Kako će Sveta Zemlja opstati?

Dok Sveta Zemlja stradava, dok ju bezdušno potiru, nju i sve koji u njoj žive, dok oni koji se postavljaju kao gospodari života i smrti, Boga i čovjeka – ne mareći – i sebe potiru, pitam se: gdje će Sveta Zemlja opstati? Gdje će opstati, ne opstane li u nama? Među nama? Ne udomimo li […]

I uvijek iznova stradavaju nedužni.
Tako je danas.
Tako je bilo kroz vjekove.
Tako će – o Bože! – i biti.

Glad. Strah. Svakovrsna patnja. Smrt.
Smrt na najneshvatljivije i najokrutnije načine.
Sve nam je to nerijetko pred očima.
Rjeđe nadomak srcu. U srcu.

Ljudska – i neljudska – povijest pamti Adolfa Hitlera, Josifa Visarionoviča Staljina, Josipa Broza Tita…

I tolike moćnike i vlastodršce i prije i poslije njih. I uz njih.
Pamti one koji su bili predvodnici i nalogodavci onima koji su zbog svoje zaslijepljenosti ili svoje slabosti pristali sudjelovati u zlu.

Mi stariji pamtimo kako se u nas svojedobno, nakon smrti Josipa Broza Tita, ponavljala krilatica: „I poslije Tita – Tito!“
Da, i poslije Hitlera – Hitler!
I poslije Staljina – Staljin!
I poslije…

Kamo god pođeš: na istok ili zapad, na sjever ili jug, u prošlost ili… o Bože!
Posvuda.

Ono što se pojavljuje kao krilatica, postaje program, program koji traje. Oni koji su se odlučili za zlo – za Zloga – i nakon svoje smrti nastavljaju činiti zlo.

Ljudsko dostojanstvo postavlja se kao temeljno pitanje u životu

Između mnogih životnih mogućnosti, između mnogih putova, samo je jedan primjeren čovjeku – prostran za one koji se raduju životu, za one koji ljube, skučen za one koji se radosti, za one koji se ljubavi suprotstavljaju – njegovo dostojanstvo. Čovjek je dostojan svojega imena, povjerenja koje mu je iskazano, poslanja koje mu je povjereno, u […]

U zlo uprezati i one koji se skrivaju iza njihovih imena, i one koji su njihovim imenima – zbunjujuće – zaslijepljeni, očarani.

Nastavljaju ubijati i tijela i duše, međuljudske odnose.
Nastavljaju ubijati istinu.
Krivotvoriti svjetlo.

Njihova imena zamagljivanjem, bezdušnim opravdanjima prekrivaju zla koja su činili. Prekrivaju ih svakovrsnim lažima kako bi si priskrbili mir – kad već ne mogu istinit, onda mir duhovne poraženosti.

A da bi se laž prekrila, potrebna je veća laž.
Uvijek sve veća.
I tako u nedogled.

Otac laži otima im duše i oni vjeruju da nalaze svoju slobodu u tome što se nastoje odijeliti od svoje duše. I tako sudjeluju u obnavljanju, u umnažanju zla, oblikujući svijet odmaknut od istine.

Premda poraženi, oni ukazuju, uvjeravaju, da je dobrota u ovome svijetu poražena. Poražena, jer se očima prolaznosti čini nemoćnom. Jer ne nastupa na način zla.

Ali – kao što sveti Pavao piše – baštinici smo Božji i subaštinici Kristovi.

Kao subaštinici, pozvani smo biti suradnici Kristovi.
Biti suradnici u dobroti.

Pritom je dobro podsjećati se uvijek iznova na riječi Tomislava Janka Šagi-Bunića, značajnoga i podosta zaboravljenoga hrvatskog teologa, koji je često govorio da je bolje najveći neprijatelj dobroga.

Jer tako nam se često događa da promišljajući i raspravljajući o tome što bi bilo bolje, propuštamo činiti dobro.

Otac laži zavodi nas da se natječemo i nadmećemo u nastojanju oko dobrote, umjesto da u dobru spremno i srdačno surađujemo.

Ljudsko dostojanstvo postavlja se kao temeljno pitanje u životu

Između mnogih životnih mogućnosti, između mnogih putova, samo je jedan primjeren čovjeku – prostran za one koji se raduju životu, za one koji ljube, skučen za one koji se radosti, za one koji se ljubavi suprotstavljaju – njegovo dostojanstvo. Čovjek je dostojan svojega imena, povjerenja koje mu je iskazano, poslanja koje mu je povjereno, u […]

Ne, nije nam se boriti protiv zla i Zloga, nego se s Isusom, Dobrotom samom, predano zauzimati za dobro.

Evanđelje se ili živi – barem nastoji živjeti – cijelim srcem. Ili ga se izdaje. Trećega nema

Evanđelje, premda otpočetka – i dovijeka – isto, u različitim su vremenima i u različitim sredinama, tumačili i živjeli na različite, čak i oprečne, načine. Dok je jednima ono bilo – i jest – okosnica i srž osobnosti i života, drugima je više nalik popisu lijepih, ne odviše obvezujućih misli i želja. Ima ih – […]

Gdje će opstati, ne opstane li u nama? Među nama?

Ne udomimo li i u sebi, i među nama, Nazaret, Betlehem, Jeruzalem, Kanu Galilejsku, Betaniju, Tabor, Golgotu – da i Golgotu! – ne udomimo li Emaus… sva mjesta koja je Isus za svojih ovozemnih dana posvetio svojom prisutnošću, sve putove kojima je prošao čineći dobro, ljubeći i iz svoje ljubavi nikoga ne izostavljajući, gdje će Isusov zavičaj opstati?

