Hrvati su Engleze zvali ‘žvakonjama’, jer su mnogi od njih žvakali duhan. A jednog su prozvali i ‘ludim komunjarom’

O Hrvatima u Saskatchewanu je pisano malo, ako izuzmemo djelo dr. A. Rasporicha, objavljeno 1982. pod naslovom “Za bolji život”. U toj je knjizi slika na naslovnoj stranici ovjekovječila dvije od prvih hrvatskih useljeničkih obitelji iz godine 1910. Te su dvije obitelji Tomljenovichi i Sekulichi s područja Kenastona. U Saskatchewanu ima veoma malo hrvatskih žitelja. […]

Neke ga nikad nisu ni učile. Nijedna od piščevih “baka”, kako smo ih zvali, nije nimalo govorila engleski. Očuvanje hrvatskog jezika živim među saskatchewanskim Hrvatima bilo je praktički nemoguće. Iako najviše u prvom naraštaju, ljudi hrvatskog porijekla nisu govorili engleski kada bi počeli ići u školu, uskoro bi engleski sasvim govorili.

Propustili ste prethodnu priču? Pročitajte ovdje…

Naravno, nastavljali bi govoriti hrvatski kod kuće. Ipak, kada se ovaj prvi naraštaj poženio, tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, 85 posto njih nije se oženilo Hrvaticama i oni gotovo svi upotrebljavaju u kući samo engleski, izuzev u slučaju da su oboje roditelja bili Hrvati te da nisu htjeli da njihova djeca znaju o čemu oni govore, ili pak ako bi stariji članovi obitelji, kao djed ili baka, živjeli s njima. Neki iz drugog naraštaja, uključivši tu i pisca ovog teksta, išli su u posjet “starom kraju”, ali su bili ožalošćeni što nisu govorili hrvatski i tako potpuno razumjeli prijateljstvo koje prema njima gaji njihova nevjerojatno ugodna rodbina.

Treba sumnjati da među Hrvatima trećeg naraštaja uopće ima onih koji znaju koju hrvatsku riječ. Također su rijetki brakovi u trećem naraštaju gdje bi oboje bili stopostotni Hrvati. Eto dakle, kao i sa svim drugim nacionalnostima u Kanadi, neizbježan je sindrom “lonca za pretapanje”. U cijelom je Saskatchewanu bilo veoma malo pokušaja da se sačuvaju hrvatski jezik i kultura.

Možda je praujak pisca ovog teksta bio tipičan u tom što su osjećali Hrvati Saskatchewana prema hrvatskom jeziku i kulturi. Kada su mu govorili o gradnji Hrvatskog kulturnog centra u Edmontonu, on je rekao da to nije dobra zamisao i da bismo svi trebali postati Kanađani. Takav je stav prema hrvatskoj kulturi vjerojatno postojao iz dva razloga: prvo što su ti ljudi u Hrvatskoj živjeli u takvoj bijedi da su je nastojali čim prije zaboraviti. Samo se dvoje od prvih hrvatskih doseljenika u Kenaston vraćalo u posjet domovini.

Piščev praujak Paul Brkich pričao je da mu je djetinjstvo bilo kao u životinje, a ipak je 13. svibnja 1914. pisao dirljive oproštajne riječi u svoj molitvenik: “Zbogum Liko i Hrvatski mili kraju, slatki zavičaju naša domovino stara. Gud Baj”.

Drugi razlog zašto nisu baš previše truda ulagali u očuvanje kulturne baštine sastoji se u tom što je u Saskatchewanu bilo tako malo Hrvata da je bilo nemoguće nešto organizirati. Također, nitko se od ranih useljenika nije htio baviti hrvatskim stvarima. U vrijeme etničkih dana proslave u Saskatoonu i Regini, obično bi se noviji hrvatski useljenici okupili, nudili svoju hranu, izlagali narodne nošnje, prikazivali glazbu i ples. Također su održavali piknike i plesove koji su se najvećma propagirali usmeno. Inače Hrvati Saskatchewana nemaju svojih vlastitih organizacija, sastanaka, glasila, dvorana ni crkvi. Ipak Hrvati u Regini imaju organizaciju koju su nazvali Hrvatsko-kanadski klub “Jadran”.

