Petar Cvitković u djetinjstvu je bio prisiljen prestati svirati tamburu jer je kao doseljenik morao raditi na polju. Ali onda je dao zavjet…

Školarinska zaklada Hrvatske bratske zajednice Amerike ovih je dana primila novu donaciju pa je glavni predsjednik te naše najdugovječnije fraternalističke organizacije u dijaspori Edward W. Pazo najavio u službenome glasilu Zajedničaru osnivanje Memorijalnog fonda za stipendije obitelji Petra i Marion Cvitković, američkih Hrvata iz Waukegana, smještenog u sjevernome dijelu metropolitanskoga područja Chicaga (Illinois) gdje naraštajima […]

Neprocjenjiva je Franolićeva zasluga što je svojim knjigama i člancima objavljenima na engleskom, francuskom, švedskom i talijanskom sustavno rasvjetljivao hrvatsku jezičnu problematiku u inozemnim slavističkim krugovima i u najširoj javnosti zapadne Europe, ali i ostatka prekooceanskoga anglofonog i frankofonog svijeta. Time je pridonio otporu spram jezičnog unitarizma u bivšoj Jugoslaviji, pomogao je afirmaciji svijesti o autonomiji hrvatskog jezika, ali i širenju spoznaje o pravu hrvatskoga naroda na političku i državnu samostalnost. Napose su značajni njegovi radovi o francusko-hrvatskim kulturnim vezama, o golemoj baštini hrvatskoga latinizma te o znamenitim Hrvatima koji su pridonijeli da se svjetska javnost bolje upozna s hrvatskom poviješću, identitetom odnosno cjelokupnim kulturnim naslijeđem.

Od pedesetih do sredine sedamdesetih na raznim je državnim školama u Francuskoj predavao engleski i francuski, dok je karijeru sveučilišnog profesora poentirao punih 16 godina na prestižnom Sveučilištu René Descartes, Sorbonne. Od 1974. iz obiteljskih razloga ponovno boravi u Engleskoj, gdje radi kao profesor francuskog jezika i književnosti na Beverley College u New Maldenu (Surrey). Od 1990. predaje francusku lingvistiku i hrvatski jezik na Atkinson College, Sveučilište York u Torontu (Kanada).

Najcitiraniji Franolićevi radovi razasuti su u nizu utjecajnih inozemnih časopisa: Lingua (Amsterdam), Linguistics (The Hague), Die Welt der Slaven (München), Annali dell’Istituto universitario orientale (Napulj), Journal of Croatian Studies (New York).

Među našim istaknutim iseljenim intelektualcima u doba hladnoratovske podjele svijeta teško je jugoslavenska diplomacija mogla lažno prozivati ljude poput erudita Franolića da su „šovinisti“, „neprijatelji naroda“ ili pak „mrski emigranti“, dok je u domovini Hrvatskoj – koja je onodobno bila u sastavu komunističke Jugoslavije s lakoćom iz javnoga života tadašnja vlast isključila potpisnike „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“, čijim objavljivanjem (kako se pokazalo kasnije) uistinu započinje masovni otpor hrvatskoga naroda jugoslavenskome totalitarizmu, poznat pod nazivom Hrvatsko proljeće.

Upravo zbog toga što je jezikoslovac Branko Franolić profesionalno djelovao gotovo šest desetljeća izvan granica Hrvatske (većinom u Velikoj Britaniji), za nju i njezinu kulturu je učinio izuzetno puno. Nakon uspostave hrvatske državne neovisnosti izabran je godine 1994. za dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1996. dodijeljena mu je ugledna Nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Posmrtno je odlikovan za znanstvene i kulturne zasluge najvišim državnim odličjem suvremene Republike Hrvatske.

Kao neovisni intelektualac, koji se pouzdavao samo u svoje sposobnosti – stečeno znanje i radišnost, neumorno je istraživao britanske i francuske knjižnice i arhive. Jedina mu je motivacija bila ljubav prema domovini. Istina, kao politički izbjeglica Franolić je upoznao na razne načine gorki kruh tuđine, ali je svejedno obavio ono što su u sretnijim narodima i sredinama obavljale čitave institucije, ocijenio je vodeći živući jezikoslovni kroatist s višedesetljetnom kanadskom adresom Vinko Grubišić.

