Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Potisni faktori uglavnom su bili nepovoljna gospodarska situacija te politički progoni i marginalizacija, ali i neki drugi, poput avanturizma. Znatan dio iseljenika kvalitetniji i sigurniji život potražio je u prekomorskim zemljama, dok je zapadna Europa postala novi dom za jedan dio političkih izbjeglica te ekonomskih emigranata ponajviše u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, odnosno za postojanja komunističke Jugoslavije.

Savezna Republika Njemačka postala je utočište za dio političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata, kao i odredište daleko većeg broja Hrvata koji su od početka 1960-ih godina stizali kao radni migranti na tzv. privremeni rad.  Hrvati iz te dvije kategorije – političke izbjeglice te radni migranti, čiji je ostanak u inozemstvu sve više gubio karakter privremenosti, imigrirali su i u Švedsku, državu na sjeveru Europe s dugom tradicijom parlamentarizma i propulzivnim gospodarstvom, koja je nudila ono što nisu imali u domovini – mogućnost nesmetanog političkog i društvenog djelovanja te zaposlenja i ostvarivanja bržeg napretka na društvenoj ljestvici. Iako ne postoje istraživanja o točnom broju Hrvata i njihovih potomaka u Švedskoj, procjenjuje se da ih je početkom 21. stoljeća bilo oko dvadeset tisuća.

Kao i diljem zapadnoga svijeta, i hrvatske političke izbjeglice u Švedskoj počele su tijekom 1950-ih godina djelovati na političkom planu s ciljem stvaranja samostalne i demokratske države, koje je bilo obilježeno snažnom antijugoslavenskom i antikomunističkom notom. Nadalje, Hrvati u Švedskoj tijekom 1960-ih godina počeli su se okupljati i na društvenom planu, dok se novi oblik organiziranja, ovoga puta u ozračju ograničene liberalizacije u domovini te s osloncem na domovinsku kulturnu instituciju – Maticu hrvatsku, pojavio 1970. godine sa stvaranjem Društva prijatelja Matice hrvatske „Matija Gubec“ (skraćeno – Društvo „Matija Gubec“, DMG).

Dočim su liberalno-nacionalna kretanja u Hrvatskoj nasilno zaustavljena otprilike dvije godine kasnije gušenjem pokreta popularno zvanog Hrvatsko proljeće, DMG je nastavio s djelovanjem, koje se sastojalo od upoznavanja švedske javnosti s represijom u domovini, zastupanja svojih članova i njihovih interesa pred raznim švedskim institucijama neovisno od Jugoslavije te raznih akcija i manifestacija kojima je cilj bio očuvati hrvatski nacionalni identitet hrvatskih useljenika i njihovih potomaka.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Želeći biti još učinkovitije u spomenutim i sličnim naporima, DMG je poveo akciju okupljanja hrvatskih organizacija i društava u Švedskoj koja su bila demokratski orijentirana te se bavila kulturnom i športskom aktivnošću. To se nastojanje uobličilo kroz stvaranje Saveza hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava u Švedskoj godine 1978. Naziv organizacije na švedskom jeziku glasio je Kroatiska riksförbundet, a sljednik spomenute organizacije postoji i danas te djeluje pod imenom Savez Hrvatskih Društava Švedska (Kroatiska Riksförbundet Sverige). Kolokvijalno se nazivao Hrvatski savez.

Uz neke hrvatske političke emigrante u Švedskoj, većinu članova Hrvatskog saveza činili su radni migranti hrvatske nacionalnosti, koji nisu željeli sudjelovati u radu tzv. jugoslavenskih klubova, koji su djelovali u okviru Jugoslavenskog saveza, paradržavne organizacije jugoslavenskoga komunističkog režima, koja je služila za nadzor, kontrolu i osiguranje utjecaja među jugoslavenskim građanima na tzv. privremenom radu u inozemstvu. Dakle, Hrvatski je savez služio i kao obrana od raznih oblika represije jugoslavenskoga komunističkog režima, kako tijekom boravka članova HS-a u Jugoslaviji, tako i u Švedskoj. Doista, neki od hrvatskih imigranata bili su izloženi pritisku i demonizaciji od strane jugoslavenskoga režima u svojoj novoj domovini, uglavnom kroz aktivnosti jugoslavenskog veleposlanstva i konzulata, ali i od strane jugoslavenskih obavještajnih službi. Iako nominalno nepolitička organizacija, Hrvatski savez zalagao se za poštivanje ljudskih i nacionalnih prava u Jugoslaviji. Jedan od aspekata ove vrste aktivnosti bilo je informiranje švedskih političara i javnosti o progonu hrvatskih disidenata ili o mučenju hrvatskih političkih zatvorenika.