Hrvatski Glas

Značajan čimbenik u povezivanju ranih hrvatskih zajednica su novine Hrvatski Glas, koje su izlazile u Winnipegu od 1928. do 1979. Te su novine imale svoje revno čitateljstvo među prvim useljenicima, ali veoma rijetko među njihovim potomcima. Prvim useljenicima su te novine služile da bi u njima izrazili svoje misli, pa su u njima objavljivali čak i poeziju. Godine 1930. Steve Krpan objavio je dulju političku poemu Ustajte, draga braćo! Ta poema završava ovim jezgrovitim riječima: “Ova je pjesma spjevana danas, 10. siječnja 1930. u Kanadi, u hladnom mjestu: u Kenastonu, malom selu”.

Religija

Izuzev nekoliko obitelji u mjestu Avonlea, Hrvati Saskatchewana su uglavnom ostali rimokatolici, vjerni religiji svojih otaca. Crkva St. Andrews u Kenastonu, sagrađena 1912. bila je glavna za ljude hrvatskog porijekla. Prije 1912. putujući svećenici su često imali mise, vjenčanja i krštenja. U rimokatoličkom groblju u Kenastonu najčešća su prezimena kao Brkich, Krpan, Pavelich, Prpich, Sarich, Sekulich, Tomlenovich i Zdunich – a to je neka vrsta drugog Lovinca. Kako u školama nije bilo vjerske pouke, običavalo se dovesti časne sestre kroz kojih šest tjedana preko ljeta da podučavaju u vjeronauku katoličke učenike u nekim školama. Od četiriju ovih časnih sestara tri su bile hrvatskog porijekla.

Među Hrvatima Kenastona bilo je nekoliko duhovnih zvanja. Ti su mladi ljudi bili u sjemeništu po nekoliko godina, ali ni jedan od njih nije postao svećenik. Jedan ujak pisca ovih redaka bio je u trapističkom samostanu u SAD-u pet godina. Šest djevojaka su postale časne sestre, ali dvije od njih su napustile redovništvo.

Školstvo i profesije

Što se tiče školstva, izgleda da su prvi hrvatski useljenici zaista cijenili škole. Organizacijski sastanak za seosku školu u Kenastonu (škola u mjestu Briggs) održan je u kući Nicka Pavelicha, prvog hrvatskog useljenika u tom mjestu. Prvi razred (godine 1913.) sastojao se od desetero učenika, sve samo Hrvati; nitko od njih nije govorio engleski. Moralo je to biti zabavno za učitelja! Hrvati su uvijek bili u Školskoj upravi te škole.

Među Hrvatima u Kenastonu, sve je veći broj završavao visoke škole. Od useljenika drugog i trećeg naraštaja, bila su dva odvjetnika, a jedna od njih Ellen Rupcich Schmeiser bila je sutkinja u Moose Jaw. Jedan je bio liječnik medicine, Gerald Beckie u Taberu, Alberta. Zatim je bilo oko pet završenih inženjera i desetak prosvjetnih radnika. U drugim kategorijama, trojica su bila u kanadskoj tajnoj policiji. Bilo je barem deset diplomiranih bolničarka.

Nađe se Hrvata također u sindikatima u “Wheat Pool” i “Cop and Credit Union” itd. Nekada je George Yelich imao bušilačku kompaniju koja se zvala “Kenaston Drilling”, a bavila se naftnom industrijom. Izdavač novina Calgary Sun u Calgaryju je unuk hrvatskog useljenika u Kenastonu, Paula Tomlenovicha. Naravno potomci prvih hrvatskih useljenika održavaju značajan broj domaćinstava i obrađuju velike površine zemljišta dodane prvim imanjima. Jedan je od njih Martin Matovich priznat kao poljoprivrednik od nacionalnog značenja. Sada su hrvatski potomci vlasnici nekih 80 četvornih milja (21 tisuću hektara) zemljišta na području Kenastona. Prema današnjim cijenama ta bi zemlja vrijedila oko 15 milijuna dolara.

U vrijeme 1930-ih godina mnogi su ljudi iz Kenastona otišli na istok raditi u rudnicima. Jedan od tih ljudi je Nick Prpich čija su djeca postala multimilijunaši u ugostiteljstvu na Floridi. Jedan od Masichevih potomaka je bio glumac u Hollywoodu i igrao je u filmu “Haven’s Gate” (Rajska vrata). Tom Boinic objavio je školsku knjigu 1984. o Papi Ivanu Pavlu II.

