Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

“O, šuti, nemoj pitati. Posla priko glave, sva čeljad u polju, duvan se sadi. Unda prid večer rekoše da su i ovce negdi u brdu zalutale, a ja samo što nisan rodila. I sve je lipo završilo, a ko će ko Bog? Svi se skupili uvečer u kuću, posa urađen, ovce se nekako vratile kući – i jedno više u kući”, rekla bi ona.

Tamo u Potkraju, ispod rujanskoga brda i na pragu Širokoga Brijega, ugledah ovaj svijet 12. svibnja 1961. godine. Kuća već puna djece, ja sam sedmi po redu. Još nas je troje poslije mene. Bilo nas je petorica braće i isto toliko sestara. Samo kruha napripraviti nije bilo lako.

Radili smo marljivo i poprilično dobro učili. Kako nas je lijepo bilo vidjeti za objedom, za “sinijom“. Sve je bilo i dobro i ukusno. Biranja i prigovora nije bilo. Ako se nekome nešto nije sviđalo, čulo se samo: “Poljubi i ostavi. Kad ogladniš, bit će i dobro i slatko”.

Šutjeli smo i jeli. Za objedom nije bilo priče. Hrane je uvijek bilo dosta. Ako bi se tko naljutio pa ne bi htio jesti, nije bilo ništa do sljedećeg objeda. Zadane poslove morali smo obaviti, bez obzira jesi li jeo ili nisi. Bio je to najbolji lijek protiv ljutnje.

Svi koji me poznaju brzo će zaključiti da sam upravo ja taj koji je najčešće izbivao iza stola s izlikom “da nisam gladan”. Koliko li je samo puta bunio prazni stomak, ali ja nisam popuštao. Tada sam najčešće slušao propovijedi kako će me “tuđi ćaća naučiti pameti”.

“Kad jednoga dana odeš od kuće, neće te nitko pitati jesi li gladan, jesi li žedan, neće te nitko opominjati da se prisvučeš jer si se stopio”, nastavljali bi stariji.

Smočio bih se često jer ovce je trebalo pustiti “padalo, puvalo”. Govorilo se da će ovca uvijek nešto naći i šteta je toliko “piće” trošiti. Tražili smo tada neku zavjetrinu, a pred očima bi nam pucketala vatra u toploj “stajnoj kući”. Kako su u toj zavjetrini izazovno mirisali kiseli kupus ili raštika s komadom suhoga mesa. Večernje molitve bile su neizostavne. Kako bi se samo otegle kad bi se peklo nešto slatko, najčešće pita. Nizale se preporuke za preporukom: za ovoga, za onoga, za pokojne, za žive, za “blago”, za “irade” i ne znam za koga sve ne. Nisam tada puno toga razumijevao, ali sam sve poslušno prihvaćao i pamtio.

Godine su prolazile. Počeli smo se razilaziti iz gnijezda. Dugo nisam razumio pok. mater koja je znala govoriti: ”Dok sam vas pokrivala jednim pokrivačem, bilo mi je najlakše. A sada, kada se raspršiste, nije mi lako. Neće san na oči dok vas svako posebno i po nekoliko puta Bogu ne preporučim, da vas čuva i prati na svakom vašem koraku”.

Moje osnovno i srednje obrazovanje u Kočerinu i na Širokom Brijegu brzo su prošli. Došlo je vrijeme da i ja napravim prve korake dalje od rodne kuće. Već sam u osnovnoj školi imao znakove poziva u svećeništvo. Nisam o tome nikome ništa govorio. Isto sam razmišljao i u srednjoj školi.

Iza završenog gimnazijskog obrazovanja odlučio sam poći u “pratre”. Početak je srpnja 1980. Otišao sam u Mostar na duhovne vježbe koje je vodio fra Rufin Šilić. Do dana današnjega nisam zaboravio jednu njegovu: ”Ako jednoga dana postanete svećenici, svaku svetu misu slavite s tolikom pobožnošću kao da vam je prva ili posljednja u životu”.

Nakon desetak dana otišao sam na Humac gdje sam obukao redovnički habit. Tri mjeseca brzo proletješe i dođe poziv na odsluženje vojnoga roka. I tih je 15 mjeseci brzo prošlo. Ponovno sam na Humcu. Završio je novicijat. Želja da budem fratar postala je još čvršća.

Slijede dvije godine studija u Makarskoj, pa godina dana u Sarajevu. Iza toga odlazim u Jeruzalem gdje sam ostao godinu dana. Opet se vraćam u Sarajevo naredne dvije godine. Svećeničko ređenje imao sam 29. lipnja 1988. Nedugo iz toga, 13. rujna iste godine već sam na svojoj prvoj župi u Norvalu u Kanadi. Nakon toga sam raspoređen na nekoliko mjesta u Americi: West Allis, New York i Chicago.

Kraj je lipnja 1994. i ja opet u Kanadi. Nekoliko sam dana proveo s fra Ljubom Lebom u Sudburyju. Sjećam se kao da je jučer bilo. Srijeda je navečer 6. srpnja 1994. Na putu smo za Sault Ste. Marie. Poslan sam tamo od uprave naše Kustodije zamijeniti fra Dominika Ćorića koji je davne 1943. služio u mojoj rodnoj župi Kočerin. Ostavi me fra Ljubo tada u Sault Ste. Marie, i ode. Još sam danas na tom istom mjestu.

