I što smo domovini dali, ako u tuđini za nju nismo ni molili?

Kad nas je majka u kolijevku stavljala, bili smo joj najdraža djeca. Roditeljima smo po rođenju postali sinovi i kćeri, a u isto vrijeme postali smo djeca i naše domovine. S roditeljima smo postali dio naroda što i danas živi u zemlji i domovini Hrvatskoj. Dobili smo ime koje je zapisano u knjigama onim istim […]

U prvu bismo kategoriju mogli svrstati ljude i žene, koji rado pripadaju svemu što je Božje i hrvatsko. To su ljudi koji pripadaju svojoj hrvatskoj župi, ako je ima u mjestu, i koji aktivno sudjeluju u društvenom životu svoje hrvatske zajednice. To su čestiti ljudi i žene, kojima je prirodno da se uključe u sve što diše vjerom i hrvatstvom. Ozbiljni su i radišni. Ne žale ni truda ni sredstava, da njihova stvar napreduje. Snošljivi su. Uvijek nađu vremena i za zajedničke pothvate. Pomažu, primaju i čitaju hrvatsku i vjersku štampu. Ne traže nikakva priznanja za svoj rad. Oni su kičma svake hrvatske zajednice, bilo vjerske, bilo društvene. Na njima počiva barem polovica tereta svake župe i organizacije.

U drugu bismo skupinu mogli uračunati ljude i žene koji isto tako pripadaju svojoj hrvatskoj župi i hrvatskim društvima, ali s nekakvim oklijevanjem. Nisu nezainteresirani, ali opet nisu tako ni brzi da što pomognu ili prihvate. Hoće najprije vidjeti hoće li tko drugi to učiniti i bez njih. Drže se neko vrijeme po strani. Nešto ih nagoni da se pridruže drugima, ali u isto vrijeme nešto ih koči. Imaju i oni želju da pomognu, ali netko ih treba na to potakne. I ovi su, kada se prihvate posla, dobri i često vrlo velikodušni. Sretni su što su izišli iz školjke oklijevanja i pokazuju neko posebno zadovoljstvo radi svoje angažiranosti. Ovi su uz one prve, od velike koristi hrvatskim župama i društvima. Kada se jednom na nešto odluče, pouzdani su i ne žale ni truda ni muke.

Treća je opet skupina ljudi koji vide i čuju što se sve događa i sprema, ali se drže, kao da ne vide i ne čuju. Kao da se to njih ništa ne tiče. Uvjereni su da će se to sve obaviti i bez njih. Kao što je to bilo i prije. Kada se god tražila kakva pomoć ili rad, oni su jednostavno “mirovali” i čekali da to prođe. I nitko ih nije za to pozivao na odgovornost. Tako će to i sada biti. Ali, ako ih tko na to upozori, oni već imaju spremne isprike i odgovore Jer za to nemaju ni vremena ni novca. Ili: da je koji drugi dan, ili koja druga zgoda, onda bi i oni bili tu. Neki opet ne žele sudjelovati u bilo čemu, gdje “on” ili “ona” rade. Neki opet “samo daju za Hrvatsku”. Ne žele ništa dati “za ovdje” (a iskustvo svjedoči da ne daju baš ni tamo). Smatraju da nisu dužni nikome ništa. Što je njihovo, samo je njihovo. Ne osjećaju se obvezanim, da to dijele bilo s kime. Zanimljivo je, da baš ovakvi ljudi vole glasno kritizirati. Uvijek nalaze neke mane, sad kod ovih sad opet kod onih. Svatko im je kriv. Nitko im nije dovoljno dobar ni pametan. Ni dobar Hrvat pošten. A velikih su zahtjeva. Znaju sve što je tko rekao ili počinio. A kad im to izgleda sitno, onda izmišljaju i povećavaju. Osjećaju, da ih drugi ne vole, pa se osvećuju na razne načine. Veliki su na riječi, a maleni na djelu.

Vremena nema. A graditelje i čuvare trebamo!

Koliko god je teško, a uglavnom i mučno, pisati o hrvatskim slugama, izdajnicima kojima je sve tuđe draže od njihovog hrvatskog, još je teže oblikovati smislen tekst o hrvatskim rušiteljima i njihovom odnosu prema hrvatskoj državotvornosti. Jer to su ljudi u kojima je kroz stoljeća preživjela klica sna o hrvatskoj slobodi. Problematično je samo njihovo […]

Konačno, ima još jedna vrsta naših ljudi koji su “nevidljivi”. Među nama su, ali ih “nema”. Ni u hrvatskoj crkvi, ni u hrvatskim društvima. Ni na priredbama. Kriju se. Bježe od drugih. Imaju što im treba: zaposlenje, svoju kuću, redovite prihode, znadu nešto i engleski, pa što će im drugo?! Što će im crkva, hrvatska društva, knjige i listovi. To bi ih samo stajalo novca i vremena. Njima to ne treba. Neka drugi osnivaju i grade svoje crkve i osnivaju svoja društva, pišu knjige i čitaju hrvatsku štampu. I bave se “politikom”. Oni nemaju ni volje, ni vremena za takve stvari. Njima je i ovako dobro. Gdje je dobro, ondje je i domovina – i za njih vrijedi. Među ovima se, nažalost, nalazi i lijepi broj hrvatskih školovanih ljudi, kao što su liječnici, profesori i drugi stručnjaci. Ne osjećaju se dužnim da budu uza svoj narod i da mu pomognu u tuđini. Srećom, ima ipak dosta svjesnih i vrlo sposobnih intelektualaca koji su uvijek sa svojim narodom: i perom, i riječju i svojom osobnom prisutnošću, kada to god treba. Oni se ponose svojim hrvatskim imenom i gdje god mogu, zagovaraju hrvatske interese. Dok drugi bježe od svega toga, da im ne bi naškodilo u karijeri i osobnim interesima. Žive i vladaju se, kao da ništa ne duguju svom hrvatskom narodu. Njihova izolacija u životu i radu hrvatskih iseljenika je neopravdana i neoprostiva. Graniči s izdajom.

