Velika priča o najstarijoj hrvatskoj župi u Americi: Mi smo dio šire kulture u kojoj mnogi tradicionalni elementi više ne prevladavaju

Zanimljiva je povijest danas najstarije “živuće” hrvatske crkve na tlu Sjeverne Amerike, poznate župe sv. Nikole u Millvaleu u Pennsylvaniji, gdje je sve počelo još krajem 19. stoljeća. U 124 godine postojanja, Hrvati smješteni u Pittsburghu i šire prošli su kroz svakakve poteškoće kako bi njihova župa i danas ponosno stajala i predstavljala hrvatski narod […]

Ova velebna crkva koja gleda na istoimeni most bila je više od stoljeća dom i sjedište naše dijaspore, no jedna je od brojnih koja je tužno dočekala svoj kraj. Kako je izgledao njen početak još te davne 1904. godine?

Naime, Hrvati još su koncem 19. stoljeća dolazili u Sjedinjene Američke Države, mahom tražeći poslove u rudnicima i tvornicama Pennsylvanije kako bi prehranili svoje obitelji. Kako je vrijeme odmicalo, tako su Hrvati postajali sve brojniji, pa je i potreba za očuvanjem hrvatske tradicije na njima tada nepoznatom tlu bila proporcionalno sve veća.

Nije dugo trebalo dočekati ideju o osnivanju hrvatske župe u Rankinu, koja je bila pretvorena u djelo već 1902. godine. Hrvati su se, kao i oni u brojim drugim župama, odmah prionuli poslu – u svega dvije godine kupljeno je zemljište i izgrađena crkva Pohoda Blažene Djevice Marije koja je donijela veliku radost vjernicima tog mjesta. Ona je uspješno djelovala desetljećima, a nju se i ulagalo, nadograđivalo i obnavljalo u čak pet navrata, zaključno s 1974. Ova crkva desetljećima je bila više od samog mjesta za molitvu – bila je kao i druge hrvatske crkve u inozemstvu mjesto očuvanja tradicije i zajedništva Hrvata.

Prema nekim procjenama, početkom 20. stoljeća u i oko Pittsburgha živjelo je čak 200 tisuća Hrvata, pa je i ostavljanje njihovog traga bilo neizbježno. U samom Rankinu smatrali su se i do kraja istog stoljeća možda i najvećom i najbolje organiziranom zajednicom tog područja, i to dobrim dijelom zbog Hrvatske bratske zajednice i mladih tamburaša koji desetljećima hrvatsku kulturu čine živom.

Pronašli smo u arhivu Hrvatskog etničkog instituta što je svojim vjernicima u Chicagu pisao hrvatski svećenik 1930-ih i 1940-ih

Fra Franjo Čuturić, hercegovački franjevac i član Hrvatske franjevačkog Komisarijata Svete Obitelji u Sjevernoj Americi (danas Kustodija), jedan je od prvih hrvatskih franjevaca misionara za naše iseljenike u Sjedinjenim Američkim Državama. U svojih 35 godina svećeničkog djelovanja među brojnim hrvatskim kolonijama diljem Amerike, fra Franjo Čuturić je ostavio neizbrisivi trag u životu brojnih pojedinaca i […]

Međutim, niti ta najveća zajednica nije bila imuna na drastičan pad broja vjernika s kojima se Katolička Crkva počela suočavati što se više približavalo novo stoljeće. Župa Pohoda Blažene Djevice Marije tako je spojena s još dvije, St. Anselm i St. Barbabas u novu, župu Riječi Božje, no sama crkva je i dalje nastavila služiti novoj župi. Ipak, kako je broj župljana drastično počeo padati, s njime je padao i broj župnika koji su mogli nesmetano obavljati svoje dužnosti.

Još se dva desetljeća i ova nova župa borila s problemima, da bi 2011. bila donesena odluka da se svete mise u prostorima crkve iznad mosta u Rankinu više neće održavati redovno. U rujnu te godine tako je održana i posljednja misa, što je slomilo srca Hrvata koji su je pohodili godinama, pa i desetljećima. Te posljednje mise crkvom su odzvanjali tradicionalni hrvatski instrumenti poput bugarije, brača i bisernice, a posljednji puta u toj se te nedjelje i zapjevalo na hrvatskom jeziku.

“Ovdje sam primila sve svoje sakramente. Ovdje sam se udala i proslavila 50 godina svog braka. Tužno je to i razočaravajuće”, govorila je tada još Dorothy Culig Suric za Pittsburgh Post Gazzette, jedna od vjernica koja je bila na posljednjoj misi župe.

