Jedan od najdramatičnijih slučajeva bijega iz Jugoslavije otetim zrakoplovom, u kojem je bio i Ivo Andrić

Ljudi su uvijek pronalazili načina kako pobjeći iz država u kojima je vladao (ili vlada) totalitarni režim, pa tako i Hrvati. Ne računajući one koji su izbjegli pokolju u proljeće 1945. godine, na tisuće je Hrvata pobjeglo na Zapad u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Oni iz priobalnih dijelova Hrvatske ponajviše su “veslali” u slobodu […]

Prikupljali smo humanitarnu pomoć stradalnicima rata, a Krešo nam je dao izvješće o tadašnjim prilikama i potrebama u domovini. Bio je to susret sa “starim prijateljem”, premda se prije toga trenutka nikada nismo vidjeli. Dogodilo se istinsko prijateljstvo i ostalo trajno, ali ne do ovozemaljskog rastanka, nego za vječnost.

Nekoliko tjedana prije njegove tjelesne smrti, Krešo nam reče: “Ja ne umirem, nego nastavljam živjeti”. On je to zaista vjerovao i kao što on živi, tako ni naše prijateljstvo ne umire. Krešo je ponio u vječnost djelić nas koji smo ga voljeli i s njim prijateljevali, a dio njega, njegove dobrote i ljubavi, s nama je i mi ćemo taj djelić brižno čuvati do ponovnog susreta.

U tradicionalnom tumačenju svijeta i života među američkim Indijancima sve je shvaćeno u obliku krugova koji su svugdje oko nas, ali ih rijetko zapažamo. Ljudski govoreći, krug od Krešina dolaska i odlaska s ovoga svijeta mogao je biti većeg opsega. Ali, nije to bitno, bitan je sadržaj! Krešo je svoj krug, dio života koji mu je Bog dodijelio, ispunio radom, stvaralaštvom na književnom i kulturnom polju, podižući obitelj, čineći dobro gdjegod je stigao i mogao, a sve je bilo prožeto dubokom vjerom u Boga i ljubavlju, djelotvornom ljubavlju za čovjeka, za svakog čovjeka.

Dragi prijatelju, nedostajat ćeš nam! Više smo se godina gotovo svake nedjelje poslije pučke mise našli na kavici u Međugorju. Radovali smo se susretima s tobom i Mirom. Tvoje šale i pričice o zgodama i nezgodama ljudi koje si susretao i poznavao uvijek su nas nasmijale i razveselile. Ali uz vesele riječi uvijek se govorilo što bi se još moglo napraviti za dobro, za opće dobro. Neće nam dolasci u Međugorje biti isti, ali mislit ćemo na tebe, nećemo te zaboraviti… Nezaboravan si!

Donosimo detaljan popis svih Hrvata koji su bili na Titanicu. Zanimljive su sudbine preživjelih

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo s nekim sitnijim izmjenama i dopunama. Petnaestog travnja 1912. godine potonuo je prekooceanski “nepotopivi” Titanik. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je […]

Kada smo te posjetili nedugo prije nego te je Bog uzeo k sebi, ti mi potiho rekao: “Nije meni teško umrijeti, jedino sam malo zabrinut za svog anđela čuvara, za Miru”. Ne boj se, Mira je dobro, hrabra je, prihvaća volju Božju, okružena je vašom djecom i unučadi. Izdržat će jer je i dalje čuvaš ti; tvoja ljubav je s njom. Ona je zahvalna Bogu da je s tobom dijelila daće i nedaće ovoga života, a djeca i unučad da si im bio uzoran otac i djed. A moja obitelj i ja zahvalni smo da si nam se “dogodio”, da smo se susreli i to na zajedničkom radu, u dalekoj Americi, na dobro najpotrebnijih. Bilo je to i ostalo iskreno prijateljstvo bez vremenskih i prostornih granica, vječno. Nek’ ti je hvala na svemu i počivaj u miru Božjem!

Krešimir Šego preminuo je 9. prosinca 2014. godine u Međugorju.