Ovo je priča o prvim Hrvatima u Americi

Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Mnogo je lakše steći bogatstvo i š njime sve moguće vrsti fizičnih slasti, nego usavršiti um i srce do potpuna uživanja krieposti. A kako danas sve trči u divljoj jagmi za zlatom; i kako su ljudi po svojoj naravi skloni povagjati se jedni za drugima, nije čudo, što je vrlo malo ljudi, koji kreću inokosnom i teškom stazom nauke, prama visokom vrhuncu dobrote, ljepote i istine. Šta više i pojam ljepote se izopačuje, te danas svaki bogati trgovac misli, da se razumije u umjetnost, pa se dade sugestovati od umišljenih lažiumjetnika nekih modernih struja, koji mu skupo prodaju svoje nakarade za remek-djela.

Glavno je hiniti, da se razumije umjetnost, a nuzgredno je, da li je srce i da li je um uzgojen tako, da je može razumiti i u njoj uživati. Od svih modernih strasti, držim da je najvruća strast brzine. Toj svakako sa moralnog pogleda ne bi bilo prigovora, kad ne bi dovodila ljude do užasnih vratolomija. Koliko su ponositih vrata skršile utrke automobila? Prama tima konjske su utrke šala. Na ovima najviše da koji sićušni majmunski jockey, inače posve suvišan za društvo, slomi vrat, ili da koji plemeniti hat slomi nogu, ili hrbtenjaču. Ali na utrkama automobila, a i bez utrka, nebrojene plemenite žrtve stradaju. Na utakmicama automobilnih čamčića mnogi se utope. Svakako ta strast brzine jedna je od najplemenitijih u čovječanstvu, jer čovjeku ništa toliko ne fali kao vrieme. Brzinom se produljuje život, brzinom se stiče nauka i imetak.

Koliko se je nekada dangubilo na putovanjima! Danas se stigne u jedan dan, gdje je prije trebao mjesec, a i taj dan se može raditi, učiti. Napokon ta strast brzine jača dušu čovjeka, diže joj ponos, i čovjek se sve više diže nad prirodu. Koje uživanje juriti cestom brže od najplemenitijeg konja, brže od samoga orla! Ćutiti pod sobom okovane prirodne sile i upravljati s njima, kao sa krotkim živinčetom ! Vidjeti, gdje zaostaju za tobom lastavičnom brzinom, stabla, livade, šume, gradov, gore, dok pod tobom dahće zasopljena mahina i ječi, taman kao da si samu prirodu zauzdao, pa jašiš na njoj kao bog, kao Fajton na sunčanim kolima! Koja slast naći se na jednomu od ovih morskih željeznih kolosa, slušati, ležeć u noći na mekanu krevetu, šibanje vijka, jaka četrnaest tisuća konja, zveku željeza u gorostasnim mahinama – u tom čudu hitrine ljudske, gdje su mehanizmi, od čovjeka izmišljeni, malne slični onima, koje je priroda u svoje životinje postavila – i šum valova okeana, koji se uzalud lome o željezne silne bočine broda!

Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;nad nama je nebo plavo i visoko.Nezaboravni dani, svaka ova ura;tam’ daleko gleda svačije oko:kad ćeš doći Zemljo Nova? I sred mojih snova:gledam zemlju golemu i lijepunehotičnih gora, beskrajnih jezera,desetke nacija, rasa i vjera. Šume vali AtlantikaI svatko u mukupita bijelu lađu:“Kada ćemo prispjeti u luku?”Kroz ove pučine plavevozi nas spas.Amerika, […]

Gorostasna se lagja kotrlja, gjisa kao da će skočiti u oblake, sunovraćuje se, kao da će zaronuti u valove okeana, povali se na bok, kao da će se izvrnuti, škriplje na tisuću načina i glasova, pa se ispravi i ide dalje, razbija valove, sieče ih strahovtom brzinom! A ti se ne bojiš, ko ni diete u kolievci, jer te valovi u tvojoj ogromnoj zipci ne će prevrnuti, ko ni majka ljubljeno čedo. Grmi li? Štiti te munjo vod. Je li oblačno? lagja ne će krenuti stranputice, jer je tu vjerna igla, koja kaže pol, i nepogrješivi hronometar, koji kaže vrieme. Malo računa, i bez zviezda i bez sekstanta znadeš gdje si. Najkraćim putem juriš k cilju. A kamo li tumarati deset godina, da dodješ od Teneda do sićušne Itake49! Ne bije te ni kiša, ni studen, ni val, ni tmina. Kuhinja je, ko u najfinijem hotelu Pariza. Toplo je, elektricitet rasvjetljuje svaku i najmanju prostoriju tog plovećeg labirinta, gragjena iz vana željezom, iz nutra najskupocjenijim vrstima drva, obložena najfinijim sametima i svilom.