Ne bijaše nimalo laka 1995. Nedjelja je 4. lipnja. Tada sam rjeđe zvao kući stalno misleći kako je skupo i da treba pripaziti. Zovem – i zvoni telefon. Sve sam ih volio čuti, ali kad bi se mater javila, sunce bi me ogrijalo. Opet onaj osjećaj kojega nikada neću zaboraviti…

Brali smo trešnje koji kilometer od kuće. Kako bi mi lakše bilo brati, popeo sam se na neki klimavi kameni zid koji se iznenada oborio. Prilično sam dobio po leđima. Ona je učinila što je mogla. Čvrsto me zagrlila pitajući “boli li te?”. “Nije nimalo”, vičem ja, želeći što duže ostati u njezinom zagrljaju.

Roditelji se pismom opraštaju od sina: Oči stare, a naočale više ne mogu pomoći. Zbogom, sine!

Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana. Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje! Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović. “Dragi moj sinko, Primili smo tvoja pisma. […]

Još sam na telefonu i razgovaramo mi o svemu i svačemu. Nikad ne bi zaboravila upitati: ”A kad ćeš ti bolan nazad? Dosta ti je, nek te kogod zamini”. Primijetila je ona da ja okrećem priču na nešto drugo.

“O, meni se čini da ti je ćaća ovde”, viče ona. “Neko se čuje prid kućon”. Ne znam tko je bio još s njom, samo se čulo kako špaće nekome: “Ajder zovni ga, brže neka dođe. Košta ovo njega. Daleko je Kanada“.

Ona ti je priko bila svita, mislila je sigurno. Čujem kako se netko nakašljava. Primiče se Jure. A mater će meni: ”Ajde, eto ti zbogom, evo i ćaća bi koju s tobom progovorio”.

“Zbogom, zbogom“, ja ću njoj, i ne sluteći da nam je to posljednji razgovor. Samo tjedan dana iza toga, 11. lipnja u jutarnjim satima spremam se za svetu misu. Zvoni telefon. Odgovorio sam i neki potišteni glas. Susjed Marko javlja da mi je mater pala s trešnje. Uspio sam upitati kako je sada.

“A što ću ti reći, ono najgore, umrla je”, bio je kratak Marko. “O, Bože moj!” sjećam se dobro kako mu zavapih. Nedjelja je. Sve je zatvoreno, ali uz pomoć dobrih ljudi već u podne sam bio na putu prema Torontu. A onda u Frankfurt, gdje sam morao čekati sedam sati za let do Splita. Najdužih sedam sati u životu. Prošlo je i to. Došao sam u Split gdje me je čekao brat Marinko i njegov prijatelj. S njima sam na putu prema Hercegovini. Do Posušja je nekako i išlo, a onda sam tražio da me voze bilo kuda, samo ne kući.

“Što ti je, daj se smiri se”, brat će Marinko. Uvijek je bio priseban i znao naći riječi utjehe. Što je ovo sada?

Nikada se potužila nije, nikada je zaboljelo nije. Nije ona mislila na sebe. Na nas je desetero stalno mislila. Bože moj, koliko je molila i postila za sve nas! Koliko krunica svetom Anti. Koliko je utoraka prepostila o kruhu i vodi, koliko je, koliko je… koliko je… Ohhh!!! Svetom se Anti molila i na blagdan je Svetoga Ante položena u obiteljsku grobnicu, odmah do fratarske.

Moja je želja biti pokopan baš u toj fratarskoj grobnici. Položena je da otpočinu ruke koje su teško radile, da otpočinu usne koje su toliko Boga molile, da joj spokoj nađe duša koja je toliko ljubila, koja je toliko života u djeci svojoj ostavila. Sve je ljude voljela, ono baš po Božju. Ta ni mrava ne bi zgazila.

Trebalo je opet poći u Kanadu. Otišao sam još jednom do groba. Sjedim ja na grobnici i opet čujem kako zahvaljuje i moli se Bogu za sve nas. I ja sam počeo moliti u sebi u nadi da će zaboraviti ono kad je govorila: ”Ma, moj sinko, dosta je tebi tuđine, dođi ti vamo. Ma, bolan ne bio, neka te kogod zamini. Vamo je tebi misto.”

A ja, kao da ne čujem. Čuje, čuje srce, ako ne čujem ja. Često je znala govoriti, spremajući nas na kakav posao: “Da nisi ni tamo da si vamo. Požuri, znaš da je posla koliko god oćeš.”

Još mi jedna dođe na pamet. Kad bi se vraćali iz škole, a jadna i umorna negdje s njive bi nas opazila, govorila bi: “Eno ima nešto na šporetu, ako se nije oladilo. A je, kako je, žvakni štogod i što brže k nami vamo. Mora se ovo danas uradit”.

Zapalim još jednu svijeću i polazim. Okrećem se još jednom prema grobu… Brzo će autobus za Zagreb. Koji dan sa svojima tamo. A onda? Nazad u Sault Ste Marie. Tu sam i dan-danas. Služim u župi Majke Božje zaštitnice putnika već 27 godina. Bio sam četiri godine i u obližnjem Garden Riveru. Isto tako put me odnese, kad god me trebaju, do 70 kilometara udaljene Župe sv. Bonifacija. Njima sam dao 16 godina.

