Nakon povijesne odluke Ivana Pavla II. misija je odmah mijenjala naziv, a u dvorištu crkve pokopan je i jedan poznati Amerikanac

Zajednica Hrvata u Chicagu itekako živi i danas, što potvrđuju tri hrvatske crkve koje trenutačno djeluju u tom gradu. Podsjetimo, Chicago kao jedan od najpoznatijih američkih gradova mjesto je odakle potječe i novi papa Lav XIV., a kojem u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi posvećujemo posebnu pozornost. Naime, stoljetne župe sv. Jeronima […]

Osim Hrvata, to su područje posljednjih 150-ak godina nastanjivali migranti iz Litve, Poljske, Italije, a kasnije i Južne Amerike. Kako i ostali doseljenici, novi papa Lav XIV. dijete je iz obitelji francuskog, talijanskog pa i dominikanskog podrijetla, a cijela zajednica djelovala je skladno posljednjih desetljeća na tom području, te baš kao i Župa sv. Jeronima brojne vjerske zajednice tamo skladno žive i danas.

Župa sv. Jeronima u Chicagu osnovana je 1912. godine, kada je postala važno vjersko središte za hrvatske doseljenike u tom američkom gradu. Osnivanje župe bilo je odgovor na sve veći broj hrvatskih katolika koji su se naselili u Chicagu početkom 20. stoljeća. Iako su prvi hrvatski vjernici u Chicago došli i prije, osnivanje župe s oko 5000 Hrvata omogućilo je okupljanje i očuvanje duhovne i kulturne baštine.

U samim počecima, župa je bila smještena u privremenim prostorima, no ubrzo je izgrađena crkva koja je postala središnja točka zajednice. U početku, župna zajednica bila je mala, ali je brzo rasla s dolaskom novih doseljenika. Obitelj i zajedništvo bili su temelj svakodnevnog života župe, koja je s vremenom postala ne samo vjersko središte nego i mjesto susreta za brojne druge aktivnosti.

Župa franjevačkog reda na početku je djelovala i služila mise u češkoj crkvi, a već koncem iste godine kupljena je protestantska crkva. No, kako je zajednica vjernika rasla vrlo brzo, tako je već 1922. bila kupljena nova crkva, ovoga puta od švedskih luterana.

Kako je hrvatska zajednica vjernika u Vancouveru izrasla na plećima ribara i župe Prečistoga Srca Marijina

Dosad smo, u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, govoreći o Kanadi uglavnom spominjali istočnu obalu u kojoj uistinu i djeluje najveći broj hrvatskih župa. No, ne i sve. Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. […]

Osim crkve, župa je započela organizaciju društvenih i kulturnih aktivnosti. To je bilo vrijeme kada su se Hrvati u Chicagu osjećali povezani s domovinom, a zajedničke aktivnosti poput svadbenih proslava, molitvenih susreta i kulturnih manifestacija činile su svakodnevni život župljana živim i ispunjenim.

S obzirom na povećanje broja vjernika, župa je ubrzo proširila svoju djelatnost. Jedan od prvih koraka bio je otvaranje hrvatske škole, koja je igrala ključnu ulogu u očuvanju jezika, tradicije i identiteta među mladim naraštajima, a ova župa do 1928. godine imala je čak i svoj dječji vrtić, svakako preteču čak i za današnje vrijeme. Nadalje, zajednica se razvijala pa je tako 1937. bila prodana stara župna dvorana te je kupljena nova.

Međutim, u zapisima stoji kako su se najveće promjene u ovoj župi dogodile u vrijeme župništva fra Ferdinanda Skoke koji je župu vodio od predratnog razdoblja pa sve do 1955. Naime, on je ovu župu otvorio Amerikancima i Talijanima pa je tako ona dobila znatan broj novih vjernika. Uz to, župa je u to vrijeme dobila novo preuređeno ruho, a uz to su bili otplaćeni i svi dugovi koji su postojali još od osnutka.

Zanimljivo je spomenuti i veliki pomak koji je župa doživjela kada je Hrvatska škola „Kardinal Stepinac” krajem 70-ih godina dobila status model-škole, a hrvatski jezik bio je prvi put priznat u gimnazijama kao izborni predmet.