U crkvi su se još nastavile održavati povremene ceremonije, no njezin konačni kraj stigao je 30. lipnja 2014. kada je donesena odluka da se službeno zatvori. Međutim, iako se možda i strahovalo da bi ova crkva mogla doživjeti još veću tragediju od zatvaranja – potpuno rušenje i uništenje svih dragocjenih predmeta o kojima su Hrvatima desetljećima brinuli – to se nije dogodilo.

Nekoliko godina nakon odjeknula je vijest kako je zemljište i crkvu kupila jedna obitelj koja je odlučila tamo otvoriti – vinski bar. Mary’s Vine tako je 2019. dao novu vizuru prostorijama stoljetne crkve koju su gradili Hrvati, a djeluje i danas.

‘U Chicagu smo blagoslovljeni predivnim fratrima, a mladi naše zajednice jedna su složna ekipa’

Chicago, treći po veličini grad u cijelom SAD-u, dom je prema nekim procjenama oko 150 tisuća stanovnika koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla, čineći pet posto ukupnog stanovništva. Ovaj vjetroviti grad na jezeru Michigan zato je i dom nekoliko hrvatskih župa koje osnažuju hrvatsku tradiciju… “U Chicagu smo doista blagoslovljeni predivnim fratrima koji dišu sa […]

Vlasnici su tijekom otvaranja poručili kako žele zadržati izvorne orgulje i zbor pa posjetitelji mogu u prostorijama bivše crkve i dalje osjetiti taj dašak hrvatske kulture.

urednik projekta: Ivan Ril

U 99. godini života preminuo poznati franjevac koji je djelovao među Hrvatima u Pittsburghu

U 99. godini života, 76. godini redovništva i 71. godini svećeničke službe, u Zagrebu je u petak preminuo fra Grgo Sikirić, redovnik i svećenik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. Rođen je 13. veljače 1925. u Bibinjama u brojnoj katoličkoj obitelji od oca Roka i majke Ane, rođene Šimunić. Nakon šestogodišnje osnovne škole u rodnome mjestu primljen […]

U 124 godine postojanja, Hrvati smješteni u Pittsburghu i šire prošli su kroz svakakve poteškoće kako bi njihova župa i danas ponosno stajala i predstavljala hrvatski narod na tlu SAD-a, a mi smo u sklopu serijala o hrvatskim župama u Americi i Kanadi porazgovarali i s Donom Langenfeldom koji nam je približio kako zajednica živi danas, dok je dijeli svega nekoliko mjeseci do velike proslave. Naime, 1. lipnja 2025. obilježit će se 125 godina od gradnje crkve…

“Apsolutno je naša župa ponosna što još uvijek postoji kao najstarija župa u Sjevernoj Americi. Također, to je jedina preostala hrvatska označena župa u naših pet županija Biskupije, a bilo ih je još četiri. Lako je pronaći poveznice s tolikim brojem Hrvata čiji su preci prošli područjem Pittsburgha i jedno vrijeme bili dijelom te župe”, rekao je Langenfeld.

A kako je sve krenulo?

Vrlo jednostavno, dolaskom Hrvata u SAD kako bi radili u “Čeličnom gradu”, stvorila se i potreba za osnivanjem hrvatske crkve odvojene od tad jedine crkve sv. Nikole. Tako je druga crkva sv. Nikole niknula malo dalje, u Millvaleu na Bennett brijegu, gdje su Hrvati kupljeno zemljište u svega pola godine pretvorili u tada modernu crkvu sa svim uređajima i namještajem, kao i grijanjem i električnom rasvjetom, iako Millvale tada još nije imao struju.

Pomogao je Hrvatima u Pittsburghu, ali ne i sebi. Otišao je bez novčića u džepu i bez imena na grobu. Napušten i odbačen

Više puta ljudi žive kratko, pa i prekratko, ali ostvare više nego oni koji žive, mogli bismo reći životare, do duboke starosti. Jedan od tih u kojima je život prebrzo, ali stvaralački izgarao, bio je Zdravko Mužina. Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i […]

Zašto je ova župa dobila naziv po svetom Nikoli, i druga tog istog imena, otkriva nam Langenfeld…

Ime svetog Nikole odabrano je i za prvu crkvu na sjevernoj strani Pittsburgha iz 1894. i za crkvu u Millvaleu iz 1900. jer su utemeljitelji bili iz okolice grada Jastrebarskog gdje je župa svetog Nikole i još uvijek je velika, danas funkcionalna.