Jedna od težnji Hrvatskoga saveza bila je i što bolja integracija hrvatskih useljenika u švedsko društvo, uz istodobno očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Govoreći o potonjem, velika se pozornost posvećivala očuvanju i prezentiranju kulturne tradicije, posebno u vidu godišnjih manifestacija koje su okupljale velik broj sudionika i gledatelja, a nazivale su se Smotre hrvatske kulture. Iako je ustavom Socijalističke Republike Hrvatske hrvatski književni jezik definiran kao službeni jezik, pa se onda koristio i za poučavanje u školama, u dopunskoj nastavi za djecu radnih migranata u zapadnoj Europi, pa tako i u Švedskoj, koristio se srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. Pored toga, hrvatskoj je djeci često nametana njegova tzv. istočna, srpska varijanta. Hrvatski se savez pak u nizu slučajeva uspješno izborio da se za učitelje dopunske nastave izaberu njegovi članovi, koji su hrvatsku djecu podučavali na hrvatskom književnom jeziku. Uz to, Hrvatski savez zalagao se za korištenje hrvatskoga književnog jezika u Švedskoj i na drugim poljima, primjerice u komunikaciji švedskih državnih institucija s hrvatskim useljenicima. K tome, imao je značajnu ulogu u tome što je došlo do izdavanja zasebnog, hrvatsko-švedskog rječnika, a ne samo srpskohrvatsko-švedskog, kako je bilo planirano prvobitno.

Koncentrirajući se na značaj Smotre hrvatske kulture za Hrvate u Švedskoj, njihov je cilj bio dvostruk. Jedan od njih bio je okupljanje hrvatskih društava razasutih po ogromnim švedskim prostranstvima i osvještavanje o potrebi zajedničkih nastupa. Ovi događaji bili su od velike važnosti za članove Hrvatskog saveza, posebno za one iz manjih švedskih gradova gdje je bilo relativno malo Hrvata, u usporedbi s, primjerice, Göteborgom ili Malmöem, jer su doprinosili društvenoj koheziji i sprječavali ili usporavali asimilaciju. Također, impresivan program pjesama, plesova i recitacija, izložbi rukotvorina i slično poslužio je da švedskim gostima dade predodžbu o hrvatskoj kulturi, ali je istodobno služio i kao iskaz ozbiljnosti djelovanja Hrvatskoga saveza u odnosu na švedske institucije. Povremeno su sudjelovali čak i švedski folklorni ansambli, a bili su pozvani i švedski umirovljenici.

Nastup na Smotri hrvatske kulture bio je posebno važan za djecu i mlade, u kontekstu izgradnje i očuvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Svaka Smotra hrvatske kulture bila je rezultat cjelogodišnjih priprema hrvatskih, prvenstveno kulturnih društava, koja su zauzimala značajan dio slobodnog vremena njihovih članova. Pritom je važno istaknuti ulogu instruktora i učitelja, prvenstveno onih koji su radili s djecom i mladima, jer su uglavnom bili samouki i nisu bili plaćeni za taj ogroman trud i ulaganje slobodnog vremena. Stoga je Smotra hrvatske kulture bila rezultat ogromne količine idealizma i žrtve Hrvata u Švedskoj.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Na prvoj Smotri 1980. godine sudjelovalo je oko 100 izvođača pred skromnom publikom od oko 500 Hrvata. Sljedeća, održana 3. listopada 1981. u Göteborgu, bila je daleko posjećenija. Prema Hrvatskom glasniku, časopisu kojega je izdavao Hrvatski savez, prisustvovalo je oko 2000 ljudi, od kojih je nastupilo oko 300, uglavnom mladih i djece. Spomenuti izvor sugerira da je Jugoslavenski savez pokušao ishoditi zabranu Smotre, ali nadležne švedske vlasti nisu uslišile taj zahtjev. S druge strane, čini se da je jugoslavenska strana uspjela utjecati na neke novinare, budući da nisu bili prisutni oni koji su izvještavali o tzv. imigracijskim pitanjima.

Ipak, o događaju su izvijestili neki lokalni švedski mediji. Važno je reći i da su u ovoj manifestaciji sudjelovala i neka hrvatska društva koja nisu bila dio Hrvatskoga saveza, pa je Smotra hrvatske kulture povezivala nacionalno osviještene Hrvate u Švedskoj, koji su inače bili podijeljeni po ideološkim, političkim ili drugim linijama. Jutarnji dio programa uključivao je sportska natjecanja (nogomet, stolni tenis, šah), izložbu rukotvorina i knjiga. Kulturni dio održan je poslijepodne, u trajanju od čak četiri i pol sata, dok je na kraju događaja odana počast dvojici Hrvata koje je u Švedskoj pogubila jugoslavenska obavještajna služba – Miji Lijiću i Stipi Mikuliću. Godine 1987. jugoslavenska obavještajna služba, koja je ponekad znatno podcjenjivala brojke, izvijestila je da je festivalu prisustvovalo oko 1500 posjetitelja i 200 izvođača te da je nogometni klub „Croatia“ iz Malmöa odigrao prijateljsku utakmicu s veteranima trofejnog švedskog kluba „Malmö“.

