Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog knjige Nova klasa. U njoj je među ostalim izložio teoriju prema kojoj u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), pa onda i u Jugoslaviji nakon pobjede komunista nije došlo do stvaranja besklasnog društva i diktature proletarijata, nego do tada nepoznate klase, čija je vlast bila potpunija u odnosu na sve ostale vladajuće klase u povijesti. Nazvao ju je političkom birokracijom, a pripadnike nove klase opisao je kao one „koji isključivo na osnovu monopola upravljanja imaju izuzetne privilegije i materijalne prednosti“. Dakle, radilo se o klasi koja je na temelju totalitarizma vlasti upravljala državnim vlasništvom, a pri tome zadovoljavala vlastite interese na štetu ostalog stanovništva.

Međutim, dvadesetak godina ranije, vrlo sličnu kritiku na račun komunističkog sustava u SSSR-u iznio je hrvatski ljevičar, bivši komunist Ante Ciliga, koji je zbog svojih antistaljinističkih stavova pet godina proveo u političkoj kaznionici na Uralu i progonstvu u Sibiru. Svoja iskustva nakon izlaska na slobodu iznosio je od 1936. do 1940. godine u zagrebačkom časopisu Nova Evropa, dok je zaokruženu sliku svojega boravka u SSSR-u prezentirao je u knjizi “U zemlji velike laži”, koja je na francuskom jeziku objavljena u Parizu 1938., a u narednim godinama prevedena na niz svjetskih jezika. Također, nakon boravka u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata zbog ranijeg članstva u Komunističkoj partiji Jugoslavije, Ciliga je pušten na svojevrsnu poluslobodu, pa je o istoj temi pisao i za časopis Spremnost. Valja dodati da je Ciliga gotovo cijeli ostatak života proveo kao vrlo aktivni hrvatski politički emigrant u Parizu i Rimu, a preminuo je 1992. u Zagrebu.

Već u prvome članku u Novoj Evropi iz 1936. godine Ciliga je upotrijebio vrlo sličnu terminologiju onoj Đilasovoj, pišući da je ogroman napredak koji je SSSR ostvario izgrađen „na kostima, na krvi i suzama milijona i grada i sela, na osnovi eksploatacije ugnjetene radeće većine novom privilegisanom manjinom“. U nastavku ovoga teksta bit će detektirane i analizirane sličnosti Ciliginih pojedinačnih ocjena o ustroju vlasti u SSSR-u u međuraću te Đilasove sveobuhvatne „kritike savremenog komunizma“, kako govori drugi dio naslova njegove knjige.

Boraveći u drugoj polovici 1930-ih godina u Parizu, Ciliga je surađivao s nizom ljevičarskih skupina, a uspostavio je i kontakt s tada najpoznatijim komunističkim, antistaljinističkim disidentom – Lavom Trockim. Potonji je Ciligu nastojao uključiti u svoj pokret, no do toga u konačnici nije došlo budući da se Ciliga zalagao za stvaranje široke antistaljinističke koalicije, a i temeljne ocjene Cilige i Trockog o komunističkoj vlasti u SSSR-u bivale su različitije. Upravo se u tim razlikama mogu iščitati Ciligini stavovi o komunističkom i staljinističkom sustavu vlasti.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Iako je Trocki u drugoj polovici tridesetih znao mijenjati neke svoje postavke, za njega je u tom razdoblju SSSR ostao država koja je različita od onih kapitalističkih i fašističkih zbog državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ovakvo je stanje smatrao samo privremenom fazom, nakon koje će radnici zbaciti birokraciju s vlasti i krenuti u izgradnju socijalizma ili će pobijediti „kontrarevolucija“ i buržoazija će ponovno doći na vlast. U početku se i Ciliga slagao s njime po pitanju privremenosti ovakvoga stanja, no 1938. godine Ciliga je odustao i od takvog tumačenja, smatrajući da će se birokratsko uređenje zadržati stanovito vrijeme. On se, pod utjecajem drugih antistaljinističkih grupa, zapitao je li državno vlasništvo nad proizvodnjom ikada bilo napredan element, i to u rukama birokracije, pritom kasnije posumnjavši i u Lenjina, kojega je smatrao začetnikom birokratske sovjetske države.

