Upoznajte idejnog začetnika prve u prirodi trajne izložbe Hrvata u Sjevernoj Americi

Svaka hrvatska iseljenička zajednica u svijetu (posebice veće naseobine) imala je pojedince koji su joj bili spiritus movens. Bili su pokretačka snaga i davali ritam društvenoga života zajednice. Njihove djelatnosti, bile one usmjerene na kulturu, politiku, vjeru ili sport, imale su zajednički nazivnik: ljubav prema hrvatskoj baštini i domovini. Njihov rad nije bio stihijski i […]

Ali mnogi su dali izniman doprinos razvoju mjesta i države u koju su se doselili. Za mnoge takve može se ipak reći da su na neizravan način pridonijeli (i pridonose) dobru ugledu Hrvata i Hrvatske u svijetu. Oni su bili (ili su danas) osobe koje „uživo” svjedoče da su Hrvati sposoban, radišan, kulturom bogat i ponosan narod. Jedan od takvih uglednika bio je i Mirko Cvjetanović u Argentini.

Od tople obale Jadrana do hladne Patagonije

Mirkov otac Nikola Cvjetanović otplovio je u bijeli svijet tražeći posao da bi prehranio obitelj i prikladno odgojio svoju djecu. Otišao je u Argentinu i završio u hladnoj, veoma prostranoj i slabo naseljenoj Patagoniji. Supruga i trojica sinova ostali su u Pučišćima na otoku Braču. Vjerojatno nećemo nikad doznati zašto je otišao u argentinsku divljinu. Možda se pridružio nekomu Bračaninu koji je ondje bio prije njega.

Nikolu nisu zastrašila ni patagonijska zapanjujuće velika i nenapučena prostranstva ni tamošnja nemilosrdna vjetrometina. Zaključio je da tu može ostvariti životni san, sebi i svojoj obitelji, koja mu se naknadno pridružila. Smjestili su se nedaleko od jezera Lago Posadas u Andama, u blizini granice s Čileom. Malobrojni stanovnici bavili su se uglavnom stočarstvom. Ali tim krajem prolazili su lovci i trgovci, posebice trgovci vunom koju su prevozili u gradove na Atlantiku.

Nikola je „zavrnuo rukave” i dao se na posao. Bio je poduzetan i uspješan. Da bi svojoj djeci osigurao školovanje, bio je jedan od utemeljitelja lokalne osnovne škole (1936.) u kojoj je Mirko bio jedan od prvih učenika. Tu je naučio španjolski jezik, prilagođavao se novoj sredini i prihvatio Argentinu kao svoju novu domovinu.

Poklonik američkih sloboda i federalizma

Među ranim hrvatskim useljenicima u Ameriku (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) brojni su bili iz Hrvatskoga primorja. Neki od njih bili su prvaci domoljublja i rada na organiziranju tamošnjih hrvatskih doseljenika. Dovoljno je spomenuti nekadašnjega zastupnika u Hrvatskom saboru Nikolu Polića (1842. – 1902.), koji je bio jedan od stožernih ljudi hrvatske zajednice u […]

Očevim stopama do velikoga uspjeha

Godine 1940. Nikola je kupio veliko imanje na obali jezera Ghio, četrdesetak kilometara zračne linije od Lago Posadas, i nazvao ga Estancia el Correntoso. Mirko je s ocem radio sve poslove, od zidanja kuća i štala do brige za stoku. Nakon očeve smrti 1964., preuzeo je ranč i svojim znanjem i upornim radom unaprijedio i oplemenio ne samo svoje golemo imanje nego i cijeli kraj.

Naime, još dok mu je otac bio živ, Mirko je počeo kopati kanal za navodnjavanje i dovršio ga nakon očeve smrti. Trebalo mu je 18 godina kako bi iskopao kanal dug oko 11 kilometara. Otpočeo je krampom, lopatom i običnom stolarskom razuljom. Ono što se i tehničarima činilo nemogućim, Mirko je dokazao da je moguće. Doveo je vodu do željenoga cilja i pretvorio divlji patagonijski krajolik u plodonosnu oazu.

Osim što je imanje i kraj opskrbio vodom, Mirko je s imanja uklonio kamenje, prikupio sjemenje raznih vrsta trava, djeteline i drugih biljaka te poboljšao prehranu ljudi i životinja. Od surova i divljega krajolika stvorio je zelene pašnjake.

