Otišla je najveća hrvatska poetesa u Australiji: Za izdajice Domovine nema i ne smije biti lakoga oprosta

Mirjana Emina Majić rođena je 3. rujna. 1932 u Podravskoj Slatini. Potekla je iz činovničke obitelji koja je voljela Hrvatsku. Na početku Drugog svjetskog rata otac joj je službom premješten u Glinu. Kao djevojčica prolazi ratne strahote te se s obitelji 1945. vraća u Osijek. Pučku školu završila je u Glini, gimnaziju u Zagrebu, a […]

Ivan Grbavac rođen je 1934. godine u Grabu, u Hercegovini. U Australiji živi i radi više od 60 godina. Napisao je knjigu koju je objavio prije pet i pol godina, a dao je i veliki intervju Mariju Knezoviću u njegovoj popularnoj emisiji “Agape”.

U knjizi “Život na tri kontinenta” govori o svojoj mnogobrojnoj hercegovačkoj obitelji, o sedmero braće od kojih je petero živjelo u Americi, dok su se on i brat nastanili u Australiji, i o dvije sestre te njihovim aktivnostima u borbi za slobodnu Hrvatsku.

“Knjiga je odraz dugogodišnjeg djelovanja i življenja moje obitelji. Obitelji koja je raseljena diljem svijeta. Točnije rečeno, rađa se, živi i radi na tri kontinenta: Europi, Australiji i Americi. Knjigu je željela objaviti moja supruga Ljubica. Brižno je čuvala dokumente, slike, izreske iz novina, razgovore s radijskih postaja, no Bog ju je pozvao k sebi, pa je ta zadaća pripala meni”, otkrio je Ivan Grbavac.

U uvodnom dijelu “O sedmorici braće i dvjema sestrama Grbavac iz Graba” opisuje se obiteljski susret iz 2014. godine, zatim Hercegovina i tamošnje selo Grab te prezime Grbavac. Slijedi kratko predstavljanje ove hrvatske katoličke obitelji, njezinih nevolja i težnji. Nižu se biografski zapisi svakog od sedmero braće i dvije sestara. Ovog trenutka na svijetu živi i radi 134 članova spomenute obitelji.

Zanimljivo je i potresno da je čak petero braće pobjeglo iz bivše države koju su prezirali. Prvo je 1958. godine otišao Grgo, nakon njega Bogoljub Ljubo, zatim Ivan Slobodan 1959., zatim Tomislav godinu dana poslije i Drago 1965. Sestra Zora otisnula se za braćom 1966. legalno, a nešto kasnije domovinu je napustio i najmlađi od braće, Mladen.

Braća i sestre Grbavac, danas u trećoj životnoj dobi, zadovoljni su svojim životom. Posebno ističu kako su uspjeli zahvaljujući skromnosti i predanom radu.

Okupiti u rodnom Grabu sve članove ove mnogobrojne obitelji, koji su se razišli diljem svijeta, Grbavcima je bio cilj i ideal. On je ostvaren tek 2004. na 50. obljetnicu njihovog iseljeničkog života te ponovno 2014. Posljednja proslava bila je obilježena misom u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Grabu koju je predvodio svećenik norbertinac o. Richard Grbavac, sin Tomislava iz Los Angelesa. Richard je mladu misu imao prije deset godina upravo u rodnom mjestu svojeg oca. Od tada redovito dolazi na odmor i duhovnu okrjepu u kraj svojih predaka gdje uči stari hrvatski jezik i glagoljicu.