Nakon sukoba oko suradnje s ostalim antistaljinistima u Parizu, Ciliga je nastavio razrađivati svoje misli, optužujući trockiste da su previše povezani s birokratskim sovjetskim sistemom, odnosno da su potekli iz njega potekli te da ne mogu objektivno kritizirati taj sistem. Trocki je, prema Ciligi, teoretičar režima, kojega je u djelo na ipak rigidniji način proveo Staljin. Za Ciligu, komunistička partija u kojoj su raširene buržoaske navike (!) i koja vlada uz pomoć birokracije i različitih stručnjaka, činila je novu klasu koja je vladala Sovjetskim Savezom. Sva je proizvodnja bila u rukama te nove klase, a radnici su bili u gorem položaju nego u kapitalističkim zemljama. Zaključio je da je birokracija iskvarila sve navodno pozitivne rezultate koje je donijela Revolucija. Staljinizam je za Ciligu bio nasljednik boljševičkog birokratizma, koji se, kako je tvrdio Ciliga, počeo razvijati još pod Lenjinom. Za Trockog je ovakva kritika Lenjina bila neprihvatljiva. Dok je Ciliga smatrao da je u SSSR-u na djelu državni kapitalizam, Trocki je i dalje tvrdio da u SSSR-u postoji diktatura proletarijata, bez obzira na političke oblike, jer se nacionalizirana imovina, nalazeći se u rukama države, štiti od buržoazije koje je nekada s pomoću te imovine izrabljivala radničku klasu.

Đilas je, želeći opravdati svoja mladenačka uvjerenja te sve ono što je činio kao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita za vrijeme Drugog svjetskog rata te u prvim godinama postojanja komunističke Jugoslavije, komunističke revolucije u pojedinim zemljama ocijenio iznimno pozitivno. Tvrdio je kako su se zemlje poput Rusije, Jugoslavije i Kine našle na prekretnicama – krenuti u snažnu industrijalizaciju ili potonuti u još goru zaostalost i postati plijen snažnijih država i inozemnog kapitala. Prema Đilasu, jedini način za ostvarenje brzog gospodarskog i društvenog preobražaja te obrane od nasrtaja stranaca bilo je provođenje revolucije pod vodstvom komunističke partije. Pri tome je isticao da je korištenje široke represije bilo nužno da bi se postigao prethodno spomenuti cilj. Međutim, nastavlja Đilas, u ranijim revolucijama „revolucionarna sila i nasilje bili su samo nužno zlo i sredstvo“, dok su ih komunisti uzdigli „na visinu kulta i konačnog cilja“.

Na Zapadu su revolucije nakon, kako ih Đilas uvjetno naziva, odstupanja i lutanja, završavale demokracijom, a na Istoku despocijom. Slično kao i Ciliga, zaključio je da komunistička revolucija nije ostvarila niti je bila sposobna ostvariti ideale zbog kojih je vođena, ujedno tvrdeći, a pritom zaboravljajući na stotine milijuna ubijenih i na razne načine potlačenih, da je komunistička revolucija u modernu civilizaciju uvela velike dijelove Europe i Azije čime su stvorene pretpostavke za slobodnije i naprednije društvo.

Budući da komunistička revolucija nasilnim sredstvima izvršava ono što je kapitalizam izvršio na Zapadu – industrijsku revoluciju, onda je ona „državno-kapitalistička revolucija“, što podrazumijeva da ona stvara i državno-kapitalističke odnose. Ovome je Đilas dodao da u komunističkim zemljama nisu uspostavljeni državno-kapitalistički odnosi, iako su im prilično slični. Podsjećajući da je Lenjin za državni kapitalizam rekao da je „predsoblje socijalizma“, dakle, prva faza socijalizma, Đilasova analiza pokazuje sličnost, gotovo istovjetnost s Ciliginom „dijagnozom“ geneze nove klase i tipa vlasti u SSSR-u.

