Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte na poveznici dolje…

Fra Leo Petrović i fra Dominik Mandić u spašavanju Židova u Mostaru

Do početka Drugoga svjetskog rata u Židovskoj općini u Mostaru bilo je 150 Židova. Prema drugim je podacima u Mostaru prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije živjelo 116 Židova. Nakon talijanske ponovne okupacije Mostara 4. rujna 1941. Židovi su bili nešto sigurniji od progona. Mostar je postao “luka spasa“ za Židove iz Bosne, poglavito iz Sarajeva. U […]

U Londonu je dio stranačkoga vodstva HSS-a sudjelovao u izbjegličkoj vladi Kraljevine Jugoslavije. Središnji dio stranačkoga vodstva na čelu s dr. Vladkom Mačekom pružao je otpor pridruživanju Ustaškom pokretu nakon utemeljenja nove vlasti. Represivni aparat vlasti NDH počevši od svibnja 1941., kada je Mačekova Seljačka zaštita bila rasformirana, prema pripadnicima HSS-a poduzimao je mjere koje su se sastojale od uhićivanja, ispitivanja, kažnjavanja, pa i upućivanja u logore. Posljedica tih kaznenih progona zabrana je rada HSS-a 11. lipnja 1941., a već u listopadu 1941. vlasti NDH zatvorile su prvaka stranke Vladka Mačeka, čime je stranka obezglavljena.

Mnogi članovi stranke i njihove obitelji našli su se pod progonom nakon kojega je često slijedila likvidacija. Progoni pripadnika HSS-a pojačali su se nakon akcije uhićenja ministara Ante Vokića i Mladena Lorkovića u kolovozu 1944. godine. Pripadnik NOP-a u Mostaru liječnik Alija Alica Krpo u svojem iskazu kaže da je u ljeto 1943. dr. Ivan Milaković zbog opasnosti da ga policija u Mostaru uhiti smješten u ženski samostan časnih sestara franjevki u Bijelom Polju. U iskazu kaže da je obišao dr. Milakovića koji je bio prva civilna osoba koja je došla u ženski samostan. Dalje kaže da nije upoznat s time tko je smjestio dr. Milakovića u samostan: “Znam samo da je čest gost kod dra Milakovića bio inž. Čedomil Čedo Milićević i fratar Leo Petrović. To je bio i naš posljednji sastanak, jer sam ubrzo otišao u partizane.”

Aktivist ilegalnoga NOP-a u Mostaru Ante Brešan svjedoči da je mu dr. Milaković pričao kako je uhićen pod optužbom da je pripadnik NOP-a. Za vrijeme zatočeništva zatražio je isključivo fra Lea Petrovića da ga ispovjedi i pričesti. Molio je fra Lea da mu pomogne jer se bojao strijeljanja. Kada je dr. Milaković pušten, rekli su mu da “je za njega intervenirao biskup”. Iz iskaza pripadnika NOP-a Ante Brešana jasno se vidi da je fra Leo Petrović pomogao dr. Ivici Milakoviću izići iz zatvora i smjestiti ga u samostan časnih sestara franjevki u Bijelom Polju. Tim mu je činom nakratko spašen život.

Hercegovački franjevci spašavali su Srbe, Židove i komuniste

Kao jedna od posljedica napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, u travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Kao sastavni dio meteža koji je pratio raspad stare i proglašenje nove države, u Hercegovini su izbili oružani sukobi između pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i proustaških skupina. Nakon završetka lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini 1941. kratkotrajno […]

U ožujku 1944. vlasti NDH uhitile su dr. Milakovića. Nakon puštanja iz zatvora umro je 4. svibnja 1944. godine. Sudbinu uhićenja i likvidacije preživjeli su ugledni članovi HSS-a u Mostaru dr. Cvjetan (Cvitan) Spužević i ing. Čedomil Miličević, prijatelji fra Lea Petrovića. Tijekom progona pripadnika HSS-a fra Leo Petrović je cijelo vrijeme rata pomagao njihovim obiteljima, posebice od kolovoza 1944. do veljače 1945. godine.

