživio, kao i mnogi drugi domoljubi.

dr. Ante Čuvalo

Između Atlantika i Pacifika nije bilo čovjeka koji je jugoslavensku magluštinu učenije i postojanije raskrinkavao

Franjo Preveden? Ako se pitate tko je bio taj, nije čudo! Malo bi tko i od hrvatskih iseljenika u Americi danas znao reći tko je bio dr. Preveden. Ukratko, bila je to važna i osebujna osoba za koju bi trebali znati Hrvati domovine i iseljeništva. Njegov životni put bio je više nego dojmljiv, moglo bi […]

Koliko se može zamijetiti, u Hrvatskoj ga se baš ne spominje – moglo bi se reći, gotovo nikako. Možda zato što su vremena bila takva kada se mnogo toga prešućivalo, posebice što se tiče Hrvata u svijetu. Nadajmo se da neće opet zavladati ne samo hrvatska šutnja nego i šutnja o Hrvatima.

Od Dubrovnika do Hollywooda

Petar Knego rođen je u Dubrovniku 11. studenoga 1918., na dan službenoga okončanja Prvoga svjetskoga rata. Kao kapetan mornarice, njegov je otac očekivao da će sin slijediti obiteljsku i dubrovačku tradiciju i zaploviti morskim širinama. Ali mladi Petar imao je drukčije snove i ambicije.

Njegova životna zvijezda odvela ga je prvo u London, gdje je pohađao i završio poznatu glumačku školu “Royal Academy of Dramatic Arts”. Nakon Londona, Petar je stigao u New York i na daskama Broadwaya otpočeo svoju glumačku karijeru u Americi. Imao je važnije uloge u nekoliko poznatih dramskih produkcija: The Fifth Column/Peta kolona (temeljena na djelu Ernesta Hemingwaya), My Sister Eileen/Moja sestra Eileen (temeljena na autobiografskim zapisima Ruth McKenney) i Men in Shadow/Ljudi u sjeni (Mary Hayley Bell). Tijekom jednoga skupa u New Yorku, na Broadwayu ga je zapazio filmski redatelj Ray Enright (1896. – 1965.). Bio je zadivljen njegovim izgledom i glumom te ga je pozvao u Hollywood.

Prva filmska uloga bila mu je u američkom ratnom (propagandnom) filmu Gung Ho! (1943.) Već sljedeće godine (1944.) dodijeljena mu je druga najvažnija muška uloga u filmu Gypsy Wildcat. Trajno je ostao zapamćen u ulozi vojnika (George Hellenpolis) kojega je glumio u filmu Sands of Iwo Jima (1949.).

Od Klobuka do sunčane Kalifornije i milijun i pol metara postavljenih podzemnih cijevi

Pojam self-made man (čovjek koji je sam sebe izgradio) duboko je ugrađen u američkom tradicionalnom nasljeđu. Tu se misli na osobu koja se iz siromaštva i/ili drugih neprilika svojim neumornim radom i ustrajnošću uzdignula u zavidnu visinu, bilo u materijalnom bogatstvu, politici ili nekom drugom cijenjenom društvenom položaju – bez naslijeđenoga bogatstva i utjecaja, političkih […]

Knego je glumio u više od 80 filmova. Među ostalim, bili su to i sljedeći naslovi: Follow the Boys (1944.), My Own True Love (1948.), Rocky Mountain (1950.), The Wild Blue Yonder (1951.), Road to Bali (1952.), Arrowhead (1953.), Desert Legion (1953.), Alaska Sea (1954.), Escape to Burma (1955.), Smoke Signal (1955.), The Ten Commandments (1956.), Hell Ship Mutiny (1957.), The Buccaneer (1958.), The Louisiana Hussy (1959.), The Story of Ruth (1960.), Snow White and the Three Stooges (1961.), The Prize (1963.), Tobruk (1967.), Vigilante Force (1976.)… Glumio je i u dvama poznatim „horor” filmovima, House of Frankenstein i The Mummy’s Curse, 1944. godine. Tijekom snimanja tih dvaju filmova, Coe i tada poznati glumac Lon Chaney Jr. postali su bliski prijatelji. O njihovim prijateljskim avanturama na Chaneyjevu kalifornijskom ranču zadugo su pričane šaljive dogodovštine.

Peter Coe postao je i poznato ime televizijskim gledateljima. Među ostalim, glumio je u sljedećim TV serijama: Dangerous Assignment, The Lone Wolf, Mr. District Attorney, Your Favorite Story, Passport to Danger, The Man Called X, Circus Boy, The Gale Storm Show, Broken Arrow, Whirlybirds, Tales of Wells Fargo, Wagon Train, Riverboat, Have Gun – Will Travel, Bonanza, Bold Venture, Playhouse 90, The Twilight Zone, Adventures in Paradise, Daniel Boone, The Fugitive, 12 O’Clock High, McHale’s Navy, The F.B.I., Mission: Impossible, It Takes a Thief, Police Story…

U dva tjedna ostao je bez oba roditelja, ali jednu stvar nikada nije izgubio, zbog čega ga je nagradila Australska pošta!

