Hrvatska baština u Chicagu obilježila svoj 15. rođendan

Obljetnice su prigodne zahvale za prijeđeni put, ali u dijaspori one su i motiv za nova okupljanja, nove događaje i nove mlade članove. U Chicagu djeluju tri hrvatske škole jezika i plesova. Većinom okupljaju mlade osnovnih i srednjih škola. Prije 15 godina skupina entuzijasta okupljenih oko gospodina Vinka Armića i njegovih prijatelja započela je program pod […]

Slavko Fumić rođen je 23. rujna 1938. u malom pitomom selu Letinac kod Brinja u Lici, od Stjepana i Marice, kao najstariji sin. Njegov otac, hrvatski vojnik, poginuo je 1943. godine u Drugom svjetskom ratu.

Slavko je radio u rudniku od svoje 14. godine života kako bi pomogao majci i mlađoj braći Nikoli i Petru. U Italiju je izbjegao 1959., odakle je otišao u Pariz. Tamo je upoznao Milana Bagarića koji mu je postao najbolji prijatelj. Njih dvojica zajedno su radila u tom francuskom gradu. Fumićeva sjećanja na Milana bila su istinski zanimljiva i puna kao da su se znali iz djetinjstva.

Godine 1964. Slavko je preko jedne hrvatske organizacije došao u New York, a već 1967. zaputio se u Chicago. U rujnu iste godine upoznao je Mariju Samardžić i nakon nekoliko mjeseci, 20. siječnja 1968., vjenčali su se u hrvatskoj crkvi Presvetog Trojstva u Chicagu.

Slavko je ljubio svoju domovinu i pomagao sve što je disalo za Hrvatsku. I svi znamo kako je tih dana bilo teško Hrvatima u dijaspori.

Kada je naš profesor Francis Eterović predložio 1975. da se kupi dvorana za potrebe Hrvatskog kulturnog centra, Slavko je bio među prvima za to pokretanje. Ne samo da je novčano pomagao, nego je sa svojom suprugom Marijom radio danonoćno da projekt uspije. Sve je radio iz ljubavi kako bi taj hrvatski dom u Chicagu ostao našoj djeci u kojoj danas Maria Fumić-Skukan uči folklor “Hrvatsku lozu”, a druge učiteljice već preko 30 godina tamburicu.

Bio je jedan od prvi predsjednika Hrvatskog centra. To bijaše mjesto gdje su se stvarala mnoga prijateljstva i uvijek je tema bila Hrvatska! Isto kao i danas. I u tom našem centru mnogi su ga znali i zvali Fafa (nadimak koji mu je dala Jadranka Rukavina). Uvijek je govorio da se centar mora sačuvati kao dom za sve Hrvate i buduće naraštaje.

Hrvati Chicaga ponovno zajedno: Ne smijete dopustiti da vas nikakve situacije udaljavaju od Boga, od braće ljudi i od svojih sunarodnjaka

Nakon dvije godine pauze, vjernici Župe blaženog Alojzija Stepinca sa sjevera Chicaga ponovno su se okupili na godišnjoj proslavi. Bila su to 24 mjeseca u kojima se župa susrela s izazovom današnjeg vremena, izazovom koji je stavljen pred svakog vjernika i koji propitkuje mnoga uvjerenja i stavove. Uz to, Župa blaženog Alojzija Stepinca nedavno je […]

Hrvatska je bila njegova velika ljubav, kao što je velika ljubav bila i njegova supruga, koja mu je u siječnju 1995. posvetila ovu pjesmu:

Bit ću uz tebe

Dobri moj ako sjena života oslabi tvoj vid,
Moja ljubav neka ti svjedoči.
Bit ću uz tebe tu,
I bit ću tvoje oči.

Kada ti pokleknu koljena,
I tiho se spustiš na svoju stolicu.
Ljubljeni moj, obećavam ti,
Bit ću uz tebe tu.

Ako ti ruke klone,
Nećeš moći zagrliti svoje miljenice.
Bit ću tu pokraj tebe,
I topli cjelov spustiti na lice.

Kada se spusti tamna noć,
I nemir se pojavi u tvome snu.
Nježnim dodirom reći ću:
Ja sam tu.

Oh, znadem neće biti lako,
Ali u Boga su moja snaga i nada.
Bit ću tu uz tebe, moj dragi,
Sjetiti se naše ljubavi.
Pred Božjim oltarom naše zakletve!

Nemoj me ostaviti

O Bože moj,
nemoj me ostaviti.
Tužno je srce moje,
danas sam sama,
a do jučer nas je bilo dvoje.

Težak me put čeka,
ne znam kako je dug.
Jučer nas je bilo dvoje,
Danas je otputovao,
moga života najvjerniji drug.

Smiluj se da za njega živim
u Tvojoj ljubavi i milosrđu,
da ispunim neispunjene želje,
mome prijatelju moga života drugu!

Moj dom je sada tih,
nitko ne zove moje ime.
Mir daj mome Slavku,
molim te ne ostavi me.

Hvala Ti za mlada srca,
Vivien i Danu,
koja su mome Slavku
u bolesti radost dali.