Ima opet jedna manja skupina doseljenika kojima uistinu ne trebaju ni crkve, ni oltari, ni hrvatska društva, ni priredbe. Njima su krčme bogomolje i kulturni domovi. Iako im manjka obična naobrazba, oni umuju i dokazuju da su napredni i “oslobođeni”. Obično ne slove mnogo ni u svojim kućama, ali se vrlo lako uvrijede ako im se ne iskazuje “dužna” počast i poštovanje. Od ovih nisu daleko i neki pojedinci kojima su puna usta rodoljublja i demokracije, ali ne trpe nikakva drugog mišljenja i stranke. Ljute se i nazivaju svakakvim imenima svakoga koji se usudi misliti drukčije ili ako pripada “drugoj” stranci, ili čita “druge” novine. Zaboravljaju da sami pojam demokracije iziskuje različitost mišljenja i pripadništva strankama. Samo u totalitarizmu postoji samo jedna stranka i “službeno” mišljenje. Tu se ne dopušta pluralizam. Što je najgore, ovi hoće da nametnu svoje ideje silom, ako to već ne ide milom.

To bi bila trajna propast, ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake, i za državu Bosnu i Hercegovinu

Ovih dana čitamo da je posebni američki izaslanik za rješavanje izbornih neprilika u BiH (onaj Dayton kojemu smetaju „etnički prefiksi”, ali ne svi!) otpočeo prodavati maglu o elektorskom načinu glasovanja za članove državnoga Predsjedništva. Tom protuzakonitom namještaljkom Hrvatima bi se oduzela konstitutivnost koja je zajamčena (i) Daytonskim sporazumom. Ali trebalo bi biti jasno g. Palmeru, […]

Ali ipak, općenito govoreći, može se reći da je hrvatski iseljenik, hvala Bogu, još uvijek i dobar vjernik, i dobar Hrvat. Dobar građanin i dobar radnik. Brzo se snalazi i ne zaboravlja svoju hrvatsku domovinu. Živi pod teškim tuđinskim utjecajima, ali se ne da. Dok je ovakvih, ima nade, a bit će i uspjeha.

fra Vjekoslav Bambir, Hrvatski katolički kalendar 1993.

Propustili ste prethodni dio putopisa? Pročitajte na poveznici dolje…

Naš put brodom u Ameriku: Duboko sam odahnuo i bio sretan što sam gore stigao živ

Fra Vitomir je odmah pošao nabaviti nam vozne karte. O zrakoplovnom prijevozu nije bilo ni govora. Sva su mjesta na zrakoplovima već bila zauzeta samo za vojničko osoblje i njihove obitelji. Ni putnički brodovi tada nisu primali civile. Propustili ste prvi dio putopisa? Pročitajte na poveznici dolje… I oni su bili časovito u službi američke […]

Bilo nam je vrlo lijepo dok smo plovili Sredozemnim morem. Dani su bili sunčani i topli, zrak kao lijek, a hrana obilna. Sve je išlo dobro, dok nismo stigli pred afričku obalu, pred Oranom u Alžiru. Već je bila pala tama i gradska su svjetla treperila pod zvjezdanim afričkim nebom. Iznenada stiže glas da ćemo morati provesti noć u oranskoj luci. Svi smo bili sretni što ćemo vidjeti taj grad i po mogućnosti stupiti na afričko tlo. Dok smo mi o tome raspravljali, brod se zaokrenuo i počeo ploviti prema istoku, odakle smo i došli. Tražili smo razjašnjenje. Rekli su nam da na Atlantiku vlada strahovito nevrijeme, hurikan, i da su valovi vrlo visoki i opasni. Naš je brod prazan, pa ga treba natovariti s barem dvije tisuće tona pržine, pijeska s afričke obale, da bi tako imao neku stabilnost.

I doista nakon sat vremena brod je pristao uz afričku obalu oko 35 kilometara istočno od Orana u neku malu luku. Pod jakim lučkim i brodskim svjetlima dizalice su grabile svu noć pijesak s velikih hrpa i ubacivale ga u unutrašnjost broda. Sutradan nam je bilo dopušteno sići s broda i poći u grad. Tako smo imali prigodu da stupimo nogom na afričko tlo, crni kontinent.

U Arzevu, mislim da se tako zvao grad, ostali smo tri dana. Mjesto je bilo vrlo neprivlačivo. Fra Vendelin je kupio jednu vrećicu veoma krupnih naranči, a ja vojnički pokrivač, deku, jer sam se bojao studeni na Atlantiku. Fra Vendelinove naranče bile su pravo iznenađenje. Kada smo sjeli u našoj kabini i počeli ih guliti, očekivali smo da će biti slatke i sočne, jer su rasle pod toplim afričkim podnebljem. Naprotiv, sve su bile suhe i gorke! Čudili smo se da uopće prodaju takve stvari. Moguće je, da ih prodaju za kakvu drugu svrhu.

Brod je nakon tri dana opet “zasvirao” i mi smo pošli naprijed. Naša je plovidba opet bila ugodna i mirna. Osim jedne stvari: dok je brod bio u luci, mornari su bojali dijelove broda sivom, uljanom bojom. Fra Vendelinu i nekim Talijanima to nije nimalo godilo. Nešto ih je stiskalo u grlu i naglo su izgubili volju za jelom. Navečer smo već prolazili kroz Gibraltar. Bilo je zanimljivo gledati izmjenu signala s posebnim lampama s našeg broda i s obale. Opet su nas upozorili da ćemo uskoro u uzburkani Atlantik i da će vožnja biti opasna. Ali drugog puta nije bilo. Tu smo, i moramo ići dalje, pa što dragi Bog da!

