Bili smo na devetom Mladifestu u Los Angelesu koji je okupio više od 70 mladih

Učitelju, kamo ideš? Dođi i vidi! (Iv 1,38) – ovogodišnje je geslo Mladifesta, susreta mladih Hrvata Amerike i Kanade. Domaćin devetog susreta bila je hrvatska župa sv. Ante Padovanskog u Los Angelesu, na čelu sa župnikom don Ivanom Jordanom i Marilyn Majich. Od istoka do zapada pa sve do sjevera i juga američkog kontinenta, 70-ak je […]

Ovaj događaj okupio je nekoliko stotina mladih hrvatskih katolika iz SAD-a i Kanade koji su kroz tri dana sudjelovali u bogatom duhovnom programu molitve, pjesme, svjedočanstava, klanjanja, slavlja svetih misa i ispovijedi.

Nakon što je od 2016. godine ovaj susret putovao po brojnim hrvatskim župama u Sjevernoj Americi (Milwaukee, Vancouver, Mississauga, Montreal, Chicago, Los Angeles), jubilarni susret vratio se ondje gdje je sve započelo, na Norval na kojem su održana prva tri Mladifesta. Naime, upravo je norvalski ogranak organizacije Hrvatska katolička mladež (Croatian Catholic Youth – CCY) započeo s ovim godišnjim susretima 2013. godine na Norvalu.

Mladifest je započeo u petak poslijepodne svetom misom koju je predslavio domaći župnik fra Robert Kavelj, a nastavio se prigodnim programom i dobrodošlicom mladima. Večer je završena klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. U subotu ujutro program se nastavio u župnoj dvorani Franjevačkog središta na Norvalu. Mladima je najprije govorio fra Ante Market na temu “Prestanite i znajte da sam ja Bog” (Ps 46,10).

Sljedeći je govorio glavni govornik ovogodišnjeg susreta, vlč. Dan Reehil. On je s mladima podijelio svoj zanimljivi životni put koji ga je vodio od potpunog odbijanja vjere i Boga do službe svećenika i egzorcista. Naime, vlč. Dan se nakon jednog odlaska u Međugorje potpuno promijenio i ostatak njegove životne priče je čudesno lijepa povijest Božje ljubavi i blizine.

Ova hrvatska župa ima čak 845 registriranih obitelji!

Hrvati se okupljaju na Norvalu još od 1977. godine kada je na zemljištu Hrvatskog franjevačkog središta prvi put održan piknik svetog Ante. Godine 1984. tadašnji biskup Hamiltona Anthony Toonos dao je dekret hrvatskoj dijaspori. Nije to tada bila službeno župa, nego zajednica vjernika koja je imala pravo slaviti sakramente. Kako na početku nije bilo crkve, […]

Poslijepodnevni dio programa započeo je pustinjom. Mladi su imali priliku provesti jedno vrijeme u tišini i samoći, bez mobitela i samo uz Sveto Pismo. Nakon toga uslijedio je ručak, a zatim i rad po skupinama.

U poslijepodnevnom dijelu programa fra Antonio Musa iz Hrvatske župe sv. Jeronima iz Chicaga govorio je na temu svete ispovijedi i vodio mlade u pripravi za istu. Zatim je slavljena sveta misa koju je predvodio vlč. Dan, a događaj je završen s večeri slavljenja benda Amorose koji su za ovu prigodu došli iz domovine.

U nedjelju ujutro mladi su se okupili u dvorani kako bi još jednom čuli vlč. Dana koji je ovaj put govorio o duhovnoj borbi i kako se oduprijeti zlu u svijetu. Zatim je u prekrasnoj norvalskoj crkvi slavljena sveta misa na kojoj su bili župljani, od kojih su brojni ugostili mlade u svoje domove. Svetu misu predvodio je fra Lovro Šimić iz hrvatske župe sv. Ćirila i Metoda iz New Yorka, a zatim su mladi imali prigodu za dijeljenje svojih iskustava.

Program je završen bogatim ručkom kojeg su i ovaj put pripremile vrijedne ruke norvalskih domaćica. Nakon ručka mnogi su pak ostali u druženju na prekrasnim prostorima Hrvatskog franjevačkog središta Kraljice Mira.

U jednoj od najstarijih i najbrojnijih hrvatskih iseljeničkih zajednica u SAD-u održan osmi Mladifest

Osmi Mladifest – Susret hrvatske katoličke mladeži Amerike i Kanade – održan je prošloga vikenda u Chicagu. Domaćin susretu koji se odvijao pod geslom “Gospodine, svi te traže” (Mk 1, 37) bila je hrvatska župa sv. Jeronima, jedna od najstarijih i najbrojnijih hrvatskih iseljeničkih zajednica u Sjedinjem Američkim Državama. Mladifest Chicago trebao je originalno biti […]

“Bogu dajemo hvalu za ovaj lijepi susret u kojem smo još jednom nahranjeni Božjom mudrošću i njegovom snagom, posvjedočivši tako i svoje kršćansko ime i ostajući vjerni vjeri naših otaca i na ovom sjevernoameričkom kontinentu. Najvjernija Odvjetnice na braniku stoj – čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom”, poručili su iz Hrvatske katoličke mladeži Sjeverne Amerike.

Sve više gubimo sposobnost biti prisutni

U Lukinu evanđelju čitamo: Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.”(Lk 22, 14-15) Način na koji Gospodin Isus izriče svoju želju za blagovanjem s učenicima govori da se radi o nečemu posebnom. Inače nam evanđeoska izvješća […]

Nakon tih čitanja poklik „aleluja“ ili „slava tebi Kriste, kralju slave vječite“ daje znak da je vrijeme ustati jer će se navijestiti evanđelje. Na kraju vam je i poznato da čitanja obično čitaju vjernici dok je za evanđelje zadužen svećenik ili đakon.

Sve to znamo i sve nam je ustaljeno pa je stoga zanimljivo koliko se nepoznatoga krije u poznatom. Zato u ovom kratkom tekstu želim s vama uroniti u dubinu bogatstva koju nam nude tekstovi, a čuli smo ih stotinu puta.

Riječi predaka Liturgijska čitanja (izvan uskrsnog vremena) uvijek započinju čitanjem iz Staroga zavjeta. To je vrijeme naših predaka u vjeri. Pratimo razvoj izabranog naroda dok ga Bog postupno odgaja. Kroz cijeli Stari zavjet pratimo kako narod osluškuje Božji glas, sve više upoznaje svoga Stvoritelja i time razvija intelektualno, moralno i duhovno shvaćanje svijeta.

