Sjajna vijest iz Ohija! Amerikanci proglasili 10. studeni Danom Kreše Mikulića

Krešo Mikulić, poznati inženjer i vlasnik Vinoklet vinarije u Cincinnatiju, dobio je posebno priznanje od Grada Coleraina u američkoj saveznoj državi Ohio. Naime, 10. studenog 2021. bit će obilježen kao njegov dan – “Dan Kreše Mikulića”. Krešo je rođen 13. rujna 1934. godine u Mamićima u Hercegovini, u kolibi bez struje i vode, prekrivenoj slamom. […]

Na svečanoj večeri u četvrtak okupilo se 200 uzvanika, a jedno ime posebno je odjeknulo dvoranom. Ime je to Kreše Mikulića, poznatog inženjera koji je sudjelovao u izradi Black Hawk helikoptera i B-1 bombardera.

Njegova druga ljubav, Vinoklet vinarija, smještena na 25 hektara zemljišta, može se pohvaliti s 15 tisuća trsova, 12 vrsta vina te s 500 sjedećih mjesta u restoranu. Godišnje proizvede oko 250 tisuća litara vina koje se prodaje u stotinama trgovina diljem Ohija.

Svi gore spomenuti Krešini poslovni uspjesi navedeni su u obrazloženju zašto je primljen u Kuću slavnih. On kaže da mu priznanje znači, ne toliko zbog sebe, nego zbog posla…

“Drago mi što sam primio nagradu jer će ona donijeti promociju mojoj vinariji. Pridonio sam razvoju industrije ovog kraja. Jedna kompanija iz Kalifornije zbog mene je u Cincinnati preselila tvornicu jer nisam htio ići tamo”, otkrio je Mikulić.

Krešo je rođen 13. rujna 1934. godine u Mamićima u Hercegovini, u kolibi bez struje i vode, prekrivenoj slamom. Jedini je od 12-ero braće i sestara koji je završio studij. U Chicago je stigao 1969., a zatim u Cincinnati gdje je 80-ih zasadio vinograd i otvorio restoran. Njegova vinarija prva je u Ohiju koja je otvorena nakon prohibicije.

Gosti hrvatskog restorana u Americi ostavili napojnicu od 7 tisuća dolara!

Zaposlenici Vinoklet vinarije u Cincinnatiju, koja je u vlasništvu Hrvata Kreše Mikulića, dobili su rani božićni poklon kada su gosti restorana ostavili napojnicu od sedam tisuća dolara. Menadžer Thomas Jay otkrio je kako je jedan par 10. prosinca naručio hranu i kada je dobio račun, ostavio je napojnicu u vrijednost od oko 45 tisuća kuna. […]

Iako dobrog zdravlja, u posljednjih nekoliko godina počeo je razmišljati o prodaji životnog sna. Čak je bio i pred potpisivanjem kupoprodajnog ugovora…

“Hvala Bogu što nisam prodao vinariju i restoran. U suprotnom sam si mogao iskopati grob i leći u njega. Mene ovo drži, to je moj smisao života. Dobrog sam zdravlja, još se može pa nastavljamo”, napomenuo je Mikulić, koji je pohvalio financijsku potporu države za vrijeme korona-krize…

“Dobili smo 200 tisuća dolara jer smo morali zatvoriti restoran. To nam je jako pomoglo. Amerika je utemeljena na poslu, a ne na davanju. Zato je tako uspješna”, naglasio je naš sugovornik.

Iako već 55 godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama, svakodnevno prati situaciju u Hrvatskoj. I ima nekoliko savjeta…

“Ne može se bilo koja stvar riješiti u tako kratkom vremenu. Država mora proći nekoliko naraštaja. U domovini vlada velika korupcija. Ako dođe neka strana kompanija, narod misli da ona izrabljuje domaće radnike. Ovdje u Americi ljudi mole da dođe bilo koja kompanija. Amerikanac to ne vidi kao izrabljivanje, nego kao šansu. Socijalizam je sve to napravio u domovini”, dodao je junak naše priče, napomenuvši kako bi se mandati dužnosnika trebali ograničiti na dva ili tri.

