Kako je sin hrvatskog emigranta postao kontraadmiral u Venezueli

Za vrijeme Drugog svjetskog rata obitelj Špire Markova iz Murtera, Mirkova oca, izbjegla je pred talijanskim fašistima u sjevernu Hrvatsku (Daruvar), u dio ondašnje NDH koji nije bio pod talijanskom okupacijom od 1941. do 1943. godine. Iz Daruvara obitelj Markov vraća se nakon rata 1945. u južnu Hrvatsku (Šibenik), no zbog tamošnje jugosrpske i velikosrpske […]

Njegov životni put bio je više nego dojmljiv, moglo bi se reći i neobičan, pa bi se o njemu mogla napisati knjiga, a ne samo kratak mrežni prilog. Ali nije on jedini u hrvatskom iseljeništvu o kome bi trebalo više pisati, pa i dokumentarce snimati, da bi današnji novi naraštaji upoznali ljude koji su ne samo bili iznimne osobe nego su desetljećima nesebično radili za boljitak Hrvata u državama gdje su živjeli i na dobrobit domovine Hrvatske. Oni su ugradili sebe u hrvatsku povijest, koju i danas (nažalost) „kroje” oni kojima nije stalo ni do države koja ih plaća ni do istine, nego do ideološke propagande, pa se nije čuditi da marginaliziraju i zaboravljaju mnoge vrijedne osobe i događaje.

Put u svijet – žedan znanja (ne novca)

Franjo Preveden rođen je 5. listopada 1890. godine u Kamenici, na obalama Dunava, u tada hrvatskom Srijemu, od oca Josipa i majke Dragice. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Novom Sadu. Kao izvanredno nadaren i marljiv đak, sveučilišnu stipendiju dobio je od Hrvatske zemaljske vlade u Zagrebu i od sveučilišta u Budimpešti, na kojem je otpočeo (1908.) studirati klasičnu filologiju, povijest i filozofiju, a zatim nastavio studije na Sorboni u Parizu.

Godine 1910. odlazi u Ameriku, na poznato sveučilište Columbia u New Yorku, gdje (uz ostalo) studira i sociologiju. Iz New Yorka ide u Berlin i ondje tri semestra (1911.) studira povijest jezika, filozofiju i povijest. U proljeće 1913. odlazi u Rusiju, u kojoj je proveo sljedećih šest godina. Prvu je godinu boravio u Petrogradu, a zatim je bio godinu dana profesorom na gimnaziji u Pskovu.

Nakon što je izbio Prvi svjetski rat, Preveden je otišao u Moskvu studirati slavističke i baltičke jezike, ondje je ostao do 1919. godine i tijekom tih godina tamo se oženio. Bio je očevidac tadašnjih revolucionarnih događanja koja su bila prekretnica ne samo u ruskoj, nego i svjetskoj povijesti. Kad su se boljševici dočepali vlasti, Franjo se vratio u domovinu koja se nakon rata našla u balkanskom glibu.

Uvijek spreman krenuti na nove putove u traženju novih znanja i iskustava, k tomu nije podnosio život u novonastalim političkim i društvenim (ne)prilikama u Hrvatskoj, Preveden je otišao u Italiju i zatim u Francusku. Ipak, najviše ga je privlačila Amerika, njezina sloboda i mogućnosti koje je nudila, pa godine 1923. Franjo ponovno odlazi u Ameriku i ondje ostaje do kraja života.

Nakon kraćega boravka u New Yorku, pošao je u Chicago, a zatim otišao predavati na Winona State University u državi Minnesoti. Nemirna duha i žedan znanja, zatim odlazi na najpoznatije sveučilište u Midwestu, na University of Chicago. Tu je bio sudionik sveučilišnoga projekta o povijesti ideja i istovremeno pripremao doktorsku disertaciju, naslovljenu Vocabulary of navigation in the Balto-Slavic languages / Plovidbeni rječnik u balto-slavenskim jezicima, a University of Chicago (1927.) dodjeljuje mu naslov doktora filozofije (Ph. D.).

Njegovo postignuće doktorata imalo je velik odjek među Hrvatima u Americi. Ta bilo je čudo da jedan tadašnji hrvatski doseljenik doktorira, i to na tako prestižnom sveučilištu. Prije i nakon postignutoga doktorata (1926. do 1933.), Preveden je predavao klasične jezike i europske povijesti poslijediplomskim studentima na chicaškom katoličkom sveučilištu DePaul.

Iz Chicaga je otišao 1934. i postao profesorom na benediktinskom College of St. Scholastica, Duluth, Minnesota. Uvijek žedan znanja, Franjo je proveo ljeto 1935. u Meksiku, na Universidad Nacional Autónoma de México, proučavajući španjolsku umjetnost i meksičku arheologiju. Godine 1938. postao je profesorom latinskoga jezika i europske povijesti (diplomskih i poslijediplomskih studija) na katoličkom Duquesne University u Pittsburghu. Nakon tri godine boravka u Pennsylvaniji, otišao je predavati na katolički College of New Rochelle u državi New York. To mu je bilo zadnje profesorsko namještenje.

