Kako je Hrvat dobio 77 posto glasova na američkim izborima: Kada Bog zatvori vrata, onda otvori prozor

Michael A. Bilandić odrastao je u hrvatskoj zajednici u Chicagu. Bio je gradonačelnik Chicaga od 1976. do 1979. Izabran je u Vrhovni sud Illinoisa 1990., od 1. siječnja 1994. godine predsjeda sudom kao vrhovni sudac. Ne samo da je vrsni odvjetnik, političar i sudac, Michael Bilandić također postaje cijenjeni umjetnik i fotograf u Chicagu. Michael […]

lako rođen u Zenici 1913. godine, mladost je proveo u Hercegovini u kojoj je u to vrijeme buktao snažan i živ seljački pokret braće Radić, koji je i ondje kao i u drugim hrvatskim krajevima stvorio snažnu organizaciju hrvatskog otpora, osnivanu na zdravim temeljima hrvatskog sela.

U tim redovima bio je i Lujo Hodak, koji je poput tisuća pripadnika mlađeg hrvatskog naraštaja bilo sa sela ili iz grada, našao tamo svoje mjesto.

“Republikanstvo” braće Radić bilo je sinonim borbe za hrvatsku državnopravnu ideju i on ga je prihvatio i ostao mu vjeran. U idealizmu jačala ga je činjenica da se kao mlad čovjek našao u Sarajevu gdje se školovao na tamošnjoj Tehničkoj školi, a u tom gradu naišao je na dobro organizirane skupine hrvatskih učenika, srednjoškolaca i studenata, na čijim se sastancima izgrađivao u vrsnog aktivista.

Takvi hrvatski učenici koji su se za vrijeme školskih praznika vraćali u svoja sela, bili su najdjelotvorniji propagatori ideje hrvatske slobode i samostalnosti, idealno spajajući nauk velikog Ante Starčevića s naukom braće Radića.

Uočivši već u ono prvo vrijeme da se hrvatski neprijatelji spremaju na akcije kako bi srušili mladu državu, Lujo se dobrovoljno javio u hrvatsko zrakoplovstvo u kojem je služio sve do posljednjeg dana kao časnik.

Ovaj Hrvat iz Chicaga bio je najpoznatiji autoritet anatomije ljudskog vizualnog sustava

Postati znanstvenik svjetskog glasa nije lako, treba puno volje, rada, spremnosti na odricanje i, naravno, Božjeg dara. Iz brojčano malog hrvatskog naroda bilo je puno onih koji su obogatili znanost i svijet, a i danas ih ima lijep broj rasutih širom kugle zemaljske. Jedan od njih bio je i Stjepan Poljak čija su djela dala […]

Sudbina mu je dodijelila da teška srca mora napustiti rodnu zemlju i poći putovima tuđine. Našao se u prvo vrijeme u Italiji u logoru Fermo. U domovini mu je ostala supruga koja se ubrzo zbog “protudržavnog djelovanja” s mlađom sestrom Jelkom našla pred komunističkim sudom u Zagrebu. Bila je osuđena na devet godina, a Jelka na 20 godina zatvora. Obje su bile upućene u zloglasnu žensku kaznionicu u Slavonskoj Požegi. Kada je nakon duljeg tamnovanja bila obuhvaćena nekom amnestijom i puštena, ubrzo se našla u izbjegličkim putovima koji su je spojili s Lujom, dok joj je sestra Jelka na robiji provela osam godina.

Kada su se, prvenstveno zaslugom pokojnog dr. Krunoslava Draganovića, otvorili putovi iseljavanja u Južnu Ameriku, posebno u Argentinu, ondje se našao i ovaj bračni par. Stari aktivist Lujo Hodak našao je ondje, kao i u Fermu, “svoja područja”, usvajajući onu da “za Hrvatsku treba svugdje raditi”.

Konačno se sa suprugom našao u Chicagu. U novoj sredini stekli su ubrzo, i kod onih koji ih nisu od ranije poznavali, ljubav i poštovanje.

Lujo Hodak bio je čovjek meka i plemenita srca. Zračio je, kako su mnogi uočavali, upravo nekom djetinjom dobrotom, bio je čovjek koji nije mogao imati neprijatelja. Staložen i inteligentan bio je svima drag sugovornik, posebno jer je uporno i stalno zastupao načela pravde i istine pa kada se to odnosilo i na protivnike. Nosio je još iz domovine brojna iskustva u pitanjima organiziranog društvenog rada, što je primjenjivao i u dijaspori.

Pomogao je Hrvatima u Pittsburghu, ali ne i sebi. Otišao je bez novčića u džepu i bez imena na grobu. Napušten i odbačen

Više puta ljudi žive kratko, pa i prekratko, ali ostvare više nego oni koji žive, mogli bismo reći životare, do duboke starosti. Jedan od tih u kojima je život prebrzo, ali stvaralački izgarao, bio je Zdravko Mužina. Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i […]

Kao što je nekada u domovini imao brojne prijatelje muslimane, imao ih je u tuđini. Kao što je on volio njih, i oni su njega voljeli i poštovali. Vrata njegova doma bila su za njih uvijek otvorena. S njima je vodio i brojne razgovore.

Na posljednji oproštaj s njim stigli su izdaleka njegovi stari prijatelji, poznati hrvatski aktivist Sead Ada Zubčević i Niaz Batlak, hrvatski rodoljub i u posljednjem procesu protiv dr. Artukovića značajni svjedok njegove obrane.

Lujo Hodak bio je izvrstan poznavatelj novije hrvatske političke povijesti. Pratio je hrvatsku emigrantsku, a koliko je mogao i domovinsku publicistiku.

Posljednje tri godine života bile su godine njegovih teških iskušenja. Nesmiljena bolest bubrega iscrpljivala je njegovo veliko i snažno tijelo, u kojem je kucalo dobro i plemenito srce. Bio je predan u volju Božju ne tužeći se na sudbinu; u njemu je još uvijek plamtio žar kršćanskog optimizma zadržan do posljednjeg daha njegova života.

Vijest o njegovoj smrti izazvala je kod svih koji su ga poznavali iskrenu žalost. Svi su osjećali da je iz ovdašnje sredine nestalo jednog uzornog i plemenitog čovjeka. Njegovo rodoljublje bilo je satkano od one duboke i iskrene odanosti prema rodnoj zemlji, čiju je tragediju živeći pod tuđim nebom i on bolno osjećao.

Moje sjećanje na fra Hrvoslava Bana: Bio je pravi literarni kroničar života naraštaja američkih građana hrvatskog podrijetla

Rijetko je koji suradnik “Veritasa” toliko volio Zagreb, a najmanje je u njemu živio. Bio je kozmopolit, vjerojatno i protiv svoje volje. Rođen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Makedoniji, odrastao zatim u Zagrebu, odgojen literarno u Beogradu, obrazovan teološki u Rimu, franjevački živio u Chicagu, da bi posljednje godine proveo u Hercegovini, gdje je na […]

Koliko je Lujo Hodak bio voljen, cijenjen i poštovan, pokazao je njegov posljednji ispraćaj. Fra Marko Kozina oprostio se od pokojnika emotivnim govorom, evocirajući uspomene na zajednički život u logoru Fermo, u koji je došao kao maloljetni dječak. Prikazao ga je kao rodoljuba, vjernika i nadasve plemenita čovjeka, koji je do posljednjeg trenutka iako praćen teškim fizičkim patnjama, zadržao svoj kršćanski optimizam.

Lujo Hodak preminuo je u lipnju 1985. godine u Chicagu.

Danica, 1985.