Mještani tog kraja pamte Mirka kao iznimno inteligentnoga čovjeka. Bio je radoznao učenjak samouk. Među ostalim, kad je zatrebalo, rješavao je mehaničke probleme bližim i daljim susjedima. Odlično je poznavao biljni i životinjski svijet kraja u kojem je živio. Još od ranoga djetinjstva redovito je zapisivao podatke o oborinama, vjetrovima i drugim prirodnim fenomenima. Nije se čuditi da su se njemu za informacije obraćali istraživači iz raznih grana znanosti.

Ja sam sada najstariji živući praunuk Bračanina koji je u Kaliforniji okusio čari zlatne groznice

Dvostruke fakultetske naobrazbe – tehničke i umjetničke, tijekom bogate poslovne karijere Slobodan Bodo Gospodnetić razvio je tvrtku međunarodne reputacije Dominis Engineering te pokrenuo, uz nakladničku djelatnost prijevoda klasika hrvatske lirike, muzikološku nakladu Dominis Music s ciljem da objelodani sva pedagoška djela i kompozicije za violončelo svoga slavnoga zagrebačkog profesora, skladatelja, dirigenta i violončelista Rudolfa Matza. […]

Mirko je bio oženjen s Nélidom Mendoza. U braku im se rodilo petero djece. On i njegova obitelj ne samo da su bili uspješni nego su bili uzor i dokaz da se u provinciji Santa Cruz i Patagoniji može napredovati i osigurati dobar i siguran život. Istina, to podrazumijeva ljubav prema zemlji, odgovornost i dobre radne navike. Ove i obiteljske vrline koje je naslijedio od svojih roditelja osigurale su Mirku i njegovu potomstvu ne samo društveni ugled nego i materijalnu sigurnost. Njegova estancija je danas vodeća u uzgoju stoke u provinciji.

Mirko je radio na svojem ranču sve do duboke starosti. Umro je početkom studenoga 2024., u 95. godini, daleko od Brača i Pučišća. Od njega su se oprostili ne samo djeca, unuci, praunuci i mještani nego i dužnosnici iz poljoprivrednih ustanova provincije Santa Cruz.

Mirko je lijep primjer kako se u divljinama Patagonije našao Hrvat koji je svojom inteligencijom i napornim radom oplemenio njezina bespuća. Nakon njegove smrti, argentinska sredstva javnoga priopćavanja izvijestila su da je umro uspješan čovjek podrijetlom iz Hrvatske. Premda iscrpljen dugogodišnjim napornim radom i surovošću klime u kojoj je živio, bio je čovjek za kojega se može reći da je talente koje mu je Bog dao umnožio i obogatio zemlju koja mu je dala priliku da pomogne sebi i drugima.

Tko je bio Hrvat koji je vodio poznati sudski proces?

Veoma je mali broj hrvatske imigrantske djece rođene u Americi krajem 19. i tijekom prvih desetljeća prošloga stoljeća mogao poći na sveučilišne studije. Ipak, neki su (uglavnom mladići) uspjeli završiti visoke škole. U prvom su redu takav uspjeh postigli zahvaljujući svojim sportskim sposobnostima. Naime, brojni u Americi rođeni Hrvati već iz mladih godina igrali su […]

Hrvatska može biti ponosna na svojega Mirka koji je u dalekoj Patagoniji živio vrijednosti koje je baštinio od svojih hrvatskih roditelja.

dr. Ante Čuvalo

Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.

Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.

Ivan (Juan) Benigar (1883. – 1950.)
istraživač u Patagoniji

Hrvati su (kao i mnogi drugi) išli u svijet iz raznolikih razloga. Najveći broj pošao je „trbuhom za kruhom“, drugi su tražili slobodu, neki su pošli „k’o bez glave“ – iz čistog avanturizma, ali poneki su pošli u svijet iz želje upoznati, doživjeti i proučiti druge zemlje, narode i kulture.

Jedan od tih znatiželjnih Hrvata, koji je dospio, što bi se reklo, na kraj svijeta, bio je Ivan Benigar. Njega je privlačila Amerika, ali ne ona u koju su na tisuće Hrvata njegova doba hrlili da bi štogod zaradili, nego su ga privlačili život i kultura siromašnih američkih domorodaca na krajnjem jugu daleke Argentine.

