Životna priča fra Hrvoslava Bana, čovjeka koji je zbog svog nacionalnog i vjerskog rada dvaput bio utamničen

Dok je cijela Crkva slavila blagdan Kristova Uskrsnuća 23. travnja 2000., lagano se gasio zemaljski život našega fra Hrvoslava u franjevačkom samostanu na Humcu kod Ljubuškog. Po završetku uskrsnih obreda braća su mu došla čestitati blagdan. Okupljeni oko njegova kreveta zapjevali su uskrsnu pjesmu. Na trenutak je otvorio oči da im zahvali. Bio je to […]

Iz ove druge faze naše prošlosti, koja počinje promjenom imena “Glasnik” u “Veritas”, posebno smatram vrijednom i važnom suradnju koju potpisuje Hrvoslav Ban (opet pseudonim, iza kojega se krije kasniji redovnik i svećenik fra Kristijan, koji je drugi dio života proveo kao član Hercegovačke franjevačke kustodije u Americi).

Imao sam radost upoznati ga u početnom razdoblju suradnje s o. Ivonom, kasnije prekinute i ponovno obnovljene te uskoro ugašene. Mislim da se Hrvoslav čitajući naš list dok je još živio u Beogradu i djelovao u krugu Društva književnika, sam vidio kao mogući suradnik.

O. Ivon Ćuk je cijenio prethodni književnički rad i podržao njegovu suradnju, a jednom sam čak prisustvovao razgovoru, kada je tada još svjetovni pisac/romanopisac Duško Lončarević bio o. Ivonu izrazio želju da postane naš fratar. O. Ivon je u njemu gledao i mogućega budućeg urednika, ali putovi su se brzo ispremiješali, pa je nakon redovničkog početka u našoj Provinciji fra Hrvoslav (kao redovnik uz fratarsko ime fra Kristijan pridodao je obično i pseudonim) preko Rima (gdje je neko vrijeme proveo u kolegiju franjevaca konventualaca) krenuo put Amerike, gdje je u Chicagu djelovao kao hercegovački franjevac.

Njegovi prilozi iz hrvatske povijesti i književnosti, posebno veza sa zagrebačkim tradicionalnim kulturnim krugom, nisu ni danas dovoljno vrednovani, ali to nipošto ne znači da nisu nosili kulturološki naboj kakav rijetko susrećemo na našim stranicama.

Kasnije se Ban/Lončarević iz Amerike, nakon promjene na kormilu uredničke službe u “Veritasu”, kraće vrijeme javljao pod pseudonimom Danimir Horvat, u sličnom stilu, izvlačeći iz zaborava manje i veće zagrebačke aristokratske, ali i druge pa i malograđanske “veličine”.

Kada se pak Hrvoslav vratio iz Amerike, načetog zdravlja, osim simpatije za list nije imao više snage za ozbiljniju suradnju, pa se konačno povukao na Humac, gdje je, liječeći svoje tegobe, i preminuo. Sada mu hercegovački franjevci spremaju veliku monografiju, u koju su uvrstili i sve ono što je pod pseudonimom objavio u “Veritasu”, od romana u seriji “Dvoboj na Markovu trgu”, “Ponora zlatnog zmaja”, do serije “Skrivena svjetla” (pričama/ogledima iz zagrebačkog života) i kulturoloških eseja “Susreti pred Kristom”.

Za razliku od Kustića, koji je sav živio u svojemu vremenu i prostoru, Hrvoslav Ban (Danimir Horvat) voli prošlost, daljnju ili bližu, pa njegovi prilozi krase povijesna zapažanja i spašavanje nekoć poznatih ljudi iz zaborava prošlosti.

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

TKO JE ZAPRAVO BIO HRVOSLAV BAN?

Rođen je sredinom kolovoza 1924. u mjestu Stobi, u Makedoniji, gdje mu je otac s obitelji bio interniran kao politički kažnjenik. Događalo se to za stare Jugoslavije. S osam mjeseci života dolazi u Zagreb, u roditeljski dom. Tamo je odrastao i školovao se. Nakon završene gimnazije studira izvanredno povijest i arheologiju. Sazreo je u dobrog pisca pjesama, drama, romana i eseja. A počeo je pisati još kao dječak, pa je svoje prve sastave čak osobno čitao na dječjim satovima predratne zagrebačke Radio-postaje.

Nakon Drugog svjetskog rata je, zbog sudjelovanja u vjerskim priredbama i pisanja u vjerskom tisku, bio proganjan i šikaniran, a u dva navrata je bio protjeran iz Zagreba. I skrasio se privremeno baš u Beogradu, gdje je počeo objavljivati svoje literarne radove, koje dugo vremena nije potpisivao, kao ni većina autora izrazite katoličke orijentacije. Ta njegova gotovo trajna prognanička sudbina prisilila ga je da zbog vlastite sigurnosti, a malo i zbog originalne literarne otkačenosti, promijeni i izabere sebi novo ime i prezime, upravo ovo pod kojim ga poznamo – Hrvoslav Ban.

