Kolumna Berislava Vujeve: Zašto su Hrvati kroz 13 stoljeća bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Zanimljiva je povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima, a jedna značajka osjetno razdvaja Hrvate od ostalih naroda. Riječ je o nedostatku državotvornosti! Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, a posljednji hrvatski kralj bio je Petar Svačić koji je poginuo 1093. u borbi protiv mađarskih zavojevača. Hrvatsko je kraljevstvo, dakle, preživjelo tek nekih 160-170 […]

Duge godine i stoljeća strane okupacije, tlačenja, mučenja i iskorištavanja oblikovali su hrvatsko nacionalno biće i tako da se opire svakom obliku državne vlasti. Kako se ni hrvatski domoljubi nisu rodili u slobodi, njihovo domoljublje oblikovano je u animozitetu prema vlasti, prema državi i njezinim tijelima. Razumljivo je to, jer kroz devet posljednjih stoljeća vlast Hrvatima nije nikada bila majka već uvijek maćeha. Dolazila je i nametala svoju volju bez pitanja i pristanka. Jedni su se pokoravali i služili, a drugi su odbili pognuti leđa i podanički kleknuti. Pobunjenička svijest se tako pronosila kroz duga stoljeća pa je tako postala dijelom nacionalnog bića. Ponosni ljudi preko nišana su se gledali sa stranim zavojevačima i njihovom vlašću. Odbijali pokoriti se i služiti im. Hrvati su tako, iz stoljetnog inata, postali pravi stručnjaci u rušenju vlasti. Sve novo i strano dočekivao je s podozrenjem i nepovjerenjem, s rukom spremnom na dršci mača. Vlast je dolazila samo da iskoristi, da opljačka i odnese, da otme sinove i pošalje ih negdje daleko, u neke svoje ratove.

Stoljećima se u hrvatskom narodu brusila sposobnost potkopavanja državnih struktura. Opažale su se najsitnije pukotine u bedemima vlasti, pronalazile slabe točke, istraživale najsitnije rupe i nedorečenosti u zakonima i pravilima, vrbovali korumpirani službenici. Državu se mrzilo i varalo, od nje se kralo i protiv vlasti se govorilo. U dugim zimskim noćima, uz ognjište se pripovijedale pobunjeničke priče i legende, na potomke prenosio ustanički gen i osjećaj mržnje i nepovjerenja prema vlasti. Dijelili su se savjeti i iskustva kako prevariti vlast, kako ne platiti porez i, gluho bilo, dati državi njen dio.

Nesuradnja i prkošenje državnim tijelima postali su akt patriotizma, slobodarsko ponašanje koje je bilo iskaz hrvatstva. Od pjevanja zabranjenih pjesama, pisanja parola po zidovima, krađe državne imovine do neplaćanja poreza i izbjegavanja ispunjavanja svake moguće obveze prema državnim organima. U povijesti hrvatskog naroda nemoguće je naći Hrvata koji je izgubio obraz jer je prevario državu. Prakticiranjem bilo miroljubivog Gandijevskog, bilo nasilnog neposluha hrvatski domoljubi kroz stoljeća su postali vrhunski rušitelji države i društvenog poretka. Beskrajno dugo gledanje preko cijevi s državom i njenim metodama prisile stvorilo je jedan cijeli sustav razmišljanja i ponašanja koji je u svojoj srži bio antidržavni. Hrvatski su domoljubi tako kroz 900 godina neprijateljske vlasti postali rušitelji, neka vrsta vrhunskih minera koji naraštajima pod zidove države postavljaju eksplozivna punjenja, načimajući ih, oštećujući i stvarajući neprolazne pukotine.

Kolumna Berislava Vujeve: Kakva je moć Hrvata u BiH?

Rat u Bosni i Hercegovini je završio tako da nitko nije niti pobijedio niti izgubio. Upravo ta činjenica, da rat nije završio ničijom pobjedom i ničijim porazom dovodi nas u stanje da se svi osjećaju pobjednicima, a nitko poraženim. Tako taj rat u biti nije niti prestao, već se samo nastavio drugim sredstvima i traje […]

Posebno su se blatili domaći ljudi koji rade za vlast. Proglašavani su izdajnicima. Stoljećima su oni koji su radili u državnoj upravi, bilo u vojsci, bilo politici, svi poreznici, carinici, inspektori, nadzornici, procjenitelji i seoski pisari, svi su oni redom proglašavani Judama koji su za šaku srebrnjaka prodali svoj rod. Raditi za državu značilo je raditi za okupatora, značilo je izdati svoju braću i sestre i pokoriti se neprijatelju. Svaki oblik suradnje s okupacijskom vlašću bio je smrtni grijeh. Bez obzira kako se zvao okupator: Turci, Mleci, Talijani, Austrijanci, Mađari, Srbi, komunisti…, svi koji su radili za njih bili su izdajice, a kako je izdaja smatrana nasljednom, tako su i njihova djeca nosila izdajničku stigmu. Naraštaji i naraštaji Hrvata tako su odgojeni da mrze državu i sve njene elemente i da s njom ne surađuju.