Dakle, Hrvati iz Jastrebarskog poduzeli su sve kako bi duh njihove ljubljene Jaske što zornije prenijeli kako u Pittsburgh, tako i u obližnji Millvale.

“Tko ponosan kao Hrvati!” svjedoče i dokumenti, jer su Hrvati u narednim godinama doista i uživali, okupljeni oko svoje nove crkve. Do 1916. župa je dostigla i čak 200 kršenja i 30 vjenčanja godišnje, tako da se život itekako odvijao na tom Bennett brijegu Millvalea. Međutim, sreća Hrvata brzo je došla kraju kada je na proljeće 1921. godine crkva u potpunosti izgorjela u velikom požaru, zbog čega je brzo donesena odluka da se sagradi nova.

Već godinu dana nakon tako je blagoslovljena novoizgrađena crkva, gdje je opstala sve do 1990. kada je pak sagrađena još novija. Četiri godine nakon odlučeno je da će se dotad najstarija crkva, ona sv. Nikole u Pittsburghu, spojiti i prenijeti s ovom u Millvaleu, pa je i ova postala najstarija danas u Sjevernoj Americi.

S godinama je broj obreda pao, ali duh ovih radišnih Hrvata stoji i danas. Langenfeld nam objašnjava kako se mise održavaju jednom mjesečno koje vodi fra Maurus Dolčić iz Washingtona, a pojašnjava dodatno i otkud dolaze Hrvati koji se oko njih okupljaju.

“Oko 60 posto onih koji dolaze na hrvatsku misu su Hrvati iz Bosne koji su na ove prostore stigli početkom 2000-tih godina. Ostatak su dugogodišnji župljani koji vole slušati misu na hrvatskom jeziku, kao i nekoliko Hrvata koji su za župu slučajno doznali te nekoliko potomaka koji su zainteresirani za uspostavljanje veze s njihovom baštinom”, otkrio je naš sugovornik.

Od aktivnosti koje župa provodi, svakako vrijedi spomenuti popularnu prodaju janjetine tj. “Lamb sale”. Kada dođe proljeće i približava nam se Uskrs, župa organizira prodaju pečene ili pripremljene janjetine za svoje župljane, i tako već godinama uspješno prikuplja sredstva za crkvu. Janjad ipak peku pečenjare, ali se zato ispečeni komadi pomno režu i pripremaju u crkvi za vjernike…

Hrvati u Americi radili su toliko teške poslove da su postali junaci narodnih priča

Joe Magarac bio je sav od čelika, visok kao dimnjak, sa širokim ramenima poput vrata ljevaonice. Njegove ruke sličile su posudama iz kojih se izlijevao rastaljeni metal. Nakon rođenja u željeznoj rudi, odrastao je u peći. Lik su u prvoj polovici prošlog stoljeća osmislili hrvatski doseljenici iz okolice Pittsburgha. Jesu li svoje prijatelje i sebe […]

“Od hrvatskih običaja mnoge obitelji u tišini kod kuće slave imendan svojih članova. Tu je i blagoslov jela na uskrsnoj jutarnjoj misi koji mnogi obilježavaju. Dan svetog Nikole nekada se često obilježavao crkvenim domjencima i dječjim zabavama, no to je prestalo u posljednjih nekoliko godina. Sadnja pšenice na dan Svete Lucije vjerojatno je najčešći hrvatski običaj adventskog i božićnog vremena. Čak i Hrvati koji žive daleko od crkve ili idu u mjesnu župu nabavljaju sjeme za sadnju”, otkrio je Langenfeld.

“Polnoćka, iako sada u 21 sat, ostaje najposjećenija misa u godini. Rekao sam našem
hrvatskom svećeniku Dolčiću kada je slavio 2022. godine: ‘Nemojte se uvrijediti velečasni, ali većina je ovdje zbog glazbe što je izvanredno'”.

Polnoćka se slavi i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Prije mise je procesija djece u narodnim nošnjama sa svijećama do jaslica koja završava polaganjem figure djeteta Krista na sijeno. Konačno, običaj blagoslova doma između Božića i Bogojavljenja nastavlja se za sve koji to zatraže. Sretni smo što imamo mjesečne posjete fra Maurusa Dolčića, hrvatskog franjevca kako bismo pomogli u održavanju ove posebne tradicije i hrvatske mise”, napomenuo je član ove hrvatske župe u Americi.