U vrijeme strahovitih stradanja tijekom povijesti Isusovi sunarodnjaci nerijetko su se pitali: gdje je Bog?

U ove dane došli su neki njihovi potomci koji nemaju potrebu o tome pitati.
Neki koji ubijaju Boga i u onima koje doživljavaju neprijateljima, tuđima, koji ga ubijaju i u svojim sunarodnjacima, i u sebi samima.

Vratili su se dani kada Isus nije imao gdje glavu nasloniti.
Učinili su ga beskućnikom u njegovu zavičaju.
I Čovjeka i Boga nastoje učiniti beskućnikom u Svetoj Zemlji.

Ne dvojim: dogodit će se taj dan. I neće uminuti

Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakog dana. Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati […]

Udomljuj svojim životom ljudskost u ovom svijetu.
Udomljuj Boga.
Udomljuj Isusa, brata svoga.
Udomljuj brata čovjeka.
Svojim životom, svojom molitvom, posluži Svetoj Zemlji.
Budi zemlja svetosti.

Hrvati u Londonu slavili misu za domovinu

U crkvi Presvetoga srca Isusova u Londonu misu za domovinu na Presveto Trojstvo predstavio je fra Ljubomir Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije London, u suslavlju sa đakonom Domagojem Matokovićem koji će 29. lipnja ove godine biti zaređen za svećenika Westminsterske biskupije. Fra Ljubomir je u propovijedi  istaknuo kako „svaki put kad na sebe stavimo znak križa, […]

Uz domaćina, Davora Ljubanovića, inače privremenoga otpravnika poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, o knjizi su govorili predstavljači Stjepan Lice, prof. dr. Ivica Žižić i autor fra Ljubomir Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije London i delegat Hrvatske inozemne pastve za Zapadnu Europu.

Ulomke iz knjige „Ljubav i mir“ čitala je Ružica Lice, a zbor Hrvatske katoličke misije London, koji vodi prof. Terezija Štimec, otpjevao je nekoliko prigodnih pjesama.

Stjepan Lice istaknuo je da su „stranice knjige natopljene povjerenjem u životnost Evanđelja…

“Fra Ljubomir Šimunović vjeruje – vjeruje bez uzmaka – da čovjeku nije moguće Evanđelje uzeti u ruke, čitati ga, slušati, a da se ne pokrene, a da ne pođe ususret dobroti, a da evanđeoskim putevima ne proslijedi čvršća koraka. Fra Ljubomir Šimunović svoje meditacije običava završiti blagoslovnom željom – ili bi točnije bilo reći: čežnjom, nadom – u koju je utkana molitva za njezino ispunjenje. Jezgrovitosti meditacija sabranih u knjizi pridodaje se rječitost slika kao svojevrsnih meditacija koje se iščitavaju u skladu s osobitosti svoje duše. Ova knjiga meditacija usustavljena je slijedom liturgijskih godina, slijedom nedjelja i blagdana. No, ne bi bilo dobro te meditacije iščitavati samo prigodno. Svaka od njih nosi poruku svakomu našem danu“, poručio je. Dodao je da je to knjiga „koja govori o čežnji za domovinom: za ishodištem naše duše i našega tijela, za duhovnom i materijalnom domovinom. Za puninom susreta s ljudskim i božanskim, kako bismo živjeli ukorijenjeni i u zemaljsko i u nebesko”, rekao je Lice.

HKM London: Naša zajednica uvijek je bila brojčano mala, ali je svakako dio Božjeg plana

Hrvatska katolička misija London 2019. godine proslavila je pola stoljeća organizirane pastoralne skrbi za Hrvate u Ujedinjenoj Kraljevini. Njezin voditelj reći će da je zajednica uvijek bila brojčano mala, ali da je svakako dio Božjeg plana… “HKM London nastoji biti sigurna luka u kojoj naši vjernici mogu pronaći zajedništvo, riječ Božju, ohrabrenje, oprost, prijateljstvo i […]

Prof. dr. Žižić naglasio je da je „knjiga jedinstvena zbirka razmišljanja o nedjeljnim i blagdanskim slavljima, o životu koji je pružio svoje ruke u liturgiju Crkve i o životu koji je pružio svoju snagu u tkivo, dušu i srce čovjeka, Hrvata u velikome Londonu, u gradu nadanja, brzine i nepresušne sjete…

“Misli su to izrasle iz trvenja života izložena neizvjesnosti, čežnji, radosti zajedništva, snazi pjesme londonske hrvatske zajednice, zajednice nade i osmijeha, susreta i zagrljaja kojoj fra Ljubomir predsjeda godinama vodeći sebe i nju u njedra otajstva čudesne Božje ljubavi i providnosti. Njegove misli ispisane trpkim i radosnim životom, olovkom križa i uskrsne nade, u sebi najprije nose vapaj za spasenjem, za onim cjelovitim i vječnim što čovjeku ranjenom samoćom na prepunim londonskim ulicama velikih želja, glamura i obećanja, nose tihu utjehu i sigurnost da je u malenosti moguće naći sve, kao i u rečenicama kratkim, ali dubokim, sažetim u formi, ali širokim u značenju, odmjerenim i istinitim, ozarenim bistrim duhom Evanđelja“, istaknuo je prof. Žižić, dodavši da riječi te knjige „žele biti mjesto duboka povjerenja, spokoja nadanja”.