Nije mu bilo stalo do popularnosti jer ništa nije tražio za sebe. Ovo je priča o Petru Radieloviću

Petar Radielović rođen je 21. ožujka 1929. u Brezi, Bosna i Hercegovina, od oca Marka i majke Rozalije Rosić. Otac mu je bio željeznički zaposlenik u Alipašinu Mostu. Krstio ga je velečasni Antun Alaupović u crkvi Presvetog Trojstva u Sarajevu. U obitelji je bilo osmero djece. Petrova oca Marka smrt je susrela kao bespomoćna starca […]

Benigar je rođen u Zagrebu 23. prosinca 1883. Po završetku gimnazije studirao je u Grazu i Pragu civilno inženjerstvo, ali prije samog završetka studija naglo je napustio sve (prijatelje, školu, dom i domovinu) i otišao (1908.) u Argentinu. Ovaj mlad momak bio je već dobro potkovan u znanju, a bio je i radišan mladić. Uz tehničko znanje zanimali su ga strani jezici, filozofija, antropologija i druga polja znanosti. Već godine 1904. priredio je i izdao u Zagrebu knjigu Bugarska slovnica: sa čitankom. Još prije odlaska u svijet baratao je s nekoliko jezika: sanskrtski, grčki, latinski, njemački, talijanski, francuski, engleski, i osim hrvatskog znao je nekoliko slavenskih jezika: slovenski, bugarski, češki i ruski, a prije polaska u Argentinu učio je španjolski.

Po dolasku u Argentinu on ne ostaje s hrvatskim emigrantima u Buenos Airesu ili drugim gradovima. Njega nije zanimala moderna civilizacija u kojoj je nikao i rastao, njezin materijalizam, površnost i bezdušnost; tražio je nešto dublje i autentičnije. (A što bi mislio o našim vremenima?!)

Otišao je u pampu (travnata stepa) blizu rijeke Colorado i kopao kanale da bi zaradio kruh svagdanji. Tamo je došao u dodir s argentinskim Indijancima i među njima pronalazi odgovor svojim romantičnim snovima o čovječanstvu i kulturi urođenika koja je ostala sačuvana od utjecaja modernog svijeta. Tu je naučio araukanski jezik, upoznao i oženio (1910.) svoju prvu ženu (Sheypuki ili Eufemia), Indijanku plemićke krvi. Imali su 12-ero djece.

Godine 1925. Benigar se preselio u mjesto Aluminé u visokim Andama, provincija Neuquén u Patagoniji, i tamo je proveo najviše godina svog života.

Uz brigu za obitelj, posvetio se proučavanju jezika, života, vjere i kulture tamošnjih Mapuche Indijanaca, te objavio nekoliko studija na tu temu. Najpoznatije mu je djelo La Patagonia piensa/Patagonija razmišlja. Također je napisao i rječnik jezika Mapuche Indijanaca. Njegovi radovi su veoma cijenjeni od stručnjaka iz etnologije, antropologije i drugih znanosti. On je svojim znanstvenim radom sačuvao neprocjenjivo kulturno blago od propasti i zaborava.

Šest godina poslije smrti prve žene Eufemije (1932.), Benigar je oženio Mapuche Indijanku Rosariju (1938.) i s njom imao četvero djece. Deset godina kasnije i druga mu žena umire. A dvije godine iza nje (14. siječnja 1950.) umro je u mjestu Poi Pucon, nedaleko od Aluminé, naš romantik, antropolog, filolog, povjesničar, filozof, istraživač svjetskog glasa, humanist i borac za očuvanje života i kulture argentinskih urođenika. Njegovo ime nosi nekoliko ustanova i ulica u mjestima gdje je živio i radio, a poznat je i kao „bijeli poglavica Mapuche Indijanaca“.

VELIKI SPECIJAL! Nagluhom i gotovo bešćutnom svijetu više od pola stoljeća govorio je istinu o Hrvatima i Hrvatskoj

“Čovjek koji nema životnih ideala za koje bi žrtvovao svoj vlastiti život, nije dostojan života.” (Martin Luther King)    Dr. Ivo Korsky po obujmu i kvaliteti svojih intelektualnih doprinosa i osobnih žrtava u uspostavi nezavisne i demokratske države Hrvatske svrstao se u red Hrvata koje s pravom nazivamo hrvatskim velikanima. Golema napisana ostavština iz njegova šezdesetgodišnjeg političkog rada […]

Dok su drugi odlazili i odlaze iz Hrvatske radi boljeg života, Ivan Benigar napustio je bijeli Zagreb grad i otišao u planine Anda među domorodce i tamo urezao svoj život, znanje i uporan rad u nešto što je trajnije od svega onog što su drugi zaradili u dolarima i u zlatu. Ovaj zaljubljenik u urođenike uvijek se ponosio svojom Hrvatskom, pa smo i mi ponosni na Ivana Benigara.