Samo Zagreb i Ljubljana, među 12 europskih gradova, nemaju spomenik žrtvama komunizma! Ali ima Ottawa u Kanadi…

U Ottawi je svečano otvoren ovih dana nacionalni „Spomenik žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, podignut u reprezentativnom Vrtu provincija i teritorija u središtu kanadskoga glavnoga grada u znak sjećanja na milijune ljudi koji su patili ili stradali pod opresivnim režimima iz cijelog svijeta. Spomenik žrtvama komunizma oblikovao je Raffov tim za dizajn, uprizorujući memoriju […]

Znao je Branko Franolić kako je hrvatska nacionalna borba za neovisnost zahtjevna, kako se nerijetko suočava s nerazumijevanjem i u onim akademskim krugovima Zapada gdje se to ne bi očekivalo. Njegovim nastupima na prestižnom BBC-ju o višestoljetnim hrvatsko-engleskim kulturnim vezama ili pak francusko-hrvatskim kulturnim dodirima, nitko se nije mogao argumentirano usprotiviti jer je Franolić bio uvjeren da je istina sasvim dostatna u obrani Hrvatske i njezinih prinosa čovječanstvu, kakve je dao primjerice hrvatski matematičar, fizičar, astronom, filozof, diplomat i pjesnik Ruđer Bošković (1711. – 1787. ), koji se u Londonu kretao u krugovima znamenitih znanstvenika i bio primljen u članstvo Royal Societyja.

Slobodoumni poliglot eruditske naobrazbe

Tog slobodnog strijelca u svjetskim lingvističkim časopisima iz Velike Britanije prvi uočava spomenuti Vinko Grubišić, predstavljajući ga čitateljstvu našeg emigrantskog tiska („O znanstvenim radovima Branka Franolića”, Hrvatska revija 2-3/1976.: 305-308; „A Short History of Literary Croatian”, Hrvatska revija 1/1982.; 136-138 te „Les mots d’emprunt français en croate”, u: Canadian Slavonic Papers 2/1978.: 441-442), smatrajući Franolićeve radove iznimno važnim doprinosom stvaranju objektivne znanstvene slike o hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi. Djelujući namjerno izvan hrvatskog emigrantskog tiska čiji je čitateljski krug bio vezan uz znanje hrvatskoga jezika, Franolić je pišući na velikim svjetskim jezicima širio krug poznavatelja hrvatskih kulturnih i jezičnih posebnosti.

Podsjetimo, Franolić je u rodnoj sredini stekao istinoljubivost i odlično znanje klasičnih jezika, koje je za vrijeme studija na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nadogradio modernim jezicima. Usavršavao se zatim u inozemstvu studijem engleskog i francuskog jezika kao stipendist na Harlech Collegeu u Walesu te na Cambridge Universityju, a zatim studira u Strassburgu gdje je na sveučilištu diplomirao iz anglistike i amerikanistike. Francuski i opću lingvistiku na poslijediplomskim studijama nastavlja na pariškoj Sorbonnei, gdje je doktorirao kod glasovitog lingvista Andréa Martineta na temu hrvatsko-francuskih jezičnih dodira pod naslovom „Les mots d’emprunt frnçais en croate“, koju je kasnije i objavio, što je uz godinu dana ranije tiskano djelo „L’Influence de la langue française en Croatie“ zapravo fantastičan udžbenik o višestoljetnim kulturnim i društvenim odnosima Francuske i Hrvatske, te pregled leksičkog bogatstva riječi francuskog podrijetla koje su usvojene u hrvatskom jeziku. Valja znati da je stoljećima francuski jezik Hrvatima bio ono što je danas svima nama – engleski.

Tri zadivljujuća primjera koja pokazuju kako danas učiti hrvatski jezik

Jezične tehnologije i digitalni resursi te klasični udžbenici za poučavanje hrvatskoga jezika u višejezičnome okružju sve su dostupniji potencijalnim ljubiteljima hrvatskoga jezika i kulture, zahvaljujući stručnjacima Instituta za hrvatski jezik kao i brojnim autorima koji djeluju na Sveučilištu u Zagrebu. Sve je to u središtu aktualne znanstveno-popularne manifestacije Mjesec hrvatskoga jezika (21. veljače – 17. […]