Sama veličina Starog zavjeta izlaže nas mogućnosti da biramo bezbroj različitih tekstova. Međutim, smisao liturgije nije da čovjek unaprijed odlučuje što mu Bog poručuje kako bi svoj stav potkrijepio Božjim riječima. Liturgija zadaje ritam, ona oblikuje čovjeka i dovodi ga u kontakt s vječnošću u sadašnjosti. Zato dijelovi prvog čitanja nisu birani nasumice niti su plod svećenikove volje. Prvo čitanje uvijek bira Crkva pažljivo pazeći da odabere ono što je u tematskoj skladnosti s evanđeljem. Vjerujemo da su u Isusu Kristu ispunjena sva proroštva Staroga zavjeta.

Kolumna za roditelje: Pustite djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore!

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom […]

U Isusu se ispunjava ono što je predoznačeno u slikama Starog zavjeta. Čitajući Stari zavjet slušamo Božja obećanja, stalne poticaje na obraćenje i poziv na strpljivo iščekivanje obećanog spasitelja. U Isusu Kristu vidimo ispunjenje Božjeg obećanja. Tek kada upoznamo Stari zavjet, evanđelje postaje jasno, dok evanđelje ispunjava i otkriva puni smisao riječi koji su upućene Zakonom i prorocima.

Budući da svaki razgovor zahtijeva barem dva sugovornika, čovjek je uvijek pozvan dati odgovor na Božju riječ. Riječi psalma su riječi molitve Božjeg naroda. Daleko od obične pjesme ili teksta u stihu, psalam tvori neizostavnu cjelinu liturgijskog slavlja. Riječi su nadahnute, ali izriču dubinu naših osjećaja. Ono što često ne možemo izreći riječima, izgovoreno je u psalmu. Tko pozorno sluša psalam, primijetit će dvije stvari.

Prvo, prepoznat će koliko se riječi psalma podudaraju s onim što smo čuli u prvom čitanju. Time psalam tvori molitvu zajednice koja Bogu upućuje odgovor na tekst prvog čitanja. U isto vrijeme prepoznat će da se psalam ne odnosi samo na zajednicu, nego da na neki otajstven način, veličanstvenim riječima, izriče osjećaje njega samoga.

Strah i nada; pouzdanje i nesigurnost; ljubav i tjeskoba koju svatko od nas osjeća i o kojima želimo Bogu reći sadržani su u riječima psalama. Oni nam stvaraju pouzdan okvir u kojem možemo prave riječi upraviti Bogu.

Fra Robert Kavelj piše o dijelovima mise: Naše slavlje započinje još puno prije nego što se svećenik prekriži

Kao katolici navikli smo se na obred mise. Znamo kada trebamo ustati, kada sjesti i kada kleknuti. Poznato nam je što će svećenik reći i koji se odgovor očekuje od nas. Čak i onda kad odemo u drugu župu, znamo što nas ondje čeka. Ponekad doživimo sitne različitosti, ali nikad u tolikoj mjeri da nam […]

Tek u molitvenom odgovoru srce nam postaje spremno razumjeti riječi evanđelja.

fra Robert Kavelj, Hrvatski franjevački vjesnik

Fra Robert Kavelj imenovan župnikom Kraljice mira u Norvalu

Nakon što je fra Marko Puljić izabran za kustosa Hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu te u rujnu odlazi u Chicago, danas je potvrđeno da će ga na Župi Kraljica mira u Norvalu naslijediti fra Robert Kavelj, dosadašnji župni vikar… “Nakon vijesti o promaknuću i skorom odlasku našeg župnika na novu dužnost, s nestrpljenjem smo […]

Tko može birati?
Birati mogu članovi župe i centra koji su napunili 18 godina života. Ne može se glasovati ni u čije ime.

Kako birati?
Svaki birač, stojeći pred Bogom, po savjesti će zaokružiti brojeve iznad imena i pokraj slike četvorice kandidata za koje smatra da će obnašati dužnost vijećnika/odbornika savjesno i odgovorno, Bogu na slavu, na
dobro župnoj zajednici i centru u Norvalu.

Koliko brojeva zaokružiti?
Možete zaokružiti NAJVIŠE ČETIRI BROJA. Ako zaokružite više, glasački list bit će nevaljan. Ako zaokružite manje od pet osoba, glasački list bit će valjan.

Hrvati u Norvalu opraštaju se s fra Markom Puljićem: Rado bismo vas zadržali, ali bilo bi to sebično od nas

Nakon što je na svibanjskom kapitulu Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji u Chicagu izabran za kustosa, fra Marko Puljić ovih dana oprostio se od svojih župljana u Norvalu s kojima je proveo 12 godina. Na Župi Kraljica mira naslijedio ga je fra Robert Kavelj, dosadašnji župni vikar, kojeg je pak zamijenio fra Stipe Rotim. Svi […]

Što napraviti s glasačkim listom?
Kada zaokružite brojeve uz imena kandidata za koje glasujete, premotajte
glasački list i ubacite ga u glasačku kutiju. Svatko mora osobno ubaciti svoj list u glasačku kutiju!

Treba li potpisati glasački list?
Ne treba. Ako ga potpišete neće biti važeći.

Kako se prenosila malarija? Talijanski redovnik putovao Dalmacijom u 18. stoljeću pa objavio jedan zanimljiv razgovor

Malarija je zarazna bolest koju uzrokuje parazit Plasmodium, a na čovjeka se prenosi ubodom ženke komarca. Parazit se nastanjuje u jetri i crijevima čovjeka te uzrokuje mnoge bolesti koje, nažalost, i danas mogu dovesti do smrti. Malarija je s područja Republike Hrvatske iskorijenjena šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali i danas se ponekad pojavi jer se […]

Mi koji smo odmah nakon rođenja primili i krštenje već smo u ranom djetinjstvu svladali i naučili cijeli obred na pamet. Međutim, vjerujem da se većina od nas barem jednom zapitala zašto činimo određene stvari u određeno vrijeme. Zašto se, na primjer, sjedimo dok slušamo prva dva čitanja, a ustanemo kad zbor zapjeva aleluju i ostanemo stajati za vrijeme evanđelja? Zašto je propisano u obredu da kleknemo za vrijeme pretvorbe, ali je u isto vrijeme običaj da pričest (najčešće) primamo stojeći? Kroz narednih priča nastojat ćemo objasniti dijelove mise, kako bismo kao Kristovi učenici mogli dublje shvatiti misno slavlje.