Hrvatski rušitelji su oni ponosni Hrvati, domoljubi koji su kroz stoljeća odbijali postati sluge, koji se nikada nisu pomirili s robovanjem okupatorima i koji su kroz devet stoljeća svojim pokoljenjima u zalog ostavljali ljubav prema hrvatskom narodu i imaginarnoj, nikad dočekanoj slobodi.

Tako je i krenula borba za hrvatsku slobodu i neovisnost. Doduše, čest je slučaj da je hrvatskim rušiteljima bio prvenstveni cilj srušiti omraženu srbokomunističku Jugoslaviju, a kasnije što Bog da. I tako, srušena je ta omražena tvorevina, tamnica hrvatskog naroda, jer su hrvatski domoljubi ustali i izborili slobodnu hrvatskom narodu. A što dalje?

Mineri ne grade. Oni ruše, a za stvaranje države i vlasti trebaju nam graditelji, zidari… Kako od minera i rušitelja očekivati da grade državu i njezina tijela? Kako istodobno naći graditelje i zidare koji nisu sluge i izdajnici koji su ranije radili za okupatora?

Mogu li hrvatski domoljubi konačno promijeniti odnos prema državi i vlasti? Jer, hrvatska država je i dalje ipak država. Primjerice, plaćanje poreza sada je domoljubni čin. Novci su za plaće liječnika i profesora, za našu hrvatsku vojsku i policiju. Za našu hrvatsku kulturu, za znanost i sport. Varanje države je sada neprijateljski akt protiv hrvatskog naroda, a korumpirani službenici su zlo koje treba iskorijeniti. Oni koji varaju državu više nisu patriote i junaci, već kriminalci i štetočine kojima je mjesto u zatvoru i koje moramo prijaviti. Svi mi.

Kako promijeniti stoljećima ugrađenu sliku da je država zlo i neprijatelj? Kako naše rušitelje natjerati da prihvate da je rad za društvo, za državu, za opće dobro pozitivan, a ne akt izdaje?

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

Kako domoljube privoljeti da se što brojnije uključe u državna tijela, da ne rondaju protiv vlasti već da se aktivno uključe u nju. Kako ih uvjeriti da se moraju uključiti u politiku, da samo domoljubna politika na prvo mjesto stavlja dobrobit svog naroda, a ne nekoga drugoga? Samo tako bavljenje politikom može ponovno postati pošteno, časno i domoljubno. Nitko ne voli svoju zemlju kao oni koju su za nju bili spremni platiti ultimativnu cijenu, dati svoj život. Samo takvi pojedinci i na tim osnovana odgojeni naraštaji mogu biti temelj ispravnog političkog djelovanja.

Bez političkog djelovanja domoljuba država nema šanse za opstanak. Nedopustivo je da domoljubi koji vole svoju zemlju i dalje gaje nepovjerenje prema državnim tijelima. Kako uvjeriti patriote da je nekadašnja isključiva ljubav prema svom narodu sada ljubav prema svojoj zemlji i svojoj državi?

Kako ih uvjeriti da ostaju ovdje i bore se za tu državu i da ju ne puštaju neprijateljima i tuđim slugama sada kada su je svojom krvlju izborili i stvorili?

Kako ih uvjeriti da ne odlaze odavde masovnije nego što su odlazili u vrijeme najgorih okupatorskih tlačenja i ugnjetavanja? Najstrašnije je da djeca koja danas odlaze s naših kolodvora su djeca domoljuba, a ne djeca stranih sluga i izdajnika. Zar je moguće da hrvatski domoljubi hrvatsku vlast danas smatraju maćehom, a ne majkom?

Jednom stvorena država mora se čuvati i braniti, jer kako smo mi druge rušili s vlasti, tako i neki drugi nama pokušavaju srušiti državu. Upravo ti protiv kojih su ustali hrvatski domoljubi sada pokušavaju srušiti hrvatsku državu. A kako će opstati država koju nisu spremni braniti upravo oni koji su je stvarali?

Hrvatska državotvornost, stiješnjena između hrvatskih sluga i hrvatskih rušitelja u stalnoj je opasnosti od urušavanja. Je li moguće da je samo 30 godina nakon nastanka neovisne hrvatske države okopnio nacionalni zanos i polet, da strani zavojevači, sada na druge načine, sve više ovladavaju Hrvatskom?

Piše Berislav Vujeva: Je li Hrvatima hendikep što su najmalobrojniji u BiH?

Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti. Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od […]

Hoće li hrvatska neovisna država uspjeti preživjeti dok ne odgojimo naraštaje domoljuba, rođenih u slobodi, spremnih graditi svoju nacionalnu hrvatsku državu, patriota koji će po svaku cijenu braniti svoju slobodu?