Na europsku lingvističku scenu stupa objavom djela „La langue littéraire croate – aperçu historique“ („Hrvatski književni jezik – povijesni pregled“), 1972. godine kod izdavača Nouvelles Éditiones Latines, a kod kojega će nastaviti objavljivati studije s područja jezikoslovlja. Nevelika je to knjižica od svega četrdesetak stranica, ali iznimno sadržajna. Posrijedi je sintetska lingvistička studija o hrvatskom jeziku i to na velikom svjetskom jeziku. Knjižica je distribuirana o autorovom trošku u knjižnice diljem Švicarske, Francuske, Belgije, ali i drugih europskih zemalja gdje su pristizali hrvatski pečalbari nakon sloma Hrvatskoga proljeća i otvaranja granica zbog političke i ekonomske krize Titove tzv. nesvrstane Jugoslavije. Hrvati u Švedskoj shvatili su važnost te Franolićeve knjižice pa su je preveli na švedski i objavili 1975. godine. No, slijedeći vlastite vizije hrvatske neformalne javne diplomacije sam Franolić priredio je prijevod te knjižice s još opširnijim prikazom hrvatske jezične dijakronije i sinkronije „A Short History of Literary Croatian“ (Paris, 1980.). Uz odlično poznavanje povijesnog razvoja hrvatskoga jezika, Franolić je znao kako na prihvatljiv način prikazati ponekad i kompliciranu jezičnu tematiku ne gubeći iz vida sociolingvističku komponentnu, što je posebno došlo do izražaja u radu „Language policy in Yugoslavia with Special Reference to Croatian“. Interesantno je kako su strani slavisti, koji su zagovarali jezično jedinstvo srpskoga i hrvatskoga, bili slabo upućeni u ustavne formulacije Republike Hrvatske iz doba jugoslavenske federacije pa je ova Franolićeva studija ukazala na političku nekorektnost određenih formulacija ondašnje jugoslavenske jezične politike. U međuvremenu je Republika Hrvatska (1991.) stekla neovisnost i hrvatski jezik je postao službeni jezik Lijepe Naše, a članstvom Republike Hrvatske u Europskoj uniji hrvatski jezik je uvršten među 24 službena jezika Europske unije.

Unatoč bjelodanim istinama o hrvatskome jeziku zna se dogoditi da pokoji zlonamjerni zastupnik u Europskom parlamentu politički nekorektno govori kako će opet trebati u taj briselski parlament vratiti „Serbo-Croatian”, i to čim u Europsku uniju uđu Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora te da tu više ne će biti samostalnog hrvatskoga jezika. Struka, slijedom filoloških istraživanja Branka Franolića i ostalih lingvista, jednostavno argumentira: „Nema standardnog srpskohrvatskog jezika ni opće srpskohrvatske jezične norme poput standardnog engleskog ili standardnog francuskog jezika, tj. nema standardne varijante jezika koja se koristi u tiskanim djelima, na kojoj se obično predaje u školama, kojom govore obrazovane osobe i koje se koristi u radio/tv emisijama i drugim sličnim situacijama, tj. varijante koju svi govornici priznaju kao uzor, odnosno jezičnog uzora koji određena zajednica prihvaća kao autoritativni uzor“. S druge strane, „hrvatski je standard doista objedinio i objedinjuje sve Hrvate u zajednicu jednog jedinog jezika. Taj kriterij podržava, možda jasnije od svih ostalih, autonomiju hrvatskog standarda“. Sve se to moglo u Bruxellesu argumentirati Franolićevim djelima o dijakroniji i sinkroniji hrvatskoga jezika. S ponosom je isticao Branko kako je hrvatski jezik u Katoličkoj crkvi bio u uporabi stoljećima prije II. vatikanskog koncila te da se prema peterojezičnome rječniku Fausta Vrančića još 1595. hrvatski jezik ubraja među pet „najplemenitijih jezika Europe”.

Bibliografski prinosi

Uz lingvističke i kulturološke prinose, Franolić je ostvario iznimne rezultate na području bibliografije. Svjestan temeljne važnosti bibliografskih izvora, on je zapazio koliko su za hrvatski jezik i književnost oni još uvijek nepotpuni, kako ne postoji pregled djela takve tematike u velikim inozemnim znanstvenim i javnim knjižnicama te kako je i ono što postoji slabo poznato čitateljima, naročito onima u anglofonom i frankofonom govornom području. Franolićeva knjiga „A bibliography of Croatian dictionaries“ (Pariz, 1985) prvi je pokušaj kronološkoga pregleda hrvatskih rječnika kroz povijest. Slijedi niz djela o hrvatskim knjigama u Britanskoj knjižnici: nakon sveska „Croatian glagolitic printed texts in the British Library General Catalogue“ (1994), Franolić je sastavio i objavio retrospektivnu bibliografiju knjiga hrvatskih pisaca i onih stranih auktora čija se djela odnose na Hrvate i na Hrvatsku, tiskanih u rasponu od pola tisućljeća, tj. od XVI. stoljeća do naših dana: „Books on Croatia and Croatians recorded in the British Library General Catalogue“, u tri sveska (1996, 1999, 2000).