Pismo bratu u Australiju: Nemoj vrući vode piti, ili vrući u hladovinu leći, jer time najlakše zdravlje izgubiš, a bez zdravlja je svaki siromah

U Australiji je Mildura poznata po svom slatkom grožđu i dobrim vinima, a nama je poznata prije svega po naseobini Međimuraca koji su davno u tom gradiću počeli stvarati svoj drugi dom. Jedan od njih, Ivan Dolenec rodom iz Donjeg Vidovca, živi je leksikon podataka o razvitku mildurske naseobine Međimuraca. Mnoga saznanja o tome crpio […]

Ivan Grbavac, koji je kao 26-godišnjak došao u Australiju, stalno je razmišljao što bi bilo najkorisnije napraviti za oslobođenje Hrvatske. Početkom 1977. u njegovu domu u Canberri, u kojem su bila smještena oba odbora Hrvatskog narodnog vijeća, na sastanak je došao i Mario Dešpoja. Ivanu se Mario posebno svidio pa su često razmišljali što će napraviti za domovinu. Dok su njih dvojica “razbijala” glavu, iznenada se iz kuhinje javila Ivanova supruga Ljubica prijedlogom: “A što mislite o hrvatskom veleposlanstvu?” Mario je uskliknuo: “Odlična ideja!”

I tako se rodilo prvo hrvatsko poslanstvo, jedinstveno u svijetu po tome što jedan porobljeni narod bez države ima svoju ustanovu. Dosad je to uspjelo samo našim ljudima. Hrvatsko poslanstvo službeno je otvoreno 29. studenoga 1977. godine u glavnom australskom gradu Canberri, a za prvog otpravnika poslova imenovan je Mario Šime Dešpoja.

Ivan Slobodan Grbavac cijelo vrijeme bio je aktivan u hrvatskoj zajednici, posebno u Canberri u kojoj živi. Tako je među ostalim aktivnostima uvijek slao, prodavao i dijelio hrvatske novine i knjige, a pokretao je i mnogobrojne humanitarne akcije. Ni danas ne prestaje raditi.

“Moj uzor u radu i životu bili su moja majka i moj djed. Djed je dva puta radio u Americi, a majka s desetoro djece (jedno dijete je umrlo malo nakon poroda). Bože moj koliko je bilo energije i snage u toj ženi. Kada bi to čovjek sve skupio bilo je u njoj više energije nego u atomskoj bombi”, prisjetio se Grbavac, naglasivši kako ne možete shvatiti neke ljude: “Ne mogu shvatiti one koji ne rade i kojima je dosadno. Ja uvijek nešto radim i gledam da pomognem ljudima oko sebe. Tko govori o radu, sam mora raditi, tko govori o žrtvama, sam mora biti žrtva, tko govori o borbi, sam se boriti, tko govori o dužnosti i odgovornosti, sam mora biti odgovoran”.

Ugledni poduzetnik iz Australije želi financirati istinu o povijesti Hrvatske: Spreman sam uložiti novac pa da se ta laž raščisti jednom zauvijek

Svaki narod na svijetu ima svoju povijest. Svaki onaj koji je i najmanje bio u školi uz osnove matematike, tj. da su dva i dva četiri, učio je prvo osnovne stvari iz svoje povijesti. Svi smo mi učili u onoj državi povijest koju su napisali Jugoslaveni, Hrvati-Jugoslaveni i naši neprijatelji susjedi Srbi. Sve u lažima […]

Razgovor za Domovinu zaključio je sljedećim riječima: “Čovjek koji nosi sklad u svojim riječima i činima nosi povjerenje. Istina, istina o nama, istina o Hrvatskoj, istina će nas osloboditi”.

Odlazite iz Hrvatske? Mislite da je fora biti Amerikanac ili Australac i da ovdje nema šefa? Opet razmislite!

Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]

Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova i tajnicom Dinkom Sidić, dakle 14 godina prije osnivanja države Hrvatske. Svrha otvaranja veleposlanstva u jednom od najotmjenijih kvartova Canberre, gdje su uglavnom bila smještena diplomatska predstavništva svih većih država u tom gradu, bila je skrenuti pozornost na stremljenje hrvatskoga naroda k samostalnosti i samobitnosti.