Svake godine vodstvo Hrvatskog saveza izabralo bi jednu javnu osobu koja se tijekom protekle godine posebno zauzela za hrvatske useljenike te joj dodijelilo naslov „počasnog Krabata“ (krabat na starošvedskom znači Hrvat, a na modernom švedskom nestašan mladić), kao i značku tada zabranjene Matice hrvatske u domovini, s lovorovim vijencem. Brojni švedski političari i javne osobe, prvo s lokalne razine, a zatim sve češće i osobe iz vrha javnog života, prisustvovali su Smotrama, kojima je tako rasla važnost. Među istaknutim „Krabatima“ bili su zastupnik SDP-a u parlamentu i sindikalni dužnosnik u tvornici Volvo Ralf Lindström, jedna od vodećih osoba Liberalne stranke Andres Küng, ministrica obrazovanja Ulla Tillander iz Stranke centra te poznati publicist, stručnjak za vanjsku politiku i predsjednik švedske podružnice Paneuropske unije Arvid Fredborg.

Među počasnim Hrvatima najpoznatiji je bio predsjednik Liberalne stranke Bengt Westerberg, koji je počasnu titulu primio na smotri 1988. godine i tom se prilikom susreo s Vladimirom Šeksom, hrvatskim disidentom i potom jednim od vodećih hrvatskih političara 1990-ih. Kako je zbog prihvaćanja ove titule prema Westerbergu praktički preko noći proradio cijeli sustav laži i obmana koje je lansirao Jugoslavenski savez, pokazalo se do koje mjere je ta organizacija djelovala kao ekspozitura beogradskih vlasti.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

Zaključno, Smotre hrvatske kulture bile su najznačajnija manifestacija Hrvata u Švedskoj tijekom 1980-ih godina, u situaciji kada nije postojala samostalna hrvatska država, dok ih je ona iz koje su iselili – komunistička Jugoslavija – diskriminirala i progonila. Njihova organizacija činila je značajan dio cjelogodišnjih aktivnosti članova hrvatskih društava, a kroz ovu manifestaciju bili su najvidljiviji raznim švedskim institucijama, državnim dužnosnicima, političarima, intelektualcima i javnosti. O značaju Smotre hrvatske kulture možda najbolje svjedoči činjenica da se ona održava i danas.

Povratnica iz Australije: Mi iseljenici imamo tu jednu bolest – svaki dan živiš dva života!

Zbog obitelji je otišla iz Hrvatske, a u nju se vratila zbog sebe – tako bi se mogao ukratko opisati put Branke Ćubelić, Hrvatice iz Australije s kojom smo imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, a koja nam je dopustila da malo zavirimo u njezin život i sve što ju je obilježilo. A […]

Ova važna, ali zanemarena vrsta u Hrvatskoj dobila je priliku upravo uz Doru Šimičić i Kristiana Perezu. Njihovu četveročlanu obitelj krasi i činjenica što se radi upravo o povratnicima iz Švedske, dalekog i hladnog Stockholma kojeg su prije tri godine zamijenili otočkim životom na kojem su i odrasli.

U sklopu serijala o povratnicima, ova skladna obitelj ispričala nam je zašto su se odlučili za ovu veliku životnu promjenu, kada je njihov stariji sin imao tri mjeseca. U kratkim crtama, govore nam, život u Švedskoj bila je borba…

‘Nešto je kvalitetnije kod nas’

“Iako se radi o stvarno uređenoj državi, život nije lagan, posebno na početku. Radili smo razne poslove od konobarenja, čišćenja, rada u noćnom klubu… Ja sam najviše radila u vrtiću, a Kristian u firmi za selidbu. Upoznali smo super prijatelje s kojima smo i danas u kontaktu tako da smo se slobodnim danima družili ili istraživali grad i okolicu”, objasnila nam je Dora.

“Razlog dolaska natrag i motivacija za opet novi početak je neobjašnjiva. Postoji nešto što je ipak kvalitetnije kod nas i smatramo da je to važnije u životu”, dodala je naša sugovornica.

