Autor je hrvatsko-američki znanstvenik, pisac i novinar, Professor emeritus povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of Michigan, University of North Carolina i University of Tel Aviv. Autor je ili suautor 17 znanstvenih knjiga ili kataloga i pregršt znanstvenih studija s naglaskom na razdoblja predromanike i romanike na Mediteranu i Jugoistočnoj Europi.

Po povratku u Hrvatsku iz Amerike godine 1999. nastavlja znanstveno-nastavničku karijeru na Sveučilištu u Rijeci kao redoviti profesor u trajnom zvanju od 2002. do 2012., te se uz srednjovjekovnu umjetnost i kulturu posebice bavi studijima prostora, kulturnog pejsaža i dosega umjetničke kritike.

Tijekom Domovinskog rata bio je dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a te (pro bono) voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata. Objavio je tisuće novinskih članaka, osvrta, kritika. Suautor je i urednik segmenta o povijesti hrvatske umjetnosti za projekt HAZU o resursima od nacionalne važnosti, svezak II., Kultura (u pripremi).

Autor je deset romana i narativnih kronika, te 80-ak kratkih priča. Kratka priča “Kukavica” objavljena je u zbirci Zašto volim Zagreb (Vjesnik 2000.), a “Grlica” u antologiji Trenutak proze – hrvatska kratka priča (Znanje 2010.). Kritičari su nazvali Gossa “pjesnikom Domovinskog rata”, a njegov pripovjedački stil uspoređivan je s onim Saula Bellowa.

Knjiga istražuje odnos umjetničkog stvaralaštva kao funkciju prostora i stvaralačkog duha, nature i kulture, međuprožimanjem kojih se prirodni krajobraz transformira u kulturni krajolik. Autor prati razvoj umjetnosti u hrvatskom prostoru, tj. prostoru u koji su se doselili Hrvati i koji oni dijele sa zatečenim stanovništvom i s povijesnim suputnicima u tom prostoru, na primjer, pretpovijesnom tradicijom Ilira i Kelta, klasičnom kulturom Grčke i Rima, ranosrednjovjekovnim stvaralaštvom Langobarda i Franaka.

U odnosu na temeljne oblike ljudskog postojanja – grad i selo – Hrvati prvenstveno pripadaju sferi rusa te se tako uklapaju u ladanjsku tradiciju i predrimskog Ilirika i ranog srednjeg vijeka, ali u visokoromaniziranoj rimskoj Dalmaciji i Panoniji prihvaćaju i tečevine antičke i kasnoantičke urbane kulture.

Najsretniji trenutci hrvatske povijesti, pa tako i stvaralaštva, događaju se kad su ladanjski i gradski elementi u harmoničnoj ravnoteži – a to se zbiva u hrvatskoj predromanici, dalmatinskoj urbanoj kulturi 13. stoljeća, dubrovačkoj renesansi, sjeverozapadno-hrvatskom baroku, u bidermajeru, hrvatskoj Modernoj, Secesiji, u pothvatima proširenja Zagreba od kasnijeg 19. do potkraj 20. stoljeća, u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. No već je i visoko urbanizirani Rim u svojim izvanrednim vilama rustikama u kristalnim jadranskim zaljevima i na idiličnim padinama Medvednice ili Bilogore pokazao da i urbani čovjek zna uživati i stvarati u izvangradskoj sredini slušajući priče i snove zapisane u prostoru.

Autarkičnost i prometna nepovezanost hrvatskog prostora rezultirala je bogatstvom oblika, ali je i zajednički temelj na kojem se izgradila nacionalna kultura. Kad god je Hrvatska zapadala u pompoznu grandioznost dolazilo je do kratkih spojeva u životu nacionalnog bića. Nametnuta urbanizacija je u suprotnosti s hrvatskom općom ekologijom, jer Hrvatska nikad nije bila (samo) zemlja metropola. No kad se i skrene s dobrog ustaljenog puta, hrvatski prostor, i duh koji ga modificira, nalaze načina da se vizije upisane u krajobraz ponovno otkriju. Početci se ponavljaju tijekom povijesti, pa i danas, ali u novom, izvornom ruhu. Ako je nešto dobro, i u skladu s okolišem i predajom, ono se može legitimno dogoditi u bilo kojem povijesnom trenutku. Standardno sinkronično sagledavanje obogaćuje se dijakroničkim pristupom, a stilska razmatranja uvidima u individualnost umjetnika i umjetničkog djela.

Tekst prate 142 ilustracije, razmjerno malo za broj stranica. Odabrane su tako da slijede priču o postojanju i stvaralaštvu jednog naroda u konkretnom prostoru i etničkom okruženju, ispričane prvenstveno uradcima likovnih umjetnosti. Nisu ilustracije individualnog opusa ili fenomena već doprinos razumijevanju središnje teme: što je umjetnost i kako nastaje – od stvaralačkih pojedinaca i skupina do univerzuma.

Poseban šarm unose izvorni crteži akademske slikarice Karine Sladović. Knjiga je namijenjena znanstvenoj zajednici, ali svakako i zainteresiranom laiku. Kako bi se zadovoljilo obje skupine 13 dodataka osvjetljava neka znanstveno složenija mjesta u narativu i pruža stručnjaku uvid u znanstveni aparat potreban za njihovo dublje razumijevanje, a oslobađa laičkog čitatelja od njemu ne toliko bitnih stručnih finesa, tako da se ne prekida tijek i ritam pripovijesti. Jer ova knjiga nije samo povijest, već i pripovijest u istom onom duhu u kojem je autor na svom životnom putu i znanstvenik i književnik, domoljub i društveni kritik, racionalist i vizionar.