Velika obnova crkve je uslijedila je početkom novog stoljeća, kada je bila postavljena nova kamena fasada te je unutrašnjost bila preuređena u potpunosti. No, 2011. bilo je posebno emotivno razdoblje za ove župljane – u to vrijeme slavilo se stoljeće ove crkve na tlu Chicaga. Osim priredbi i misa, u čast 100 godina župe bila su provedena dva zahvalna hodočašća, a snimljen je i dokumentarni film „They Never Walked Alone“ te je bila objavljena župna monografija. Velika Gospa blagdan je koji župa organizira već 118 godina.

Ova župa kontinuirano ulaže i danas u svoje prostore, pa je tako posljednja obnova bila provedena u posljednje dvije godine. Župa je tako dobila novu kuhinju, župni centar sa sportskom dvoranom, a ove godine župa je najavila i postavljanje dizala. I sve to isključivo uz donacija župljana.

Danas župu predvodi fra Antonio Musa, koji uz vikara fra Antu Begića svakoga dana u tjednu predvodi jutarnje mise za župljane. Ono za što se župa, nakon svih uskrsnih aktivnosti posljednjih mjeseci, intenzivno priprema je tzv. „Mladifest fundraiser“, okupljanje i prodaja palačinki kako bi se sakupio novac za mlade i njihov put u New York.

Da se Hrvati Chicaga posebno raduju što je novi papa upravo iz grada kojeg i oni zovu svojim domom, pokazuju i objave na društvenim mrežama župe. Naime, uspjeli su nedavno pronaći snimku utakmice bejzbola iz 2005. i pohvaliti se kako je papa Lav XIV. baš kao i oni fan Red Soxa.

Hrvatska župa grada novog pape Lava XIV.: Postoji već više od 110 godina i osnovali su je Hrvati čeličana

Dok se u Chicagu još uvijek s posebnim ponosom govori o novom papi Lavu XIV., koji dolazi upravo iz tog američkog grada, zanimljivo je podsjetiti se i na bogatu povijest druge, od njih ukupno tri u tom gradu, hrvatske župe u ovom gradu – župe Srca Isusova. Smještena u južnom dijelu Chicaga, dijelu poznatom po […]

„Ne samo da je fan, već je tada i parkirao na parkiralištu župe sv. Jeronima. To je naša priča i držimo je se“, našalili su se iz župe nedavno.

urednik projekta: Ivan Ril

Zanimljiv i neobičan svećenik doseljenicima je tražio poslove, obnovio je župu u St. Louisu i stavio sladoled u pogrešan automobil

Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]

Tek što je bio zaređen za svećenika, starješine su ga poslale u Ameriku, na službu iseljenim Hrvatima. Posljednju godinu studija proveo je na Franjevačkoj bogosloviji u Teutopolisu, državi Illinois. Nakon završenih studija bogoslovije, u svibnju 1934. imenovan je župnim pomoćnikom na hrvatskoj župi svetog Jeronima u Chicagu, gdje je ostao do veljače 1936.

Tada je imenovan župnikom na hrvatskoj župi Presvetog Trojstva u Ambridgeu, u Pennsylvaniji, gdje je uspješno djelovao sedam godina. Ostao je u toj župi dulje, nego što je i jedan svećenik prije njega. Utemeljio je dva crkvena društva, otplatio je sav dug i kupio novi zemljišni prostor uz crkvu. Postavio je, s puno muke i napora, temelje župi, koja će se od njegova vremena razvijati sve bolje.

Nakon toga je premješten za župnika u hrvatskoj župi svetog Jeronima u Chicagu. Tamo je ostao 15 godina, neumorno radeći za zajednicu pa su ga župljani izvanredno cijenili. Fra Ferdo je hrvatsku crkvu svetog Jeronima oslobodio duga te podigao župni stan i samostan za časne sestre, učiteljice u katoličkoj školi svetog Jeronima.

Nije pretjerivao, niti se ponovno zaduživao, nego je svećenički i sestarski dom opremio svim potrebnim za dostojan i uredan život, ali bez suvišnosti, koje bi bile prepreka franjevačkoj jednostavnosti i siromaštvu. Obnovio je pročelje crkve svetog Jeronima, što je posebno veselilo župljane, koji su mu za to djelo bili vrlo zahvalni, a inače su ga poštivali zbog njegove skromnosti i jednostavnosti.

U svibnju 1955. fra Ferdinand je izabran za kustoda, starješinu hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi. Na tom položaju ostao je šest godina. Prvu polovicu svoje službe obavljao je zajedno s dužnošću župnika župe svetog Jeronima. Tek ostale tri godine stanovao je u sjedištu kustoda, u samostanu svetog Ante na Drexelu.