Sekretar Oblasnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Hercegovinu Vaso Miskin Crni poslao je svojega kurira 1944. s direktivom o izvlačenju fra Lea Petrovića iz Franjevačkoga samostana u Mostaru kao i pripadnika HSS-a Blaža Sliškovića i dr. Cvjetana Spuževića. Pripadnik NOP-a Šaćir Kajtaz u svojem iskazu, objavljenom nakon završetka rata, kaže da je Blaž Slišković odveden u nepoznatom pravcu, a da je poslije doznao da je likvidiran u Jasenovcu. Fra Leo Petrović je, među ostalim, organizirao odlazak dr. Cvjetana Spuževića iz Mostara. Fra Leo nikada nije htio napustiti Mostar, vjerojatno zato što je želio pomoći prijatelju Cvjetanu Spuževiću time što se brinuo i organizirao čuvanje njegove obitelji dok je on bio u partizanima.

Zanimljivo je istaknuti da ustaše nisu uhićivali Spuževićevu obitelj, što je bio jedinstveni slučaj u Mostaru, a sve zato što su znali da ga štiti fra Leo Petrović, koji je bio utjecajni franjevac u Hercegovini.

Zaključak

Upravljački vrh Hercegovačke franjevačke provincije, provincijali fra Krešimir Pandžić i fra Leo Petrović, na inicijativu fra Dominika Mandića iz Rima, na čelu s biskupom fra Alojzijem Mišićem osudio je ustaške rasne zakone te progone Srba i Židova. Posebno se istaknuo fra Dominik Mandić inicijativom “Upute Mnop. OO provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija”.

Ne može! Mladi naraštaj – stare navike

Bijaše to davno u Chicagu kada sam od strica fra Ljube prvi put čuo izreku: „Sjedni [stavi] lûdo na visoko nek nogama mlati!” Sve mi se čini da je ova narodna mudrost svakim danom očitija u hrvatskom društvu, posebice u politici. Ali nisu to (mudre) dvorske lude, nego mudrijaši (osim rijetkih iznimaka) kojima je slučajna […]

Upute su sadržavale načela kako se u ratnim prilikama ponašati prema Srbima i Židovima. Istaknuti protivnik ustaškoga režima, i progona Srba i Židova, uz fra Dominika Mandića bio je fra Leo Petrović. U prvim mjesecima nove vlasti izričito je tražio od dr. Ante Pavelića da se prestanu ubijati i progoniti Srbi u Hercegovini i spasio dvoje mostarskih Srba omogućivši im prijelaz na katoličku vjeru. Zajedno s fra Bonicijem Rupčićem utemeljio je Odbor za pomoć ugroženim osobama, u kojem su bila dva srpska člana. Otvorio je gradsku kuhinju u Franjevačkom samostanu u Mostaru, koja je mogla prehranjivati 60 do 80 osoba dnevno.

Hercegovački franjevci uspjeli su spasiti profesoricu Mariju Bergman-Kon i njezino dvoje djece. Nadalje, zaslužni su za spašavanje komunističkih ilegalaca u Mostaru. Najpoznatiji primjer takve pomoći spašavanje je Olge Humo i njezine kćeri. Osim spašavanja Srba, Židova i pripadnika NOP-a u Mostaru, fra Leo Petrović spasio je nekolicinu pristaša HSS-a i pomagao njihovim obiteljima. Najpoznatiji takav primjer spašavanje je Cvjetana Spuževića iz Mostara.

Iz dostupnoga arhivskog gradiva, objavljenih izvora i literature jasno se vide inicijative hercegovačkih franjevaca u pokušaju spašavanja i pružanja pomoći pojedinim Srbima, Židovima, pristašama HSS-a i pripadnicima NOP-a u ratnom razdoblju u Mostaru.

Za sada se ne može ustanoviti precizan broj Srba, Židova, pristaša HSS-a i ilegalnoga NOP-a u Mostaru kojima su hercegovački franjevci pružili pomoć. Unatoč spašavanju i pružanju zaštite, hercegovački franjevci nisu uspjeli spasiti sve osobe do kojih su došli, čak ni neke viđenije poput dr. Ivana Milakovića i udovice Solće Danon. O svim akcijama spašavanja bili su obaviješteni mostarski biskupi, fra Alojzije Mišić i kasnije biskup Petar Čule.

