Markić: Hrvatski narod ponovno je pokazao da diše s dva podjednako velika plućna krila

Međunarodna konferencija „Iseljeništvo i domovina“ otvorena je u četvrtak u Hotelu Kaj u Mariji Bistrici. Skup je organiziran kao nastavak 4. Hrvatskog iseljeničkog kongresa čiji program, zbog pandemije koronavirusa, nije u potpunosti realiziran u studenome 2020. godine u Zagrebu, piše IKA. Konferenciju su organizirali Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, a obuhvaća 16 paralelnih programa. „Danas […]

Što to u praksi znači, kakvim problemima svjedoči u svojim posjetama hrvatskim misijama u svijetu, ali što mu i daje najveću snagu, vlč. dr. Markić ispričao je u intervjuu za portal Dijaspora.hr.

Dr. sc. Markić u službi svećenika je od 1995., kada je bio zaređen unutar Zagrebačke nadbiskupije. Svoje obrazovanje stekao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Beču, a u sklopu Zagrebačke nadbiskupije djelovao je sve do 2014., kada je bio prvi puta odabran za Ravnatelja.

Kako se Ravnateljstvo mijenjalo od početka Vašeg mandata 2014. pa do danas? Koje su neke glavne promjene koje vidite, s obzirom i na to da se Hrvatska mijenjala u tih 11 godina?

Ponajprije valja istaknuti kako je Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu zajednički ured Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, odnosno za koordinaciju pastorala naših iseljenika, koji se trenutačno okupljaju u 181 hrvatskoj katoličkoj župi, misiji, centru ili zajednici po cijelome svijetu. Sljedeće će godine biti 60 godina kako je Sveta Stolica uspostavila ovaj ured imenovanjem prvoga nacionalnog ravnatelja vlč. Vladimira Vincea. Službu nacionalnoga ravnatelja preuzeo sam u rujnu 2014. i od toga vremena dosta se toga promijenilo u našemu radu, poglavito s obzirom na veliki val iseljavanja iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji je novim zamahom započeo ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju 2013. godine. Dok je u tom odljevu, napose mlađih obitelji, Hrvatska, pa i Bosna i Hercegovina, izgubila mnogo od svojega potencijala koji sada ublažava dovođenjem radne snage iz dalekih zemalja, istovremeno su naši iseljenici koji su pretežito iselili u europske zemlje, najviše u Njemačku, obogatili i pomladili naše misije, koje su pomalo već starile i smanjivale se zbog integracije i asimilacije novih naraštaja. Stoga je, iako dolazi do opadanja broja vjernika u mjesnim crkvama zapadnoeuropskih zemalja, došlo do povećanja broja vjernika hrvatskoga podrijetla i jezika, što je opet rezultiralo i personalnim pomlađivanjem i osnaživanjem mnogih naših europskih misija, a pokazala se i velika potreba osnivanja nove misije u Dublinu u Irskoj, koja djeluje od 2016. godine. Naravno, suvremene migracije razlikuju se od prijašnjih te i tu postoji razlika u percepciji misija. Suvremeni iseljenici ne odlaze nužno zbog materijalne nužde ili političkih razloga kao što je to bilo ranije, nego poglavito zbog pruženih prilika i mogućnosti, koju su mnogi poželjeli iskoristiti. Odlaze dobro obrazovani mladi ljudi s cijelim obiteljima, koji se brže integriraju i pronalaze posao, bolje znaju jezike i dostupnije su im mnoge mogućnosti, koje ranijim iseljenicima nisu stajale na raspolaganju, kao što su bolja prometna povezanost, internet, moderna sredstva komunikacije i slično.

Kako Vas je promijenila ova uloga u Ravnateljstvu?

Od početka sam zavolio ovu službu s obzirom na dinamičnost, brojna putovanja i upoznavanja novih sredina i ljudi. Nakon 11 godina službe mogu reći da su me najviše promijenile godine, koje pomalo osjećam i koje sa zdravljem utječu na mogućnost putovanja. No, promijenilo me i bogato iskustvo, koje mi je pružilo koordinate i smjernice za djelovanje i razlikovanje prioriteta kao i realnih mogućnosti pastorala naših iseljenika. Ono što me s vremenom promijenilo jest i iskustvo nemogućnosti osobnog popunjavanja svih naših pastoralnih prisutnosti po svijetu pa sve češće dijelim bol i žalost članova onih misija, za koje nažalost, zbog sve manjeg broja svećenika u domovini, više ne možemo pronaći prikladnoga voditelja.

Vaši zadaci podrazumijevaju koordinaciju župa po cijelom svijetu. Koji su Vam najveći izazovi?