Fra Ljubomir je uputio riječi zahvale svima koji su pripomogli ostvarenju knjige „Ljubav i mir“, koja donosi poticajne misli uz nedjeljna evanđelja, istaknuvši podupiratelja Miljenka Borščaka, pisca predgovora Stjepana Lice, recenzenta prof. dr. Ivicu Žižića, autora naslovnice arh. Vikora Vrečka, autora prijeloma Silvija Družeića, lektoricu Ljiljanu Bilbija i korektora dr. sc. Anđelka Mihanovića.

Tekstovi prikupljeni u knjizi nastali su tijekom pastoralnog služenja zajednici hrvatskih katolika u Londonu. Godinama su objavljivani u „Pastoralnom listiću“.

London: Hrvatska zajednica slavila misu za domovinu i oprostila se od svog veleposlanika

U crkvi Presvetoga Srca Isusova u Londonu misu za domovinu u nedjelju je predslavio fra Ljubomir Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije London. Fra Ljubomir je u propovijedi istaknuo kako se ljubav prema domovinu pokazuje zahvalnošću… “Domovina je kupljena krvlju mučenika. I u našem naraštaju ima onih koji samozatajno kroz služenje daruju život domovini. Jezik pomaže […]

“Svjesno je izabrana kraća forma i nastojanje da riječima bude tijesno, a smislu široko. Zapis su u vremenu i trag nastojanja služenja suvremenicima“, poručio je autor. Riječi prate fra Ljubomirove fotografije različitih susreta.

Zašto uopće postimo?

U susret nam stiže slavni dan uskrsnuća. No, prije najvećeg dana u godini čeka nas dugo razdoblje molitve, pokore, introspekcije i obraćenja. Stigla nam je korizma i korizma znači post. Mi koji smo odrasli u katoličkim obiteljima, pogotovo mi koji smo iz hrvatskih katoličkih obitelji, već se sad prisjećamo petaka bez mesa, bolne gladi Velikog […]

Crkvena godina uvijek nas iznova uvodi u korizmu i vazmeno vrijeme. Ali korizmeno i vazmeno vrijeme, uz svu svoju potresnost i uzvišenost, nisu samo osobiti dijelovi crkvene godine. Još manje su tek prilika za prigodne pobožnosti, za kakve zahtjevnije ili manje zahtjevne pokore, za osvježenje nade koja tako lako ublijedi u nama. Bitno je posvijestiti si da nema prigodnih pobožnosti. Nijednu pobožnost nije primjereno svoditi na prigodnost. Pobožnost jest ili nije stav ljudskog bića. I pokora nije sadržaj korizme, nego potpora proživljavanju njegova sadržaja (i sadržaja života uopće). A nada, kršćanska nada, nije osjećaj sklon mijenama, nego životni žar koji prožima i pokreće ljudsko biće. Čovjekov život. Ili nije nada.

Korizmeno i vazmeno vrijeme su vrijeme naše samoprovjere, vrijeme našeg životnog određenja. Čini se uvriježenim da se kroz korizmu ide oborenog, a kroz vazmeno vrijeme uzdignutog pogleda. Kao da bismo time iskazivali naše kajanje, našu bol, odnosno naš ushit, našu radost.

No naša nas vjera potiče da u svakom vremenu pogled usmjerimo u život koji živimo, prema čovjeku kojega susrećemo. Prema Bogu od čijeg dodira živimo. Dakako, i u dubinu svoje duše – ali ne da oborimo pogled pred svojom dušom. Potiče nas na prisutnost i hrabrost. U tom duhu valja nam postaviti temeljna pitanja našeg života: jesu li naša ljubav i naša vjera istinske? Životne? Jesmo li spremni bdjeti s Isusom? U svako vrijeme i u nevrijeme? Bez odgovora na ta pitanja lako bi nam se moglo dogoditi da se ne snađemo u ovom zahtjevnom vremenu.

Svako doba kroz povijest ima svoj Veliki tjedan. Tako i vrijeme u kojemu živimo. Kroz njega se krećemo između evanđeoskih, Isusovih „jao vama…“ i „blago vama…“ „Jao“ – koji se obraća onima koji su se snašli u ovom svijetu, stekli sigurnost (ili barem neki njezin privid), stekli moć nad drugima. „Blago“ – koji se obraća onima koji su život prepoznali kao put, kao hod kroz nesigurnost, onima koji se, svjesni da su putnici, ne vezuju uz nevrijednosti.

Blagoslovno je: odlučimo li se za vrijednosti one nas neće vezivati, nego oslobađati. One će nas nositi. I mi ćemo njih nositi.

Fra Jozo Grbeš: Sljepoća poprima pandemijske razmjere

Tekstovi evanđelja govore svim stoljećima. Postavljaju temeljna pitanja života. Pretposljednje listopadske nedjelje čujemo pitanje koje odzvanja cijelim životom: „Što hoćeš da ti učinim?“ Odgovorom na “što hoćeš?” čovjek određuje svoj put. U evanđeljima Krist nastavlja pitati i nas. Uvijek je to pitanje konkretno i konkretnoj osobi, kao što i ovaj slijepac ima ime i zna […]

Oni na koje se – u svako doba – odnose Isusovi „jao“, spremno će se odlučiti na sputanost. Odlučit će se svjesni da je to cijena njihovog uspjeha. Njihova je vjera sadržana u onome što doprinosi njihovom probitku. U onome što ga podržava. U tu će svrhu – ustreba li – zaluditi koga god ustreba. Žrtvovati koga god ustreba. Jer uvijek je bolje da onaj drugi, osobito onaj nedužan, strada. I bez osobitog će uznemiravanja razapeti Isusa. Razapeti njegovo evanđelje.

