U Americi je širio istinu o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, i žudno želio slobodu svoje domovine. Upamtimo ovo ime

Hrvatskoj općoj javnosti (u domovini i svijetu) ime Stanka Guldescua gotovo je nepoznato. Samo neki povjesničari i oni koji se zanimaju za Bleiburšku tragediju prepoznaju njegovo ime i prezime. Ali i šira javnost trebala bi znati barem ponešto o čovjeku koji je prošao, što se kaže, cijeli svijet, i Hrvatsku ne samo u srcu nosio […]

Mnogima koji su za srećom pošli u bajoslovnu Ameriku, ona je umakla, osobito onima unatrag stotinjak godina. Sanjali su zaraditi dovoljno novca da bi sreću ostvarili u rodnom kraju. Ali je san o sreći brojne odveo u rudnike, kamenolome, talionice željeza… i upropastio im život, a neke je u tuđini nenadana smrt pokosila u trenutku kad su otpočeli ostvarivati svoj san. To se, nažalost, dogodilo i hrvatskom umjetniku Ivanu Benkoviću, kojemu je u velegradu Chicagu španjolska groznica oduzela život u najboljim stvaralačkim godinama.

(Pre)kratak životni put

Ivan Benković rođen je u Rečici pokraj Karlovca 12. travnja 1886. godine. Roditelji su mu bili Ferdo, po zanimanju učitelj, i majka Matilda r. Kraft. Gimnaziju je pohađao u Karlovcu i zatim završio Višu školu za umjetnost i umjetni obrt (današnja Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Njegova umjetnička nadarenost bila je prepoznata još za vrijeme studija i bio je ubrajan među najperspektivnije mlade umjetnike tog vremena. Uz ostale vještine, zanimala ga je grafička umjetnost, koju je učio kod tadašnjih najpoznatijih grafičara u Zagrebu.

Diplomirao je 1911. i zatim poslijediplomske studije nastavio na Umjetničkoj akademiji u Beču i na Académie de la Grande Chaumière u Parizu. U to vrijeme, u gradu na Seini boravio je i njegov kolega Miroslav Kraljević (1885. – 1913.) te su zajedno usavršavali svoja umjetničke vještine. Tijekom tih nekoliko pariških mjeseci Kraljević je oslikao Benkovićev portret koji se danas nalazi u zagrebačkoj Modernoj galeriji.

Uskoro nakon povratka iz Pariza, Benković je (listopad 1912.) imao samostalnu izložbu u Zagrebu. To mu je, nažalost, bila prva i posljednja. Već u studenom te godine, sa svojom tek vjenčanom suprugom, Marijom r. Anger, rodom iz Samobora, otplovio je u Ameriku.

Tko je Hrvat koji je sudjelovao u ratnim borbama na Filipinima i držao Japan pod okupacijom? A dobitnik je i prestižne medalje Purple Heart

Odavno su Hrvati u Kaliforniji poznati po uzgoju voća i povrća, posebice grožđa. Počelo je s uzgojem jabuka u Pajaro Valleyju (tijekom 1870-ih), a zatim i drugih agrikultura u okolici Delana, San Joaquin Valleyja, Napa Valleyja i drugdje. Hrvatski doseljenici, posebice iz Dalmacije, teškim su naporima kalifornijsku pustinju i pijesak pretvorili u vinograde, voćnjake i […]

Život u Novom svijetu mladomu paru Benković nije bio lak, kao i svim imigrantima. Marija je živjela kod svoje rodbine u Bridgeportu (Connecticut), a Ivan je uspostavio suradnju s prvacima hrvatske iseljeničke zajednice u gradu New Yorku, kojih stotinjak kilometara daleko od Bridgeporta.

Surađivao je s čelnicima tadašnjega Hrvatskoga saveza u Americi. Radio je ilustracije u newyorškom dnevnom listu Hrvatski svijet. Osim toga, izrađivao je razne komercijalne potrepštine (spomenice, ambleme, reklame, diplome…) i po narudžbi oslikavao portrete. Znamo, na primjer, da je portretirao i nekoliko poznatih čelnika Hrvatskoga saveza. U New Yorku se upoznao i s Nikolu Teslom. Napravio je portret slavnoga izumitelja koji se danas nalazi u Beogradu, a Tesla mu je pomogao pronaći stalni posao u Chicagu.

Još dok su bili na istočnoj obali Amerike, Ivanu i Mariji rođena su dvojica sinova, obojica u Bridgeportu, John (1914.) i Boris (1916.). Obitelj se preselila u Chicagu 1916. godine. Benković je imao svoj atelier „dizajnera, ilustratora i karikaturista” u jednom od pet tadašnjih hrvatskih naselja u Chicagu – onom koje se nalazilo oko avenije Blue Island.