Najveći i najteži izazov sastoji se u pronalaženju dovoljnoga broja svećenika za naše misije u inozemstvu. Ranije je to bilo lakše, jer je bilo više svećenika, a sada se dogodilo da se broj iseljenika relativno naglo povećao, a s time i njihove pastoralne potrebe u iseljeništvu, a mi kao Crkva to ne možemo uvijek pratiti i na njih adekvatno odgovoriti. Sve se češće događa da biskupije ili provincije koje su do sada davale svećenika za određenu misiju više ne mogu dati nasljednika pa se poneka misija, ostavši bez svećenika, ş vremenom ugasi. No, postoje i primjeri posebne izdržljivosti i upornosti u strpljivom traženju svećenika, vjerujem i uz puno molitve na tu nakanu. Ističem tu primjer Hrvatske katoličke misije u Aucklandu koja je, nakon što je gotovo 15 godina bila bez svećenika, u kolovozu prošle godine dočekala svoga novog dušobrižnika vlč. Danka Bizjaka, svećenika Sisačke biskupije, s kojim je početkom prosinca 2024. proslavila 120 godina djelovanja. Idealan bi slučaj bio da naše misije, posebno one starije, same dadnu nekoliko duhovnih zvanja mjesnoj Crkvi u kojoj djeluju pa da se među njima pronađu i novi voditelji. Imamo dosta primjera duhovnih zvanja iz dijaspore, kao što je to Hrvatska katolička župa Hrvatskih mučenika u Mississaugi, u kojoj su prošle godine braća Krešimir i Marko Bušić zajedno proslavili mladu misu, a jedan je zaređen za Zagrebačku, dok drugi za Torontsku nadbiskupiju. S druge strane, mjesne crkve postavljaju sve zahtjevnije uvjete za vođenje naših misija, osobito glede poznavanja jezika, ali i prethodnoga iskustva, pa je i zbog toga sve teže pronaći prikladne kandidate za pastoralno djelovanje u hrvatskoj inozemnoj pastvi.

Hrvati iz Ljubljane trenutačno imaju samo jednu želju

Nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić susreo se u ponedjeljak s predstavnicima Hrvatske katoličke misije u Ljubljani. Vlč. Markić razgovarao je s Josipom Skokićem, Tunjom Matijaševićem, Blažom Jurićem te Nikicom i Krunoslavom Perkovićem. Na sastanku je bilo riječi o budućnosti njihove misije i želji za novim voditeljem koji bi naslijedio fra […]

Kako se iz Vaše perspektive razlikuju župe po kontinentima? Kako utječu tamošnje kulture na hrvatsku kulturu u inozemstvu?

Glavnina razlike uzrokovana je te se očituje u „starosti“ misije. Prekooceanske misije uglavnom pogađa starenje jer iz prethodno rečenih razloga, odlaskom prvih naraštaja iseljenika, smanjenim uključenjem drugog i trećeg naraštaja, zajednice se osipaju budući da većih valova iseljavanja u te zemlje nije bilo od 1970-ih. Kod njih se i najviše očituje zamjena jezika, hrvatski jezik na kojemu su se prvotno odvijali liturgija i svi sakramenti i obredi, zamjenjuje se sada novim materinskim jezikom mlađih, engleskim u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji, a španjolskim u Južnoj Americi. Europske zemlje, zbog Europske unije u kojoj se nalazimo i omogućene veće mobilnosti i novoga vala iseljavanja, imaju novu perspektivu, iako ih sve pogađa inkulturacija i asimilacija naših ljudi u društvo u kojemu se nalaze, posebice mlađih. Sve to dovodi do nekada plodnijega, a nekada manje plodnoga prožimanja i međusobnoga obogaćivanja različitih kultura, tradicija i običaja. Naši se iseljenici s tim izazovom često nose pokušavajući i u okviru misije zadržati i naglasiti učenje hrvatskoga jezika, njegovanje tradicije, kulture i baštine kroz pjesmu i ples, praćenje i uključivanje u sportske događaje i slično.

Puno vremena provodite na poslovnim putovanjima. Koji posjeti Vas najviše vesele?

U ulozi nacionalnog ravnatelja pozivan sam i – kad god mogu – odazivam se na događanja poput obilježavanja značajnijih obljetnica osnutaka misija, godišnjih susreta naših pastoralnih djelatnika pojedinih pastoralnih područja i kontinenata, duhovnih vježbi s našim misionarima i u mnogim drugim prigodama. Tako sam do sada imao prilike obići sve kontinente na kojima žive značajnije zajednice naših iseljenika, osim Južne Amerike. Posvuda je lijepo, a moje je iskustvo da ljepotu ne čine samo gradovi i mjesta koja obilazim, nego ponajprije ljudi koje susrećem i upoznajem. Njihovim sam prijateljstvom i blizinom posebno obogaćen.