Iz arhivskih pisama doznajemo kako su Hercegovački franjevci spašavali majku i njezinu djevojčicu

Fra Leo Petrović bio je zaslužan i za spašavanje Olge Humo rođ. Ninčić, kćeri ministra vanjskih poslova jugoslavenske (izbjegličke) vlade Momčila Ninčića i supruge Avde Hume, komunističkoga ilegalca i poslijeratnoga pripadnika nove vlasti u Bosni i Hercegovini. Propustili ste prvi dio kolumne? Pročitajte na poveznici dolje… Fra Leo Petrović dugo je štitio Olgu Ninčić koja […]

Sve ovo je pokazatelj zajedništva Crkve u Hercegovini, što znači da je ona bila monolitna kad je riječ o osudi ustaškom režima i provodila je spašavanje žrtava progona istog tog režima tijekom Drugoga svjetskog rata u Hercegovini.

Hrvoje Mandić, nasl. doc. dr. sc.

Propustili ste drugi dio kolumne? Pročitajte na poveznici dolje…

Iz arhivskih pisama doznajemo kako su Hercegovački franjevci spašavali majku i njezinu djevojčicu

Fra Leo Petrović bio je zaslužan i za spašavanje Olge Humo rođ. Ninčić, kćeri ministra vanjskih poslova jugoslavenske (izbjegličke) vlade Momčila Ninčića i supruge Avde Hume, komunističkoga ilegalca i poslijeratnoga pripadnika nove vlasti u Bosni i Hercegovini. Propustili ste prvi dio kolumne? Pročitajte na poveznici dolje… Fra Leo Petrović dugo je štitio Olgu Ninčić koja […]

Talijanske vojne vlasti u Mostaru naredile su 7. studenog 1942. vlastima Velike župe Hum da sve Židove na području pod jurisdikcijom talijanskih oružanih snaga interniraju. U zapovijedi se ističe kako se Židovi ne smiju udaljavati iz sjedišta svojih svakidašnjih boravišta, a ostaju na potpunom raspolaganju talijanskim vojnim vlastima s cijelim imetkom. Činjenica je da su mnogi Židovi, liječnici i inženjeri, bili u službi NDH, poglavito u Mostaru o čemu svjedoči dopis upućen MUP-u NDH od 16. studenog 1942.

Velikog župana Velike župe Hum Petra Zlatara brinulo je tada mogu li talijanske vlasti odvesti Židove koji su u službi NDH i kako postupiti ako pojedini Židovi zatraže ostanak na njezinu teritoriju. U brzojavci upućenoj 3. prosinca 1942. tajništvu MUP-a NDH Zlatar navodi kako talijanski zapovjednik u Mostaru traži da Židovi odu u logor, a da Židovi liječnici i činovnici ostanu u Mostaru jer Velikoj župi Hum nedostaje liječnika.

Opće upravno povjereništvo kod višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija – Dalmacija“, koje je posredovalo kod Zapovjedništva talijanske vojske, tražilo je od Ministarstva unutarnjih poslova NDH da se liječnici, inženjeri i drugi službenici ne odvode u sabirne logore. Glede tog zahtjeva Ravnateljstvo za javni red i sigurnost NDH odlučilo je postupiti onako kako je predložilo Zapovjedništvo talijanske vojske, odnosno da se za svakog pojedinca židovske narodnosti sastavi obrazloženi prijedlog.

Zbog stalnoga pritiska ustaških vlasti da se židovske izbjeglice vrate u svoja mjesta prebivanja, talijanske su vojne vlasti u jesen 1942. izdale zapovijed da se sve Židove internira u Dubrovnik. Samo iz Mostara Talijani su spasili 110 Židova kada im je zaprijetila opasnost od represivnoga aparata NDH.

U izvješću Kotarske oblasti Čapljina od 22. prosinca 1941. stoji kako domaćih Židova nema u Čapljini, a da se internirani njemački Židovi kreću po cijeloj demilitariziranoj zoni jer im talijanske vojne vlasti izdaju propusnice. Broj Židova iznosi 132, a neki od njih otputovali su s talijanskim propusnicama u Split. Zbog prijetnji ustaškoga režima u mostarskoj je sinagogi objavljen popis Židova, mjesta njihova odlaska i raspored logora. Daljnji put Židova vodio je u tzv. dubrovačke logore, u Kupare i Lopud, a u lipnju 1943. prebačeni su na otok Rab.