I glazba je na brodu; pleše se i igra se svakake igre. Ko će učiti, ili se zabavljati knjigama, ne treba ih nositi sobom, ima biblioteku. I kafana je tu, i soba za razgovor; a svaki dan se na tabli izvješavaju brzojavi, što ih jedan parobrod predaje drugomu Markonovim sustavom, te znaš sve što se dogadja po svietu. Zaboravljaš, da si na putu; čini ti se, da si u velikom gradu. Ja stojim na palubi sve dok mi se s oka ne izgubi ždraka hevrejskog majaka. Zima je, vjetar puše, pa ne pomaže ni ćurak-kunovina, valja sići dolje.

Već zvono zove na večeru. Ugjem u blagovaonicu, a maître d’ hotel me vodi na mjesto, koje mi je odredio. Za mojim stolom nema gospodja. U društvu sam sa četiri nepoznata putnika. Naklonim se i sjednem. Gospogje su porazdieljene po drugim stolovima. Dok sam ja gori na palubi maštao, putnici se sakupiše oko maitre d’ hotela, moleći ga, da ih postavi na ovaj, ili na onaj stol, u ovo ili ono društvo. Trgovački putnici svi se smjestiše na odličnija mjesta, dakako u blizinu krasotica. Već se upoznaše i čavrljaju. Ja prisluškivam na mom stolu. Dva putnika govore španjolski, a dva franceski. Jedan od Franceza je mlad, telećeg izraza lica. Stariji je po vanjštini i po kretnji trgovac, a osobito je Ijubezan prama mlagjemu. Govore potiho megjusobom, da ih se rietko kada čuje. Španjolci su živahniji. Jedan je stariji gospodin, inteligentna no priprosta izraza. Govori živahno sa puno temperamenta. Srdi se, zove često poslužnika. Mlagji je vrlo otmjena i simpatična lica. Sjedi uza me. Stari se Španjolac srdi, što ona dva Franceza govore potiho, što se ne upuštaju u razgovor sa ostalim gostovima. A i na me se srdi, jer sam mučaljiv. Htio bi znati ko sam i što sam i brbljati sa mnom. Sve to on kaže drugom Španjolcu, misleći, da ga niko ne razumi. Napokon ja progovorih par rieči španjolski, dodajuć starcu mayo aisu Cara..! – uskliknu starkelja, poznati španjolski usklik – zar razumijete španjolski?

Upoznasmo se i prestavismo, to jest ja i Španjolci, jer onim dvama Francezima, – ma da smo bili na istome stolu – ostadosmo do konca putovanja tugji. To su bila dva obična trgovačka putnika, koji ne znadu o drugome govoriti, nego o jelu, o cieni automobila, o vremenu, o milosnicama u New Yorku, Bostonu, Parizu itd. Onaj stariji gospodin, s kojim se netom upoznah, zvao se je Manuel Pichardo, vrlo bogat trgovac, milijoner iz Mexika. Drugi se zvao Nicolas Mariscal, sin mexikanskoga ministra nastave. Već prve večeri se sprijateljismo. Ja sam imao rietku prigodu, da pokažem koliko znam španjolski, to jest mnogo da razumim, a malo da vodim razgovor. Ipak ih je to neobično veselilo. Španjolci, makar i amerikanski, davno se odučiše, da nagju evropejca, koji poznaje njihov liepi jezik.

Surova engleština istiskava po cielom svietu milozvučje kastiljanske rieči. Ja, da im napravim što veće veselje, deklamujem izabrane komade iz španjolskih pjesnika, iz Herrere, iz Calderona, iz Hartzensbuscha, Zorille, pače i iz Romancera. Snebivaju se od čuda! Stari naručuje za proslavu toga čudnog i neobičnog otkrića šampanjac. Kad sam izrekao par stihova iz Don Juan Tenoria, stari kucnu sa mnom, pa će mi: neka znate, da ja potičem od koljena don Juana, po tankoj krvi.