Drugi dan ‘hrvatskog’ festivala u Cincinnatiju

Cincinnati je u subotu bio domaćin drugog dana 22. Festivala umjetnosti i vina, događaja koji su posjetili brojni Hrvati iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Organizator “Vinoklet vinarija”, smještena na 25 hektara zemljišta, može se pohvaliti s 15 tisuća trsova, 12 vrsta vina te s 500 sjedećih mjesta u restoranu. Godišnje proizvede oko 250 tisuća […]

A Krešo i njegov tim trenutačno su započeli s pripremama za Festival vina i graševine. Događaj je to koji svake godine u rujnu okupi oko 15 tisuća posjetitelja. U međuvremenu, nakon dvije godine izbivanja, ovog će ljeta ponovno u domovinu. A možda se ovih dana zaleti i na skijanje do Aspena ili Colorada. Jer kako je rekao: “Još se može. Nastavljamo…”

Sjajna vijest iz Ohija! Amerikanci proglasili 10. studeni Danom Kreše Mikulića

Krešo Mikulić, poznati inženjer i vlasnik Vinoklet vinarije u Cincinnatiju, dobio je posebno priznanje od Grada Coleraina u američkoj saveznoj državi Ohio. Naime, 10. studenog 2021. bit će obilježen kao njegov dan – “Dan Kreše Mikulića”. Krešo je rođen 13. rujna 1934. godine u Mamićima u Hercegovini, u kolibi bez struje i vode, prekrivenoj slamom. […]

Menadžer Thomas Jay otkrio je kako je jedan par 10. prosinca naručio hranu i kada je dobio račun, ostavio je napojnicu u vrijednost od oko 45 tisuća kuna.

Thomas je priznao kako djelatnici nisu mogli vjerovati. Naime, dvaput su provjerili s parom je li napravio pogrešku, no ipak nije.

Naš sugovornik je otkrio kako su njihovi gosti te noći odlučili večerati u Vinokletu i ostaviti napojnicu.

Ovaj vikend Cincinnati je u znaku Hrvata

U Cincinnatiju se ovaj vikend održava 22. Festival umjetnosti i vina, događaj koji posjećuju brojni Hrvati iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Nakon što prošle godine zbog koronavirusa nije mogao biti održan, festival je u petak imao odlično otvorenje i tražilo se mjesto više. Događaj je to koji tijekom tri dana privuče oko 20 tisuća […]

“Razgovarali su o tome, tako su odlučili i htjeli su to učiniti ovdje. To je iznos koji su planirali darovati”, dodao je Thomas, otkrivši kako će napojnica biti podijeljena između sedmero djelatnika koji su radili te noći.

Dodajmo na kraju da je večera stajala 112,95 dolara (oko 750 kuna).

Emotivno pismo iz dijaspore: Jedino što mogu je voljeti, voljeti, tebe Hrvatska moja

Daleko sam od Domovine, predaleko. Ali u srcu sam blizu, preblizu. Toliko da čitam bol na licima, molitve na usnama, gledam suze iz očiju punih patnje, straha i neizvjesnosti. Osjetim i drhtaje ispaćenih tijela i oštru bol onih koji padoše. Gledam Vukovar, grad ruševina i crnih sablasti, a između njih kolone žena, staraca, djece i […]

Njezino pismo prenosimo u nastavku…

“Posljednja večer prije mog odlaska. Majka i ja smo same. Sjedimo tako dugo u noć. Nismo puno govorile. Samo bi se ponekad skotrljala suza niz lice, objema. Pognute glave, uzdišući, naše misli bi odletjele nekuda daleko, daleko od našeg praga. Zar tako mora biti?

Ujutro – zna se, prva ustaje majka, a za njom ostali. Bila sam već budna dok me majka zvala iz kuhinje, opominjući me na odlazak. Ali, kao da je htjela da ostanem još malo, da budem još s njom. Nije mi to rekla, ali sam joj čitala u očima.

Spremismo se ujutro. Ne govorimo puno. Odlazimo. Majka nosi moj kofer, jedino što sam ponijela sa sobom. Od moga praga do obale, gdje me čeka brod, koji će me odvesti na daleki put, bilo je svega pet minuta hoda. Prekratko vrijeme za sve ono što smo htjele jedna drugoj reći posljednji put.

Hodale smo polako, a misli su nam letjele. Majku ću uskoro ostaviti i tko zna kada ću se ponovno vratiti. Odjednom – stigosmo na obalu. Mnoštvo je već čekalo da isprati svoje najmilije. No, ne tako daleko od svog doma. Ja sam jedina odlazila tako daleko. Mnogi nisu ni znali u mom mjestu da odlazim. Oni koji su to znali, tužno su me pogledavali, ne govoreći jedno drugom niti jedne riječi.

Po bakine uspomene došla je u Hrvatsku. I sve je bilo isto kao u sjećanjima: i ljudi, i kuće, i hrana

Nekoliko priča, prezimena i imena mjesta je dosta za početak. Netko u potrazi za porijeklom može na kraju imati iznenađujuće rezultate, što obogaćuju njegov život i život ljudi koje susreće u svojim traganjima. Godine 1980. Nancy Karis je došla prvi put u Hrvatsku. Zagreb ju je privukao zato što se 1912. njezina baka Ana Delivuk […]

Neki su mislili da je možda bolje što odlazim. Ništa nisam znala od svega toga razabrati, samo sam stajala privita uz majku, čekajući da mi nešto kaže, a i ona je to očekivala od mene. Ne, nismo mogle reći ništa jedna drugoj.

