Hrvati su u ovom američkom gradu čak dvije i pol godine slavili mise ispred svoje najdraže crkve

Iako je lani proslavila čak 120 godina postojanja, župa Rođenja Isusova u San Franciscu u Kaliforniji može s pravom reći i da ima svoj drugi rođendan – jubilarni 30. – i to zahvaljujući upornosti, volji i otvorenosti Hrvata koji su obilježili burne devedesete godine prošlog stoljeća, barem kada je u pitanju Katolička crkva u SAD-u. […]

Iako danas malo toga znamo o ovoj župi, jedno je jasno – nastavak rada ove zajednice od velike je važnosti za hrvatsku dijasporu. Koliko je važan opstanak župe jasno se očituje u tome što je prostor Hrvatskog centra u Donovanu krajem prošle godine bio prodan Crkvi prvih naroda, zajednici domorodaca u Kanadi, tako da hrvatska kultura i vjera danas opstaju primarno u prostorima župe.

Naime, dolazak prvih Hrvata u Sudbury i okolicu seže u razdoblje nakon 1880-ih godina, u vrijeme kada se razvijao sam grad, a završetak transkanadske željezničke pruge 1885. otvorio je put novim mogućnostima. Iskusni rudari, mnogi iz Calumeta u Michiganu, dolazili su u potrazi za poslom u rudnicima nikla i bakra širom Sjevernog Ontarija. Do 1930-ih, u Sudburyju je bilo već oko 400 Hrvata – većinom samaca i radnika.

Društveni i politički život hrvatske zajednice počeo se organizirati 1930-ih godina, posebno izgradnjom Hrvatskog doma i djelovanjem Hrvatske seljačke stranke. No, vjerski život tekao je sporije. Prvi hrvatski svećenik, don Jure Vrdoljak, došao je 1949., ali ubrzo se preselio u Toronto, dolazeći povremeno za sakramente. Sustavniji pastoral započinje dolaskom franjevaca: fra Krune Pandžića 1960., a zatim fra Bože Dragičevića, koji je djelovao do 1980. kao kapelan u župi Svetog Trojstva.

Ključni zaokret nastaje u studenom 1980., kada fra Ljubo Krasić dolazi za misionara. Uviđajući potrebu zajednice za samostalnom misijom, fra Ljubo odlazi biskupu Carteru i izlaže mu plan za hrvatsku crkvu. Biskup bez zadrške daje svoj blagoslov, a 25. siječnja 1981. saziva se prvi sabor misije. Entuzijazam zajednice bio je golem – birani su odbori, planirana kupovina crkve i dogovoren izlazak iz Holy Trinity.

Velika priča o najstarijoj hrvatskoj župi u Americi: Mi smo dio šire kulture u kojoj mnogi tradicionalni elementi više ne prevladavaju

Zanimljiva je povijest danas najstarije “živuće” hrvatske crkve na tlu Sjeverne Amerike, poznate župe sv. Nikole u Millvaleu u Pennsylvaniji, gdje je sve počelo još krajem 19. stoljeća. U 124 godine postojanja, Hrvati smješteni u Pittsburghu i šire prošli su kroz svakakve poteškoće kako bi njihova župa i danas ponosno stajala i predstavljala hrvatski narod […]

Tek trideset godina od osnivanja hrvatske vjerske zajednice, u ožujku 1981. potpisan je ugovor o kupnji crkve Sv. Ivana od Luteranske zajednice. Kupovina je zaključena 30. lipnja, za svega 100.000 dolara. Već 5. srpnja 1981. u novoj crkvi slavljena je prva misa na hrvatskom jeziku, a crkva je nazvana Sveti Marko – u znak sličnosti s crkvom sv. Marka u Zagrebu.

Biskup Carter svečano je blagoslovio crkvu 11. listopada iste godine, na Dan zahvalnosti. Prisutni su bili gosti iz brojnih kanadskih i američkih gradova. Svaki darovatelj primio je uokvirenu fotografiju crkve kao trajni spomen. Time je hrvatska zajednica Sudburyja, nakon više od stoljeća prisutnosti, napokon dobila svoj vjerski dom.