Početak prije početka

Naše slavlje započinje još puno prije nego što se svećenik prekriži i pozdravi narod na početku svete mise. Ono započinje u našim domovima s odlukom da istupimo iz svoje svakodnevice i krenemo Gospodinu oko kojega se okupljamo. Slavlje ne postoji bez zajednice. Kao kršćani mi nismo skup pojedinaca, nego udovi koji zajedno čine Tijelo Kristovo – Crkvu. Naše zajedničko okupljanje je jasni znak da naš život nije samo naš, nego je dio nečega puno većega. Naš pojedinačni hod nas dovodi na zajedničko mjesto, u crkvu, Božji hram. Tu se na ulazu križamo blagoslovljenom vodom, sjećajući se svoga krštenja po kojem smo postali članovi Kristove Crkve i Božjeg naroda. Samo onaj koji je rođen iz vode i Duha Svetoga može djelatno sudjelovati u misnom slavlju. Ipak, to krštenje nosi sa sobom i obvezu da živimo po Kristovom primjeru. Uzimajući blagoslovljenu vodu prisjećamo se svoga sinovstva i neizmjernog dara Božje ljubavi.

Kolumna za roditelje: Pustite djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore!

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom […]

Od križa do slave

Nakon što se okupi cijela zajednica u procesiji ulaze svi poslužitelji sa svećenikom na kraju. Započinjući riječima „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ postajemo svjesni da ono što činimo nije naše djelo, nego djelo Božje. Mi nismo tu u svoje ime, nego u ime svemoguć ega Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Dok činimo znak križa sjećamo se načina svoga otkupljenja, za koga smo otkupljeni i da svaki dan na sebe moramo uzimati svoj križ.

Svećenik nas zatim uvodi u pokajnički čin. Ovo je prvi trenutak liturgijske šutnje. To je povlašteno vrijeme u kojem se prisjećamo svojih slabosti i molimo Krista da nam oprosti. Štoviše, molimo da nas iscijeli i ozdravi. Poznati poklik „Gospodine smiluj se“ preuzeli smo iz drevnog rimskog običaja kada su siromasi iste riječi klicali rimskom caru tražeći da im dadne novca i tako ublaži njihovu bijedu. Svjesni da stojimo pred većim Kraljem od rimskoga cara i da je naša bijeda dublja od materijalne neimaštine, kličemo svome Gospodinu da ublaži naš bol i dovede nas za svoj stol.

Sigurni u njegovu ljubav započinjemo himan Slava Bogu na visini. Sigurni da nam Bog oprašta i da nas izvlači iz grijeha, dajući nam veće dostojanstvo nego što smo mogli zamisliti, pjevamo slavu Trojedinom Bogu spominjući se njegove veličine. Slavimo ga jer je on velik i jer nas čini velikim zajedno sa sobom, upravo po euharistijskom slavlju na kojem se nalazimo.

Sveti Franjo nikada nije postao svećenik, a ovo je jedan od razloga

“Neka se cijeli svijet zatrese pred tako velikom i uzvišenom tajnom kao što je Presveta Euharistija”, znao je reći taj trubadur ljubavi, poniznosti i siromaštva sv. otac Franjo. Veliki svetac iz Asiza, utemeljitelj Reda manje braće, poznat je u svijetu po svojoj radikalnoj opredijeljenosti za siromaštvo ili, kako je on znao reći, sestru siromaštinu, po […]

U sljedećoj temi nastavit ćemo s dijelovima mise. Pogledat ćemo malo smisao uvodne molitve, kako Crkva bira čitanja i zašto stojimo za vrijeme evanđelja. Euharistija je, kako nam kaže Crkva, izvor i vrhunac kršćanskoga života. Razumijevanje našeg najvećeg sakramenta osposobit će nas da s novom ljubavlju pristupimo oltaru i ono što primimo ponesemo drugima.

fra Robert Kavelj, Franjevački vjesnik

Chicago: fra Marko Puljić izabran za kustosa!

Na kapitulu Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji koji se održava u Chicagu od 23. do 26. svibnja 2022., izabrana je nova uprava Kustodije. Kustosom je imenovan fra Marko Puljić, a za savjetnike Kustodije izabrani su: fra Nikola Pašalić, fra Ivica Majstorović, fra Stipe Renić i fra Antonio Musa. Predsjedatelj kapitula, fra Jozo Grbeš, provincijalni ministar […]

Na Župi Kraljica mira naslijedio ga je fra Robert Kavelj, dosadašnji župni vikar, kojeg je pak zamijenio fra Stipe Rotim.

Svi odlasci uvijek su vrlo emotivni, posebno među svećenicima u hrvatskoj dijaspori…

“Što reći o takvoj moralnoj i intelektualnoj veličini, našem donedavnom župniku, sadašnjem kustosu fra Marku Puljiću? Hvala za sve što ste učinili za naše Hrvatsko franjevačko središte, a posebno za našu župnu zajednicu Kraljica mira, hvala što ste u svom mandatu uspjeli osigurati nam status župe”, pišu Hrvati iz Norvala.

Fra Marko je već obnašao dužnost kustosa od 2001. do 2009. U Kanadu je došao 2010. godine…

“Hvala za tolike lekcije koje ste nesvjesno dijelili svojim svećeničkim životom i ljudskošću. Rado bismo vas zadržali da možemo, ali i da možemo, bilo bi to sebično od nas i usprkos tuzi, raduje nas činjenica da će cijela Kustodija i neki novi ljudi, koje budete sretali, također rasti uz Vas, kao što smo rasli mi i naša zajednica u ovih 12 prekrasnih zajedničkih godina. Neka Vas prati Božji blagoslov”, zaključuju župljani Norvala.

Fra Stipe Rotim dolazi u Kanadu

Nakon što od kanadskih vlasti dobije dozvolu za rad, fra Stipe Rotim preuzet će dužnost kapelana i župnog vikara u Župi Kraljica Mira u Norvalu. Tako je odlučila Uprava Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji sa sjedištem u Chicagu koja je zatražila da hamiltonski biskup, preuzvišeni Douglas Crosby, prihvati imenovanje i udijeli pastoralne ovlasti fra Stipi […]

Fra Marko Puljić rođen je 3. listopada 1954. godine u Vranjevićima u Hercegovini. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Splitu.