Hrvatski slikar iz Kanade umjetnički odgovorio na koronavirus

Slikar Anton Cetin ovih je dana u Kanadi završio ciklus radova inspiriran izazovima pandemije koronavirusa i kušnjama te bolesti. Slikarevo nadahnuće koje dođe od Apokalipse opisuje ugledni filolog i likovni kritičar Vinko Grubišić… Pojava kuge, kolere ili neke druge pandemije, koja se – prema nekima – javlja ciklički svakih stotinu godina, nerijetko je rezultirala značajnim […]

Što se tiče trećeg naraštaja Hrvata, o njima je malo pojedinosti poznato, ali oni se dobro snalaze. Sean Prpich bio je producent na radiju CBC u Regini. Les Pavelich je bio popularni humorist zabavljač. Jedna od njegovih poznatih emisija je “Eleven Days From Christmas” (Jedanaest dana od Božića). Jedan nećak i jedna nećakinja pisca ovih redaka su s doktoratom. Roger Beckie, koji je završio doktorat na Princeton sveučilištu, predavala je na University of British Columbia, a Theresa Beckie s doktoratom iz bolničarstva radila u ekipi za presađivanje srca na Sveučilištu Edmonton. Hugh Beckie ima doktorat iz poljoprivrednih znanosti.

U sportskom životu, George Pesut, rođen u Saskatchewanu, igrao je deset godina kao profesionalac hokej. Prije toga je igrao za St. Louis, za Philadelphiju te za Oakland Seals.

Od useljenika nakon Drugog svjetskog rata, u Saskatoonu su tri liječnika i jedan zubar. Uz njih, treba spomenuti da je Carl Jarcan iz Saskatoona imao vrlo uspješnu alatničarsku radnju, nazvanu “Croatian Industries”. Lydia Simicic vodila je gostionicu “Little Bozo” u Saskatoonu.

Djelatnosti hrvatske zajednice i politika

Začuđujuće je kako se velik broj useljenika prvog i drugog naraštaja uključivao u političke procese. Mnogi su bili u službi kao suci i gradski vjećnici u razdoblju nakon 1915. i posebno nakon 1940-ih godina. Paul Rupcich bio je gradonačelnik Kenastona 1970-ih godina. Allan Krpan iz Kenastona, federalni zastupnik stranke “Reform Party”. Prije njega je od Hrvata bio federalni zastupnik Dave Stupich. Ray Prpich nije bio uspješan kandidat za “Progressive Conservative Party” 1978. John Gerich, unuk hrvatskog useljenika u Leask, bio je konzervativni član vlade u provinciji Saskatchewan. Kao član vlade bio je zadužen da se brine za disciplinu te stranke 1986, a bio je i pomoćnik Ministru za gospodarski razvoj i turizam u vladi predsjednika Granta Devinea od 1989. pa do provincijskih izbora.

I treći naraštaj hrvatskih useljenika dao je znatan doprinos kanadskom društvu. To se vidi, na primjer, iz mjesnih kenastonskih novina “Davidson Leader” koje izlaze od 1904. Hrvati jedva da su se spominjali sve negdje do 1980., kada je drugi i treći naraštaj došao do izražaja u životu zajednice. Tako na primjer u izdanju od 18. siječnja 1993. nalazi se slika lokalnog predsjednika kluba “Jelen”, s Peterom Beckiejem kao s nekim ushićenim vladarom.

Vojne snage

U vrijeme Prvog svjetskog rata općenito Hrvate nisu uzimali u vojsku. Ipak je Vlada Dobrichan (18-godišnjak) iz mjesta Avonlea, sin prvog Hrvata u Saskatchewanu, umro dok je služio u konjici u Kanadskoj vojsci. U vrijeme Drugog svjetskog rata oko 25 Hrvata prvog naraštaja s područja Avonlea i Leaska služili su u vojsci, u mornarici i u zračnim snagama. Obitelj Petruić imala je petoricu sinova koji su bili u vojsci u Drugom svjetskom ratu. Dvojica su Hrvata iz Kenastona poginula u Europi, obojica u veljači 1944. To su bili potomci prvog hrvatskog naraštaja Frank Sekulich i Tony Pavelich. Nekoliko je Hrvata s područja Leaska također bilo u Drugom svjetskom ratu. U posljednjem ratu bio je barem jedan Hrvat iz Saskatchewana koji je otišao boriti se za hrvatsku nezavisnost.