A održavanje tradicije doista nije lako. Folklor i dalje ostaje važan izvor identifikacije i zajednice i mlađih Hrvata, u čemu je i obitelj Langenfelda svjedok toga, no on tvrdi da je i na “starješinama” da taj interes koji postoji prošire i na crkvenu zajednicu…

Poklonik američkih sloboda i federalizma

Među ranim hrvatskim useljenicima u Ameriku (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) brojni su bili iz Hrvatskoga primorja. Neki od njih bili su prvaci domoljublja i rada na organiziranju tamošnjih hrvatskih doseljenika. Dovoljno je spomenuti nekadašnjega zastupnika u Hrvatskom saboru Nikolu Polića (1842. – 1902.), koji je bio jedan od stožernih ljudi hrvatske zajednice u […]

“Svi župljani žele da naša crkva napreduje i raste u budućnosti. Katolička Crkva u cjelini suočena je s brojnim izazovima od kojih nije imuna ni naša hrvatska župa. Mi smo dio šire kulture u kojoj mnogi tradicionalni elementi više ne prevladavaju”, zaključio je Langenfeld.

urednik projekta: Ivan Ril

U Houstonu preminuo poznati hrvatsko-američki specijalist za rak: Imao sam sjajan život!

Specijalist za rak, liječnik, humanitarac, organizator slobode, obiteljski čovjek, predani katolik, Hrvat-Amerikanac, Teksašanin dr. Martin J. Hrgovčić bio je sve to i više od toga tijekom svoga života. Njegova fascinantna životna priča govori o hrabrosti, vjeri i odlučnosti koja se proteže na dva kontinenta i sedam desetljeća. Dr. Hrgovčić došao je u Sjedinjene Američke Države […]

Rođen je 13. veljače 1925. u Bibinjama u brojnoj katoličkoj obitelji od oca Roka i majke Ane, rođene Šimunić. Nakon šestogodišnje osnovne škole u rodnome mjestu primljen je 1939. u sjemenište franjevaca trećoredaca u Samostanu sv. Pavla Opata na otočiću Školjiću (kraj Preka na Ugljanu). Niže razrede gimnazije završio je 1943. u Krku, 5. i 6. razred na Školjiću, a maturirao je u sjemenišnoj gimnaziji u Splitu 1948. godine.

Prve redovničke zavjete položio je 28. kolovoza 1947. u Krku, a doživotne zavjete 8. prosinca 1951. na Školjiću. Nakon filozofsko-teološkog studija na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu zaređen je za svećenika u Zadru 29. lipnja 1952. Na služenju vojnog roka u JNA bio je kao svećenik od jeseni 1952. do ožujka 1955.

U Münchenu preminuo hrvatski svećenik

Svećenik Šibenske biskupije don Ćiril Knežević preminuo je 12. travnja 2022. u Münchenu u 66. godini života i 35. godini svećeništva, objavio je biskupijski Tiskovni ured. Don Ćiril Knežević rođen je 4. veljače 1957. u Osijeku, od oca Leopolda i majke Katice rođene Vidović. Nakon završene osnovne škole otišao je u Dječačko sjemenište u Zagreb […]

Bio je upravitelj župe u Tounju (1955. – 1963.), najprije kao član samostana u Ogulinu (do 1960.), a zatim kao gvardijan istoga samostana (1960. – 1963.). Djelovanje je nastavio kao župnik u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru (1963. – 1966.) te kao gvardijan i župnik u Splitu (u Župi Svete obitelji nazaretske) od 1966. do 1972.; u tom je razdoblju vodio gradnju nove crkve.

Nakon prebivanja u samostanima sv. Mihovila u Zadru i sv. Franje Odri (Zagreb), od 1972. do 1975. otišao je u Povjereništvo Provincije u SAD-u i obnašao službu kapelana u hrvatskoj župi sv. Nikole u Pittsburghu (1975. – 1980.) te župnika u istoj župi (1980. – 1994.). Nakon osnivanja Hrvatske personalne župe sv. Nikole (za Pittsburgh i Millvale) postao je u njoj sužupnik fra Romildu Hrboki (1994. – 1999.) te župni vikar fra Gabrijelu Badurini (1999. – 2000). U to je vrijeme dugi niz godina obnašao i službu drugog savjetnika Povjereništva (1980. – 1997.).