A ne, ne mogu ja mirovati. Zove još jedno mjesto. I oni me trebaju. Trideset kilometara udaljena Župa Majke Božje u Goulais Riveru. I njima nesebično podarih 13 godina. Šezdeset godina služenja na ova četiri mjesta. Šezdeset je godina hrvatske župe ovdje u Sault Ste. Marie i naše prisutnosti u ovoj biskupiji.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Služili smo donedavno župu sv. Marka u Sudburyju i još smo tu u Sault Ste. Marie. Sve je nekako u znaku broja šezdeset. A što još? I moj je šezdeseti rođendan. Tako ih se brzo skupilo šezdeset. I stalno, još više nego prije, čujem one materine: “Ajde požuri, da nisi ni tamo da si vamo”. Ili one još neispunjene: “ Ajde, bolan ne bio, vrati se ti vamo. Dosta je tebi. Neka te neko drugi zamini”. Čujem i uvijek ću čuti one posljednje materine riječi: “Evo, ovde ti je i ćaća. I on bi koju s tobom progovorijo”.

“Kao što čitanje loših knjiga ispunjava um ovozemaljskim i toksičnim osjećajima, tako čitanje pobožnih djela puni dušu svetim mislima i dobrim željama”, sv. Alfons M. Liguori.

Izišao novi broj Franjevačkog vjesnika – s pričama koje imaju i snagu i dubinu

Sjećanje na događaje i ljude koji su hodili ovim stazama prije nas, nestalnost, ali i važnost sadašnjeg trenutka te duhovnost koja čuva dušu od tjeskobe, sve je to dio našeg Franjevačkog Vjesnika iz broja u broj. U ovom Vjesniku dijelimo s vama: sjećanje na 40 godina Međugorskih ukazanja, razmišljanje o korizmi, svećeništvu, važnosti okupljanja u […]

Da, to je smisao našega Vjesnika. Čitati dobro i samo dobro čitati. Širiti radosnu vijest dobrim tekstovima! Čitanje učiniti molitvom koja spoznaje Božje djelo među nama. Čitati dobro znači hraniti dušu istinom!

Prije 16 stoljeća sv. Jeronim je to izrekao riječima koje izgovoriše istinu: “Kada molimo, mi govorimo Bogu; kada čitamo, tada Bog govori nama”.

Vrijeme u kojem živimo puno je prljavštine. Knjige, filmovi, internet, društvene mreže zagađuju, truju, lažu, a mi kršćani šutimo i prihvaćamo.

Naša je zadaća vidjeti! Stoga ovaj Vjesnik ima upravo tu zadaću. Vjerujemo da će ovi divni tekstovi o sv. Josipu, važnosti odmora, svecima, osobnim iskustvima, važnosti Međugorja, sjećanjima na bolne dane prošlosti, događajima u našim zajednicama i ostalim vijestima učiniti vaše vrijeme lijepim i bogatim iskustvom.

Hvala našim čitateljima koji vjerno prate i čitaju naša izdanja. Najnovije možete preuzeti na ovoj poveznici…

Hrvatski franjevački vjesnik službeno je glasilo hrvatskih franjevaca Kustodije Svete Obitelji. Fratri imaju dugu povijest izdavačke djelatnosti koja je započela još u domovini, a nastavila se na osobit način u Chicagu gdje je više od 60 godina djelovala Franjevačka tiskara u kojoj je tiskano mnoštvom vjerskoga, duhovnoga, kulturnoga i političkoga sadržaja hrvatske emigracije iz Amerike i Kanade, ali i iz drugih mjesta.

U Chicagu su tako fratri izdavali brojne knjige, studije, romane, udžbenike za nastavu hrvatskog jezika u dijaspori i dr., a među najpoznatijim izdanjima bili su tjednik Danica, Hrvatski kalendar te Hrvatski katolički glasnik. Sva ova izdanja sada su digitalizirana i čuvaju se u Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu.

Franjevački vjesnik započeo je kao interni listić među franjevcima, a s vremenom je postao novina magazinskog tipa u kojem svoj prostor pronalaze brojne nama bliske teme, vijesti iz crkve i reda, vijesti iz domovine te događaji koji obilježavaju živote naših župa koje su središta duhovne i nacionalne obnove našeg naroda u iseljeništvu.

U 36 godina svoje povijesti Vjesnik je izdan više od 100 puta (najčešće tri puta godišnje), a u ovo novije vrijeme redovito će izlaziti svaka tri mjeseca, odnosno četiri puta godišnje: proljetni broj susret Uskrsu, ljetni ususret sv. Anti, jesenski ususret sv. Franji te zimski broj ususret Božiću.

Izišao novi broj Franjevačkog vjesnika – izdanje u znaku velikih obljetnica

Dragi prijatelji, Dijeleći s vama put, dijelimo i brigu za vas. Ovo vrijeme je mnoge iscrpilo, mnoge udaljilo, ali vjerujemo i mnoge približilo Kristu i vlastitoj duši. Ovo je i vrijeme mistike, kada malo dublje gledamo i vidimo dalje. To vrijeme uvijek traži mudrost, mudrost prošlih vremena i mudrost naših iskustava. Mi u ovom božićnom […]

Hvala vam što koračate zajedno s nama i što Vjesnik pronalazi mjesto u vašemu domu i u vašoj obitelji. Bog vas blagoslovio, a Marija Kraljica mira i Majka našega naroda neka vas uvijek prati svojom blizinom i pomoć.