Franjevcem je postao 1973. u franjevačkom samostanu na Humcu. Filozofsko-teološke znanosti studirao je u Sarajevu i Augsburgu, gdje je diplomirao i zaređen za svećenika 9. kolovoza 1981. godine.

U domovini je djelovao na župi Sv. Petra i Pavla u Mostaru (1981. – 1983.). Dana 23. ožujka 1983. došao je u Sjedinjene Američke Države gdje je imenovan župnim pomoćnikom u župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku i tamo je ostao do 1989.

Nakon New Yorka otišao je za župnika u Milwaukee, a pet godina kasnije, 1994., za župnika u New York. Od rujna 2000. do srpnja 2001. godine bio je župnik župe sv. Lucije u Troyu.

Fra Jozo Grbeš izabran za provincijala hercegovačkih franjevaca!

Na redovnom kapitulu koji se održava od 25. do 28. travnja 2022. u samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru, izabran je novi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Voljom svoje redovničke subraće novi provincijal je fra Jozo Grbeš, dosadašnji kustos Hrvatske franjevačke Kustodije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu koja je dio […]

U srpnju 2001. godine fra Marko je izabran za kustosa Franjevačke kustodije i tu dužnost obnašao je do 2009. Obnašao je i službu savjetnika Kustodije u četiri navrata (od 1988. do 1997. i od 2000. do 2001.), a uređivao je i Franjevački vjesnik. Od 2009. godine bio je župnik Hrvatskog franjevačkog središta “Kraljice mira” u Norvalu.

Fra Robert Kavelj imenovan župnikom Kraljice mira u Norvalu

Nakon što je fra Marko Puljić izabran za kustosa Hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu te u rujnu odlazi u Chicago, danas je potvrđeno da će ga na Župi Kraljica mira u Norvalu naslijediti fra Robert Kavelj, dosadašnji župni vikar… “Nakon vijesti o promaknuću i skorom odlasku našeg župnika na novu dužnost, s nestrpljenjem smo […]

Duh Sveti u povijesti spasenja

Ključ za razumijevanje Duha Svetoga nalazimo u gore navedenom vjerovanju. On je Gospodin. Da bi mogli razumjeti što čini, počinjemo s onim što on jest. Duh Sveti je Bog, zajedno s Ocem i Sinom. Njemu pripada jednaka čast kao Ocu i Sinu, a to je čast koja se daje samo Bogu. Zato što je Gospodin, on je i životvorac. Bog je uvijek jedan, pa premda tri osobe. Ima jednu misiju, a to je čovjeka stvoriti i dati mu božanski život. Kad kažemo da je životvorac, ne mislimo samo na zemaljski život, nego da Bog koji je stvorio čovjeka, želi čovjeka imati u vječnosti sa sobom da dijeli s njim svoju ljubav i radost. Stoga Bog nije samo zadovoljan stvaranjem čovjeka, nego ga želi spasiti, uzdići i dati mu božanski život. U tom pogledu, stvaranje je dio povijesti spasenja, a spasenje je dio povijesti stvaranja. U tu svrhu sve tri božanske osobe djeluju zajedno i, budući da se Trojstvo nikad ne može razjediniti, ono uvijek ima isti cilj.

Duh i vjera

No, Duha Svetoga pobliže upoznajemo iz onoga što čini za nas. „Nitko ne može reći da je Isus Gospodin, osim po Duhu Svetom.“ (1Kor 12,3) Kao kršćani znamo da je Otac poslao svoga Sina na svijet kako bi svijet spasio. Da bi čovjek bio spašen, traži se vjera koja priznaje Krista kao Gospodina. Tako Duh Sveti u nas ulijeva krepost vjere po kojoj možemo vjerovati da Bog postoji, da je Krist uistinu njegov pomazanik, ali iznad svega ta krepost nam dopušta da svoj život predamo Bogu u povjerenju. Kršćanski život se ne da svesti na par stavova koje imamo o Bogu. Takva bi vjera bila presiromašna i nikako ne bi bila vrijedna življenja. Ono što znamo o Bogu je lijepo i uzdiže duh, ali bez života ostaje isprazno. Da bi život bio ispunjen i radostan zahtijeva da ono što vjerujemo svojim intelektom, pretočimo u život. Vjera da Bog postoji i vjera u određen nauk o Bogu nalazi svoju puninu tek onda kad svoj život uskladimo s Božjom voljom. Bog nas poziva da svoju vjeru ispovijedamo riječima i životom. Taj poziv u čovjeku uzrokuje strah jer se protivi svijetu i zahtijeva smrt sebičnosti te obraćenje života. U biti, takav život je za nas ljude nemoguć bez Božje pomoći. Zato nas Duh Sveti želi ispuniti svojim životom i milošću. Dakako, od nas se traži sudjelovanje i pristanak, ali bez pomoći Duha Svetoga ne možemo govoriti ni o početku duhovnog života. On je onaj koji nas oblikuje u sinove pomažući nam da se svaki dan suobličujemo Kristu.

Koji je govorio po prorocima

U tom svjetlu jasnije vidimo njegov govor po prorocima. Prorok nije onaj koji ima viđenja ili koji pogađa što će se dogoditi u budućnosti. Prorok je onaj koji je čuo Božje riječi, povjerovao mu i svoj život uskladio s Božjim pozivom. Tek nakon što je svoj život formirao prema Božjoj riječi, prorok druge poziva da se Bogu vrate kako bi i oni primili život. Tako Duh Sveti djeluje po svim prorocima od Abrahama do Ivana Krstitelja. Međutim, Duh nije prestao pozivati proroke. U krštenju svi smo mi dobili udioništvo u Kristovoj proročkoj službi. Dakle, Duh Sveti i danas poziva proroke, poziva tebe da suobličiš svoj život Božjoj volji i da onda druge pozoveš da slijede Krista. U tom se otkriva poslanje Crkve. Mi smo oni koji smo pozvani iz svijeta, koji smo upoznali Boga, ali taj poziv nije da bismo se osjećali posebni i privilegirani, nego da i drugima prenesemo radosnu vijest.