Vremena nema.

A graditelje i čuvare trebamo!

Uručen dar Hrvatske katoličke misije Bern

Sisački biskup Vlado Košić primio je jučer u Sisku voditelja Hrvatske katoličke misije Bern fra Gojka Zovka sa suradnikom Antom Ćorlukom i novinarom Vladom Ćuturom. Tom prigodom fra Gojko je uručio biskupu Košiću donaciju vjernika te misije za Caritas Sisačke biskupije i u potresu stradale crkve, javlja IKA. Biskup je zahvalio na daru te upoznao […]

Misno slavlje u crkvi svetog Trojstva predvodio je biskupski vikar baselske biskupije Georges Schwickerath, u koncelebraciji s misionarom fra Gojkom Zovkom i švicarskim benediktincem Markusom Bärom.

Hrvati u Kantonu Bern svete mise slave u šest gradova, dok se na dan misije svi vjernici okupe na zajedničkom slavlju. Prema tradiciji, nakon svete mise nastavlja se druženje uz roštilj, glazbu i nastup folklornih skupina. Nažalost, ove godine dio tog programa zbog pandemije koronavirusa nije se mogao održati.

VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu. Kako ne […]

Ima još jedna osobina koja veže prvi naraštaj Hrvata s kulturama drugih emigracija, a ta je što su pretežno bili muškarci. Umnogome kao talijanski seljaci ili “contadini”, odnosno kao kineske neženje u potrazi za svojim “zlatnim ušćem” u Americi, hrvatski su iseljenici bili većinom mladi muškarci u potrazi za boljim životom, što ponekad zna biti izraženo ironičnim izrazima kao potraga u drugom svijetu za kojim novčićem, za jednim krumpirom, odnosno za komadićem kruha, a ne za zlatnim ušćem. Tako su to bili redovito – pa radilo se o vojnicima, pomorcima, drvosječama, ribarima ili rudarima “muškarci bez žena”, kako je to Robert Harney opisao talijanske useljenike u Kanadu, koji bi se skrasili u toj zemlji, a trebali su zgrnuti bogatstvo i vratiti se u svoja sela nakon boravka u Americi.

Bilo je malo hrvatskih dodira s Kanadom i oni su se odvijali mnogo prije prvih naseljavanja u kasnom 19. i 20. stoljeću. Tada su to bili ograničeni susreti, slučajni i kratkotrajni, bez ikakva trajnijeg upečatljivo naseljavanja. Najčešće su se događali duž granica istočne kanadske obale na Atlantiku, a zatim na zapadnim obalama, na Pacifiku, kao dio istraživačkog i otkrivalačkog procesa. Značajna razglabanja moraju biti potrebna kada je riječ o hrvatskom porijeklu pomoraca i istraživača koji su išli s prvim ekspedicijama, budući da su Hrvati često bili identificirani kao Mlečani (primjer Marka Pola bio je poznat takav rani slučaj), Austrijanci, Nijemci, Mađari, Slaveni, Slavonci, a stanovnici otoka duž Dalmatinske obale kao Dalmatinci.

Među skupinama pomorskih istraživača, pomoraca i mornara te među članovima posade na ranim putovanjima pokazuje se veoma malo takvih mogućnosti u bogatu izboru pregledanih izvora. Na putovanju Johna i Sebastiana Cabota bilo je Mlečana i Firentinaca, a Čini se da kod Verrazana u ranim godinama 16. stoljeća nije bilo Hrvata u veoma mnogonacionalnoj posadi, koja je uključivala Grke, Talijane, Nizozemce, Nijemce. Prvo spominjanje Hrvata u otkrivanju Kanade dolazi nam od Nede Paveškovića, koji je spomenuo u svojem radu “Hrvati u Kanadi” – prvom takve vrste – da su dva dalmatinska pomorca, Giovanni Malogrudici i Marino Masalarda, bili članovi posade u trećoj ekspediciji Jacquesa Cartiera i Le Sieur de Robervala (tj. Jean Francos de la Rocque) u Quebec i Montreal, tijekom 1541. i 1542. godine. Zatim, izravnije izvješće dolazi kojih 60-ak godina kasnije iz ekspedicije Samuela de Champlaina u područje rijeke St. John, što je današnji New Brunswick, tijekom zime 1605./1606. godine, kada je za tu godinu Samuel de Champlain zapisao u svoj dnevnik: “Rudar koji je bio s nama, imenom Majstor Jaques, rodom iz ‘ Sclavonije’, čovjek koji je bio dobro upućen u traženje minerala.” Taj je rudar umro iduće zime od skorbuta na otoku St. Croix, ali je on priredio prvi rudarski izvještaj, iako negativan, za to područje koje je bilo moguće nalazište bakarne rude.