Ljudi pomalo ulaze u bijeli brod, jedan za drugim. Još stojim na obali i čekam posljednji trenutak da zakoračim na skelu broda. Svi su unutra, samo majka i ja na obali. Gledajući se tako, zaplakasmo.

Napokon brodska sirena zatrubi – dajući znak za polazak. To je bio posljednji pozdrav mom gradiću. Posljednji pozdrav na rastanku. Morala sam ići. Poljubila sam majku, na brzinu, i ona mene. Dala mi je u ruke kofer, ali sve kao da je htjela da ga zadrži, da i mene zaustavi. Uzalud je pokušavala nešto reći. Nije mogla. Čak nije mogla ni da zaplače. Samo su njene blage oči bile uprte u me.

Popela sam se na najviše mjesto broda, kako bi još po posljednji put mogla vidjeti blijeda svjetla svoga gradića, bijele krovove trošnih kućica, ali svoj prag više nisam mogla vidjeti. Brod se počeo udaljavati. Pogled mi se još jednom zaustavi na majci koja je tada stajala na obali. Daleko od gomile, postrani. Kao da je htjela bol u srcu da sakrije pred svima…

Savjeti dijaspore iz 1900. i 1938. godine: U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta

Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]

Udaljava se brod sve više od obale – i odjednom, kao da mi majka želi nešto reći, sve ono što nije mogla posljednju večer dok smo sjedile same na kućnom pragu. Stajala je tako sama, sve dok se i posljednji dio broda nije izgubio s vidika u našem zaljevu. Brod zatim skrene u zaton. Nisam više mogla vidjeti svoj gradić. Samo plavo more koje me je okruživalo. Moje misli ostale su na obali, tamo, gdje sam nešto prije ostavila majku – samu.

Od tada je prošlo već sedam godina. Poneko pismo dobiveno od majke učinilo bi me barem i za trenutak sretnom. Nisam joj pisalo mnogo. Nisam joj pisala sve. Ali je majka sve znala.

Ovdje živim svojim životom, ali lik moje majke uvijek je prisutan. I čežnja za svojim pragom, tamo daleko, daleko kraj obale gdje me očekuje majka.

Sjedim sama i razmišljam. Napisat ću pismo majci. Napisat ću joj da dolazim. Razveselit ću je. Već sada vidim njezine uplakane oči, ali od radosti. Nižu se slike jedna za drugom: slika moga grada, moje majke koja me tako dugo očekivala.

Pronašli smo zanimljiv putopis dvojice fratara koji su od Rima do New Yorka putovali 20 dana: Manje je trebalo Armstrongu do Mjeseca i nazad

Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946. Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda […]

A kad budem tamo – ispričat ćemo se, o svemu što nismo mogle one posljednje večeri dok sam odlazila. Sve će biti u redu. Napisat ću pismo svojoj majci. Napisat ću joj sve. Da je volim, i neka me čeka vesela lica…

Antica Tonči-Stošić, 1981.

Jandroković s Hrvatima u Austriji: Želimo imati što snažnije veze s mlađim naraštajem koji se ovdje sve bolje i bolje snalazi

Nakon što je ovaj tjedan sudjelovao na Interparlamentarnoj konferenciji u Beču, predsjednik Sabora Gordan Jandroković službeni posjet glavnom gradu Austrije završio je druženjem s Hrvatima koji žive i rade u toj zemlji. Jandroković se prije toga susreo s predsjednikom Nacionalnog vijeća austrijskog parlamenta Wolfgangom Sobotkom, ali i s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom. S hrvatskim poduzetnicima […]

Nakon što prošle godine zbog koronavirusa nije mogao biti održan, festival je u petak imao odlično otvorenje i tražilo se mjesto više. Događaj je to koji tijekom tri dana privuče oko 20 tisuća ljudi.

Organizator “Vinoklet vinarija”, smještena na 25 hektara zemljišta, može se pohvaliti s 15 tisuća trsova, 12 vrsta vina te s 500 sjedećih mjesta u restoranu. Godišnje proizvede oko 250 tisuća litara vina. Njihove butelje prodaju se u stotinama trgovina diljem Ohija, a dobile su isto toliko raznih nagrada i priznanja.