A ubrzo pri povratku odlučili su se ostvariti san o kojem su razmišljali od djetinjstva. Za sve one koji su pogađali, to je upravo bila nabavka magarca, ali ne u “opegeovske” svrhe…

Povratkom u Hrvatsku ispunila san svoga oca: Mjesec dana sam samo plakala

Nakon godina slušanja o zemlji svojih predaka, rodom Čileanka Dragica Vukelić posvetila se promicanju hrvatske zajednice i kulture u dalekom Santiagu de Chile. Uz povremene dolaske u Hrvatsku prema kojoj gaji jake emocije, Dragica je prije nekoliko godina i ispunila obećanje svog preminulog oca Jose: na 300-ak stranica napisala je knjigu nadahnutu njegovim životom. U […]

“Volimo provoditi vrijeme vani pa smo planirali imati magarca za ljubimca, prijatelja kojeg bi trenirali za dječje jahanje. Vrijeme se mijenja i tako se broj magarca na otoku jako smanjio, populacija mu je znatno pala. Prvo su naši prijatelji htjeli vidjeti magarca pa se vijest proširila i tako je bilo sve više zainteresiranih. Osim što nam je bilo drago upoznavati ljude s magarcem, posebno one najmlađe, još jedan razlog proširenja farme je bilo mlijeko. Znali smo da je zdravo pa smo prvenstveno htjeli imati za naše potrebe. Tako da smo u kratkom vremenu imali sedam magarca”, otkrila nam je Dora.

A koliko je danas veliko to životinjsko carstvo OPG Kanata? Osim primorsko-dinarskih magaraca, istarskih magaraca i dva minijaturna magarca koja su stigla iz Nizozemske, obitelj ima i još četiri patuljaste koze, ali i dvije ovce koje su spasili. Ovo veselo društvo nadgledavaju i dvije mačke, a kako oni svi provode dane vidljivo je svima i na društvenim mrežama na kojima obitelj redovito objavljuje “crtice” iz svog života…

“Kada nešto voliš i ispunjava te, ništa nije teško. Na farmi uvijek ima posla i nikada se neće završiti jer ideje samo dolaze tako da odradimo ono što je obavezno, a ostalo koliko se stigne. Uz dvoje male djece i 19 životinja život nije dosadan. Pokušavamo što više vremena provoditi vani tako da su i djeca to poprimila od nas i jako su sretna kad smo u prirodi”, napomenula je Dora.

Miljenik među mnoštvom

Mlađi sin još je možda premalen da bi imao svoga miljenika, ali zato stariji točno zna koju životinju voli najviše. To je, ponovno ste pogodili, jedan od magaraca…

“Sve aktivnosti napravimo zabavnima, ali najviše od svega što stariji sin voli raditi je voditi magarca na povodac”, prepričala nam je.

Vratila se zbog Božića, a ostala zbog domoljublja

Postupno i neplanski – tako bi se mogao okarakterizirati povratak više hrvatskih iseljenika s kojima smo razgovarali u sklopu serijala o povratnicima. Među njima je i Marina Deur, Hrvatica rođena u São Paulu koja je podijelila svoja iskustva o povratku 1990., nakon što ju je na preseljenje potaknuo Zagreb kojeg vidjela u svom punom sjaju, […]

Inače, vrijedno za spomenuti, magarci se smatraju jednim od najstarijih domaćih životinja koje uz ljude žive već oko šest tisuća godina. Iako je ova vrsta tijekom povijesti imala veliku važnost za seljake i vjernike, s godinama njihova popularnost znatno je opala zbog razvoja poljodjelstva u kojoj su njihovu ulogu zamijenili strojevi. Ipak, prema podacima Ministarstva poljoprivrede o stanju poljoprivrede, njihov broj u Hrvatskoj znatno je počeo rasti od 2016. godine. Do 2021. godine njihova brojka povećala se za čak 84 posto, pa je tako njihov broj tada iznosio 5.269, a moguće je kako je danas ta brojka i veća…

“Naši posjetitelji su jako zadovoljni našom farmom, a posebno ih oduševi koliko su pitome životinje. Ima puno njih koji se prvi put susreću sa životinjama ili starijih ljudi koji su htjeli opet vidjeti magarca nakon dugo godina. Dolaze nam zanimljivi ljudi koji vole prirodu i životinje i ugodno je s njima pričati”, napomenula je naša sugovornica, čija obitelj je sada, govori nam, zadovoljna sa svime što su učinili…

“Troškovi za farmu na otoku su veliki, prihode imamo tijekom ljetnih mjeseci tako da trenutačno ne planiramo širiti farmu. Država daje poticaje za čistokrvne magarce i mi smo zahvalni na svakoj pomoći. Inače sve radimo sami, imamo obitelj koja uvijek uskoči za pomoć tako da se trudimo da bude na kraju godine plus. Hoće li se od farme jednog dana moći živjeti ili ne, pokazat će vrijeme”, ustvrdila je.

U ove tri godine koliko je obitelj imala prilike živjeti i raditi s magarcima, priznala nam je Dora, bilo je dovoljno da znaju da bez obzira na lokaciju njihova doma – bio to ponovno Stockholm, i dalje Rab, ili pak neka treća lokacija, oni bez svojih mezimaca nigdje ne idu!