Druga skupina mogućih dodira Hrvata s Kanadom bila je vojne naravi. Hrvati su rano došli na glas kao dobri vojnici plaćenici, tako da jedan od ranih isusovačkih misionara u Kanadi, godine 1642. uspoređuje osvajače iz plemena Iroquois iz Montreala sa “zlim dusima” i s “Hrvatima”, glede njihova lukavstva i potajnih akcija. Očito je to primjer da su Hrvati bili uključeni u redovne i strane jedinice francuske vojske u državi Louisiani, kao i u Novoj Francuskoj. Može se smatrati da je u mlakoj francuskoj obrani u Sjevernoj Americi tijekom sedmogodišnjeg rata vjerojatno bilo boraca hrvatskog porijekla u Louisbourgu 1758. te u Quebecu 1759., a moguće i zbog saveza između francuskih, austrijskih i njemačkih kneževina. Moglo bi se također pomišljati da je bilo Hrvata i među švicarskim meuroškim jedinicama koje je na područje naselja oko Red Rivera doveo Lord Selkirk da bi se obranio protiv Northwest Company, godine 1814. Ti plaćenici koji si bili u službi 1812. – 1814. imali su u svojim redovima mnogo Talijana, Poljaka i Nijemaca katolika koji su odrasli u Europi i koji su se demobilizirali u stalne žitelje oko Red River.

Treća skupina koja je imala duge dodire s Kanadom mornarički su trgovci, pomorci i ribari koji su stoljećima marljivo radili svoj posao na Jadranu i onda krenuli preko Atlantika u 15. i 16. stoljeću te na Pacifik u 18. stoljeću, često kao članovi posade koja je bila mješavina mnogih naroda. Nedo Pavešković je obavio (1968.) mnoga pozitivna poistovjećivanja ili je pak iznio neka domišljanja o različitim članovima posada, pa tako i o hrvatskom pomorcu zvanom Cosulich, koji je bio na španjolskom brodu pod zapovjedništvom Bodega y Quadra, godine 1779. u blizini Otoka Vancouver. Tu priču je podržao hrvatski novinar Petar Stanković, koji je ustvrdio da je Kozulic pošao i dalje pa je pomogao uvećati ribarsku ekspediciju, novčano omogućenu od jednog Francuza imenom Buchand, koji se vratio 1880-ih godina ribariti na donjem toku rijeke Fraser, dok se Kozulić opet vratio 1790-ih godina u Nootka Sound i postao jednim od prvih stanovnika područja Tacoma. Nadalje je Stanković smatrao da je prvi permanentni hrvatski stanovnik u Kanadi bio pomorac iz Kostrene (u blizini Rijeke) imenom George koji je napustio brod koji je prevozio drvenu građu, istovarenu u luci u Vancouveru 1872. godine.

VELIKI SPECIJAL (2) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Kako je Mario Puratić osmislio revolucionarno rješenje!

Malo je tehnoloških novina bilo uvedeno u ribarsko brodovlje sve do kasnih 1940-ih godina, kad je nekoliko ribara upotrebljavalo rudimentarni cilindar, ali s malo uspjeha. Ribarski valjkasti brod nasuprot četverokutnom brodu može postaviti mrežu mnogo brže. Cilindar je bio na mehanički ili hidraulički pogon, a horizontalni cilindar – napravljen od drveta ili aluminija – stavio […]

Pomorska je veza dalje rasla na zapadnoj obali Kanade s navalom iz Kalifornije u vrijeme zlatne groznice od 1849. pa dalje. Ta se navala širila uz obalu prema Washingtonu i Caroboo ranih 1860-ih godina. Kako je broj pučanstva na Otoku Vancouver i na priobalnom području narastao na kojih 25 tisuća ljudi, plovilo je nekoliko Hrvata prema mjestu Cariboo privučeno rudarskim potražnjama, ali također privlačila su ih i druga zvanja koja idu uz svaku potražnju ruda, kao što su gostioničari, hotelijeri ili pak radnici. Kad je rudarski zanos opao, onda su postali privlačni trgovina i ribarstvo, a posebno je ribarstvo mamilo daljnje naseljavanje. Godina 1880-ih glavnina naselja u Port Guichonu i Ladneru bili su stalni hrvatski useljenici iz Istre (Lošinj), s prezimenima kao što su Bussanich, Cosulich, Vicevich i Vidulich. Kada su se te obitelji upotpunile sa ženama i djecom – koji su tu bili dovedeni 1880-ih godina – one su sačinjavale temelj permanentne ribarske naseobine. Aktivno sudioništvo u anglo-kanadskoj župskoj crkvi Presvetog Srca i u djelatnostima sindikata Ribarskog udruženja Fraser River, a kasnije sudioništvo u sindikatu Udruženja ribara Britanske Kolumbije bili su značajne osobine društvenog života i pripadnosti zajednici u Ladneru prije Prvog svjetskog rata.