Provincijal Pandžić u pismu nadbiskupu Stepincu od 16. listopada 1940. moli nadbiskupa da se zauzme za židovsku obitelj Maertez iz Dubrovnika, Salo Božu i Jenny Mariju, koji su prešli na katoličanstvo. U pismu navodi kako su se iselili iz grada Breslaua prije pet godina, a 1938. na Lapadu prešli na katoličku vjeru. Pandžić navodi kako oni smatraju da su iz Dubrovnika odstranjeni zbog osobne osvete redara koji ima u Gružu nadzor nad strancima. Taj je htio gospođu Jenny Mariju Maertez napastovati i u tome je spriječen.

Bračni par Maertez nikada nije kažnjavan u Njemačkoj niti u Banovini Hrvatskoj, a iz Njemačke su svojevoljno otišli. U zaključnom dijelu dopisa Pandžić ističe kako ta obitelj moli Stepinca da se zauzme za njihov povratak u Dubrovnik. Nadalje ističe kako je biskup Josip Carević prijatelj bračnog para Maertez: „Morao sam im obećati, da ću Vam javiti njihov slučaj. Ne zamjerite. Znam, da imate sličnih slučajeva i previše. Tvrde – možda će preuzvišeni biskup Carević moći tvrdnju provjeriti – da ovako ne mogu živjeti jer im je ostalo samo još koja stotina dinara.”

U Americi živi pet skupina Hrvata: Dok je ovakvih, ima nade, a bit će i uspjeha

Tko je god u Americi živio malo dulje među našim hrvatskim doseljenicima, mogao je lako zapaziti da nas ima više vrsta. Osobito, ako je s njima imao uži dodir ili obavio kakav važniji posao. U prvu bismo kategoriju mogli svrstati ljude i žene, koji rado pripadaju svemu što je Božje i hrvatsko. To su ljudi […]

Nije poznato je li se obitelj Maertez uspjela vratiti u Dubrovnik i jesu li preživjeli Drugi svjetski rat, no iz dopisa se vidi da su se hercegovački franjevci brinuli za progonjene Židove onoliko koliko su im okolnosti dopuštale.

Fra Tugomir Soldo navodi kako je u u crkvi u Širokom Brijegu, kao i u ostalim crkvama Mostarsko-duvanjske biskupije, na svetim misama pročitana i protumačena naredba biskupa Mišića u kojoj je istaknuto kako ne može dobiti odrješenje i pristupiti sakramentima nijedan vjernik koji je sudjelovao u ubojstvima i pljačkama srpske i židovske imovine.

„U župi širokobriješkoj, kao ni u kotaru čitavome, nije bilo nijednoga ni Srbina ni Židova, pa tamo nije mogao nitko ni nastradati”.

Nadbiskup Stepinac najviše se zauzeo za Židove, zbog čega je prozvan “prijateljem Židova”. Vodeći se njegovim primjerom, u Hercegovačkoj se franjevačkoj provinciji fra Leo Petrović isticao kao veliki protivnik progona Židova i Srba u Mostaru. U jednom iskazu spominje se ime Živka Henčija Pape (potpukovnika OZNA-e nakon 1945.) i udovice Solće, majke Erne Danona Cipre, koje je skupina svećenika s fra Leom Petrovićem spasila više puta.

U iskazu Erne Danon Cipra stoji da su njezin djed Avram i baka do 1941. živjeli u Žepču. Kada su došla teška vremena za Židove u NDH, njezina je majka pokušala svoje roditelje dovesti u Mostar kako bi ih spasila od progona. U iskazu kaže da su joj pomogli prijatelji, od kojih je jedan bio velečasni franjevac, no imena mu se ne sjeća. Dalje u tekstu stoji da je taj franjevac pribavio odgovarajuće putovnice i otišao po njih.

Prema riječima svjedokinje, njezin je djed bio veliki vjernik i iznimno bogat čovjek, a u sredini u kojoj je živio bio je veoma cijenjen i velik humanist. Odbio je otići u Mostar iako ih je taj franjevac pokušao nagovoriti rekavši im da dolaze teška vremena i da trebaju ići u Mostar. U iskazu se dalje navodi da su njezini baka i djed to odbili “po uvjerenju da će ih dragi Bog sačuvati jer su cijelo vrijeme svoga života činili dobro ljudima. Stradali su u Jasenovcu”.

