Zanimljiv i neobičan svećenik doseljenicima je tražio poslove, obnovio je župu u St. Louisu i stavio sladoled u pogrešan automobil

Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]

Tek što je bio zaređen za svećenika, starješine su ga poslale u Ameriku, na službu iseljenim Hrvatima. Posljednju godinu studija proveo je na Franjevačkoj bogosloviji u Teutopolisu, državi Illinois. Nakon završenih studija bogoslovije, u svibnju 1934. imenovan je župnim pomoćnikom na hrvatskoj župi svetog Jeronima u Chicagu, gdje je ostao do veljače 1936.

Tada je imenovan župnikom na hrvatskoj župi Presvetog Trojstva u Ambridgeu, u Pennsylvaniji, gdje je uspješno djelovao sedam godina. Ostao je u toj župi dulje, nego što je i jedan svećenik prije njega. Utemeljio je dva crkvena društva, otplatio je sav dug i kupio novi zemljišni prostor uz crkvu. Postavio je, s puno muke i napora, temelje župi, koja će se od njegova vremena razvijati sve bolje.

Nakon toga je premješten za župnika u hrvatskoj župi svetog Jeronima u Chicagu. Tamo je ostao 15 godina, neumorno radeći za zajednicu pa su ga župljani izvanredno cijenili. Fra Ferdo je hrvatsku crkvu svetog Jeronima oslobodio duga te podigao župni stan i samostan za časne sestre, učiteljice u katoličkoj školi svetog Jeronima.

Nije pretjerivao, niti se ponovno zaduživao, nego je svećenički i sestarski dom opremio svim potrebnim za dostojan i uredan život, ali bez suvišnosti, koje bi bile prepreka franjevačkoj jednostavnosti i siromaštvu. Obnovio je pročelje crkve svetog Jeronima, što je posebno veselilo župljane, koji su mu za to djelo bili vrlo zahvalni, a inače su ga poštivali zbog njegove skromnosti i jednostavnosti.

U svibnju 1955. fra Ferdinand je izabran za kustoda, starješinu hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi. Na tom položaju ostao je šest godina. Prvu polovicu svoje službe obavljao je zajedno s dužnošću župnika župe svetog Jeronima. Tek ostale tri godine stanovao je u sjedištu kustoda, u samostanu svetog Ante na Drexelu.

Nakon islužene ove službe starješine, imenovan je župnikom hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju, gdje je služio od travnja 1961. do lipnja 1967. Nakon toga se vratio u Chicago i postao gvardijan, odnosno starješina Hrvatskog franjevačkog samostana svetog Ante.

Godine 1973., na poziv kanadske biskupije London, Hrvatska franjevačka kustodija iz Chicaga uputila je fra Ferdinanda na mjesto župnika u grad Windsor.

Svojim požrtvovnim radom i neposrednim iskrenim i srdačnim pristupom župljanima, fra Ferdinand je oko sebe okupljao Hrvate katolike s jednom glavnom zadaćom i ciljem, da bi se svi osjećali kao jedna, Božja i kršćanska obitelj u radu, žrtvama i pothvatima, za što bolju budućnost svoje hrvatske župe svetog Franje Asiškoga. Broj župljana i vjernika počeo se naglo povećavati kod pohađanja svete mise i pristupanja svetim sakramentima ispovijedi i pričesti.

Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku […]

Godina 1974. još je izrazitije najavljivala bolju i sretniju budućnost župe i vjernika, jer mnogi su sami opažali da nestaje one međusobne nesloge, svađa, nerazumijevanja i jala među župljanima, kojima se sve više na licu opaža prava kršćanska ljubav za sve što je Božje. S proslavom “Paljenje duga”, u svibnju iste godine narod je uvelike bio zadovoljan i radostan. To je prvi put od postanka župe da ista nema nikakva duga!

Početkom 1975. godine župa je izabrala svoje Župsko vijeće od 20 članova na dvije godine koji su izvrsno pomagali kod vođenja i uprave. Isto tako, župa je skoro jednoglasno odlučila da se čim prije pristupi gradnji dvorane. Iste godine u svibnju, župa je najsvečanije proslavila 25. obljetnicu svojega opstanka. Proslava je najviše pridonijela miru, ljubavi i slozi, po svima najpotrebnijim krjepostima ljudskog i kršćanskog rada i života.

U svemu tomu može se jasno vidjeti velika zasluga fra Ferdinandova na obnovi vjerskoga života u gradu Windsoru i na njezinu napretku, što je stajalo velikih napora i žrtava, u prvom redu župnikovih.

Godine 1976. fra Ferdinand Skoko ponovno postaje gvardijanom samostana svetog Ante u Chicagu. Tu dužnost obavljao je do kraja života, s jednim prekidom, za vrijeme službovanja u Milwaukeeju.

Fra Ferdinand je imao veliko srce za svakoga, napose za svoju franjevačku zajednicu, kojoj je bio i ostao na čast i ponos. Brinuo se za sve, premda su mu liječnici u posljednje vrijeme odredili mirovanje i odmor, zbog slabosti srca. Ali, tko bi mogao dobrog fra Ferdu nagovoriti, da ne bude živo zaposlen do posljednjih svojih snaga.

Koncelebrirao je kod svete mise fra Ireneja Petrička, a za vrijeme objeda bio je, kao uvijek, živahan, raspoložen, nasmijan… A onda, poslijepodne, nešto prije šest sati, kada se vraćao s molitve iz samostanske kapelice svetog Ante, uzeo je u ruku kućni ključ i htio ući u samostansku zgradu, onu s ulice Ellis, ali nije stupio pod krov te kuće koja mu je, kao gvardijanu, bila povjerena. Pao je na tlo, pred ulazom, bez snage i svijesti.

Prevezen je odmah u najbližu ambulantu, gdje se njegova duša 28. travnja 1987. rastala od tijela. Bog mu je prištedio muke i dugotrajnu bolest, što najčešće prati visoke čovjekove godine. Svom vjernom svećeniku božanska milost je darovala nadasve lagan prijelaz iz prolaznosti u vječnost, i svi mi, koji smo ga poštivali i voljeli, dužni smo Bogu zahvaliti za tu dobrotu.

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Pokop tijela je obavljen na groblju s imenom “Sveti grob”, gdje hrvatski franjevci imaju svoje grobove, u sjeni bijelog spomenika Ivana Meštrovića. A svijetla duša fra Ferdinandova, neka se raduje u nagradi Kristovoj i njegova molitva pred Božjim licem neka nam pomogne onako, kao što nam je njegova dobrota pomagala na ovom svijetu, punom zla, suza i nevolje. Svjetlost vječna neka svijetli dobrom hrvatskom franjevcu, fra Ferdinandu Skoki.

Hrvatski katolički glasnik, 1987.