Usto, u Franolićevoj literarnoj ostavštini je i njegova vrijedna knjižica o Hrvatu iz Donje Austrije Filipu Vezdinu, redovničkim karmelićanskim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo, pod naslovom „Doprinos Filipa Vezdina studiju indologije u Europi koncem 18. stoljeća“ („Filip Vezdin’s Contribution to Indic Studies in Europe on the Turn of the 18 Century“, Paris 1991.). Knjižica o jezikoslovcu Vezdinu, piscu prve sanskrt gramatike, prevedena je na talijanski i tiskana u Velletri 2005.

Koliko se spominjemo naših majki raseljenih diljem svijeta, i koliko uopće znamo o hrvatskim ženama, iseljenicama?

Majke slave svoj dan druge nedjelje u svibnju u 47 zemalja svijeta u kojima susrećemo potomke hrvatskih iseljenika na višestoljetnoj vremenskoj okomici… „Ako niste kod kuće, pišite majci često, recite joj nekoliko lijepih riječi, pohvala, i recite joj koliko je volite“, govorila je utemeljiteljica Majčina dana učiteljica Anna Jarvis iz Philadelphije, koja je najveći dio […]

Spomenimo još jedan oblik njegova rada, samo naizgled nevažan, kojim je još jednom dao nasljedovanja vrijedan primjer. U zahvali prigodom dodjele nagrade za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu istaknuo je: „Knjige, ponavljam, treba nabavljati i dostavljati inozemnim knjižnicama, što ja osobno neprestano i radim jer je to dio moga posla.“ Uz pozamašan niz njegovih vlastitih knjiga, koje se nalaze na policama stotina i stotina knjižnica diljem svijeta, pamtit ćemo ga i po tom obliku tiha, samozatajna i ustrajna rada za dobrobit struke i domovine.

Dejan Lovren na hodočašću Hrvatske katoličke misije Pariz

Hrvatska katolička misija Pariz jučer je hodočastila u Gospino svetište La Salette u francuskim Alpama. Okupilo se šezdesetak vjernika iz Lyona, Chamberya, Annecya, Grenobla, Geneve i Nice, među kojima je bio i Dejan Lovren, odnedavni igrač Lyona. Prije misnog slavlja bila je prigoda za svetu ispovijed, a nakon toga je na mjestu Gospina ukazanja održana […]

Rođena je 1954. u selu Nečvenu, u šibenskom zaleđu, na području poznatom i kao Promina. Odrasla je u velikoj obitelji – otac Paško i majka Marija imali su čak 12-ero djece.

“Živjeli smo jako siromašno, od poljoprivrede – vinogradarstva i stoke, a otac je radio u obližnjem rudniku boksita”, rekla je naša sugovornica, dodavši kako je već s 13 godina napustila rodno selo i otišla u Zagreb.

“Na Ferenščici je živjela moja starija sestra Marija. Imala je sinčića kojeg je trebalo čuvati pa me pozvala. Tako sam se preselila k njoj u Zagreb gdje sam završila osmoljetku, a zatim srednju građevinsku”, otkrila je.

Rad u Alžiru

Ika se zaposlila u struci, a uz rad studirala je arhitekturu. Diplomirala je 1980.

“Radila sam u građevinskoj tvrtki ‘Tehnika’ koja je, zanimljivo, imala svoj projektantski biro u zgradi Matice iseljenika, upravo ovdje u velikoj dvorani”, prisjetila se Ika.

S “Tehnikom” odlazi 1981. na jedno gradilište u Alžir. Bio je to za nju sudbonosni boravak u stranoj zemlji jer je ondje upoznala svoga budućeg supruga…

“Romeo Renom Marcel je Francuz katalonskih korijena. Unatoč tome što ja nisam znala francuski, a on je samo slabo govorio strane jezike, razumjeli smo se bez puno riječi i ubrzo zaljubili”, nasmijala se.