Nadalje, u Mandićevoj ostavštini nalazimo pismo profesorice Marije Bergman-Kon koje je 5. srpnja 1942. iz Mostara poslala fra Dominiku. U pismu ga moli propusnicu i dopuštenje za boravak u Italiji kako bi mogla uzdržavati dvoje djece. Među ostalim, napisala je da je bila njegova kolegica u mostarskoj gimnaziji, hvali njegov karakter te ga moli za pomoć. Nakon nekoliko mjeseci, 7. listopada 1942., ponovno piše fra Dominiku i zahvaljuje što joj je odgovorio na pismo: “Niko ko je daleko od takvih doživljaja, ne može zamisliti šta znači prijateljska riječ. (…) Mladi velečasni (ne znam mu imena) pitao nas je kuda djeca žele ići (…) Mi imamo cijeniti Vašu izvanrednu pažnju i zahvalni smo Vam ako samo djeca spase glave. Svi Vam se toplo zahvaljujemo na zauzimanju i srdačno Vas pozdravljamo”.

Kako je nastala legendarna Nixonova izjava koja je u Zagrebu slomila Tita

Kada govore i pišu o utjecajnim prijateljima koji su pomogli u ostvarenju neovisne hrvatske države, Hrvati obično spominju papu Ivana Pavla II., Helmuta Kohla, Hans-Dietricha Genschera, Aloisa Mocka, a često zaboravljaju, ili pak nikako ne spominju, bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona. Nixon se početkom 1991. otvoreno založio za međunarodno priznanje Hrvatske i za ukidanje embarga […]

Upravo je fra Dominik Mandić preko fra Lea Petrovića molio da joj se pošalje pomoć, a fra Leo je na takve zadatke uvijek slao fra Bonicija Rupčića.

Talijanske su vlasti internirale Židove u logore na hrvatskoj obali da ih zaštite, jer su talijanski rasni zakoni bili utemeljeni na diskriminaciji Židova bez namjere njihova progona i fizičkoga uništavanja. Osim tog razloga, židovski izbjeglice tražili su obalno područje zbog većih šansi za emigriranje. Marija Bergman-Kon je zajedno s obitelji i ostalim Židovima početkom studenoga 1942. otpremljena iz Mostara na dubrovačko područje, a odatle na Rab, gdje su dočekali kapitulaciju Italije rujna 1943. godine. U ratu je izgubila sina Mihaela, a kći Mirjana preživjela je zatočeništvo u logoru. Marija Bergman-Kon preživjela je rat, bila je sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a umrla je u 93. godini života.

Prema dostupnim podacima prijepisa Matične knjige vjenčanih župnog ureda Mostar od 1929. do 1946., bračni par Papo, dakle par židovske narodnosti sklopio je brak u franjevačkoj crkvi 17. rujna 1941. u Mostaru, a obred vjenčanja vodio je fra Bonicije Rupčić. Taj bračni par preživio je Drugi svjetski rat zahvaljujući angažmanu hercegovačkih franjevaca.

Drugi je slučaj spašavanja bračni par Blasi koji je sklopio brak u franjevačkoj crkvi 6. kolovoza 1943. u Mostaru, a obred je vodio fra Bonicije Rupčić. Za njih podaci o smrti nisu dostupni, tako da se ne može utvrditi jesu li preživjeli rat. Zabilježeni su pojedini slučajevi da ni vjerski prijelaz Židovima nije jamčio da neće biti odvedeni u koncentracijske logore.

Tako nadbiskup Ivan Šarić u dopisu od 9. veljače 1942. upućenom Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu za bogoštovlje, navodi kako su ga mnogi mnogi župni uredi u njegovoj nadbiskupiji obavijestili da se u „posljednje vrijeme odvode u logore svi pripadnici židovske rase, i oni, koji su dozvolom naših vlasti prešli na katoličku vjeru, a isto tako i oni iz mješovitih brakova, koji su davno prije 10. travnja 1941. vjenčani u Katoličkoj crkvi i imaju od rođenja katoličku djecu. Ova djeca ostaju bez hranitelja, a katolički ženidbeni drugovi iz mješovitih brakova ostaju bez svojih muževa odnosno žena, a vezani su nerazrješivim ženidbenim vezama prema kanonskom pravu“.