Nakon što je ratni vihor zahvatio i Ameriku, dr. Prevedenu ponuđeno je mjesto prevoditelja u Ministarstvu narodne obrane. Prevodio je dokumente s mađarskoga jezika za američke radijske emisije i vojne potrebe. Poslije je premješten u Ministarstvo mornarice (Dep. of Navy) i tu je ostao do umirovljenja 1958. godine. U toj službi prevodio je na engleski s osamnaest jezika. Žedan znanja, kao i uvijek, u poznim je godinama naučio i nekoliko afričkih jezika.

U Ameriku je došao ostvariti snove, no bio je među 8,5 tisuća stanovnika Chicaga koji su preminuli od španjolske groznice

I danas, kada je san o samostalnoj Hrvatskoj ostvaren, Hrvati masovno odlaze u svijet. Nekoć smo bježali, danas se odvezemo! Ide se iz potrebe, a ponajviše zbog sna o sreći. Poznata knjiga San o sreći književnika Mile Budaka, nekoć zabranjena, a danas zatajena pisca i mučenika, naglašava da je sanjati o sreći jedno, a postići […]

Preveden je, osim hrvatskoga, tečno govorio ruski, engleski, španjolski, francuski i njemački, a vrlo dobro je (uz klasične jezike) vladao talijanskim, mađarskim, turskim, baltičkim i još nekim jezicima. Pored toga, razvio je poseban način prevođenja kojim je ubrzao tehniku tog umijeća i za to od Navy Departmenta bio nagrađen dva puta (1953. i 1955.).

Domoljubna nastojanja i djelovanja

Franjo Preveden veći je dio života proveo, moglo bi se reći, lutajući svijetom i upijajući znanje, radeći u visokom školstvu i kao prevoditelj u državnoj službi. Ali kroz sve te godine kao crvena nit provlači se njegovo domoljublje. To je posebice vidljivo nakon što se za stalno preselio u Ameriku.

Njegova su nastojanja bila usmjerene prema kulturnom uzdizanju hrvatskih doseljenika, podučavanju hrvatskih potomaka u Americi o kulturnoj baštini i povijesti domovine njihovih roditelja i, treće, usmjerio je svoje znanje i sposobnosti prema upoznavanju Amerikanaca s hrvatskom poviješću i njihovim tadašnjim stremljenjima. Osim toga, san mu je bio uzdignuti kulturne djelatnosti hrvatskoga iseljeništva u Americi na višu, čak akademsku razinu.

Na primjer, tijekom svojega boravka u Chicagu sudjelovao je u podučavanju engleskoga jezika novodošlih imigranata u jednoj od tadašnjih hrvatskih naseobini (oko 18. ulice na zapadnoj strani), a držao je i predavanja o hrvatskoj povijesti i kulturi na engleskom jeziku za one koji nisu znali hrvatski.

Nakon što je postao profesor na sveučilištu Duquesne, objavio je (1939. i 1940.) seriju članaka o hrvatskoj povijesti u tjedniku Zajedničar, glasilu Hrvatske bratske zajednice (HBZ), da bi tako pomogao mlađim hrvatskim naraštajima upoznati prošlost naroda iz kojega potječu.

Nadalje, uložio je velike napore da bi na sveučilištu Duquesne utemeljio katedru hrvatskoga jezika, povijesti i kulture. To je bio dio njegova velikoga sna o uzdizanju hrvatskih kulturnih djelatnosti na visoku, akademsku razinu. U Pittsburghu (s okolicom) živjela je jedna od dvije (uz Chicago) najbrojnije hrvatske zajednice na sjevernoameričkom kontinentu. Tu je bilo (i ostalo) sjedište Hrvatske bratske zajednice, najbrojnije hrvatske organizacije u Americi. Smatrao je da je tamošnje sveučilište idealno za otvaranje hrvatske katedre. Ali, umjesto da dobije svestranu potporu za taj projekt, na njega su se okomili svakojaki jugo-ljevičari i njegova plemenita ideja ugušena je u samom početku. Vjerojatno je (i) zbog toga iz Pittsburgha otišao predavati na College of New Rochelle u državi New York.

U dva tjedna ostao je bez oba roditelja, ali jednu stvar nikada nije izgubio, zbog čega ga je nagradila Australska pošta!