Značenje nadbiskupa Stepinca za hrvatske političke emigrante

Iako postoji opsežna znanstvena i publicistička literatura o nadbiskupu Stepincu, ona jedva da se dotiče njegovog značenja za hrvatske političke izbjeglice, koje su bile raštrkane diljem zapadne Europe i u nekim prekomorskim zemljama u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, bježeći pred represijom novouspostavljenih jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za njih je nadbiskup Stepinac bio simbol hrvatskog […]

Ako je komunistička revolucija dovela do izgradnje državno-kapitalističkih odnosa, onda bi korak u pravom smjeru po komunističkoj teoriji, upozorava Đilas, bilo smanjenje pritiska i samovolje državne birokracije. No, komunisti čine upravno suprotno, neprestano se zalažući za jačanje rada državne administracije, a istodobno tvrdeći da se bore protiv birokratizma. Opisujući strukturu društva u komunističkom sustavu, Đilas navodi da se na vrhu nalazi partijska profesionalna birokracija koja upravlja formalno podržavljenom ili podruštvljevenom imovinom i životom društva. Ona je poseban privilegiran sloj, zbog toga što monopolistički upravlja nacionalnim dohotkom i formalno državnim vlasništvom.

„Ako svojina nije – a zaista nije – ništa drugo doli pravo korišćenja i raspolaganja, i ako se ovim pravom koristi jedan određen sloj, onda se u komunističkim državama ne radi u krajnjoj liniji ni o čemu drugom, nego o nastanku jednog novog oblika svojine, odnosno nove vlasničke eksploatatorske klase“, zaključuje Đilas. Vraćajući se na ciljeve i dosege komunističke revolucije zaključuje i ovo: „Komunistička revolucija, vođena u ime ukidanja klasa, dovela je – nasuprot ranijim revolucijama – do najpotpunijeg gospodstva isključivo jedne – nove klase“.

Đilas se također osvrnuo na i kritike Trockoga na račun komunističkog sustava u SSSR-u, došavši generalno do istog zaključka kao i Ciliga, koji je dobro sažet u sljedećoj rečenici: „I mada se Trockom ne može poreći zasluga da je prvi – makar i nesvesno, pokušavajući da ga spasi – počeo da otkriva unutarnju suštinu savremenog komunizma, mora se reći i da on ovu nije bio kadar do kraja da sagleda“. Đilas objašnjava kako je Trocki smatrao da se komunizam u Sovjetskom Savezu može spasiti promjenom u rukovodstvu, te da je degeneracija partije i revolucije i dominacija birokracije samo privremena pojava. No, kako je tvrdio i Ciliga, na djelu je bilo nešto trajnije – Staljinov uspon na vlast nije bilo samo preuzimanje vlasti u režiji jednog despota, nego cijele nove klase.

I Ciliga i Đilas isticali su kako je jedna od karakteristika te nove klase, pogotovo njenog najvišeg sloja privilegiranost, parazitiranje na plodovima rada potlačenih. Ciliga tako 1937. godine u Novoj Evropi piše da „jedna grupa ljudi, privilegisana manjina“ živi „široko i bogato na račun druge grupe, ugnjetene eksploatisane većine“. Đilas pak zaključuje ako se pripadnost nekoj klasi manifestira uživanjem pogodnosti na temelju vlasništva, onda se to na primjeru političke birokracije manifestira kao dobivanje viših prihoda od onih koji bi se za tu vrstu posla realno trebali isplaćivati te u vidu privilegiranog položaja u društvu koji donosi razne benefite. U komunizmu je vlast izjednačena s privilegijama i vlasništvom, pa Đilas kaže: „Zbog toga u komunizmu vlast, odnosno politika kao profesija, postaje idealom ako ne svih – budući da je to praktično nemogućno – ono onih koji se ne mogu oteti želji ili imaju izgleda da parazitski žive na račun drugih“.