Poengležena prezimena

Tijekom godina mnogi su Hrvati iz Saskatchewana u različitu stupnju poenglezili svoja prezimena. Stupanj mijena razlikuje se od brata do brata. Na primjer, Paul Tomlenovich ima dva brata, koji se zovu Pete i John Thompson. Djed pisca ovih redaka Šimun Brkić promijenio je svoje prezime u Beckie godine 1906, jer su u Kanadskom uredu za useljavanje pogrešno čitali njegov rukopis. Njegova braća Mat i Paul prezime nikada nisu mijenjali. Ima Pavelića koji su prezimena na “ich”, a ima onih kojima prezimena završavaju na “ick”. Neki su Prpići promijenili prezime u “Perpick”, neki u “Prpich”.

Jedan od zanimljivih običaja među Hrvatima Kenastona bilo je općenito davanje nadimaka. Svatko od prvih useljenika i svaka od njihovih žena imali su nadimak. Tako su npr. Paula Tomlenovicha zvali “Putzita”, njegova brata Petea Thompsona “Peroš” (vjerojatno inačica od “Pere”), Frances Matovich su zvali “tetka Beka”, Dana Sekulicha “Zvono” (zbog jakog glasa), Steve Saricha “čiča” itd. Očito je to još i danas običaj u malim selima Hrvatske gdje ima mnogo osoba istog imena.

Hrvatski svećenik pronašao zanimljiv zapis u Kanadi: Nisam mogao vjerovati što čitam

Ovih posljednjih mjeseci svi smo nekako potišteni. Ograničeno je kretanje. Liturgijskim slavljima može prisustvovati samo mali broj ljudi. Neizvjesnost i samo pitanja na koje nema odgovora. Sjedim u župnom uredu i razmišljam. Nemam mira pa se malo zaletih u stare župne tjednike. Dođoše mi pod ruku i oni iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Otvorih, gotovo […]

Zaključak

Iako većina hrvatskih iseljenika nisu nikad išli u stari kraj, oni svoju rodbinu tamo nikad nisu zaboravili. Pisali su im redovito i slali novaca kada su mogli. Ipak kad su prvi doseljenici pomrli, malo je onih drugog naraštaja koji su se dopisivali s rodbinom. Godine 1980. kontakata s tom rodbinom stvarno više nije bilo. Nakon Drugog svjetskog rata i u vrijeme posljednjeg rata Hrvati Saskatchewana šalju hranu i odjeću svojoj rodbini u svoj stari kraj.

Mnogi su Hrvati Saskatchewana duboko zahvalni svojim precima koji su uselili u Kanadu u vrijeme tolikih poteškoća. Posljednji nevjerojatno strašni rat u Hrvatskoj i Bosni još je tisuću puta više učvrstio tu zahvalnost. Čini se doličnim završiti ovo izlaganje odlomkom iz neobjavljene pjesme i molitve koju je napisala sada pokojna majka pisca ovih redaka, Cecilia Beckie:

“Dragi moj Bože, ponizno Ti kažem
Hvala Ti što si nas doveo u zemlju ovu
Gdje se ljudi tako prijateljski pozovu
Na pomoć koju drugima pružit treba.

Tu ljudi slobodno mole se Svetu
Imenu Tvojem i slave Tvoje ime
U toj najvećoj zemlji na svijetu
O dragi Bože, u Kanadi našoj.”

Kenneth Beckie

Hrvatski svećenik pronašao zanimljiv zapis u Kanadi: Nisam mogao vjerovati što čitam

Ovih posljednjih mjeseci svi smo nekako potišteni. Ograničeno je kretanje. Liturgijskim slavljima može prisustvovati samo mali broj ljudi. Neizvjesnost i samo pitanja na koje nema odgovora. Sjedim u župnom uredu i razmišljam. Nemam mira pa se malo zaletih u stare župne tjednike. Dođoše mi pod ruku i oni iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Otvorih, gotovo […]

U Saskatchewanu ima veoma malo hrvatskih žitelja. Prema popisu pučanstva iz 1991. bilo je 380 Hrvata u toj provinciji. To su najvjerojatnije oni koji su bili rođeni u Hrvatskoj i koji su vjerojatno emigrirali nakon Drugog svjetskog rata. Pisac ovih redaka smatra da ima još drugih 1500 osoba koje su iz miješanih brakova ili pak od hrvatskih roditelja, dijelom ili potpuno hrvatskog porijekla, a najviše ih živi na području Kenastona i smatraju se Kanađanima. Tako u svemu ima blizu 2000 ljudi u Saskatchewanu koji imaju djelomično ili potpuno hrvatsko porijeklo.