Na početku Velikog tjedna svjedoci smo palmi i klicanja. Na Veliki petak bezumnog urlika: „Raspni ga!“ Onoga tko se odluči živjeti Isusove „blago“, neće zanijeti klicanje, niti iznenaditi, čak ni ogorčiti urlanje. Ta „ljuljačka“ neukorijenjenosti u svoju vjeru – štoviše: neukorijenjenosti u ljudskost – tek je kulisa koja se, kad god ustreba, lako ruši i obnavlja.

U Velikom tjednu ovog vremena, naših života, stojimo pred Isusom izdanim, izruganim, izmučenim, tjelesno satrtim. I – kao što to gotovo redovito biva – uvijek se nalaze više nego dobri razlozi, opravdanja koja ne trpe upite, zašto netko treba stradati da ne bi poremetio poredak, slijed zbivanja koji su „jao“ ljudi zamislili.

Sva naša nastojanja u Velikom tjednu naših života ovog vremena, sadržana su u tome da budemo Veronika, Šimun…, da budemo uz Mariju… – da budemo oni koji ćemo stati uz Isusa, živjeti evanđelje kakve god okolnosti, kakve god posljedice bile. Ne proživimo li Veliki tjedan uz Isusa, kako ćemo razumjeti njegovo uskrsnuće? Kako ćemo umjeti živjeti? Kako sebe prepoznati?

Isusovo uskrsnuće nas ne izvodi iz ovog svijeta, iz nesavršenosti naše i nesavršenosti svijeta u kojem živimo. Čak nas ne izvodi iz Velikog tjedna. Upravo u Velikom tjednu naših života, u Velikom tjednu ovog vremena, valja nam živjeti uskrsnim duhom. Ne pristati na obezvređivanja i lomljenja svake vrste, ne uzmaknuti pred izazovima koji nas salijeću, ne obeshrabriti se. Biti uz Isusa kada lomi kruh za nas. Biti uz njega i kada nam valja u njegovo ime postati kruh koji se lomi za život svijeta. Da, on je bio slomljen za nas. I njegova slomljenost traje, osnažuje nas ne manje od njegova uskrsnuća.

Naše su slabosti na jeziku čak i kada ih ne izustimo

Nerijetko su u nama nevidljivi procesi. Silno bismo ih htjeli imenovati. Uvesti ih u područje jezika. Dati im neku rečeničnu strukturu. A onda opet iskusimo nemoć riječi. Iskusimo kako smo nevješti u riječima i kako ne umijemo na silu sebi došaptati neki smisao. Zastanemo i sudarimo se s vlastitim granicama. O kako bismo tad htjeli […]

Gledamo li tako na korizmeno i vazmeno vrijeme, sve to s razlogom možemo doživjeti grubim. Ali evanđelje uz našu raspjevanost, snažno proživljenu raspjevanost, traži i našu požrtvovnost, jednako tako snažno proživljenu požrtvovnost.

Veliki tjedan nas potiče da otkrijemo kako u svemu već danas biti u raju. A u raju je moguće biti – posvjedočili su nam to mnoge divne duše – i posred neizrecive patnje, i unatoč osporavanjima i neshvaćanjima.

I korizmeno i vazmeno vrijeme otkrivaju nam duboku Isusovu poruku izrečenu manje njegovim vječnim riječima, više, mnogo više njegovim životom, odnosom prema svemu što mu se zbivalo, prema svakome koga je susretao. Kad je došao u priliku što izabrati – biti kralj ili perač nogu – nimalo nije dvojio.

Korizma i vazam očituju se neprohodnima onima koji se odluče za oholost života. Tko god s ohološću pođe kroz ovo sveto vrijeme, zateći će se odsutan iz povijesti ljubavi. Odsutan iz sebe. Prazan. Propustit će razumjeti i usvojiti Isusovu poruku tako razgovijetnu smjernima i vjernima.

Uvijek je tako: kad osuđujemo i isključujemo jedni druge, osuđujemo i sebe i Boga. I sebe i Boga isključujemo iz ovoga svijeta. Razapinjemo evanđelje suprotstavljajući mu se. Razapinjemo ga možda još i više prilagođavajući ga svojim dnevnim potrebama, svodeći ga na pomoćno sredstvo za postizanje nekih svojih ciljeva, prilagođavajući ga, obezvređujući ga, zanemarujući ga.

Ni korizmeno ni vazmeno vrijeme ne možemo odmjeriti svojim ljudskim mjerilima. Niti je Veliki petak poraz, ma koliko uvjerljiv, ma koliko prividan, ma koliko privremen, niti je Isusovo uskrsnuće pobjeda, u smislu nadvladavanja ikoga. I Veliki tjedan i Veliki petak i Isusovo uskrsnuće Isusova su služba ljubavi.

U tom duhu ovo nas osobito vrijeme potiče na hrabrost za život, na osjetljivost za njegove ljepote i dobrote. Potiče nas da se hrabro odazivamo životu, ne da se pred njim sklanjamo. Potiče nas na zahvalnost što smo pozvani da budemo dionici najneshvatljivije, najzahtjevnije i najdivnije avanture: avanture Božje ljubavi s čovjekom. Što u tome znači biti na gubitku? Samo jedno: ne upoznati ljubav, nemati udjela u njoj. Proživjeti život mimo sebe. Promašiti i život i sebe.