Ovaj članak trebate pročitati ako ste otac ili svećenik

Iznad svega, svećenik je otac. Znam da to, možda, na prvu, malo čudno zvuči, pa mi dopustite da se pokušam objasniti. Nalazimo se u godini svetog Josipa. Njega je u 2021. papa Franjo odabrao kao „tihog“ sveca za uzor cijeloj Crkvi – pa tako i svećenicima. Poznato je svima da u Novom zavjetu nije zabilježena […]

Duh, pismo i tradicija

Zadatak proroštva ujedno je nešto što nas ispunja radošću, ali i strahom. Čudimo se Božjoj ljubavi koja se usuđuje takav zadatak povjeriti slabom čovjeku, a u jedno nas je strah nedoraslosti tom zahtjevu. Pozvani da budemo su-otkupitelji, ne osjećamo se prikladni. Opet nam u pomoć uskače Duh Sveti. Jer da bismo izvršili svoj zadatak, prvo sebi moramo dopustiti da nas Bog oblikuje. U prvom redu, to se događa čitajući i slušajući Božju riječ u Svetom pismo. Biblija koja je nadahnuta Duhom Svetim, za nas je vrelo iz kojeg pijemo Božji govor. To nisu davno izrečene riječi koje nam govore o povijesti koja je prošla. One u svakom čitanju postaju živa riječ. Meditacijom, one postaju riječi za nas. Informiraju, ali i oblikuju nas jer je njihova inspiracija Duh Sveti koji nije Bog prošlosti, nego Bog živi. Tako Duh Sveti nastavlja voditi Crkvu – nas – koji u životima svetaca imamo najjasnije tumačenje svetih tekstova i koji smo pozvati da riječi Pisma pretočimo u svoj život. Duh čini da ono što je za čovjeka nemoguće, postane ostvarivo.

To isto čini s Tradicijom – pokladom vjere – koja je sačuvana u cijelosti unutar Crkve. Pred smrt Isus obećava svojim apostolima: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv 14,26) Da bismo mogli ispravno živjeti, potrebno nam je ispravno znanje. Isus svojim učenicima obećava da ih on neće ostaviti same, nego će izliti na svoju Crkvu Duha Svetoga koji će ih nastavljati poučavati, po kojem ćemo biti sigurni da ono što Crkva govori nije plod određenog vremena ili kulture, nego Božje riječi koje se prenose u život i koje nam omogućavaju da živimo poput Krista.

Duh, molitva i karizma

Međutim, takav život je nemoguć bez molitvenog života. Moleći, kršćanin dopušta da ga Bog oblikuje i da sudjeluje, već sada, u životu Trojstva. Iako se mi ne možemo svojim silama uzdići k Bogu, Duh Sveti nam pomaže zauzimajući se za nas. On naše molitve usavršuje i daje nam da postepeno otkrivamo lice Božje. Djelujući u nama, dopušta nam da upoznamo Oca i danomice postajemo sve više ono što smo stvoreni biti. Bog koji je čovjeka stvorio i dao mu svoje zapovijedi, ne želi da čovjek bude rob zakona, nego da živi u slobodi. To ne znači kršenje zapovijedi, niti puko obdržavanje propisa, nego to znači da se ljudski život sastoji od života u Bogu. Taj život se rađa jedino kao plod molitve u koju nas upućuje Duh. Naša ljubav proizlazi ne iz upoznavanja pravila, nego iz otkrivanja Boga zbog čije silne ljubavi želimo vršiti njegove zapovijedi koje su darovane u dobroti. Otkrivajući da je Bog ljubav, otkrivamo da su sve njegove zapovijedi plod neograničene ljubavi. To nas dovodi do želje da tu ljubav želimo uzvratiti, da hoćemo za Boga nešto učiniti ljubeći njega i bližnjega.

Ta se želja ispunja karizmama koje Duh Sveti daje pojedincima u Crkvi. Svakome od nas udijeljen je neki dar kako bi izvršili poslanje u Crkvi. Isti Duh koji vodi Crkvu, vodi i njezine pojedinačne članove. Daruje nam karizme kako bismo u svijetu, na svoj način, svjedočili Božju ljubav. Primljena karizma čini samo početak. Surađujući s Duhom Svetim pozvani smo taj dar njegovati i izgrađivati kako bi urodio stostrukim plodom.

Zašto uopće postimo?

U susret nam stiže slavni dan uskrsnuća. No, prije najvećeg dana u godini čeka nas dugo razdoblje molitve, pokore, introspekcije i obraćenja. Stigla nam je korizma i korizma znači post. Mi koji smo odrasli u katoličkim obiteljima, pogotovo mi koji smo iz hrvatskih katoličkih obitelji, već se sad prisjećamo petaka bez mesa, bolne gladi Velikog […]

U našem izgubljenom vremenu posebno je dobro znati da nismo prepušteni samima sebi. Pripojeni smo velikom Božjem djelu spasenja čiji aktivni suradnici postajemo.

fra Robert Kavelj, Franjevački vjesnik

Chicago: fra Marko Puljić izabran za kustosa!

Na kapitulu Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji koji se održava u Chicagu od 23. do 26. svibnja 2022., izabrana je nova uprava Kustodije. Kustosom je imenovan fra Marko Puljić, a za savjetnike Kustodije izabrani su: fra Nikola Pašalić, fra Ivica Majstorović, fra Stipe Renić i fra Antonio Musa. Predsjedatelj kapitula, fra Jozo Grbeš, provincijalni ministar […]

“Nakon vijesti o promaknuću i skorom odlasku našeg župnika na novu dužnost, s nestrpljenjem smo očekivali tko će naslijediti fra Marka. Danas je došlo službeno priopćenje našeg hamiltonskog biskupa Douglasa Crosbyja.
S velikim zadovoljstvom vas obavještavamo da će naš novi župnik biti fra Robert Kavelj”, napisali su iz Župe Kraljica mira.

Fra Robert Kavelj rođen je 11. veljače 1990. godine u Sarajevu. Zbog rata u domovini djetinjstvo je proveo u više gradova i država dok napokon nije 2000. došao u Sjedinjene Američke Države. Tamo je završio srednju školu i 2010. otišao u postulaturu (pripravu za franjevački život), pridruživši se Hercegovačkoj franjevačko provinciji.

Od 2012. do 2017. studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Svečane zavjete položio je 18. rujna 2016. Za svećenika je zaređen u Mostaru 29. lipnja 2018. te je od tada do ljeta 2020. bio župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u franjevačkom samostanu u Mostaru.