Župna zajednica postaje i središte HIŠAK-a – mreže hrvatskih izvandomovinskih škola. Zahvaljujući fra Ljubi, ali i suradnicima kao što su Ante Beljo, Vinko Grubišić i Neda Sladojević-Šola, organizirani su seminari, objavljene knjige, a znanje hrvatskoga jezika postalo je uvjet za zapošljavanje mladih tijekom ljeta.

Do sredine 1990-ih župa sv. Marka brojila je 105 obitelji, redovito se slavile dvije mise na hrvatskom jeziku, a “Misijski vjesnik” izlazio je mjesečno. Sudbury je i dalje bio malen, ali živa prisutnost Hrvata bila je utkana u liturgijski, kulturni i društveni život zajednice, koja je ustrajno čuvala i njegovala svoje korijene.

Hrvatska crkva više od 100 godina bila je dom brojnih Hrvata, a onda je donesena odluka o njezinu zatvaranju

Čak 120 godina prošlo je 18. kolovoza 2024. otkad su prvi puta bila otvorena vrata crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Rankinu, naselju svega nekoliko kilometara udaljenog od Pittsburgha gdje su brojni Hrvati gradili svoje živote i podizali obitelji. Ova velebna crkva koja gleda na istoimeni most bila je više od stoljeća dom i sjedište […]

Iako prostorija Hrvatskog centra u Donovanu danas više nema, hrvatski jezik može se čuti svake nedjelje u prostorima crkve, na tjednim misama. Također, nemojmo zaboraviti, tu je i Croatia Adria Sudbury – najstariji hrvatski nogometni klub u Kanadi koji djeluje i osvaja od 1949. pa do danas.

urednik projekta: Ivan Ril

Ovo su projekti od strateškog interesa Vlade RH. Među njima i Hrvatski etnički institut iz Chicaga!

Vlada Republike Hrvatske 290. sjednici u petak donijela je Odluku o proglašenju projekata od strateškog značaja za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Potporu su tako dobile sljedeće organizacije za svoje projekte: „Potpora radu Sveučilišta u Mostaru“, kao jedinoj visokoškolskoj javnoj instituciji u Bosni i Hercegovini na kojoj je službeni jezik hrvatski i koje djeluje već 47 […]

Kada je došla slobodna Hrvatska, misija u dijaspori je završena. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća tiskara je ugašena.

Tijekom proteklih stotinu godina skupljeno je bogato arhivsko gradivo Hrvata koji su djelovali u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Godine 1974. utemeljen je i Hrvatski etnički institut, a 2020. ponovno je oživljena izdavačka djelatnost putem portala Dijaspora.hr.

O protekle tri godine, koliko je na čelu Hrvatskog etničkog instituta i portala Dijaspora.hr, razgovarali smo s ravnateljem fra Antonijom Musom. Dotaknuli smo se i planova u novoj godini…

Fra Antonio, koja su Vam neka prva sjećanja koja Vas vežu uz Hrvatski etnički institut? Vi ste u Chicago prvi put došli 2014. godine…

O Hrvatskom etničkom institutu slušao sam tijekom moje franjevačke formacije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. O djelovanju naših fratara u Sjevernoj Americi govorilo se često i vrlo pohvalno. U samostanima se naime svaki dan čitaju imena fratara koji su preminuli na taj dan. Jako često bismo tako mi mladi fratri čuli imena naše braće koja su služila u Kustodiji Svete obitelji i pokopani su u Chicagu. Odatle je i prvotno zanimanje za život i rad naše franjevačke zajednice na ovim stranama svijeta koje je dugo.

Hrvatski etnički institut jedna je od bitnijih odrednica rada naših fratara u Sjevernoj Americi. Od moga prvoga dolaska i posjeta Kustodiji bilo mi je jasno da je Institut mjesto susreta naraštaja ljudi i njihovih priča, sjećanja i nadahnuća, povijesti i sadašnjosti. Oduševio me tada zauzeti rad mnogih fratara, osobito pokojnog fra Ljube Krasića, i njihova ljubav za hrvatsku riječ, misao i hrvatsko ime u ovom dijelu našeg iseljeništva. Kako tada, tako i danas: ljubav za domovinu i želja da se zaboravu otrgne naša zajednička priča misija je ovoga Instituta kojega s puno ljubavi vodim.