U ljeto iste godine Romeo je posjetio Iku u Zagrebu, zatim su otišli k njezinim roditeljima u Nečven, gdje su upriličene zaruke. Ni ondje, uz čašicu domaćeg vina i uz slasnu janjetinu s ražnja, nije bilo problema u sporazumijevanju. Romeo je Iku zatim odveo u Francusku koja će postati njezin novi dom…

“Točno na Staru godinu 1981. vjenčali smo se u gradu Soisy-sous-Montmorency, u pariškoj regiji. Iduće godine rodila sam Ivana, a Marija 1988.”, ispričala je Ika, dodavši kako je francuski brzo naučila. Zaposlila se u struci i radila za velike građevinske tvrtke.

Hrvatica u Parizu: Uvjerila sam se da život ovdje može biti vrlo miran, ugodan i nimalo stresan

Na INALCO-u se može studirati gotovo 90 jezika srednje i istočne Europe, Azije, Oceanije, Afrike i Amerike, po čemu je jedinstvena ustanova u svijetu. U tom jedinstvu svoje mjesto našao je i hrvatski jezik. Sjećam se toga jesenskog dana 2019. godine kada sam prvi put kročila u modernu zgradu u koju se Institut preselio 2011. […]

Hrvati u Parizu

Njezina pojačana aktivnost vezana uz hrvatsku zajednicu u Parizu počinje otkako je 1989. pariški nadbiskup Lustiger ustupio Hrvatima, za potrebe katoličke misije, crkvu sv. Ćirila i Metoda u 20. arondismanu…

“Zgrada je bila u zapuštenom stanju i trebalo ju je potpuno obnoviti. Hrvati su dali sve od sebe, uložili mnogo truda i novca i od nje napravili pravi mali dragulj. Zamislite, čak smo za pod i oltar nabavili brački mramor kako bismo crkvi dali pečat naše domovine. Uredili smo i lijepe popratne prostorije te dvoranu za priredbe”, prisjetila se Ika, napomenuvši kako su u to vrijeme u misiji službovali svećenici Zorislav Nikolić, Božidar Nagy i mons. Zdravko Ostojić. Bilo je to vrijeme prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Ika je ushićena naglim promjenama u Hrvatskoj i postaje članica HDZ-a…

“Sve sam nas učlanila u HDZ, i supruge i sinove”, istaknula je, dodavši kako su tada u misiji gostovali mnogi istaknuti hrvatski političari.

Nije dugo potrajalo i Hrvatsku zahvaćaju ratni sukobi. Katolička misija postaje središte za prikupljanje humanitarne pomoći, a Ika je među najaktivnijima. Prisjeća se mnogih aktivista iz Pariza iz tih teških, ali slavnih dana: “Jozo Radić, Petar Marinić, Ivanka i Ljubo Vrdoljak, Duško Skender, Tomislav Plazanić, Neda i Lino Žagar, Ana Perkušić, Mariza i Meli Melidonian, Lucija Mandić, Arambašin, Zlojo, Frka Petešić, Pavia i Rade Raić, Mara i Ante Vujić, Paško Dizdar, Marko Boban… teško se svih ovaj čas sjetiti”.

Istaknula je kako ju je poznati poslovni čovjek Branko Perkov, koji je u poznatom zimovalištu Val Thorens posjedovao nekoliko hotela, opunomoćio da u njegovo ime prikuplja pomoć i dopremi je u Šibenik…

“Preko Malteških vitezova organizirali smo brod koji je dopremio humanitarnu pomoć za šibensku bolnicu iz Francuske izravno u Šibenik jer je kopneni put bio vrlo nesiguran”, otkrila je.

Ovo je prvi Hrvat koji je na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. osvojio medalju: Draža mi je slunjska trava nego gospodski dvorci i staklenici s palmama

Lički Hrvat Milan Neralić nastupio je na drugim Olimpijskim igrama u Parizu 1900. i osvojio brončanu medalju u mačevanju. Nažalost, u olimpijsku i sportsku povijest upisan je kao predstavnik Austro-Ugarske. Natjecati se na olimpijskim igrama san je i želja svakog sportaša. Malo je onih kojima je to uspjelo, a još je manje onih koji su […]

Stan pretvoren u skladište

Naša sugovornica ispričala je kako je tijekom Domovinskoga rata njezin stan pretvoren u skladište humanitarne pomoći. No, nije se u Lijepu Našu slala samo humanitarna pomoć…

“Nekoliko puta dovozili smo oružje u Hrvatsku, skriveno u vuni za pletenje. Sjećam se kad smo s dva kombija, u kojima je bilo skriveno oružje, prelazili državne granice, a na svakoj sam umirala od straha da ga carinici ne nađu. Ali, hvala Bogu, sretno smo stigli u Zagreb”, ustvrdila je.