Fra Jozo Grbeš izabran za provincijala hercegovačkih franjevaca!

Na redovnom kapitulu koji se održava od 25. do 28. travnja 2022. u samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru, izabran je novi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Voljom svoje redovničke subraće novi provincijal je fra Jozo Grbeš, dosadašnji kustos Hrvatske franjevačke Kustodije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu koja je dio […]

U rujnu 2020. godine postao je župnim vikarom Hrvatskog franjevačkog središta “Kraljice mira” u Norvalu.

Godine 1731. papa je dopustio da se postaje Puta križa mogu podići u svim crkvama

Pobožnost puta križa jeste hodočašće s Kristom patnikom u duhu i misli na njegovu putu prema Kalvariji. Rijetki kršćani imaju životnu prigodu i barem jednom u životu pohoditi Svetu Zemlju i hodati Kristovim stopama, pogotovu onih posljednjih nekoliko stotina metara od Pilatove sudnice do groba. Upravo na tom samom mjestu rodila se ova pobožnost, gdje […]

Svake godine, u ovo vrijeme, više puta čujem pitanje „zašto postimo?“ Sigurno u našem vremenu mora postojati neki drugi i napredniji način da se pripremimo za Kristovu pobjedu osim gladovanja. Je li post možda zastarjeli običaj, prisjećanje na prošlost ili ima nešto u tome? Pitanje je, je li post običaj koji samo još nije izumro ili je to nešto što je s razlogom preživjelo? Zašto uopće postimo?

Povijest posta

Kao ljubitelj povijesti imam običaj u svakoj situaciji osvrnuti se na prošlost (pogotovo drevnu prošlost) kako bih jasnije razumio sadašnjost. Pogled unatrag mi je više puta pokazao da „nema ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9) i da je ljudsko iskustvo poprilično stabilno kroz stoljeća. Utješno je i ujedno jezivo koliko se susrećemo s istim patnjama, iskustvima i problemima kao i naši preci. Okolnosti su drugačije i tehnologija nam je naprednija, ali ljudska čežnja i strah ostaju.

Gledamo isto nebo i ciljamo k istoj zvijezdi kao i oni što su došli prije nas. I tako gledajući u prošlost vidimo da je post redovna praksa svih civilizacija kroz povijest. Drevni čovjek, okružen politeističkim panteonom u kojem je svako stablo i kamen bio utjelovljenje božanstva, postio bi prije nego bi stupio pred svoje bogove.

Na kontinentima Novog Svijeta plemena američkih domorodaca postili bi jedno vrijeme prije nego što bi tražili vizije. Naši preci u vjeri, Židovi, imali su svoje dane posta, posebice na veliki dan pomirenja – Yom Kipur. U posebno teškim trenucima kroz povijest Izabranog naroda čitamo u Svetom pismu kako se poziva narod na post. Tako kraljica Estera poziva sav narod na post kako bi izmakli opasnosti od uništenja (Est 4,16). Isus sam posti 40 dana u pustinji prije nego što započinje svoje javno djelovanje (Mt 4,1).

No, ljudi poste i iz nereligioznih razloga. Najčešće bi to bilo u znaku protesta tzv. štrajk glađu. Posteći, borci za pravdu su govorili o nehumanim uvjetima u kojima se nalaze, od kojih nam je možda najpoznatiji Gandijev štrajk glađu protiv engleske okupacije Indije. U tim trenucima glad preuzima krik koji riječi ne mogu izustiti. Borba za opće dobro prolazila bi kroz osobnu žrtvu pojedinca.

Ni ranom kršćanstvu post nije bio stran. Štoviše, bio je sastavni dio kršćanskog života ispunivši Kristovo proroštvo da će postiti kada im se zaručnik oduzme. O kršćanskom i ranokršćanskom postu govorit ćemo malo detaljnije, ali zasad valja uočiti da je post oblikovao ljudsku povijest. Ono što sam davno naučio je da tradiciju koja tako dugo preživi ne valja olako mijenjati. Nešto što se ukorijenilo u naše gene očito je bilo od pomoći. Ljudska vrsta koja nije imala luksuz sve zadržavati, prenosila je na nove naraštaje samo ono što je pomoglo starima da opstane. Ali nama i dalje ostaje pitanje: ako je post tako ukorijenjen u našoj prošlosti, zašto ga trebamo čuvati u sadašnjosti?

Fra Antonio daje odgovor na pitanje zašto je među kršćanima počesto tako malo ljubavi

Obraćenje je jedna od središnjih tema kršćanstva. Mnogo puta – i ne samo u korizmi – čujemo svećenike kako propovijedaju o obraćenju. I s pravom, jer poruka je to i Isusa Krista koji je tako jasno kazao da je naš kršćanski poziv obratiti se i vjerovati njegovu Evanđelju. Što je pak obraćenje? Na jednome će […]

Zašto postimo?

Otac Sabatino Carnazzo nas napominje na očitu, ali često zaboravljenu činjenicu, da treba gledati primjer onih koji su trčali prije nas i pobijedili. Napominje nam da je cilj posta staviti cijeli stvoreni svijet i naš duhovni život u ispravan red.

Ono što se u našem životu često zna dogoditi je da naši niži osjećaji pobijede naš viši intelekt. Odnosno, često ono što je nevažno ili manje važno, preuzima preveliki dio našeg života. Znamo što treba činiti i znamo što je dobro, ali uporno nas nagoni vraćaju ili na grijeh ili na trošenje vremena na nebitnim stvarima. Post nas uči reći „ne“. U svijetu u kojem je lakše nego ikad zadovoljiti svaki nagon kad god ga osjetimo, potrebna nam je mogućnost odreći se manjih stvari kako bismo postigli veće. Post je u biti odricanje nekog manjeg dobra kako bismo stekli neko veće dobro.

Dok postimo, stvaramo veći prostor za Boga kako bismo mogli primiti darove koje nam Bog želi dati. Ovo ne znači da mi postimo kako bismo stekli Božju pozornost ili njegovu ljubav. To mi već imamo u izobilju. Post ne može Boga promijeniti, ali mijenja nas. Kad postimo, mi u sebi stvaramo prostor u kojem Bog može djelovati.