Velika životna priča o fra Ljubi Krasiću: Učinismo što smo mogli, drugo neka učine moćniji

Fra Ljubo Krasić, jedan od najuglednijih hrvatskih misionara i prosvjetnih djelatnika u dijaspori 20. stoljeća, zauvijek nas je napustio 21. lipnja 2020. na Humcu u 83. godini života. Svećenik, pisac i urednik Ljubo Krasić rođen je 18. ožujka 1938. u Čitluku, gdje je pohađao franjevačku gimnaziju u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu, […]

Sjedim u župnom uredu i razmišljam. Nemam mira pa se malo zaletih u stare župne tjednike. Dođoše mi pod ruku i oni iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Otvorih, gotovo sasvim slučajno, 1. studenog 1970. Što je ovo? Ne mogu vjerovati riječima koje čitam: “Zagrebački nadbiskup, preuzvišeni Franjo Kuharić, dolazi na tlo Amerike i Kanade prvi put u povijesti Hrvatske. Preuzvišeni, dobro došli! Nadbiskup dolazi k nama u četvrtak 5. studenoga 1970. Iste večeri, on će reći sv. misu i održati propovijed u kapelici Naše Gospe, zaštitnice putnika. Sv. misa u 7 sati uvečer. Dođite svi! Poslije sv. mise, svi prisutni imat će prigodu, u župnom uredu, nadbiskupa pozdraviti, prsten poljubiti i dobrodošlicu zaželjeti. Sve ukratko! Nadbiskup odlazi sljedećeg dana, 6. studenoga 1970. u 8:25 ujutro. Preuzvišeni Nadbiskupe, sretan put i molite za nas”.

U župskom tjedniku od 15. studenog 1970. nađoh ovo: “Hvala Bogu da smo imali sreću primiti i pozdraviti zagrebačkog nadbiskupa i Primasa Hrvatske u osobi preuzvišenog gospodina Franje Kuharića na 5. studenoga o.g. koji nas je na večernjoj sv. misi u 7 sati onako lijepo svjetovao i očinski blagoslovio. Ovo je jedini slučaj u povijesti Hrvatske i sjevernoameričkog kontinenta da Primas Hrvatske dolazi u posjet Kanadi i Americi. Hvala Bogu na milosti! Ovo je velika milost i blagoslov Božji! Župljanima, koji su i najmanje učinili za njegov ugodan boravak, hvala!”

To su bile riječi tadašnjeg župnika fra Serafina Vištice koji je ovdje služio od 31. srpnja 1970. do 18. studenog 1971. godine. Kapelica, u kojoj je nadbiskup slavio svetu misu, nalazila se u podrumu današnjeg župnog stana.

Posjet nadbiskupa Franje Kuharića bio je prvi i posljednji da je netko od hrvatskih crkvenih dostojanstvenika došao u ovu župu. I te davne 1970. dogodilo se još nešto jako važno za cijelu Crkvu u Hrvata.

Dana 21. lipnja papa Pavao VI. proglasio je svetim prvog hrvatskog sveca Sv. Nikolu Tavelića. On moli s nebesa za sve nas koji mu se utječemo. On čuva ovu župsku zajednicu ovdje u Sault Ste. Marie i blagoslivlja sve one koji ulaze u ovu crkvu, s vitraja jednog od prozora.

Prijatelju, počivaj u miru!

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Zatišje je u našim župskim pothvatima. Mnoge stvari odgođene su za “bolja vremena”. Ne događa se ništa značajnije u ove tri župe koje su mi povjerene.

EN

These last few months have been depressing. Our movement is limited. Only a small number of people can attend liturgical celebrations. Uncertainty and unanswered questions are all around us.

I sit in the parish office and think. I stumble upon the old parish weekly bulletins. Those from the 1970s also come in handy. I open one, almost entirely by accident, the one from November 1, 1970. What is this? I can’t believe the words I read: “The Archbishop of Zagreb, His Eminence Franjo Kuharić, is coming to America and Canada for the first time in the history of Croatia. Exalted welcome! The Archbishop comes to us on Thursday, November 5, 1970. The same evening, he will say Mass and give a sermon in our chapel, Our Lady, the patron saint of travelers. Mass is at 7 p.m. Come all! After the Mass, all present will have the opportunity, in the parish office, to greet the Archbishop, kiss the ring and welcome him. It’s a short time! The Archbishop leaves the next day, November 6, 1970, at 8:25 p.m. Your Eminence, the Archbishop, safe journey and pray for us”.

In the parish bulletin of November 15, 1970, I found this: “Thank God that we were lucky to receive and greet the Archbishop of Zagreb and the Primate of Croatia in the person of His Excellency Franjo Kuharić, on November 5th this year. The Mass was so beautifully celebrated with wise advice and blessings for us. This is the only case in the history of Croatia and the North American continent, that the Primate of Croatia comes to visit Canada and America. Thank God for this mercy! This is a great grace and God’s blessing! Thank you to the parishioners who helped in ensuring a pleasant stay!”

