Savjeti dijaspore iz 1900. i 1938. godine: U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta

Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]

Godine 1980. Nancy Karis je došla prvi put u Hrvatsku. Zagreb ju je privukao zato što se 1912. njezina baka Ana Delivuk udala za Janka Kovačevića i krenula za njim u Ameriku, da se nikada ne vrati u rodni Žumberak. Naselila se u Wisconsin gdje je i doživjela duboku starost. Nancy je željela dovršiti ono što njezina baka nikada nije dočekala.

U Nancynoj obitelji dosta se brige vodilo o njihovom porijeklu. Jedna joj je ujna sakupljala sve uspomene na Anu, pregršt priča i anegdota, te sastavila kratku knjigu. Isto tako su ispitivali Aninog šogora Louisa Kovačevića kada je već bio osamdesetogodišnjak, i snimili su njegova djelomična sjećanja na svoj stari kraj, koji je vidio posljednji put šezdeset godina prije. On se mogao sjetiti imena mjesta, opisa, nekih priča, pa je to s uspomenama bake Ane, bilo dovoljno.

Nancy je potražila prezimena u Registru prezimena Hrvatske i pronašla je da se Delivuk i Kovačević nalaze u selima koja je pamtio i stric Louis: Mrzlo Polje, Siječevac, Budinjak. Međutim, Ana je pričala svojoj djeci da je njeno rodno mjesto nosilo njezino prezime – Delivuk. Nakon duljeg traženja Nancy je našla put malog mjestanca Delivuk, koje inače nije bilo spomenuto ni u Registru, ni na karti. Delivuk je 1980. bilo malo selo, svega osam ili devet kuća (isto onakvo kakvo ga je i Ana ostavila 1912.), smješteno na brdašcu iznad puta do Stojdrage i Bregane.

Dramatično pismo iz dijaspore: Bolje je kod kuće travu pasti, nego ići u Ameriku. Ne znam kad ću ovdje glavu izgubiti

Zanimljivo iseljeničko pismo s početka prošlog stoljeća objavljeno je u zagrebačkom listu “Hrvatski narod”, koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Tiskano je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti […]

Susret je bio dirljiv. Nancy je bila pomalo nervozna zbog pomisli da će joj sve to biti strano. Naprotiv, toliko joj je toga bila poznato. I sami su ljudi ličili na mnoge od njene rodbine u Wisconsinu. Njihovi pokreti, osmjesi, toplina… Sve ju je podsjećalo na baku i djeda. Hrana, specijaliteti, slastice, kuće u kojima su živjeli, sve je to bilo vezano s njezinom prošlošću. Sjedila je s njima nekoliko sati, pričala im priče koje je naslijedila od bake i strica, kao njihovo najvrjednije naslijeđe.

Jedna je priča bila posebno zanimljiva. Nancy je pitala zove li se susjedno selo još uvijek Šimraki. Odveli su je prema prozoru i pokazali krovove na susjednom brežuljku. Baka Ana je znala priču o tome kako je selo dobilo svoje ime.

Davno, davno, u nekom drugom stoljeću, irski je plaćenik bio zaposlen u jednoj od brojnih vojski koje su prolazile tim krajem. Izgubio je nogu u jednoj borbi, a budući da se nije mogao vratiti pješice u Irsku, oženio se mještankom, otvorio kovačnicu i udomaćio se. Selo se širilo oko kovačnice, a domaći ljudi su preinačili njegovo nesretno prezime “Shamrock” u nešto lakše izgovorljivo – Šimrak. Mjesto je vremenom dobilo njegovo ime, a tako se zove i dan-danas.

Pismo bratu u Australiju: Nemoj vrući vode piti, ili vrući u hladovinu leći, jer time najlakše zdravlje izgubiš, a bez zdravlja je svaki siromah

U Australiji je Mildura poznata po svom slatkom grožđu i dobrim vinima, a nama je poznata prije svega po naseobini Međimuraca koji su davno u tom gradiću počeli stvarati svoj drugi dom. Jedan od njih, Ivan Dolenec rodom iz Donjeg Vidovca, živi je leksikon podataka o razvitku mildurske naseobine Međimuraca. Mnoga saznanja o tome crpio […]

Nancy se iznenadila kada je doznala da čak stariji ljudi iz Delivuka i Šimraka nisu znali tu priču. Izgleda da su događaji koji su se kasnije nizali, izbrisali sjećanja na tu anegdotu. Mještani su zaboravili, a Ana Delivuk, udaljena tisuće kilometara, zadržala je tu priču u cijelosti, kao dio uspomena koje je sve te godine čuvala. Uspomena što su bile jedina veza s djetinjstvom i zemljom koju je tako davno napustila.

Nancy je donijela priču sobom na trag u stari kraj, zatvarajući tako krug započet prije toliko godina.

Ellen Elias-Bursać, Hrvatska matica iseljenika