Post ne mora nužno biti od hrane. Ja, već tradicionalno, svake godine kroz korizmu postim od interneta. Nema ništa loše u samom internetu. Štoviše, on nam omogućuje ostvariti ono što je nekad bilo nezamislivo. Pri ruci imamo sve informacije koje postoje. Možemo naučiti nove stvari, steći nove mogućnosti i upoznati ljude na drugom kraju svijeta.

Ipak, svi znamo koliko nam vremena pojede. Koliko sati doslovno izgubimo. Posteći od interneta, stvaramo prostor za Boga. Ostane nam toliko vremena koje možemo provesti u molitvi, čitanju Pisma, uranjanjem u dublju teologiju ili duhovno štivo ili jednostavno provodeći vrijeme s drugima, potpuno prisutni u trenutku.

Često se tu najbolje Boga upozna. Možda, ipak, za tebe nije problem internet, možda je nešto drugo. Korizma je savršena prilika da niža dobra podredimo većima. Međutim, ne smijemo zaboraviti na posebni učinak posta od hrane. Taj post je poseban jer je hrana nešto što nam je nužno. To je post koji najviše i najsnažnije osjetimo i, vjerujem, koji nam je najkorisniji.

Učinci posta

Već sam spomenuo kako nas post podređuje Bogu. Zanimljiva je opaska Oca Carnazza koji nam kaže kako ne bi bilo prvog grijeha da su Adam i Eva znali postiti. U pravo vrijeme Bog bi im dao jesti sa stabla, ali budući da su jeli, učinili su prvi grijeh. Naspram njih Isus, koji posti 40 dana u pustinji, ostaje poslušan Ocu i tako iscjeljuje Adamov grijeh. Dok postimo, učimo slušati Boga. To isto slušanje čini srce molitve. U središtu molitve nalazi se osluškivanje Božjeg glasa i vršenje njegove volje. Zato post za nas nikad ne smije postati stvar ponosa ili test izdrživosti. Upravo suprotno. Post nas podsjeća na našu krhkost, našu slabost i apsolutnu ovisnost o Bogu. Ispravan post rađa poniznošću, inače on gubi svoj smisao.

Cilj posta jest ljubav. Prvo ljubav prema Bogu. Ta ljubav se ne rađa postom, u smislu da bi Bog više ljubio one koji poste, nego, onaj koji posti, postaje svjestan Božje ljubavi. Tek kad sebi uskratimo ono što nam Bog svakodnevno daje, počinjemo uočavati ljubav koje nikad ne manjka, ali koju prečesto ne vidimo. Iz spoznaje koliko smo ljubljeni rađa se naša ljubav koja nikad ne može doseći Božje vrhunce, ali koja može uvijek rasti.

S druge strane post mora biti motiviran ljubavlju prema bližnjemu. Postoji stari izraz u našem narodu „sit gladnom ne vjeruje.“ Toliko često znamo provesti dan (bez imalo zlobe), a da se uopće ne osvrnemo na činjenicu da u našem svijetu ima gladnih i siromašnih. Postoje oni koji su bez krova i bez topline. A bit ćemo suđeni prema ljubavi koju smo im iskazali (Mt 25,40). U trenucima kad sebi uskratimo ono što uvijek imamo, sjećamo se onih koji nemaju. Post koji Bog traži je raskidanje okova i milosrđe prema bližnjemu (Iz 58,6). Kršćanski post je uvijek išao za tim da od ušteđenoga dajemo onima koji su u oskudici.

Ovaj članak trebate pročitati ako ste otac ili svećenik

Iznad svega, svećenik je otac. Znam da to, možda, na prvu, malo čudno zvuči, pa mi dopustite da se pokušam objasniti. Nalazimo se u godini svetog Josipa. Njega je u 2021. papa Franjo odabrao kao „tihog“ sveca za uzor cijeloj Crkvi – pa tako i svećenicima. Poznato je svima da u Novom zavjetu nije zabilježena […]

Kako postiti?

Ove korizme pozivam vas na post. Prvi kršćani su postili srijedom (dan kad je Isus predan) i petkom (dan njegove smrti). Možemo opet preuzeti te dane i na sebe staviti njihov jaram. Moj savjet je: započni gdje jesi. Prije Čiste srijede zaviri u svoju nutrinu i vidi što te najviše koči u ispravnom odnosu prema Bogu i toga se odreci. Sjeti se siromaha i gladnih i stani u red onih koji su trčali prije nas da možemo zajedno s njima stati na pobjednički podij. I neka vas u svemu blagoslovi dobri Bog.

fra Robert Kavelj, Franjevački Vjesnik

Ovaj članak trebate pročitati ako ste otac ili svećenik

Iznad svega, svećenik je otac. Znam da to, možda, na prvu, malo čudno zvuči, pa mi dopustite da se pokušam objasniti. Nalazimo se u godini svetog Josipa. Njega je u 2021. papa Franjo odabrao kao „tihog“ sveca za uzor cijeloj Crkvi – pa tako i svećenicima. Poznato je svima da u Novom zavjetu nije zabilježena […]

U kratkom životu svetog Franje postoji mnogo toga u kojem čovjek vidi duboku poniznost umbrijskog siromaha i providonosnu ruku Božju. Čitajući njegov životopis čovjek ne može, a da ne ostane zadivljen. Kako je jednostavni sin prosječnog talijanskog trgovca uspio obnoviti cijelu Crkvu?!

Tko je to još u to vrijeme uspio doći do sultana i od njega otići ne samo s glavom i dalje na ramenima, nego je sa sobom odnio i bijeli rog i poštovanje vođe islamskog svijeta? Ovom svecu se možemo zahvaliti što svakoga Božića u našim crkvama i domovima izlažemo prikaz Kristova rođenja (jaslice) i za prvo književno djelo na narodnom talijanskom jeziku.

Naše su slabosti na jeziku čak i kada ih ne izustimo

Nerijetko su u nama nevidljivi procesi. Silno bismo ih htjeli imenovati. Uvesti ih u područje jezika. Dati im neku rečeničnu strukturu. A onda opet iskusimo nemoć riječi. Iskusimo kako smo nevješti u riječima i kako ne umijemo na silu sebi došaptati neki smisao. Zastanemo i sudarimo se s vlastitim granicama. O kako bismo tad htjeli […]

Ipak, tvrdim da je Franjo najviše bio svoj, da je najjasnije bilo tko je Franjo u trenutku kada je na brdu La Verni primio rane Gospodina Isusa. Znajući da mu se život približava kraju, sveti Franjo sa sobom je poveo brata Leona i uputio se na visoko brdo kako bi se posvetio postu i molitvi. Jednoga dana dok je Franjo molio Gospodina da mu dadne da osjeti bol koju je Krist osjećao na križu kako bi ujedno osjetio samo malo ljubavi koju Krist ima za čovječanstvo, ukazao mu se anđeo – serafin – i utisnuo u Franjino tijelo pet Gospodinovih rana. Taj događaj, koji dan-danas tvori okosnicu franjevačke duhovnosti, bio je samo pečat onoga što je Franjo bio cijeli život.

