Nova iseljenička zaklada

Zakladama istaknutih hrvatskih umjetnika koji su vrhunce svoje karijere proživjeli izvan domovine, poput one američkih obitelji slavnog violinista Zlatka Balokovića ili pak slikara Maksimilijana Vanke, pridružila se i obitelj Nevjestić, osnivač zaklade toga vrsnoga hrvatsko-francuskog umjetnika. Zaklada će osigurati otvaranje multimedijskoga muzejsko-galerijskog prostora – MMC Kuća Virgil s izmjenjivim postavom njegovih radova, uz oglednu muzejsku […]

Studenti su izabrani između nekoliko stotina pristiglih prijava, a među njima su neki od najboljih i najuspješnijih maturanata koji će tijekom svoga petogodišnjeg studija primati godišnje stipendije od 2.500,00 američkih dolara. Dok su dio CSF programa, od studenata se očekuje da zadrže visoki uspjeh, ostvaruju izvrsne rezultate u izvannastavnim aktivnostima te napreduju na studiju.

CSF je osnovan 1989. godine u sjevernoj Kaliforniji, a tijekom proteklih 35 godina pod geslom „Stvaranje lidera kroz obrazovanje“ stipendirao je više od 400 nadarenih mladih ljudi slabijeg imovinskog stanja, koji su uspješno diplomirali na jednom od sveučilišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a danas su vodeći stručnjaci u svojim profesijama.

CSF je priznat od strane američke vlade kao neprofitna organizacija, a njime upravlja odbor sastavljen od volontera, uglednih Amerikanaca hrvatskog podrijetla. Zaklada se financira isključivo donacijama, a najveći broj donatora su drugi i treći naraštaj američkih Hrvata koji na tako plemenit način žele pomoći razvoju svoje domovine.

Vrijedna donacija američkih Hrvata

Muzej za umjetnost i obrt postao je bogatiji za još dvije vrijedne slike starih majstora, nizozemskog slikara Jana Victorsa, Rembrandtovog učenika i jednog od njegovih najvjernijih prenosioca slikarskog stila, te talijanskog slikara Leandra Bassana, poznatog portretista 17. stoljeća, bliskog venecijanskom majstoru Tintorettu. Riječ je o iznimno vrijednim djelima baroknoga razdoblja „Portret mlade dame kao Diane“ […]

Trenutačno CSF-ove stipendije prima više od 150 studenata. Mnogi od tih studenata ističu kako bi bez financijske, ali i moralne potpore CSF-a teško upisali ili završili svoje studije. Jedina želja zakladnika i ujedno obveza studenata jest da nakon završetka studija ostanu u Hrvatskoj, budu uspješni u svom profesionalnom životu te tako pridonose boljitku hrvatskog društva. To je ujedno najbolji način stvaranja novog naraštaja mladih i sposobnih lidera koji će nositi razvoj Hrvatske i Bosne i Hercegovine na različitim područjima djelovanja.

Ovogodišnji dobitnici, studenti prve godine studija, sa Sveučilišta u Zagrebu su: Matko Brekalo, Taša Đukić, Elena Galić, Regina Halaček, Lovro Horvat, Nika Ivandija, Antonio Jović, Dora Lovrenović, Luka Majić, Antun Marić, Vilim Miklošić, Nora Miletić, Dora Puškarić, Nina Sabo, Antonela Safundžić, Luana Šeperić, Marija Šimić, Josip Ivan Topić, Marko Vrančić i Dominik Vukelić.

Na Sveučilištu u Splitu stipendije su dobili: Jakica Ćavar, Mario Crnov, Jakov Kraljević, Marija Lujanović, Lovro Pavković, Julija Smoljo i Marija Žderić, a na Sveučilištu u Rijeci: Iva Herceg, Mateja Maljevac, Helena Obrljan, Lana Punek i Borna Štefša.

Zaklada ACAP donirala moderni uređaj za anesteziju

Opća bolnica u Sisku primila je moderni uređaj za anesteziju od Zaklade ACAP i inicijative “Jedna Hrvatska”. Ovaj napredni model koristi se za operacije najtežih slučajeva, a bolnica ga je prepoznala kao najveću potrebu. To je tek prva donacija ACAP-a od potresa na području Banovine. Zaklada ACAP izravno surađuje sa stručnjacima na terenu kako bi […]

Rafaela Jagatić je sa Sveučilišta u Osijeku, a Tara Bevanda, Draga Čuljak, Mladen Mandžo, Ivo Ostojić, Andrea Puljić i Mia Udovičić sa Sveučilišta u Mostaru. Dora Jonlija upisala je studij na Sveučilištu u Sarajevu.

Plenković: Ova Vlada zalaže se za jednaka prava Hrvata u Srbiji kao što imaju Srbi u Hrvatskoj

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u subotu na primanju Srpskog narodnog vijeća povodom pravoslavnog Božića te je tom prilikom čestitao blagdan okupljenima, kao i svim vjernicima koji ga slave po julijanskom kalendaru. Naglasio je da je u srcu je svakog društva, pa tako i hrvatskoga, bogatstvo različitosti te da pravoslavni Božić građanima Hrvatske pruža […]

Istaknuo je zadovoljstvo što je prvi put u svom mandatu predsjednika Vlade posjetio i zapadnu obalu SAD-a, gdje u okrugu Los Angelesa, osobito u San Pedru, žive deseci tisuća Hrvata.

Posjetio je i Župu sv. Ante koja ima više od sto godina tradicije, i naglasio kako je to bio jedan prekrasan trenutak iskazivanja poštovanja i komunikacije s Hrvatima koji žive u Americi i koji su itekako međusobno povezani, čuvaju hrvatski identitet, njeguju hrvatsku kulturu te sudjeluju vrlo odgovorno i kvalitetno u američkom društvu i gospodarstvu.

Što se tiče dojmova s predavanja na USC-u, premijer je naglasio da je u publici bio veliki broj mladih ljudi zainteresiranih za Hrvatsku i naše poglede na globalna zbivanja. Zanimala ih je, dodao je, i hrvatska stambena politika i porezna reforma, u kontekstu poticaja za Hrvate koji se žele vratiti.

Ugledni članovi hrvatske dijaspore pisali premijeru Plenkoviću

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu protivi se uklanjanju zgrada 59, 60 i 61, kako je predviđeno Arhitektonskim projektom Državnog hidrometeorološkog zavoda, Građevinskim projektom uklanjanja Državnog hidrometeorološkog zavoda i točkom V. prvostupanjske Građevinske dozvole Grada Zagreba. To se ističe u Apelu protiv uklanjanja zgrada na kampusu Borongaj, koji je Fakultetsko vijeće Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta […]

Što se tiče ratifikacije sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, premijer je otkrio kako je nastao problem između izvršne i zakonodavne vlasti u SAD-u, a hrvatska strana očekuje da se te nedoumice koje imaju riješe što prije kako bi sporazum stupio na snagu.

Upitan o demografskoj politici, u kontekstu povratka iseljenika, Plenković je istaknuo je da je Hrvatska uvijek otvorena za to da se svi oni koji žele, iz bilo kojeg dijela svijeta, vrate u domovinu.

“I novi krug porezne reforme nudi olakšice u pogledu poreza na dohodak upravo za povratnike što je itekako poticajno”, ustvrdio je.

Što se tiče onih ljudi starije dobi koji se žele vratiti, premijer je naveo da se u Hrvatskoj trenutno ulaže u 18 velikih centara za starije osobe, u svim županijama koje su izrazile želju da takve centre imaju.

Iz europskih fondova, podsjetio je, bilo je sredstava dovoljno za osam takvih centara, a Vlada je odlučila dodatno uložiti u njih još deset.

Plenković s dijasporom u New Yorku: Doprinos Hrvata izvan Hrvatske pridonosi napretku, ali i promociji zemlje

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković boravi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje će se danas obratiti Općoj skupštini UN-a. Prvog dana boravka u New Yorku sudjelovao je na prijemu za hrvatsku zajednicu u SAD-u. Obraćajući se prisutnima, zahvalio im je na iskoracima koje su napravili kako bi pomogli domovini te ih upoznao s Vladinim nastojanjem da […]

Prije posjeta Župi sv. Ante, premijer Plenković održao je predavanje na USC-u, na temu europskog pogleda na globalne izazove, ali i pogleda Hrvatske, kao najmlađe članice EU-a.

Preminula Mara iz Štitara, ikona hrvatske pjesme u Australiji

Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njezinoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni. Razmijenile smo poruke noć prije, a čak sam planirala posjetiti njezino rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu. Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami […]

Jakov je bio dobar i pošten čovjek, a preminuo je među svojim voljenima. Rođen je 23. srpnja 1939. godine u Šibeniku od roditelja Ivana i Stane Stančić. Obitelj je živjela u selu Slivnu gdje su Jakov i njegove četiri sestre odgajani, išli u školu i radili.

Kao 13-godišnjak počeo je raditi u Šibeniku u mesnici, a za to zanimanje završio je i školu. No, nezadovoljan stanjem u Jugoslaviji, jedne jesenske noći 1956. godine Jakov je s trojicom prijatelja odlučio pobjeći…

“Bili su u maloj barki dok ih je more nosilo, valovi bacali i dok su veslali i plovili na mukotrpnom sedmodnevnom putovanju preko Jadranskog mora do Italije i slobode. Bog ih je čuvao”, napisala je obitelj u emotivnom pismu našoj redakciji.