Nadbiskup Šarić moli Odjel za bogoštovlje da imaju obzira kod odvođenja u koncentracijske logore kod pripadnika židovske rase prema osobama koje su prešle na katoličku vjeru, pogotovo vjenčane katoličkoj crkvi.

Fra Radoslav Glavaš, pročelnik Odjela za bogoštovlje, proslijedio je nadbiskupovu zamolbu Ministarstvu unutarnjih poslova NDH 2. ožujka 1942. s molbom da se Šariću odgovori. Ministarstvo je Glavašev dopis tek 21. kolovoza 1942. proslijedilo zapovjedniku Ustaške nadzorne službe (UNS) u Zagrebu. UNS je dopisom od 7. rujna 1942. upućenom Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu za bogoštovlje, naveo da su mješoviti brakovi rimokatoličke vjere „izuzeti od odvođenja u logora, ako za to nema drugih razloga, niti se odvode“.

Hercegovački franjevci spašavali su Srbe, Židove i komuniste

Kao jedna od posljedica napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, u travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Kao sastavni dio meteža koji je pratio raspad stare i proglašenje nove države, u Hercegovini su izbili oružani sukobi između pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i proustaških skupina. Nakon završetka lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini 1941. kratkotrajno […]

Da su se hercegovački franjevci strogo držali „Uputa Mnop. OO Provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija” pokazuje pismo od 23. kolovoza 1942. u kojemu provincijal Pandžić navodi i kako je u Zagrebu tražio kuću i zemljište za smještaj hercegovačkih franjevaca. Ističe kako nije mogao naći kuću osim židovske, ali da takvu nije htio ni tražiti. Navodi kako je molio vlasti NDH da hercegovačkim franjevcima daruju ili otkupe kuću sa zemljištem u Hercegovačkoj ulici 93. veličine pet tisuća četvornih metara (pet duluma) kako bi se u njoj mogli smjestiti. Navodi da će čim dobije pisanu odluku da prima u zakup zemljište obavijestiti generala franjevačkog reda u Rimu za dozvolu gradnje kuće i useljenje.

Nastavit će se…

Hrvoje Mandić, nasl. doc. dr. sc.

Propustili ste prvi dio kolumne? Pročitajte na poveznici dolje…

Hercegovački franjevci spašavali su Srbe, Židove i komuniste

Kao jedna od posljedica napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, u travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Kao sastavni dio meteža koji je pratio raspad stare i proglašenje nove države, u Hercegovini su izbili oružani sukobi između pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i proustaških skupina. Nakon završetka lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini 1941. kratkotrajno […]

Fra Leo Petrović dugo je štitio Olgu Ninčić koja je ilegalno živjela u Mostaru s malom djevojčicom. U tome mu je pomagao mladi franjevac fra Bonicije Rupčić, a sve je pratio i Olgi i njezinu djetetu materijalno pomagao fra Dominik Mandić iz Rima.

Olga Ninčić održavala je vezu sa svojom obitelji u Londonu upravo preko fra Dominika Mandića koji je bio prijatelj njezina oca. Fra Leo Petrović imao je povjerenja u mladoga fra Bonicija koji je pomagao Olgi Ninčić i o svemu izvješćivao fra Lea i fra Dominika Mandića u Rimu.

U korespondenciji fra Dominika Mandića sačuvano je nekoliko pisama koja su razmijenili spomenuti franjevci. O svemu je također bio obaviješten biskup Petar Čule koji je imao prijateljske odnose s fra Leom Petrovićem i fra Dominikom Mandićem u vrijeme rata.

Svjedokinja Erna Danon Cipra u svojem iskazu kaže da je Olga Ninčić 1941. boravila u teškoj ilegali na području Donje Mahale u Mostaru. Također svjedoči da je u kasno doba noću na vrata dvorišta kuće gdje je Olga bila skrivena pokucao velečasni franjevac. Domaćin kuće bio je zapanjen i bojao se otvoriti vrata. Negirao je da kod njega boravi osoba imenom Olga. U daljnjem tekstu iskaza stoji da je velečasni rekao da se ništa ne boji jer to radi u tajnosti i da se neće ništa dogoditi. Domaćin je zatim pustio noćnoga posjetitelja u kuću.