Prema popisu iz 1991. najviše Hrvata živi u Saskatoonu, gdje ih se sada nalazi oko 400. U Regini ima nekih 90 Hrvata, dok je drugih 150 razasuto kroz Saskatchewan, na području Kenastona, Leaska i mjesta zvano Avonlea.
Prvi doseljenici

Prvi su doseljenici iz Hrvatske u Saskatchewan bili George (Jure) i Katerina Dobrichan (Dobričan), koji su iz istočne Hrvatske došli u Reginu 1902. George je radio na zgradi Sudnice i godinu dana nakon dolaska stekao je stalno boravište u mjestu Avonlea, 50 km jugozapadno od Regine. Četiri druge hrvatske obitelji, također iz istočne Hrvatske, slijedile su za Dobričanom 1903. i nastanile se na području Avonlea. Bile su to obitelji Enich, Girbav i Petruic. Neki su od njih govorili hrvatski i rumunjski. U Kanadi su se uključili u “Adventiste sedmog dana” te u “Ujedinjenu crkvu”. Nisu nam poznate druge obitelji koje bi bile došle na područje Avonlea.

Godine 1903. jedna se hrvatska obitelj nastanila u mjestu Leask, 90 km sjeverno od Saskatoona. Prvi Hrvati u Leasku bili su John i Franka Sadler (Sedlar). Franka je rođena u Karlovcu i John u Ljubljani. Oni su živjeli u Sjedinjenim Državama Amerike nekoliko godina prije dolaska u Leask. Iduće godine, tj. 1904., trojica su braće Lucas (Lisac) došli iz Calumeta, država Michigan, u Leask, ali su se ponovno vratili u SAD godinu kasnije, nakon što je jedan od braće umro.

God. 1904. Hrvati su se počeli naseljavati u Bladworth, područje Kenastona, 90 km jugoistočno od Saskatoona. Nick Pavelich bio je prvi Hrvat sa stalnim boravkom u Kenastonu, ali tu se na svom zemljištu nije nastanio sve do 9. ožujka 1905., u isto vrijeme kad i njegov brat Joe. Te iste godine 1905. još su se sedmorica hrvatskih muškaraca i dvije žene pridružili Nicku i Joeu. Muškarci su došli iz SAD-a, a žene izravno iz Hrvatske. Ovi su došljaci bili dio velikog broja prvih useljenika koji su navalili u Saskatchewan da bi dobili povoljno imanje, ubrzo nakon što je željeznička pruga prošla tim područjem. Zanimljivo je pomišljati da se to događa kojih dvadesetak godina nakon što su se na ovom području borbe vodile u Rielovoj buni, godine 1885.

U području Kenastona naselilo se oko četrdeset ličkih obitelji desetak godina prije Prvog svjetskog rata i u samo vrijeme tog rata. Najveći broj najranijih useljenika bili su seljaci muškarci dvadesetgodišnjaci. Gotovo su svi došli s područja Lovinca, iz blizine Gospića. Kao zanimljivu činjenicu spomenimo da je sada Lovinac “grad fantom”, jer je “etnički očišćen” 24. rujna 1991. godine.

Mnogi su od ovih ranih useljenika najprije bili emigrirali u SAD. Nekoliko godina kasnije oni su slijedili druge Hrvate prema sjeveru u Saskatchewan, primamljeni velikim i povoljnim imanjima. Čim im je pošlo za rukom smjestiti se, često su samo nekoliko mjeseci kasnije, dovodili svoje obitelji, odnosno buduće žene, i to izravno iz Hrvatske. U nekoliko slučajeva doveli su “poštanske zaručnice”, tako da nikada nisu sreli svoje buduće supruge.

Djed pisca ovih redaka, Šimun Brkić, bio je deseti vlasnik imanja koji se naselio u Kenastonu, došavši tu iz SAD u ožujku 1906. Tri mjeseca nakon njegova dolaska žena mu i sin kojemu su bile tri godine došli su izravno iz Hrvatske. Drugih desetak – ili tako nešto – obitelji naselile su se u području Kenastona tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, tako da je u svemu bilo oko 50 obitelji koje su se naselile i ostale u ovom području.