NA ATLANTIKU

Noć je, i svi su putnici pošli u svoje kabine na spavanje. Plovidba je još bila mirna pa smo tako lako zaspali. Kada smo se probudili u neko doba noći, brod se već ljuljao na valovima. A tako i mi u svojim ležajima. U našoj kabini zamirisalo je vino i čulo se koturanje boce od jedne strane kabine do druge. To je bilo oltarsko vino koje smo ponijeli za slavljenje svete mise. Boca se prevalila, čep ispao i vino se prolilo po cijelom podu. Nije bilo druge nego čekati do jutra. Bocu smo ipak ulovili i stavili je na sigurno mjesto. Ostatak smo noći proveli u međusobnom razgovoru. Nismo ni slutili što nas još čeka na putu. Ipak smo bili dosta raspoloženi. Fra Vendelin je bio stasit, visok čovjek od šest stopa i tri “inče”. Vrlo simpatičan čovjek koji je volio šalu. Nastojao je da me razgovori u tim trenucima šaljivim događajima iz svoga života. A bio je veliki majstor u pričanju.

Dnevnik s parobroda za Ameriku: Zaboravljaš, da si na putu; čini ti se, da si u velikom gradu

Sada je ljudstvo spopanuto nekom groznicom brzine, divljeg gospodstva nad fizičnim silama, skonobnom žegjom bogatstva i užitka, i to do te mjere da se je izgubio i pojam divnog užitka krieposti, čija slast nadilazi sve slasti. I to je naravna pojava, jer nije baš laka stvar uzvinuti se do takog stepena naobrazbe i duševnog uzgoja, […]

Sutradan nam nije bilo moguće slaviti svetu misu u kabini koja je još uvijek mirisala slatkim vinom. Muku smo mučili da se održimo na nogama, jer je brod stalno išao sad gore, sad dolje. Pod smo obrisali starim novinama i pokušali da pođemo prema sredini broda, da doručkujemo. Kada smo otvorili vrata na kabini, ugledali smo pred sobom kao brda visoke valove.

Sada smo bili gore, sada opet dolje. Vjetar je snažno puhao i kiša je padala neprestano. Odabrali smo trenutak kada je naš kraj broda bio gore pa smo pojurili prema sredini i naručili doručak. Bili smo na pola mokri. Talijani nisu bili više veseli i razgovorljivi kao pred dan-dva. Bili su blijedi i zamoreni. I oni su dosta pretrpjeli prošle noći. Padra Linu je već uhvatila morska bolest. Fra Vendelin je pokušao da zadrži na stolu svoju šalicu kave i mali tanjurić. Sve je bilo u pokretu. Srećom stolovi u blagovaonici imali su malu uzvišenu ogradu naokolo, što je spriječilo klizanje tanjura na pod.

Na Atlantiku smo već nekoliko dana. Vjetar i kiša još nisu jenjali. More je i dalje bjesnilo. Sve je izgubilo svoj čar. Većina putnika trpjela je od morske bolesti i naš razgovor je gotovo prestao. Nikome više nije bilo do šale. Ni do jela koje je brodski kuhar i dalje redovito pripremao. Iskušani morski vuci, mornari, gledali su nas slabiće više sa sažaljenjem, nego podsmjehom. I mi smo se čudili kako oni mogu sve ovo podnijeti.

Fra Vendelin je zaželio da mu se dadne kiselih krastavica, jer ni za što drugo nije imao teka. Krupni kuhar, crnac, sa zadovoljstvom je posegnuo u svoj ormar i dao mu staklenku punu kiselih krastavaca. Fra Vendelin je odmah otvorio staklenku i prstima uzeo jednu krastavicu i s nekim zadovoljstvom stavio ga u svoja usta.

“Za bora, pa i ovo je slatko!” Izustio je u čuđenju i nekoj tuzi. Bio je razočaran. I mi s njime. Krastavci su bili pripravljeni po američkom “sweet-sour”, kako oni kažu. Ali drugih nije bilo.

“Marina Roskova” plovila je vrlo sporo. Mornari su se tužili da je nastao neki kvar u strojevima za pogon broda. Išli smo samo u pola redovite brzine. Stigli smo negdje nedaleko Bahamskog otočja na putu za New Orleans. To je bila luka koja je najprije zatražila naš brod za utovar robe. Ali kvar na brodu i naše veliko zakašnjenje bili su razlogom da opozovu svoju narudžbu. Kapetan broda, stariji Šveđanin s bradom i lulom u zubima došao je među nas i svečano rekao: “Papa iz Rima naredio je da vas vozim ne u New Orleans, nego u New York”.

Svi smo bili sretni što je do toga došlo. Jer u New Orleansu nismo imali nikoga, kod koga bi se navratili, dok u New Yorku imamo svoju župu. Odmah smo preko radija na brodu poslali telegram u New York i najavili svoj dolazak. Ali nismo još znali kada.

Pronašli smo zanimljiv putopis dvojice fratara koji su od Rima do New Yorka putovali 20 dana: Manje je trebalo Armstrongu do Mjeseca i nazad

Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946. Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda […]

NEW YORK

More je i dalje bjesnilo. Morska bolest nam je bila sve teža. Ipak smo sanjali o tom velikom, jedinstvenom gradu na svijetu. O New Yorku. I do par dana već smo bili nadomak tog velegrada. I more se nekako stišalo.