Olga se cijelo vrijeme skrivala u podrumu, no ipak je prihvatila razgovor. Velečasni joj je objasnio da je dobio nalog da je prebace u London k ocu te da se ne brine, da će biti potpuno sigurna. Bojeći se, Olga je isprva sve to odbila, no velečasni je održao riječ, a nekoliko “ilegalaca” i komunista koji su se krili u toj kući nisu bili ugroženi i sve je ostalo tajna.

U Americi živi pet skupina Hrvata: Dok je ovakvih, ima nade, a bit će i uspjeha

Tko je god u Americi živio malo dulje među našim hrvatskim doseljenicima, mogao je lako zapaziti da nas ima više vrsta. Osobito, ako je s njima imao uži dodir ili obavio kakav važniji posao. U prvu bismo kategoriju mogli svrstati ljude i žene, koji rado pripadaju svemu što je Božje i hrvatsko. To su ljudi […]

“Nepoznati” franjevac zapravo je bio fra Bonicije Rupčić koga je zadužio fra Leo Petrović, a o svemu je naknadno obaviješten fra Dominik Mandić u Rimu. Sačuvana ostavština fra Dominika Mandića svjedoči o tome da su fra Dominik i fra Bonicije razmijenili nekoliko pisama u kojima spominju Olgu Humo rođ. Ninčić.

Zbog opasnosti od špijunaže pisma sadrže kriptirana imena pa se Olga Humo u pismima spominje pod imenom “sestra Olga”. Fra Bonicije u pismu od 16. listopada 1942. javlja fra Dominiku da nije uspio predati novac skupljen za “sestru Olgu” iz Odbora za pomoć ugroženim osobama jer se ona zbog slabe prehrane i maloga djeteta koje je bilo bolesno u ljeto 1942. preselila iz Mostara u Gračanicu kod Tuzle, gdje stanuje kod muslimana koji obavlja dužnost mjesnoga učitelja.

Dalje u pismu fra Bonicije govori da je “sestra Olga” dobro te da joj je poslao šifriranu poruku preko jedne njoj poznate osobe kako bi došla u Mostar zbog nekih svojih osobnih stvari. Fra Dominik Mandić nije propustio javiti svojem prijatelju Momčilu Ninčiću u pismu od 14. prosinca 1942. vijesti o njegovoj kćeri Olgi koje je čuo od fra Bonicija. Pismo je pisano dva mjeseca poslije, a Olga je u tom razdoblju promijenila dva boravišta: boravila je u Gračanici kod Tuzle, pa se preselila u Gradačac u Bosanskoj Posavini.

Fra Dominik u pismu kaže da je Olga dobro i zdravo kao i njezino dijete. Objašnjava da je zbog sigurnosti, nesnosne ljetne mostarske vrućine, slabe prehrane i bolesti djeteta morala napustiti Mostar i preseliti se u Gradačac. U daljnjem tekstu kaže da Olga održava vezu s fra Dominikovim prijateljima u Mostaru (misleći na fra Lea Petrovića i fra Bonicija Rupčića), od kojih prima sve informacije o njezinoj sigurnosti i stanju, kao i o njezinu djetetu.

Jesmo li svjesni što može učiniti zajedništvo?

Tjedan od 5. do 11. prosinca 2022. bio je zaista hebdomada mirabilis, čudesan tjedan, novije hrvatske povijesti. Hrvatska je ušla u Schengen, naši su nogometaši čudesno pobijedili Brazil, što nas je u konačnici dovelo do osvajanja trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, te – ovo je posebno znakovito za globalnu Hrvatsku, u Washingtonu […]

Zatim u pismu od 14. prosinca 1942. fra Bonicije kaže da je “sestra Olga” davno otišla iz Mostara u sjevernu Bosnu. U pismu fra Dominiku od 18. siječnja 1943. fra Bonicije kaže da je uspio poslati novac te da se Olga u opasnosti od četnika iz Tuzle preselila u Mostar. Dalje u pismu izvješćuje fra Dominika kako joj je novac uručen pred njezinim svjedocima te da je, među ostalim, poručio Olgi da se radi plan o njezinu prelasku u Italiju.