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

“Sigurno znamo da ćemo uvijek imati bar jednog magarca, živjeli mi na Rabu ili se vratili u Švedsku. Trenutačno imamo ispunjen život i zbog toga smo sretni”, zaključila je Dora Šimičić.

urednik projekta: Ivan Ril

Ni 30 godina nakon osamostaljenja Hrvatske nema otkupa knjiga autora iz dijaspore

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu održana je 12. svibnja polemička tribina Bez cenzure propitujući temu „Kako se brinemo za hrvatske pisce u iseljeništvu?“, koju pronicljivo moderira književnica Lada Žigo Španić, a u raspravi su sudjelovali hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, književni povjesničar Đuro Vidmarović i publicistkinja migrantske literature Vesna Kukavica. U raspravu su se […]

Poznata hrvatska kroatistica i dijalektologinja, prof. dr. sc. Sanja Vulić, priredila je za tisak pjesme malo poznate čakavske pjesnikinje iz dijaspore, Vlaste Sindik-Pobor. Zbirka jednostavnog naslova „Pjesme“ urađena je vrlo pomno, stručno, s potrebnim znanstvenim rekvizitarijem i u kvalitetnoj grafičkoj i tehničkoj izvedbi. Prof. Vulić učinila je veliki napor izvlačeći iz zaborava zanimljivu i kvalitetnu hrvatsku poetesu koja je dugo godina živjela u dijaspori.

O tome profesorica piše u dva teksta: „Riječ urednice“ i u eseju „Pjesnikinja i prevoditeljica Vlasta Sindik-Pobor (1923. – 2010.)“. U svojoj uvodnoj riječi prof. Vulić naglašava: „Malo je kutaka na kugli zemaljskoj gdje ne živi barem jedan Hrvat i gdje se hrvatska riječ, ako i ne čuje glasno, šapće barem duboko skrovito u nekom srcu.“ I produžuje: „Bolna je i tjeskobna ta raspršenost hrvatskoga naroda, ali u toj boli ponekad ima i čudesne ljepote. Kako drukčije možemo opisati poetski žubor čakavštine drevnoga hrvatskog Vrbnika na otoku Krku, koja posebice milo zvuči na dalekome sjeveru Švedske, samo 100 kilometara južnije od Polarnoga kruga te čak 1000 km sjevernije od švedske prijestolnice Stockholma. U tom kraju bajkovitih bijelih polarnih noći, ali i dugih polarnih zima gdje studen caruje tri četvrtine godine, živjela je pjesnikinja i prevoditeljica dr. Vlasta Sindik-Pobor, liječnica u mirovini”.

Naša iseljenica u Švedskoj onamo je krenula početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sa svojim suprugom dr. Grgurom Poborom i sinovima Grgurom (Gregorom) i Brankom. Novi dom obitelj je pronašla u gradu Bodenu.

Dr. Vulić s pravom ističe kako bi ova iseljenička priča bila jedna od tisuću hrvatskih priča njima sličnih da Vlasta Sindik-Pobor nije svoju čežnju za Domovinom „pretočila u prelijepe stihove na vrbničkoj čakavštini, kao i one na hrvatskome standardnom jeziku“. I ne samo to, „zbog te čežnje počela je i prevoditi sa švedskoga jezika“.

Zahvaljujući književnoj teoretičarki i priređivačici knjige odabranih stihova dr. sc. Sanji Vulić doznajemo kako je Vlasta Sindik-Pobor „od mladosti bila sklona pjesništvu“. Naravno, pisala je na rodnoj vrbničkoj čakavštini, ali i na hrvatskome književnom standardu. Tako je nastavila i u zreloj životnoj dobi.

Pjesništvo iseljenice doista je prepuno tjeskobe zbog odvojenosti od domovine i svojevrsni je poetski krik koji, kako piše S. Vulić, „malo koga može ostaviti ravnodušnim“. Priređivačica ove knjige sabrala je sve pjesme Vlaste Sindik-Pobor koje nisu objavljene u njezinoj zbirci „Brince vrbenskih besed“, a koje su bile objavljene drugdje ili uopće nisu bile objavljene.

Upoznajte jednu od najneobičnijih osobnosti hrvatske emigracije, ali i hrvatskog domoljublja

Stanislav Geza Milošić (1926. – 1981.) osebujna je književna, novinarska i politička osobnost. Rođen je u Kraljevini Jugoslaviji pokraj Zagreba u selu Sveta Klara 1926., od oca gradišćanskog Hrvata i majke slavonske Šokice. Ova zanimljiva regionalna kombinacija na neki način odredila je njegov temperament, ali i životnu putanju. Vrlo rano iskazao je dar za pisanje […]

LIRSKI NEMIRI

Naša švedska književnica i liječnica prevela je s jezika svoje nove domovine na rodnu vrbničku čakavštinu švedski dječji roman „Emil“, Astrid Lindgren.