Jakov je svoj put nastavio preko Italije u Francusku gdje je živio i radio u Parizu. Tamo je čekao vizu za Ameriku za koju mu je jamčio stric Jakov.

U Obećanu zemlju emigrirao je 1959., nastanivši se u Los Angelesu tri godine poslije. Brzo je položio ispite i primio svjedodžbu gimnazije. Nakon četiri godine zaposlio se kao tehnički crtač u Velegradskom vodnom području Južne Kalifornije gdje je unaprijeđen do Nadzornika održavanja. Imao je dobar posao na kojem je proveo 36 godina sve do svoje mirovine.

Jakov i Mirjana Bušurelo vjenčali su se 1968. godine u Hrvatskoj katoličkoj crkvi svetog Ante u Los Angelesu. Crkva je bila temelj na kojem su gradili svoj obiteljski život.

U stotoj godini preminuo Hrvat koji je promijenio Napa Valley: Oduvijek sam sanjao vratiti se kada Hrvatska stekne neovisnost!

Tužna vijest danas je stigla iz Kalifornije. U stotoj godini preminuo je Miljenko Grgić, najpoznatiji hrvatski vinar. Hrvatski etnički institut zapisao je 2001. godine veliku životnu priču ovog Hrvata koji je rođen 1. travnja 1923. godine u selu Desne u Lijepoj Našoj. A prije nego što se podsjetimo Grgićevog filmskog životnog puta, spomenimo kako se […]

Jakov je bio predivan otac svojoj djeci Kristini i Ivanu. Oni su primili najveći blagoslov i dar od svoga oca koji je bio uvijek uz njih.

Jakov je bio i aktivan župljanin svetog Ante preko 60 godina, gdje je stekao doživotna prijateljstva koja su uvelike ukrasila i pojačala njegov obiteljski život. Sa svojom suprugom bio je poznat po pripremanju dobrih roštilja i elegantnih večera na kojima su se obitelj i prijatelji okupljali i proveli brojne sate.

“Počeli smo s molitvom, a završili u dugim razgovorima sa smijehom i zabavom. Neizmjerno nam svima nedostaje”, prisjetila se obitelj.

Bio je pustolovan. Uživao je u prirodi. Volio je vrtlariti. Volio je plesati. Volio je putovati i uživao je u vožnjama. Najviše od svega, volio je vrijeme provedeno u Hrvatskoj.

Obitelj Jakova Stanisha ponosna je na njega i ponosi se na njegova dostignuća. Bio je vjerni katolik, uvijek ponosni Hrvat i uvijek ponosni Amerikanac. Bio je i posvećen svojoj obitelj i uvijek odan prijatelj. 

Posebna melodija njegova zlatnog srca i radost njegove duše zračili su kao zraka sunca koju su svi osjetili: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao”.

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

“Mi smo zauvijek Bogu zahvalni za svaki primljeni blagoslov. Od svega srca hvala! Njegovi najmiliji tuguju: supruga Mirjana, kćer Kristina i zet Petar, sin Ivan i nevjesta Šona, unuk Kelson i unuka Mira te ostala mnogobrojna rodbina.

Ovo su fotografije dva iseljenička muzeja u Kraljevini Jugoslaviji. Zašto danas u Hrvatskoj ne postoji niti jedan?

Hrvatske zemlje od kraja 19. stoljeća svjedoče o masovnom iseljavanju svog stanovništva. Iseljavanje je tada, kao i danas, veliki društveni, ekonomski i politički problem. Iako su razne vlasti nakon 1918. godine tvrdile da se brinu o rješavanju tog problema, rezultati njihova rada redovito su pokazivali da je rezultat nedostatan. Jedan od aspekata koji simbolički govori […]

Oko Los Angelesa lovili su tunu, a išli su i na Aljasku loviti losose. Ribarska zarada nije bila redovita jer se zarađivalo po ulovu. Na kraju se od ribanja ipak moglo pristojno živjeti, ali stotine života izgubljene su u ovome nesigurnom poslu.

U San Pedru podignut je spomenik ribarima i ribarstvu, a nazvan je Fisherman’s Memorial. Uz skulpturu ribara koji drži u ruci tunu na okolnim pločama nalazi se povijesna priča ribarskoga San Pedra. Popisani su hrvatski ribari, osnivači riblje industrije, ribarski brodovi te tužan niz onih koji su nestali u moru.

San Pedro jedna je od 88 općina Los Angelesa i ima svoju upravu i počasnog gradonačelnika. Sve te općine zajedno čine Los Angeles County, okrug koji možemo usporediti s našim županijama, a na tom području živi oko deset milijuna stanovnika. Najveća općina toga okruga je Los Angeles u kojemu živi oko četiri milijuna stanovnika, a okrugom upravlja petero izabranih predstavnika na čijem čelu je supervizor, na funkciji sličnoj županovoj.

U San Pedru nalazi se niz tragova koje su ostavili Hrvati iz Dalmacije. Neke ulice zovu se po našim ljudima, na Pločniku slavnih su naša imena, a most koji povezuje San Pedro i Long Beach zove se Vincent Thomas Bridge, po Vici Tomašu iz Segeta kraj Trogira.

Tu djeluju i dva hrvatska društva: Croatian Hall i Dalmatian-American Club of San Pedro. Svake godine organizira se svečana večera, ples i druženje, a kada se pokriju troškovi, ono što ostane donira se nekoj udruzi u Splitu ili za neki od odjela KBC-a.

Preko puta San Pedra nalazi se otok Catalina. Naime, na otoku se 1894. godine rodila prva bijela djevojčica ikad, a bila je kći Hvaranina, što je priča oko koje će se razviti suradnja dvaju otoka – Hvara i Cataline.

Washington: Hrvati su ovdje još 1970. sagradili svoje svetište

Kako mnogi Hrvati na sjevernoameričkom kontinentu nisu mogli dolaziti u domovinsko svetište Mariju Bistricu, odlučili su 1966. godine sagraditi jedno stalno svetište u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država – Washingtonu. Prijedlog je potekao od članstva Hrvatske katoličke zajednice (Croatian Catholic Union) na 15. konvenciji koja je održana 16. rujna 1966. u Detroitu. Ideja je s […]

U Tacomi djeluje hrvatsko društvo Slavonian Benevolent Society ili skraćeno Slavonian Hall. Društvo je osnovala skupina Hrvata 1901. godine i malo je trebalo da postane središnje mjesto okupljanja zbog druženja, plesa ili uživanja u domaćim specijalitetima. Društvo, koje ulazi među najstarije u Americi, i danas je aktivno kako bi se sačuvala tradicija i hrvatski identitet.

Ispred društva nalazi se spomenik Fish Story (Ribarska pripovijest), podignut u čast dalmatinskim ribarima iz Tacome, a u povodu stogodišnjice društva 2001. godine. Autor je spomenika Larry Anderson, a financiran je sa 112 tisuća dolara koje su skupili članovi društva. Prikazuje muškarca koji u ruci drži lososa, a uz njega stoji žena.

Branka Bezić Filipović, Hrvatska matica iseljenika

Odabrano desetero stipendista za internetsko učenje hrvatskog jezika

Povjerenstvo za odabir stipendista Sveučilišta u Zagrebu za e-tečaj hrvatskoga HiT-1 odabralo je 10 kandidata, odnosno dobitnika stipendije za e-tečaj u akademskoj godini 2023./2024. Povjerenstvo za odabir stipendista Sveučilišta u Zagrebu za e-tečaj hrvatskoga HiT-1 u sastavu: prof. dr. sc. Zrinka Jelaska, voditeljica Sveučilišne škole hrvatskoga jezika i kulture, dr. sc. Marija Bošnjak, zamjenica voditeljice […]

Stipendije mogu dobiti studenti koji ovog proljeća završavaju gimnaziju ili srednju školu u Hrvatskoj ili Bosni Hercegovini te namjeravaju upisati prvu godinu preddiplomskog studija. Važni kriteriji za odabir bit će izvrsnost tijekom dosadašnjeg školovanja, imovinsko stanje obitelji te studij koji upisuju.

Odabrani ovogodišnji studenti primat će godišnju stipendiju u iznosu od 2500 američkih dolara. Stipendija može trajati do pet godina, uključujući tri godine preddiplomskog i dvije godine diplomskog studija.

Konačna odluka o dodjeli 1154 stipendije Hrvatima izvan RH

Temeljem raspisanog Javnog natječaja za dodjelu stipendija studentima – pripadnicima hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske za akademsku godinu 2022./2023., donesena je konačna Odluka o dodjeli stipendija. Dodijeljeno je sedam stipendija pripadnicima hrvatskog iseljeništva, 31 stipendija pripadnicima hrvatske nacionalne manjine, 262 stipendije pripadnicima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i 854 stipendije pripadnicima hrvatskog naroda izvan […]

Zainteresirani trebaju podnijeti prijavu s popratnom dokumentacijom isključivo online putem najkasnije do 15. svibnja ove godine. Informacije o potrebnim dokumentima možete pronaći na ovoj poveznici…

Zaklada je utemeljena 1989. godine, a stipendira nadarene studente u domovini od 1993. Do sada je – zahvaljujući materijalnoj potpori zaklade – diplomiralo više od 600 studenata na različitim fakultetima te danas kao vrhunski stručnjaci u svojim profesijama pomažu razvoju svoje zemlje.