Oko nas su počeli jurili brodovi raznih veličina i oblika. Nestalo je one ranije dosade s Atlantika. Vidimo Manhattan, Kip Slobode, Hudson i kišu nebodera. Gotovo smo potpuno zaboravili na svoju bolest i iscrpljenost. Ipak smo došli u New York! Više neće biti trpnje i dosade. Brod nije odmah ušao u luku, nego je bacio sidro negdje na Hudsonu i čekao svoj red. Rekli su nam da ćemo istom sutra biti u luci i da će nas činovnici iz ureda za useljavanje i carinici posjetiti na brodu da pregledaju naše stvari i isprave. Nakon dvadeset dana na moru bili smo sretni što vidimo kopno.

Sedamnaesti travanj osvanuo je bez sunca i plavetila neba. Zrak je bio hladan i vlažan. Državni činovnici su pregledali naše stvari i putne isprave. Zaželjeli su nam dobrodošlicu i srdačno razgovarali s nama na talijanskom jeziku. Do pola sata pozvali su nas mornari s broda i uputili u motorni čamac koji je na nas čekao. Bili smo osjetljivo uzbuđeni. Evo nas napokon u New Yorku! U fabuloznoj Americi!

I gledali smo prema obali, znatiželjni, da li nas tko tamo čeka. Prepoznali smo iz daljine dr. fra Davida Zrnu, tadašnjeg starješinu Hrvatskih franjevaca u Americi. Jest, bio je on tamo, uz drveni stupac, s velikim šeširom na glavi, u zimskom kaputu i cigaretom u ruci. Mislili smo da će odmah poći prema nama i zagrliti nas.

Kada smo stupili na suho, nepomično je gledao na nas i nekako ozbiljno rekao: “Što bi od vas?!” Evo čekam na vas već više dana pa vas nikada! Zvao sam i pitao na sve strane, pa nitko nije znao, kada ćete stići ovdje”.

Zagrlili smo se i pozdravili i pošli prema ulici gdje ćemo čekati na prijevoz do kuće. Fra David je tražio “Atlas”, malo veći taksi, koji bi poveo i nas i stvari. I pošli smo prvi put po newyorškim ulicama prema 552 W. 50th St., gdje je bila naša hrvatska crkva i župni stan.

U župnom stanu su nas bratski dočekali fra Zvonko Mandurić, župnik i fra Alojzije Soldo. Osjećali smo se opet “kod kuće” nakon toliko vremena. Razgovoru nije bilo kraja, a brat Soldo pobrinuo se i za naše izmučeno tijelo biranim proizvodima svoje kuhinje. Najviše me iznenadio kada je stavio pred nas na stol tople i svježe kukuruze na klipu, a bio je samo travanj! To je za me bilo prvo čudo Amerike!

Nakon što nas je fra David potpuno obukao “po američku”, da izgledamo kao i drugi svećenici u toj zemlji, gospodin Anton Zubak i neki drugi prijatelji pokazivali su nam znamenitosti tog velegrada: Empire State Building, Kip slobode, Rockefeller center, fabulozni Broadway i Times Square, katedralu sv. Patricija, Radio City i mnoge druge zanimljive zgrade. Sve je izgledalo bogato i živo. A mi siromasi u bogatom gradu. Stranci!

Ovo je priča o prvim Hrvatima u Americi

Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]

Čujemo riječi, riječi i riječi, a ništa ne razumijemo. Učili smo druge europske jezike, jer nismo nikada namjeravali ići u Ameriku. Engleski nismo znali. Ljudski govor nam je bio tuđ, ali ljudi ne. Bili su uvijek nasmijani i srdačni. Navikli su se na stalne doseljenike. Primaju ih velikodušno. Riječi uklesane u Kip slobode na ulazu u New York najljepše izražavaju njihovo raspoloženje. New York i Amerika pružaju svoje ruke prema doseljenicima i otvaraju im svoje srce. I nas smo dvojica to smo osjetili. Svuda su nas lijepo primali i darivali. I što je najvažnije: bili su ljubazni. Dao Bog, da tako ostane na vjekove!

fra Vjekoslav Bambir, 1946.

Fra Vjekoslav Bambir u Americi je pastoralno djelovao kao župni pomoćnik u sljedećim župama: Sv. Josipa u Hanoveru, PA (1946. – 1947.), Gospe Karmelske u Carmelu, PA (1947. – 1948.), Presvetog Sakramenta u Harrisburgu, PA (1948. – 1950.), Sv. Augustina u West Allisu (1950. – 1955.). U istoj župi je zatim bio župnik (1955. – 1967.). U župi Sv. Josipa u St. Louisu djelovao je kao pomoćni župnik (1977. – 1979.) i kao župnik (1979. – 1991.). Fra Vjekoslav je bio poglavar franjevaca (kustos) od 1967. do 1973., starješina franjevačke rezidencije sv. Franje u Gulf Breezeu od 1973. do 1977. te vikar franjevačke zajednice od 1991. do 2000. On se također nalazio na službi savjetnika Kustodije u nekoliko navrata (1958. – 1963., 1979. – 1982. i 1985. – 1988.). Preminuo je u Mercy Hospital u Chicagu u utorak 29. prosinca 2009. Sprovodna sveta misa slavljena je 5. siječnja 2010., a pokopan je na groblju Holy Sepulchre.