– Eh! – rekoh ja, – tada ćete valjda biti baštinili štogod i od njegove sreće, od njegove neodoljivosti!
– Što? što? On bi mogao k meni u školu ići! Šta je on prama meni! Ph! mašta pjesnika ga je stvorila; ali su moje pobjede realne.
– Nadam se, da će ih biti i na brodu!
– Todas! Sve su moje! Sve do jedne! A prva ona, kojoj udvara onaj glupi komis, tamo na drugom stolu.

U to udari krupni brežuljak mora taman u okrugli prozor za glavom mojega don Juana, i grdo mu zašumi na ušima. Sreća da je prozor bio zatvoren! Ti blokovi mora učestaše udarati u prozore, a lagja se još ne ljulja, te mi mirno večeravamo. Don Juan, tako sam unapried zvao don Emanuela Picharda, jede vučjim apetitom, a pije šampanjac, namjenjujuć čaše sad jednoj sad drugoj ljepotici, za kojima su mu oči iskrile okolo po dvorani. Srdi se na ona dva Franceza, što ne će da govore s nama; pa kaže, da će od onoga maloga telca napraviti dvorsku blunu, da nas zabavlja na putu.

Krupni udarci mora o prozore učestavaju i bivaju silniji. Touraine se stane nešto ljuljati. Već se mnoge gospogje pobiru i bježe u svoje kabine, da ne budu prisiljene dati prvu libaciju Neptunu, baš u blagovaonici. Don Juan se ljuti, što na Silvestrovo ne će moći svršiti staru godinu i dočekati novu u društvu krasnoga spola. Nada se da će koja ostati u parloru, ili u kafani, da će ih glazba zadržati. Zabadava! Lagja se sve više ljulja, a one bježe jedna za drugom. Ni glazba ne će svirati! Urekosmo si sastanak u kafani, da tu dočekamo skupa novu godinu. Ja izigjoh na kasar, da vidim valove Manche, i ne bih li gdje ugledao Kornwalsku obalu.

Pismo bratu u Australiju: Nemoj vrući vode piti, ili vrući u hladovinu leći, jer time najlakše zdravlje izgubiš, a bez zdravlja je svaki siromah

U Australiji je Mildura poznata po svom slatkom grožđu i dobrim vinima, a nama je poznata prije svega po naseobini Međimuraca koji su davno u tom gradiću počeli stvarati svoj drugi dom. Jedan od njih, Ivan Dolenec rodom iz Donjeg Vidovca, živi je leksikon podataka o razvitku mildurske naseobine Međimuraca. Mnoga saznanja o tome crpio […]

Ponto nox incubat atra! Mrka noć leži na pučini. Ne vidi se upravo ništa, ni zviezde, ni koje ribarske luči, ni svjetionika na engleskoj strani. More šumi milijonima valova, a lagja škriplje na tisuće načina. U tom šumu gubi se pljusak kiše, ali je vjetar zanosi pod gornji kasar na šetalište putnika, te ne možeš ni šetati. Studeni vjetar probija kosti i kroz samo krzno ćurka. Htio bih se podati maštanju, ali kao da mi kiša, guši maštu, a vjetar smrzava misli! Ćutim tešku osamljenost, kao da sam baš sam na pučini, posve izgubIjen, jer niko ne šeta osim mene. I ako znam da Touraine ne će krenuti s puta, niti udariti o litice strmog Albijona, hvata me strava nostalgija mi bolno zahvaća dušu, kajem se što sam u to doba godine krenuo na tako dalek put. Ljuljanje biva sve jače, te je teško šetati se i ne ostaje mi drugo, nego potražiti don Juana u kafani, da mi svojim šalama razbije brige.