Godine 1731. papa je dopustio da se postaje Puta križa mogu podići u svim crkvama

Pobožnost puta križa jeste hodočašće s Kristom patnikom u duhu i misli na njegovu putu prema Kalvariji. Rijetki kršćani imaju životnu prigodu i barem jednom u životu pohoditi Svetu Zemlju i hodati Kristovim stopama, pogotovu onih posljednjih nekoliko stotina metara od Pilatove sudnice do groba. Upravo na tom samom mjestu rodila se ova pobožnost, gdje […]

Ono najviše što za svojih dana možemo učiniti za sebe, za one koje ljubimo, za one koji su nam povjereni, za ovaj svijet (da, i za one koji od nas okreću glave i srca) jest da, koliko god uzmognemo, živimo evanđelje. Žarimo ga. I da za to ne tražimo nikakva priznanja.

Isus nas je priznao svojima: u tome je sve sadržano. Time je sve ispunjeno. Kako punini išta uskratiti?

Naš suradnik Stjepan Lice poslao nam je 29. listopada kolumnu koja je u kratkom vremenu postala najčitaniji članak na portalu Dijaspora.hr. Stjepanove poglede prenijeli su mnogi mediji iz domovine i izvan granica Lijepe Naše, a citiran je i na brojnim misnim slavljima, u nekim čudnim vremenima.

U dan vašega prijelaza, u dan kada pođete pred rajska vrata, ponesite sa sobom covid potvrdu… I ako vas budu pitali, recite da vam je bilo rečeno da je upravo covid potvrda dokaz odgovornosti, dokaz ljudskosti, dokaz ljubavi… Ali nemojte pritom pogledati u oči Franju Asiškog, oca Damiena, Terezu iz Kalkute, jednostavne žene s Danača. Jer, pogledate li ih… Zar bi bilo moguće izdržati njihov pogled, njihovo iščitavanje evanđelja?

2. Zbog ljubavi prema Hrvatskoj odslužio je 23 godine, jedan mjesec i 14 dana zatvora. Uspio je! Samo zato što za sebe nije tražio ništa!

Objavljena krajem godine i u samo nekoliko dana ova životna priča postala je drugi po čitanosti članak na Dijaspori. U priči se prisjećamo emigranta Ante Ljubasa, a ekskluzivno smo objavili i njegov govor nakon presude u kojoj je osuđen na dugogodišnji zatvor!

Bio je vrlo ugledan zatvorenik koji je pomogao mnogima. U zatvoru je završio i studij psihologije. Nakon zatvorskih dana, Ante je provodio vrijeme u tišini. Nikada nije govorio o godinama iza sebe…

3. Mlada obitelj napušta Australiju: Za nas ne postoji bolje mjesto na svijetu od Hrvatske!

Da posjetitelji našeg portala vole čitati pozitivne priče, pokazao je primjer supružnika Vidović, koji su se u listopadu s petero djece vratili u Lijepu Našu. I dok svakodnevno čitamo o primjerima odlaska mladih iz Hrvatske, ova priča daje nadu u dolazak nekih boljih vremena.

Dubravko se u Australiji bavio ugradnjom keramike i kamena na bazenima, Angela je bila učiteljica. U Hrvatskoj će Dubravko otvoriti vlastitu tvrtku te će se pridružiti šogoru Mati koji se bavi aluminijskom stolarijom. Angela će prvo vrijeme posvetiti obitelji i djeci, no vremenom će i ona potražiti posao…

4. Slomljena majka piše 1909. svom Ivanu u Chicagu: Voliš li još da si otišao tamo ili da si doma ostao?

Hrvatski etnički institut Chicago čuva brojna pisma i memoriju iseljavanja hrvatske dijaspore. Jedan od tih vrijednih zapisa je i pismo roditelja upućeno sinu Ivanu davne 1909. u Chicago. Na redakcijski e-mail dobili smo brojne vaše poruke nakon objave ovog članka u kojima ste izrazili svoje emocije.

“Ovo si se danas ti rodio, po danima, danas ti je rođendan. Čini mi se da te sad vidim, kako sam te nazad 18 godina vidila. Babi na rukama. Sve o vama vaša majka dobro znade pa nekad i pati, trpi i šuti.. A ja sam, tužna, rano mlada moju milu majku izgubila koja bi se sjećala mog rodnog dana”.

5. Majka i otac ostavili su ga u sjemeništu, a pri povratku u Slavoniju poginuli su u prometnoj nesreći. Ovo je priča o jednom sjajnom čovjeku

Ponekad pomislite da vam je teško u životu? I da nema dalje? Ako niste, pročitajte ovu priču! Dijaspora.hr želi vam sretnu 2022. godinu.