Fra Vendelin Vasilj nakon kraćeg boravka u Chicagu, 1948. otišao je u župu Sv. Marije u Steeltonu. Već 1949. imenovan je poglavarom hrvatskih franjevaca u Americi. U isto vrijeme urednik je Hrvatskog katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara te vrlo aktivan u pisanju brojnih članaka. Pod njegovim vodstvom kupljene su dvije franjevačke rezidencije: u Beaver Fallsu i Gulf Breezeu. Godine 1952. postao je gvardijanom novoosnovanog samostana sv. Ante u Chicagu. Nakon te službe otišao je pastoralno djelovati u hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju, Sv. Augustina u West Allisu te Srca Isusova u Chicagu, gdje je i preminuo 2. siječnja 1971. u 62. godini života. Fra Vendelin je tri puta imenovan poglavarom hrvatskih franjevaca (1949. – 1952. i 1961. – 1967.) te isto toliko puta savjetnikom Kustodije. Nekoliko puta bio je urednik hrvatskih franjevačkih izdanja. Pokopan je 6. siječnja 1971. godine u franjevačkoj grobnici sa svojom braćom fratrima, na groblju Holy Sepulchre. Dijaspora.hr na Božić 2020. objavila je snimku njegove posljednje propovijedi koja je snimljena 25. prosinca 1970.

Propustili ste prvi dio putopisa? Pročitajte na poveznici dolje…

Pronašli smo zanimljiv putopis dvojice fratara koji su od Rima do New Yorka putovali 20 dana: Manje je trebalo Armstrongu do Mjeseca i nazad

Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946. Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda […]

I oni su bili časovito u službi američke vojske. Jedina mogućnost za naš prijevoz u Ameriku bili su teretni brodovi “Liberty Ships” koji su dovlačili hranu u pregaženu Europu i vraćali se kući prazni. Pripadali su raznim američkim trgovačkim tvrtkama. Tijekom rata prevozili su namirnice, municiju i drugi ratni materijal u Europu i druga ratna poprišta. Bili su građeni na brzinu za prijevoz tereta, stoga nisu imali nikakvog ugođaja za putnike.

Fra Vitomir je uspio dobiti dvije karte na brodu koji je čekao prazan u luci Civitavecchia na Sredozemnom moru nedaleko od Rima. Brod je pripadao Acomin liniji i Lykes Bros, “Steamship Co.”, i imao je krenuti iz luke 26. ožujka 1946. za američku luku koja ga najprije nazove.

S američkom vizom i prijevoznom kartom u džepu, fra Vendelin i ja požurili smo se da se spremimo na taj daleki put. Mp. Dominik Mandić i fra Vitomir nabavili su nam odijelo i drugo, što nam je bilo nužno za putovanje. Naš polazak iz Rima bio je zakazan za 25. ožujka, odmah poslijepodne. Iz Rima do Civitatecchije vozit će nas samostanski vozač u malom kamionu, u kojemu dnevno prevozi mlijeko za “Antonianum”.

Pozdravili smo se sa o. Mandićem i drugom braćom te krenuli prema Civitavecchiji. Pratili su nas fra Vitomir i fra Marije Karamatic. Kamion je jurio rimskom kampanjom i zgrade vječnog grada ubrzo su iščezle pred našim očima. Rim je za rata bio proglašen “otvorenim gradom” i tako pošteđen od bombardiranja. Inače, izvan njega posljedice dugog ratovanja bile su više nego očite. Svuda je bila bijeda i pustoš.

Konačno smo stigli u Civitavecchiju. Bili smo zbunjeni, jer nismo znali kamo poći. Nekadašnji lijepi lučki grad bio je hrpa ruševina. Crn i pust. Tražili smo ured brodarske tvrtke da pokažemo svoje vozne karte i pođemo na brod koji je kao velika siva sablast bio usidren kojih 200 do 300 metara od razrušene obale.

Nakon polusatnog traganja pred nama se pojavio jedan činovnik brodarske agencije, pregledao naše isprave i naredio nam da krenemo prema morskoj obali. Sunce je već bilo zapadalo i ostaci nekada lijepe luke izgledali su upravo užasno. Iz mora, koje je na tom mjestu bilo crno, stršili su visoko dijelovi potopljenih brodova. Radnici s našega broda znatiželjno su gledali na nas, dok smo u malom motornom čamcu plovili pod ogromnu “trbušinu” Marine Roskove.

Dnevnik s parobroda za Ameriku: Zaboravljaš, da si na putu; čini ti se, da si u velikom gradu

Sada je ljudstvo spopanuto nekom groznicom brzine, divljeg gospodstva nad fizičnim silama, skonobnom žegjom bogatstva i užitka, i to do te mjere da se je izgubio i pojam divnog užitka krieposti, čija slast nadilazi sve slasti. I to je naravna pojava, jer nije baš laka stvar uzvinuti se do takog stepena naobrazbe i duševnog uzgoja, […]

Mornari s broda u međuvremenu su spustili veliku mrežu od debelih užeta niz brodski bok i davali nam rukama znak da se počnemo uz nju penjati. Penjati morali smo!

“Vjeko, pođi ti preda mnom, ja ću na te paziti”, vikao je fra Vendelin ispod mene.

I dok sam ja nesigurno hvatao jedan konopac za drugim i zabadao posve nove cipele u okna mreže, fra Vendelin me hrabrio i upozoravao da ne gledam dolje, da se još više ne poplašim videći crno more pod sobom. Već me oblio hladan znoj, vjerojatno od straha i neizvjesnosti kada ugledah ispružene jake ruke dvojice mornara koji su čekali na me. Odmah su me zgrabili za ramena i ubacili na palubu preko željezne ograde. Duboko sam odahnuo i bio sretan, da sam živ gore stigao.

Učas i fra Vendelin je bio preda mnom i sa smiješkom zagrlio me. Odmah nas je jedan mornar poveo na kraj broda i pokazao nam željeznu kabinu u kojoj ćemo putovati. U njoj su nekada spavali američki vojnici koji su za rata pratili brodove i branili ih posebnim oružjem od neprijateljskog zračnog napadaja. Kako je rat u Europi već završen, oružja više nije bilo na brodu, a ispražnjene kabine postale su “sobe” za putnike civile.