Konačna odluka o dodjeli stipendija za učenje hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj

S ciljem učenja hrvatskog jezika, upoznavanja i njegovanja hrvatske kulture i nacionalnog identiteta te jačeg povezivanja i suradnje s iseljenim Hrvatima i njihovim potomcima, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodijelio je za akademsku godinu 2023./24. ukupno 500 stipendija za učenje hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj, za 308 kandidata – budućih polaznika Tečaja. […]

Geslo zaklade je „Stvaranje lidera kroz obrazovanje“, a temeljna misija – pomoći Hrvatskoj ulažući u mlade i sposobne ljude koji će u budućnosti nositi njezin razvoj. Trenutačno na hrvatskim sveučilištima, zahvaljujući potporama zaklade, studira 120 vrhunskih studenata. Zakladu volonterski vode ugledni američki Hrvati, a podržavaju je donatori iz SAD-a, uglavnom pripadnici prvog, drugog i trećeg naraštaja američkih Hrvata. Rad zaklade su proteka tri desetljeća podržali uglednici iz američke politike, uključujući i predsjednika Billa Clintona koji je svojedobno ugostio stipendiste iz Hrvatske.

U stotoj godini preminuo Hrvat koji je promijenio Napa Valley: Oduvijek sam sanjao vratiti se kada Hrvatska stekne neovisnost!

Tužna vijest danas je stigla iz Kalifornije. U stotoj godini preminuo je Miljenko Grgić, najpoznatiji hrvatski vinar. Hrvatski etnički institut zapisao je 2001. godine veliku životnu priču ovog Hrvata koji je rođen 1. travnja 1923. godine u selu Desne u Lijepoj Našoj. A prije nego što se podsjetimo Grgićevog filmskog životnog puta, spomenimo kako se […]

Svečanosti su uz obitelj i prijatelje prisustvovali i najugledniji stručnjaci vinske industrije iz Napa Valleyja. Posebno treba istaknuti dr. Carole Meredith koja je DNK analizom dokazala da Zinfandel, sorta vinove loze koja se uzgaja u Napa Valleyju, potječe iz Hrvatske i nosi isti DNK kao Kaštelanski crljenac.

Prisutna je bila i Joanne Depuy koja je sudjelovala na povijesnoj “Pariškoj presudi” i slijepom kušanju vina u Francuskoj 1976. godine, a koje je stavilo kalifornijska vina na svjetsku mapu najkvalitetnijih. Svojim dolaskom i obraćanjem obitelji svečanost su uveličali senator Bill Dod, kao i kongresmen Mike Thompson.

Među brojnim govornicima prisutnima se obratila i Nada Pritisanac Matulich, hrvatska civilna predstavnica pri UN NY i predsjednica globalne organizacije “Američko hrvatskog kongresa”, prenijevši podršku i zahvalu Hrvata i hrvatskih organizacija s pet kontinenata.

Teško je naći prave riječi kojima bih se moglo dočarati široj javnosti koliko su poštovanja, zahvalnosti i ponosa govornici izrazili prema posebnom paru Miljenku i Tatjani Grgich.

Kao priznanje za Miljenkov doprinos američkoj vinskoj industriji, ovaj hrvatski iseljenik je 7. ožujka 2008. godine uvršten u “Kuću slavnih američkih vinara” Kulinarskog instituta.

Nacionalni muzej američke povijesti Smithsonian u Washingtonu predstavio je Grgicha na svojoj prvoj velikoj izložbi o povijesti hrane. Glavni dio događaja bio je usredotočen na revoluciju u američkom vinarstvu u drugoj polovici 20. stoljeća. Na izložbi je bio prikazan Chardonnay iz 1973. koji je pobijedio u Parizu 1976., kao i mali kartonski kovčeg kojim je Miljenko doputovao iz Hrvatske i u kojemu je donio knjige o vinarstvu i njegovu poznatu beretku.

Magazin “Smithsonian” objavio je 2013. godine popis “Sto i jednog predmeta koji je stvorio Ameriku” i knjigu “Povijest Amerike u sto i jednom predmetu”. Popisano je 137 milijuna prikupljenih artefakata koji se nalaze u 19 muzeja i istraživačkih centara Smithsonian Instituta. Među tim povijesnim predmetima, kao što su šešir Abrahama Lincolna, telefon Alexandra Grahama Bella i svemirsko odijelo Neila Armstronga, nalaze se i dvije boce Chardonnaya koje je proizveo Mike Grgich u vinariji Chateau Montelena.

Bio je tražen i poželjan enolog u Kaliforniji. Vinarija nedaleko od Santa Cruza i danas nosi njegovo prezime

U hrvatskom iseljeništvu bilo je i ima brojnih domoljuba i mnogo domoljublja. To ne znači da je broj takvih djelatnika i idealista bio, ili da je danas, velik. Ali svako mjesto, država i kontinent gdje žive hrvatski iseljenici imalo je i ima onih koji su se svesrdno žrtvovali i žrtvuju za opće dobro. Među najistaknutijima […]

Povodom proslave 93. rođendana Grgich je objavio svoje memoare pod naslovom “Čaša puna čuda”. U knjizi je opisao put mladog hrvatskog čovjeka koji je u potrazi za slobodom i tražeći priliku da ispuni svoj američki san postao jedna od najcjenjenijih i najomiljenijih legendi vinarstva u povijesti, unatoč nebrojenim poteškoćama koje su ga pratile tijekom dugog života.

Na Miljenkov 101. rođendan u Yountvilleu, malenom gradiću nedaleko vinarije “Grgich Hills Estates”, u Parku prijateljstva Miljenku u čast upriličena je ceremonija sadnje drveta u organizaciji “Roots of Peace”, udruge čiji je veliki donator upravo obitelj Grgich. Uz Violet Grgich svečanost su svojim prisustvom uveličale osnivačica organizacije Heidi Kuhn i Marjorie Mohler, gradonačelnica Yountvillea.

Široj javnosti manje je poznata Miljenkova supruga Tatjana koja je 30 godina obnašala funkciju predsjednice “Zaklade Tatjana Grgich”. Organizacija podržava brojne i različite lokalne i nacionalne dobrotvorne udruge koje pomažu mladima u sukobima razorenim područjima svijeta. Od 1986. godine Tatjana je bila članica Regentskog odbora Katoličkog sveučilišta Amerike u Washingtonu. Također je radila kao dobrotvor i članica odbora Pacem in Terris, Instituta za mir na zemlji, na sveučilištu LaRoche u Pitttsburgu.

Osim po filantropiji bila je poznata po svojim hrvatskim specijalitetima i ljubavi prema fotografiji. Također je bila i jedna od osnivačica WIRED International, organizacije koja je započela s radom 1997. godine pružajući internetsku vezu u ratom razorenim gradovima. Sada su usredotočeni na medicinsku i zdravstvenu edukaciju u nedovoljno razvijenim regijama diljem svijeta, s pomoću računalne tehnologije.

Velika životna priča Miljenka Grgića: Nikada nikoga nisam otpustio

Miljenko Grgić prvu veliku pobjedu bilježi 24. svibnja 1976. u Parizu na povijesnom slijepom kušanju najboljih francuskih i kalifornijskih vina. Devetero najviše kvalificiranih vinskih stručnjaka i sudaca okupio je Steven Spurrier, ugledni britanski trgovac vinom koji živi i radi u Francuskoj, u slijepom kušanju šest najboljih kalifornijskih chardonnaya i četiri najpoznatija francuska bijela Burgundija. Slijepa […]

Svečanost je svojim nastupom uveličala klapa “Zora” iz San Josea u Kaliforniji, izvodeći najomiljenije pjesme obitelji Miljenka i Tatjane Grgich. Bio je to dan za pamćenje kada smo s ponosom mogli reći da je naša Hrvatska mala zemlja velikih ljudi, jer se jednom od njih poklonila velika Amerika.

U dva tjedna ostao je bez oba roditelja, ali jednu stvar nikada nije izgubio, zbog čega ga je nagradila Australska pošta!

Lijep broj Hrvata postigao je zapažene uspjehe diljem svijeta. Neki su postali poznati po upornom radu i stečenom bogatstvu, drugi po sportskim vještinama, treći po doprinosima znanosti, neki kao pisci i umjetnici…. Vinko Romanik postao je poznat cijeloj Australiji jednostavno po svojem poštenju, dobroti, nesebičnosti i ustrajnosti u radu za dobro drugih. Rođen je 21. […]

Velik broj doseljenika u Ameriku (a i drugdje) postao je zavidno uspješan, premda su u svijet stigli, doslovce, praznih džepova, neškolovani, pa i nepismeni. Među njima je bio (i ima) lijep broj i Hrvata. Amerika im je pružila slobodu, ne samo političku nego i slobodu stvaralaštva, dala im prigodu da sami kroje svoju sudbinu. Zauzvrat, oni su svojim stvaralaštvom i potomstvom dali velik doprinos američkomu prosperitetu. Jedan od takvih Hrvata bio je i Vido Artuković.

Od Klobuka do sunčane Kalifornije

Vido je rođen 15. lipnja 1892. u Klobuku, nedaleko od Ljubuškoga, od oca Ante i majke Ive r. Ćutuk iz susjednoga sela Vojnića. Premda je Klobuk veliko selo, smješteno na glavnoj cestovnoj poveznici Čapljina-Imotski, škola je u njemu otvorena tek 1906. godine. Pod turskom okupacijom o državnoj se školi nije moglo ni sanjati, a pod austrougarskom obrazovni sustav građen je presporo. Zbog toga je većina djece u Klobuku i okolnim selima ostala bez formalne naobrazbe, uključujući i mladoga Vidu. Ali iz njegovih je uspjeha jasno da to nije bila velika zaprjeka na njegovu životnom putu.