Zanimljivo nam je i to što je Vlasta Sindik-Pobor rođena u Zagrebu, a rano djetinjstvo provela je kod svoje bake po majci, Marije Vitezić, u Vrbniku na otoku Krku. U Zagrebu se školovala i maturirala 1941. godine. U Rijeci je studirala medicinu. Radila je u struci od 1962. do 1966. kada je pokrenula privatnu praksu u Crikvenici koju je vodila do 1972. godine.

Tada je, kako piše S. Vulić, „stjecajem neželjenih životnih okolnosti, u svojoj 50. godini života teška srca otišla u iseljeništvo sa suprugom i sinovima“. U Bodenu je radila kao liječnica od 1972. do 1988. godine. Nakon dolaska, odmah je prihvatila inkulturaciju i integraciju u švedsko društvo.

Vrlo brzo naučila je švedski jezik do književne razine. Nastavila se baviti i književnim radom na hrvatskome jeziku. Ostala je u neprestanoj vezi s rodnim Vrbnikom. Nakon umirovljenja vratila se u Vrbnik gdje je posljednjih godina života bila inicijatorica mnogobrojnih priredbi u ovome mjestu. Osim na švedskome jeziku, dr. Sindik-Pobor pisala je na talijanskome i francuskome jeziku. Nakon dolaska u Švedsku nastaje njezin cjelokupni iseljenički pjesnički opus.

U ovom dalekom gradu na sjeveru
o Božiću
ljudi u snijegu pale svijeće
da one budu treptavo sjajno cvijeće
njihovog kratkog dana.
(…)

U pjesmi Tuga za domovinom pod simboličnim označiteljem „stranac“ nalazimo stihove:

Ti si stranac
u srcima tuđih ljudi,
kao što si i svojima
postao dalek.
(…)

Slobodan si, stranče!
Lutaj i traži!
Nitko ne pita za tebe.

Ovi stihovi najbolje dočaravaju osjećaj usamljenosti naših iseljenika. Naša pjesnikinja prati zbivanja u domovini. U pjesmi „Mjesec nad morem“ nalaze se stihovi:

Ja volim Šveđanku
i narod
koji je imao sreću
da stoljećima živi u miru.
Dobro je
da još ima ljudi
koji ne znaju
kako je krvavo lice mjeseca
u strašnom ratnom piru.

Poezija Vlaste Sindik-Pobor može se promatrati na nekoliko razina. Jedna razina su njezini čakavski stihovi na vrbničkome govoru. Oni su estetski apsolutno zadovoljavajući, ali i lingvistički izazov. Druga razina njezine poezije pripada emocionalnom sklopu Hrvata koji su bili prisiljeni na napuštanje rodne grude. Treća razina je autobiografski sadržaj koji neposredno ili posredno prožima cijelo ovo književno djelo.

Prof. Vulić priložila je ovoj knjizi vrijedne fotografije iz života pokojne pjesnikinje, zatim popis objavljenih djela i članaka Vlaste Sindik-Pobor te radove o Vlasti Sindik-Pobor i o njezinim djelima. Ovome treba dodati i ostalu literaturu i usporedbena vrela te navođenje enciklopedije i leksikona u koje je uvrštena poezija Vlaste Sindik-Pobor.

Knjigu pjesama Vlaste Sindik-Pobor grafički je pripremila i objavila Sveučilišna tiskara d.o.o. Zagreb, a ocjeniteljice uvrštenih pjesama su Sanda Ham i Gordana Laco.

Sve je učinila za Hrvatsku, a onda se u nju nije mogla vratiti

Malkica Dugeč iz Stuttgarta najplodnija je suvremena hrvatska pjesnikinja u Njemačkoj, gdje je dobila azil nakon sloma Hrvatskog proljeća prije pedeset godina. Objavila je tridesetak knjiga pjesama i jednu knjigu proze. Malkica Dugeč spada po mnogočemu u književnike – fenomene. Rođena je 1936., što znači da je dobrano zagazila u treću životnu dob, ali i […]

U cjelini, djelo je ugodno i srcu i oku i može poslužiti kao primjer sličnim budućim autorskim pothvatima.

Jeno malo brince

Jeno malo brinčiće
vrbenskih besed
ke smo pozabili
i s kimi su se
naši stari
karali i veselili.
Če je mat kantala
kad smo se rodili,
če su sve ganali
kad su se ženili…
Če su kjeli,
čemu su se smeli…
Pašćili se Poji,
teško prišli na zelenu granu
„oja – na – a, lipu mažuranu“.
Rano su se stajali,
ves dan se pekli.

