Nemamo fotografiju, ali sačuvali smo lijepe riječi o dobroj duši hrvatske zajednice u New Yorku koja je preminula davno

Nemam nimalo dobra i pohvalna mišljenja o smrti kada je promatram s naravnog gledišta: priroda nemilosrdno uništava svoje najsavršenije proizvode. Ali kad mislim na smrt pok. Tereze Raich, onda mi se smrt čini lijepom i uzvišenom. Tereza je prisilila smrt da postane sredstvom njezine pobjede, uzvišenja, nagrade i otkupljenja, mjesto da ostane sredstvo poraza, poniženja, […]

Tih, miran i pažljiv, došao je Antun Troščan šezdesetih godina, izravno sa svoje rodne grude, iz Velikog Grđevca kraj Bjelovara. Teško se otrgnuo od oranica, koje je od djetinjstva natapao znojem, da krene za sinom Draganom, koji uviđa da zemlja, u onim okolnostima, postade maćuhinski nezahvalna za ulagani trud. Teško ostavlja Antun, već u godinama i sina Franju, kod kojeg se već bio udomio u Zagrebu. Dvojake ga sile vuku, od onih dana, u oba smjera, kroz cijeli poodmakli život, bez nade da će se te dvije grane ikada spojiti. Ipak se otisnuo preko oceana.

Fra Ferdinand Skoko ga primi kao brata, povjeri mu nadzor i brigu nad crkvenim prostorijama i ohrabri ga. Sjećamo se i blage Barbare, strpljive mu supruge, njezine pčelinje radinosti, neugaslog smješka i molitve. Nakon vraćanja u Zagreb, ondje je njoj sudbina iskopala grob, a Antun se bez nje više nije uspio prilagođavati podijeljenu životu. Oslonio se na odane i uslužne ruke snahe Katarine, koje će mu nuditi sve što ga još iole može tješiti i osiguravati mu nužnu obiteljsku toplinu.

Ipak, i pored toga on opet htjedne u Zagreb, ali ga pretekne Božja volja da ostade zauvijek ovdje: “Da bude svakome od djece po jedan roditeljski ures“ – kako je istaknuo fra Hrvoslav Ban. Bezrezervnu pomoć, susretljivost i razumijevanje pružiše mu sve te dane voljena unuka Milkica (Julie) sa svojom djecom Mikeom i Barbarom. Kod te odane pažnje Antun se smiri i odbija svaku pomisao na liječenje u bolnici. Usnuo je, nakon primitka svetog Sakramenta sa svijećom u ruci.

Uz mnoštvo osebujnih obilježja, pokojnik je za cijela života isticao bar dvije značajke, podudarne s našim tradicionalnim svetinjama. Prva je iskreno, produhovljeno rodoljublje, s nesustalim nadama, što je neokaljano prešlo na sav njegov mlađi naraštaj. Druga značajka je njegov odnos prema Bogu. Vjeri naših pređa on pripisuje uspjehe u moralu i samoodržanju. Poštenje, rad i molitva, to su vrhovi njegova trokuta, koji sastavlja okosnicu čovjeka.

Prvi je snimio potres u Santa Barbari, a posebno ga je cijenio i – Charlie Chaplin

Slavko Vorkapić još je jedan uspješan i talentirani Hrvat čije je ime ušlo ne samo u povijest američke nego i svjetske kinematografije, a kojem se zbog njegovih vrijednosti pokušala nametnuti svaka narodnost osim hrvatske. U tome su bili vješti tzv. “kulturni atašei” jugoslavenskih ambasada. U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, […]

Vjeru on ostvaruje u samodisciplini prema vanjskom svijetu. Iz njegovih se usta nije čula nijedna psovka ili kletva. On to smatra vrijeđanjem Boga i sramotom za svakog kršćanina. S tim se podudaraju i ostala njegova svojstva: istančana savjest prema bližnjemu (“Ne čini, što ne želiš da se tebi čini!“), otvorenost u obrani temeljnih principa za koje je odgajao djecu, te odlučnost, da na sve svoje nedaće gleda kao na nutarnje, vlastite, tj. kao odgovor Pravde na osobnu nesavršenost. Okolinu nije okrivljavao, a nije se ni povjeravao radi olakšavanja zemaljskog križa.

Crkveni je oproštaj obavljen 28. siječnja 1987. u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Chicagu, uz veći broj svećenika i tople, ohrabrujuće riječi fra Hrvoslava Bana, a ranije i Marka Kozine, Antunova iskrenog pastira i štovatelja. Na grob ga je ispratio prijatelj fra Ferdinand Skoko, a Gospodin je očistio nebo da isprati brojnu povorku sa sunčanim tracima. Tamo je Antun ostao, uz grob svojeg unuka, nezaboravnog Mirka Vučića, na groblju Ascension. Obiteljski je zagrljaj dragome Antunu dakle osiguran i nakon odlaska, a pratit će ga i zajednički blagoslov obaju sinova, koji se spustio nad pridržavani lijes.

Lanac ožalošćene rodbine se proteže na unuka Ivu (sa suprugom Mary i sinovima Antunom i Mikeom) u San Pedru (Kalifornija), zatim na pokojnikov zagrebački dom Trošan-Bogdanić, sa snahom Anicom, unucima Zdravkom (s Lidijom) i Zoricom (sa Sinišom) i praunucima Robertom i Tajanom; a onda i na obitelji Franje i Nikole Brković, Milanez i Šimatić, te Armić (iz ovdašnje okolice), kao i na obitelji Brković, Vecko, Kolarić, Pavlečić, Anić, Mađerić i druge u Domovini.