U kabini su bila samo dva ležaja, jedan iznad drugoga i ništa više, jer je kabina bila vrlo uska. Usprkos mog protesta, fra Vendelin je uzeo gornji ležaj, a ja donji. Kovčege smo stavili na pod u uglu kabine, a neke sitnice u pretinac na zidu kabine. Mrak je već pao i čuli smo poziv sa sredine broda da tamo dođemo i večeramo. Naveliko smo se iznenadili kada smo tu ugledali još deset mladih talijanskih svećenika Scalabrinianaca koji su išli u Ameriku raditi medu talijanskim iseljenicima. Njihove kabine bile su na drugom kraju broda.

U Civitavecchiji smo prenoćili na brodu. Sutradan fra Vendelin i ja slavili smo sv. misu u našoj kabini. Imali smo posebnu dozvolu da možemo misiti na moru i za to smo imali sve što je bilo potrebno za misu.

Ovo je priča o prvim Hrvatima u Americi

Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]

Sve je išlo dobro dok je brod mirovao i more bilo mirno. Nakon doručka šetali smo palubom, jer je bio krasan sunčan dan. Upoznali smo se s mladim Talijanima pa nam nije bilo dosadno. Svi smo čekali na polazak broda s nekakvim strahom i uzbuđenjem, jer nam je to bila prva plovidba morem…

fra Vjekoslav Bambir

Sutra pročitajte posljednji dio putopisa…

Hrvati su brzo shvatili da je u Americi bitna dobra promidžba. Donosimo etikete nekih naših proizvođača u Kaliforniji

Prvi čovjek koji je oko 1872. godine počeo u dolini Pajaro u sjevernoj Kaliforniji saditi i uzgajati jabuke, bio je Hrvat Mark Rabasa. Njegov su primjer slijedili i neki drugi Hrvati pa su započeli pravu veliku industriju, ne samo jabuka nego i drugog voća, povrća, grožđa… Podigli su hladnjače, sušione i posebne zgrade za pakiranje […]

Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda stvarno čudnovatije. A to nije bilo namjerno. Bila je to samo jedna poslijeratna zbilja koja mi još ni danas ne može iz glave.

Kada nam “jugoslavenske” komunističke vlasti nisu dopustile povratak u domovinu, general Franjevačkog reda dr. Valentin Schaaf naredio je dr. Vendelinu Vasilju i meni da pođemo u Ameriku i ovdje radimo među hrvatskim svijetom.

Bili smo tada u Rimu: fra Vendelin, hrvatski izbjeglica pred komunističkom progonu, i ja, diplomirani učenik na međunarodnom sveučilištu “Antonianumu”, gdje sam godine 1944. diplomirao. Ni jedan ni drugi nismo nikada pomišljali, a još manje planirali svoj put u Ameriku.

Fra Vendelin je imao pune ruke posla u svojoj Hercegovini, gdje je bio profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru i vrlo popularni misionar. A ja sam trebao doći nakon svog završenog studija u Mostar, gdje sam kanio predavati crkveno pravo na tom institutu. Međutim, ratni vihor učinio je svoje. Tako smo mi morali poći u daleki svijet.

Napulj

Tko nije proživio godine rata, nikada nećete shvatiti kako je to sve bilo. Naš put u Napulj da vidimo američkog konzula i dobijemo američku ulaznu vizu već je po sebi bio jedan doživljaj, koji se ne da zaboraviti.

Sva prijevozna sredstva u Italiji u to vrijeme bila su u rukama vojske, kako za vrijeme rata, tako i poslije njega. Zauzimanjem fra Dominika Mandića i fra Vitomira Naletilića, koji su tada bili dužnosnici u glavnom uredu Franjevačkog reda, nekako smo dobili karte za autobus koji je trebao poći iz Rima za Napulj, gdje je bio američki konzul. Bilo je to u prvoj polovici ožujka 1945.

Biciklom stigao na kraj svijeta pa sreo jedinog Hrvata u gradu: Bio je to jako bolan susret

U svibnju 1994. godine gost hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku bio je 24-godišnji Solinjanin Ante Tokić. Još od ožujka 1991. Ante je na svome biciklu obilazio svijet prenoseći poruku mira i istinu o Hrvatskoj. Put ga je vodio kroz najrazličitije dijelove svijeta. Dosad (1994., op. ur.) prešao je 34 tisuće milja […]

Putevi su bili očajni, zgrade porušene, mostova uopće nije bilo. Kako je vojska prelazila preko rijeka posebno izgrađenim pontonskim mostovima, tako smo i mi u našem starom žutom autobusu polagano sišli niz obalu rijeke do pontonskih naprava i nekako prešli na drugu stranu. Ali i tu je bilo neprilika. Blato i strmina riječne obale bili su prevelike zapreke našem istrošenom autobusu. Morali smo svi izići i onda po onom blatu upirati autobus preko strmine privremenog puta sve do vrha druge strane. Taj se prizor ponavljao gdje god je bila veća rijeka. Napušteni i oštećeni tankovi sablasno su stršili tu i tamo, nekada do polovice zabodeni u debele zidove kuća i štala. Nakon kratke pauze i malog obroka u Terracini, konačno smo stigli u Napulj.

U Napulju su na me više djelovale ogromne količine američkog goriva u metalnim bačvama i skladišta “jeepova” i kamiona, nego čuveni napuljski zaljev. Nikada u životu nisam vidio toliki prostor pokriven bačvama i vozilima!