Fra Bonicije piše da ni ona ni dijete nisu dobra zdravlja i da bi zbog straha od putovanja željela ostati u zemlji, pogotovo u zimsko doba. Piše fra Dominiku da nije pitao za njezina supruga Avdu Humu jer je znao da se davno odmetnuo u šumu i bilo mu je neugodno pitati za njega. Zatim u pismu od 26. svibnja 1943. fra Bonicije ističe fra Dominiku da mu je po biskupu poslao dva pisma “sestre Olge”, jedno za msgr. O’Robertyja, a drugo za njezine roditelje, obitelj Ninčić.

Dalje fra Bonicije kaže da Olga ne može naći posao zbog političkoga ozračja u zemlji. U pismu spominje da ju je on odvratio od traženja posla i savjetovao joj neka se brine samo za sebe i dijete da ne bi svraćala pozornost vlasti na sebe. Fra Bonicije moli fra Dominika za još novca i, ako ga može skupiti, da ga pošalje po biskupu Čuli jer je sve skupo. Dalje kaže da je Olga dobila pismo u kojem stoji da se uputi u talijanski konzulat i digne putovnicu.

Zbog političkih razloga, zbog oca i supruga, nije mogla dobiti putovnicu. Piše da Olga ne zna što bi dalje i ističe fra Dominiku da je nemoćan zbog sve intenzivnije špijunaže. U daljnjem tekstu pisma zahvaljuje fra Boniciju na vijestima o “sestri Olgi” i poručuje mu da će njezina pisma proslijediti na navedene adrese. Moli fra Bonicija da joj pošalje dvadeset slika za nju koje je pronašao.

“Reci joj, neka bude mirna i neka pazi na svoje zdravlje i na dijete. Ako može dobiti dozvolu, da dođe u Rim, drago bi mi bilo, ako ne može, hvala Bogu. Vidjet ćemo, ako mognemo odavle šta učiniti, da joj dadnu vizu. Sestra Olga neka Ti potvrdi što je primila preko Tebe, ali potvrde ne moj sada slati. Niti ikakve druge. Sačuvaj kod sebe za bolja vremena.”

U pismu upućenom fra Dominiku 7. listopada 1943. fra Bonicije kaže da su prekinute sve veze s Rimom zbog kapitulacije Italije pa se njegovo pismo vratilo. U izvješću ne spominje Olgu, samo sve teže stanje u Provinciji. U Mandićevoj ostavštini nisu sačuvana druga pisama u kojima spominju održavanje kontakta s Olgom Humo.

U pismu od 10. srpnja 1943. fra Dominik Mandić čestita provincijalu fra Leu Petroviću na izboru i nastupu na novu provincijalnu službu: “U današnjim veoma teškim, zamršenim i promjenjivim općim prilikama od provincijalnog starješine tražit će se mnogo razbora, požrtvovnosti i okretnosti. Ja se nadam da će Vama Svevišnji dati te odlike u obilnoj mjeri. Za to ću se ja, i druga braća, dnevno moliti. U Vašem radu za dobro Provincije Vi i novo provincijalno starješinstvo možete uvijek računati u punoj mjeri na moju suradnju i pomoć, gdje samo bude moguće.”

Kako je nastala legendarna Nixonova izjava koja je u Zagrebu slomila Tita

Kada govore i pišu o utjecajnim prijateljima koji su pomogli u ostvarenju neovisne hrvatske države, Hrvati obično spominju papu Ivana Pavla II., Helmuta Kohla, Hans-Dietricha Genschera, Aloisa Mocka, a često zaboravljaju, ili pak nikako ne spominju, bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona. Nixon se početkom 1991. otvoreno založio za međunarodno priznanje Hrvatske i za ukidanje embarga […]

U kontekstu pomoći fra Lea Petrovića Olgi Humo vrijedi reći da je ona tu pomoć u svojim memoarima prešutjela. Jednako je postupio i njezin suprug Avdo Humo. Razlog za to gotovo je sigurno bio njezin položaj u novoj vlasti, koja je, u skladu sa svojim komunističkim svjetonazorom, pretkraj rata u sklopu Mostarske operacije 14. veljače 1945. okrutno likvidirala pripadnike Hercegovačke franjevačke provincije, uključujući fra Lea Petrovića.

Nastavit će se…

Hrvoje Mandić, nasl. doc. dr. sc.