Polovicom 60-ih godina, nakon poznanstva s o. Ivonom, urednikom tadašnjega “Glasnika sv. Antuna Padovanskoga”, počeo je redovitom suradnjom u tome mjesečniku, gdje je stalno pisao počevši od 1966. godine. Najradije je obrađivao crkveno-zagrebačku prošlost u obliku romana egzotičnih naslova (“Zamka na Jurjevskom groblju”, “Ponor zlatnoga zmaja”, “Vitezovi Svete Marije”), ali je ponekad potpisivao i samostalne oglede sličnog sadržaja (pod rubrikom “Susreti pred Kristom”, “Svijetli nesporazumi”).

Nekako u to vrijeme u njemu dozrijeva želja i odluka da postane franjevac, pa je na nagovor urednika, o. Ivona, prešao u Rim, gdje je živeći u kolegiju “Serapchicum” franjevaca konventualaca, studirao teologiju i potom zaređen za svećenika. Tijekom boravka u Rimu uređivao je povijesno-kulturnu rubriku i nastupao na Hrvatskom odjelu Vatikanskoga radija, što mu je donijelo nove neugodnosti od jugoslavenskih vlasti.

Pročitajte što piše u čestitki hrvatskom fratru koju potpisuje George Bush sa svojom suprugom

U osobnom fondu fra Ireneja Petrička u Hrvatskom etničkom institutu nalazi se zanimljiva rođendanska čestitka iz Bijele kuće koju sa svojom suprugom Barbarom potpisuje 41. američki predsjednik George H. W. Bush (1989. – 1993.) “Šaljemo vam iskrene čestitke za vaš rođendan. Ponosni smo što s vama dijelimo ovaj nezaboravni trenutak i šaljemo naše pozdrave. Sretan […]

Po naravi plah i povučen, odlučio je napustiti Europu, gdje se počeo osjećati pomalo ugroženim, te se odmaknuo od nje. Pomalo pustolovne naravi i kozmopolitskog usmjerenja, kreće preko Atlantika, sada već kao punopravni član Franjevačke hercegovačke kustodije u Americi i Kanadi, gdje ostaje dvadesetak godina. U SAD-u je bio četiri godine urednikom tjednika “Danica”, a više godina je uređivao mjesečnik “Hrvatski katolički glasnik” i godišnjak “Hrvatski kalendar”, obje publikacije u Chicagu. Često je ovdje uređivao programe hrvatske radio-postaje i/ili vodio redovite emisije na njima (New York i Chicago).

Surađivao je u raznim iseljeničkim publikacijama, navlastito svojim poznatim esejima u “Hrvatskoj reviji”. Njegova se proza, kako je već istaknuto, redom temelji na hrvatskoj narodnoj, vjerskoj i kulturnoj povijesti.

Većinom je živio i djelovao u Chicagu, gdje sam imao prigodu dvaput ga posjetiti i nagovoriti da nastavi suradnju u “Veritasu”, što je on rado obećao i učinio, ali samo godinu dana, kad je na stranicama našeg mjesečnika, ovaj put pod pseudonimom Danimir Horvat, objavio desetak eseja pod naslovom “Skrivena svjetla”.

Zaposlenost na novinarskom i uredničkom poslu u Americi, pastoralni rad među Hrvatima, a pomalo i sve teži simptomi bolesti, djelovali su da se suradnja brzo ugasila, premda je prijateljstvo poživjelo do njegove smrti u domovini.

Fra Hrvoslav se vratio najprije u Zagreb u ljeto 1992. godine, da bi od 1994. živio u franjevačkom samostanu na Humcu, gdje se 23. travnja 2000. i susreo sa sestrom smrti.

Hrvoslav Ban spretan je i zanimljiv pripovjedač s obratima dobrih psiholoških i detektivskih priča, uvijek okrenut svom Zagrebu i u nekoliko slučajeva pravi literarni kroničar života naraštaja američkih građana hrvatskog podrijetla.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Svakako će biti vrlo zanimljivo i s bogatim podacima popunjeno štivo kada netko skupi u jednu zbirku nekoliko Banovih ciklusa vrsno pisanih uspomena koje je objavljivao po raznolikim časopisima. A njegova suradnja u “Veritasu”, s prekidima i pod raznim pseudonimima, predstavlja veliko obogaćenje, pogotovo za one koji od vjerskog tiska očekuju prisjećanje na prošlost, a odmak od aktualnih zbivanja.

fra Ljudevit Maračić, Veritas, siječanj 2022.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Po završetku uskrsnih obreda braća su mu došla čestitati blagdan. Okupljeni oko njegova kreveta zapjevali su uskrsnu pjesmu. Na trenutak je otvorio oči da im zahvali. Bio je to ujedno i pogled kojim se pozdravio s njima i ovim svijetom.

Te iste večeri u 22,30 sati preselio se u onu stvarnost koju nam je Krist svojom smrću i uskrsnućem pripravio. Gospodin je pozvao fra Hrvoslava k sebi u 76. godini života, 27. redovništva i 27. godini svećeništva.