Ja u kafanu, ali mojih Španjolaca nema, već neki trgovački putnici posjedaše oko stolova, te se igraju karata, šaha, trik-traka. Ja sjedem sam i pitam jedan konjak. Napokon eto ti Picharda i Mariscala. Moj don Juan šepesa kao Mefisto. Čudnog li mi osvajača žena! – pomislih u sebi. Nu i Byron je bio šepav, pa nije bio loše sreće. Pročavrljasmo do ponoći. U Mariscalu brzo upoznah fino naobražena čovjeka, s kojim se je dalo bez dangube o svačem govoriti. Proboravio je u Evropi više od godine dana, da prouči umjetnosti, osobito arhitekturu. Pošto sam pak i ja obigrao malne svu Evropu, gdje se što liepa dade vidjeti, i njemu je bilo ugodno u mojemu društvu. Pichardo bi bio volio, da se govori o ženama, tvrdeći, da je živa umjetnost prirode ljepša i bolja od mrtvih djela ljudske ruke, pa s toga on putuje po gradovima, da vidi gdje su ljepše žene; nu nije se opirao da mi govorimo o gotskom stilu i o renesansi.

– Gotski stil, – tvrdio je Pichardo, – to je kada je žena, kosturinava, mršava i visoka; barok, kada je debela, mišičasta, nabreknuta; renesansa, kada je obla, glatka, mlada, liepa. S toga ja volim renesansu, barok ponešto, nu ne trpim gotskoga stila. Mariscal je naprotiv bio zaljubljen u gotski stil, u ostalom, sa stanovišta našeg don Juana, nije ni on mrzio ostalih stilova. Svaki je stil liep, tek neka je djelo liepo.

– A gdje ste našli najljepše žene? – zapitam don Juana.
– U Mexiku, to se razumije! A vi?
– Ja u Mexiku nisam bio, pa o vašim ženama ne mogu suditi. Ja sam najljepše žene vidio u Moskvi.
– Kakva Moskva! Kakva Moskva! Vi morate doći k nama u Mexiko, pak ćete istom vidjeti, što su žene. Kad vidite naše kreolke, ne ćete se više ni htjeti vratiti u Evropu. Zbogom onda vaše katedrale i vaše galerije slika! Vi morate s nama u Mexiko; bićete moj gost. G. Mariscal će vas upoznati sa svim najotmenijim krugovima. Obećajte, da ćete s nama u Mexiko!
– Ja bih vam to rada obećao, ali imam svoga posla u Sjedinjenim Državama.
– Kakvog posla?! Kad vam velim, da ćete tamo naći najljepše žene, kakav posao može biti prešniji? Vidite, ja kako znam cieniti što je liepo i dobro, i kako znam cieniti vaš ukus, prvi put, kad budem putovao u Evropu, poći ću do Moskve, da vidim te hvaljene ljepotice; nu vi morate s nama u Mexiko!

Da nisam razglasio po novinama svoj dolazak u Sjevernu Ameriku, htjedoh popustiti i pristati na zamamljive pozive mog starog veseljakovića. U ostalom, čudan je bio taj don Juan. Svaki čas bi svrnuo govor na svoju ženu, davno oplakanu. I nije mogao da se je sjeti, a da ne obriše suzu s očiju. Pa ipak to ga nije smetalo, da traži po svietu ljepotice!

Što je 1901. biskup Strossmayer pisao dijaspori?

U povijesti hrvatske dijaspore važnu ulogu odigrala su iseljenička društva i iseljenički domovi. Oni su bili središte društvenih, kulturnih i političkih sastanaka. Kako je poznato da su od samih početaka doseljavanja u Ameriku Hrvati vrlo aktivno sudjelovali u političkom životu stare domovine, može se razumjeti zašto su tim društvima i domovima davali politička obilježja, najčešće […]

– Baš zato, što sam upoznao u svietu toliko žena, plačem za onom, koju sam izgubio. Nju sam jedinu i ljubio i štovao u isto vrieme. Druge sam samo časomice ljubio. Nu da rečem svu istinu, ljubim i štujem i svoju kćerku, koju ostavih u jednom zavodu u Berlinu; – reče nepokorni don Juan i uzdahnu. Pogledah na sat. Falilo je nekoliko časaka do ponoći.
Videći da je govor udario u nujne žice, rekoh:
– Ne plačimo vrieme, koje je minulo; veselimo se novoj godini.
– Flašu šampanjca! doviknu don Juan slugi; da poškropimo mrtvu godinu i pokrstimo novu. Nazvasmo si sretno novo ljeto i odosmo spavati

Nastavit će se…

preuzeto iz knjige “Preko Atlantika do Pacifika”, A. Tresić-Pavičić, 1907.