Nakon vrlo skromne večere u franjevačkom samostanu sv. Klare, dobili smo sobice u hladnom i oštećenom samostanu, gdje smo prespavali. Sutradan, dan je bio vedar i sunčan. Tako smo bez poteškoća došli do američkog konzulata. Tu smo imali liječnički pregled, ispunili neke obrasce i čekali na konačnu odluku. Nakon sat i pol vremena pojavio se iz svog ureda američki liječnik i s osmijehom na licu čestitao nam, da smo obojica pripušteni u Ameriku. Na licu smo mu mogli čitati koliko je bio ponosan na svoju zemlju! Fra Vendelin je ostao još neko vrijeme u Napulju, a ja sam nakon kratkog izleta na Vezuv i Pompeje pošao prema mjestu, gdje je bio naš autobus za povratak u Rim.

Ovo je priča o prvim Hrvatima u Americi

Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]

Čekali smo dugo, dok nije došao vozač. Pregledao je naše karte i pustio nas u autobus. Bio sam veseo da smo već na putu za Rim, gdje smo imali ipak nešto hrane i pravi – pravcati krevet za počinak. Bio sam gladan, jer tog jutra nisam imao doručka. Nadao sam se da ćemo negdje na putu stati i naći kakvu gostionicu. Ali od toga nije bilo ništa. Stigli smo u Formiju, nekada lijepi grad, a onda sasvim u ruševinama. Autobus je trebao poći dalje. Ali na našu nesreću jedna mu je guma ispuhala, a rezerve nije bilo. Svi smo izišli van i nijemo gledali ispuhanu gumu. Što ćemo sada? Vozać se negdje zaputio i nakon pola sata vratio, ali praznih ruku. Samo nam je rekao da će guma stići sutra oko deset ujutro i da se mi snađemo kako tko zna do tog vremena.

Zaputio sam se ruševinama nekadašnjeg grada i tražio kakav zvonik ili drugi znak crkve ili samostana. Nadao sam se da ću naći kakvo sklonište kod njih. Ali pustoš je bila strašna. Što nisu porušili Nijemci na povlačenju, to su završili Saveznici svojim topovima, bombama iz zraka i bombardiranjem s brodova. Već me je spopadao neki strah od pomisli da neću ništa naći i da ću ostati na ulici. Sjeo sam na jedan kamen i slušao, neće li tko ovdje proći. Vrijeme je prolazilo i mrak se već počeo hvatati. Bio sam odlučio, da se vratim nazad i prenoćim u autobusu. Na moju sreću ovdje je prošao jedan starac s torbom u ruci. Zamolio sam ga da mi kaže gdje bi mogao biti samostan ili župna kuća. Bio je vrlo uslužan i poveo me do mjesta gdje je bila jedna stara porušena crkva. Zahvalio sam mu se od svega srca, jer me izbavio iz velike nevolje i straha.

Pokucao sam svom snagom na drvena vrata koja su se odmah otvorila. Bio je to jedan svećenik, srednjih godina i vrlo srdačan čovjek. Pozdravio sam ga sa “Bona sera”. On mi naredi da uđem unutra. Začudio se kako sam došao do njega. Ispričao sam mu svoju pripovijest.

Nije to bio nikakav stan, nego dio crkvene sakristije, koju je on pokrio tvrdim kanvasom. U kutu iza zavjese bio je njegov “krevet”. Na sredini je bio jedan stol i odulja klupa. Na maloj peći, u drugom kutu, bila je crna posuda u kojoj je nešto vrelo. Ponudio mi je da sjednem s njim na klupu i večeramo. Ispričavao se, da je večera slaba, jer nema ništa drugo u kući. Imali smo kuhano zelje s malo maslinova ulja po njemu i po komad dosta tvrda kruha. Kruh je na oči bio neugledan, ali nikada mi u životu nije bio slađi. Nastavili smo razgovarati o sebi i o ratnim neprilikama. Nakon večernje molitve pri petrolejskoj svjetiljci, pošli smo svaki u svoj “krevet”: on u kut iza zavjese, a ja na klupu u kuhinji. Dao mi je pritom jednu vojničku “deku”, pokrivač, koji mi je dobro došao te noći. Legao sam onako, kako sam došao, u habitu, plaštu i cipelama.

Sljedećeg jutra pošao sam natrag prema mjestu gdje je bio naš autobus. Suputnici su mi pripovijedali kako je tko proveo tu noć i bilo je dosta veselo unatoč noćne hladnoće i dugog posta. Svi su bili sretni, da je guma na autobusu popravljena i da ćemo na vrijeme poći za Rim.

Dnevnik s parobroda za Ameriku: Zaboravljaš, da si na putu; čini ti se, da si u velikom gradu

Sada je ljudstvo spopanuto nekom groznicom brzine, divljeg gospodstva nad fizičnim silama, skonobnom žegjom bogatstva i užitka, i to do te mjere da se je izgubio i pojam divnog užitka krieposti, čija slast nadilazi sve slasti. I to je naravna pojava, jer nije baš laka stvar uzvinuti se do takog stepena naobrazbe i duševnog uzgoja, […]

Nikada mi Rim nije tako veličanstven izgledao kao ovaj put. Kuće su bile cijele, ulice čiste i pune ljudi i žena, koji su žurili svojim odredištima. I moja čedna sobica na 124 Via Merulana mi je ovaj put, nakon mojeg iskustva u Formiji, izgledala prebogata sa svojim malim stolom, pletenom stolicom, knjigama i pravim krevetom! Odmah sam se uputio do fra Vitomira, da ga izvijestim o našem putovanju u Napulj i vizi za Ameriku…

fra Vjekoslav Bambir

Sutra pročitajte drugi dio putopisa…

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Krsno mu je ime bilo Mile. Rodio se 25. veljače 1897.u Grudama, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu kod otaca franjevaca, gdje je stupio u Franjevačko sjemenište. Haljinu asiškog siromaha uzeo je 6. srpnja 1915. na Humcu.