These were the words of the then parish priest, Fr. Serafin Vištica, who served here from July 31, 1970 to November 18, 1971. The chapel, in which the Archbishop celebrated Holy Mass, was located in the basement of today’s parish house. The visit of Archbishop Franjo Kuharić was both the first and the last time that a Croatian church dignitary visited this parish.

Sv. Nikola Tavelić Something else, very important for the whole Croatian Church, happened back in 1970. That year, on June 21, Pope Paul VI proclaimed the first Croatian saint, Nikola Tavelić. He prays from heaven for all of us who pray for his intercession. He protects this parish community here in Sault Ste Marie and bless all those who enter this church, from the stained glass of one of the windows.

Friend, rest in peace

This is quite the time in our parish ventures. Many things have been postponed for “better times”. Nothing significant is happening in these three parishes entrusted to me.

Njihovu ljubav nije prekinuo ocean, nego tamni rat: Hoće li mi pisati, hoće li me čekati?

Rujan, 1938. godine. Trst. Privezan uz gat stajao je prekooceanski brod. Mlad čovjek tridesetih godina stajao je među brojnom svjetinom koja se gurala u salon treće klase. Grlo ga je stezalo. Suze mu se caklile u očima. U ustima je osjećao gorkost soli, kao kad se suza s uplakanog oka spusti na goruće usne. U […]

Moj je otac, kao i svi ostali u obitelji, teško primio smrt svoga sina Marinka, koji se u Vječnost preselio u veljači iste godine. Poslije toga Jure (tako smo ga uvijek zvali) više nije bio onaj koji je volio društvo, šale, razgovore… Počeo se povlačiti u svoju sobu. Provodio je dane moleći po nekoliko krunica dnevno. Na njegovu ga krevetu zatekoh prošle jeseni. Kucam na sobna vrata, otvaram ih i ulazim, a on će mi: “Ko si ti?”

Vidio sam po širokom osmijehu i nekoj neopisivoj svjetlosti iz njegovih očiju da je znao tko sam. Samo se, nakon dugo vremena, htio malo našaliti. Umoran od puta, a i njemu je bilo vrijeme za poći spavati, nisam dugo ostao s njim. Sutradan, kao i svih dana moga boravka u Hercegovini, dolazio bih kod njega nekoliko puta na dan. Razgovarali smo o mnogočemu. Pitao bi mnoge stvari, ali nikada nije zaboravio upitati: “Je li ti dodijalo u tuđini? Pa kad ćeš ti nazad? Dosta si ti bio tamo, neka te neko zamini”.

Često bi se prisjetio ratnih i poratnih godina, Križnoga puta… Rekao sam mu da je prošlo 25 godina od moga svećeničkog ređenja i da ćemo to proslaviti Svetom misom u župnoj crkvi i ručkom kod kuće. Pozvali smo susjede i najbližu rodbinu. U crkvu nije mogao. Na misu ne ide već dvije godine. Bio je s nama za ručkom. Kako je samo veseo bio, kao na mojoj Mladoj misi. Primijetio sam da je iz dana u dan bivao sve nemoćniji. Bližilo se vrijeme moga odlaska. Bože, pa kako ću se ovoga puta pozdraviti s njime. Treba još jednom i kroz to proći i vratiti se onima koji su mi povjereni.

Petak je ujutro, 27. rujna. Moram poći u Zagreb gdje ću za dva dana s meni dragim ljudima, koji nisu mogli doći u Hercegovinu, proslaviti svoj srebrni jubilej. Srce se steže, približavam se njegovoj sobi i molim Boga da mi da snage. Čim sam otvorio vrata znao je što slijedi. Ta ne opraštamo se prvi put. Zagrljaj, poljubac i jaki stisak ruke. Stisak kao nikada prije, kao da smo osjećali da je posljednji: “Javi se kad stigneš na misto”, rekao mi je. Pogledali smo se još jednom. Spustio je glavu prema koljenima i ponavljao: “O, Bože moj”. Bile su to posljednje riječi koje sam od njega čuo.

Odlazim u Zagreb i vraćam se u Kanadu. Svaki sam dan zvao i pitao kako je. Nisu mi odmah sve rekli. Htjeli su me poštedjeti, ali kasnije sam doznao da nije bio dobro. Znao je u razgovoru s kućnom čeljadi češće pitati: “Pa oće li on biti kriv na svome poslu ako često vamo dolazi?” Osjećao je da ću ja brzo nazad. I nije čekao dugo. Siječanj 2014. spremao se odnijeti još jedan život s ovoga svijeta. Druga je nedjelja u siječnju. Zovu me moji i kažu da didu Juri nije dobro. I župnik fra Mario opet je bio kod njega. Izmolio je on to. Koliko li sam puta čuo preporuku za vrijeme večernje obiteljske molitve: “Izmolit ćemo jedan Očenaš, jednu Zdravo Mariju i jedan put Slava Ocu na čast svetoga Ante i svetoga Jure da nam oni isprose misnika i ispovidnika na času smrti naše”.

Obavljam nedjeljom svoje redovite poslove. Cijelo poslijepodne sjedim pokraj telefona i čekam. I onda u dvadeset sati i četrdeset minuta – zvoni. Kako mi je bilo teško podići slušalicu. Ipak, moram. S druge strane čujem glas nevjeste Dragane: “Did je umro prije pola sata”.