Niti koje su povezivale zajednicu još su se više pokazale samo kao pokušaji na rudarskim granicama u Britanskoj Kolumbiji kada se zlatna groznica pomakla u Yukon 1898. povukavši sa sobom hrvatske rudare, gostioničare i radnike, a ostala ih je samo šačica nakon što je nagli razvoj rudarstva zamro 1902. godine. Ali prije 20. stoljeća, bili su uočljivi početci organizirana naselja s ugljenokopima na Otoku Vancouver u mjestima Nanaimo, Ladysmith i Wellington, u Kootenayusu i Rosslan-Trailu te kasnije u Britaniji, Princetonu i Hopeu, u blizini nizinskog kopna. Temeljna je osobina tih zajednica osnivanje potpornih društava kao što su rudarski sindikati, koji bi bili pridruženi američkim rudarskim sindikatima, kao i mjesne podružnice Hrvatske bratske zajednice. Tako je npr. prva podružnica HBZ-a bila osnovana u Ladysmithu 1903, a “Sindikat rudarskih radnika Amerike” (U.M.N.A.) imao je značajnu ulogu u teškom štrajku u mjestu Nanaimo, od godine 1912. do 1914.

Prizor u oblikovanju zajednice počeo je u Britanskoj Kolumbiji i to na prijelomu stoljeća pomicanjem prema istoku, prema poljoprivrednim i šumskim granicama Saskatchewana i sjevernog Ontarija te prema industrijskom području srednjeg Ontarija. Prvog desetljeća našeg stoljeća cvalo je useljavanje neoženjenih muškaraca kada su otpočeli nagli radovi na izgradnji željeznice, u sječi šume te u rudarstvu, tako da je velik broj useljenika došao od 1900. do 1912. Takozvani “ljudi iz daščara” istočnoeuropskog i slavenskog porijekla dovodili su u rizik svoje živote i skromne stečevine u slučajnim zaposlenjima kao radnici na željeznici, rudari ili pak kao drvosječe, kao putujuća poljoprivredna radna snaga u sjevernom Ontariju i zapadnoj Kanadi. Iako su im životi bili ispunjeni opasnostima i nesretnim slučajevima, ipak je to bilo manje opasno nego biti uzet u austro-ugarsku vojsku kao topovska hrana u sve to većim opasnostima u balkanskim okršajima nakon 1910. ili u općem požaru koji je zahvatio Europu 1914.

Kao kritičku točku važno je spomenuti to što je ta predratna skupina radnika u temeljima bila sjevernoamerička po radnom iskustvu i po težnjama. U potrazi za poslom, putovalo se relativno lagano preko kanadsko-američke granice, i to legalno i ilegalno. Prije 1910. radnici u čeličanama i u teškoj industriji dolazili su iz Pensilvanije u ontarijske gradove Welland i Hamilton, ili su pak kao rudari putovali iz Calumeta, u Michiganu, do Cobalta i Timminsa, a drvosječe su iz sjeverne Minnesote išli u Port Arthur i Sauilt Ste. Marie. Stalno bi išli za poslovima kao neoženjeni muškarci radnici, a često su živjeli u zajedničkim gostinjskim sobama u gradu, a zatim bi malo po malo dovodili žene i zaručnice iz starog kraja. Tako bi onda gradili svoje vlastite kuće s gostinjskim sobama gdje bi opskrbljivali hranom doseljene radnike iz svojih sela ili svojih područja, obdržavajući tako migracijski lanac useljavanja iz njihove domovine u Ameriku kao društveni sustav iseljavanja, useljavanja i smještaja novih doseljenika, kao jedinstven gospodarski i društveni proces.

Nekolicina trajnih naselja Hrvata nastalih u Kanadi prije Prvog svjetskog rata pojavila se na pravcima sjever-jug kao i na pravcima istok-zapad. Jedno malo naselje Hrvata u Duck Lake u sjevernom Saskatchewanu izgleda da su osnovali Hrvati koji su selili iz Calumeta, s područja u Michiganu koje je bogato bakrom. I glavnina hrvatskog poljoprivrednog naselja u području Kenaston-Hanley, južno od Saskatoona, također je bila povezana s američkim srednjezapadnim područjem, gdje su prije dolaska u Kanadu 1905. ti stanovnici živjeli u Kansasu i Oklahomi. Dalje na istok, naseljavanje na poluotoku Niagare u Wellandu, Thoroldu i Port Colborneu bilo je usko povezano u svojem prvom predratnom razdoblju s hrvatskom zajednicom u Pittsburghu, kao što to jasno pokazuje rano organiziranje ogranka HBZ u tom mjestu 1909. godine.