Nakon islužene ove službe starješine, imenovan je župnikom hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju, gdje je služio od travnja 1961. do lipnja 1967. Nakon toga se vratio u Chicago i postao gvardijan, odnosno starješina Hrvatskog franjevačkog samostana svetog Ante.

Godine 1973., na poziv kanadske biskupije London, Hrvatska franjevačka kustodija iz Chicaga uputila je fra Ferdinanda na mjesto župnika u grad Windsor.

Svojim požrtvovnim radom i neposrednim iskrenim i srdačnim pristupom župljanima, fra Ferdinand je oko sebe okupljao Hrvate katolike s jednom glavnom zadaćom i ciljem, da bi se svi osjećali kao jedna, Božja i kršćanska obitelj u radu, žrtvama i pothvatima, za što bolju budućnost svoje hrvatske župe svetog Franje Asiškoga. Broj župljana i vjernika počeo se naglo povećavati kod pohađanja svete mise i pristupanja svetim sakramentima ispovijedi i pričesti.

Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku […]

Godina 1974. još je izrazitije najavljivala bolju i sretniju budućnost župe i vjernika, jer mnogi su sami opažali da nestaje one međusobne nesloge, svađa, nerazumijevanja i jala među župljanima, kojima se sve više na licu opaža prava kršćanska ljubav za sve što je Božje. S proslavom “Paljenje duga”, u svibnju iste godine narod je uvelike bio zadovoljan i radostan. To je prvi put od postanka župe da ista nema nikakva duga!

Početkom 1975. godine župa je izabrala svoje Župsko vijeće od 20 članova na dvije godine koji su izvrsno pomagali kod vođenja i uprave. Isto tako, župa je skoro jednoglasno odlučila da se čim prije pristupi gradnji dvorane. Iste godine u svibnju, župa je najsvečanije proslavila 25. obljetnicu svojega opstanka. Proslava je najviše pridonijela miru, ljubavi i slozi, po svima najpotrebnijim krjepostima ljudskog i kršćanskog rada i života.

U svemu tomu može se jasno vidjeti velika zasluga fra Ferdinandova na obnovi vjerskoga života u gradu Windsoru i na njezinu napretku, što je stajalo velikih napora i žrtava, u prvom redu župnikovih.

Godine 1976. fra Ferdinand Skoko ponovno postaje gvardijanom samostana svetog Ante u Chicagu. Tu dužnost obavljao je do kraja života, s jednim prekidom, za vrijeme službovanja u Milwaukeeju.

Fra Ferdinand je imao veliko srce za svakoga, napose za svoju franjevačku zajednicu, kojoj je bio i ostao na čast i ponos. Brinuo se za sve, premda su mu liječnici u posljednje vrijeme odredili mirovanje i odmor, zbog slabosti srca. Ali, tko bi mogao dobrog fra Ferdu nagovoriti, da ne bude živo zaposlen do posljednjih svojih snaga.

Koncelebrirao je kod svete mise fra Ireneja Petrička, a za vrijeme objeda bio je, kao uvijek, živahan, raspoložen, nasmijan… A onda, poslijepodne, nešto prije šest sati, kada se vraćao s molitve iz samostanske kapelice svetog Ante, uzeo je u ruku kućni ključ i htio ući u samostansku zgradu, onu s ulice Ellis, ali nije stupio pod krov te kuće koja mu je, kao gvardijanu, bila povjerena. Pao je na tlo, pred ulazom, bez snage i svijesti.

Prevezen je odmah u najbližu ambulantu, gdje se njegova duša 28. travnja 1987. rastala od tijela. Bog mu je prištedio muke i dugotrajnu bolest, što najčešće prati visoke čovjekove godine. Svom vjernom svećeniku božanska milost je darovala nadasve lagan prijelaz iz prolaznosti u vječnost, i svi mi, koji smo ga poštivali i voljeli, dužni smo Bogu zahvaliti za tu dobrotu.

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Pokop tijela je obavljen na groblju s imenom “Sveti grob”, gdje hrvatski franjevci imaju svoje grobove, u sjeni bijelog spomenika Ivana Meštrovića. A svijetla duša fra Ferdinandova, neka se raduje u nagradi Kristovoj i njegova molitva pred Božjim licem neka nam pomogne onako, kao što nam je njegova dobrota pomagala na ovom svijetu, punom zla, suza i nevolje. Svjetlost vječna neka svijetli dobrom hrvatskom franjevcu, fra Ferdinandu Skoki.

Hrvatski katolički glasnik, 1987.