U raspetim okolnostima uspio je postati umjetnik svjetskog glasa

Zdravko Dučmelić rođen je 17. srpnja 1923. u Vinkovcima, u ravnoj i plodnoj Slavoniji, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Godine 1941. otišao je u Zagreb studirati na Akademiji likovnih umjetnosti. Ratni vihor zahvatio je njegov mladi život te je bio mobiliziran u hrvatsku vojsku, a na kraju rata s tisućama drugih Hrvata povukao […]

Tako je naš Eduard, rođeni Amerikanac, stigao u Dubrovnik kada mu je bilo pet godina. Tamo je završio osnovnu i srednju naobrazbu, zatim je studirao medicinu u Beču i diplomirao 1908. Posebno ga je zanimala patologija te je postao mladi asistent na Medicinskom fakultetu u Beču.

Istovremeno je bio suradnik na bečkom Patološkom institutu Vojne bolnice i objavljivao znanstvene članke. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je nekoliko godina vojni liječnik u austro-ugarskoj vojsci, a 1917. postao je profesorom patologije na bečkom sveučilištu.

Godine 1920. odazvao se pozivu američkog isusovačkog Sveučilišta Marquette u Milwaukeeju, Wisconsin, i tamo preuzeo Katedru patologije, bakteriologije i forenzičke medicine. Kao veliki stručnjak na polju forenzike, doc Milo, kako su ga tamo zvali, u Americi je otpočeo kriminalističku patologiju kao novu granu medicine i jedan je od utemeljitelja udruge International Academy for Forensic Medicine. Ali osim što je bio djelatan i uspješan u svojoj profesiji sudjelovao je u životu i radu hrvatskih doseljenika u toj zemlju.

Dok je većina odlazila u američke rudnike i gradove pune dima i tvornica, on je odabrao Afriku. Ipak, povratkom u Požegu život mu se zakomplicirao

Biti istraživač nepoznatog (nama) svijeta može se biti iz različitih razloga: bogatstvo, znanost, znatiželja, avanturizam… Čovjek o kojem ću s vama podijeliti nekoliko riječi nije pošao u „Novi svijet“, kamo su mnogi Hrvati (i drugi) tada išli, nego u Afriku. Vjerojatno mu je ona bila čarobnija i pustolovnija nego američki rudnici ili gradovi puni dima […]

Godine 1932. dr. Miloslavić se vratio u domovinu i postao šefom Katedre za sudsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je osnovao u svijetu poznati Institut za sudsko vještačenje. Predavao je i pastoralnu medicinu na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu da bi budući svećenici bili bolje pripremljeni za rad s bolesnicima. Bio je veliki protivnik pobačaja i eutanazije.

Kao znanstvenik svjetskog glasa dobivao je razne počasne titule i bio pozivan da dođe predavati i istraživati na više sveučilišta, ali on je ostao u Hrvatskoj i postao dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a zaslužan je i za osnivanje Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Kao svjetski poznatog vještaka za sudsku medicinu Međunarodni Crveni križ pozvao ga je (1943.) da bude član povjerenstva za istraživanje masovnog zločina u Katynskoj šumi gdje je sovjetska tajna služba pobila više od 21 tisuću poljskih časnika i intelektualaca u ožujku 1940. godine. Zbog sudjelovanja u istraživanju zločina kod Katyina, jugoslavenski sud ga je poslije rata osudio na smrt u odsutnosti.

Član slavne hrvatske obitelji Mažuranić živio je više od 50 godina za jedan poseban trenutak

Danas ću vas upoznati s jednim članom slavne hrvatske obitelji Mažuranić. Banov nećak i krsno kumče Ivane Brlić-Mažuranić bio je Božidar Fedor Mažuranić – časnik hrvatske ratne mornarice, pisac, ilustrator, čovjek svestrana znanja, a povrh svega dobar čovjek i domoljub. Fedor (krsno ime Božidar) rođen je 1920. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađao je […]

Krajem 1944. godine, prof. dr. Miloslavić se vratio u Ameriku i predavao sudsku medicinu na sveučilištu u St. Louisu, Missouri. Tijekom jednog međunarodnog znanstvenog simpozija zatekla ga je nagla smrt 11. studenog 1952. u Madridu. Njegovi zemni ostaci pokopani su u St. Louisu. Svojim radom i znanjem obogatio je obje svoje domovine i svijet.

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Krsno mu je ime bilo Mile. Rodio se 25. veljače 1897.u Grudama, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu kod otaca franjevaca, gdje je stupio u Franjevačko sjemenište. Haljinu asiškog siromaha uzeo je 6. srpnja 1915. na Humcu.