Relativno značajan broj od tridesetak ili tako nešto nastanjenih zajednica u Ontariju i na Zapadu, od kojih ih je 14 bilo u Britanskoj Kolumbiji, obuhvaćao je stotine ljudi u svakoj provinciji, dok se broj putujućih muških migranata penje na tisuće. Broj useljenika koji su pristigli iz Hrvatske i Dalmacije prije 1914. iznosi četiri tisuće ili tako nešto. Relativni nedostatak društvenog razvoja očitovao se i u niskom stupnju kulturnih i skrbnih organizacija kao cjeline. Još tada nije bilo novina na hrvatskom jeziku, izuzmemo li one koje su dobivali iz SAD kao što su Hrvatski svijet ili Domovina. Do Prvog svjetskog rata također nije bilo hrvatskih crkvi i gotovo da nije bilo organizacija nikakve vrste, izuzev ogranka Hrvatske bratske zajednice na Otoku Vancouver te na Poluotoku Niagara. Kako hrvatske zajednice u začecima nisu imale načina obdržavanja hrvatskog jezika izvan kuće, religiozni se život odvijao samo u engleskogovorećim rimokatoličkim župama, a kulturne djelatnosti su se ograničavale na usmenu tradiciju, budući da je stupanj pismenosti u ovom naraštaju doseljenika nije bio osobito visok. Još se više osjećao nedostatak kulturne i narodnosne kohezije među neoženjenim muškarcima, koji su imali malo načina obdržavanja zajedništva izvan svojih smještaja u koje su se skrasili, ili izvan druženja sa svojim mještanima radnicima, odnosno izvan uskog kruga prijatelja iz svojeg sela.

Sagledani iz druge perspektive, rani predratni muški doseljenici bili su otporniji prema kulturi od stalnih zajednica koje bi odmah postajale osjetljive na anglo-kanadsko školstvo, crkve, radnička udruženja i društva, u nedostatku svojih vlastitih institucija. Neoženjeni muškarac radnik, koji je u nizu seoba seljakao tamo-ovamo kod kuće u svojem selu, u Kanadi je bio bez stalna smještaja pa je tako bio još otporniji na asimilaciju u pogledu jezika, vjerskog života ili pak običaja u novoj zemlji. Tek kad bi se oženio i skrasio se na farmu ili pak u urbanu sredinu, započeo bi proces akulturalizacije i malo pomalo gubljenje naslijeđena etničkog identiteta.

Posljednje neslavno poglavlje predratnih muškaraca doseljenika završava se njihovim zlostavljanjem i zatvaranjem u zatvoreničke vojne logore tijekom Prvog svjetskog rata. Izbijanjem rata u kolovozu 1914. i izgovaranjem odanosti austrijskog konzula i ukrajinskog biskupa u Winnipegu, kanadske su se vlasti brzo pokrenule u identificiranje i geografsko ograničavanje kretanja bivših austrijskih rezervista, među kojima je bilo mnogo Poljaka, Ukrajinaca, Hrvata i Dalmatinaca. Dok se rat u Europi razbuktavao te dok su protunjemački osjećaji bujali, neprijatelji saveznika su bili prikupljani i strpani u logore kroz cijelu Kanadu nakon 1916. Među njima je bilo nekoliko stotina Hrvata. “Hrvatsko nacionalno udruženje” u SAD-u uspjelo je spasiti od logora vjerojatno nešto između 300 i 500 Hrvata, koji su – ironično – bili unovačeni u borbu na strani Srbije i kasnije Jugoslavije, kao dio “savezničkih” ratnih nastojanja, pa su tako izbjegli biljeg da ih promatraju kao Austrijance ili Nijemce. Takvi događaji, uvrede i muke koje su podnosili Hrvati koji su pobjegli od vojnih obaveza u Austro-Ugarskoj još su više produbila nepovjerenje i neprijateljstvo prema svakoj vlasti, učinivši ih tako protudržavnijim i u kulturnom pogledu odbojnijim nego ikada ranije.

Hrvat kao Rocky prije Rockyja. Postao je boksački prvak Južne Amerike, no nije dugo uživao u slavi i bogatstvu

Brojni su naši zemljaci, žitelji Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odlazili “trbuhom za kruhom” već u ranoj mladosti. Najčešće se odlazilo na druge kontinente – Ameriku i Australiju. Oni koji su ranije otišli, čim bi se u dalekom svijetu snašli pomagali su svojim rođacima i prijateljima u rodnom kraju te ih pozivali da pođu njihovim […]

Ukratko, prvi naraštaj Hrvata u Kanadi bio je skroman brojem, a prije kraja Prvog svjetskog rata je u stalnim naseljima živjelo kojih četiri tisuće Hrvata – usprkos činjenici da ih je u to vrijeme vjerojatno bilo dvaput toliko ili više među putujućim radnicima. Dvadesetih godina broj Hrvata se udvostručio ili utrostručio, jer je broj useljenika u SAD bio ograničen, a Kanada je postala privilegirano odredište iz novoosnovanog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Usprkos tomu što nisu bila velika mjesta, nekih 30-ak ubilježenih naselja s Hrvatima, uglavnom u provinciji Ontario i na zapadu, u tim su se mjestima oblikovala vitalne jezgre informacijske mreže, odgojne ustanove i podružnice većih američkih zajednica na jugu. Broj tih zajednica je narastao na više od stotinu naseljenih mjesta kada je otpočela velika gospodarska kriza i omogućio je drugom naraštaju da preživi sve do Drugog svjetskog rata pa i dalje. “Kolumbisari” kao prvi naraštaj spoznali su sami sebe, to su dobro obavili i pri učvršćivanju u Novom svijetu u Kanadi, ispunili su svoje obećanje idućem naraštaju za bolji život.