Kao i mnogi mladići tog vremena i kraja, Vido je pošao tražiti bolju budućnost u dalekoj Americi. Stigao je u New York 14. ožujka 1912. i, nakon što je dobio odobrenje stalnoga boravka, put ga je odnio rođaku Mati u Los Angeles, Kalifornija. Kao i svim imigrantima, prve godine bile su najteže. Tuđa zemlja, tuđi jezik, sve novo i strano.

Među različitim poslovima, radio je i za poduzetnika koji je postavljao gradske vodovodne cijevi. Vido je bio dobar radnik i odličan učenik. Naime, uz čitanje i pisanje, brzo je shvaćao ne samo sve zahtjeve posla koji je radio nego i umijeća privatnoga poduzetništva. Osim toga, imao je on viziju, ambicije i osjećaj stvaralaštva. Ta rođen je u kraju gdje su neuki ljudi kamen i krš pretvarali u plodnu zemlju i gradili kamena zdanja za potrebe obitelji i zajednice te tako stekli i osjećaj za graditeljske vještine. Sve spomenuto bilo je dio Vidina iskoraka kojim je krenuo u poslovne vode.

Dva logorska prizora za jedan život

U svijetu je dobro poznata stara izreka: zdrav duh u zdravu tijelu, kojom se nastojalo i nastoji mlade ljude usmjeravati da se brinu za svoje tjelesno, duševno i duhovno zdravlje. Takvu željenu ravnotežu nije lako ostvariti, a još teže trajno očuvati. Svi sportaši, na primjer, pomno se brinu za tijelo, ali mnogima od njih duh […]

Uspješan poduzetnik

Artuković je teško radio i štedio te godine 1919., s dvojicom rođaka, utemeljio građevinsku tvrtku Artukovich Brothers (Braća Artukovich). Tvrtka je uspješno poslovala i u zajedništvu ostala sve do 1950. godine, kada su rođaci, odnosno partneri, pošli svatko svojim putom. Način njihova razlaza bio je vrlo neobičan za američko poslovanje. Naime, slijedeći običaje svojih predaka, oni su podijelili imovinu tvrtke u tri manje-više jednaka djela i ždrijebom, izvlačenjem slamki, prihvatili dio koji im je sreća udijelila. U miru se podijelili, bez odvjetnika, sudova i posrednika.

Nakon mirnoga razlaza s rođacima Vido je utemeljio tvrtku Vido Artukovich Company. Zatim mu se pridružio sin Anthony (1932. – 2023.) i tvrtka je dobila ime Vido Artukovich & Son, Inc. Mlade snage, njegov sin i zet Leo Majich (1925. – 2008.), dale su tvrtki novi zanos i donijele velike uspjehe. Nakon Anthonyjeva umirovljenja, vodstvo tvrtke preuzeli su njegovi sinovi, Vidini unuci, Vido i Mark (1961. – 2019.). Unuci su 1987. utemeljili još jednu građevinsku tvrtku Vidmar Inc. Danas, na čelu s Vidinim unukom (Vidom), njegovi praunuci (Mark i Anthony) nastavljaju uspješno graditi na temeljima koje je postavio njihov pradjed, koji je unatrag 111 godina stigao u Kaliforniju bez ičega osim samopouzdanja i navika poštena i neumorna rada.

Zadivljujuća ostvarenja

Uspjesi Artukovićevih ostvarenja zaista su impresivni. Navest ćemo samo nekoliko pokazatelja. Tvrtka koju je Vido utemeljio postavila je više od milijun i pol metara podzemnih cijevi za vodovode, otpadne vode i kanalizacije. Bili su to poslovi vrijedni više od 2.000.000.000 dolara. Tvrtka je izvodila radove na poznatim projektima kao što su velebni akvadukti Hetch Hetchy, Colorado i San Diego. Nadalje, Artuković je odigrao važnu ulogu u izgradnji cjevovoda u Metropolitan Water Districtu u Južnoj Kaliforniji, San Franciscu, Los Angelesu, San Diegu i drugim gradovima diljem Kalifornije. Nije se tu radilo samo o postavljanu cijevi, nego je svaki projekt trebalo isplanirati, praviti iskope (ili bušiti) kroz razne vrste tla, postavljati cijev, zatrpavati… Cijevi su izrađene od različitih materijala i promjera. Artukovića tvrtka bila je prva, ne samo u Los Angelesu nego i u cijeloj Americi, koja je uspješno postavila cijevi promjera 12 stopa (3657,6 m). Nije bilo izazova vezanih uz cjevovode koje tvrtka Artuković nije mogla uspješno riješiti.

Je li Veliki Antonio bio najsnažniji Hrvat u dijaspori? Vukao je vlak težak 433 tone i automobil zavezan za svoju kosu! Živio je i otišao kao samotnjak…

Ovdje će biti riječ o Hrvatu kojega ne krase doprinosi umjetničkomu, znanstvenomu ili društvenomu napretku. Ipak, odlučio sam upoznati vas s njim jer, premda je bio svojevrsni „stranput“, njegovo ime bilo je prepoznatljivo, donekle i slavno, pa nek se (do)zna. Bilo je to u drugoj polovici prošloga stoljeća kad se na malim ekranima u Sjevernoj […]

Društveni i dobrotvorni rad

Vido Artuković bio je ne samo radišan i uspješan poslovan čovjek, nego i dobrotvor. Brojni su Hrvati po dolasku u Los Angeles kod njega našli prvo zaposlenje, a onima koji su htjeli, pomogao je osamostaliti se i utemeljiti vlastito građevinsko poduzeće.

Obitelj Artuković bila je i ostala dio društvenoga života Hrvata u Los Angelesu, posebice u mjesnoj hrvatskoj župi sv. Ante. Vido je bio i jedan od važnih oslonaca udruge United Hercegovinian Catholic Benevolent Society (Ujedinjeno hercegovačko katoličko dobrotvorno društvo u Los Angelesu). Premda je utemeljeno 1910. i danas djeluje i dio je krovne organizacije Hrvatska narodna udruga u Los Angelesu. I četvrti naraštaj Artukovića djeluje u ovim društvima čuvajući i gajeći osjećaj pripadnosti hrvatskomu narodu i katoličkoj vjeri.

Nije Vido zaboravio ni svoj rodni kraj, nego je nastojao pomoći na više načina svojemu rodnomu selu. Premda je vladala Velika gospodarska kriza u Americi, godine 1932., kada je, zbog velike suše, u Hercegovini zavladala oskudica hrane, pa i glad, Vido i dvojica njegovih rođaka (Ivan i Jerko) pošli su u domovinu da bi pomogli bližnjima. I danas se pamti kako su kupili vagon žita i druge hrane i dovezli u selo da bi nahranili najpotrebitije. Šezdesetih godina prošloga stoljeća Vido se posebice zauzeo i velikodušno potpomogao gradnju crkve u svojem rodnom selu. Osim crkve, potpomogao je gradnju mjesne ceste, elektrifikaciju, obnovu i modernizaciju kuća… Premda je u svijet pošao mlad, rodni kraj i domovina uvijek su ostali u njegovu srcu.

U Ameriku je došao ostvariti snove, no bio je među 8,5 tisuća stanovnika Chicaga koji su preminuli od španjolske groznice

I danas, kada je san o samostalnoj Hrvatskoj ostvaren, Hrvati masovno odlaze u svijet. Nekoć smo bježali, danas se odvezemo! Ide se iz potrebe, a ponajviše zbog sna o sreći. Poznata knjiga San o sreći književnika Mile Budaka, nekoć zabranjena, a danas zatajena pisca i mučenika, naglašava da je sanjati o sreći jedno, a postići […]

Obitelj

Vido Artuković oženio se Annom Papac (1912. – 1994.), rođenom u Los Angelesu od oca Jure, rodom iz Batkovića (župa Gornje Hrasno), i majke Mande r. Bašura s otoka Visa. U braku se rodilo dvoje djece, već spomenuti sin Anthony i kći Eva (bila je udana za gore spomenutoga Lea Majicha). Ukupan broj Vidinih i Aninih potomaka u četiri naraštaja jest sedamdeset i dvoje – i dalje broj raste. Amerika je Vidi omogućila da ostvari svoj san, a zauzvrat on je svojim neumornim radom i potomstvom obogatio Ameriku.

Vido je umro 16. lipnja 1964., a njegovi zemni ostaci počivaju na groblju Calvary, u East Los Angelesu.

dr. Ante Čuvalo

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. Ova 29-godišnja balerina takav je svoj put nazad u Hrvatsku pronašla još 2018. godine, a mi smo s njom imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, tek nekoliko sati prije nego što je morala odjuriti na još jedan mjuzikl u kojem je dijelom baletnog ansambla “Ljepotice i zvijeri”, koji se izvodi u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Tanya se u SAD-u školovala kako bi mogla postati vješta u plesu kojeg i dan-danas smatra jednim od svojih velikih strasti. Nakon završenog fakulteta zaposlila se i u Međunarodnom baletnom kazalištu u Seattleu u kojem je živjela, da bi nakon tri godine otputovala po nove pobjede u Europu. Ideju o povratku na Stari kontinent pobudile su tada u njoj još i kolege koje su i same većinom iz Europe…

“Zbog njih mi je bilo jasnije da želim nazad u Europu. Bila sam dva mjeseca u Njemačkoj, malo u Francuskoj, gdje sam išla na audicije. Na kraju sam dobila upalu pluća kad sam bila u Ljubljani i onda sam lijepo rekla da idem svojoj baki u Zagreb. Kod nje mi je bilo toliko lijepo tih mjesec dana pa sam shvatila da želim biti u Hrvatskoj, a sve ostalo će se riješiti”, objasnila je.