Filozofske nauke i teologiju završio je u Mostaru, Beču i Innsbrucku. Zaređen je za svećenika u svom Mostaru 1923. Prve godine svog svećeničkog života proveo je kao župni pomoćnik na Širokom Brijegu od 1924. do 1928., kada je pošao u daleku Ameriku među hrvatske iseljenike, koji su bili oskudni sa svećenicima.

Njegova prva radna postaja u Novome svijetu bila je u South Chicagu, na župi Presvetog Srca Isusova, gdje je stigao 1928. i tu marljivo radio sve do svojeg premještaja u Steelton, Pa. krajem 1929. U Steeltonu je proveo samo tri mjeseca, jer su ga trebali za župnika u gradu Sharonu, gdje je ostao do rujna 1931. Iste godine fra Špiro je ponovno došao u South Chicago, na hrvatsku župu Presvetog Srca Isusova i tamo je uspješno radio sve do ožujka 1947.

Nakon 16-godišnjeg djelovanja u South Chicagu, došao je župnika na hrvatsku župu sv. Josipa u St. Louisu, državi Missouri. Ondje je proveo 21 godinu u duhovnom i materijalnom pridizanju te župe, kao njezin župnik i obnovitelj. Župske zgrade u St. Louisu bile su velike, ali trošne. Fra Špiro je nastojao, da ih sa svojim župljanima što bolje obnovi, adaptira župnim potrebama i po mogućnosti modernizira. Bio je to dug i težak posao koji je tražio mnogo strpljivosti i dobre volje. Ali fra Špiro nije od njega bježao. Moglo ga se vidjeti danonoćno, gdje sav zaprašen, ide od zgrade do zgrade, i od jednog radnika do drugog, dajući upute i nove ideje za rad. Volio je svoju hrvatsku župu i često se morao za nju boriti s gradskim i crkvenim vlastima.

Uz svoj župnički posao, fra Špiro je uvijek našao vremena i za potrebe novih hrvatskih doseljenika. Tražio je za njih posao i stan na sve strane. Iako nije bio politički aktivist, uvijek je bio iskreni hrvatski rodoljub i pomagao sve, što je bilo na dobro hrvatskog naroda.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

I kao osoba, fra Špiro je bio vrlo zanimljiv i neobičan. Često neortodoksan u svojim shvaćanjima i nepopustljiv u svojim uvjerenjima. Raspolagao je dobro engleskim jezikom i bio iznadprosječne inteligencije. Ali ponekad rastresen i zaboravan. To je dovodilo nekada i do smiješnih zgoda. Tako je u South Chicagu, jednom zgodom, kupio u dućanu pola galona sladoleda i stavio ga na sjedište automobila koji je bio parkiran pred ulazom. Sjetio se da ima još nešto kupiti, pa se vratio u dućan. U međuvremenu, uto sa sladoledom je otišao, jer nije bio fra Špirin.

I ja sam osobno doživio jedan zabavan slučaj. Fra Špiro, fra Anselmo Slišković, fra Vitomir Naletilić i ja bili smo na našem godišnjem odmoru. Da prođemo povoljnije, unajmili smo jedan stariji stan s kuhinjom, i sami priređivali jelo. Jednog dana pošli smo fra Špiro i ja nabaviti namirnice u super marketu. Išli smo zajedno od police do police i uzimali što nam se činilo potrebnim. Fra Špiro je nešto opazio, uzeo neke stvari i, umjesto da ih stavi u naša kolica, počeo ih stavljati u kolica jedne mlade gospođe s djetetom u ruci. Zgrabio je njezina kolica i počeo ih voziti prema meni. Dobra gospođa je samo mirno sa smiješkom gledala… Kada je fra Špiro dotjerao kolica do mene, vidio je da je pogriješio i ispričao se ovoj dami. Drugi, koji su to promatrali, slatko su se nasmijali.

Fra Špiro je ostao na službi u St. Louisu do rujna godine 1968., kada je na svečanoj priredbi rekao zbogom svojim župljanima i krenuo za Gulf Breeze u Floridu, gdje je bio naš samostan svetog Franje. I tu je gotovo redovito pomagao svoju braću franjevce u njihovom radu na zrakoplovnim bazama u Hurlburtu i Eglinu, kao i u samom gradu Pensacoli. Floridska klima pogodovala je njegovu zdravlju. To i povjerenje, koje je imao u tamošnje liječnike u liječenju svojih očiju i šećerne bolesti, uvjetovali su njegov boravak u Pensacoli i nakon zatvaranja našeg samostana u Gulf Breezu. Uz dozvolu svog starješine, fra Špiro je ostao u Pensacoli sve do svoje smrti.

Smrt je nastupila od infarkta ili srčanog napadaja. Svečani sprovod za fra Špiru obavljen je u hrvatskoj crkvi Srca Isusova u South Chicagu 30. ožujka, a ukop u Holy Sepulcher groblju gdje su pokopani hrvatski franjevci, koji su umrli u Americi.

Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku […]

Brate Špiro, uvijek si bio u nekoj žurbi, pa je i Tvoj odlazak s ovog svijeta Nebeskom Ocu bio nekako iznenadan i brz. Neka Te naš Nebeski Otac nagradi za sve dobro, što si učinio nama i hrvatskim doseljenicima. Počivao u miru i do viđenja!

Vjekoslav Bambir, Hrvatski katolički glasnik 1979.