Dijaspora.hr danas slavi svoj četvrti rođendan: Na ovom smo putovanju od 1974. godine

Dijaspora je u hrvatskoj nacionalnoj zbilji stara stvarnost. Stoljeća su donosila ratove i stradanja, a odnosila tolike naše ljude. Brojni su umirali braneći krst časni i slobodu zlatnu, a toliki su usred mržnje koja se na njih sručila ostavljali svoja višestoljetna ognjišta i odlazili u potrazi za obzorom pod kojim će moći živjeti i preživjeti, […]

Hrvatski etnički institut ove je godine proglašen projektom od strateškog interesa Vlade Republike Hrvatske. Koliko znači ta potpora i na što se ona odnosi?

Raduje nas da je naš Institut prepoznat kao institucija od strateškog značaja za Hrvate izvan Republike Hrvatske jer on to svakako i je. Ova je potpora u prvom redu priznanje da se naša aktualna domovinska stvarnost ne može kreirati bez hrvatskog iseljeništva. U tom smislu važno je i dalje poticati projekte koje naš Institut, ali i druge hrvatske institucije u dijaspori, provode. Mi se osobito posljednjih godina bavimo prikupljanjem, digitalizacijom i istraživanjem građe o našim iseljenicima u SAD-u i Kanadi. Trenutačno smo usredotočeni na ovo područje djelovanja jer smo svjesni da pred nama odlazi jedna velika, dobro organizirana i aktivnostima i sjećanjem bogata generacija. Naša je sveta dužnost sačuvati ono što su oni činili i sljedećim naraštajima ispričati njihove priče. Upravo te priče i ta predanost u borbi za hrvatsku stvar koja je u različitim vremenima imala drugačiji izričaj mogu pomoći našoj domovini da i u ovom aktualnom vremenu pronađe nadahnuće u borbi za ono što je danas naša hrvatska stvar.

Uz nakladništvo portala Dijaspora.hr, Institut je ponovno počeo izdavati knjige. Koja bi djela izdvojili i kakav su imala odjek?

Posljednjih godina u suradnji s našim partnerima preveli smo i objavili sjećanja stradalih hercegovačkih fratara iz Drugog svjetskog rata i poraća. U pripremi su i neki novi projekti, a nadamo se i proširivanju naše izdavačke djelatnosti ne samo kroz ovaj portal i pisanu riječ, nego i u formi dokumentarnog filma i sl. Prvi film takve naravi snimljen je prošle godine. Radi se o filmu „Nada u tuđini“ koji govori o 50. godina rada i utemeljenja Hrvatske škole kardinal Stepinac u Chicagu, pri župi sv. Jeronima. Ove i slične teme predmet su našeg zanimanja.

Vaša ustanova otvorila je svoja vrata svim zainteresiranim posjetiteljima. Što se sve može vidjeti u Hrvatskom etničkom institutu?

Blago Hrvatskog etničkog instituta je u njegovoj širini. Iako je ovo ustanova koju su osnovali i do danas vode fratri te je tako i jedan dio naših arhiva i izložbenih stvari vezan uz duhovnost hrvatskih iseljenika, naš Institut u sebi krije mnoštvo vrijednih priča, zapisa, dokumenata i ostavštine brojnih pojedinaca i organizacija iz hrvatskog iseljeništva, osobito u SAD-u i Kanadi. Spomenimo samo neke: dio privatne ostavštine Brune Bušića, djela Ivana Meštrovića, privatnu ostavštinu fra Dominika Mandića, fra Silvija Grubišića, fra Vendelina Vasilja i drugih franjevaca, zatim ostavštinu brojnih uglednih pojedinaca i organizacija iz hrvatskog iseljeništva: arhiv Hrvatske žene u Chicagu, arhiv HSS-a, HIŠAKA (Hrvatskih iseljeničkih škola Amerike, Australije i Kanade) i drugo. Sve u svemu, bogata riznica naše narodne povijesti. Zasigurno najbogatija izvan povijesnih granica naše domovine.