Filozofske nauke i teologiju završio je u Mostaru, Beču i Innsbrucku. Zaređen je za svećenika u svom Mostaru 1923. Prve godine svog svećeničkog života proveo je kao župni pomoćnik na Širokom Brijegu od 1924. do 1928., kada je pošao u daleku Ameriku među hrvatske iseljenike, koji su bili oskudni sa svećenicima.

Njegova prva radna postaja u Novome svijetu bila je u South Chicagu, na župi Presvetog Srca Isusova, gdje je stigao 1928. i tu marljivo radio sve do svojeg premještaja u Steelton, Pa. krajem 1929. U Steeltonu je proveo samo tri mjeseca, jer su ga trebali za župnika u gradu Sharonu, gdje je ostao do rujna 1931. Iste godine fra Špiro je ponovno došao u South Chicago, na hrvatsku župu Presvetog Srca Isusova i tamo je uspješno radio sve do ožujka 1947.

Nakon 16-godišnjeg djelovanja u South Chicagu, došao je župnika na hrvatsku župu sv. Josipa u St. Louisu, državi Missouri. Ondje je proveo 21 godinu u duhovnom i materijalnom pridizanju te župe, kao njezin župnik i obnovitelj. Župske zgrade u St. Louisu bile su velike, ali trošne. Fra Špiro je nastojao, da ih sa svojim župljanima što bolje obnovi, adaptira župnim potrebama i po mogućnosti modernizira. Bio je to dug i težak posao koji je tražio mnogo strpljivosti i dobre volje. Ali fra Špiro nije od njega bježao. Moglo ga se vidjeti danonoćno, gdje sav zaprašen, ide od zgrade do zgrade, i od jednog radnika do drugog, dajući upute i nove ideje za rad. Volio je svoju hrvatsku župu i često se morao za nju boriti s gradskim i crkvenim vlastima.

Uz svoj župnički posao, fra Špiro je uvijek našao vremena i za potrebe novih hrvatskih doseljenika. Tražio je za njih posao i stan na sve strane. Iako nije bio politički aktivist, uvijek je bio iskreni hrvatski rodoljub i pomagao sve, što je bilo na dobro hrvatskog naroda.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

I kao osoba, fra Špiro je bio vrlo zanimljiv i neobičan. Često neortodoksan u svojim shvaćanjima i nepopustljiv u svojim uvjerenjima. Raspolagao je dobro engleskim jezikom i bio iznadprosječne inteligencije. Ali ponekad rastresen i zaboravan. To je dovodilo nekada i do smiješnih zgoda. Tako je u South Chicagu, jednom zgodom, kupio u dućanu pola galona sladoleda i stavio ga na sjedište automobila koji je bio parkiran pred ulazom. Sjetio se da ima još nešto kupiti, pa se vratio u dućan. U međuvremenu, uto sa sladoledom je otišao, jer nije bio fra Špirin.

I ja sam osobno doživio jedan zabavan slučaj. Fra Špiro, fra Anselmo Slišković, fra Vitomir Naletilić i ja bili smo na našem godišnjem odmoru. Da prođemo povoljnije, unajmili smo jedan stariji stan s kuhinjom, i sami priređivali jelo. Jednog dana pošli smo fra Špiro i ja nabaviti namirnice u super marketu. Išli smo zajedno od police do police i uzimali što nam se činilo potrebnim. Fra Špiro je nešto opazio, uzeo neke stvari i, umjesto da ih stavi u naša kolica, počeo ih stavljati u kolica jedne mlade gospođe s djetetom u ruci. Zgrabio je njezina kolica i počeo ih voziti prema meni. Dobra gospođa je samo mirno sa smiješkom gledala… Kada je fra Špiro dotjerao kolica do mene, vidio je da je pogriješio i ispričao se ovoj dami. Drugi, koji su to promatrali, slatko su se nasmijali.

Fra Špiro je ostao na službi u St. Louisu do rujna godine 1968., kada je na svečanoj priredbi rekao zbogom svojim župljanima i krenuo za Gulf Breeze u Floridu, gdje je bio naš samostan svetog Franje. I tu je gotovo redovito pomagao svoju braću franjevce u njihovom radu na zrakoplovnim bazama u Hurlburtu i Eglinu, kao i u samom gradu Pensacoli. Floridska klima pogodovala je njegovu zdravlju. To i povjerenje, koje je imao u tamošnje liječnike u liječenju svojih očiju i šećerne bolesti, uvjetovali su njegov boravak u Pensacoli i nakon zatvaranja našeg samostana u Gulf Breezu. Uz dozvolu svog starješine, fra Špiro je ostao u Pensacoli sve do svoje smrti.

Smrt je nastupila od infarkta ili srčanog napadaja. Svečani sprovod za fra Špiru obavljen je u hrvatskoj crkvi Srca Isusova u South Chicagu 30. ožujka, a ukop u Holy Sepulcher groblju gdje su pokopani hrvatski franjevci, koji su umrli u Americi.

Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku […]

Brate Špiro, uvijek si bio u nekoj žurbi, pa je i Tvoj odlazak s ovog svijeta Nebeskom Ocu bio nekako iznenadan i brz. Neka Te naš Nebeski Otac nagradi za sve dobro, što si učinio nama i hrvatskim doseljenicima. Počivao u miru i do viđenja!

Vjekoslav Bambir, Hrvatski katolički glasnik 1979.

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

“U Ameriku sam ustvari otišao da ne moram u rat. Bilo mi je tek 17 godina kada su me pri kraju prvog rata povukli u mornaricu. No, nisam dugo ostao: pobjegao sam u ‘zeleni kadar’, u Trstu se ukrcao na brod i zaplovio kao mornar u Jacksonville u Ameriku. Kada smo drugi put prešli Atlantik napustio sam brod i ostao u Philadelphiji. Neko sam vrijeme živio i u New Yorku, a 1920. godine skrasih se u St. Louisu”, ispričao je Tom u intervjuu 1973. godine.

Upravo u ovom gradiću Tom Pivac je prvi put izišao u boksački ring i otkrio u sebi sposobnost i snagu vrsnog borca. Kršni doseljenik s otočića Krapnja, postojbine poznatih spužvara i ronilaca, ubrzo je svratio na sebe pozornost i menadžera i publike. Iz godine u godinu postizao je sve veće uspjehe, pobjeđivao poznatije protivnike i njegova je popularnost rasla. U Americi, domovini boksa, značilo je to mnogo. Ime ovog hrvatskog iseljenika sve češće se pojavljivalo na stranicama novina, o njemu su novinari pisali kao o “kralju nokauta” (The Croatian K.O. King) i proricali mu veliku budućnost.

“U devet godina koliko sam nastupao kao profesionalac imao sam 86 borbi. Izgubio sam samo 14 – i to nijednu nokautom. Prvi su mi nastupi bili u St. Louisu, a poslije su me zvali u New York, Chicago, Milwaukee, Minneapolis, New Orleans i mnoge druge gradove u Americi. Izvan SAD-a borio sam se samo u Kanadi, u Torontu”, dodao je naš sugovornik.

Ovo morate pročitati! Zbog Marije je zakasnio na brod iz Australije. Stvari su otišle, a on je ostao cijeli život

Da ima i da je bilo svakakvih kraljeva na svijetu, to je stara stvar. Ali da postoji kralj rajčica, to baš i nije tako poznato. Pa ipak, takva titula pripala je jednom našem Dalmatincu, iz Igrana, koji je od 1930-ih živio u Australiji. Kako je Jack Lulic, o kojem je riječ, postao “King of Tomatoes”, […]

Dok smo razgovarali, ovaj vitalni 73-godišnjak krupnih šaka i karakterističnog spljoštenog boksačkog nosa prebirao je po albumu u kojem su brižljivo nalijepljeni novinski članci s osvrtima na njegove borbe, brojne pobjede i vrlo rijetke poraze.

“To su mi bili najpoznatiji protivnici u ringu: Jim Bean iz Oklahome, Frank Burman iz St. Louisa, Joe Wood, prvak Australije, Eddie O’Day iz Philadelphije, Chuck Wiggins iz Indiane, Jerry Sulivan iz Chicaga… Da, boksao sam nekoliko puta i s poznatim Jackom Adamsom, prvakom američke vojske, koji je bio izazivač Dempseyja. Pobijedio sam Adamsa tri puta”, naglasio je Pivac.

Kada je 1931. Tom Pivac objesio rukavice o klin, ni tada nije napustio boks. U St. Louisu osnovao je “Croatian Club” u kojem je kao trener odgajao mlade boksače, uglavnom djecu naših iseljenika. Bio je aktivan i u Odsjeku broj 50 Hrvatske bratske zajednice u St. Louisu, posebno u vrijeme Drugog svjetskog rata. U posljednjih dvadesetak godina češće je dolazio u posjet domovini, a tada redovito obiđe i svoj rodni Krapanj.

Upoznajte prvog Hrvata na australskoj poštanskoj marki. Imao je teško djetinjstvo, no riječi jednog franjevca pratile su ga cijeli život

Povodom dva stoljeća djelovanja, Australska pošta zaslužnim je građanima dodijelila medalje. Priznanja su predstavljena 2009. godine u prisutnosti mnogih uglednika iz političkog i javnog života Australije. Od 250 odlikovanih izabrano je samo deset čije su slike otisnute na prigodnim poštanskim markama. Među njima je bio i hrvatski iseljenik Vinko Romanik koji je rođen u Martinu […]

“Tamo mi je korijenje i to nikada neću zaboraviti”, istaknuo je na rastanku Tom Pivac.

Hrvatska matica iseljenika, 1973.