Sahranjen je na uskrsni ponedjeljak na Humcu u novoj franjevačkoj grobnici. Sv. misu i sprovodne obrede vodio je provincijal fra Tomislav Pervan uz koncelebraciju braće franjevaca. Od pokojnog Hrvoslava oprostio se toplim riječima gvardijan humačkog samostana fra Iko Skoko. Na ispraćaju, pored fratara, bio je lijep broj časnih sestara te fra Hrvoslavovih i fratarskih prijatelja.

Kristijan Lončarevi-Ban, koji u redovništvu uzima ime fra Hrvoslav Ban, rodio se 13. kolovoza 1924. godine u obitelji Davida Lončarevića Bana i Ane Milene rođene Tonković. U to vrijeme obitelj je živjela u mjestu Stobi u Makedoniji zbog očeve službe. Kada je Kristijanu bilo osam mjeseci, preselili su se u Zagreb. U tom gradu, koji je Kristijan neizmjerno volio, završio je osnovnu školu, gimnaziju, hrvatsku književnost, te nakon Drugog svjetskog rata povijest umjetnosti i arheologiju.

Bio je suradnik brojnih vjerskih listova u Hrvatskoj. Zbog njegova nacionalnog i vjerskog rada dvaput su ga komunističke vlasti utamničile.

Odlučivši se za studij teologije, odlazi u Rim. Tijekom tog studija, kroz četiri godine uređivao je povijesnu rubriku hrvatskog programa Radio Vatikana. Nakon pada “Hrvatskog proljeća”, Kristijan dolazi u Sjedinjene Američke Države (27. lipnja 1972). Odmah po dolasku u SAD postaje članom Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji. Zaređen je za svećenika 4. studenoga 1973. u župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. Zaredio gaje njegov dugogodišnji prijatelj, hrvatski kardinal Franjo Šeper.

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Godinu dana ostaje raditi u New Yorku. U to vrijeme župa u New Yorku počinje župni Radio program kojemu je fra Hrvoslav prvi urednik. Jednako tako zaživljava Hrvatska škola u kojoj je vrlo aktivan. S velikom strpljivošću i marom nastojao je u mladima pobuditi ljubav prema domovini Hrvatskoj i njenoj uljudbi. To je nastavio činiti na svim mjestima gdje je službovao s velikom ljubavi i ustrajnosti.

Već sljedeće godine fra Hrvoslav je premješten u Chicago gdje radi u uredništvu tjednika Danica, a uskoro postaje i urednik. U vrijeme svoga boravka u Chicagu uređivao je i mjesečnik Hrvatski Glasnik, te godišnjak Hrvatski kalendar.

Službu u New York fra Hrvoslav ponovno obavlja od 1979. do 1981. godine kao župni pomoćnik. Istu je službu vršio u hrvatskoj župi Sv. Ante u Sharonu u Pennsylvaniji od 1981. do 1982. Nakon toga dodijeljena mu je služba župnog pomoćnika u župi Sv. Jeronima u Chicagu koju obavlja sve do svog odlaska u domovinu 1992. godine. Kroz sve to vrijeme, uz službu župnog pomoćnika bio je i urednik Hrvatskog glasnika.

Fra Hrvoslav je bio plodan pisac. Prije odlaska iz domovine objavio je lijep broj povijesnih romana i pripovijesti: Bijeli plašt, Slika čistilišta, Ulica tužeg anđela, Bojište vječnog krijesa, Katarinski trg, Novoveški dječak, Pod vješalima slave, Oklopnik, Zamka na jurjevskom groblju, Posada, Kuga pod Kamenitim vratima, Dvoboj na Markovu Trgu, Vitezovi sv. Marije, Ponos zlatnog zmaja, Opsada crkve u Bistrici, Neznanac u palači Zrinski, Tuđa jutra i naši sutoni.

Njegova književnička djelatnost nastavila se u vrijeme boravka u emigraciji. Pisao je drame koje je uvježbavao i s mladima ih predstavljao u župama u kojima je radio. Objavio je sljedeće romane i drame: Buntovnik na Manhattanu, Robovi zlatne magle, Hrvatski Parsifal, Posuđivači očiju, Bojište i Krijes, Kristov Kolporter, Susreti s Kristom, Krađa Marojina kipa, Svijetli nesporazumi… Pisao je također brojne eseje, radiodrame i recenzije knjiga.

Velika životna priča o fra Ljubi Krasiću: Učinismo što smo mogli, drugo neka učine moćniji

Fra Ljubo Krasić, jedan od najuglednijih hrvatskih misionara i prosvjetnih djelatnika u dijaspori 20. stoljeća, zauvijek nas je napustio 21. lipnja 2020. na Humcu u 83. godini života. Svećenik, pisac i urednik Ljubo Krasić rođen je 18. ožujka 1938. u Čitluku, gdje je pohađao franjevačku gimnaziju u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu, […]

U svom opsežnom književnom radu fra Hrvoslav je trajno nastojao promicati vrijednosti koje je Krist donio u svijet; vrijednosti koje oplemenjuju čovjeka i čine ga osjetljivim za potrebe bližnjih. Neka mu Gospodin bude nagrada kroz svu vječnost.

Hrvatski kalendar 2001., fra Slavko Soldo