Obojica su kritizirali i nemoralnost nove klase. Spomenuto je kako je Ciliga rekao da među njenim pripadnicima vladaju „buržoaske navike“. Đilas je o tome zapisao sljedeće: „S osećanjem da vlast, odnosno raspolaganje nacionalnom svojinom donose i blagodeti ovoga sveta, neizbežno mora da raste i laktaštvo, neiskrenost, ulizištvo i surevnjivost. Karijerizam i množenje birokratije neizlečive su bolesti komunizma.“

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

I iz ovog kratkog pregleda vidljivo je da su Đilasove teze o vladajućoj novoj klasi u komunističkim režimima u suštini jednake onome što je o toj temi zaključio Ciliga još u drugoj polovici 1930-ih. Takvu ocjenu ne umanjuje činjenica da je Đilas detaljno razradio i kontekstualizirao svoje teze, dok se Ciliga nije trudio usustaviti svoje misli i zaključke. Ciliga je u svojim člancima te knjizi svijetu razotkrio „rusku enigmu“. Naime, njegova knjiga “U zemlji velike laži” u engleskoj je varijanti nosila naziv The Russian Enigma. Međutim, oni koji su trebali čuti njegovu poruku očigledno nisu slušali, pa su stotine milijuna ljudi od Drugog svjetskog rata pa do propasti komunizma koncem 1980-ih i početkom 1990-ih na vlastitoj koži morale iskusiti ono na što je upozoravao Ciliga još koncem 1930-ih godina.

Priča o nepoznatom Hrvatu iz Ohija koji je bio asistent Ivana Meštrovića

Tijekom prošloga stoljeća u Sjevernoj Americi bilo je više hrvatskih umjetnika. S nekima od njih hrvatska je javnost dobro upoznata, a neke rijetko, ako ikada, susrećemo u javnim sredstvima priopćavanja, pa i u publikacijama o iseljeništvu. Izgleda da nisu bili zanimljivi jer su radili svoj posao, bili tihi i nenametljivi. S jednim od njih ovdje […]

Doktorat iz teologije spremao je na zagebačkom sveučilištu, ali kraj Drugog svjetskog rata natjerao ga je na povlačenje iz Hrvatske zajedno sa stotinama tisuća ostalih civila i hrvatske vojske. Konačno je na franjevačkom sveučilištu Antonianum u Rimu završio svoje studije i stekao naslov doktora teologije.

Tijekom Drugog svjetskog rata fra Ivo je boravio u Zagrebu. U svojoj knjizi Krvave godine, izdanoj u nakladi hrvatskih franjevaca (Ziral), opisao je Zagreb tijekom toga vremena, a osobito je zabilježio hrvatsku metropolu u vremenu pred sami kraj rata. Njegovi memoari spomen su jednom teškom vremenu.

Nakon rata, fra Ivo je radio u Zapadnoj Europi. Bio je profesor i odgojitelj u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Grottamare koju su osnovali hercegovački franjevci s ciljem obrazovanja djece iz hrvatskih izbjegličkih kampova u Zapadnoj Europi. U Sjedinjene Američke Države stigao je pred kraj 1947. i tu je proveo ostatak svoga života. Radio je kao urednik brojnih publikacija, predavao je na sveučilištu Dubuque u Pittsburghu i služio je hrvatske iseljenike u nekoliko različitih župa (St. Louis, New York, Rankin, Sharon itd.)

U već spomenutoj knjizi fra Ivo zapisuje brojne zanimljive susrete koje ćete imati priliku čitati na našem portalu Dijaspora.hr. Ususret blagdanu blaženog kardinala Alojzija Stepinca donosimo ekskluzivno fra Ivino sjećanje na svoj razgovor s velikim hrvatskim umjetnikom Ivanom Meštrovićem na temu Stepinca. Razgovor se, prema sjećanju autora, odvio godine 1954., na Čistu srijedu, u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku.