Život u malom koferu

Sljedeća tri mjeseca u Zagrebu je boravila s odjećom spremljenom u jednom manjem kovčegu, a čak je i od pra-tete morala posuditi kaput…

“Kaput je još kod mene”, kroz osmijeh nam je ispričala Tanya.

No, to nije bio njezin prvi “kontakt” s Hrvatskom. U obiteljskoj kući u Kaliforniji oduvijek se pričao hrvatski jezik, a i svakog ljeta putovalo se u Dubrovnik…

“Mi smo doma manje-više pričali hrvatski jezik, tek kada sam krenula u školu rekli su nam da moramo više vježbati engleski. Družila sam se s kolegama iz razreda, a tek u srednjoj školi sam bila s još nekoliko Hrvata. Također, ljeti smo četiri mjeseca provodili u Hrvatskoj pa sam stekla prijateljice koje bih upoznala na plaži. Razmjenjivali smo i razglednice, a ta prijateljstva su ostala i dan-danas”, otkrila je naša sugovornica.

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

“Nema puno ljudi koji su prvi naraštaj potomaka Hrvata u SAD-u. Mi smo uvijek bili povezani s hrvatskom kulturom jer su moji roditelji preselili u SAD početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Većina ljudi koje tamo poznajem već su i četvrti, čak i peti naraštaj pa često ne pričaju hrvatski jezik”, ustvrdila je Tanya, dodavši kako joj je sama znala imati poteškoće jer se, kaže, osjećala kao da je “ni vrit ni mimo”…

“Uvijek si nekako napola, niti Hrvat niti Amerikanac. Ja ne govorim savršeno hrvatski jezik, a nemam ni neka iskustva koja su imala djeca u Lijepoj Našoj. Osim toga, način rada je drugačiji. Meni je normalno imati dva-tri posla kao i ostali Amerikanci, dok to ovdje nije uobičajeno, i te neke navike su mi ostale”, objasnila je.

U Hrvatskoj je isprva surađivala s Kazalištem Komedija, no ubrzo je njezin rad prepoznat pa je sada vanjski suradnik. Osim toga, ovdje se zaposlila i kao grafička dizajnerica. Niti Amerikanka, niti Hrvatica, kaže Tanya, ali zato se udala za – Slovenca…

“Suprug i ja smo se upoznali u tvrtki u kojoj sam radila, i to na jednoj konferenciji u Ljubljani kada je on bio taj koji mi je dao moju akreditaciju. Ja sam tom prilikom morala pisati e-mailove koji su stizali svima u tvrtki, a suprug mi je kasnije rekao da su oni komentirali da sam ja sigurno neka starija zaposlenica jer stalno šaljem e-mailove pa je ostao u šoku kad me upoznao. Sjeli smo na kavu koja je potrajala četiri sata, a onda i ušli u vezu dva mjeseca nakon”, ispričala nam je.

Možemo zamisliti kako je bilo organizirati vjenčanje Hrvatici čija je uža obitelj u SAD-u, rodbina u Zagrebu i Dubrovniku, a mladoženja u Sloveniji. Gregor i Tanya tako su se vjenčali na vrhu Krvavcu u Sloveniji, a kaže nam i da su slavili u još nekoliko gradova – kako ljudi ne bi morali putovati!

Vratili se iz Švedske među magarce: Motivacija za opet novi početak je neobjašnjiva

Imati farmu životinja zahtjevan je posao koji nema radno vrijeme, a najbolje to zna i mlada obitelj s Raba koja je odlučila napraviti svoju farmu – magaraca. Ova važna, ali zanemarena vrsta u Hrvatskoj dobila je priliku upravo uz Doru Šimičić i Kristiana Perezu. Njihovu četveročlanu obitelj krasi i činjenica što se radi upravo o […]

“Imali smo slavlje u Seattleu i na Krvavcu, a još smo dužni jedno u Dubrovniku”, podsjetila je junakinja naše priče.

Zanimljiv im je život u Zagrebu što duže ovdje borave, kaže Tanya: “Imamo zajedničke prijatelje, a stalno sam dolaze i Slovenci u posjet, svaki vikend je netko kod nas”.

S obzirom na to da joj je otac iz Dubrovnika, a majka iz Zagreba, pitamo je: Dubrovnik ili Zagreb?

“Joj, teško je reći. Dubrovnik jako volim, prekrasan je i jako volim ljude tamo, a puno me toga veže i uz djetinjstvo jer smo svake godine tamo provodili ljeta. No kad se vraćam u Zagreb i vozim Slavonskom avenijom, ne znam zašto, ali uvijek mi se javlja taj osjećaj: ‘Stigla sam doma’. Čak i kad tu nisam živjela”, dodala je.

Jedino što je rastužuje, ističe, je vidjeti Zagreb u stanju kakvom je nakon potresa…

“Ipak, sviđa mi se što grad ima svoj duh”, objasnila nam je Tanya.

Dijelom brojnih izvedbi

Danas Tanya ima treninge svakog radnog dana u jutarnjim satima, uz izvedbe u večernjim satima. Slijedom toga, nastavili smo sa serijom ozbiljnih pitanja: balet ili suvremeni ples?

“Uh! Opet je pitanje koji suvremeni ples je u pitanju. Možda preferiram suvremeni ples ako je riječ o neoklasici. Nemam ništa protiv modernih, volim ih gledati, ali se nikada nisam vidjela u njima sto posto. Volim kada koreografija daje neku priču, ali nije svih sto posto apstraktna. Opet, kada pričamo o klasičnom baletu, ja jako volim improvizacije i kreiranje, zbog čega mi to možda tamo nedostaje. Kada si ti u primjerice, Labuđem jezeru, imaš pokrete koje možeš raditi i to je to, nema kreativnosti”, naglasila je.

Povratnica iz Australije: Mi iseljenici imamo tu jednu bolest – svaki dan živiš dva života!

Zbog obitelji je otišla iz Hrvatske, a u nju se vratila zbog sebe – tako bi se mogao ukratko opisati put Branke Ćubelić, Hrvatice iz Australije s kojom smo imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, a koja nam je dopustila da malo zavirimo u njezin život i sve što ju je obilježilo. A […]

“U svemu što radim volim kreirati nešto novo ili promijeniti postojeće. I u grafičkom dizajnu radim animacije, zbog čega je važno uhvatiti prirodni pokret”, otkrila je.

Najdraža uloga joj je bila kada je u Seattleu utjelovila Lucy u Drakuli, mladu djevojku koju ugrize Grof Drakula i koja i sama postane vampirom…

“To je mješavina klasike i suvremenog jazza, a ima i elemenata stepa. To je predstava koja uključuje sve dinamike, slično mjuziklu, samo nema pjevanja. Meni je to bilo super, u tom liku sam mogla dramaturški napredovati i ulaziš u jednu priču, u jedan lik”, objasnila je junakinja naše priče.

Kada je u pitanju Hrvatska, oduševila ju je popularna rock opera Jesus Christ Superstar u kojoj je dijelom baletnog ansambla, a potom nam je otkrila i koji su je mjuzikli od malena privlačili…

“Oduvijek sam voljela mjuzikl Sound of Music (Moje pjesme moji snovi) i lik Liesl koja pjeva ‘I’m sixteen going on seventeen’. Volim jako i Harryja Pottera pa mi je odličan mjuzikl Harry Potter and the Cursed Child. Ipak, voljela bih najviše kada bi Hrvati stvarali više svojih mjuzikla. Alfi Kabiljo s Jalta, Jaltom i takvim produkcijama su savršeni mjuzikli, ali sada u posljednjih nekoliko naraštaja nema ih toliko. Treba više mladih ljudi koji stvaraju mjuzikle, voljela bih doživjeti to u svojoj karijeri”, naglasila je.

Kao članica kazališta Komedija, Tanya je istaknula kako se osjeća njihovom, a vrlo je zahvalna što su je i ostali prihvatili. Još najmanje deset godina vidi se kao plesačica, a nakon toga htjela bi se “baciti” i u koreografiju…

Jedan od najuspješnijih Hrvata u Americi: Ako država 40 godina subvencionira poljoprivredu, jasno je da će je ubiti. To tako ne ide u SAD-u!

Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, […]

“Osim toga, grafički dizajn će uvijek biti tu za mene tako da i ako dođe do ozljede, bit će sve u redu. Svakako se više želim baviti kreiranjem programa za mlade i prostora u kojem mladi umjetnici imaju mogućnosti prezentirati svoj rad jer je ponekad vrlo teško izboriti se”, zaključila je Tanya.

urednik projekta: Ivan Ril

Tko je Hrvat koji je sudjelovao u ratnim borbama na Filipinima i držao Japan pod okupacijom? A dobitnik je i prestižne medalje Purple Heart

Odavno su Hrvati u Kaliforniji poznati po uzgoju voća i povrća, posebice grožđa. Počelo je s uzgojem jabuka u Pajaro Valleyju (tijekom 1870-ih), a zatim i drugih agrikultura u okolici Delana, San Joaquin Valleyja, Napa Valleyja i drugdje. Hrvatski doseljenici, posebice iz Dalmacije, teškim su naporima kalifornijsku pustinju i pijesak pretvorili u vinograde, voćnjake i […]

A prije nego što se podsjetimo Grgićevog filmskog životnog puta, spomenimo kako se od njega emotivnim riječima oprostila obitelj, prijatelji i voljeni Grgich Hills Estate…

“Kao čovjek dobrote, radosti, strasti, znatiželje i beskrajne zahvalnosti, dotaknuo je mnoge živote. Iza sebe je ostavio izvanredna vina, brojna mentorstva i predanost hrvatskom naslijeđu. Bio je čovjek velikih snova i dostigao je svoj konačni cilj – da doživi 100 godina. Jako će nam nedostajati”.

Miljenko Grgić prvu veliku pobjedu bilježi 24. svibnja 1976. u Parizu na povijesnom slijepom kušanju najboljih francuskih i kalifornijskih vina. Devetero najviše kvalificiranih vinskih stručnjaka i sudaca okupio je Steven Spurrier, ugledni britanski trgovac vinom koji živi i radi u Francuskoj, u slijepom kušanju šest najboljih kalifornijskih chardonnaya i četiri najpoznatija francuska bijela Burgundija.

Slijepa degustacija podrazumijeva skriven identitet i skriveno podrijetlo vina. U kategoriji bijelog vina pobjedu nad stoljetno cijenjenom vinskom regijom Burgundije bilježi Grgichev Chateau Montelena Chardonnay iz 1973. godine. Kako je tada Grgich tvrdio, to je bio njegov doprinos za proslavu američke Dvjestogodišnjice, kao i počast voljenoj Hrvatskoj u kojoj je rođen i školovan. Tisuće američkih novina i časopisa izvijestili su i proslavili Grgićevu pobjedu, najavljujući novo doba američkog vina.

U to vrijeme Grgić nije smatrao pariški degustacijski spektakl toliko važnim, ali kasnije je shvatio njegovu težinu…

“Kalifornijska su vina po kvaliteti dorasla i premašila kvalitetu francuskih. Čak i u svojoj zemlji s vlastitim (francuskim) kušačima, dokazana je superiornost naših vina. Ovo je prvi put da se to dogodilo u povijesti”, rekao je.

Najmlađi od 11-ero djece, Miljenko Grgić rođen je 1. travnja 1923. godine u ruralnoj obitelji u selu Desne u Hrvatskoj. Obitelj, kao i većina seljana, posjedovala je mali vinograd i vinariju.

“Kada sam imao tek dvije i pol godine, pio sam vino pomiješano s vodom”, prisjetio se Grgić, koji je kao trogodišnjak pored oca gazio grožđe i upijao vještine vinarstva.

Sportaš, veteran dvaju ratova i glasoviti mostograditelj

Hrvatski doseljenici u Ameriku početkom prošloga stoljeća radili su najteže poslove i često skromno živjeli, ali su spremno „otkidali od zadnjega zalogaja” da bi im djeca mogla pohađati barem srednju školu. Ako su ikako mogli, slali su djecu (tada ponajviše sinove) da završe sveučilišne znanosti i zakorače u više društvene slojeve. Na sreću, Bog je […]

“Ljubav prema vinu pratila me na studiju Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao sam 1954. godine, smjer enologija i vinogradarstvo”, napomenuo je naš sugovornik.

Kao student bio je aktivni i otvoreni neprijatelj totalitarnog komunističkog režima i jugoslavenskog preuzimanja domovine Hrvatske. Sa samo jednim preostalim ispitom prije magistriranja 1954. godine, ishitreno je otišao u Njemačku, a da to nije rekao ni svojim roditeljima. Nakon 18 mjeseci emigrirao je u Kanadu, iskrcavši se u Halifax 1956. Znajući vrlo malo engleski jezik i ostavši gotovo bez novca, vozio se vlakom pet dana do Vancouvera u Britanskoj Kolumbiji gdje su mu rođaci pomogli pronaći posao. Dok je dvije i pol godine čekao američku vizu, radio je kao konobar u kafiću koledža Vancouver za 60 dolara mjesečno. Njegov sljedeći posao bio je u struci na kvalificiranom radnom mjestu za kontrolu kvalitete u tvornici papira. Napokon, 1958. dobio je američku vizu i pridružio se svojoj rodbini u Aberdeenu u Washingtonu.

Grgićev san bila je Kalifornija, vinogradi i vinarstvo. Njegova rodbina u Seattleu i nećak rođen u Americi, koji je bio katolički svećenik, uspio je uspostaviti neke kontakte za njega u vinskoj dolini Napa, gdje je stigao na vrijeme za berbu 15. kolovoza 1958. Odmah je počeo raditi za vinara Lee Stewarta u vinariji Souverain, a šest mjeseci kasnije i za Christian Brothers u njihovoj proizvodnji pjenušca.

Godine 1959. ostvaren je prvi važan korak ka njegovu životnom snu kada se pridružio Andréu Tchelistcheffu u Beaulieu vinogradu…

“Andre je bio izbjeglica kao i ja. Radio je na vrlo važnom istraživanju kvasca, malolaktične fermentacije i vinskog kvarenja. To je bilo vrlo važno jer je malolaktična fermentacija tada smatrana kvarenjem. Morali smo naučiti kako to kontrolirati”, otkrio je Grgić.

U vinogradu Beaulieu, Mike Grgich proveo je devet godina kao glavni kemičar zadužen za kontrolu kvalitete, u to vrijeme presudno važnome zbog zaštite vina od bakterijskih nameti. Prisjeća se da su 1960. bile uzbudljive godine u napretku kalifornijskog vinarstva i kako su u Beaulieu ostvarili mnoge uspjehe u procesu efikasnije proizvodnje vina. S Andréom Tchelistcheff, Grgich je radio na istraživanju primjene prve inducirane malolaktičke fermentacije u Kaliforniji. S nastavljenom primjenom ovog posebnog postupka, do 1982. godine sva Beaulieu crna vina koristila su induciranu malolaktičku fermentaciju. S daljnjim eksperimentiranjem Mike i André utvrdili su da, koristeći precizne doze fumarne kiseline s bakterijama ML34, mogu kontrolirati ishod malolaktične fermentacije.

Još jedno važno postignuće bilo je kada je Beaulieu postala jedna od prvih vinarija koje su koristile Millipore filtraciju za sva svoja vina. To je bilo vrlo važno za razvoj vrhunskog vina u dolini Napa.

Mike i André također su uspjeli pronaći poseban ekstrakt kvasca koji je dobro komplementirao vina Beaulieu. Kroz eksperimentiranje s američkim i francuskim kvascima, napravili su “French White” sortu koja je postala presudnom u vrhunskoj proizvodnji najbolje kapljice.

Ovaj američki Hrvat 1976. dobio je Oscara u kategoriji specijalni efekti za film Logans Run

Dobiti goli pozlaćeni kipić zvani Oscar, najveća je čežnja filmskih umjetnika. Koliko mi je poznato, iz Hrvatske su do sada bila dvojica dobitnika Oscara, Dušan Vukotić i Branko Lustig. Ali među pobjednicima te prestižne filmske nagrade nalaze se imena i dvojice Hrvata iz Amerike, Josip Petrovich kao animator filma The Crunch Bird (1972.) i Matt […]

Godine 1968. Grgiću je ponuđena pozicija vinara i kemičara za kontrolu kvalitete u vinariji Robert Mondavi u Oakvilleu, udaljenoj samo tri milje od vinarije Beaulieu. Njegova nova plaća bila je 1000 dolara mjesečno. Tamo je Mike imao priliku eksperimentirati s najmodernijom opremom vinarija u Kaliforniji – od roto spremnika i centrifuge do vakuumskih filtera. Kao glavni enolog, Grgich je radio s Michaelom Mondavijem i nadgledao proizvodnju vina.

“Na raspolaganju sam imao bačve od francuskog hrasta, spremnike od nehrđajućeg čelika i čak tri laboratorija. I naučio sam trošiti novac – tj. nisam želio trošiti kao Robert Mondavi. Tamo sam odrastao”, otkrio je naš sugovornik.

Eksperimentiranje s hrastovim bačvama za Mikea je bilo vrlo važno. Od svih vrsta koje su mu bile dostupne, vremenom je zavolio tip Limousin kojeg je najviše preferirao i kojeg i dalje koristi za proizvodnju svog posebnog stila Chardonnaya.

Nakon gotovo 15 godina istraživačkog rada i savladavanja tehnologije vinarstva za drugog poslodavca, 1972. Grgich okreće novu stranicu. Potpuno se predao umjetnosti vinarstva. Otišao je od Mondavija i prihvatio primamljivu ponudu odvjetnika iz Los Angelesa Jamesa Barretta i njegovih partnera Paschicha i Hahna – pokrenuli su vinariju Chateau Montelena. Kao suvlasnika, vinara i vinogradara, Mikeov zadatak bio je redizajnirati i obnoviti zapuštenu vinariju s 90-godišnjom tradicijom, te ugraditi novu opremu. Tada je dobio punu slobodu da stvori svoj stil umjetnosti vinarstva. Napustio je strojeve i postao “vinski sitter” za “uzgajanje vina”. Njegovo prvo vino u Monteleni, Johannisberg Riesling iz 1972. godine, donio je prvu nagradu na testiranju Los Angeles Timesa 1974. godine.