“Trudili smo se i na političkome planu pomoći napadnutoj domovini. Pisala sam pisma, peticije, nosila sam u francuski parlament zastupnicima dokumente o stradanju Hrvatske. Organizirali smo mise za Hrvatsku. Htjeli smo da predsjednik Mitterrand svojim utjecajem zaustavi rat. Nažalost, Francuska je uglavnom bila prosrpski orijentirana i takvo raspoloženje vrlo teško se mijenjalo”, naglasila je.

Ika postaje vrlo aktivna suradnica Dore, udruge koja je pomagala ratnoj siročadi. Kaže kako je među Francuzima pronašla čak 20 kumstava za Dorine štićenike…

“Osobno sam preuzela kumstvo za dvije male Vukovarke – sestre Katarinu i Marinu Sabljak, čiji je otac nestao tijekom rata u Vukovaru”, s ponosom se prisjetila naša sugovornica.

Domovinski rat bio je tragičan za Iku i njezinu obitelj

“Moje selo bilo je pod srbijanskom okupacijom. Našu kuću Srbi su spalili i porušili. Htjeli su nam zatrti sjeme. A najteže nas je pogodila pogibija brata Milana koji je nagazio na minu. Do danas ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostaci”, suznih očiju ispričala je.

Aktivna članica HSK-a

Od osnutka Hrvatskoga svjetskog kongresa aktivna je članica iz Francuske. Sudjelovala je u radnoj skupini za obnovu, razvoj i demografiju.

“Mnogi prijatelji iz Kongresa često su me pitali zašto se ne vratim u Hrvatsku. Naravno da sam to željela. No, suprug mi je obolio od poliartritisa, sinovi su se još školovali. Jednostavno, nisam mogla”, naglasila je.

Zbog suprugove bolesti koja je prouzročila invalidnost, Ikina obitelj preselila se u Normandiju, u toplice Bagnoles-de-l’Orne. Gradić je udaljen oko 250 kilometara od Pariza tako da su i njezine aktivnosti vezane uz hrvatsku zajednicu silom prilika znatno smanjene. No ni ondje Ika politički ne miruje. Godine 2001. kandidirala se na listi Demokratskih liberala za lokalne izbore. Kampanju je sama financirala.

Od Pariza do kanadskog Londona: Tog dana u logoru je vjenčano 30 parove i sve mlade imale su isti buket

“Život je lijep i radostan unatoč svim poteškoćama. U poteškoćama Bog nam daje posebnu snagu”, često kaže Rezika. Nju poznaju svi u hrvatskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića London – St. Thomas. Ona pomaže u župi dulje od četrdeset godina, točnije od 1980. Od tada do danas u Londonu su župnici bili fra Ilija Puljić […]

“Nisam prošla. Bila sam neiskusna. Sad znam kako stvari stoje i kandidirat ću se ponovno na sljedećim izborima. Optimistična sam. Uz to, ovaj put izborni rezultati moraju zadovoljiti žensku kvotu”, napomenula je.

Hrvoje Salopek
Hrvatska matica iseljenika, 2018.

Hodočašća hrvatske dijaspore u Neviges, Marienthal i Zagreb

Nakon dvije pandemijske godine u kojima nije bilo hodočašća, Hrvati iz Kölnske nadbiskupije uputili su se u Marijansko svetište u Neviges. Ove godine crkva je bila puna, a među vjernicima su bili brojni Hrvati iz naše Hrvatske katoličke misije Köln. Euharistijsko slavlje predvodio je varaždinski biskup mons. Božo Radoš, u koncelebraciji s još 13-ero svećenika. […]

Misi su, uz članove hrvatske zajednice, prisustvovali i brojni drugi hodočasnici i redovnice iz Pariza, ali i cijelog svijeta: Obale Bjelokosti, Italije, Poljske, Njemačke, Koreje, Meksika, Gabona, Sjedinjenih Američkih Država…

Svečanu svetu misu služio je vlč. Luka Poljak, blagoslovivši mnoštvo Gospinih Čudotvornih medaljica koje je u ime Hrvatske katoličke misije u Parizu podijelio svim vjernicima u crkvi.

Obitelj Grigić iz Kuchena u marijansko svetište Ave Maria dolazi od 1976.