Đuro Vidmarović, Hrvatska matica iseljenika

U Beču krizmano 189-ero Hrvata

Tijekom dva misna slavlja koja je predvodio sarajevski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, svetu potvrdu u bečkoj crkvi am Hof u subotu je primilo 189-ero krizmanika. U svojim propovijedima nadbiskup Vukšić nastojao je krizmanicima naglasiti i približiti ono što su primili, a to su darovi Duha svetoga… “Ti darovi Mudrosti, Razuma, Savjeta, Jakosti, Znanja, Pobožnosti i […]

Podjele sakramenta potvrde u Hrvatskim katoličkim misijama u Švedskoj održale su se nakon što su popustile mjere vezane uz pandemiju koronavirusa. Tako je u Hrvatskoj katoličkoj misiji Stockholm, koju vodi mons. Stjepan Biletić, 35-ero mladih primilo sakrament potvrde 31. listopada prošle godine. U Hrvatskoj katoličkoj misiji Malmö, koju vodi vlč. Vladimir Švenda, 47 mladih primilo je sakrament potvrde 23. travnja ove godine.

U Hrvatskoj katoličkoj misiji Göteborg, koju vodi vlč. Mladen Vuk, 106 mladih primilo je sakrament potvrde 14. svibnja 2022. Kada je riječ o krizmanicima koji pripadaju Hrvatskoj katoličkoj misiji Göteborg, voditelj misije vlč. Vuk istaknuo je podatak da je 1/5 krizmanika došla u Švedsku u posljednjih sedam godina.

U Johannesburgu krizmano desetero Hrvata

U prošlu nedjelju na svetkovinu Krista Kralja, Hrvatsku katoličku misiju svetog Jeronima iz Johannesburga u Južnoj Africi pohodio je tamošnji nadbiskup mons. Buti Tlhagale. Tijekom svog pastirskog pohoda hrvatskoj misiji, nadbiskup je podijelio sakrament svete potvrde za desetero mladih članova ove hrvatske zajednice. Krizmanici su se cijelu godinu pripremali za taj svečani dan pod vodstvom […]

Također, u Hrvatskoj katoličkoj misiji Jonköping, koju vodi vlč. Drago Čumurdžić, 102 mladih primilo je sakrament potvrde 21. svibnja, izvijestili su iz Hrvatske katoličke misija Göteborg.

HKM Göteborg: Prikupljeno 188 tisuća kuna

Mladen Vuk, rektor Hrvatske katoličke misije bl. Alojzije Stepinac Göteborg zahvalio je svima na lijepom odazivu i pomoći za potrebe Hrvatskog Caritasa za koji je do sada na račun Caritasa HKM Göteborg prikupljeno 252.142 kruna. “Tim sredstvima pomogli smo u nabavci tri stambena modula koji će ovih dana biti instalirani na mjesta pogođena potresom; (1 […]

Sabor je najveće tijelo ove krovne organizacije koja u svom dvogodišnjem sazivu odlučuje o svim bitnim odlukama i smjernicama zajedničkog rada.

“Pozivamo predstavnike naših udruga neka daju svoj glas i doprinos za našu krovnu organizaciju”, piše na službenoj mrežnoj stranici Saveza.

Na proteklom Saboru koji je održan 2019. godine, izabrana je Izborna komisija: Ante Lijić (sazivajući), Mato Prgomet, Ivan Zorica, Ivan Ilić, Jasna Ivković te zamjenici Susan Krištić i Zoran Katana.

“Zadatak Izbornog odbora je da Saboru predloži kandidate za Upravni odbor, a Izborni odbor će se potruditi pronaći ljude koji su sposobni i voljni raditi. Budite svjesni važnosti biranja nove uprave i sudjelovanja u osiguravanju sposobnog vodstva Hrvatskog saveza u sljedeće dvije godine. Iznesite prijedloge za buduću upravu naše krovne organizacije”, javljaju iz Saveza.

Kako su Hrvatu iz Švedske božićni pokloni promijenili život

Hrvatski izumitelj Ivan Radoš autor je mnogih izuma, a posebno je zanimljiva drvena igračka koja je ujedno i slagaljka i sklopivi namještaj za dječje vrtiće. Ivan Radoš bio je među prvim Hrvatima koji su došli u Švedsku u potrazi za kruhom. U početku je radio razne poslove dok nije uspio otvoriti vlastitu radionicu za obnavljanje […]

E-mail adresa: info@kroatiskariksforbundet.se

Dobri ljudi u Češkoj skupili 150 tisuća kuna

Češko-hrvatsko društvo iz Praga i Udruga Lastavica prikupili su 150 tisuća kuna za stradale od potresa na Banovini. Donacije su skupili za sedam teško stradalih obitelji i troje samaca. Kako je rekla predsjednica Češko-hrvatskog društva Ivana Tichá, odmah nakon potresa koji je 29. prosinca 2020. teško pogodio područje Sisačko-moslavačke županije, ove dvije udruge iz Praga […]

“Tim sredstvima pomogli smo u nabavci tri stambena modula koji će ovih dana biti instalirani na mjesta pogođena potresom; (1 modul = 54.080 kuna). Ohrabruje činjenica da su se svojim donacijama uključili učenici, studenti, ali i vaši prijatelji drugih vjera i narodnosti. Znam da mnogi od vas imate obveze prema svojima u domovini, stoga na svakom daru iskrena hvala”, napisao je rektor Vuk.