Hvala mojoj nećakinji Mariji koja
nikada nije posustala.

S ljubavlju vozila je svoga
strica u bolnicu,
kada je patilo njegovo
srce i duša.

Hvala na nećakinji
Jasminki koja je
iz New Yorka doputovala,
Hvala nećakinji Renati,
koja me je često zvala.

O Bože moj,
Hvala Ti na dobrim,
i dragim prijateljima,
za odanost ljubav i pomoć,
Danas kada je moja duša
ranjena.

Nemoj me ostaviti,
neka mi drži ruka Tvoja.
Jer Ti si o Bože moj,
snaga moja! Amen!

Tvoje dijete,

Marija Fumić, 5. siječnja 2022.

VELIKA FOTOGALERIJA: Hrvatska zajednica u Chicagu obilježila 30 godina Vukovara

I nakon 30 godina teško se nalaze riječi kojima se može opisati bol Vukovara. On je rana, svetište, sinonim boli, patnje i stradanja. Vukovar je pregažen, ponižen i poražen… Gradio se Vukovar. Vraćali su se žitelji, oplakujući nestale i izgubljene kosti svojih najmilijih. Vukovar danas živi, unatoč svakom suludom planu, unatoč svakoj ideji koja ga […]

Slavko za sobom ostavlja suprugu Mariju, nećakinje: Jasminku Radov s obitelji, Renatu Zadro s obitelji i Mariju Fumic-Skukan s obitelji.

U Bogu mirno spavaj dobri čovječe naš Slavko!

Hvala ti za sve,

Tvoja Mare Marjanović!

Ostaju li Meštrovićevi Indijanci u središtu Chicaga?

Ministar Gordan Grlić Radman na svojoj sjevernoameričkoj turneji jučer se sastao sa zamjenikom gradonačelnice i vijećnikom u gradskom vijeću grada Chicaga, s kojima je razgovarao o micanju Meštrovićevih Indijanaca. “Rečeno mi je da u samom gradskom vijeću zapravo ne vlada raspoloženje da bi se taj spomenik maknuo”, otkrio je ministar Grlić Radman. Naglasio je i […]

Promijenio se izgled centra koji je sada zasjao u novom ruhu i oduševio sve okupljene. No nažalost, pomalo se promijenila dinamika među članovima; otuđio je brojne ljude unutar zajednice pa su mjeseci razdvajanja uzeli danak.

Ipak, sretni i puni onog istog životnog optimizma koji nas Hrvate uvijek spaja, goste su pozdravili Nikola Soldo, predsjednik centra, Sanja Laković, generalna konzulica Republike Hrvatske u Chicagu, fra Jozo Grbeš, kustos i fra Dražan Boras, župnik župe blaženog Alojzija Stepinca.

Generalna konzulica istaknula je radost i zadovoljstvo ponovno vidjeti sve okupljene, naglasivši važnost Hrvatskog kulturnog centra u održavanju hrvatske kulture i običaja. Centar je opisala kao mjesto koje je svima drugi dom, mjesto na koje su svi ponosni, mjesto gdje se zajedno slavi, uči i druži. Spomenula je duboko ukorijenjenu katoličku vjeru i zajedništvo s crkvom koja je ovu zajednicu održavala i jačala tijekom 47 godina postojanja.

Omiljeni duhovnik zajednice Chicaga fra Jozo Grbeš istaknuo je kako u vremenima zbunjenosti treba biti jasan; u vremenima podjela, treba biti jedinstven; a upravo je centar mjesto gdje se Hrvati okupljaju godinama i kao takav treba ostati mjestom zajedništva.

Hrvati u Chicagu proslavili 115. Veliku Gospu: Vjera koja nas vodi, tradicija koja nas čuva i ljubav koja nas jača

Daljine postaju manje, nostalgije slabije i zajedništvo veće kada se čovjek Duhom i srcem poveže sa svojim izvorima. Hrvati su još od godine davne 1906. u Chicagu vezali svoje živote uz slavlja i sjećanja koja su ih povezivala s domovinom. Upravo tako je i nastajalo slavlje Velike Gospe koje ovdje traje već 115 godina. Čovjek […]

“On je postao dom mnogima, a svako naše djelovanje neka bude s ciljem spajanja i okupljanja, nikada razdvajanja”, istaknuo je fra Dražan Boras, izrazivši zahvalnost onima koji su još davnih dana osnovali Hrvatski kulturni centar, podsjetivši koliko je truda i odricanja potrebno za stvoriti, graditi i održavati ovakvu jednu zajednicu. Naglasio je kako je na novom naraštaju velika zadaća – očuvati zajedništvo i centar…

Ono što je istaknuto i istina oko koje se svi slažu – da bi opstali kao zajednica u ovim novim vremenima u kojima se polako gubi potreba čovjeka za čovjekom, koja brišu sve poznate granice; vremena u kojima mnogi gube svoj identitet – očuvati ovaj naš hrvatski, daleko od domovine nije uvijek lako, ali je ujedno i naša sveta
zadaća. Potrebno je vremena, odricanja i ljubavi velikog broja članova zajednice. Mnogi se nadaju da će ova predivna priča još dugo potrajati.

Iva Lugarić