Jedna od Ivanovih slika naslovljena je Chicago (1914.) što bi moglo značiti da je već tada živio ili barem na dulje vrijeme dolazio u Chicago, prije nego što se cijela obitelj preselila u novu sredinu. U tom je gradu postojala velika hrvatska naseobina i upravo u naselju gdje se Ivan smjestio živjeli su većinom doseljenici iz sjeverne Hrvatske, pa je vjerojatno tamo imao i brojne poznanike koji su mu pomogli osigurati prikladne uvjete života „dok se ne snađe” u novoj sredini.

Po preporuci Nikole Tesle, Benković je dobio stalni posao – postao je (1917.) ilustrator u utjecajnom čikaškom katoličkom tjedniku Extension Magazine (i danas izlazi), za koji je izradio i nekoliko naslovnica. Tu je radio do svoje prerane smrti. Preminuo je 23. listopada 1918. od španjolske groznice. Bio je jedan od oko osam i pol tisuća stanovnika Chicaga koje je ta strašna pandemija pokosila po završetku Prvoga svjetskoga rata.

Je li Veliki Antonio bio najsnažniji Hrvat u dijaspori? Vukao je vlak težak 433 tone i automobil zavezan za svoju kosu! Živio je i otišao kao samotnjak…

Ovdje će biti riječ o Hrvatu kojega ne krase doprinosi umjetničkomu, znanstvenomu ili društvenomu napretku. Ipak, odlučio sam upoznati vas s njim jer, premda je bio svojevrsni „stranput“, njegovo ime bilo je prepoznatljivo, donekle i slavno, pa nek se (do)zna. Bilo je to u drugoj polovici prošloga stoljeća kad se na malim ekranima u Sjevernoj […]

Umjetničko stvaralaštvo

Uz komercijalne radove, ilustracije i karikature, Benković je slikao portrete, akvarele, gradske prizore…, čini se da su mu srcu bili najbliži krajolici, gradske vedute i obični ljudi na ulicama. Nažalost, većina je njegovih radova izgubljena. Neki se nalaze u Zagrebu i Samoboru, a tko zna koliko ih je u kućama potomaka onih koje je on portretirao u Americi. Bilo bi korisno da američki Hrvati kada posjećuju koju od tamošnjih galerija pripaze je li koja Benkovićeva slika dospjela u javnost. Potpisivao se i kao Bankow.

U Hrvatskoj su priređene dvije izložbe njegovih radova. Prva je bila 1968. u Samoboru, a druga 1992. godine u karlovačkom Gradskom muzeju. U spomen na ovoga hrvatskoga umjetnika, Hrvatska pošta je izdala markicu 2007. na kojoj je njegov rad Bridgeport (1914.)

Marijina smrt i potomstvo

Ivanova je smrt „u crno zavila” njegovu mladu obitelj. Supruga Marija s dva se sinčića vratila svojima u Samobor. U nevolji, kamo nego doma k obitelji! Ali da tragedija bude još veća, Marija je umrla od raka samo tri godine nakon povratka u Samobor. Djeca su nekoliko godina provela kod rodbine u Hrvatskoj i 1930. se vratili u Ameriku – prvo k rodbini u Bridgeportu i zatim (1931.) došli su k rodbini u Rockton, Illinois, i ondje nastavili školovanje.

Braća John i Boris bila su vrlo bliska. Obojica su bila uspješna u svojim inženjerskim karijerama. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata radili su na konstruiranju B-24 zrakoplova. Nakon rata vratili su se u Illinois, nastanili sjeverozapadno od Chicaga, oženili se, imali uspješne karijere i stabilne obitelji.

Njihovi su potomci brojni i ponosni na svojega djeda i pradjeda umjetnika i na hrvatsko podrijetlo. John je umro 2011. godine. Boris je posjetio rođake u Hrvatskoj 2007. i preminuo 2012. godine.

Ponuđen mu je nastup i u Formuli 1, ali on je ostao vjeran Australiji! Zanimljiva priča o hrvatskom Webberu iz Sydneya

U hrvatskom iseljeništvu ponikao je velik broj sportaša u raznim kategorijama. Oveći broj njih postigao je svjetsku slavu, ali ipak nisu poznati (ili vrlo šturo) u domovini svojih predaka. Jedan od njih je i Frank Matich/Matić, nekoć poznati vozač trkaćih automobila. Korijeni Frank je rođen u predgrađu Sydneyja 25. siječnja 1935. godine. Otac mu Branko […]

San o sreći Ivana Benkovića ispunio se u njegovim brojnim i uspješnim potomcima. Ipak je to vrijednija i trajnija sreća od svih ljudskih slava.

dr. Ante Čuvalo