Ekranizirana uzbudljiva povijest hrvatske dijaspore u Chicagu

Hrvatska škola kardinal Stepinac osnovana je u Chicagu godine 1973. pri Hrvatskoj župi sv. Jeronima. Svečana proslava 50. godišnjice utemeljenja i djelovanja ove škole u jednoj od najvećih hrvatskih iseljeničkih zajednica u svijeta održana je prošle godine. Za tu prigodu Hrvatski etnički institut iz Chicaga napravio je dokumentarni film pod naslovom “Nada u tuđini” koji […]

Vaš portal Dijaspora.hr od sljedeće godine planira svaki tjedan donijeti jednu ekskluzivnu kolumnu uglednih autora iz cijelog svijeta. Koga ste sve okupili i što možemo očekivati od tema?

U godini koja je pred nama želimo još snažnije raditi na umrežavanju hrvatskog iseljeništva. U tom smislu naš portal Dijaspora.hr bit će obogaćen novim dopisnicima i kolumnistima. Ljudi su to koji dobro razumiju hrvatsko iseljeništvo, koji su iseljeničku priču živjeli i žive i koji će, svatko na svoj način, moći donijeti jednu novu perspektivu u sagledavanju naše hrvatske izvan domovinske zbilje. Naši novi suradnici su Tuga Tarle, Vesna Kukavica, Vladimir Jakopanec i Wollfy Krašić, a svoju mjesečnu duhovnu poruku s nama će dijeliti fra Lovro Šimić iz hrvatske župe sv. Ćirila i Metoda iz New Yorka. Ova šarolika ekipa, ukorijenjena u ljubavi za priču, iskustvo i život naših iseljenika, dat će novi zamah i radu ovoga našeg portala pod budnim uredničkim okom vrsnog poznavatelja hrvatske dijaspore Ivana Rila.

Uz nakladništvo, četiri godine se bavite i digitalizacijom svog arhivskog gradiva. Digitalizirali ste preko stotinu tisuća raznih dokumenata. Možete li nešto izdvojiti?

Nešto od ovoga je već spomenuto ranije, ali svakako bih izdvojio arhiv hrvatskih organizacija iz Sjeverne Amerike poput CAA (Croatian-American Association) koja je bila jedna od središnjih lobističkih grupacija tijekom Domovinskog rata, zatim ostavštinu pojedinaca poput Adama Eterovića, Ante Bonifačića, Rufolfa Peteka, Krste Spalatina i drugih. Tu su svakako i ostavštine brojnih fratara koji su bili aktivno uključeni u život hrvatskog iseljeništva poput fra Ljube Čuvala i fra Hrvoslava Bana, dugogodišnjih urednika franjevačkih izdanja u Chicagu. Ostavština je ovo koja nas obvezuje.

Javni poziv Hrvatima izvan domovine! Prikupljamo sadržaj za Hrvatski etnički institut

Dragi prijatelji! Hrvatski etnički institut u Chicagu središnja je institucija Hrvata u Sjevernoj Americi u kojoj se čuva sjećanje na sve ono što je naš narod prolazio i prolazi u Americi i Kanadi. Hrvatski franjevci osnovali su ovaj Institut 1975. godine sa željom da on postane mjesto memorije, molitve, učenja, znanosti i zahvalnosti. Kroz proteklih […]

Zaključno, gdje vidite Hrvatski etnički institut na kraju svoga mandata?

Hrvatski etnički institut je i strateška institucija Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji. On mora biti i strateška institucija cjelokupnog hrvatskog nacionalnog bića u iseljeništvu. Nadam se da će i u budućnosti Institut nastaviti biti oaza našeg identiteta. Trenutačno su u tijeku neki bitni građevinski radovi, radovi na klimatizaciji naših prostora, a u budućnosti planiramo obnoviti i prostore naših arhiva. To će nam omogućiti da građa koju posjedujemo bude adekvatno pohranjena i spremna za različita istraživanja. Ovi grublji radovi uzimaju dosta vremena, ali smo svjesni da to moramo napraviti kako bismo mogli nastaviti onim dobro zacrtanim smjerom kojim smo krenuli u posljednjih nekoliko godina na tragu onoga što naša braće čine već evo pet desetljeća na ovim dalekim strana svijeta u koje nas je život odveo.