Anthony W. Rasporich

Slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono […]

Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer u njoj ne žive, kako su izgubljeni u svijetu u koji su zalutali; otišli su, nesretni su, a ne znaju se vratiti.

Grobovi im se gube u visokoj suhoj travi po divljinama Australije, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade i uglavnom sve što rade svodi se na žal i cmizdrenje za izgubljenom domovinom u koju se više nikada neće moći vratiti. I sâm sam napisao nekoliko priča na tu temu, ali i cijeli roman.

No unatoč ljubavi i odanosti koju će iseljenici uvijek gajiti prema svom zavičaju, je li sve to baš tako? Plaču li stvarno perpetualno svi ti hrvatski izgubljenici u tom dalekom i strašnom svijetu iz kojeg se više ne znaju vratiti?

I ako im je u tom stranom svijetu tako žalosno i strašno, zašto se, pobogu, ne vrate? Danas barem zrakoplovne karte nisu skupe. Ako mogu doći svake godine, čak iz Australije na godišnji odmor u Hrvatsku, zašto jednoga dana ne ostanu? Nije vrag da su baš do te mjere izgubljeni.

Najprije treba rasvijetliti tko su ti koji najviše pišu o strašnoj tragediji dijaspore?

Ima ih nekoliko vrsta. Najglasniji i najtragičniji u svom pisanju o iskustvu dijaspore oni su koji su o takvom iskustvu samo slušali od drugih, negdje usred noći oko logorske vatre.

Drugi su oni koji su se posve nepromišljeno našli u dijaspori koja im nije trebala. Trebala im je avantura i nadali su se da će im u toj zemlji pečene ševe svakoga dana padati s neba.

Kada se to nije dogodilo, i što je još gore, kada su vidjeli da se i tu mora dizati svakog jutra i ići na posao te da je teško razumjeti direktora i suradnike na poslu ako nisi naučio jezik, odmah je sve krenulo naopako.

Otvoriš televizor i ne razumiješ ni riječi, otvoriš novine, pa ni slike ne razumiješ, sretneš susjeda i ne znaš kako bi s njime razgovarao; shvatiš da su ovdje drukčiji običaji, drukčiji jezik, drukčiji odnos prema politici i religiji, drukčije drveće, drukčije more, drukčije životinje – čovjeku se zavrti u glavi i nema onoga tko nije požalio što je ostavio rodnu grudu, bez obzira na to kako mu je tamo bilo, dobro ili zlo.

Zanimljivo je da će čovjek u tom prvom razdoblju posve zaboraviti razloge zbog kojih je ostavio svoju domovinu, a ako se još dogodi da razloga za odlazak nije ni bilo, tek onda će se početne frustracije udeseterostručiti.

Pred oči će čovjeku dolaziti samo oni divni romantični trenuci i ljudi iz staroga kraja, jer tamo je sve bilo poznato, sve je bilo jasno, sve se znalo i na sve se naviklo.

Upravo u tim prvim košmarnim trenucima događaju se razlike među dijaspore. Oni koje je na iseljeništvo natjerala bijeda, nepovoljna ili prijeteća politička situacija, ako su iole ozbiljni, njima je jasno da ne mogu pola života provesti seleći se s kontinenta na kontinent.

Prije točno pola stoljeća počela je važna večer za Hrvatsku

Dok ulazimo u deveti mjesec svjetske bitke protiv misterioznog virusa poznatog kao Covid-19, sveprisutna maska ​​u svim svojim stilskim manifestacijama podsjeća na još jednu bolest za koju još uvijek ne postoji cjepivo: hrvatsku šutnju. U vrijeme Titove diktature, kada je skovan ovaj izraz, ljudi su također nosili maske, ali one su bile nevidljive ljudskom oku. […]

Takvi će objektivno sagledati situaciju i shvatiti da im u ovoj novoj zemlji može biti mnogo bolje ako zasuču rukave, daju se na učenje jezika te zemlje i prionu na posao.

Ti će uspjeti i vrlo brzo stat će na svoje noge, prihvatiti novi život u zemlji u kojoj su se našli, i novi izazovi, nove mogućnosti, a posebno lagodniji život istjerat će ubrzo nostalgiju iz njihove glave te će život krenuti normalno. Taj dio će uglavnom sačinjavati gotovo 90 posto dijaspore.

Oni koji nisu spremni na ozbiljan rad i učenje, ti će se polako gubiti u nostalgiji i zemlju u kojoj su se našli doživljavat će sve više kao stranu i nerijetko će razviti mržnju prema njoj.