Sutradan oko podne već sam na putu prema Torontu, pa preko Frankfurta do Zagreba. U Zagrebu me čekaju moji s kojima ću u Hercegovinu. Do Posušja nekako, a onda tajac. Koliko je toga prolazilo mojom glavom. Kako ću sada ući u kuću kada znam da neću naći onoga koji je toliko godina bio simbol i nositelj svega što se događalo u našoj obitelji. Ulazim i po okupljenima vidim da nas je s različitih strana još jednom sabrao sada pokojni Jure koji se tako veselio našim dolascima. Svi smo tu, osim pokojnog Marinka koji nas s nebesa prati. Ovo je četvrti put, nakon 1967. godine kada smo se iz gnijezda počeli razilaziti, da smo na okupu. Prvi put nas sabra moja Mlada misa. Drugi put dođosmo svi kući za sahranu pokojne nam majke. Treći put stigli smo svi ispratiti pokojnog Marinka na vječni počinak. I sada četvrti put, okuplja nas otac naš.

Dolazi srijeda, 15. siječnja, dan sahrane pokojnog Jure. U mrtvačnici smo na Širokom Brijegu. Sinovi i kćeri oko mrtvoga oca. Bila mi je velika želja vidjeti ga u lijesu. Otvorili su ga. Spava, uzdahnuh u sebi. Ruke prekrižene i prvi put ih vidjeh da ništa ne rade. A kako ne rade? Prekrižene su i sklopljene na molitvu. Jedna je krunica u ruci, a drugu, koju sam iz Kanade donio, isto tako stavljam oko njegovih ruku. Hladne su prvi put. O, koliko su za nas učinile. Koliko kamena razbile, koliko zemlje prekopale, koliko, koliko? Koliko su me puta zagrlile? Sada mogu slobodno reci da je mene malo više volio nego druge.

Prijenos kostiju širokobrijeških mučenika, 1971.

Dolaze mnogi izraziti sućut. Neke uopće ne poznajem. Davno sam ostavio Hercegovinu. Prije 25 godina. Prolaze ljudi. Stisak ruke, blagi pogledi i izrečene riječi sućuti govore da dijele s nama težinu privremenog rastanka. Gledam iz mrtvačnice prema širokobriješkoj bazilici. Pogledam u lijes. Sjetih se kako me davno učio: “Oj, Široki, pridiše ti ime…”, ali je i naglasio kako ne smijem ponavljati glasno da me “oni” ne bi čuli.

Posljednjih je godina puno toga ispričao. Kako i ne bi kada je godinama to morao skrivati duboko u sebi. Sada mi je žao, svjestan sam da je kasno, što sam ga znao prekinuti i reći mu da je to već pričao. Trebao sam pustiti jer je u priču pretakao dio sebe, dio svojih stradanja. Nije ga život mazio. Rano je ostao bez oba roditelja s pet sestara. Znam da nije prežalio što nije doznao gdje mu je poginuo i je li uopće negdje sahranjen stariji brat Ivan. Odlutah ja daleko u mislima. “Primi moju sućut!” riječi su koje me vraćaju u stvarnost. Pogledah i prepoznah školskog kolegu. Sve mislim da ću ugledati nekoga iz Kanade, iz Sault Ste. Marie. Znam da su oni sa mnom. Rekli su da će moliti za mene. Osjećao sam to. Imao sam snage za sve ovo.

Opet ja u mislima odlutah. Sada čujem Juru kako govori o onim godinama nestašice. Život počeo dolaziti za prazan stol. Počela se rađati djeca. Desetoro nas od 1952. do 1965. godine. Trebalo je kruha. Jure ga je našao. Imali smo ga dovoljno. Kako je lijepo bilo kad sam s braćom i sestrama jeo iz iste zdjele, prisjećam se. U stvarnost su me opet vratili izrazi sućuti. Bili su to učitelji iz kočerinske škole. “Zdravo, Marijo, milosti puna…” čujem da netko naglas moli. Kad su izmolili Očenaš, nisam čuo. Molitva Zdravo Marije razliježe se mrtvačnicom, a riječi “…i na času smrti naše…” ne izmolih nikada kao tada. Koliko li je puta istu molitvu u svome životu Jure izmolio? Bog to zna i nagradit će.

Opet pogled traži crkvu na Širokom Brijegu, gdje sam gimnaziju završio. Sjetih se koliko me je puta upitao, i on i pokojna mater:

“Imaš li za sendvič?”

“Imam”, bivao je moj najčešći odgovor. Ali nije uvijek bilo baš tako.

Opet sam bio spreman samo pogledom ispraćati one koji su slatko jeli svježi bijeli kruh. “Uskoro će tri sata,” reče netko. Vrijeme je poći prema kočerinskom groblju. Padala je kiša tih dana. I toga prijepodneva spuštale su se lagano kapljice kiše i ispirale put od Širokoga do Kočerina, kojim će Jure posljednji put proći. Svetu misu će predslaviti provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko. Počelo se vedriti, kiša je prestala, puno naroda u groblju. Lijepi broj subraće fratara i časnih sestara.