Kaže se da je bio „alter Christus – drugi Krist“, a Krista nema bez križa. Od trenutka kada je počeo slijediti Krista, Franjo je svoga Gospodara slijedio u svemu, a pogotovo u nošenju križa. Možda je to, više od svega ostaloga, glavni primjer koji je ostavio braći.

Obukavši se u siromaštvo podnio je križ svih onih bez vlasti, časti i prava. Dok je dio klera i biskupa radilo protiv Franje, on je pozivao na poštovanje prema svećenicima i poslušnost prema biskupima. Nosio je križ bratstva, jer ni njegova braća nisu bila, ni danas nisu, primjer evanđelja. Svima je uzvraćao ljubav, a pogotovo onima koji su ga mrzili. Ljubavlju ih je pobijedio, jer se grijeh ne može drugačije uništiti.

Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti […]

Franjo je bio raspet s Kristom, a Krist je to potvrdio tog tmurnog jutra na beznačajnom brdu. A ako je tako vjerno nosio svoj križ, zaslužio je i svoju Golgotu. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. (Iv 12,26).

fra Robert Kavelj, Franjevčki vjesnik

Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti […]

Nalazimo se u godini svetog Josipa. Njega je u 2021. papa Franjo odabrao kao „tihog“ sveca za uzor cijeloj Crkvi – pa tako i svećenicima. Poznato je svima da u Novom zavjetu nije zabilježena niti jedna njegova rečenica, ali unatoč tome kroz povijest Crkve i njezinu duhovnost snažno se nameće lik svetog Josipa kao uzor vjernosti, povjerenja u Providnost i očinstva.

Od njega svaki otac može, štoviše, mora učiti. No, ono što je otac u obitelji to je svećenik u Crkvi. Time, sveti Josip, iako primarno uzor roditeljskog očinstva, postaje primjer i onima koji svoj život stavljaju u službu Kristu i njegovoj zaručnici. Ista Providnost koja je izabrala Mariju za Majku Spasitelja i koja muškarce, bez njihove zasluge, bira za njegove Levite, odabrala je svetog Josipa za zaštitnika svete obitelji. O njemu ne znamo puno. Možemo reći da jedino što znamo jest da je bio pravedan i da je zabrinuto tražio Isusa kada se izgubio tri dana nakon prve svoje posjete Hramu.

Ipak, Sveto pismo u malo riječi mnogo govori. Tako iz onoga malo što je o Josipu napisano, mnogo možemo zaključiti. Ako se može reći da je svećenik nova Marija jer svaki dan iznova „rađa“ Isusa na oltaru, možemo reći i da je u Josipu našao uzvišen primjer svoga očinstva.

Ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena

Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu […]

Svećenik je duhovni otac. Kao otac ima dvostruku ulogu od kojih je prva zaštita povjerenog stada i nauka. Jedno ne može bez drugog. Kao što je Josip branio Isusa od Herodove ruke, svećenik ima kao prvu ulogu branjenja, odnosno predavanja istinskog nauka. Isus je izjednačen sa svojim naukom. On nam ne daje ništa doli sebe samoga. Tako je svećenik naučavajući istinu branitelj istinskoga Krista s kojim mora svoje stado upoznati.

Prenoseći ispravan nauk on hrani svoje stado. Tako onaj koji brani postaje ujedno onaj koji nahranjuje one koji su gladni za istinom. Ako je glavna uloga oca priskrbiti jelo za obitelj, koliko je veći teret stavljen na duhovnog oca da svoju Crkvu nahrani istinom i nepropadljivom hranom?

Svećenikova se pravednost zrcali u njegovoj vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi – odnosno apostolskom nauku. Da bi tu ulogu mogao vršiti, traži se njegovo osobno zalaganje. Čovjek ne može dati ono što nema. Onaj koji bi bio pravedan svećenik, mora zabrinuto tražiti Isusa. Ne radi se ovdje o tjeskobnom strahu, nego o crpljenju snage s izvora. Nitko od nas ne posjeduje Isusa – on nam se daje.

Primamo ga stupnjevito, onoliko koliko možemo u trenutku primiti. Zato je svećenik pozvan svaki dan u molitvi, euharistiji i Svetom pismu tražiti Isusa. Bilo je trenutaka kada Josipu nije stvar bila jasna. Znam da je tako često i nama u životu. Ali u toj nejasnoći vježba se povjerenje u Providnost.

Božje planove ne razumijemo uvijek, ali uvijek možemo biti vjerni. Svećenik koji uporno traži Krista zna da se na Boga može osloniti. No, mora tražiti i one koji su mu povjereni. Postoji mnogo razloga zašto čovjek od Boga odluta, ali je upravo svećeniku povjereno da izgubljeno nađe. Kao što se otac brine da njegova djeca imaju što jesti, da se razvijaju u jake i zdrave ljude te kako sebe daje ako dijete zastrani, isto tako i svećenik ima zadaću hraniti, braniti i tražiti na duhovnom polju.

Međugorski fratar u Chicagu: Gotovo da nema mjesta u kojem me netko od Amerikanaca nije pitao to isto pitanje

Prije nekoliko tjedana slavio sam sprovodnu misu za jednu našu stariju župljanku, Hrvaticu rođenu u Americi. Malo prije svete mise u sakristiju je ušao jedan mladi poljski svećenik koji je kapelan u staračkom domu u kojem je ova starica živjela posljednjih godina. Upravo on ju je ispovjedio i pričestio na koncu njezina života. Po samome […]

Bez zalaganja i bez sebedarja uloga svećenika gubi svoj smisao. Samo kao onaj koji je potpuno tu za druge, koji preuzima odgovornost za izgrađivanje povjerenih mu duša, duhovni otac pronalazi svoj razlog postojanja.

Neka zagovor sv. Josipa bdije nad svim svećenicima.

fra Robert Kavelj, Franjevački vjesnik