“U razdoblju koje slijedi, svjetla reflektora će se pomalo gasiti i mediji će svoj fokus s potresa stavljati na ‘predizborne potrese’. U tom razdoblju redovitog života Caritas će i dalje raditi i pomagati kao što to uvijek čini kad god se ravna po Isusovim riječima: ‘Nek ti ne zna ljevica što čini desnica’. Svjesni smo da solidarnost ne može zamijeniti sustav koji je takav kakav je! A vidimo da ga u mnogim segmentima društvenog života nema. Uočavamo da je potrebno razvijati svijest i graditi odgovornost za zajednicu u kojoj se živi jer samo tako se može izgraditi sustav. Vi, koji imate iskustvo života u domovini i ovdje u Švedskoj, razumijete situaciju i stoga još jednom od srca hvala na vašoj dobroti”, zaključio je rektor Hrvatske katoličke misije bl. Alojzije Stepinac Göteborg.

Ivan Radoš bio je među prvim Hrvatima koji su došli u Švedsku u potrazi za kruhom. U početku je radio razne poslove dok nije uspio otvoriti vlastitu radionicu za obnavljanje stilskog namještaja.

Hrvat u Australiji: Nemoguće je živjeti na dvije strane

Nalazimo se u lijepoj i velikoj obiteljskoj kući Mije Marčića. Njegov dom smješten je u novoizgrađenoj četvrti zapadnog Sydneya, gdje živi najveći dio ovdašnje hrvatske populacije – u neposrednoj blizini Croatia i Dalmatia avenije, čija imena svjedoče koliko naših ljudi ovdje ima, piše tjednik Domovina. “Rođen sam u mjestu Srijetež u okolici Kaknja, blizu Kraljeve […]

Kao što je Ivana Brlić Mažuranić, pričajući svojoj djeci priče, kasnije postala slavna književnica, tako je i Radoš postao izumitelj na osnovu drvenih igračaka koje je izradio i darivao svojoj djeci za Božić. Te su igračke bile sklopivi namještaj iz drva. Kasnije je izradio takav namještaj u četiri razine složenosti, pa je pogodan za djecu svih uzrasta.

Svi su dijelovi zasebno ispiljeni iz jednog komada mekanog drveta i stoga se različiti komadi mogu složiti samo na svoje odgovarajuće mjesto. Namještaj se može slagati prema godovima u drvu, a to je istovremeno i odgojna igra. Po istom sustavu sklopivi namještaj za dječje vrtiće štedi prostor i višestruko je praktičan. Po sustavu lego kocki djeca ga sama mogu sklopiti i rasklopiti. Stolovi se mogu razvući na željenu dužinu, ovisno o broju djece.

Od mnogih međunarodnih priznanja za ovaj izum, najznačajnija je Zlatna medalja na sajmu izuma u Ženevi, godine 1980. Svojim izumom, autor Radoš pobudio je veliko zanimanje i na izložbi izuma na Zagrebačkom velesajmu – INOVI93, tako da postoji velika vjerojatnost prodora te drvene igračke-slagaljke nakon švedskog, finskog, njemačkog i kanadskog i na hrvatsko tržište. Spomenimo još da gospodin Radoš namjerava započeti proizvodnju takvog namještaja i u Hrvatskoj.

Osim sklopivog namještaja, Radoš je izumio i kondicijsku gimnastičku spravu koja se upotrebljava u švedskim oružanim snagama za održavanje tjelesne izdržljivosti te u treningu astronauta.

Taj izumitelj nepresušnih i stvaralačkih zamisli izumio je i pokretni zaslon za automobil, a u Švedskoj je raširena i vikend kućica koja se, pomoću posebne dizalice, pretvara iz kamp-prikolice u plovilo katamaran.

Istražili smo legendu koja kaže da je vinska etiketa Hrvata postala australski grb

U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]

Spomenimo još da je Radoš za sljedeću hrvatsku izložbu izuma najavio svoje novo dostignuće – pilu za sječu drva, male težine, koja omogućava rezanje debla za daske na mjestu sječe i brzo sušenje dasaka i izvan sušare.

Matica, 1993.