Hrvatska obitelj Johna i Anne Rejc došla je u Leask 1906. iz rudnika bakra, izravno iz mjesta Calumet, država Michigan. Za njima je slijedilo još 14 hrvatskih obitelji iz Calumeta, godine 1910. U Leask su sve obitelji došle iz južne Slovenije? Primjeri imena ovih obitelji su: Boscovich, Dodich, Gerich, Kasun, Lasich, Musich, Stefanich i Verbonac. Prema popisu pučanstva u Leask nije kasnije dolazilo hrvatskih useljenika.

Hrvatski slikar iz Kanade umjetnički odgovorio na koronavirus

Slikar Anton Cetin ovih je dana u Kanadi završio ciklus radova inspiriran izazovima pandemije koronavirusa i kušnjama te bolesti. Slikarevo nadahnuće koje dođe od Apokalipse opisuje ugledni filolog i likovni kritičar Vinko Grubišić… Pojava kuge, kolere ili neke druge pandemije, koja se – prema nekima – javlja ciklički svakih stotinu godina, nerijetko je rezultirala značajnim […]

Vrijeme između dvaju ratova

U vrijeme između dvaju ratova mnogi su Hrvati preko jamaca dovedeni u Sasketchewan, ali kako su sva imanja bila pokupovana odnosno zbog teške gospodarske situacije 1930-ih godina, ovi su useljenici bili prisiljeni ići tamo gdje se moglo, na primjer u Albertu, na rudarska područja i na imanja oko Peace River. Zanimljiv došljak iz vremena tridesetih godina bio je Tony Babich, koji je bio rođen u Lovincu 1905. Postao je kanadski državljanin 1929. i tada se otišao boriti za komunizam u Španjolski građanski rat, gdje je očito bio ubijen. Svakako je ruska tajna policija zadržala njegovu putovnicu i krivotvorila je za jednog od svojih agenata, na ime tzv. Frank Jacsona, koji je umorio Leona Trotskog u Meksiku, u kolovozu 1940., udarcima čekićem za razbijanje leda u lubanju. Babicha su Hrvati u Kenastonu smatrali ludim “komunjarom”.

Jedan Hrvat iz Kenastona imenom John Thompson, a porijeklom Ivan Tomljenovich, doveo je brojne Hrvate u Kanadu kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina ovog stoljeća. On je bio zaposlen pri kanadskoj željeznici, tj. kod “Canadian Pacific Railroad”, a živio je nekoliko godina u Zagrebu. Kao tumač John je odaslao mnoge Hrvate u Kanadu, a jedan je od njih bio poznata osoba u Calgaryju, pokojni Nick Yurchevich, koji je u svojem životu sagradio 28 crkvi u Alberti.

Predratni je val hrvatskih useljenika završio negdje oko 1930., kad je bilo u svemu oko 70 ruralnih obitelji i nekoliko stanovnika u gradovima u Saskatchewanu.

Useljavanje nakon Drugog svjetskog rata

Prema popisu pučanstva iz 1991., vjerojatno je više od 380 Hrvata u Saskatchewan uselilo nakon Drugog svjetskog rata. O ovoj grupi pisac ovih redaka nije našao nikakvih pisanih izvješća. Čini se da je u područje o kojem je ovdje riječ doselilo veoma malo Hrvata zbog sadašnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni. Ipak su tri mlade bosanske obitelji došle u Kenaston i bar jedna obitelj u Saskatoon.

Prvi useljenici na “divlji zapad” početkom prošlog stoljeća imali su težak život, ali su Hrvati bili dobro pripravljeni na takav život, jer su mnogi odrasli “u starom kraju” boreći se za opstanak na malim imanjima punim kamenja. Mnogi su otvrdnuli i dvogodišnjim obaveznim služenjem u austro-ugarskoj vojsci, a zatim su još izoštreni u najtvrđe ljude radom na željezničkim tračnicama, u rudnicima ili u američkim kamenolomima.

