Ponekad vam je teško? U redu! Ovaj Hrvat na uzletištu u Americi čeka kći koju nije vidio devet godina…

Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]

Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!

Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović.

“Dragi moj sinko,

Primili smo tvoja pisma. Drago nam je čuti za vaše zdravlje, a još je nešto veće na svijetu od zdravlja – to je ljubav u obitelji, u mojoj obitelji hvala Bogu je i ufam se da će ostati i po mojoj smrti. Primili smo i tvoj dar. Jakov je razdijelio sve po tvojoj volji, svatko je zadovoljan i kažu – hvala!

Ja sam vidio u onom daru da se vi dvoje ljubite i to je ono što ja želim. To blago što je najveće na ovoj zemlji, čovjek koji ga ima neka ga čuva kao oči u glavi. Neka ga čini onoliko koliko vrijedi. Ajme čovjeku i ženi ako imaju ljubav pa je izgube, onda postanu najnesretnija stvorenja na svijetu.

Majka male Marije s ćaćom se našalila da mala ima brzo zub, ćaća je htio da je odmah veliki, neka danas popipa pa će vidjeti da ima lipe male, a do ove dobi godine mala će skakutati, sve to ide pomalo, ali brzo stiže. Znam da mama ostaje mama, ali ne znam što će biti od našeg Jokana, hoće li ga mala zvati pape ili ćaće, poljubite malu umjesto mene kad vas je učinila ćaćom i mamom, i članom obitelji.

Imam i ja malog Jozu i Mariju. S njima se razgovaram i nikad ne miruju, Bogu hvala lijepo napreduju.

Dragi Ivane, od prije Božića do ožujka, imali smo slabo vrijeme, snjegovi, dosta leda, tako da su putevi od vlakova bili zatrpani snijegom, zbog čega do danas nije prodato ništa vina, a što će biti unaprijed, to se ne zna.

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Mudri i bogati upravitelji Chicaga čuli su za našeg Dalmatinca, nekad siromašna i čobana, on je iz naše Zagore. Iz naše kuće mladi čovjek, mogao bi k njegovoj kući doći pješice za 12 sati. Zove se Ivan Meštrović.

Eto ga zovu u Chicago da im napravi neka djela i eto ga tamo kod vas, gledajte njegov rad. Ja sam vidio njegov rad na slici, a vi ćete mi opisati gdje će ih staviti i što znače.

Meštrović ima i sestru koju je oženio Marin Stude zvani Domučkin. I on je umjetnik. (djela o kojima Ivan govori su Meštrovićevi Indijanci. Od listopada 1928. godine stoje na središnjem trgu u Chicagu, op. aut.).

Draga moja Ana, drži ti uvelike ljubav, jer gdje je ljubav, ondje je i Bog, a gdje je Bog ondje je i mir, a gdje je mir ondje je i Božji blagoslov, a gdje je Božji blagoslov ondje je i zadovoljstvo.

Dragi Ivane, nas katolike veže dužnost da slušamo misu svake nedjelje i zapovjednu svetkovinu, ako se može. Ako se ne može onda se pomoli Bogu u sebi, jer i mise su stupovi za uzdržanje ljubavi.

Ja vas ljubim i želim svako dobro. Nemojte se čuditi da ovako pišem, jer znam da kada bi se ovo vršilo bili biste sretni na ovoj zemlji. Molim vas da ovo pismo ne uništite, jer se bojim da drugo nećete dobiti od mene, jer oči stare, a naočale im ne mogu pomoći, a hvala budi Bogu. A sada primite od sviju nas srdačan pozdrav. Ostajem ljubeći, vaš otac, svekar i djed koji vam želi svako dobro. Zbogom!”

Svi odlasci sa sobom su uvijek nosili priču koja je bila život. Čast nam je ispričati te priče i život koji je jedinstvena sudbina svakog imena.

Jer kroz puteve svijeta nalazimo tragove povijesti, svjetla i muke. I dužni smo onima koji su hodili prije nas, ali nisu nestali, onima koji su nam braća i sestre iste čežnje, onima koji nose hrvatsko ime i jezik mu znan.

Da, ti tragovi već stoljeća brojahu. I zato onima koji su imali hrabrosti živjeti i hodati prije nas, onima koji su kroz ova brda i vode, more i staze uvijek imali dovoljno mudrosti zahvaljivati Onome koji to sve postavi na svoja mjesta.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Da, zbog njih treba ispričati sudbine. Da, zbog nas vrijedi sačuvati sjećanja. Da, zbog onih poslije nas moramo ostaviti njihove tragove, da bi i naši preživjeli.

Ponekad vam je teško? U redu! Ovaj Hrvat na uzletištu u Americi čeka kći koju nije vidio devet godina…

Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]

Njegov otac je ovdje došao iz Kaštela početkom 20. stoljeća. Dok sam skupljao građu ze neke projekte, John je sa mnom podijelio brojna pisma. Na upit što je to, odgovorio mi je: “Ovo su djed i baka pisali mom ocu od 1909. pa nadalje…”

Cijela povijest može se ispisati iz ovakvih arhiva. Povijest jednog naroda i stanja duša te ljubavi koja bi se mogla mjeriti dubinom oceana, a mudrost daljinom od domovine. Mudrost i ljubav ovdje su zajedno prisutni.

Prvo pismo je od majke Marije iz travnja 1909. godine. U nastavku ga prenosimo u cijelosti…

“Nakon neopisivih misli i briga 29. ožujka primili smo tvoje željeno pismo. Sve smo dobro razumjeli, a tvoje zdravlje nas najviše veseli. Kod nas je sviju do danas sve isto. Ufam se da su ti svi naši savjeti koje si sa sobom tamo odnio, dobrodošli i neka si se sjetio ‘što će reći majka’. Koliko otac, toliko i majka, želimo znati kako je tebi, to nam češće piši.

Jesi li u svemu zadovoljan? Je li ti trudan posao, je li velika strogost? Kako ti je spavanje, jelo i piće, sve nam piši. Je li ti vjerno društvo, ideš li još u školu? Molimo te na sve nam upite odgovori. Voliš li još da si otišao tamo ili da si doma ostao? Je li te ikad što snašlo ili zaboljelo? Sve piši.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Nemoj se čuditi moj Ivane da smo za sve ovo željni znati, uzrok tome tebi je jako poznat, sama ljubav na to potiče. Dokle si kod nas bio, svaki mig tvog oka smo pazili i nadgledali, a sada je za mene već predugo vrijeme, prošlo je 20 mjeseci da te ne vidim te na sve uvijek mislim. O ovome bi završila pisati jer mi srce ne dopušta.

Ovdje je već dva mjeseca prgavo vrijeme, osobito kiša, malo se u polju uradilo. Evo danas je 4. travnja – Cvjetnica, bura od jučer nije prestala, tako je velika hladnoća da se svijet boji smrzavanja pupoljaka.

Jakov (brat) će se uslikati, netom mu poslovi malo olakšaju te ćemo ti poslati. To je i moja namjera bila, prije nego ide u vojsku, da se uslika, bit će ti ugodna njegova slika.

Dojma je velika narasla, malo manja od mene, Ane slabo ide u visinu. Piši koliko si ti centimetara visok, neka znam koliko si narastao. Toni Mirkin je otišao u Ameriku kod barba Mate, mislim da će već bit došao. Otpratio ga je barba Frane do Genove.

Ovo si se danas ti rodio, po danima, danas ti je rođendan. Čini mi se da te sad vidim, kako sam te nazad 18 godina vidila. Babi na rukama. Sve o vama vaša majka dobro znade pa nekad i pati, trpi i šuti.. A ja sam, tužna, rano mlada moju milu majku izgubila koja bi se sjećala mog rodnog dana.

Evo moj Ivane, počela sam ti pisati na 4. travnja, a završavam tri dana poslije jer drukčije nisam mogla.

Prali smo vunu i evo je danas sušim. Ispuhala me bura pa me cijelo tijelo boli. Sad ti svi skupa čestitamo uskrsni blagdan, živio sretno i zadovoljno. Piši radiš li, ako ne radiš, nemoj se ništa bojati, znaš gdje je stari kraj.

Znaj da ima već sedam mjeseci da se ne zna za dva Markičina sina, moguće da su ostali pod tunelom, stoga ako si za njih čuo štogod, piši jer su im ovdje mater i sestra. Oni su bili u mjestu zvanom Rizona.

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Sad primi mnoge pozdrave od svih redomice, osobito od svojih brižnih, ljubaznih, a mogla bi nadodati i nezadovoljnih roditelja”.