Sretnici iz te kategorije, koji nisu za sobom porušili sve mostove, koji su u starom kraju ostavili za sobom svoje kuće ili stanove, obično će se nakon izvjesnog vremena, najčešće kad zarade dovoljno novca, vratiti i pokušati ponovno izgraditi život u svojoj domovini.

Loše iskustvo dijaspore obično će im pomoći u tome. No, ti će biti uvijek vrlo glasni i negativni ako im se pruži prilika nešto reći ili napisati o iskustvu iseljeništva.

Za takve, svaki iseljenik jadni je pečalbar koji će cijeli svoj neuspješni i čemerni život provesti po bespućima te njemu nepoznate i strane zemlje, pokušavajući se neuspješno vratiti svojim korijenima.

Ipak, kao što smo rekli, golema većina iseljenika bit će spremna na početne žrtve i ozbiljan rad, polako će se integrirati u novo društvo, svladat će jezik, nalaziti nove prijatelje, stjecat će polako sve što im je potrebno i život će krenuti svojim tijekom.

Uskoro će shvatiti da život u toj novoj zemlji i nije tako opak. Zavoljet će svoju ulicu, sprijateljiti se sa susjedima, prihvatiti svog novog mesara i voćara, obitelj će mu polako rasti, krenut će se na godišnje odmore, uživati u prirodi koja će vrlo brzo izgubiti svoje bizarne konture i sve će sjesti na svoje mjesto, isto onako kako je sjelo i u starom kraju.

Priče kako se u dijaspori radi i robuje od jutra do mraka da bi se nešto postiglo, stoje isto onoliko koliko stoje i u Hrvatskoj. Ako čovjek želi postići više od onoga što se može postići u normalnom radnom vremenu, on će raditi više. To je tako u svakom kutku ovoga bijeloga svijeta.

Uglavnom, ljudi će i u dijaspori raditi normalno, brinut će se za svoj vrt i kuću, podizat će djecu i u normalnim uvjetima uskoro neće ni znati što je to nostalgija, niti će im povratak na staro padati na pamet. Shvatit će da i život u velikim, prosperitetnim i stabilnim zemljama, svjetskim metropolama ili uređenim farmama ima svojih prednosti.

I na kraju, unatoč svemu rečenom, ako smijem, jedan besplatan savjet onima koji eventualno negdje u nekom kutku mozga priželjkuju postati dijaspora: u iseljeništvo se kreće jedino onda kada uvidite da su za vas u vašoj zemlji sve mogućnosti iscrpljene i izgubljene, kad se i posljednja nada u bolje sutra istopila. Samo onda nećete imati za čime žaliti i cijenit ćete svaku novu mogućnost i svaki novi početak koji će vas voditi k uspjehu u vašoj novoj domovini.

Ako pak želite biti bogatiji nego što jeste u svojoj zemlji, ako mislite da ćete naći bolji posao u tuđini nego što ga imate kod kuće, ako mislite da je fora biti Amerikanac, Australac ili Kanađanin, razmislite dvaput. Takvu avanturu vam onda definitivno ne bih preporučio.

Jer ipak je bolje provesti koliko-toliko normalan život na svojoj grudi, među svojim ljudima, biti prisutan na svim rođendanima, pogrebima, svadbama i krstitkama svojih najmilijih, o kojima ćete u iseljeništvu doznavati samo iz pisama i fotografija svojih poznanika.

I ono najtužnije: kad god se vratite provesti godišnji odmor među svojima, vi ćete se osjećati opet kao kod kuće, svoj na svome, svoj među svojima, ali nažalost nitko VAS nikada u vašoj vlastitoj domaji neće više doživljavati kao svojega.

Morat ćete se pomiriti s time da ćete u svom vlastitom selu u kojem ste se rodili, u svojoj vlastitoj ulici u kojoj ste odrasli, za svoje najbolje prijatelje i rodbinu biti samo turist, stranac koji s njima više nikada neće dijeliti ništa zajedničko, osim ponekog ručka, štamprl rakije pri pozdravu ili prijateljskog razgovora u hladu nekog starog oraha.

Je li Dayton donio Bosni i Hercegovini početak bolje budućnosti ili početak kraja?

Nakon četiri godine stravičnog krvoprolića, izazvanog agresijom Srbije, zajedno s lokalnom srpskom pobunom u Hrvatskoj i BiH, 21. studenoga 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, potpisan je mirovni sporazum i puške su utihnule. Povodom desete godišnjice Sporazuma, u članku objavljenom u Hrvatskoj reviji, (godina 2005., br. 4, str. 49-53) istaknuo sam: “Daytonski sporazum, […]

Pogotovo ako ste dovoljno nepažljivi i počnete zamuckivati, miješati svoj novi jezik s hrvatskim i praviti se da ste zaboravili jezik koji vas je učila mati. Sve ostalo samo su priče.