Ekskluzivno svjedočanstvo svećenika koji se na Manhattanu družio s Nikolom Teslom: Osjećao se Hrvatom i Hrvatska mu je bila domovina

Cijela moja priča nalazi se u fantastičnom sjećanju hrvatskog franjevca fra Ljube Čuvala s kojim sam imao prigodu blisko raditi i poznavati ga. Fra Ljubo je služio hrvatskoj dijaspori u različitim službama i pozicijama. Jedna od tih službi bila je i župnik Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. I upravo tu nalazi […]

Svećenik, pisac i urednik Ljubo Krasić rođen je 18. ožujka 1938. u Čitluku, gdje je pohađao franjevačku gimnaziju u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu, Zagrebu i Rimu. U franjevački red stupio je 1957., a svećeničko ređenje bilo je 1964. godine u Širokome Brijegu.

Sljedeće godine otišao je u Zürich, gdje ne samo da je utemeljio hrvatsku katoličku misiju, nego je razvio vrlo živu svećeničku i nacionalnu djelatnost. Koliko god je konkordat između Vatikana i ondašnje države imao svoju zlu službenu stranu, dobra je strana u praksi bila što su mladi svećenici mogli s putovnicama bez problema doći u inozemstvo i nastaviti ne samo vjerske, nego i nacionalne djelatnosti koje su njihovi prethodnici, hrvatski emigrantski svećenici, otpočeli i držali dugi niz godina.

Čim je fra Ljubo došao u Švicarku pokrenuo je misijski list Movis (hrvatski bi to značilo “Pokrećeš se”), koji je obavještavao Hrvate diljem Švicarske o vjerskim i nacionalnim događajima. Vrijeme je to velebnih hodočašća u Einsiedelnu gdje se okupljalo tisuće hrvatskih vjernika iz raznih dijelova Švicarske, Njemačke, a sudjelovali su i iz Hrvatske.

U Švicarskoj je u okvirima HKM-a, a i u suradnji s Hrvatskim društvom, fra Ljubo organizirao različita predavanja o hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi, a među predavačima su bili poznati književnici i jezikoslovci iz Lijepe Naše.

Nakon četverogodišnjega boravka u Švicarskoj (1967. – 1971.), fra Ljubo je proveo tri godine poslijediplomskih studija u Rimu na Alphonsianumu. Tada je zdušno surađivao s novoosnovanim izdavačem, ZIRAL-om, kojem su bili na čelu poznati intelektualci fra Dionizije Lasić i književnik Lucijan Kordić.

Dolaskom u SAD 1974., fra Ljubo je postao pomoćni župnik u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, a samo godinu kasnije imenovan je ravnateljem Hrvatskoga etničkog instituta (HEI) u Chicagu. Sljedeće 1976. vratio se u Mostar gdje je radio sa studentima.

Godine 1977. ponovno je u Americi, sada trajnije u Chicagu, gdje nastavlja rad na Hrvatskom etničkom institutu, uz redovne i mnogobrojne poslove u župi sv. Jeronima u istom gradu.

Od 1980. do 1987. župnik je u Sudburyju u župi gdje su vjernici Hrvati s fra Ljubom kupili lijepu crkvu i nazvali je crkvom sv. Marka. Nakon Sudburyja fra Ljubo je bio upravitelj Hrvatskog kulturno-društvenog centra u Norvalu (od 1987. do 1995.), odakle je ponovno otišao u Chicago za ravnatelja Hrvatskog etničkog instituta.

Iz Chicaga je otišao 2016. u rodnu Hercegovinu. To bi bio onaj površni opis životnoga toka jednog čovjeka, svećenika, intelektualca, ali bi nam se – s obzirom na hrvatsku kulturu i prosvjetu – trebalo na svakoj adresi temeljito zaustaviti.