Ostalo je šestero djece od kojih je Marko najstariji. To bolno iskustvo opečatilo je i pratilo njegov cijeli život. Briga za djecu povjerena je tetki koja ih je držala i održala na okupu…

Evanđelje se ili živi – barem nastoji živjeti – cijelim srcem. Ili ga se izdaje. Trećega nema

Evanđelje, premda otpočetka – i dovijeka – isto, u različitim su vremenima i u različitim sredinama, tumačili i živjeli na različite, čak i oprečne, načine. Dok je jednima ono bilo – i jest – okosnica i srž osobnosti i života, drugima je više nalik popisu lijepih, ne odviše obvezujućih misli i želja. Ima ih – […]

Zrenjaninski biskup Ladislav Nemet u Vojvodini zabranio je necijepljenim svećenicima tamošnje biskupije daljnji rad s ljudima i dijeljenje sakramenata. Odluka se, osim na svećenike, odnosi i na đakone, pastoralne radnike i službenike biskupije koji nisu primili barem jednu dozu cjepiva protiv koronavirusa. Osobe na koje se to odnosi, dužne su napustiti zgrade biskupije i radna mjesta do 15. studenog, a ako to ne učine dobrovoljno, biskup će tražiti njihovo zakonsko udaljavanje (štogod to značilo) iz objekata biskupije. Uz to, necijepljene osobe neće dobivati nikakvu ekonomsku podršku biskupije, a za svećenike će ovo podrazumijevati povlačenje naknada koje primaju…

Uzgred spominjem da je papa Franjo ovih dana, u jednoj zgodi, rekao da se o prigovoru savjesti ne smije pregovarati… (no, na to se, očito, primjenjuje omiljeno načelo selektivne principijelnosti ili, možda, još omiljenije načelo dosljedne neprincipijelnosti).

Covid potvrde već su ostvarile svoju temeljnu svrhu: one, na svim razinama Katoličke Crkve, sve šire služe za suspenziju evanđelja.

Nije pretjerano reći: glava 25 (redci 31-46) Matejeva evanđelja dobila je dopunu, odnosno alternativu. Nije više tako važno nahraniti gladna, napojiti žedna, primiti stranca (zapravo, to još donekle jest važno), zaogrnuti gola, pohoditi oboljela, doći k utamničenome. Uz to, nije više tako važno, u drugome prepoznati brata, sestru, Božje dijete… Sve to jednostavno se može nadomjestiti covid potvrdom. Naravno, i nadalje će se to drugima propovijedati, ali više nije nužno i činiti.

Kroz mnoga stoljeća oni koji vjeruju Isusu Kristu išli su ususret ljudima u potrebi. Davali život za njih. Isus je čak rekao da nitko nema veće ljubavi od ove: da tko položi život za prijatelje. Danas se pokazuje prikladnijim od njih zazirati, kloniti ih se… Skloniti evanđelje od svijeta. Od života. Ako je moguće: sakriti ga od Boga.

Ne dvojim: dogodit će se taj dan. I neće uminuti

Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakog dana. Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati […]

Kako bi danas prošli Franjo Asiški, otac Damien, Tereza iz Kalkute… i toliki… koji su išli ususret isključenih iz društva, ususret gubavaca, oboljelih od tko zna kakvih bolesti. Istina, od njih će uzalud tražiti da napuste crkvene objekte, uzalud će im najavljivati uskraćivanje novčane naknade, jer oni i tako nisu ništa posjedovali: u tome je bilo njihovo bogatstvo. Njihovo obilje.

Kako bi danas prošle one dobre žene, trećoredice iz Dubrovnika, kojima ni imena ne znamo, koje su u 15. stoljeću brinule o okuženima u lazaretu na Dančama i iz čijeg je evanđeoskog života nastala Družba sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika? Zasigurno, trebalo bi ih držati podalje od crkve: i od crkve i od Crkve…

Uz imena Franje Asiškog, oca Damiena, Tereze iz Kalkute… namjerno nisam pridodao oznaku svetosti, jer danas, kako se pokazuje, njihov život, njihov trud ne bi bio shvaćen kao svetost, nego kao neodgovornost.

Covid potvrde zatvaraju crkvu koja je još jučer bila pozivana da izađe na ulice, zbog njih se ljudima uskraćuju sakramenti. Covid potvrde postale su značajnije od življenog evanđelja. Da, bit će da su i ovo kušnje u pustinji… Možda, naoko, dosjetljivije… U svakom slučaju: za razliku od onih od nekada, na koje Isus nije nasjeo, na ove – oni koji se nazivaju njegovima – nasjedaju na sve strane…

Ako ste cijepljeni, nemojte se uznemirivati zbog necijepljenih. Zanemarite ih. Zaboravite ih. Zaobiđite ih. Tko zna, možda naiđe neki milosrdni Samarijanac. Prepustite tu brigu njemu… Vi se nemojte zadržavati. Nemojte svoju ispravnost dovoditi u pitanje. Ako ste cijepljeni, slobodno iz evanđelja istrgnite list na kojem je ispisana Isusova prispodoba koja govori o milosrdnom Samarijancu. Pa i ne samo taj list. Slobodno potrgajte evanđelje jer postoji nešto važnije od njega: covid potvrda. Ona vas oslobađa ljudskosti. Ona vas oslobađa evanđeoske odgovornosti. Ona vaše kršćanstvo svodi na nekakvu klupsku pripadnost. Dovoljno je pridržavati se uputa koje dobivate, uputa kojima vas zbunjuju, odvode od vaše odgovornosti, od vaše osobnosti…

Od sutra ću biti tužan

Od sutra ću biti tužan, od sutra. Danas ću biti zadovoljan:čemu biti tužan, kakva korist od toga? Zašto puše loš vjetar?Zašto da se danas tužim na sutra?Možda sutra bude dobro, možda sutra bude lijepo. Možda će još i sutra sjati sunce.Možda neće biti razloga za tugu. Od sutra ću biti tužan, od sutra. Ali danas, […]

U dan vašega prijelaza, u dan kada pođete pred rajska vrata, ponesite sa sobom covid potvrdu… I ako vas budu pitali, recite da vam je bilo rečeno da je upravo covid potvrda dokaz odgovornosti, dokaz ljudskosti, dokaz ljubavi… Ali nemojte pritom pogledati u oči Franju Asiškog, oca Damiena, Terezu iz Kalkute, jednostavne žene s Danača. Jer, pogledate li ih…

Zar bi bilo moguće izdržati njihov pogled, njihovo iščitavanje evanđelja?