“Svake godine smo proizvodili četiri vrste vina: cabernet Sauvignon, zinfandel, johannisberg rRiesling i chardonnay. Inicijala želja bila je fokusirati se samo na cabernet sauvignon. No, na ugodno iznenađenje svih, naš chardonnay vrlo brzo osvaja mnoga prva mjesta na uglednim degustacijama. Na poznatoj slijepoj degustaciji s dvjestogodišnjom tradicijom u Parizu u svibnju 1976. taj chardonnay pobjeđuje ispred drugih šest kalifornijskih i četiri prestižna francuska”, dodao je Grgich.

Razvio je vlastitu vinogradarsku filozofiju: “Mi svako vino radimo na drugačiji način, na svoj vlastiti način. Tako ono ima vlastiti individualni karakter kao i svoju vlastitu osobnost. Činimo sve da izbjegnemo nepotrebnu preradu. Ulažemo velike napore u promatranju grožđa u samom vinogradu i uspostavljanju komunikacije između vinara, grožđa i vina. Nakon što se vina dobro naprave, trudimo se zadržati svu blagodat koja dolazi od grožđa, naučiti potrebe vina i zadovoljiti te potrebe kako bi mogli rasti, sazrijevati i razvijati vlastitu individualnost. Vina radimo na prirodan način”.

Filip Bošković davno je prozvan ‘Kraljem luka’ u Kaliforniji, a njegova obitelj danas je najveći uzgajatelj zelenja u Americi

Krajem rujna 2013., u mjestu Westlake Village u okolici Los Angelesa, u 97. godini preminuo je Phil (Filip) Boskovich. Tim povodom htio sam vam reći: umro je dobar čovjek i Hrvat rođen u dalekoj Americi i pokoj mu duši, ali mi je namjera upoznati vas s velikom i dobro poznatom obitelji Bošković (ili Boskovich); poznatom […]

Sva Grgicheva vina stvorena su na takav način, a rezultati su već poznati diljem svijeta. Njegov chardonnay iz 1973. osvojio je Pariz 1976. godine, a nastavio je osvajati cijeli niz prvih nagrada i zlatnih medalja. Grgich je oduvijek želio imati vlastitu vinariju. Taj san ostvario mu se 1977. kada je prodao svoje udjele drugim vlasnicima Chateau Montelena i stvorio temelje vinarije Grgich Hills. Njegov poslovni partner bio je Austin Hills, kušač kave i vlasnik nekoliko vinograda u dolini Napa. Obitelj Hills nekoć je bila vlasnik Hills Brothers Coffee Company koja je osnovana 1878. godine u San Franciscu. Kada je obitelj Hills prodala tvrtku brazilskoj korporaciji 1977., Austin je bio vlasnik 4,5 posto udjela. Uložio je stečena sredstva u vinograde u dolini Napa i u Grgich Hills, smještenom na autocesti br. 29 blizini Rutherforda. Miljenko Grgich posjedovao je vještinu i stručnost proizvodnje vrhunskih vina, dok je Hills, vlasnik etabliranog vinograda, imao iskustva u poslovanju i financijama.

Vina Grgich Hillsa bila su impresivna već od prve berbe. Njihov chardonnay 1977. proglašen je najboljim na svijetu na “Great Chicago Chardonnay Showdownu”. Degustaciju je sponzorirao veliki broj distributera alkoholnih napitaka, dok je o događaju u novinama Chicago Tribune (17. studenog 1980.) izvještavao kolumnist Craig Goldwyn: “Great Chicago Chardonnay Showdown bila je najveća organizirana degustacija ovog vina na svijetu. Nikada do sada nije bilo čak 221 različitih vina iste sorte grožđa koju je ocjenjivalo profesionalno vijeće… Suci, svi odreda profesionalni vinari ili kupci vina, došli su iz Chicaga, New Yorka i Michigana… Na kraju je pobjednik i dalje bio dosadašnji prvak Miljenko Grgich”.

Kolumnist i vinski stručnjak James Laube izvijestio je u časopisu The Wine Spectator (31. prosinca 1992.) kako je Mike Grgich otvorio boce iz 21. berbe svog chardonnaya za degustaciju na California Wine Experienceu 1992. godine.

“Malo kalifornijskih vinogradara mogu prirediti predstavu s više od 20 berbi chardonnaya i nadati se da će sve dobro proći kod sudaca”, primjećuje i otkriva da je od 21 berbe, čak 11 osvojilo 90 ili više bodova (izvanredno), a devet 85 ili više bodova (vrlo dobro).

“Njegovi chardonnayi nisu samo stilski jedinstveni i privlačni, nego i zadivljuju svojom sposobnošću da graciozno stare, dok mnogi drugi kalifornijski chardonnayi gube posebnost u roku od nekoliko godina”, izjavio je Laube.

Chardonnay iz Grgich Hillsa 1979. godine poslužen je u Bijeloj kući 13. listopada 1981., dok je chardonnay iz 1978. poslužen njenom veličanstvu kraljici Elizabeth II. u Bijeloj kući 1983. Na raznim vinskim natjecanjima i sajmovima od 1988. do 1989. chardonnay iz 1986. dobio je šest zlatnih medalja.

Chardonnay iz Grgich Hillsa postao je standard prema kojem se ocjenjuju drugi chardonnayi. Miljenko Grgich je uistinu postao “kralj Chardonnaya”.

Kako se vinarija Grgich Hills širila, rastao je i broj zaposlenika. Miljenko je rekao da nikada nikoga nije otpustio, čak i ako je pogriješio…

“Ako netko pogriješi, odvedem ga na stranu i razgovaramo o tome zašto se to dogodilo i da pronađemo najbolji način da se to više ne ponovi”, istaknuo je.

Slatko desertno vino Violetta, nazvano po njegovoj kćeri, napravljeno od grožđa ubranog vrlo kasno u sezoni, sadrži i plemenitu plijesan Botritis Cinerea (plemenita plijesan) te podsjeća na fini Sauternes i ima prekrasan balans šećera i kiseline.

Kada je Hrvatska stekla neovisnost od totalitarne Jugoslavije i izborila slobodu od komunizma, Miljenko se 1990. vratio kući…

“Oduvijek sam sanjao vratiti se kada Hrvatska stekne neovisnost”, ponovio je Grgić mnogim prijateljima koje je ponovno sreo nakon više od 40 godina. Ali njegov san da posjeduje vinograd i vinariju u Hrvatskoj prekinut je kada je srbijanska agresija 1991. uništila preveliki dio naše domovine.

Nekoliko puta putovao je u Hrvatsku, proučavajući što bi mogao učiniti da pomogne obnovi domovine…

“Odlučio sam da imam nešto donirati, a to je znanje koje sam stekao u inozemstvu tijekom 44 godine”, zaključio je.

Kada je odlučio otvoriti svoju vlastitu malu vinariju u Hrvatskoj, 1995. pronašao je i kupio kamenu zgradu u selu Trstenik na poluotoku Pelješcu. Izvorno je “karaulu” izgradila vojska kao graničnu barijeru, a kasnije je korištena kao odmaralište. Zgrada je bila potpuno obnovljena 1995. godine i opremljena kao moderna vinarija. Kupio je najbolju dostupnu opremu i brodom isporučio spremnike od nehrđajućeg čelika (proizvedene u Santa Rosi u Kaliforniji), automatsku liniju za punjenje, mikrofilter za sterilno punjenje boca, cijelu laboratorijsku postavu i sustav klimatizacije kako bi se osigurala odgovarajuća kontrola temperature. Nove hrastove bačve uvozile su se iz Francuske. Vinariji je dano ime GRGIĆ VINA.

Kako je jedan profesor u Americi promijenio život Hrvatu? ‘Ali, koji je to moj narod?’

Obično se podrazumijeva da profesionalni povjesničari pišu povijest. Ali često se događa da i oni kojima to nije struka svojim temeljitim istraživanjima daju golem doprinos ne samo našim spoznajama o prošlosti nego su i velika pomoć stručnjacima u toj društvenoj znanosti. Takvi zaljubljenici u povijesnu istinu kao rudari su koji otkopavaju komadiće zlata i daruju […]

Miljenko Grgić imao je ideju stvoriti vina svjetske klase u Hrvatskoj kao što je Mike Grgich to učinio u Kaliforniji.

Prva berba održana je 1996. godine, i to bijelog vino pošipa i crnog vino pod nazivom plavac mali. Pošip je napravljen od poznatog grožđa imena pošip koje se stoljećima uzgaja na otoku Korčuli.

Je li California Zinfandel izvorno hrvatski plavac mali?

U proslavi svoje srebrne jubilarne godišnjice 1994. godine, International Wine i Spirit Competition (IWSC) svečano su inaugurirali novu trofejnu nagradu za Zinfandel sortu. Upravo Zinfandel Grgich Hillsa iz 1989. izabran je za “Najbolji zinfandel na svijetu”. Natjecanje IWSC zapravo je Olimpijada vinske i alkoholne industrije, gdje najiskusniji svjetski kušači ocjenjuju najbolje napitke iz preko 30 različitih zemalja.