Fra Miljenko je u svojoj propovijedi rekao: “Vijest o Jurinoj smrti ponovila je priču života koji je neustrašivo i ponosno stasao na ovom kršu našeg zavičaja. Kada sam jučer nazvao jednog bivšeg župnika s Kočerina da mi kaže ukratko nešto o Jurinu životu, on sve saže u tri riječi – Katolik, Hrvat, Radnik – i ispred svake “pravi”. Svi oni koji su ga dobro poznavali, svjedoče isto – Jure bijaše čovjek ovoga podneblja, kršan i neumoran, ponosan do boli i sretan u svakom danu kojeg je u teškom radu i nastojanju oko svoje obitelji proživio. Prije 15-ak godina umrla mu je supruga Mila. U blagoslovljenu braku Bog im je darovao desetero djece. Lani je umro sin Marinko, a sva su druga djeca živa, i svi su po bijelom svijetu.

Uz Juru je sa svojom obitelji cijelo vrijeme ostao sin Gojko. A sin Veselko naš je fratar fra Veselko, djelatan u Dalekoj Kanadi u našoj Kustodiji, i evo stigao je na ovaj očev posljednji ispraćaj. Izuzetna je čast i Božja milost stajati na ispraćaju ocu koji se nije bojao života. Koji ga je sa svojom suprugom Milom cijenio i s Božjim blagoslovom darivao. Da svoju djecu podignu i uzdrže na životu, da ih othrane, na raspolaganju je tim našim očevima i majkama, kao i Juri i Mili, bilo škrto polje, krševito brdo i Božje nebo. Zato su dlanovi i bili žuljeviti i grubi, iskrižani ko ova zemlja od silnog težačkog posla. Ali su taj isti dlan i ta ruka znali itekako pomilovati i zagrliti.

Slomljeno srce zbog američkog sna: Sine, sine, ti moja posljednja i jedina utjeho

Sat na zidu sobe, star već više od stotinu godina. Nije sam. Na istom je zidu mala slika, a na njoj 17-godišnja djevojka, u haljini, koja se nosila početkom druge polovice 19. stoljeća. Zvala se Agneza. Upoznali smo se još kao djeca. Bili smo susjedi. Jednog proljetnog prijepodneva došla je Agneza k meni da se […]

Rad poškropljen Božjim blagoslovom nije od ovih ljudi učinio strojeve, već ih je oplemenio. Oni su s ovim našim kršom postali jedno. Znali su, ako tako mogu reći, sa zemljom razgovarati. Govoriti: Ove ćemo godine ovdje duhan, a dogodine krumpir, ovdje žito, a lozu je nabolje u onoj zavitrini. U taj sklad uvođena su i djeca, od malena, i nije to bilo samo kopanje, sađenje i sav drugi fizički posao, nego ono što je najvažnije – sve je dobivalo svoj smisao u životnoj pouci da je Bog stvorio čovjeka da pošteno radi i moli, te da se uz Božji blagoslov od rada svojih ruku uzdrži. I zato nije čudno, nego posve razumljivo da se, čim zazvoni zvono s crkve, baca motika i klekne na iskopanu zemlju i moli Anđeoski pozdrav. I da se navečer ne priskače obiteljska večernja molitva. I da se nediljom ne radi. Nedilja je dan Gospodnji, i pravi čovik ima svoje misto u crkvi i prid njom kad iza mise porazgovara sa svojim prijateljima i s fratrom.

Znam da je pok. Jure i gradnju crkve smatrao svojim obiteljskim poslom i zadatkom, i nikada Njegova obitelj nije izostala kad je na nju došao red. I zato je vjerujem, naš pok. Jure, zajedno s drugim župljanima ovdje, ostavio najljepšu uspomenu svima nama najvećeg sv. Franju na svijetu, na ovom kočerinskom zvoniku. I pok. Mila, supruga, imala je fratra rođenoga brata, našega fra Alojzija Sesara. Zato ste nekako, dragi Jure, duboko sve u obitelji ostvarivali s dragim Bogom. Znali ste za sve što imate reći: Hvala dragom Bogu! Još češće ste u svojoj neimaštini, puni vjere i pouzdanja u Božju providnost iz dana u dan govorili: Dat će dragi Bog! Sve je u vašem životu počinjalo i završavalo s Bogom, i zato vam život nije bio težak. I zato dok ste po ljudsku i oskudijevali, bili ste tako bogati, maleni, a tako veliki. Uvijek ponosni na sebe, svoju obitelj, djecu, svoj narod, svoju crkvu, ponosni da ste Božja djeca i da vas dragi Bogu uzdrži.

Danas, Jure, tu kod Tvoga otvorenog groba s ponosom stoje Tvoja djeca, djeca Tvoje djece, stoji Tvoj Kočerin, stoje fratri naše Hercegovačke franjevačke provincije da Ti još jednom izreknemo veliko i iskreno hvala. Prebacio si svoju motiku preko ramena, jer njiva je iskopana, sjeme je ubačeno, a ti si krenuo put zasluženog i vječnog počinka. Smiraj tražiš tu pod svojim Kočerinom, kao što su ga i sva ova stoljeća prije tražili Tvoji preci. Na mrginju te ovog vremena, izmjerenog brojem Tvojih životnih dana, čeka Tvoj Gospodin i otvorena nebesa.