U ovom razgovoru Meštrović fra Ivi svjedoči o svojem susretu s istaknutim komunistom Milovanom Đilasom i jugoslavenskim ambasadorom Savom Kosanovićem. Fra Ivo Sivrić zapisuje ovako svoje sjećanje na ovaj razgovor s Meštrovićem, napominjući da se više radilo o ničim izazvanom monologu poznatog kipara, negoli o dijalogu dvojice sugovornika. Meštrović, naime, kao da je u tim trenucima morao podijeliti sljedeće događaje s fra Ivom. Ovi zapisi još jednom svjedoče o nevinosti blaženog kardinala Stepinca, ali i o svijesti jugokomunista koji su točno znali što rade zatvaranjem, suđenjem, mučenjem i ubojstvom nadbiskupa Alojzija Stepinca. Neka i ove riječi budu prilog njegovoj svetosti:

Što su hrvatski svećenici radili u društvu američkog predsjednika Eisenhowera?

Početak 1950. godine u hrvatskom iseljeništvu u SAD-u bio je vrlo intenzivan period. Brojno hrvatsko iseljeništvo koje je u ovu zemlju pristiglo u prvim desetljećima 20. stoljeća sada su osnažili i novopridošli useljenici, mahom izbjeglice nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od one stare emigracije koja je redovito bila slabijeg obrazovanja, u ovoj novijoj radilo […]

Slijedi ulomak iz knjige Krvave godine

Za vrijeme našega drugog razgovora, odnosno Meštrovićeva monologa i moga pomnog slušanja na Čistu srijedu, naravno da je pričao o svom osobnom prijatelju nadbiskupu Stepincu kojega je neobično volio, poštivao i divio mu se. Ovo je bilo sve istinski, nepatvoreno.

Držim da je najprije ispričao svoj susret s Milovanom Đilasom. Točno se više ne sjećam od koga je došla inicijativa za ovaj sastanak: je li došla od samog Đilasa, koji je bio došao na neki sastanak U.N., ili je sve započeo jugoslavenski ambasador u Washingtonu, D.C., Sava Kosanović. Nota bene: Meštrović vrlo rijetko kazuje datume pa i okolnosti. Njemu je glavni događaj i što se zbilo, što smatra u tom događaju da je vrijedno spomena. Moj je utisak bio da se Đilas htio sastati s Meštrovićem. Nije mi kazao ni datum sastanka samo je rekao “prije par godina“, što bi moglo značiti oko 1949. ili 1950. Nije označio ni lokaciju, naprosto je rekao: u New Yorku.

Najprije mi je opisao Đilasa, nadodavši kako mu oči “bliješte – zvrče“ kao dvije upaljene žarulje (a tako su i Meštrovićeve!). Sjećam se, da je i neke druge ljude i njihovu inteligenciju on sudio po njihovim očima. Za Đilasa reče: “To je bistra Crnogorčina.“

Cijeli razgovor ove dvojice razvijao se bez velikih upadica. Međutim, kad je Meštrović upitao Đilasa: “Zašto ste nadbiskupa Stepinca zatvorili?“ Ovdje je Sava Kosanović uskočio s lažnim optužbama, a ovo je, izgleda Meštrovića ozlojedilo i razljutilo jer je naš Kipar uputio pitanje Đilasu, a ne Savi Kosanoviću. Na to je Meštrović dobacio Kosanoviću: “Ne pitam vas, četniče, nego ovog crnogorskog komunistu“.

Mene je ovo Meštrovićevo reagiranje – inače finog gospodina – iznenadilo. Moguće da su Meštrovića lažne optužbe Save Kosanovića toliko iritirale da je zaista nazvao Kosanovića četnikom, a nije također isključeno da je cijeli incident Meštrović malo i dramatizirao. Na gore postavljeno pitanje Đilas je po prilici ovako odgovorio, kako je to reportirao Meštrović: “Morali smo to učiniti jer on je (Stepinac) bio ogromna moralna sila, pa se radilo tko će zaglaviti: mi (komunisti) ili Stepinac. A budući da smo mi bili jači i imali vlast u ruci, dosljedno je on pao.“

Dosad neobjavljeni detalji iz života Ivana Meštrovića! Njegovi Indijanci postali su simbol Chicaga, a plaćeni su 150 tisuća dolara