Velika srijeda: Zaručnik je do kraja ostao nama vjeran. Jesmo li mi bili vjerni njemu?

Kršćanska tradicija se kroz mnoga stoljeća služila ikonama kako bi naviještala radosnu vijest. Na kršćanskom Istoku i danas važno mjesto zauzima štovanje i razmatranje ikona. Tako je i u velikom tjednu. Postoje ikone koje se u crkvama ističu baš u svetim danima razmatranja Gospodnje muke. Jedna zadivljujuća ikona velikog tjedna nosi naziv „’Ο Νυμφίος“ – […]

Korizma je vrijeme koje – tješeći nas nevelikim brojem svojih dana – usredotočuje našu pozornost na neke bitnosti naših života. I budemo izbirljiviji čemu ćemo posvetiti svoju dušu, u što utrošiti svoje vrijeme.

Dok prolazimo korizmenim danima, bivamo rasterećeniji. Bude u nama više prostora za Božje. Srce nam biva skromnije i – po tome – nekako ljudskije. Tako se pripravljamo za obilje koje nam Uskrs želi podariti. Na kraju korizmenih dana, nakon tišine Velike subote, stojimo pred tajnom zbog koje jesmo.

Kako živjeti obdareni tajnom? Grob je prazan da bi nam srce bilo puno. Između neba i nas, između vremena i vječnosti, prazan je grob. Naš put u život, naš put u svijet, vodi nas kroz naše srce u kojemu prebiva Isus. Kroz naše srce ispunjeno Božjom prisutnošću, susretom s Božanskim.

Evo što početak Velikog tjedna traži od kršćana

Veliki tjedan je sveto vrijeme kršćanstva. Kršćani su pozvani solidarizirati se s Kristovom mukom i smrću. Cvjetnica je događaj slave i muke, hvale i osude, događaja koji se tako snažno prožimaju i u našim životima. Kroz otajstva izdaje (Velika srijeda), posljednje večere (Veliki četvrtak), suđenja, patnje i umiranja (Veliki petak), tajne iščekivanja i snage svjetla […]

Kako živjeti obdareni preobiljem: uskrsnim žarom? Koracima kojima smo došli do groba, ne možemo se vratiti u život. Ne možemo, napose ako je grob prazan. Život ćemo istinski razumjeti – i odazvati mu se – samo ako je u uskrsnom žaru sva istina, sva ljubav naših života.

Ozbiljnost, potresenost kojom smo prišli grobu, ne može biti mjera naših koraka kojima ćemo poći ususret životu, proći kroz vrijeme pred nama. Naš pokretač i naša popudbina treba biti uskrsna snaga koja se kroz prazan grob ulila u naša srca. Novost uskrsnog života koja se preko naših srca želi prelijevati u sve naše dane.

Ako je korizma, u određenom smislu, vrijeme oskudice, vrijeme koje slijedi po Uskrsu htjelo bi biti vrijeme preobilnog života. Nije moguće da dotaknuti – još više: prožeti – uskrsnim doživljajima pristanemo na bljedilo života.

Isusov uskrsli život htio bi u svemu žariti iz nas. Sve što jesmo, njime bi trebalo biti obnovljeno, bitno osnaženo. I rasipno. Do nas je da budemo njegov radostan i poticajan zvon.

Veliki utorak: Ni kamen na kamenu neće ostati

Nekoliko dana prije slavlja najvećeg židovskog blagdana Pashe, dana kada se cijeli židovski narod spominje čudesnog Božjeg zahvata izbavljenja izraelskog naroda iz ruku egipatskog ropstva, Isus se ponovno vraća u Jeruzalem, i to u Hram. To je bio njegov posljednji ovozemaljski boravak… Onoga trenutka kada je napustio Hram, simbolično je najavio ostvarenje riječi koje je […]

Da naše uskrsno izvorište sve više bude rijeka, sve snažnija rijeka. Rijeka koja čezne za Božjim morem i živi njemu ususret.

Uzeše ga… i ne znamo gdje ga staviše…

Isus nas svojim uskrsnućem poziva da živimo kao uskrsni ljudi. Da u svojoj duši i u svome životu snažno doživimo – i postojano živimo – preobražajnu snagu i blagoslov Uskrsa. Da živimo otvorena srca i tragove Uskrsa prepoznajemo u ovom svijetu i vremenu. I ne samo to, nego i da i za nama ostaju tragovi […]

U posljednje vrijeme sve smo više svjedoci i dionici mnogovrsnih stradanja i razaranja koja snalaze ljude našega doba, naš životni okoliš, svijet u kojemu živimo. Postajemo ih to svjesniji što nas neposrednije i snažnije dotiču, potiru. Međutim, od i svih stradanja i razaranja najprisutnije je i s najpogubnijim posljedicama stradanje i razaranje ljudskog dostojanstva.