Dva Hrvata, koji su bili među prvim useljenicima, imali su sudske dokumente kao ubojice u samoobrani. Također djedu s majčine strane pisca ovih redaka ustrijeljen je mrtvac pao u krilo u Rochfortu, država Illinois. Godinama je kasnije kanadska tajna policija ispitivala o tom slučaju. Također je i djed s očeve strane pisca ovog teksta bio šokiran kad je – dok je radio na željezničkim tračnicama u južnim državama – predradnik pucao i ubio radnika crnca, koji eto da nije dosta dobro obavljao svoj posao. Jedan se od autorovih praujaka u vrijeme posla na Connaugh Tunnel u Roger’s Pass u Britanskoj Kolumbiji razljutio na svog šefa, lupnuo ga lopatom i misleći da ga je ubio pobjegao k svojem šurjaku na farmu u Bladworth, gdje se skrivao sve do Prvog svjetskog rata, a onda je za stalno odselio u Bosnu.

Prije Prvog svjetskog rata u Saskatchewanu je bilo dopušteno posjedovati oružje i čak ga nositi za slučaj samoobrane. Obojica su piščevih djedova imali samokrese, a predmnijevam da je to bila opća pojava među hrvatskim doseljenicima prije Prvog svjetskog rata.

Usprkos grubom i nepodobnom zapadu na kojem su se smjestili Hrvati, bili su to uglavnom plemeniti i mirotvorni ljudi, željni da otpočmu novi život. Kada je izbio Prvi svjetski rat mnogi su Hrvati iz drugih dijelova Kanade – jer su bili smatrani Austrijancima – bili strpani u logore; Hrvati u Kenasonu bili su toga pošteđeni. Bilo je to zbog mjesnog političara liberalne stranke i budućeg saborskog zastupnika glasovita zbog svog domoljublja. On se zvao J. Fred Johnston, koji je među Hrvatima imao mnogo prijatelja, a i zbog toga što su Hrvati glasovali za liberale tijekom mnogo godina, sve dok nije na scenu stupila socijalistička stranka, kasnije preobražena u “Novu demokratsku stranku”, 1930-ih godina.

Rani su hrvatski doseljenici bili suočeni s istim općim sudovima, razdorima i tragedijama kao i drugi rani doseljenici, posebno oni koje je prije 1918. zahvatila epidemija gripe te oni koje je zahvatila gospodarska kriza 1930-ih godina.
Prateti i pratetku pisca ovog teksta, kad su došli na svoje jadno i vjetrom ofureno imanje 1924. – kako su nekih šezdesetak godina kasnije razmišljali – učinilo se da su došli na kraj svijeta. Tu se nije ništa moglo vidjeti osim trave i po kojeg drveta. Nedostatak liječničke pomoći bio je izvor veoma dirljivih i tužnih situacija. Nekoliko žena je umrlo pri porodu, a to je bio i slučaj s bakom pisca ovih redaka, godine 1917. Dvije su hrvatske obitelji na području Kenastona bile gotovo potpuno istrijebljene tadašnjom pošašću tuberkuloze, a svih pet članova neke druge obitelji su umrli. U jednoj je obitelji šestero od dvanaestero djece umrlo u doba ranog djetinjstva.

Većina hrvatskih tadašnjih žena u Kenastonu rodile su od sedmero do dvanaestero djece i što je začuđujuće – osam od tih žena je doživjelo dob od devedeset godina. Neke su obitelji prošle kroz tragediju samoubojstva. U jednom se slučaju to dogodilo tako da je osoba sebi prerezala vrat pilom.

Hrvati su se dobro integrirali u engleskogovoreće susjedstvo i često su s njima razvijali duboka prijateljstva. Svejedno se pisac ovih redaka sjeća kako je šakama obračunavao s gradskom djecom jer su ga zvali “bohunk”, pogrdnim nazivom za slavenske useljenike. Tvrđi bi hrvatski seoski dječaci uvijek dobili bitku.

Prvi Hrvati u Kanadi obećali su svojoj djeci bolji život

Prvi val Hrvata koji su došli otkriti Kanadu, naseliti se i smjestiti u toj zemlji bili su zdravi i robustni, a opisivani su kao “kolumbusari” (što znači oni koji su došli s Columbusom), “Amerikanci” (oni koji su bili u Americi) i pustolovi u okvirima velike sredozemne tradicije već od Odiseja, te borci za sreću. Taj […]

Među Hrvatima se govorilo kako Engleze zovu “žvakonje”, jer su mnogi od njih žvakali duhan. Hrvati su težili tomu da stvore što čvršće prijateljstvo s rodbinom, običajnim nedjeljnim posjetama nakon mise te večernjim posjetama koje su zvali “prelo”.

Kenneth Beckie, Hrvatski etnički institut