Primjereno značenju umjetnika, kojega je Auguste Rodin još 1914. nazvao “najveći fenomen među kiparima svijeta”, Metropolitan je prekinuo tradiciju i prvi puta organizirao retrospektivnu izložbu djela jednog umjetnika za njegova života. Za Meštrovića to nije bio prvi slučaj ove vrste, jer je isto takvu iznimku učinio i Victoria and Albert Museum u Londonu izlaganjem njegovih […]

Razgovor između Đilasa i Meštrovića nije tu prestao. Naravno da su se dotakli i optužbi protiv Stepinca, na što je Đilas rekao: “Ako je bilo poštena čovjeka u Jugoslaviji, onda je to bio Stepinac, ali smo morali učiniti što smo učinili“. Ne sjećam se da mi je Meštrović rekao, odnosno, dao komentar na držanje Save Kosanovića dok je Đilas gornje govorio.

priredio: fra Antonio Musa

Izdvojili smo neke od najzanimljivih izjava…

Moj susret sa Stepincem! Dijelio je nesebično vrijeme i novac pa njemu nije ostajalo gotovo ništa

Za mene je ime Stepinac povezano, u prvom redu, s djetinjim i osjećajnim spomenima, a za koje suvremena znanost jamči, da su temelji izvornih vrijednosti. Počelo je sve od Tijelova 1934., od uzvika mojeg oca iza raširenih novina: “Stepinac, moj kolega iz kadetske škole, postao je najmlađi nadbiskup na svijetu, zagrebački nadbiskup…” Bila je i […]

The New York Times, “Suđenje Stepincu”, uvodnik, 3. listopada 1946.

“Nadbiskup Stepinac je suđen i osuđen u Titovu ropskom tisku. Nitko izvan Jugoslavije ne sumnja da je presuda četvorice ljudi u sudu, koji su ujedno i suci i tužitelji, već potpisana i zapečaćena. Ali crkveni čovjek, odvučen na sud, pokazuje da je moćniji nego kad je bio slobodan. On je neustrašen, neslomljen i izgleda kao ravnodušan na to kakva mu se sudbina sprema. On odbija braniti sam sebe kao pojedinca, ali brani svoje pravo vršiti crkvene službe među svojim stadom i dijeliti crkveni blagoslov svim njenim vjernicima. Poslije kardinala Merciera, rimokatoličkog prelata u Belgiji za vrijeme Prvog svjetskog rata, i pastora Niemollera u Hitlerovoj protestantskoj Njemačkoj, ni jedan se crkveni čovjek nije tako neustrašivo postavio prema ušančenoj tiraniji, zaštićen jedino oklopom svoje savjesti.

Komunistička diktatura neće trpjeti nikakva utjecaja na mase koji ona ne može probaviti i upotrijebiti sebi za hranu. Neće priznati ničiji utjecaj na ljudske pameti osim svoj. Katolička Crkva, koja je osobito jaka među Hrvatima, najmoćniji je bedem protiv komunizma danas u Jugoslaviji. Zato mora biti skršena. Ubojstva svećenika koja provodi tajna policija nisu je uspjela skršiti. Suđenje nadbiskupu Stepincu je najteže oružje protiv crkve što ga je Tito do sada izvukao. Ako išta znače pouke iz vjerske povijesti, jasno je da on samo stvara mučenika, čiji duh i utjecaj ne može ubiti”.

Winston Churchill, Donji dom engleskog parlamenta, 1. studenog 1946.

“Okolnosti suđenja i osude nadbiskupa Stepincu izazvale su na sve strane žaljenje… Katolička Crkva i kler u Hrvatskoj progonjeni su s najvećom žestinom, a policijska vlada primjenjuje najstrože mjere protiv političkih disidenata”.

Dubrovčanin iz Chicaga posvetio pjesmu bl. Stepincu

Danas je 61. obljetnica smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Mnogi Hrvati u domovini i dijaspori odaju počast ovom dobrom čovjeku, koji se borio za vrijednosti na kojima počiva moderna i slobodna Hrvatska. Kardinala Stepinca često se sjete i u Chicagu. Naime, tamošnja hrvatska katolička misija od 1972. godine nosi njegovo ime, Stepinčevu sliku u crkvi […]

Louis S. Breier, Američki židovski odbor, Bronx, 13. listopada 1946.