Ti ih poznaješ, jer toliko su ti puta oči u njih bile uprte i pomoć i zaštitu iskale i dobile. Hvala Ti za sve ove ljude rođene u obitelji kojoj si otac. Na osobit način za Tvoga sina, našeg brata fra Veselka. Bog nek bude milosrdan svakoj Tvojoj ljudskoj nesavršenosti, a za to milosrđe i molimo u ovoj sv. Misi zadušnici. Iskrena sućut svoj Tvojoj djeci i njihovim obiteljima: Ruži, Ivanu, Branku, Zdenki, Ivi, Branki, Blagici, Gojku i Tebi subrate fra Veselko. Sućut sestrama Mili i Mari. Svoj rodbini, na osobit način s. Mili Sesar, i svim prijateljima obitelji Jure Kvesića. Jure, počivaj u miru Božjem. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Amen!”

Na kraju Svete mise pročitano je i pismo kustosa fra Joze Grbeše: “Otac je u našim životima nezamjenjiva osoba koja nam pokazuje put, štiti naše izbore, slijedi naše odluke, pomaže naše pute. Stoga njegovim odlaskom ostaje praznina u obitelji i životu cijelome. Sve su stvari u ljudskom hodu zamjenjive, ali ljudi nisu! Posebice oni koji su nam darovali život. Ali mi kršćani u uskrsnuće vjerujemo! Kao što ispovijedamo svake nedjelje: uskrsnuće duše i tijela, uskrsnuće ljubavi i dobrote, uskrsnuće ideala i nada. Da, mi vjerujemo u susret u općinstvu svetih, u život koji ne može biti opisan niti ispisan riječima ljudskim, nego spoznan snagom Duha vjere! Da, zbog te vjere smo ovdje, zbog te snažne vjere fra Veselko je svećenik Krista uskrsloga. Zbog te vjere valja se radovati. I danas uz molitvu ostaje nam još samo reći HVALA. Hvala pokojnom Juri za dobar život, primjer ljubavi, za sina svećenika, brata našega Veselka i za sve veličanstveno što je samo Gospodinu znano. Veliki ljudi su uvijek tihi i primjerom života pokazuju put. Hvala za još jedan put i još jedan primjer!”

Onda je u ime obitelji govorio fra Veselko: “Svima vama, koji ste svojim dolaskom utkali vrijeme i ljubav u bol moju i bol moje obitelji, ja se iskreno zahvaljujem. Hvala Vama, oče provincijale fra Miljenko, na utješnim riječima koje ste nam uputili u nadahnutoj propovijedi. Hvala Vam, župniče fra Mario, na duhovnoj skrbi za moju obitelj. Hvala, do neba hvala, mome bratu Gojku, nevjesti Dragani, kao i njihovoj djeci za sve što su učinili za pokojnog Juru. A sada, ako budem mogao ovo izreći. Moći ću, kako ne bih mogao… Gledam Jurinu sliku, evo je ovdje ispred kapelice. On mi govori: “Moreš ti to, moreš, a šta sam ja sve moga”.

Jure, tako smo te zvali, živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem. Kada god sam te telefonom pitao kako si, uvijek si odgovarao: “Vala Bogu, svaki dan to bolje”. Ne znam je li baš tako bilo, ili si me samo tješio. Ali sada znam da ti je dobro. Tvoje zemne ostatke, u prisutnosti ovoga puka Božjega, nas tvoje djece, rodbine, fratara i časnih sestara, predajemo zemlji, a tvoju dušu Gospodinu Bogu, gdje je već, čvrsto vjerujem, našla počinak i mir”.

Prisutnima se obratio i kočerinski župnik fra Mario Knezović koji je, između ostaloga, rekao: “Čuli ste na Novu godinu, 54 pokopa u Župi prošle godine, a 34 krštenja. Dok je bilo Jure, i ovakvih kao Jure, ta statistika ne bi opstala. Pokapamo oca desetero djece. To je dovoljna poruka kako u Gospodinu možemo puno više nego mi, našom ljudskom logikom uprti, smatramo da možemo”.

Uputili smo se prema grobnici. Sunce je svojim zrakama obasipalo kočerinsko polje i groblje. Kao da mu je htjelo reći: “Hvala ti, Jure, za sve što si ovome polju dao obrađujući ga svojim težačkim rukama”. Spustili smo Jurine zemne ostatke u obiteljsku grobnicu da počiva zajedno s pokojnom Milom, Janjom, Marinkom i ostalima koji su prije njega pošli u Vječnost.

Za života je znao reći kako ga moramo pokopati tako da može vidjeti polje i pratiti što ljudi rade. Ispunila mu se želja, ali odlaskom njega i sličnih njemu kočerinsko se polje sve manje i manje obrađuje. Spuštajući u grob kamenčić, kojega sam donio iz Kanade, rekoh pokojnome Juri da se javi kada stigne na mjesto. Obiteljska nam je grobnica odmah uz fratarsku u kojoj počivaju kočerinski mučenici fra Valentin Zovko i fra Andrija Topic. Tu je i fra Zdravko Zovko, fra Franjo Ivanković i ostali. Tu bih i ja volio počivati! U fratarskoj grobnici u Kočerinu, odmah do svojih roditelja.

fra Veselko Kvesić