Što smatrate najvećim problemima s kojim se susreću župe u inozemstvu?

Najveća poteškoća i izazov pred kojim se nalaze naše župe i misije u inozemstvu sastoji se u prenošenju poklada vjere. Prijenos vjere, osobito mlađim naraštajima, sve je zahtjevniji. Mlađi naraštaji žive u drugačijem svijetu, s jedne, virtualne strane su više, a s druge, stvarne manje međusobno povezani, naglašeno individualizirani jer napredne komunikacijske mogućnosti istovremeno zarobljavaju pa i zatvaraju pojedince u svijet koji je odvojen od zajednice. Međutim, to pruža i nove mogućnosti naviještanja putem digitalnih medija i društvenih mreža. S tim se izazovom uspješnije nose mlađi svećenici, jer su i sami dijelom stasali u takvome svijetu. Uz to, župe u inozemstvu više su izložene inkulturaciji, integraciji, asimilaciji gledajući društvene odnose. S crkvene pak strane, promjene u mjesnim Crkvama pretaču se i na misije, a to često znači reorganizaciju i mogući gubitak određene samostalnosti, uvođenje novih odnosa u pastoralu, donošenju odluka i slično.

Iz iskustva i razgovora sa župnicima i svećenicima u inozemstvu – što njima donosi najveću motivaciju za rad?

Motivacija naših svećenika u inozemstvu leži u njihovom svećeničkom pozivu, koji u misijama ostvaruju na specifičan način. Vjerujem kako im je najveća motivacija pružiti našim ljudima u iseljeništvu osjećaj blizine ponajprije s Bogom, a onda i međusobno pa slijedom toga i s domovinom. Osobita im je radost, kako čujem, kada se mladi ljudi, rođeni u iseljeništvu, odlučuju doseliti u zemlju svojih predaka. To nije laka odluka, ali ako u tome uspiju i ostvare se u domovini, to svima daje nadu da je tako što moguće. Stoga, koliko mi je poznato, sve pastoralne djelatnike raduju upravo takvi događaji, makar im tako bude i smanjen broj vjernika u zajednici.

Koliko je važno promicati hrvatsku kulturu unutar Crkve u inozemstvu?

Kultura je dio identiteta i zbog toga pri našim misijama, župama i centrima postoje toliki klubovi, folklorna, sportska i druga društva. Jer iseljenom čovjeku srce je podijeljeno, na ono koje pripada novoj sredini, i ono koje pripada domovini. Stoga je taj dio kulturne povezanosti među našim ljudima odraz čežnje za materinskim jezikom, krajem, običajima, jednom riječju: domom, a s godinama se ta čežnja zna pojačavati. Mlađi pak tu nalaze svoje društvo, prepoznaju se po svojim korijenima, nerijetko osnivaju nove obitelji. Ovo se posebno osjeća u danima kada na važnim međunarodnim natjecanjima igra Hrvatska nogometna reprezentacija pa cijela župa ili misija diše zajedno i zdušno bodri naše vatrene. Sve to govori o važnosti i značenju promicanja hrvatske kulture u inozemstvu.

Hrvatska katolička misija u Aucklandu proslavila svoj 120. rođendan

Gotovo 300 hrvatskih katolika iz Aucklanda i drugih dijelova Novoga Zelanda sudjelovalo je u nedjelju u crkvi sv. Mihaela na proslavi 120. obljetnice djelovanja Hrvatske katoličke misije u Aucklandu. Euharistijsko slavlje predvodio je aucklandski biskup mons. Stephen Lowe, a uz voditelja misije vlč. Danka Bizjaka, svećenika Sisačke biskupije, koncelebrirali su i vlč. Tomislav Markić, nacionalni […]

Koji su planovi i projekti Ravnateljstva u idućem razdoblju?