Lijep broj Hrvata postigao je zapažene uspjehe diljem svijeta. Neki su postali poznati po upornom radu i stečenom bogatstvu, drugi po sportskim vještinama, treći po doprinosima znanosti, neki kao pisci i umjetnici…. Vinko Romanik postao je poznat cijeloj Australiji jednostavno po svojem poštenju, dobroti, nesebičnosti i ustrajnosti u radu za dobro drugih. Rođen je 21. […]

Nije u glumi sve…

Knego (Coe) bio je poznat kao „jedan od najljubaznijih ljudi u [filmskoj] industriji. Njegova istinska toplina proširila se izvan kruga njegovih prijatelja i kolega…” Njegova humanost posebice se očitovala kad su glumac Edward D. Wood i njegova supruga, kao dužnici, bili izbačeni iz stana, a Coe (Knego) im je dao utočište u svojem domu, gdje je Wood umro samo desetak dana poslije toga, a Coe se pobrinuo i za posljednji ispraćaj kolege glumca. Nešto takvo u Hollywoodu se vrlo rijetko viđa! Nesebičnost je bila njegova istinska vrlina.

U njegovu nekrologu možemo pročitati i sljedeće: bio je član Udruženja filmskih glumaca, pomagao Fond za film i televiziju, član Demokratskoga odbora Hollywooda, redoviti župljanin katoličke crkve, vokalni trener za Pasadena Playhouse, jedan od osnivača Kazališnoga ceha Canyon, predsjednik Američkoga glumačkoga fonda, predsjednik lokalnoga Američkoga Crvenoga križa i Habitata za čovječanstvo. Ženio se više puta i imao šestero djece. Od 1951. do 1965. godine bio je u braku s poznatom manekenkom i glumicom Rosalee Calvert (1926. – 2023.). U braku su im rođena trojica sinova. Jedan od njih, Peter Knego Jr., povjesničar je i producent. Zanimljivo, nosi očevo hrvatsko prezime.

Nakon što je pošao u mirovinu, bavio se slikarstvom i raznim rekreativnim djelatnostima. Velikodušno je potpomagao nekoliko škola i bolnica.

Kako je sin hrvatskog emigranta postao kontraadmiral u Venezueli

Za vrijeme Drugog svjetskog rata obitelj Špire Markova iz Murtera, Mirkova oca, izbjegla je pred talijanskim fašistima u sjevernu Hrvatsku (Daruvar), u dio ondašnje NDH koji nije bio pod talijanskom okupacijom od 1941. do 1943. godine. Iz Daruvara obitelj Markov vraća se nakon rata 1945. u južnu Hrvatsku (Šibenik), no zbog tamošnje jugosrpske i velikosrpske […]

Umro je 9. lipnja 1993. godine u Los Angelesu, daleko od svojega rodnoga Dubrovnika. Ostao je u sjećanju kao plemenit i nesebičan čovjek.

dr. Ante Čuvalo

Ponuđen mu je nastup i u Formuli 1, ali on je ostao vjeran Australiji! Zanimljiva priča o hrvatskom Webberu iz Sydneya

U hrvatskom iseljeništvu ponikao je velik broj sportaša u raznim kategorijama. Oveći broj njih postigao je svjetsku slavu, ali ipak nisu poznati (ili vrlo šturo) u domovini svojih predaka. Jedan od njih je i Frank Matich/Matić, nekoć poznati vozač trkaćih automobila. Korijeni Frank je rođen u predgrađu Sydneyja 25. siječnja 1935. godine. Otac mu Branko […]

Ovaj istinoljubivi znanstvenik i plemeniti čovjek zaslužuje da ga Hrvati zauvijek pamte.

Buran životni put

Uobičajeno se navodi da je Stanko Guldescu rođen u Trstu. Premda zemljopisno točno, ipak tu postoji jedna zanimljiva crtica. Naime, on je rođen 16. prosinca 1908. na američkom brodu u tadašnjoj austrougarskoj luci Trstu. Otac mu je bio Hrvat rumunjskoga podrijetla.

S međumrežja doznajemo da mu je djed rođen u Istri, da se u Meksiku borio za cara Maksimilijana (1832. – 1867.), mlađega brata cara/kralja Franje Josipa (1830. – 1916.). Maksimilijan je pogubljen u Meksiku, a Guldescu dospio u Virginiju, SAD. Stankova majka bila je Hrvatica iz Istre (prezimenom Julanić) i od nje je naučio ne samo hrvatski jezik i lijepu čakavštinu nego i poprimio duboko hrvatsko domoljublje.

Nisam uspio pronaći podataka o sudbini Stankova djeda, što je bilo s njegovim ocem, kako je majka dospjela na američki brod da bi ga ondje rodila, kakvo mu je bilo djetinjstvo, kada je i kako došao u američku vojsku…? Nadajmo se da će s vremenom još poneki detalji iz njegove mladosti postati poznati.