Vjernici hrvatskih katoličkih zajednica sv. Leopolda Bogdana Mandića iz Geislingena i bl. Jakova Zadranina iz Göppingena hodočastili su na Duhovski ponedjeljak u marijansko svetište Ave Maria u Deggingenu. Na hodočašću su se isticali krizmanici i ministranti te obitelji s djecom. Dio vjernika prema odredištu se uputio u jutarnjim satima pješice i biciklima, a među njima […]

Uz molitve upravljene Bogorodici, okupljena zajednica preporučila se sv. Mariji Lujzi Marillac i sv. Vinku Paulskom – utemeljiteljima reda sestara milosrdnica, a posebno sv. Katarini Labouré, čije je čudesno neraspadnuto tijelo izloženo u kapeli. Tijelo se nalazi točno podno lika Blažene Djevice Marije kojeg je prije 192 godine ova sveta redovnica ugledala baš na tom mjestu i tražila podizanje kipa te otvaranje sestarske kapele javnosti.

Preminuo Filip Vučak, hrvatski veleposlanik u Francuskoj

Filip Vučak, veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj, preminuo je prije dva dana nakon teške bolesti u 70. godini života, objavilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova: “Pamtit ćemo ga kao vrsnoga diplomata koji je dao veliki doprinos razvoju hrvatske diplomacije od samog njezina početka, prvo kao načelnik službe za Zapadnu i Srednju Europu, za vrijeme […]

Knifer dolazi 1957. godine u Pariz, grad kojemu će se uvijek iznova vraćati. Šezdesetih godina posjećuje muzeje i galerije, otkriva raznolikost francuske scene, poslijeratnu intelektualnu živost umjetničkog miljea, te svjedoči prvom pojavljivanju američke apstraktne umjetnosti. U Zagrebu, s prijateljima iz grupe Gorgona redovito posjećuje knjižnicu Francuskog instituta, zahvaljujući knjigama i časopisima prati promjene u umjetničkim trendovima, piše Francuski institut u Zagrebu.

Kniferov život i karijeru obilježili su brojni susreti s francuskim umjetnicima, a ponajviše dugotrajno i iskreno prijateljstvo s Françoisom Morelletom, zasnovano na njihovoj umjetničkoj praksi i teoretskim afinitetima. Kada su se upoznali 1960. godine na izložbi Nove tendencije u Zagrebu, bili su duboko prožeti premisom avangarde da umjetnost može promijeniti društvo. Do kraja života ostali su bliski prijatelji.

Krajem 1980-ih Knifer izvodi zidni meandar za knjižnicu Sveučilišta u Dijonu, a nakon toga pozvan je 1991. u umjetničku rezidenciju u Vilu Saint-Clair u Sèteu. Od 1992. do 1994. boravi u Vili Arson u Nici, da bi se konačno 1994. preselio u atelijer u 12. pariškom arondismanu, gdje je živio i radio posljednjih deset godina svog života.

Iako je umjetnik tijekom svog života ostvario minimalno i radikalno djelo zasnovano na samo jednom motivu, meandru, uvijek je cijenio stvaranje monumentalnih zidnih djela na arhitektonskim elementima u javnom prostoru. Murali koje je izveo u Francuskoj, uključujući dugi meandar u knjižnici u Dijonu i vijugavu i kompaktnu zidnu sliku metro stanice Jean-Jaurès u Toulouseu, imaju snažnu fizičku prisutnost, te gledatelju nude i trenutak kontemplacije.

Izložba Hrvatska književnost i kulturna baština otvorena u Seulu

Izložba Hrvatska književnost i kulturna baština od srednjeg vijeka do modernog doba otvorena je 28. lipnja u Nacionalnoj knjižnici Koreje u Seulu. Brojni izlošci povezani s našom baštinom moći će se razgledati u glavnome gradu Republike Koreje do 25. srpnja 2021. godine. Glavnina izložbe utemeljena je na građi pristigloj iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u […]

Ova izložba ne stavlja u prvi plan samo umjetničke radove, već rad sam po sebi. Postav ističe predugo zanemaren epigrafski materijal koji nam omogućuje dešifriranje umjetničkog postupka kroz Kniferove zapise, fotografije i murale u javnom prostoru.

Tema izložbe je zapravo umjetnikov kreativni čin koji proizlazi iz osobnog procesa stvaranja, kako u intimi atelijera, tako i u javnom prostoru. Tema je zapravo umjetnikov kreativni čin koji proizlazi iz osobnog procesa stvaranja, kako u intimi atelijera, tako i u javnom prostoru. Stoga nam se pruža prilika da shvatimo kako je umjetnik bio dio svijeta oko sebe, kako je povezan sa svojom prošlošću i budućnošću kroz konkretnu sadašnjost bila ona intimna ili javna.