Ovo morate pročitati! Zbog Marije je zakasnio na brod iz Australije. Stvari su otišle, a on je ostao cijeli život

Da ima i da je bilo svakakvih kraljeva na svijetu, to je stara stvar. Ali da postoji kralj rajčica, to baš i nije tako poznato. Pa ipak, takva titula pripala je jednom našem Dalmatincu, iz Igrana, koji je od 1930-ih živio u Australiji. Kako je Jack Lulic, o kojem je riječ, postao “King of Tomatoes”, […]

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Još nas prati jato galebova, koji grakću zrakom, te se zalietaju na valove za ribom. Gdjekoji čalabrkne po krmi otpatke, što no padajus broda u more. Mnoštvo se dupina naganja za nama, natječu se u brzini s parobrodom, natječu se jedan s drugim, šale se, koprcaju se, skaču u zrak, ko za okladu, ko će više; gjišu uvreten po hvat visoko, pa panu ravno na glavu, ko djeca, što no se bacaju s koje klisure u more. Jedan se baca čudno, sve na lievi bok, kano da mu je desni kljast, ili hoće, da pokaže Touraini svoju mudroliju. Ima ih, koji bi mogli igrati klovna u cirkusu, a ima ih, koji bi vješto glumili benavoga Augusta. Nevjerojatno je, kakve šale znadu te vesele životinje praviti sve samim skakanjem iz mora. Osobito su mali i mlagji objesni. Jedan gjisa tako visoko, i pravi tako vješto pravi pravcati salto mortale u zraku, da se je sve, što se je probudilo i diglo na brodu, sakupilo, da ga gleda. A on, regbi, vidi da ga se promatra, pa ponavlja svoje vještine.

Neki šaljivdžije stadoše pleskati i vikati bravo! On nastavlja svoj posao, dok se ne umori, a stariji mirno valjaju svoje šije, da udahnu zraka i da ujagme, ako što pane s broda. Putnici bacaju kore od naranača, osobito sa trećega razreda. Mislim, da ništa ne tone, ništa se ne gubi, sve služi stanovnicima mora. Jedan mlagji dupin muči se, da i on napravi salto mortale, ali nema sile, da dovoljno gjisne u zrak i da se prevrne, pa Ijoska svaki put trbuhom nemilo o more. Njega to malo smeta, on sve kuša i kuša, i svaki put Ijosne na isti način! Ili ne može, ili ima i on svoju osobitu augustku umjetnost! Svakako mu polazi za rukom šala, jer svaki put kad Ijosne trbuhom o more, putnici se grohotom nasmiju. Uživaju morski besplatni cirkus. Galebi se nad njima zalieću, ali svaki put kad vide, da se je dupin zaletio iz dubine, uzvinu krila i vješto se ugnu grakćući.

Prvog siečnja o podne bijasmo na 49 i 55 širine i na 11 i 50 dužine, taman za jedan stupanj širine od irskoga južnoga rta Cap Clear; nu kopna se ipak ne vidi, tako malo dosiže ljudsko oko! Po palubi se šeću samo muškarci. Gospogje, koje misle, da će manje trpjeti od morske bolesti na zraku, nego u kabinama, sjede na stolicama uz duvare, zamotane u krzno, da se obrane od zime. Sve su zlovoljne, bliede, očajna lica. Don Juan, koji šepesa dosta vješto po palubi, unatoč tome što se lagja dobro ljulja, ljuti se, što mu uzburkanost otimlje prigodu udvaranja, jer teško da su ikada ženska srca manje sklona ljubavi, nego kada im morska bolest prevrće želudac. Tako jadne izgledaju, da bi i najpomamnijeg ašikliju prošla želja njihovih cjelova i dražesti. Pobugjuju tek neograničeno smilovanje. Neke se još junački drže, bore se same sobom i s morem, ali se vidi, da im strah od morske bolesti progoni sve druge misli.