Veleposlanstvo Hrvatske iznenadilo je i razbjesnilo jugoslavensko državno rukovodstvo, a za Australiju je predstavljalo sramotu zbog njezinih dobrih odnosa s tadašnjom Jugoslavijom. Najzanimljivije je bilo to da unatoč pritisku Jugoslavije australske vlasti nisu mogle zatvoriti naše veleposlanstvo. Budući da se nikada nitko nije nečemu takvom dosjetio, jednostavno nije bilo zakona po kojem je tako nešto bilo zabranjeno.

Australija se našla u vrlo neugodnoj situaciji. Vodile su se mnoge rasprave za i protiv hrvatskoga veleposlanstva i na kraju je cijeli pravni državni stroj morao biti stavljen u pogon. Tako se po kratkom postupku donio zakon po kojem se mogu otvarati jedino predstavništva onih država koje postoje te da ta ista moraju biti akreditirana od postojećih zemalja. Zakon je prihvaćen u australskom parlamentu tek u kolovozu 1978. godine.

Uskoro je Mario Dešpoja zaprimio obavijest koju su dostavila dvojica policajaca od državnog odvjetništva. Ako se veleposlanstvo ne zatvori u roku od dva tjedna, podignut će tužbu protiv njega, a ured će prisilno biti zatvoren. Dešpoja je uložio žalbu na odluku državnog odvjetništva iako je znao da će slučaj izgubiti. Bilo mu je jasno da je jugoslavenski utjecaj daleko snažniji od njegova veleposlanstva iza koga je stajala tek nedovoljno organizirana hrvatska zajednica Australije.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Konačno, 7. kolovoza 1979. Federalni sud Australije donio je presudu protiv Marija Dešpoje s nalogom da se Hrvatsko veleposlanstvo mora zatvoriti. Sudske troškove snosio je sam Dešpoja koji je ponovno uložio žalbu – ista je odbijena dva mjeseca poslije. Zatim, 25. listopada 1979., pod okriljem mraka, Dešpoja je bio prisiljen s unajmljene zgrade skinuti znakovlje hrvatskog veleposlanstva i našu zastavu, čime se završio jedan jedinstveni projekt australskih Hrvata.

Inače, junak naše priče pristigao je u Australiju 1959. i to kao politički emigrant, bez imalo znanja engleskog jezika. Već 1963. osvojio je prvu nagradu na televizijskom kvizu iz povijesti Australije. Posljednje pitanje koje mu je donijelo pobjedu bilo je da nabroji svih pet britanskih zatvorenika protjeranih u Australiju 1794., kasnije poznatih kao “Škotski mučenici”. Na pitanje kako je moguće da je znao njihova imena i prezimena, Dešpoja je odgovorio da mu se to usjeklo u pamćenje jer je spomenuta petorka pripadala političkim izgnanicima kao i on.

Iznos od tri tisuće funti koji je zaradio predstavljao je tada golem novac, s obzirom na to da je kao radnik u Chrysleru primao plaću od samo 12 funti mjesečno. S osvojenim novcem kupio je zemljište na kojem je poslije sagradio kuću. Također, uložio je u školovanje te je završio fakultet s posebnom pohvalnicom i dugo se ubrajao među najškolovanije Hrvate u Australiji.

Upravo na tom kvizu Mario Dešpoja upoznao je mladu australsku novinarku Shirley Stott kojom se oženio. Kći koja je proistekla iz toga braka, Nataša Stott Dešpoja, inače ponosna Hrvatica, bila je senatorica Demokratske partije Australije od 1995. do 2008. godine, a pred kraj svog mandata imenovana je i predsjednicom australskih demokrata.

Istražili smo legendu koja kaže da je vinska etiketa Hrvata postala australski grb

U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]

Mario Dešpoja prestao se baviti politikom u našoj zajednici nastankom hrvatske države, 1995. godine, jer je smatrao da se sada nova država mora boriti sama za svoj opstanak. Danas živi povučenim životom kao posebno cijenjena osoba u hrvatskoj zajednici Australije.