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Podsjetimo, krajem srpnja 1974. sastala se skupina svećenika – koji su ujedno bili voditelji misija i voditelji hrvatskih izvandomovinskih škola među kojima je bio i fra Ljubo. Sastanak je bio u Hrvatskom centru “Sv. Nikola Tavelić” u New Yorku gdje su svi pojedinačno iznijeli izvještaj o školi u sklopu svoje misije te što sve treba učiniti kako bi nastava bila još učinkovitija. Književnik franjevac Hrvoslav Ban s mnogo optimizma primjećuje: “(…) imajući na okupu ljude koji dolaze s iskustvom iz prakse… možemo svi brzo i konkretno uočiti najvažnije probleme i donijeti zaključke koji će zbilja značiti novu stranicu u povijesti izvandomovinskog školstva”.

I tu je “novu stranicu” najvećim dijelom napisao upravo fra Ljubo Krasić, i to od samoga osnivanja HIŠAK-a. On je cijelo vrijeme postojanja HIŠAK-a bio njegov spiritus movens. Osnivanje škola pokretali su pojedinci u raznim gradovima, a svima je u svako doba fra Ljubo bio od pomoći. Tako je već 1978. HIŠAK obuhvaćao 55 škola, kojima se te iste godine pridružilo 12 škola iz Australije. Uskoro se HIŠAK-u priključuje i dvadesetak škola iz Njemačke, Francuske, Švicarske i Švedske. Od tada HIŠAK označuje naziv “Hrvatske škole Amerike, Australije i Kanade”.

Godine 1984./85. bilo je više od stotinu škola članica HIŠAK-a. Godine 1978. fra Ljubo sa skupinom suradnika održavao je školske seminare u Chicagu, Clevelandu, Edmontonu, Calgaryju, Kitcheneru, Windsoru, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Vancouveru i Torontu, a na tim seminarima sudjelovalo je oko 190 učitelja i članova školskih odbora. Fra Ljubo je uvijek znao izvrsno uspostaviti i održavati kontakte.

Fra Ljubo je bio od velike pomoći i pri uvođenju hrvatskog jezika u srednje škole u provinciji Ontario, 1976., kao i pri uspostavi Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Waterloo sveučilištu. Objavio je i iznimno vrijednu knjigu Anice Miter “Croatica in the University of Toronto Library”, popis hrvatskih knjiga u najbogatijoj kanadskoj knjižnici, tj. u Torontskoj sveučilišnoj knjižnici, u kojoj je ta vrijedna hrvatska knjižničarka i pjesnikinja radila dugi niz godina. Iznimnu donaciju ovoj knjižnici dao je poznati hrvatski domoljub i poslovni čovjek gospodin Ivica Zdunić u iznosu od 100 tisuća dolara za nabavku hrvatskih knjiga tako da je to danas po hrvatskome kulturnom bogatstvu zaista jedinstvena knjižnica.

I dalje, nakon što je Hrvatska postigla neovisnost, fra Ljubo se zdušno bavio objavljivanjem priručnika, surađivao s raznim školama. Ujedno je zaslužan da su neke knjige objavljene kao, primjerice, “Panorama hrvatske poezije Herceg-Bosne Davno sanjani snovi” (Denver, Colorado, Outskirts Press, 2009.).

Što se tiče računalnih obrada raznih školskih materijala, u tome nam je uvelike pomagao mr. Marko Dumančić, pročelnik računalnog odjela na Studijama za okoliš “Environmental Studies”, Sveučilišta Waterloo. Treba ovdje navesti i to da su sve suradnje vanjskih suradnika bile bez ikakve novčane nadoknade.

Fra Ljubo i njegovi suradnici mogli su nakon proglašenja hrvatske neovisnosti mirne duše reći: “Učinismo što smo mogli, drugo neka učine moćniji!”

Za širenje hrvatske prosvjete i kulture te za doprinos hrvatskog školstva u svijetu iz ruku prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana fra Ljubo Krasić odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1995. godine.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

Sve što je fra Ljubo radio, a radio je puno, radio je s ljubavlju i pozitivnim odnosom prema ljudima i pojavama. Zbogom, dragi fra Ljubo, neka Ti je laka hrvatska gruda koju si neizmjerno volio.