Nastavljamo sa svime što i inače radimo u skladu s poslanjem, a u svemu tome uvijek postoje novi izazovi i nove okolnosti. Konkretno, predstoji nam suorganizacija komemoracije u Bleiburgu koju svake godine suorganiziramo u svibnju, a ove godine je to o 80. obljetnici Blajburške tragedije koja će se u samom Bleiburgu održati u petak, 16. svibnja svetom misom u župnoj crkvi s početkom u 18 sati. Predstoje nam i uobičajene ljetne osobne promjene, kojih će ove godine biti možda i više zbog najavljenih kapitula u provincijama koje imaju veći broj svećenika u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Očekuje nas i pojačano zauzimanje u traženju voditelja upražnjenih misija, kojih nažalost ima nekoliko. Stoga pozivam sve čitatelje na molitvu za nova duhovna zvanja, kako bismo ovu poteškoću ublažili ili pak, uz Božju pomoć, posve otklonili.

urednik projekta: Ivan Ril

Evo kako Hrvati izvan domovine mogu glasovati na parlamentarnim izborima

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske uputio je sljedeću obavijest Hrvatima koji žive izvan granica Lijepe Naše u vezi predstojećih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor 2024. Svi birači koji žele glasovati u diplomatskim misijama i konzularnim uredima trebaju se registrirati na sljedeći način: Prethodna registracija – za birače koji imaju prebivalište u […]

Podsjetimo, 13. ožujka na zajedničkom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vlč. Markiću produžen je mandat.

Prema najnovijim podacima, postoji 181 hrvatska misija u inozemstvu, a prema procjenama, ima 3,2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka…

„Naš narod diše s dva plućna krila, jednim u domovini – mislim na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu gdje su Hrvati također konstitutivni narod – a onda drugo je krilo u iseljeništvu i Hrvati koji čine nacionalnu manjinu u obližnjim europskim zemljama“, rekao je vlč. Markić.

Zadatak Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji je zajednički ured HBK i BK BiH, jest osigurati pastoralnu i duhovnu skrb za hrvatske iseljenike i njihove potomke. Ravnateljstvo koordinira rad misija te se brine o pronalasku prikladnih svećenika za vođenje i služenje u tim misijama…

„Taj je posao sve teži, jer broj duhovnih zvanja u domovini pada. Ali isto tako postoje znakovi nade, a to je da donekle raste broj duhovnih zvanja u dijaspori, u iseljeništvu“, otkrio je naš sugovornik.

Hrvatsko iseljeništvo rašireno je diljem svijeta, a najviše je misija – njih 95 – u Njemačkoj. Tamošnja mjesna Crkva spremna je poduprijeti potrebe hrvatskih misija, dodao je ravnatelj Markić…

Duhovna obnova za Hrvate u tri njemačka grada: Očevo vjersko svjedočanstvo je neizbježno!

Četverodnevnu duhovnu obnovu za vjernike Hrvatske katoličke misije Singen-Villingen predvodio je dr. fra Serđo Ćavar, odgojitelj bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu, koji su animirali liturgijsko slavlje i program duhovne obnove. Obnova je trajala od četvrtka 14. ožujka do nedjelje 17. ožujka 2024. godine. Zazivom Duha Svetoga u Kapitelsaal u Konstanzu započeo je program korizmene […]

„Ono što nam čini poteškoću jesu naše upražnjene misije“, ustvrdio je ravnatelj, ističući kako je „ljubav dosjetljiva“ te da se vjernici misija koji nemaju svoga svećenika trude i na razne načine pronalaze kako „ne ugasiti vatru u tim našim misijama“.

„Mogu ih samo potaknuti da tako i dalje čine. Na dva primjera mogu reći kako ne treba gubiti nadu, jer je moguće nakon duljeg vremena dobiti svećenika“, napomenuo je dr. Markić, navodeći primjere u Adelaideu i Oaklandu.

Dotaknuvši se pitanja o „ispisivanju“ iz Katoličke Crkve u Njemačkoj, ravnatelj je poručio kako su „po službenim statistikama upravo Hrvati od stranih zajednica prvi ili na drugom mjestu po tome da su upisani kao članovi Katoličke Crkve. Ako postoji nekakav izlazak iz Crkve onda je on među Hrvatima najmanje primjetan i zastupljen“.

„Živ je i povratak. I to postoji. Možda premalo govorimo o tome“, naglasio je vlč. Markić, spominjući kako je već za vrijeme pandemije bolesti koronavirusa određeni broj obitelji hrvatskih korijena došlo živjeti u Hrvatsku…

FOTOGALERIJA: Predstavljeni ovogodišnji prvopričesnici iz Luzerna

Hrvatska katolička misija Luzern na nedjeljnoj svetoj misi predstavila je ovogodišnje prvopričesnike. Djeca su u procesiji ušla s malim kućicama u ruci i molitvom da Isus svrati i kod njih, kao što je svratio kod Zakeja. To je inače i tema ovogodišnjeg prvopričesničkog slavlja koje će biti u nedjelju 5. svibnja. Svetu misu predslavio je […]

„Rekao bih da poboljšanje uvjeta života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sigurno doprinosi tome da ljudi razmišljaju o tome da svoju budućnost traže u domovini“, zaključio je.