Brno: Otvorena izložba o Stjepanu Radiću

Nakon uspješnog predstavljanja u Pragu, izložba o Stjepanu Radiću otvorena je 6. rujna u prestižnom prostoru Nove gradske vijećnice Brna, obilježavajući 150. obljetnicu njegova rođenja. Organizatori izložbe Lidija Kovařik, ravnateljica Muzeja iluzijskih umjetnosti iz Praga, Gradski muzej Siska i Kulturni centar braće Radić, Hrvatsko-češko društvo uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Pragu i Markete Vaňkové, […]

Vlasnik Vinokleta je 87-godišnji Krešo Mikulić iz Hercegovine, inače poznati inženjer koji je sudjelovao u izradi Black Hawk helikoptera i B-1 bombardera te testiranju motora za bolide Formule 1.

U nastavku donosimo fotogaleriju s otvorenja, a festival možete posjetiti još danas i sutra…

Velika priča o hrvatskim gardistima u Dresdenu. Izdvajao ih je poseban stil ratovanja, a slavili su i svete mise, što se nije svidjelo lokalnom stanovništvu

U siječnju prošle godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu u povodu obilježavanja početka predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije postavljena je izložba “Hrvati – ljudi iza mita. Janko Šajatović Krabat i hrvatske garde u Europi”, u kojoj se među ostalim govorilo o hrvatskoj konjaničkoj gardi na dvoru izbornog kneza Saske u Dresdenu u drugoj polovici […]

Rodio se oko 1916. u SAD-u, državi Ohio. Na krstu su mu dali ime John. A roditelji se njegovi doseliše ovdje još prije Prvoga svjetskog rata kao građani Austro-Ugarske monarhije iz trojedine kraljevine koja se Hrvatska zove, no tko zna zbog čega. Njihovo prezime pretvorilo se u neku novu Anglosasima prihvatljiviju kovanicu.

A kćerka mi Johnova reče da su se njegovi roditelji nakon Prvoga svjetskog rata vratili u staru domovinu, u bogatu Slavoniju, no nakon devet mjeseci krenuše ponovno na put u Ameriku, da se više ne vrate. Zašto? Jer je ta stara domovina opet bila pod tuđom vlašću, i opet zaposjednuta, dapače, u još gorem stanju nego prije.

John je oženio Amerikanku, jedinica kćerka udala se za Anglosasa, a time se ne samo meni, nego i njegovoj kćerki učini, da je s njime jedan mali, sitni dio naše hrvatske sudbine, otišao u grob u toj dalekoj zemlji.

Ovo je priča o prvim Hrvatima u Americi

Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]

Scena koja se ponavlja diljem svijeta.

Nesuđeni Ivane, počivao u miru!

Hrvatski kalendar, 1996.

Jedna od najvećih katastrofa u povijesti rudarstva Britanske Kolumbije: Idem kući pa kud puklo da puklo

Diljem zemlje poznato je po svojim neopisivim prirodnim ljepotama. Zimi, poput magneta, obližnji tereni privlače sportske entuzijaste iz cijelog svijeta na jedne od najboljih skijaških terena sjevernoameričkog kontinenta. Nije slučajno da je obližnji Whistler izabran za mjesto Zimskih olimpijskih igara 2010. U ljetnim mjesecima igrači golfa i planinari preplavljuju “izmanikirane” golf terene i profesionalno uređene […]

Tereza Marić rođena je u Velikoj Gorici. Otišla je iz svoga rodnog mjesta kada joj je bilo 18 godina. Unatoč desetljećima, nastojala je što pravilnije izgovoriti svaku materinju riječ i neprestano ispravljati svoju kćer kada je “zalutala” u engleski jezik.

U novoj domovini Tereza Marić je uvijek bila povezana sa starim krajem. Kako reče, ljubav se za njim nikada ne gasi, a ponešto nam je o toj povezanosti sa zavičajem i sama ispričala 1973. godine: “Moj prvi suprug, pokojni Antun Blažeković, bio je vrlo aktivan u radničkom pokretu u Americi. To nam je zadavalo mnogo briga i poteškoća, ali smo ipak zajedno ustrajali. Zbog svoje aktivnosti suprug bi često gubio posao. Selili smo se od mjesta do mjesta. U 41. godini nesretnim slučajem je izgubio život”.

Kada se drugi put udala, Tereza je ponovno izabrala našeg čovjeka – Luisa Marića…

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

“I on je bio posebno aktivan u mnogim iseljeničkim akcijama, a ja sam također bila uvijek uz njega. Često smo mislili na rodni kraj kada su u njemu harale ratne strahote. Sakupljali smo pomoć i slali što je bilo moguće više stradalom našem narodu”, zaključila je naša sugovornica.

Matica, 1973.