Zvonce zove na objed najprije putnike trećega, pa drugoga i prvoga razreda. Megju putnicima trećega razreda čujem govoriti i hrvatski. Ima ih do desetak, a nema parobroda, koji ne bi ponio preko okeana kojega Hrvata. Većinom su iz gorskoga kotara, a ima ih iz primorja, te jedan iz Like. Ja ih pitam za razlog seobe. Suvišan upit! Nevolja! Nema otkud platiti poreza, djeca i starci kod kuće gladuju. Od nikuda prihoda ni zarade. Pitaš li ih kamo idu i što će raditi, na to ne znadu odgovoriti. Svaki ima na papiru adresu nekoga znanca, pa ide k njemu. Ljudi će ga naputiti u New Yorku i ukrcati u željeznicu, ko što ga ukrcaše i kad je otputovao, pa će doći, i ne znajuć preko kojih je krajeva prošao. Tamo će raditi što i drugi rade. Ako mu bude dobro ne će se vratiti u domovinu. Ta šta će u njoj – reče mi jedan – kad je u njoj sve za Magjare i za magjarone?!

Neki vode sobom i ženu i djecu. Njihovo je stanje užasno! Djeca od sise ne osjećaju morske bolesti, mališi, koji prohodaju, brzo se oporave i jedu slasno; nu žene ne možeš pogledati od žalosti. Pod palubomne mogu stati od smrada izbačenih jela, a na palubi ih biju morski valovi, vjetar, zima, kiša. Pod je blatan i mokar, a one leže, previju se u blatu. Kad su izbacile jelo, bacaju nešto žuto, ko žuč. Regbi da će im se utroba prekinuti od napora, od nagona za bljuvanjem, a ne imaju više šta bljuvati. Neke sišu komad naranče, ili limuna, nu pomoći nema!

Surovi muškarci raznih narodnosti, nemaju prama ženama smilovanja, ismjehivaju ih, guraju ih nogama, ako im smetaju na prolazu. Svi se tu jezici miešaju, kao u babilonskom tornju. Ima najviše Talijana, pa Niemaca, Poljaka, Čeha, Finaca, Leta, Magjara, Slovaka, Slovenaca, Srba, Bugara itd. Crnogorci su najnespretniji u hodu, obučeni pola na crnogorsku, pola na francesku, otrcani, ko puki prosjaci, ko obučeni za pokladnu šalu. Mnoge muči morska bolest, pa ti izgledaju još jadniji.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

Ljuta je ciča, a većina je putnika trećeg razreda obučena u ljetnje odielo. Kad im to okvase morski valovi nemaju što obući, pa leže. U njihov odio teško je zaći, jer je zrak zadušljiv, nu nije im ipak gore na franceskom društvu, nego na drugima, a hrana je bolja i obilnija. Ni jedan se ne tuži na hranu. Većini će ih nakon dva tri dana puta preboliti morsku bolest, pa će slasno jesti i podati se veselju. Ima tu veseljaka koji zapogjevaju svakake šale i lakrdije, te zabavljaju družinu. Neki zvoni u harmoniku, neki pjeva, neki pleše. Pače i neke ženskinje će se do malo odvažiti te stati plesati.

Megju njima ima i mladih djevojaka, koje su se pismeno zaručile, zaručnik im poslao za put, pa sad idu na vjenčanje. Nije riedak slučaj, da na putu koja zaboravi na zaručnika, pa se zaruči za drugoga. Mnogi pače u New Yorku vrebaju na dolazak parobroda da otmu djevojku pod prstenom. U Americi ne mogu naći djevojku za se, s kojom bi se mogli razumjeti, jer ne govore drugog jezika osim materinskoga, pa se ne žacaju otmice; ni zavedenja. Radi toga često dogje do noževa. Mnogokrat i razni agenti trguju ljudskim mesom, te za dobre pare, mjesto da otprave djevojku zaručniku, prodadu je kojem drugom gjuvegjiji.

A u New Yorku ima svakakovih agenata! Don Manuel Pichardo, ne mogući po tom prokletom vremenu uživati ljubavne zabave, nastoji se što bolje utješiti jelom i pilom. Prvi je za stolom, a zadnji ga ostavlja. Njemu lje more ne naudi, pa da sve kroz dimnjake baca valove u peći. Prošao je nebrojeno puta okean i naviko svakoj nepogodi. Nema jela na menu-u, kojega on ne bi okusio. Kada ga poslužnik pita, što će da mu donese, odvrati – sve! Što to treba pitati? Sve redom, kako je na menu-u! A na menu-u ima svaki put desetak jestojka!