Lijep broj Hrvata postigao je zapažene uspjehe diljem svijeta. Neki su postali poznati po upornom radu i stečenom bogatstvu, drugi po sportskim vještinama, treći po doprinosima znanosti, neki kao pisci i umjetnici…. Vinko Romanik postao je poznat cijeloj Australiji jednostavno po svojem poštenju, dobroti, nesebičnosti i ustrajnosti u radu za dobro drugih. Rođen je 21. […]

Hrvatska povijest na engleskom – porođajne muke

Preveden je želio pripremiti svoje u Zajedničaru objavljene članke iz hrvatske povijesti, uz dodatne priloge, i objaviti ih u knjižnom formatu. Kao član HBZ-a, obratio se Glavnom odboru Zajednice, ali ondje nije našao razumijevanja ni potpore. Uzalud se obratio i 6. konvenciji Zajednice (1943.). Premda je Sedma konvencija (1947.), na njegovu novu zamolbu, odobrila novac za tiskanje knjige, obećana je potpora propala. Umjesto potpore, jugofili i titoisti, koji su se bili uhljebili u Zajednici, otpočeli su Prevedena i njegovu ideju napadati iz „svih topova”. Išlo je to toliko daleko da ih je Preveden tužio sudu za uvrjede i nanesenu štetu. Nakon četiri godine sudskoga navlačenja, Zajednica je prihvatila nagodbu i Prevedenu platila (odnosno njezini članovi) zadovoljštinu od 16 tisuća dolara.

U međuvremenu, Preveden je o svojem trošku objavio (1949.) šapirografsko izdanje manuskripta, naslovljeno: Political and Cultural History of the Croatian People since Their Coming to the Adriatic Shores to the Present Day / Politička i kulturna povijest hrvatskoga naroda od njegova dolaska na Jadranske obale pa do danas. To je izdanje poslije poslužilo kao temelj knjige, koja je, nakon velikih napora, ipak objavljena.

Naime, Preveden i nekoliko prijatelja utemeljili su odbor koji je otpočeo prikupljati novac za objavu njegove knjige. Uz mnogo napora, odbor je konačno prikupio dovoljno novca za objavu prvoga sveska pod naslovom: A History of the Croatian People from Their Arrival on the Shores of the Adriatic to the Present Day (Vol. I). New York: Philosophical Library, 1955. Sreća je bila da je drugi svezak bio pripremljen malo prije nego što je Preveden umro, a objavljen je 1962. godine. Preveden je tijekom deset posljednjih godina svojega života pripremao svoje životno djelo, koje je trebalo izići u četiri sveska, ali sve je to prekinula njegova nagla i rana smrt (1959.).

Osim povijesti, pisao je različite priloge u hrvatskim iseljeničkim glasilima – od pripovijedaka, kritika i polemičkih članaka do šaljivih pjesama i ujedljivih pričica na račun svojih ideoloških protivnika.

„Ekstremni” nacionalist!

Premda je bio klasični liberal, širokih pogleda i velikoga znanja, Preveden je bio beskompromisan antijugoslaven. Svi takvi bili su tada i danas smatrani „ekstremistima”! Čudna je to logika!

Preveden je mnogo vremena i truda uložio boreći se protiv jugoslavenstva svih boja. Za njega, a i ne samo za njega, jugoslavenstvo je bilo i ostalo najveća opasnost za Hrvate i hrvatsku državu, i zato je bio napadan od svakovrsnih projugoslavena. Ali nije ih se bojao, nego ih je žestoko, ali učeno, napadao. Imao je izvanredne sposobnosti, znanje i energiju pa je čvrsto i argumentirano branio svoja mišljenja. Njegovi suvremenici svjedoče da između Atlantika i Pacifika nije bilo čovjeka koji je jugoslavensku magluštinu učenije i postojanije raskrinkavao.

Sunce hrvatske slobode i samostalnosti rastjeralo je jugoslavensku magluštinu u Americi i drugim zemljama gdje žive iseljeni Hrvati, ali, nažalost, ta magla i danas (2024.) leži u dolinama nekih hrvatskih mozgova, pa i onih koji u hrvatskim školama i sveučilištima prodaju jugo-maglu hrvatskim mlađim generacijama.

Od Klobuka do sunčane Kalifornije i milijun i pol metara postavljenih podzemnih cijevi

Pojam self-made man (čovjek koji je sam sebe izgradio) duboko je ugrađen u američkom tradicionalnom nasljeđu. Tu se misli na osobu koja se iz siromaštva i/ili drugih neprilika svojim neumornim radom i ustrajnošću uzdignula u zavidnu visinu, bilo u materijalnom bogatstvu, politici ili nekom drugom cijenjenom društvenom položaju – bez naslijeđenoga bogatstva i utjecaja, političkih […]

Franjo Preveden, veleučen i svestran, neumoran i energičan, oštrouman i britka pera, ali uvijek skroman, umro je 31. kolovoza 1959. u Washingtonu, D. C. U tom je gradu proveo posljednje godine svojega zemaljskoga života i u njemu počivaju njegovi zemni ostatci.

dr. Ante Čuvalo