“Taj veliki crkveni dostojanstvenik optužen je bio za kolaboraciju s nacistima. Mi Židovi to poričemo. Znamo iz njegove prošlosti još od 1934. godine da je bio iskreni prijatelj Židova, koje je Hitler sa svojim zaslijepljenim pristašama u zemlju satirao. On je bio jedan od veoma rijetkih ljudi u Europi koji je ustao protiv nacističke tiranije onda kada je bilo teško i za njega opasno to raditi. Taj čovjek, koji je danas žrtva sramotnog procesa, tijekom cijelog nacističkog režima govorio je otvoreno i neustrašivo protiv strašnih Nirnberških zakona, a njegova oporba protiv nacističkog terorizma nije nikada popustila. On je također podigao svoj glas protiv zloglasnih ‘žutih biljega’, dokazujući kako oni vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, i bio je glavna snaga zaslužna da je taj sustav napušten!”

William L. Chenery, izdavač, Collier’s Weekly, Bronx, 13. listopada 1946.

“Nadbiskup Stepinac je zastupao čestitost i bio simbol slobode koju mi imamo u Americi, i za koju smo se nadali, da će je i drugi narodi imati kad završi rat”.

Basil S. Rusović, jugoslavenski konzul u New Orleansu, 12. listopada 1946.

“Osjećam da ne mogu više pripadati takvom ruglu od vlade… Na ovu moju odluku potaknula me nepravedna osuda i smaknuće generala Draže Mihajlovića, ubojstvo američkih pilota nad Jugoslavijom i konačno sramotno suđenje nadbiskupu Stepincu, nevinu čovjeku, koji je bio obljubljen u Jugoslaviji. Ja sam pravoslavni Srbin, ali smatram da je optužba i suđenje nadbiskupu Stepincu veoma nepravedno”.

Episkop Dionisije Milivojević, poglavar Srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi, Philadelphia, Pennsylvania, 25. listopada 1946.

“Suđenje je pripremljeno u političkoj sferi. Svrha mu je bila odijeliti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od njezina vodstva u Vatikanu. Tito je otvoreno izrazio tu svrhu. Strategija, koja zasigurno dolazi iz ruskog Kremlja, bila je da se slomi vjersko vodstvo. Treba napomenuti da je otpor komunizmu jači ako je vodstvo vani. Ovdje se misli na papu. Suđenje se nije temeljilo na pravdi, ono je bilo nasilje nad pravdom. Titovu režimu nije stalo do pravde. On jedino ide za tim da uguši opoziciju… Ja jedino vidim mučeništvo za nadbiskupa Stepinca, ako se provede osuda Titina suda – 16 godina prisilnog rada. Neka mu Bog pomogne da sačuva duševno raspoloženje i da izdrži, da bi po njegovoj odvažnosti kršćanstvo pobijedilo!“

Dan kardinala Alojzija Stepinca u Illinoisu je proglašen 5. travnja 1959. Donosimo rijetko poznatu proklamaciju

“Budući da su Sjedinjene Države Amerike priznate kao čuvar vjerske slobode, gdje se poštuje sloboda govora i pravo okupljanja, i Budući da je kardinal Alojzije Stepinac simbol tih istih ideala za tolike osobe u zemljama pod komunističkom dominacijom, i Budući da je, jer je zastupao ta ljudska prava, kardinal Stepinac bio nepravedno osuđen od tzv. […]

Milovan Đilas, drugi najmoćniji komunist u Jugoslaviji, South Bend, 18. kolovoza 1956.

“Da pošteno kažem istinu, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralan čovjek, čvrst karakter, koga je nemoguće slomiti. On je bio zaista pravedan osuđen, ali koliko se je puta desilo u historiji, da su bili pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde”.

Hrvatski kalendar 1999.