Kuhinja na društvu “Transatlantique” bolja je, nego na ikojem prekookeanskom društvu. tome me uvjerava don Manuel, koji je imao prigode da putuje svim raznim društvima, engleskim, njemačkim, franceskim i holandeskim. U ostalom suvišno je, da me uvjerava, jer to vidim po neumornom radu njegovih laloka. Meni je more u toliko naškodilo, što mi je za prva dva tri dana otelo apetit. Jedem vrlo malo, a veći dio dana sjedim, ili čučim poležećke na žutobaršunastim divanima u parloru, čitajući romane Balzaca, Flauberta itd. Čitam štogod i engleski, da se pripremim mučnom poslu engleskog razgovora.

Katkada sa jednim dominikancem igram šaha, ili se razgovaramo o filosofiji Sv. Tome. Druge filosofije, osim Tomine, on i ne priznaje. Sve je ostalo tlapnja budalastih mozgova! Nu Tominu filosofiju poznaje doista dobro, a to nije malo, pa se dade i š njim ugodno vrieme proći. I ako je kršćanin, želi pobjedu poganskim Japancima, nad hrišćanskom Rusijom.Ne kaže mi to otvoreno, jer zna da sam Slaven, a i stidio bi se to priznati, pa ipak po svemu vidim, da on ne mrzi toliko poganina, koliko nekatoličkoga hrišćanina. Zaboravlja valjda u tome Tominu nauku. Taj je genij otvorio vrata nebeska i Turcima, ako žive po zakonima razuma i prirode, to jest, ako su krjeposni. Nu nije, svaki fratar u bieloj mantiji Toma, pa ako je i listao njegovu “Summa”.

Svakim novim danom okean je strasniji, uzburkaniji. Nema više galebova, ni dupina, ništa, osim beskrajne pučine! Boje su na njemu uviek iste, uviek dosadni odraz olovnih rastrganih oblačina. Rietko kada, da sunce posije svojim prijaznim zrakama izmučenu površinu okeana i da omodri nešto obzorje. Uzalud povirujem svaki čas na kasar, da vidim koje novo lice okeana. Uviek je isto! Riedak je slučaj, da se vidi u daljini koja lagja. Da ih je i na tisuće, izgubiće se na ogromnom prostoru; a oko ne dopire dalje od dvadesetak kilometara. Progje li koja lagja, propinjuć se na valovima sad joj vidiš samo krmu, sad samo nos, sad ništa, osim dima iz dimnjaka.

Paul Brkich: Djetinjstvo u Hrvatskoj bilo mi je kao u životinje

Kao što je to slučaj sa svim ranim kanadskim useljenicima kojima engleski nije bio materinski jezik, i Hrvati su bili suočeni s posebnom preprekom učenja engleskog. Muškarci bi naučili u SAD-u dosta dobro razgovarati o svojem poslu, te s engleskogovorećim susjedima, ali žene su bile veoma malo suočene s engleskim pa prema tomu nisu običavale […]

Za četvrt sata iščezne potpuno s vidika, jer, što ona, što mi, brzo se udaljimo. Samo ako Touraine stiže koju sporiju lagju, ploveći istim pravcem, vidimo je po dva tri sata na obzorju, u vječnoj muci talasa. Svaka nam dojavljuje Markonijevim brzojavom, kako se zove, kamo plovi, što je nova, i dozna isto od nas. U brzojavnoj sobi čuješ neprestano pucketanje elektriciteta, koji valovito prenosi preko okeana ljudske misli. Želiš li što brzojaviti u Evropu, ili Ameriku, Touraina će brzojaviti najbližoj lagji, ova drugoj, druga trećoj, dok brzojav ne dogje do koje Markonijeve postaje na kopnu. Nu teško je dobiti novosti, dok se ne dogje bar na dvjesta milja od kopna. Lagje koje sretamo, a koje su odplovile od prilike u isto doba iz Amerike, kad i mi iz Evrope, ne znadu nam ništa više kazati, nego mi njima. Obsada je Portartura u najvećoj krizi, a meni se skonoba duša, ne znajuć ništa o sudbini opsjednute ruske braće. Svi su putnici, osim Španjolaca i španjolskih Amerikanaca, japanofili. Mrze od srca Rusiju i cielo slavenstvo, te nam žele od Boga i od ljudi svako zlo. Bože daj svakome po zasluzi.

Nastavit će se…

preuzeto iz knjige “Preko Atlantika do Pacifika”, A. Tresić-Pavičić, 1907.