Godine 2000. vratio se u Hrvatsku te živio i djelovao u Samostanu sv. Ivana u Zadru (2000. – 2019.). Nakon četiri godine došao je u samostan sv. Franje u Odri zbog oporavka te u njemu i ostao. Prije odlaska u Ameriku rado je i često vodio pučke misije i propovijedao po raznim župama i mjestima. U Odri je 27. lipnja prošle godine proslavio 70. obljetnicu svećeničkog ređenja.

U Njemačkoj preminuo vrhbosanski svećenik

Svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Marko Petričević, koji je većinu svoga svećeničkog života i djelovanja proveo pastoralno djelujući na njemačkim župama, preminuo je 28. prosinca 2022. u njemačkom gradu Karlsruhe u 70. godini života i 45. godini svećeništva, objavljeno je na mrežnoj stranici njemačke nadbiskupije Freiburg. Vlč. Marko Petričević rođen je 7. travnja 1953. od roditelja […]

Pogreb fra Grge Sikirića bit će u srijedu 29. ožujka 2023. u 11 sati na Gradskom groblju u Zadru, a misa zadušnica slavit će u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, na Relji.

U 2021. zabilježen rekordan broj povratnika u Hrvatsku!

U prostorijama humanitarne udruge „fra Mladen Hrkać“ u Zagrebu, u partnerstvu s Udrugom IPU – Iseljenici, povratnici i useljenici, prošli tjedan održan je okrugli stol na temu „POVRATAK U DOMOVINU – Izazovi povratnika i useljenika pri povratku u domovinu“. Koliko je važno iznova i svakodnevno otvarati pitanja izazova i problematike iseljeništva u odnosu s domovinom, […]

Od 1991. „Društvo za zaštitu zidnih slika Maxa Vanke u Millvaleu“ nastoji slike obnoviti i zaštiti, no to je spor i mukotrpan proces koji iziskuje i velika novčana sredstva.

To bi se moglo promijeniti zahvaljujući donaciji od gotovo pola milijuna dolara iz državnog programa „Spasimo američka blaga“ usmjerenoj na financiranje zaštite najvažnijih kulturnih dobara Sjedinjenih Američkih Država. Donacija bi trebala biti dostatna za punu zaštitu Vankinih slika i izradu projekta klimatizacije crkve.

Vankine slike ističu pobožnost i trpljenje hrvatskih doseljenika u SAD-u, ali i osuđuju kapitalističko iskorištavanje, rasizam i zlo koje sa sobom nosi rat. Sama hrvatska crkva sv. Nikole predstavlja jednu od šest najvažnijih katoličkih bogomolja na području Pittsburgha.

Kako bi se dovršio posao obnove, Društvo za zaštitu zidnih slika Maxa Vanke u Millvaleu obvezalo se skupiti u naredne tri godine još dodatnih pola milijuna dolara. To bi trebalo biti dovoljno za obnovu unutrašnjosti crkve, njezinu klimatizaciju i unutarnje osvjetljenje. Vrlo je važno i da je američka Vlada izdvojila dodatnih milijun dolara za rekonstrukciju krova crkve sv. Nikole.

Pogledajte online izložbu Hrvata koji je čak četvrt stoljeća živio izvan domovine

Izložba umjetnina iz Memorijalne zbirke Maksimilijan Vanka HAZU u Korčuli može se pogledati na ovoj poveznici… Maksimilijan Vanka (11. 10. 1889. – 2. 2. 1963.) važan je hrvatski umjetnik, djelatan od drugog desetljeća prošloga stoljeća sve do iznenadne smrti. Kako je četvrt stoljeća živio izvan domovine, njegov je velik i raznolik opus nedovoljno istražen među […]

Slike Maksimilijana Vanke u crkvi sv. Nikole u Millvaleu najvažniji su umjetnički spomenik naseljavanja Hrvata u Sjedinjenim Američkim Državama, a ulaze u najbitnije zidne slikarije u cijeloj zemlji. Zato probuđena briga američkih vlasti za navedene ne bi trebala nikoga iznenaditi, ističe Hrvatska matica iseljenika.

Dok su drugi odlazili i odlaze iz Hrvatske zbog boljeg života, ovog čovjeka povukla je – znatiželja. Danas njegovo ime nosi nekoliko ustanova i ulica, a bio je i poglavica Indijanaca

Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i […]

Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i Zagrebu. Ali budući da je bio oduševljeni sljedbenik Ante Starčevića i pravaštva, bio je izbačen sa sveučilišta. Dakle, kao politički nepodoban u domovini, Mužina je 1892. otišao u Ameriku tražiti slobodu.