Washington: Hrvati su ovdje još 1970. sagradili svoje svetište

Kako mnogi Hrvati na sjevernoameričkom kontinentu nisu mogli dolaziti u domovinsko svetište Mariju Bistricu, odlučili su 1966. godine sagraditi jedno stalno svetište u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država – Washingtonu. Prijedlog je potekao od članstva Hrvatske katoličke zajednice (Croatian Catholic Union) na 15. konvenciji koja je održana 16. rujna 1966. u Detroitu. Ideja je s […]

Uvjereni smo, da Svevišnji prima Antuna kao svog vrijednog slugu koji je poštivao i ostvarivao Njegove zapovjedi, i odmjerava mu zasluženi perivoj na kojem će Antun, sa svojom Barbarom, dijeliti radost s nebeskim cvjetovima. Bila mu laka i ova zemljica, iako daleko od voljene djedovine!

fra Miron Lasić, iz arhiva Hrvatskog etničkog instituta

Zanimljiva vijest o tome kako su se Hrvati 1908. okupljali u Americi: Ta šta je lijepše, ili stajati u salunu i trošiti teško zasluženi novac ili poći u klub?

Naš suradnik Ante Čuvalo pronašao je zanimljivu vijest u hrvatskim novinama „Jadran“ (San Francisco) koju je kasnije prenijela “Hrvatska zastava” (Chicago) u broju od 28. svibnja 1908. Članak govori o osnutku hrvatskog kluba u San Franciscu s početka 20. stoljeća i razlozima zašto postati njegovim članom. Evo što je zapisano o tadašnjem velikom ponosu Hrvata… […]

Prigodnu svečanu misu služio je fra Vendelin Vasilj, a propovijedao je kardinal Meyer. Nadbiskup Chicaga naglasio je živu vjeru hrvatskog naroda, požrtvovnost i uspješan rad hrvatskih franjevaca među svojim narodom, posebno istaknuvši angažman mjesnog župnika fra Mirona Lasića.

Nakon posvete crkve i svete mise u Hrvatskom domu organiziran je župni banket. Uslijedio je lijepi program koji su uglavnom izvodila školska djeca. Kardinalu se posebno svidjela cijela priredba pa je ponovno odao priznanje župniku i župljanima. Kao i uvijek, župljani su bogato darovali svoju župu i crkvu na koju su s pravom ponosni.

Nova crkva Presvetog Srca Isusova na jugu Chicaga jedna je od najljepših hrvatskih crkvi u Americi. Duga je 147, a široka 50 stopa. Ima sjedala za 600 osoba. Zvonik u kombinaciji cigle i kamena visok je 72 stope. Na pročelju crkve je veliki prozor 20 x 14 stopa s krasnom slikom Presvetog Srca Isusova, kralja svemira. Ovaj je prozor izrađen u Italiji, a cijela crkva je obložena lijepim talijanskim mramorom u visini od šest stopa.

Posebno je lijepo svetište obloženo s posebnim mramorom s mramornim oltarima i kipovima. Glavni oltar i veliki mramorni križ nad glavnim oltarom visok 16 stopa s Kristovim tijelom od 6 stopa isklesanim od jednoga komada bijelog mramora je najveća privlačnost ove crkve.

Posvetili su pjesmu svojoj crkvi u San Franciscu: Danas život buja oko starog hrama, ne čuje se više vika tih Hrvata

Stara i lijepa crkva od opeke, Old St. Mary’s (crkva Svete Marije), nalazi se u poznatoj Kineskoj četvrti San Francisca. Tamo su se nekada stari hrvatski pioniri vjenčavali s Irkinjama i Španjolkama. Tamo su se krstila njihova djeca. Tamo su se održavale zadušnice za pokojne gospare i njihove članove obitelji prije pokopa na najstarijem hrvatskom […]

Četiri kapelice: sv. Franje, sv. Ante, sv. Josipa-radnika i sv. Male Terezije također su od mramora. Posebno je lijepa i skupocjena kapelica-krstionica od posebnog mramora u bojama, i od mesinga.

Ova nova crkva ima sve potrebne moderne prostorije i namještaj, kao i veliku izoliranu kapelicu za majke s djecom. Povrh svega toga ova je crkva “air-conditioned” sa strojevima za ravnanje temperature ljeti i zimi.

Hrvati s juga Chicaga, svećenici i župljani mogu biti ponosni na ovakvu lijepu crkvu. Župnik fra Miron Lasić uložio je najviše truda oko gradnje ove crkve i zaslužuje veliko priznanje koje mu odaju njegovi župljani.

U prokopavanju Sueskog kanala sudjelovalo je čak četiri tisuće Hrvata. Prolaz je blagoslovio hrvatski biskup koji je preminuo na putu do kuće, a njegovo tijelo bačeno je u more

U današnjem međunarodnom životu Sueski kanal je jedna izložena i osjetljiva točka pa katkada izgleda da o njemu ovisi rat i mir u svijetu. Ali 1869., kada je on prokopan, smatran je pravim čudovištem svoga vremena. Zanimljivo je i da su Hrvati odigrali zapaženu ulogu pri njegovu prokopavanju. Međunarodna javnost početkom 19. stoljeća živo se […]

Svećenicima i župljanima od srca čestitamo i želimo im napredak te blagoslov Božji u budućnosti.

Hrvatski katolički kalendar, 1965.