Kako je Poljičke republike sin uvršten među poznate britanske filozofe 20. stoljeća

U svojem dugom emigrantskom djelovanju susreo sam velik broj ljudi iz hrvatske dijaspore diljem svijeta. U tom obilju lica i ljudskih karaktera bilo je i onih koji su na mene ostavili trajan i upečatljiv dojam. Jedan od njih bio je Edo Pivčević. Susreo sam ga samo jedanput. Bio je gost Udruge za hrvatske znanosti u […]

Studij povijesti otpočeo je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom Drugoga svjetskoga rata bio je u američkim ratnim operacijama na Tihom oceanu i postao niži časnik američkih vojnih snaga. I prije nego što je diplomirao predavao je povijest na Sveučilištu St. John u Šangaju (1945. – 1946.) i New Mexico State Teachers College (1947. – 1948.; danas Western New Mexico University). Povijest je diplomirao na Sveučilištu u Madridu (1949.), a poslijediplomske studije nastavio na University of Chicago i postigao doktorat 1953. godine. Naslov mu je disertacije General Rafael Maroto and the Carlist war of 1833-40, koja proučava prvi od triju karlističkih ratova u Španjolskoj.

Nakon poslijediplomskih studija predavao je u nekoliko visokih školskih ustanova: Washington Preparatory School and Lee University (1950. – 1959.), Curry College, Milton, Massachusetts (1960. – 1961), South Dakota State Teachers College (1961. – 1963), Central Methodist College (1963. – 1964), a od 1964. do umirovljenja 1974. godine predavao je u Sjevernoj Karolini, Fayetteville State Teachers College (danas University).

Guldescu je imao višejezično znanje i bio višestranih sposobnosti pa je osim povijesti ponekad predavao i španjolski jezik, a tijekom više godina bio je i pomoćni trener (američkoga) nogometa na STC u Fayettevilleu.

Neumoran istraživač i pisac

Velika životna priča general-bojnika hrvatskog podrijetla iz Sjeverne Dakote

Na sudjelovanje Hrvata u američkim oružanim snagama nailazimo već u 19. stoljeću i to u mnogim bitkama koje su vođene za stvaranje Sjedinjenih Američkih Država. U južnjačkoj vojsci Konfederacije borilo se nekoliko stotina Hrvata, najviše njih iz Dalmacije, a imali su čak i svoje jedinice. Velik ih se broj istaknuo i primio najviša odličja u […]

Guldescu je objavljivao radove na njemačkom, španjolskom i, ponajviše, na engleskom. Hrvatska povijest bila je njegova prava ljubav pa su njegovi poznatiji radovi uglavnom posvećeni hrvatskim temama.

Autor je knjiga History of Medieval Croatia to 1526 (1964.) i The Croatian-Slavonian Kingdom 1526–1792 (1970.). Njegov vrijedan prilog Political History of Croatia / Politička povijest Hrvatske objavljen je u poznatoj knjizi (zborniku) Croatia: Land, People, Culture / Hrvatska: zemlja, narod i kultura (1964. i 1970.). Stankovi prilozi iz povijesti, obrazovanja i drugih akademskih polja objavljivani su u mnogim časopisima. Navodim neke od njih: Queen’s Quarterly, National Review, Dalhousie Review, Review of Politics (Notre Dame), World Justice (University of Louvain), Journal of Modern History, South Atlantic Quarterly (Duke University), Social Education, Social Studies, New Pioneer, Thought: A Journal of Philosophy, Education, The Vincentian…

Iz novije hrvatske povijesti posebice su ga zanimala poratna stradanja Hrvata. Ivan Prcela i Stanko Guldescu pripremili su i objelodanili poznatu knjigu Operation Slaughterhouse: Eyewitness Accounts of Postwar Massacres in Yugoslavia / Operacija klaonica: iskazi očevidaca poslijeratnih masakra u Jugoslaviji (1970.), koja donosi svjedočenja iz prve ruke o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu. Osim objavljenih knjiga i članaka, Stanko je tijekom nekoliko desetljeća sudjelovao na raznim akademskim skupovima, uključujući i one o Bleiburškoj tragediji.

Guldescu je bio oženjen s Eileen Saka (1922. – 1992). Imali su kćer Janice. One su se za njega brinule dok je potkraj života bolovao od raka. Preminuo je 11. veljače 1990. godine u Lumbertonu, nedaleko od Fayettevillea, Sjeverna Karolina. Urna s pepelom njegovih zemnih ostataka pohranjena je na groblju Mountain View Cemetery, West Pawlet, Vermont.

Dva logorska prizora za jedan život

U svijetu je dobro poznata stara izreka: zdrav duh u zdravu tijelu, kojom se nastojalo i nastoji mlade ljude usmjeravati da se brinu za svoje tjelesno, duševno i duhovno zdravlje. Takvu željenu ravnotežu nije lako ostvariti, a još teže trajno očuvati. Svi sportaši, na primjer, pomno se brinu za tijelo, ali mnogima od njih duh […]

Tijekom svojega dojmljiva životnoga puta Stanko Guldescu je širio istinu o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, i žudno želio slobodu svoje Hrvatske. Vječna mu hvala i pokoj. Nek ne bude zaboravljen!

dr. Ante Čuvalo