Prolazi kroz New York došao je u Chicago, gdje su ga, kao obrazovana čovjeka, odmah angažirali za urednika hrvatskih novina Chicago. Mužina je pripremio i prvu hrvatsku knjigu od važnijeg značenja u Americi – “Narodni amerikanski koledar za godinu 1893.” Ali on uskoro odlazi u drugu veliku hrvatsku naseobinu, u grad Pittsburgh, i tamo neumorno radi na kulturnom i narodnom polju. Počinje izdavati prve hrvatske novine u tom gradu, pod naslovom Danica. Izdao je i Hrvatsko-amerikansku Danicu, Kalendar za godinu 1895.

Već u prvom broju Danice (siječanj 1894.) Mužina poziva Hrvate u Pittsburghu da se organiziraju kako bi pomogli sami sebi u tadašnjim teškim imigrantskim i radničkim okolnostima. Pod njegovim vodstvom već je istog mjeseca organizirano Hrvatsko radničko podupiruće društvo “Starčević” i on mu postaje prvi predsjednik. Uskoro su bila organizirana slična društvanca u okolici Pittsburgha, a krajem iste godine postojeća su društva utemeljila Hrvatsku narodnu zajednicu, kasnije nazvanu Hrvatska bratska zajednica, koja već odavno broji više od sto tisuća članova.

Hrvat je bio predsjednik Kostarike: Ni prije ni poslije njega nismo imali takav slučaj

Hajdemo odavde u Centralnu Ameriku, u Kostariku, gdje je uvijek toplo. Ona je smještena između Nikaragve na sjeveru i Paname na jugu, te Tihog oceana na zapadu i Karipskog mora na istoku. Bogata je planinama, vulkanima i kišama, a ime Costa Rica znači “bogata obala”. Tropski je to kraj te ima samo dva godišnja doba: […]

Mužina je bio i jedan od organizatora prve hrvatske katoličke župe u Americi. Bilo je to u Pittsburghu 1894. godine. On je bio predsjednik odbora za gradnju crkve, koja je posvećena 1895.

Nije sasvim jasno zašto, ali je Mužina naglo napustio Pittsburgh. Izgleda da se nekim uglednijim Hrvatima u gradu nije sviđao njegov način rada, a možda još i više njegovo pravaštvo, te se on vraća u Chicago. Ali i u Chicagu ga je čekalo trnje, a ne ruže. Nije poznato kako su se stvari odvijale, no činjenica je da je ostao osamljen i u nikakvim ekonomskim prilikama. Povrh toga teško je obolio. Umro je u Chicagu bez novčića u džepu 16. rujna 1908. godine te je pokopan i bez imena na grobu. Tek 1943. vodstvo HBZ-a sjetilo se podići mu skroman nadgrobni spomenik.

Život Zdravka Mužine dobar je primjer ljudi koji su prošli svojom domovinom i svijetom puni ideala da naprave nešto ne za sebe, nego za druge: za svoj narod, za čovjeka u potrebi. On je bio školovan, snažan i hrabar čovjek. Mogao je u Americi živjeti, što se veli „ko pravi Amerikanac“, ali on je svu svoju energiju i znanje utrošio za drugog, za hrvatskog radnika imigranta u tuđem svijetu, misleći da će i tako pomoći i svojoj domovini Hrvatskoj. Ali umjesto priznanja, bio je napušten i odbačen.

Pjesma ovog Hrvata čak je deset tjedana bila najslušanija u Americi. Za Columbia Records snimio je 40-ak hitova, a u domovini je gotovo nepoznat

Guy Mitchell, nekoć slavna američka zvijezda, uz pjevanje bio je i glumac. Godine 1956. njegova je pjesma “Singing the Blues” deset tjedana bila najslušanija pjesma u Americi. Guy Mitchell bio je jedna od veoma poznatih pjevačkih zvijezda hrvatskog podrijetla u Americi, ali začudo, jako malo Hrvata, čak i u Americi, o njemu nešto zna. U […]

To se redovito događa osobama koje rade iz ljubavi i idealizma. Njihova plaća mjeri se drugom mjerom. Jedino tako postaju uzori. O Zdravku Mužini pišemo upravo zato što je bio drugačiji od ostalih, od većine. Oni drugi već su davno naplatili svoj rad i zaboravljeni su, a Mužina i ljudi slični njemu primaju nagradu koja se ne raspada.