Kada je Miljenko Grgić 1958. godine došao u Kaliforniju i dobio prvi posao u vinariji Souverain, primijetio je izvanrednu sličnost između grožđa zinfandel uzgajanog u Kaliforniji i plavca malog iz rodne mu Hrvatske. Trideset i pet godina kasnije, pri ponovnom posjetu Hrvatskoj 1993., sa sobom je uzeo nekoliko uzoraka lišća i grozdova zinfandela za usporedbu s plavcem malim. Bio je duboko uvjeren da je to zapravo isto grožđe. Sveučilište California u Davisa istraživalo je enološko podrijetlo zinfandela.

“Ako treba istaknuti neku značajnu razliku između okusa plavca malog i kalifornijskog zinfandela, treba reći da hrvatska verzija djeluje nešto elegantnije”, izvijestio je Terry Robards iz Hrvatske u svom velikom članku o otkriću “Zinfandel – misterija riješena” (časopis Wine Enthusiasts, kolovoz 1996.).

“Skriveno pod burnom poviješću, nestabilnom politikom i dugotrajnim pogrešnim percepcijama, pravo podrijetlo američkog grožđa zinfandel ostalo je skriveno – sve do sada”, dodao je Robards i otvorio misteriozna vrata njegova i Grgićevog otkrića na zinfandelu.

“Sada je misterija očito riješena. Niz novootkrivenih dokaza ukazuje na to da je zinfandel došao iz današnje Hrvatske. I kako Miljenko Mike Grgić uvjerljivo prikazuje: ‘To je područje u kojem je Zinfandel rođen’.”

Robards zapisuje kako je Mike Grgich rodom iz Hrvatske iz koje je otišao 1958. godine za Kaliforniju, koristi riječ zinfandel naizmjenično s plavac mali, pa potom mali plavac.

“Mali plavac. Plavac mali. Kako god, to je zinfandel”, istaknuo je Grgich.

Služio je 19 mandata u zastupničkom domu Kalifornije, a onda je napravio projekt svoga života

U prethodnom prilogu o Hrvatima u svijetu, odnosno o Williamu J. Jurkovichu, spomenuo sam američkoga Hrvata Vincenta Thomasa pa je red da vas ukratko s njim upoznam. I on je dobar primjer lijepoga broja uspješnih Hrvata drugoga naraštaja u Americi, posebice iz prve polovice prošloga stoljeća. Većina ih je rođena u radničkim obiteljima s brojnom […]

Da, Mike iz Kalifornije je Miljenko u Hrvatskoj, Miljenko Grgić iz Hrvatske je Mike Grgich u Kaliforniji, Plavac mali iz Hrvatske je zinfandel u Kaliforniji, a zinfandel iz Kalifornije opet je mali plavac u Hrvatskoj.

Hrvatski kalendar, 2001., fra Ljubo Krasić (preveo Nikola Meteš)

Prvi je snimio potres u Santa Barbari, a posebno ga je cijenio i – Charlie Chaplin

Slavko Vorkapić još je jedan uspješan i talentirani Hrvat čije je ime ušlo ne samo u povijest američke nego i svjetske kinematografije, a kojem se zbog njegovih vrijednosti pokušala nametnuti svaka narodnost osim hrvatske. U tome su bili vješti tzv. “kulturni atašei” jugoslavenskih ambasada. U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, […]

Većina ih je rođena u radničkim obiteljima s brojnom djecom, bili su dobri sportaši, radili i fizičke poslove, završili studije i postigli zavidne uspjehe. Nije ih samo pratila sreća nego su imali životnu viziju, bili uporni i radišni, a obilati plodovi jednostavno su slijedili.

Korijeni na obalama Jadrana

Vincent Tomašević rođen je 16. travnja 1907. Pass Christianu, blizu poznatijega gradića Biloxija u Mississippiju. Godine 1699. kanadski Francuzi utemeljili su koloniju Old Biloxi, na obali Meksičkoga zaljeva i zatim su zapazili da u nedalekom zaljevu ima školjki kamenica u izobilju. Nazvali su ga Passe aux Huitres / Oyster Pass, a poslije je preimenovan u Pass Christian. Ovo napominjem jer su brojni rani hrvatski iseljenici iz Dalmacije dospjeli u taj dio Amerike upravo zbog uspješnoga uzgoja kamenica. Mnogi su tamo i ostali, a neki su s vremenom pošli dalje, ponajviše u Kaliforniju, uključujući i obitelj našega Vincenta.

Prema onomu što sam pronašao na međumrežju, Vincentov otac bio je rodom iz Dube (one Pelješke ili one južno od Blaca, ne znam). Majka mu je bila rodom iz Bobovišća na otoku Braču. Naime, Vincenzo Tomašević, rodom iz Dube, vratio se u Ameriku 1906.; već je bio američki građanin i oženjen. To bi vrlo lako mogao biti Vincentov otac koji je išao domovini u posjet i vraćao se u Ameriku.

Vincent je bio treće od osmero djece rođene u obitelji. Godine 1917. Tomaševići su se preselili u Oakland, Kalifornija. Nažalost, nedugo nakon preseljenja, otac je umro od španjolske gripe koja se pojavila krajem Prvoga svjetskoga rata i u roku od tri godine odnijela samo u Americi oko 850 tisuća ljudskih života. Možemo samo zamisliti kako je živjela, bolje reći preživljavala, obitelj Tomašević u takvim okolnostima.

Kada je obitelj Tomašević promijenila prezime u Thomas, nije mi poznato.

‘Sine, hodaj pobožno jer ovo je sveto hrvatsko tlo po kome su hodali hrvatski kraljevi’

Nakon Drugoga svjetskoga rata i intelektualna moć hrvatskoga naroda ostala je skršenih krila. Mnogi visokoobrazovani bili su poubijani ili su završili u zatvorima – u najmanju ruku bili osuđeni na šutnju. Oni koji su se našli u izbjeglištvu, nakon logorskoga čistilišta, raspršili su se diljem svijeta i otpočeli život iz početka. Uz teške muke ipak […]

Obrazovanje i uspješna politička biografija

Nakon završene srednje škole, Vincent je dobio sportsku stipendiju i pohađao Sveučilište Santa Clara i diplomirao političke znanosti. Zatim je završio studije prava (1936.) na Loyola Law School, Marymount University u Los Angelesu. Prema staromu američkomu običaju, mladi Vincent je, uz školske obveze, od mladosti radio razne poslove i priskrbljivao sebi džeparac i pomagao obitelji. Bio je boksač pa mu je svaka borba donosila lijepu zaradu. Nakon završetka pravnih znanosti radio je za tvrtku French Sardine, tvornicu za preradu ribe kojoj je vlasnik bio Martin J. Bogdanovich, rodom s otoka Visa.

Vincentova dugogodišnja politička karijera otpočela je 1940. godine. Dok je još radio za Bogdanovicha, bio je izabran za narodnoga zastupnika i služio 19 uzastopnih mandata u zastupničkom domu države Kalifornije. Tek na kraju 1978. godine izgubio je izbore prvi put. Postao je jedan od vodećih ljudi Demokratske stranke u Kaliforniji. Među ostalim, bio je dva puta predsjednički izbornik (U.S. Presidential Elector), dva puta delegat u Nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke i vođa manjine u kalifornijskom zastupničkom domu.

Ime mosta

Pored svih navedenih političkih uspjeha, Vincent je postao (i ostao) najpoznatiji po ustrajnoj dugogodišnjoj borbi za izgradnju visećega mosta koji povezuje San Pedro i Los Angeles s otokom Terminal. Protivnici gradnje mosta bili su brojni, glasni i uporni, govorili su da je to most koji „ne vodi nikamo”. Ali je Vincent bio još uporniji. Trebalo je 19 godina i 16 proglašenih zakona zastupničkoga doma prije nego što je otpočela izgradnja mosta, u svibnju 1960. godine.

Uskoro se pokazalo da je Vincent bio itekako u pravu. Godine 1961. donesen je zakon prema kojem je novi most dobio ime Vincent Thomas Bridge, po najzaslužnijem čovjeku za njegovu izgradnju. Most je otvoren 1963. i Thomas (Tomašević) prvi je platio 25 centi cestarine za prvu (službenu) vožnju preko mosta. Kako je već pisano, William J. Jurkovich bio je glavni projektant toga mosta, koji je dug 1847 metara, najširi mu je luk 457 metara, a visina za prolaz brodova 56 metara.

Ovaj velebni most obilježio je velike životne uspjehe dvojice hrvatskih sinova u dalekoj Americi. Jedan je bio izvanredno uspješan inženjer, a drugi dugotrajni političar kojemu politika nije služila da bi se obogatio, nego da bi se u političkoj areni borio za interese naroda kojemu je vjerno služio.

Sportaš, veteran dvaju ratova i glasoviti mostograditelj

Hrvatski doseljenici u Ameriku početkom prošloga stoljeća radili su najteže poslove i često skromno živjeli, ali su spremno „otkidali od zadnjega zalogaja” da bi im djeca mogla pohađati barem srednju školu. Ako su ikako mogli, slali su djecu (tada ponajviše sinove) da završe sveučilišne znanosti i zakorače u više društvene slojeve. Na sreću, Bog je […]

Vincent Thomas (Tomasevich) vjenčao se s Mary Di Carlo 1947. godine. Imali su dvoje djece, Mary Virginiju i Vincenta Jr. Preminuo je 31. siječnja 1980. u San Pedru, a pokopan u Rancho Palos Verdesu u Kaliforniji.

dr. Ante Čuvalo

Dodatak 16. kolovoza 2023.: Naknadno sam doznao da je otac Vincenta Thomasa (Tomaševića) bio rodom iz Dube Trpanjske!