Fotografije Žarka Vijatovića na kojima pozira Julije Knifer, prvi put izložene u tako velikom broju, svjedoče o bliskoj suradnji dvaju umjetnika tijekom nebrojenih susreta. Tijekom tih snimanja umjetnik bi se poistovjetio s ulogom performera koji glumi vlastiti lik u privatnom ili javnom prostoru.

Naposljetku, izložba svjedoči o Kniferovoj cjeloživotnoj sentimentalnoj vezi s Francuskom. Pariz je početkom šezdesetih promijenio umjetnikovu perspektivu. U mladosti ga je upoznao pješačeći, no krajem devedesetih kada je fizički već bio slab, sa suprugom Nadom sjeo bi u taksi i obilazio grad.

Hodočašće Hrvatske katoličke misije Pariz. Vjerni Bogu, Gospi i Domovini

U subotu je održano hodočašće u marijansko svetište La Salette, u francuskim Alpama. Ove se godine slavi 175 godina od Gospinog ukazanja malim pastirima. Na hodočašće su se odazvali hrvatski vjernici iz Lyona, Chamberya, Annecya, Grenobla i Geneve. U svetištu je održana ispovijed, nakon čega je uslijedila sveta misa. U prigodnoj propovijedi naglasak je bio […]

Izložba je osmišljena i priređena u bliskoj suradnji s kćeri umjetnika, Anom Knifer.

MVEP: Ponovno je potvrđena neraskidiva veza između Hrvatske i njezine dijaspore

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske objavilo je danas priopćenje o pomoći iz inozemstva koje prenosimo u cijelosti… Ministarstvo vanjskih i europskih poslova s cjelokupnom diplomatsko-konzularnom mrežom od trenutka kada je središnju Hrvatsku krajem prosinca 2020. godine pogodio niz razornih potresa, izvješćuje strane države i međunarodne organizacije o razornim učincima tih elementarnih nepogoda. Ova […]

“Pamtit ćemo ga kao vrsnoga diplomata koji je dao veliki doprinos razvoju hrvatske diplomacije od samog njezina početka, prvo kao načelnik službe za Zapadnu i Srednju Europu, za vrijeme Domovinskog rata, zatim kao načelnik za susjedne zemlje nakon Zagrebačkog summita i načelnik za Srednju i Istočnu Europu za vrijeme pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Kao ministar-savjetnik i opunomoćeni ministar u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu u drugoj polovini 1990-ih godina, a osobito od 2017. u svojstvu veleposlanika, znatno je pridonio razvoju odnosa s Francuskom, koju je iznimno dobro poznavao još od doba svoga studija na Sorboni. Njegovao je blisku suradnju s hrvatskom zajednicom u Francuskoj.

G. Vučak bio je veleposlanik u Madridu u doba intenzivnog lobiranja za početak pristupnih pregovora s Europskom unijom, a kao veleposlanik pri Svetoj Stolici ustrajno je promicao povijesne činjenice o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, nadasve kada je započeo proces kanonizacije kardinala Stepinca, na čemu smo mu osobito zahvalni. Obnašao je također odgovornu dužnost otpravnika poslova u Moskvi.

Zahvaljujući bogatoj diplomatskoj karijeri i postignućima imenovan je šefom kabineta ministra vanjskih i europskih poslova, a potom i posebnim savjetnikom potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih i europskih poslova.

Ekskluzivno: audiosnimka posljednje propovijedi fra Vendelina Vasilja na Božić 1970.

Hrvatski etnički institut ekskluzivno na Božić objavljuje audiosnimku koja je nastala prije točno 50 godina. Riječ je o posljednjoj propovijedi fra Vendelina Vasilja, snimljenoj 25. prosica 1970. u Chicagu, svega nekoliko dana prije njegove smrti. Snimka je digitalizirana i računalno obrađena. Izvornog je trajanja 6 minuta i 28 sekundi i do sada nije javno objavljivana. […]

Odlaskom veleposlanika Vučka Hrvatska je izgubila jednoga od svojih najiskusnijih diplomata, erudita, poliglota i velikog domoljuba. Bio je među najmlađim zatvorenicima nakon sloma Hrvatskog proljeća. Promicanje hrvatskih interesa i hrvatske kulture bilo mu je uvijek na prvome mjestu, u čemu je bio i ostaje uzor brojnim mlađim diplomatima”.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova