Preminula Mara iz Štitara, ikona hrvatske pjesme u Australiji

Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njezinoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni. Razmijenile smo poruke noć prije, a čak sam planirala posjetiti njezino rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu. Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami […]

Rođen je u Zmijavcima kod Imotskog 17. listopada 1939. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963. Magistrirao je eksperimentalnu biologiju 1965. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, doktoriravši godine 1966.

Na američko Sveučilište M. D. Anderson Luka Milas odlazi 1967. u okviru poslijedoktorskih studija na Odsjeku eksperimentalne terapije zračenjem, gdje je radio do 1969. Tijekom 1970-ih kretao se između Zagreba i Houstona. Radio je u Odjelu za biologiju Instituta Ruđer Bošković od 1963. do 1972., zatim u Institutu za tumore od 1975. do 1980., a u tom periodu djelovao je i kao profesor imunologije na postdiplomskom studiju iz eksperimentalne biologije Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1980. trajno odlazi u SAD na M. D. Anderson kao ravnatelj Odsjeka za eksperimentalnu radijacijsku onkologiju, na kojem je položaju ostao do 2002. Istodobno, dva je desetljeća bio i nositelj savjetničkih i obrazovnih djelatnosti pri United Energy Resources, Inc.

Za svoj je istraživački doprinos medicini Luka Milas nagrađen Zlatnom medaljom za životno djelo, koju dodjeljuje najutjecajnije svjetsko strukovno udruženje radijacijskih onkologa – American Society for Therapeutic Radiation Oncology – ASTRO.

Posvetivši velik dio svoje karijere istraživanju osnovne biologije tumora i učinkovitosti kliničke radijacijske onkologije, Milas je dao značajne doprinose razumijevanju odnosa između primarnih tumora i metastaza, navode stručnjaci.

Dao je velik doprinos strategijama liječenja koje povećavaju terapeutsku djelotvornost zračenjem, posebno oblicima kombiniranog liječenja kod različitih vrsta raka. Mnogi od njegovih istraživačkih nalaza primijenjeni su u liječenju oboljelih od raka diljem svijeta. Bio je među prvima koji su odredili utjecaj inhibitora COX-2 (enzim ciklooksigenaze) na rast tumora i reakciju na liječenje. Bio je među prvima koji su pokazali poboljšanje reagiranja tumora na terapiju zračenjem antitijelima na receptor epidermalnog faktora rasta (EGFR).

U stotoj godini preminuo Hrvat koji je promijenio Napa Valley: Oduvijek sam sanjao vratiti se kada Hrvatska stekne neovisnost!

Tužna vijest danas je stigla iz Kalifornije. U stotoj godini preminuo je Miljenko Grgić, najpoznatiji hrvatski vinar. Hrvatski etnički institut zapisao je 2001. godine veliku životnu priču ovog Hrvata koji je rođen 1. travnja 1923. godine u selu Desne u Lijepoj Našoj. A prije nego što se podsjetimo Grgićevog filmskog životnog puta, spomenimo kako se […]

Dr. Luka Milas predvodio je istraživanja o uključenosti EGFR-a u reagiranju tumora na zračenje i mogućnosti da se EGFR može koristiti kao cilj za poboljšanje radioterapije tumora. Njegovo istraživanje pokazalo je da postoji pozitivna veza između ekspresije EGFR-a kod tumora i otpornosti tumora na radioterapiju. Koristeći ksenografte za dobroćudne tumore kod golih miševa, on je pokazao da blokiranje EGFR-a pomoću anti-EDFR antitijela C225 proizvodi dramatično pojačanje reagiranja tumora na zračenje, te još jače reagiranje kad se zračenje kombinira s kemoterapijskim sredstvima. Iznimno je značajna činjenica, da su upravo ti nalazi Milasova tima bili osnova za multi-institucionalno ispitivanje o kombiniranju inhibitora EGFR-a i terapije zračenjem za rak glave i vrata.

Kao nositelj patenta za upotrebu inhibitora enzima ciklooksigenaze-2 (COX-2) sa zračenjem, dr. Milas je također bio pionir u istraživanju uloge COXa-2 i njegovih proizvoda, prostaglandina, u reagiranju tumora na zračenje. Bio je prvi koji je pokazao da je kombinacija inhibitora COXa-2 s terapijom zračenjem selektivno toksična za neke tumore. Njegove studije pokazale su da selektivni inhibitori COXa-2 u velikoj mjeri pojačavaju reagiranje na zračenje tumora i ksenografta humanog tumora kod miševa, dok nisu znatnije utjecali na reagiranje normalnog tkiva na zračenje. Aktivna klinička ispitivanja uz korištenje ovog modaliteta COX-2 tretmana zračenjem odvijaju se u nizu institucija.

Bio je omiljeni profesor onkologije, a najvažniji dokaz njegovih iznimnih pedagoških sposobnosti činjenica je da je sve troje njegove djece odabralo medicinu kao struku svog života. Njegovu obitelj liječnika, čine njegove dvije kćerke Krešimira (koja je kirurg endokrinolog) i Dubravka (koja je uspješan obiteljski liječnik), te sin Zvonimir, koji je kirurg.

Preminuo svećenik koji je služio Hrvatima u Ingolstadtu, Nürnbergu i Pforzheim-Bruchsalu

Salezijanac svećenik don Niko Šošić preminuo je jučer u Cugovcu u 78. godini života, 58. godini redovništva i 47. godini svećeništva, izvijestila je Hrvatska salezijanska provincija. Don Niko je rođen 19. rujna 1946. u Šenkovićima (Novi Travnik, BiH) od oca Marijana i majke Kate rođ. Mican. Sakrament kršenja i potvrde primio je u crkvi Presvetog […]

Bio je desetljećima aktivan u nizu strukovnih udruženja poput Društva za istraživanje metastaza (Metastasis Research Society), te u Odboru za biokemijske modifikatore i biologiju tumora (Biochemical Modifiers Committee and Tumor Biology and Translational Research Committee); uključujući i Onkološku grupu za terapiju zračenjem (Radiation Therapy Oncology Group – RTOG). On je osnivač i organizator Radionice za zračenje okruglog vrha (Round Top Radiation Workshop), događanja koje potiče sudjelovanje kliničkih liječnika i znanstvenika iz cijelog svijeta. Sudjelovao je i predsjedavao na brojnim međunarodnim simpozijima. Bio je gost predavač na nizu prestižnih svjetskih sveučilišta, među kojima su mu neka i dodijelila čast počasnog profesora, uključujući Šangajsko medicinsko sveučilište i Bolnicu za rak Shaanxi Cancer Hospital, Ksian u Kini, te Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu te Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu.

Uz publicirane vlastite radove, posebna je trag dr. sc. Luka Milas ostavio u znanosti djelujući u uredništvima renomiranih medicinskih časopisa kao što su: Clinical and Experimental Metastasis; International Journal of Radiation Oncology, Biology, Physics; Clinical Cancer Research; Croatian Medical Journal; Current Cancer Therapy Reviews; International Journal of Gastrointestinal Cancer; International Journal of Oncology; International Journal of Pancreatology; Journal of Radiation Research; Radiology and Oncology te Yearbook of Cancer. Luka Milas je objavio preko 400 izvornih znanstvenih radova. Također, kao urednik knjiga potpisan je na nizu publikacija kao što su Cancer Invasion and Metastasis: Biologic and Therapeutic Aspects and Biological Modification of Radiation Response (Širenje raka i metastaze: Biološki i terapeutski aspekti i biološka modifikacija reagiranja na zračenje).
Doktor Milas bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Posljednjih osam godina života proveo je uživajući s voljenim unucima u Phoenixu, glavnom gradu američke savezne države Arizona.

Ožalošćenoj supruzi Ljerki, kćerima Dubravki i Krešimiri te sinu Zvonimiru – svi djelatnici Hrvatske matice iseljenika iskazuju duboku sućut i iskrenu zahvalnost za sve što njihova obitelj čini za naš narod i sve ljude u potrebi.
Prema vlastitoj želji doktor Luka Milas bit će pokopan na Mirogoju u Zagrebu, a datum će biti objavljen naknadno.

Lobist za hrvatsku slobodu i neovisnost

Premda je prof. dr. sc. Luka Milas imao američko državljanstvo, nikada se nije prestao osjećati Hrvatom: ljubav za rodnu zemlju ispreplela se i rasplamsala s ljubavlju za novu domovinu Sjedinjene Američke Države, koje su mu omogućile – kako je volio naglasiti – neslućena znanstvena postignuća na dobrobit čovječanstva u liječenju ljudi oboljelih od raka. Među Američkim Hrvatima, i njihovim prijateljima diljem Amerike, dr. Luka Milas uz predani rad na Klinici i podršku svoje supruge profesorice Ljerke, uspio je odvojiti vrijeme za promidžbu istine o borbi hrvatskoga naroda za neovisnost i njezin prosperitet u međunarodnoj zajednici 1990-ih.

S ponosom i zahvalnošću prisjećamo se Lukina angažmana u Americi u Hrvatskom odboru u Washingtonu (čiji je bio član i dopredsjednik) od 1991. do pretvorbe tog Odbora u Veleposlanstvo Republike Hrvatske. Aktivno je sudjelovao u sakupljanju sredstava za kupnju i obnovu zgrade Veleposlanstva. Jedan je od utemeljitelja Almae Matris Alumni Croatica-Southwest Chapter 1991. u Houstonu i prvi predsjednik tog ogranka.

Oproštaj od skromnog svećenika koji je preminuo na Tasmaniji: Jednom prilikom je pobjegao iz bolnice kako bi mogao slaviti svetu misu…

Hrvatska zajednica u australskom Hobartu oprostila se u subotu od svog dugogodišnjeg dušobrižnika vlč. Berislava Hunskog koji je pokopan na groblju u dvorištu crkve koju je sa svojoj zajednicom i izgradio. Misu zadušnicu predslavio je msgr. Bosiljko Rajić u koncelebraciji s 11-ero svećenika. Na posljednjem oproštaju bila su i dvojica nadbiskupa: prijašnji koji je sada […]

Bio je utemeljitelj i predsjednik P.E.A.C.E. (Professional Emergency Action for Croatian Excellence), organizacije koja je djelovala od 1991. do 1994. i svojom humanitarnom, obrazovnom i stručnom djelatnošću mnogo doprinijela obnavljanju Hrvatske. S drugim članovima Hrvatsko američkog kongresa (HAK-a), od početaka djelovanja Hrvatskog svjetskog kongresa na globalnoj razini, osnovao je Croatian-American Medical Association. Obitelj Milas bila je uključena u mnoge humanitarne aktivnosti, kao što su „Spasite djecu Hrvatske“. Lobirao je u SAD-u za afirmaciju hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta te za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, za što mu iskazujemo najiskreniju zahvalnost.

Tko je bio Hrvat izabran za predsjednika poznatog bejzbolskog tima New York Yankees?

Krajem svibnja i početkom lipnja ove godine (2024.) hrvatski su mediji svestrano pisali o Williamu (Billu) S. Belichicku (Beličić), najuspješnijem trenera u povijesti američkoga nogometa. Među ostalim počastima, svečano mu je dodijeljeno odličje Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara i, zatim, hrvatsko državljanstvo. Već kad je ovih tjedana riječ o nadaleko poznatom Hrvatu iz […]

Vidimo i u Hrvatskoj, posebice u glavnom gradu, kako se jučerašnji aktivisti vrlo brzo pretvoriše u bahate moćnike koji preziru neistomišljenike, a obilato nagrađuju svoju ideološku sljedbu.

Nije to bilo tako davno kad većina aktivista nisu bili plaćenici i profiteri, nego idealisti iz različitih motiva. Dok je svaki pokušaj aktivizma među Hrvatima u domovini (osim onih pod partijskom kontrolom) vodio u zatvor, dobro se sjećamo brojnih hrvatskih aktivista diljem svijeta. Svaka hrvatska naseobina imala je ljude koji su prednjačili u radu za slobodu svojega naroda i domovine.

Jedan od najgorljivijih hrvatskih aktivista u Kanadi tijekom 1970-ih i 1980-ih bio je dr. Josip Gamulin. On će među Hrvatima Toronta i nadaleko šire ostati nezaboravan. Nažalost, u slobodnoj Hrvatskoj (pre)brzo postaju žrtve zaborava i junaci s ratnih bojišnica, kamoli ne će oni koji su „negdje tamo daleko” uznemirivali totalitarni režim i državu za kojom i danas neki uzdišu.

Od Mostara do Kanade

Josip Gamulin, zvani Svibe, rođen je u Mostaru 1. svibnja 1939. Djetinjstvo je proveo u Jelsi, na otoku Hvaru, kamo su ga roditelji poslali tijekom Drugoga svjetskoga rata. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Dubrovniku, a studij medicine na Sveučilištu u Zagrebu (1963./1964.). Nakon Zagreba, radio je u Italiji i Libiji (Tripoli), a zatim je došao u Toronto i zaposlio se u novootvorenoj bolnici Doctors Hospital na aveniji Brunswick. S vremenom je otvorio dvije privatne ordinacije obiteljske medicine.

Odan svojemu zvanju i pacijentima

Kada bi Hrvati Toronta i okolice rekli „doktor”, znalo se da misle na dr. Gamulina. Bio je „narodni liječnik”; volio je ljude; svakoga pojedinca, a ne bezlično čovječanstvo. Svaka mu je osoba bila jednako važna. Pacijenata je imao, što se kaže, na pretek.

Oni koji su ga bolje poznavali navode kako je „podučavao svoje pacijente prehrani i preventivnoj medicini davno prije nego što je to ušlo u modu”. Nikad nije imao termine, ali nitko nikad nije ostao da mu Gamulin nije pružio pomoć. Oni koji ga ne bi zatekli u ordinaciji, znali su „nenajavljeno otići u njegovu obiteljsku kuću kao u svoj dom”. Bio je liječnik i prijatelj svima. Zato ga se rado sjećaju i djeca njegovih nekadašnjih pacijenata.

Spiritus movens glazbenog života među Hrvatima u Americi

Prve organizacije hrvatskih iseljenika u Americi utemeljene su zbog uzajamne pomoći, u prvom redu da bi se u nesreći pomoglo stradalnicima i njihovim obiteljima (ili da ih se barem dostojno ukopa). Uz potporna, uskoro su nicala i kulturna društva. Njihova svrha bila je (i ostala) čuvati i jačati hrvatski identitet i jezik, njegovati kulturnu baštinu […]

Istina, pravda i sloboda iznad svega

Kao liječnik, k tomu dijete „povlaštene klase” toga vremena, mogao je živjeti u miru i blagodatima koje mu je pružala profesija i društveni status. Ali u Gamulinu je gorjela ljubav za istinom i slobodom; slobodom svakoga pojedinca i slobodom svojega hrvatskoga naroda. Njegova ljubav nije tinjala u srcu ili bila jeka lijepih, ali „šupljih” riječi. Bio je neumoran aktivist iz ljubavi, a ne iz oportunizma, dobiti ili slave. Spomenimo samo neke od njegovih djelatnosti.

Bio je pokretač i voditelj radija Libertas, član uredništva glasila Nova Hrvatska, sabornik Hrvatskoga narodnoga vijeća, član vodstva nogometnoga kluba Croatia u Torontu, utemeljitelj i predsjednik Hrvatskoga odbora za ljudska prava… Ukratko, sudjelovao je osobno i/ili materijalno pomagao sve kulturne, dobrotvorne i političke djelatnosti među Hrvatima Toronta koje su se događale u njegovo vrijeme.

Jedna je zgoda posebice skrenula pozornost na Gamulina i njegovu ustrajnost u radu. Naime, 23. veljače 1986. u Torontu su bili veliki prosvjedi pred američkim konzulatom zbog nezakonitoga američkoga izručenja dr. Andrije Artukovića komunističkoj Jugoslaviji. Naravno, prosvjede je predvodio dr. Gamulin. Tijekom prosvjeda se jedan od prosvjednika, g. Marko Đukić, polio benzinom i zapalio. Premda je imao znatne opekline, preživio je zahvaljujući brzoj reakciji dr. Gamulina.

Mjesto gdje se slučaj dogodio, ispred američkoga konzulata, postalo je poznato kao Otok slobode. Zadugo su na tom mjestu paljene svijeće, donošeno cvijeće, a uz plakate s porukama i danonoćnu „hrvatsku stražu” vijorile su se hrvatske i kanadske zastave. Mjesto se pretvorilo u otok bdjenja i vapaja za slobodom, a i prosvjeda protiv svih tlačitelja naroda i pojedinaca. Otok su posjećivali ne samo Hrvati, novinari i prolaznici, nego i ljudi iz drugih naroda koji su htjeli da se čuje i njihova istina i vapaj. Nije moglo proći ni bez provokatora. Gamulin je bio ne samo izrugivan i napadan nego i pritvaran. Ali njega nije ništa moglo omesti u njegovu radu za istinu, pravdu i slobodu. Bio je idealist, istinoljub i čovjekoljub.

Nakon pada Berlinskoga zida i kad je zasjala zora slobode, ali Hrvate zatekao i krvavi osloboditeljsko-obrambeni rat, dr. Gamulin i njegova obitelj bili su na prvim crtama, što bi se moglo nazvati, ratne fronte u iseljeništvu.

Za nešto što se u Hollywoodu vrlo rijetko viđa bio je zaslužan jedan Dubrovčanin

Već smo se naviknuli na to da Hollywood svako toliko „navrati” u Dubrovnik, ali i Dubrovnik je već davno bio prisutan u Hollywoodu. Naime, među lijepim brojem Hrvata koji su bili (a ima ih i danas) dio američke filmske umjetnosti bio je i Dubrovčanin Petar Knego, bolje poznat pod umjetničkim imenom Peter Coe. Koliko se […]

Dr. Josip Gamulin nije bio političar, a još manje samodopadni politikant, nego neumoran ratnik za ljudska i nacionalna prava. Nije bio uštirkan, nego čovjek iz naroda za narod. Takav je bio kao liječnik i kao domoljubni aktivist. Istina, i nekim je Hrvatima išao na živce. „Višoj klasi” smetao je jer im je njegov domoljubni rad bio izazov. I moćnici u domovini zaobilazili su ga jer je bio igrač kojemu nije bilo stalo ni do vlasti ni časti. Kao ljubitelj slobode, slobodno je govorio, živio i umro.

Obitelj i vječnost

Pisac njegova nekrologa ističe kako je Josip Gamulin upoznao svoju Vivianu dok su još bili u Zagrebu. Uvjeti za zajednički život bili su da je voljna roditi „barem četvero djece” i „donijeti mu u zatvor cigarete”. Srećom nije završio u zatvoru, ali imali su osmero djece! Viviana je bila ne samo vjerna supruga i brižna majka nego Josipova odana suradnica u radu na svim društvenim i domoljubnim poljima. Uvijek s njim, do smrti!

Kako rekosmo, Gamulin je bio neumoran liječnik i domoljubni djelatnik, a i strastven pušač, pa se nije čuditi da je doživio moždani udar. Nakon toga je živio i teško patio još četiri godine. U vječni život preselio se 1. ožujka 2009. Iz hrvatske katoličke crkve Presvetoga Trojstva u Oakvilleu do na vječni počinka na groblju Springcreek Cemetery, Mississauga, uz njegovu obitelj, ispratilo ga je na stotine prijatelja, suradnika i hrvatskih domoljuba.

Prigodom njegove smrti kanadskom parlamentu obratila se tadašnja zastupnica Albina Guarnieri rekavši: „Kanada se ovog mjeseca oprostila od čovjeka koji je imao osjećaj za pravdu i velikodušnost koja je dosegnula cijeli svijet. Dr. Josip Gamulin došao je u Kanadu iz Hrvatske sedamdesetih godina prošloga stoljeća kako bi radio kao obiteljski liječnik. Mnogo prije interneta izgradio je vlastitu svjetsku mrežu, povezanu faksom, kratkim valovima, pa čak i zvučnicima na svojem karavanu.

Preko svojega Hrvatskoga odbora za ljudska prava i Hrvatskoga radija Libertas koji se na kratkim valovima prenosio diljem svijeta, tražio je slobodu za političke zatvorenike i pomoć za potlačene ljude posvuda.

U Kanadi nije bježao od bilo kakva vrijednoga cilja, nije se sustezao pred bilo kojim izazovom i pokretao je na tisuće akcija.

Dr. Gamulin ostavlja nasljeđe aktivizma i integriteta koji nastavlja nadahnjivati živote koje je promijenio svojim uvjerenjem, genijalnošću i velikodušnošću. Njegovo prijateljstvo bila je najveća povlastica koju sam susrela.”

Fascinantna životna priča Hrvata iz Chicaga! Od pilota do svećenika, od dobitnika britanske medalje do misionara

Povijest hrvatskih iseljenika puna je raznolikih životnih priča, od tragičnih i neslavnih (srećom malobrojnih) do veoma uspješnih i osebujnih, pa i junačkih. Američko-hrvatska saga o životu Joea Laura ne samo što je zanimljiva nego je i neobična. Ovdje ćemo ukratko prepričati njegov životni put jer rijetki su živući Hrvati i u Americi koji su čuli […]

Tako to bijaše u kanadskom parlamentu! Sumnjam da je itko u Hrvatskom saboru i zamijetio da je umro Josip Gamulin. Ali on to nije ni očekivao!

dr. Ante Čuvalo

Hrvat koji je poginuo kao američki junak: Tek smo na pogrebu doznali pravu istinu

Neupućenog putnika u malom mjestu nedaleko od Zadra iznenadit će zgrada škole na kojoj je postavljena mramorna ploča s dvojezičnim englesko-hrvatskim natpisom: “Ova igrališta i radovi posvećeni su uspomeni na časničkog namjesnika Ivicu Jeraka, sina Debeljaka, građanina Sjedinjenih Američkih Država koji je poginuo na dužnosti”. Spomenute objekte namijenjene najmlađim mještanima sela u kojem živi 950 […]

Dr. Hrgovčić došao je u Sjedinjene Američke Države 1969. kao 43-godišnjak kako bi ostvario svoj profesionalni san – da postane liječnik svjetske klase i svoj drugi san – da ostvari slobodu.

Niti jedan san nije bio stvarnost pod komunističkim režimom u Hrvatskoj. Kao Hrvat i vjerni katolik koji se nije htio učlaniti u komunističku partiju, dr. Hrgovčić je kasnih 50-ih i 60-ih godina smatran problemom od onih koji su bili na vlasti u bivšoj Jugoslaviji.

“Životni ciljevi dr. Hrgovića bili su borba protiv raka i neprijatelja Hrvatske”, jednom prilikom je rekao dr. Marko Turić, njegov kolega iz Hrvatske. Pohvalno je govorio o dr. Hrgovčiću na 25. obljetnici medicinske onkologije u Hrvatskoj održanoj 15. prosinca 1994. u Zagrebu, gdje je junaku naše priče odana počast i priznanje za njegovu ključnu ulogu u utemeljenju i razvoju područja medicinske onkologije u Hrvatskoj.

Impresivni profesionalni životni put dr. Hrgovčića uključuje mjesto predavača medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, internista u Odjelu za internu medicinu Centra za rak Sveučilišta Teksas u bolnici M.D. Anderson i Instituta za tumore u Houstonu, te kao kliničkog suradnika na Odjelu za internu medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Houstonu. Dr. Hrgovčić bio je konzultant interne medicine i onkologije te partner u Diagnostic Clinic of Houston. Bio je i član Američkog društva interne medicine, američkog društva za kliničku onkologiju, američkog društvo za hematologiju, društva države Teksas za internu medicinu, Texas Medical Association, Harris County Medical Society i američkog fakulteta za prehranu. Od Fakulteta biomedicinskih znanosti Sveučilišta Teksas dobio je nagradu za znanstveni rad Mike Hogg za svoje istraživanje pod nazivom “Razine bakra u serumu u hematološkim malignim bolestima”. Bio je autor ili koautor brojnih publikacija, poglavlja u medicinskim udžbenicima i knjige pod nazivom „Bakar i limfomi“. Njegov glavni istraživački interes bili su pacijenti oboljeli od raka s posebnom pozornošću na bakar.

Martin Hrgovčić rođen je 22. lipnja 1926. u Dubravama, malom hrvatskom selu, smještenom na pola puta između Tuzle i Brčkog u Bosni. Roditelji Jozo i Janja usadili su mu vrijednosti koje će oblikovati njegov život – ljubav prema Bogu, obitelji i Hrvatskoj, te važnost obrazovanja i marljivog rada.

Hrgovčići su bili ugledna i cijenjena, ali siromašna obitelj u Dubravama. Tijekom djetinjstva Martin je često bio gladan i bez odgovarajuće odjeće i obuće. Velik dio toga vremena proveo je pomažući roditeljima u poslovima na njihovoj maloj seoskoj farmi.

Nakon završene pučke škole u dobi od deset godina pohađao je srednju školu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom kod Sarajeva. Drugi svjetski rat prekinuo je njegov studij, ali je gimnaziju konačno završio 1947. godine u Tuzli.

Tijekom tinejdžerskih godina stalno je bio pod pritiskom od strane komunističkih vlasti iz obližnjeg Brčkog da postane član Komunističke partije. Komunistički čelnici nadali su se da će, ako se u partiju učlani sin poznate obitelji iz Dubrava, doći i drugi mladi. Hrgovčić je odbio taj “poziv” kao i mnoge druge koji će uslijediti tijekom studija medicine, ali i u odrasloj dobi.

Medicinsku izobrazbu stekao je na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1953. postao doktor medicine, a 1968. stekao je diplomu doktora medicinskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Disertacija mu bijaše “Klinički značaj razine bakra u serumu kod hemoblastoza”.

U Sjedinjene Američke Države prvi put je došao 1965. kada mu je prijatelj dr. Robert Lange iz Knoxvillea u Tennesseeju pomogao da dobije stipendiju Instituta za tumore pri Sveučilištu Teksas Systems Cancer Center, M.D. Anderson Hospital u Houstonu.

Hrvatska zajednica u Rimu oprostila se od voljene liječnice velikog srca! Prva je primila papu Ivana Pavla II. odmah nakon pokušaja atentata

Trideset dana nakon smrti, u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu u četvrtak je slavljena misa zadušnica za pokojnu prof. dr. Simonu Šandrić Gotovac, istaknutu liječnicu i sveučilišnu profesoricu koja je cijeli svoj radni vijek provela u Rimu kao sveučilišna profesorica kardiologije na Katoličkom sveučilištu Svetog Srca i na Polikliničkoj bolnici Agostino Gemelli. Misu je […]

Od 1965. do 1967. bio je imenovan kliničkim suradnikom u Odjelu za razvojnu terapiju Centra za rak Sveučilišta Teksas, bolnice M.D. Anderson i Instituta za tumore. Godine 1967. odlučio je ono što je naučio tijekom dvije godine boravka u SAD-u primijeniti na radu u domovini te se s obitelji vratio u Zagreb. Od 1967. do 1969. bio je pročelnik odjela za kemoterapije u Zavodu za maligne bolesti.

Nažalost, Hrvatska je još uvijek bila dio komunističke Jugoslavije, a dobro poznato hrvatsko domoljublje dr. Hrgovčića i otvoreno prakticiranje njegove katoličke vjere nije olakšalo situaciju u komunističkoj domovini. Ubrzo se pokazalo da je stanje za njega neodrživo. U nemogućnosti obavljanja znanstvenog rada i objavljivanja svoga istraživanje, nesiguran u bilo kakav budući napredak i duboko zabrinut za buduće prilike za svoju djecu u Jugoslaviji, godine 1969. odlučio je emigrirati u Sjedinjene Američke Države.

Po povratku u Teksas pridružio se osoblju Odjela za medicinu, Odsjek za hematologiju, na Sveučilištu Teksas System Cancer Center M.D. Anderson Hospital and Tumor Institute u Houstonu kao znanstveni i fakultetski suradnik i na tom je mjestu ostao od 1970. do 1973. godine. Od ožujka 1973. bio je u privatnoj praksi, najprije kao suradnik, a zatim kao partner u Diagnostic Clinic of Houston i konzultant na području onkologije/hematologije i interne medicine.

Tijekom ratnih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dr. Hrgovčić i njegova obitelj bili su na čelu hrvatsko-američkih aktivnosti u Houstonu, najvećoj hrvatsko-američkoj zajednici na jugozapadu države. Obitelj je pomoću brojnih Hrvata iz Houstona prikupila hranu, odjeću, lijekove, sanitetski materijal i novac. Također su organizirali demonstracije kako bi svjetske i nacionalne čelnike, kao i lokalne i nacionalne medije, informirali o genocidu koji se provodi nad Hrvatima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U kolovozu 1991. pomogao je u osnivanju Hrvatske bratske zajednice Bluebonnet Odsjek 1836 u Houstonu, prve takve u Teksasu. U kolovozu 1992., za vrijeme republikanske nacionalne konvencije, organizirao je skup Hrvatsko-američke zajednice u Houstonu kako bi prosvjedovali protiv nedjelovanja Bushove administracije u suočavanju s kontinuiranom srbijanskom agresijom i etničkim čišćenjem. Hrvatski Amerikanci i njihovi prijatelji izdržali su visoke teksaške temperature kako bi sudjelovali u demonstracijama. Upravo je na tom skupu dr. Hrgovčić s ponosom pokazao svoju ljubav prema napaćenom narodu u “starom kraju”. Rekao je okupljenima da je vodstvo SAD-a u to vrijeme pokušavalo obmanuti američku javnost, sugerirajući da bi američko sudjelovanje u sukobu bilo još jedan Vijetnam.

Dr. Hrgovčić je priznao kako mu je bilo bolno gledati njegovu seosku crkvu u Dubravama bombardiranu i teško oštećenu u proljeće 1992. od strane srbijanskih agresora.

“Bosna i Hrvatska nisu drugi Vijetnam. Naš narod će se boriti u vlastitom ratu. Ne želimo da američki vojnici ginu za našu slobodu”, rekao je okupljenima na skupu. Pozvao je predsjednika Busha da ukine embargo na oružje Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kako bi se mogle obraniti.

Bjelovarčanin je bio jedan od ključnih ljudi u projektu odlaska čovjeka na Mjesec. Nikada nije zaboravio gdje su mu korijeni

Dok su američki astronauti Neil Armstrong, Edwin Aldrin d Michael Collins 20. srpnja 1969. zakoračili prvi put na tlo Mjeseca, vjerojatno je malo tko znao da je jedan od najodgovornijih stručnjaka koji su upravljali prvim spuštanjem čovjeka na Mjesec bio čovjek iz našeg kraja. Bjelovarčanin Mike Vucelić. koji je odrastao i završio školovanje u Zagrebu, […]

Uz organizaciju nekoliko skupova na području Houstona, aktivno je sudjelovao u humanitarnim akcijama kroz koncerte, piknike Hrvatskog kluba Houston Lone Star i aktivnosti na Slavic heritage festivalu. Aktivno se uključio u borbu protiv srbijanske propagande pišući pisma urednicima regionalnih i državnih tiskovina.

Služio je u raznim lokalnim i nacionalnim hrvatsko-američkim organizacijama u SAD-u, a bio je i u savjetodavnom vijeću Veleposlanstva Republike Hrvatske u Washingtonu, D.C. Za doprinos u javnom zdravstvu, socijalnoj skrbi i promicanju moralnih vrijednosti, pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je odličjem “Danica Hrvatska” (Katarina Zrinska).

Dr. Martin Hrgovčić bio je u sretnom braku s Ružicom “Sekom” Lončarec iz Josipdola. Taj divni bračni par blagoslovljen je s troje djece.

Pacijenti dr. Hrgovčića dolazili su iz svih društvenih slojeva i iz svih krajeva Sjedinjenih Američkih Država. Osim toga, među svoje pacijente ubrajao je mnoge visoke strane čelnike, diplomate i članove njihovih obitelji.

Jedan posebno nezaboravan pacijent bio je 15-godišnji dječak iz Hondurasa koji je došao kod dr. Hrgovčića nakon što mu je dijagnosticirana akutna leukemija, izuzetno agresivna bolest od koje se obično umire unutar tri do šest mjeseci. Liječnik je smatrao da mladić nema akutnu leukemiju, već infektivnu mononukleozu, dobroćudnu bolest krvi koja obično završava potpunim ozdravljenjem. Dječakov otac s velikim je olakšanjem doznao da bolest njegova sina nije fatalna, već izlječiva.

Otprilike deset godina kasnije dr. Hrgovčića i njegovu medicinsku sestru iznenadila je ekipa agenata FBI-a koji su blokirali vrata Dijagnostičke klinike i bolnice i pregledavali prostorije. Duge kolone crnih vladinih limuzina bile su parkirane ispred klinike. Nekoliko minuta kasnije u ordinaciju, u pratnji nekoliko tjelohranitelja, ušao je mladić iz Hondurasa koji je tada već odrastao i njegov otac. Mladićev otac postao je predsjednik Republike Honduras i želio je osobno zahvaliti dr. Hrgovčiću što je ispravno dijagnosticirao bolest njegova sina. Posebna uspomena u domu Hrgovčićevih ostaje boca predsjedničkog likera koju je darovao predsjednik Hondurasa.

Uz napornu profesionalnu karijeru internista i specijalista za rak, dr. Hrgovčić uvijek je nalazio vremena za svoju obitelj i svoju domovinu. Aktivno je sudjelovao u borbi za slobodu i neovisnost Hrvatske početkom 1990-ih. Bio je to drugi put u životu da je svjedočio okrutnosti i genocidu usmjerenom protiv njegove domovine i njegova naroda.

“Neka su djeca i njihove majke pobjegli u Hrvatsku prije nego što su srbijanske snage potpuno srušile mostove i izolirale cijelu bosanskohercegovačku regiju. Mladići su ostali braniti ono što je ostalo od njihovih obitelji i domova, isprva boreći se lovačkim puškama protiv tenkova, topništva i vojnih zrakoplova. Uspjeli su se obraniti od agresora, a Dubrave su ostale izvan srbijanskih ruku”, ponosno je govorio dr. Hrgovčić.

Dr. Martin Hrgovčić preminuo je 31. prosinca 2022. godine u Houstonu. Njegovu obitelj tješe njegove riječi koje je izrekao za Božić prije nekoliko godina…

Hrvat u Italiji bio je liječnik ispred svoga vremena

Đuro Baglivi bio je izvrstan praktični liječnik budući da je držao odvojenima praksu od teorije te je odbio i osudio apstraktno filozofiranje i prazno umovanje liječnika tog razdoblja. Dao je novu, veliku važnost starome hipokratskom empirizmu, osnovanom na iskustvu i rasuđivanju. Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz […]

“Imao sam sjajan život”, rekao je. Doista, imao je.

Ekrem “Eck” Spahić, Hrvatski katolički kalendar

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz armenske obitelji Jurja Armena, a majka Ana iz obitelji Jakova Lupisa. Armenius je njegovo obiteljsko, pravo prezime. Izgubio je roditelje u dobi od dvije godine, vjerojatno od posljedica tuberkuloze te je njega i mlađeg brata odgojila seljanka Marija Dragisić.

Budući da su dječaci pokazali neobičnu oštroumnost, njihov odgoj povjeren je jezuitima. Đuro je dobio kao prvog učitelja oca Michelea Mondegaija, a za njega se zauzeo i drugi jezuit, otac Raffaele Tudisi. Zalaganjem svećenika upućen je zajedno s bratom Jakovom na školovanje u Lecce, gdje je bio sljedbenik liječnika Pierangela Baglivija, vrlo poznatog u Pulji te prijatelja plemenite obitelji Pignatelli.

Pierangelo ga je podučio osnovama liječničke vještine i nakon smrti ostavio mu svoje prezime i imovinu. Tako se Đuro zainteresirao za medicinu, dok je brat Jakov izabrao redovnički život. Nakon što je promijenio prezime, Đuro Baglivi studirao je u Napulju, zatim u Salernu gdje je 1688. diplomirao medicinu i filozofiju. Mnogobrojna putovanja obogatila su ga kulturno te je stekao veliko iskustvo: u Firenci kod R. Bellinija, u Bologni gdje je bio učenik Marcella Malpighija (koji je znatno utjecao na njegovo znanstveno formiranje) te u Padovi i nekim gradovima Nizozemske i Engleske. Izabran je za člana Royal Society 1697., kao i Accademie Naturae Curiosorum 1669. te Accademie dei Fisiocratici 1700. Pohađao je Akademiju fizike i matematike u Rimu, čiji su se članovi sastajali u kući učenog mons. Ciampinija. Član je Arkadije pod pseudonimom Epidauro Pirgense.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

OTKRIĆA I DJELA

Istraživački rad Baglivija počeo je rano, već 1685. Poznati su njegovi prvi eksperimenti u kojima je unosio razne tvari u vratne žile pasa. Od 1689. do 1691. secirao je životinje, proučavajući funkcije srca, mozga („dura madre” ili „cor cerebri”), kao i otrovnost raznih droga.

Baglivi je došao 26. travnja 1692. u Rim, u kojem se stalno nastanio od 1694. Bio je liječnik pape Inocenza XII. (kojeg je upoznao u Lecceu dok je on bio biskup u tom gradu) i nakon toga i nasljednika, pape Klementa XI. Na rimskom Sveučilištu Sapienza povjerena mu je poduka kirurgije i anatomije te je 1700. dobio katedru teorijske medicine. Bio je duboko uvjeren u važnost kliničkog iskustva, kao i u potpunu, kliničku pretragu bolesnika.

Nakon preuzimanja dužnosti na Sveučilištu Sapienza, Baglivi je počeo razmišljati o ujedinjenju liječničkih znanja u jedinstveni sastav. Tijekom XVII. stoljeća dva sistema su se međusobno osporavala: jedan je interpretirao rad tijela na mehaničkim osnovama, dok je drugi priznavao samo one kemijske. Baglivijeva nova pretpostavka po kojoj je jedno od najvažnijih vlaknastih tkiva u tijelu tzv. „dura madre” ili srce mozga (cor cerebri, villis membanaceis compositum) – koja se poslije pokazala pogrešnom – doživjela je veliki uspjeh.

Razna djela koja je napisao objavljena su u inozemstvu. Novi papa Klement XI. imenovao je 1701. godine Baglivija profesorom teoretske medicine; njegova slava čini ga jednim od najpoznatijih europskih liječnika. Na području medicine najvažnije Baglivijevo djelo je „De praxi medica” (Rim, 1696.), koje je posvećeno papi i zaštitniku Inocenzu XII. Tim tekstom brzo je stekao popularnost. Knjiga predstavlja program namijenjen medicini budućnosti, napad protiv liječničko-filozofskih sistema te poziv načelima. Baglivi je preminuo 1707., sa samo 39 godina, od posljedica crijevne bolesti te je pokopan u crkvi svetog Marcella u Rimu.

Ljubavni problemi dijaspore na parobrodu. Zaručnici su im poslali novac da dođu u Ameriku, no putovanje je bilo puno izazova

Probudih se rano, i izigjoh na kasar, gdje još nije bilo nikoga. Nebo oblačno, a more bez kraja, valovito. Sunce je isteklo, ali ga skrivaju oblaci. Sve je na obzorju bliedo, dosadno, jednolično. Valovi nisu dosta veliki, da razbiju monotoniju prizora, a okean u mojim očima gubi čar; ne pruža mi, što sam od njega […]

Zbog toga što je Baglivi rođen u Dubrovniku, poznat je kao „otac hrvatske medicine”. Od druge polovice XIX. stoljeća njegovo ime se piše Gjuro Baglivi (nakon toga i Đuro Baglivi ili Baljivi). U crkvi San Marcello al Corso, u kojoj je pokopan, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti postavila je 1995. godine dvojezičnu spomen-ploču na kojoj piše da je „Giorgio Baglivi (Gjuro u tekstu na hrvatskome jeziku) rođen u Dubrovniku u Hrvatskoj 1668.”. Iako neki biografi tvrde kako je Baglivi rođen u mjestu Ragusa na Siciliji, najugledniji pisci zaključili su da je rođen pod imenom Đuro Armeno u Dubrovniku.

Stella Okadar/Svjetlana Lipanović, Hrvatska matica iseljenika

Ekskluzivno svjedočanstvo svećenika koji se na Manhattanu družio s Nikolom Teslom: Osjećao se Hrvatom i Hrvatska mu je bila domovina

Cijela moja priča nalazi se u fantastičnom sjećanju hrvatskog franjevca fra Ljube Čuvala s kojim sam imao prigodu blisko raditi i poznavati ga. Fra Ljubo je služio hrvatskoj dijaspori u različitim službama i pozicijama. Jedna od tih službi bila je i župnik Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. I upravo tu nalazi […]

Nakon završenih ranih školovanja, John upisuje medicinski fakultet na katoličkom Sveučilištu Loyola u Chicagu. Dana 7. lipnja 1917. ženi se s Ellom Margaret Klein. Tri godine poslije uspješno završava studije medicine te 1920. postiže zvanje liječnika.

Nakon završenog studija slijede dvije godine stažiranja na prestižnom Columbus Memorial Hospitalu gdje biva oduševljen operacijama koje su radili ugledni profesori tadašnjeg vremena. Kada je završio stažiranje, dr. Ruzich u istoj sveučilišnoj bolnici radio je s poznatim profesorom medicine – dr. Lawrencom Rynom.

Godine 1933. postaje predsjednik bolnice “Holy Cross” u Chicagu te njezin glavni kirurg. Zbog svoga iznimnog, odličnog rada, 1934. postaje član Američke udruge kirurga (American College of Surgeons) te prima stupanj F.A.C.S. (Fellow of the American College of Surgeons). U braku s Margaret imao je troje djece: Dorothy, Johna F. Ruzicha II. i Norberta.

Godine 1953. prihvatio je veliki izazov učiniti djelo ljubavi. Naime, nadbiskup Thomas Hurley iz grada St. Augustine u Floridi zamolio ga je da otputuje u Zagreb, u tadašnju Jugoslaviju, gdje je komunistički režim bio radikalno protiv vjere i naroda. Dr. Ruzich otišao je medicinski pomoći zatvorenom i bolesnom kardinalu Alojziju Stepincu.

Uz odobrenje američkog Kongresa, dr. John Lawrence sa Sveučilišta Kalifornija, bio je određen kao suradnik dr. Ruzicha na ovom putu. Obojica liječnika susrela su se na uzletištu Kennedy u New Yorku u srpnju 1953. te primivši blagoslov bostonskog kardinala Richarda Cushinga i kardinala New Yorka Francisa Spellamna, pošla na put u komunističku zemlju.

Po dolasku u Zagreb odmah su održali sastanak s lokalnim liječnicima o stanju bolesnog kardinala i metodi liječenja. Sljedeći dan posjetili su kardinala Stepinca u kućnom pritvoru u Krašiću. Kardinal je bio vrlo sretan vidjevši ih. Nakon pregleda koje su obavili, ubrzo su utvrdili da Stepinac pati od poremećaja u krvi – “polycythemia vera rubrum”.

Obojica liječnika shvatila su i kako je kardinal Stepinac patio i od velikog tereta koji nosi Crkva njegova naroda. Utisak dr. Ruzicha nakon susreta s kardinalom bijaše da je on zaista svet čovjek.

Dr. Ruzich je nekoliko puta posjećivao kardinala Stepinca. I sam je rekao: “Pronašao sam bez sumnje da je kardinal Stepinac živi svetac, osoba izvanrednih oznaka, čistoga i bistroga uma. Imao sam dovoljno razloga vjerovati da su njegovi unutarnji osjećaji bili istovjetni s osjećajima sv. Pavla dok je bio zatvorenik u Rimu. Čitamo u Poslanici Kološanima: ‘Veselim
se sada zbog patnje koju podnosim za vas i što nedostaje u Kristovom trpljenju ja ispunjam u mojem tijelu poradi njegova tijela koje je Crkva'”.

U svojim bilješkama, između ostaloga, zapisao je: “Vjerovati i raditi s Kristom, to je tajna života koja ne traje samo za život već za cijelu vječnost!”

Nakon odlaska iz Zagreba obojica liječnika posjetila su Vatikan te se susrela s papom Pio XII. koji je i njima izrazio veliku brigu za kardinala Stepinca. Godinu dana kasnije, papa Pio XII. udijelio je dr. Ruzichu čast kada ga je imenovao Knezom sv. Jurja. Ovu ceremoniju uime pape održao je kardinal Strich u katedrali Imena Isusova u Chicagu. Dr. Ruzich s ponosom je nosio ova odličja i govorio o njima.

Dosad neobjavljeni detalji iz života Ivana Meštrovića! Njegovi Indijanci postali su simbol Chicaga, a plaćeni su 150 tisuća dolara

Primjereno značenju umjetnika, kojega je Auguste Rodin još 1914. nazvao “najveći fenomen među kiparima svijeta”, Metropolitan je prekinuo tradiciju i prvi puta organizirao retrospektivnu izložbu djela jednog umjetnika za njegova života. Za Meštrovića to nije bio prvi slučaj ove vrste, jer je isto takvu iznimku učinio i Victoria and Albert Museum u Londonu izlaganjem njegovih […]

Dr. John F. Ruzich preko 40 godina bio je službeni liječnik Hrvatske katoličke zajednice (osnovane 1921.). Umro je u Chicagu 28. travnja 1989. u 92. godini života. Pokopan je na groblju Holy Sepulchre u blizini pokojnih hrvatskih franjevaca od kojih su mnogi bili njegovi prijatelji.

Izvori
Hrvatski katolički glasnik, rujan 1953. str. 330.
Naša Nada, broj 5, 15. svibanj 1989, str. 1
Naša Nada, broj 6, 15. lipnja 1989, str. 17.

EN

John Francis Ruzich was born in Chicago on January 27, 1896 to Croatian parents George Ruzic and Helena Lubic. He was raised in an authentic Catholic home where piety and hard work went hand in hand. After completing his early education, John F. Ruzich enrolled in medical school at Loyola Catholic University in Chicago.

On the 7th day of June 1917, he married Ella Margaret Klein. Three years later he successfully completed his medical studies and in 1920 he achieved the title of doctor. After completing his studies, he completed two years of internship at the prestigious Columbus Memorial Hospital, where he was fascinated by the operations performed by eminent professors of the time.

After completing the internship, Dr. Ruzich worked with a well-known professor of medicine, Dr. Lawrence Ryn, at the same university hospital. In 1933, Dr. Ruzich becomes president of Holy Cross Hospital in Chicago and its chief surgeon. Because of his exceptional, excellent work, in 1934 he became a member of the American College of Surgeons and received the F.A.C.S. (Fellow of the American College of Surgeons). With Margaret, he had three children, Dorothy, John F. Ruzich II and Norbert.

In 1953, Dr. Ruzich accepted the great challenge of doing an act of love. Namely, he was asked by Archbishop Thomas Hurley of St. Augustine city in Florida to travel to Zagreb, to then Yugoslavia where the communist regime was radically against religion and the people to medically help the imprisoned and sick Cardinal Alojzije Stepinac. With the approval of the U.S. Congress, Dr. John Lawrence of the University of California was designated as an associate of Dr. Ruzich on this journey.

Both doctors met at the J.F. Kennedy in New York in July 1953, and with the blessing of Boston Cardinal Richard Cushing and Cardinal Francis Spellamn of New York, set out for a communist country. Upon arrival in Zagreb, they immediately held a meeting with local doctors about the condition of the sick cardinal and the method of treatment.

The next day, they visited Cardinal Stepinac who was under house arrest in Krašić. The Cardinal was very happy to see them. After an examination, they soon determined that the cardinal was suffering from a blood disorder – “polycythemia vera rubrum”. Both doctors realized that Cardinal Stepinac also suffered from the great burden borne by the Church and his people. Dr. Ruzich’s impression after meeting the cardinal was that he was indeed a holy man.

Dr. Ruzich visited Cardinal Stepinac several times. He himself said: “I have found without a doubt that Cardinal Stepinac is a living saint, a person of extraordinary marks, of a pure and clear mind. I had reason enough to believe that his inner feelings were identical with the feelings of St. Paul while he was a prisoner in Rome. We read in the Epistle to the Colossians, ‘Now I rejoice in my sufferings for your sake, and in my flesh I do my share on behalf of His body, which is the church, in filling up what is lacking in Christ’s afflictions.’”

In his notes, he wrote, among other things: “To believe and work with Christ is the secret of life that lasts not only for life but for all eternity!”

After leaving Zagreb, both doctors visited the Vatican and met with Pope Pius XII, who also expressed great concern to them regarding Cardinal Stepinac. A year later, Pope Pius XII bestowed a great honor on Dr. Ruzich when he appointed him Prince of St. George. This ceremony on behalf of the Pope was held by Cardinal Strich at the Holy Name Cathedral in Chicago. With pride, Dr. Ruzich always wore these medals and spoke about them. Dr. John F. Ruzich was the official physician of the Croatian Catholic Union (founded in 1921) for over 40 years. He died in Chicago on April 28, 1989, at the age of 92. He was buried in the Holy Sepulcher Cemetery near the Croatian Franciscans, many of whom were friends of Dr. Ruzich. JG

Notes/Sources
Croatian Catholic Gazette, September 1953. p. 330./Our Hope, No. 5, May 15, 1989, p. 1 / Our Hope, No. 6, June 15, 1989, p. 17.

Franjevački vjesnik