Naše dostojanstvo na mnogovrsne, više ili manje prikrivene načine razarano prije i rata, posebno je snažno razarano tijekom Domovinskog rata koji još uvijek nije za nama, koji tek djelomice pripada prošlosti i koji će neminovno bolno utjecati na našu sadašnjost i budućnost (do naše je brižnosti i dosjetljivosti, do našeg je duhovnog i tjelesnog mara da taj utjecaj što više ublažimo, da ga svladamo dobrotom – da pomognemo Dobrome da ga svlada).

Uvijek je lakše vidjeti početak s kraja, nego kraj s početka

Kažu da je najmračnije pred zoru. Kažu da kada je na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini i ponekad se smatra prvim danom zime, na južnoj hemisferi je najduži dan u godini i događa se tijekom južnog ljeta. Kažu da su stabla ujesen najljepša prije umiranja. Kažu da mnogi ljudi umiru ujutro, kratko prije zore. […]

Ugroženo ie dostojanstvo tjelesno i duševno prikraćenih zbog posljedica ratnih stradanja. Ugroženo ie dostojanstvo udovica, dostojanstvo djece poginulih, onesposobljenih za svagdašnji život. Ugroženo je dostojanstvo silovanih, djece koja će se iz toga rađati. Ugroženo je dostojanstvo djece koja su iskusila užas, djece ranjene u korijenu svojega postojanja, a slijedom toga i djece koju će ona rađati. Ugroženo je dostojanstvo prognanika lišenih svojih ognjišta, onemogućenih da oblikuju život svoj i svojih bližnjih. Ugroženo je dostojanstvo onih koji unatoč svojemu radu ne uspijevaju svojima osigurati ni najnužnije za život. Ugrožen je život obitelji koji se kod mnogih sve više svodi na preživljavanje.

Ali čovjekovo je dostojanstvo ugroženo i time što mu zlo postaje uočljivije od dobra, time što ga se nasilje doima uvjerljivijim, djelotvornijim od blagosti, plemenitost blijedom u odnosu na okrutnost, strpljivost neprimjerena ovom vremenu naglosti. Njegovo je dostojanstvo ugroženo i time što prestaje bdjeti nad svojim mislima, riječima i snima te ih prepušta stihiji ispraznosti, zla koje povazdan vreba na čovjeka, zanemarujući pritom prisutnost i predanu skrb Dobroga čija je blizina zbilja ponad svake zbilje, izbavljenje koje se nastanilo u srži svake nevolje. Tako čovjek pristaje da ide pogažen. Tako se sve više počinje doživljavati privremenim.

Ljudsko se dostojanstvo u svim vremenima, u svim prostorima, u svim životnim okolnostima postavlja kao temeljno pitanje u životu, opredjeljenju i djelovanju svakoga čovjeka. Naime, onoliko smo živi koliko je dostojanstva u nama. Onoliko je budućnosti pred nama s koliko ćemo dostojanstva u nju ući. Koliko ljudi. Koliko Gospodnji. Jer ljudsko dostojanstvo i ljudskost su istoznačnice, voda živa koja se prelijeva našim životima, našim bićima. Jedno je dijete plod drugoga. Uzajamno.

Fra Dragan iz Chicaga: Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće

Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]

Svati Lav Veliki, papa, u svojem božićnom govoru zbori: “Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! Postao si dionik božanske naravi… Sjeti se koje li si glave i kojeg li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo”.

Imamo li smjelosti živjeti blagoslov i zahtjevnost te zbilje?

Fra Dragan iz Chicaga: Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće

Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]

Sveti Luka u Djelima apostolskim za Isusa, kao temeljne odrednice, navodi da je prošao zemljom čineći dobro – i da ga Bog uskrisi. Po tome što ga je Bog uskrisio, Isus kroza svu povijest nastavlja prolaziti zemljom čineći dobro. Da bi bio Isusov, da bi bio Božji, čovjek je pozvan uključiti se u taj njegov hod dobrote. Dobrote neproračunate, dobrote koja nikoga ne izostavlja. Jer proračunata dobrota, dobrota koja se ponekome posvećuje, a mnoge zanemaruje i nije dobrota po Isusovom značenju te riječi.

Uključiti se u Isusov hod dobrote, temeljno je poslanje svakog kršćanina. Jer svatko je, tko se odluči za Isusa, pozvan uskrsnu istinu, istinu dobrote, koliko god mu je u njegovoj krhkosti moguće, žariti u ovom svijetu. Uistinu, nije moguće biti Isusov a ne živjeti u duhu njegovog uskrsnog poslanja, uskratiti se djelotvornoj dobroti.

Sveti Ivan u svome je Evanđelju zapisao da je Marija Magdalena, došavši na Isusov grob, bila zatečena time što je kamen s groba bio dignut. Otrčala je stoga k Isusovim učenicima te im rekla: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše”. (Iv 20,2) Njezina uznemirenost preobrazit će se u ushit kad će čuti anđeoske riječi: “On je uskrsnuo od mrtvih i ide pred vama u Galileju”. (Mt 28,7) I kad će ga susresti.

Čini se: što je veća nevolja, to je snažniji zagrljaj

“Nemojte se uznemirivati”, govori moj nećak dok sa svojom majkom – mojom sestrom, svojim ocem, svojom sestrom i svojom bakom – mojom majkom, neposredno nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. u Petrinji i okolici, stoji nasred jednog zagrebačkog trga, kamo su – tražeći sigurnost – izišli iz kuće u kojoj stanuju. “Nemojte se uznemirivati, smrt […]

“Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše”. Od trenutka kada je Marija Magdalena izrekla te riječi, one nas, kroza svu povijest, ne prestaju pogađati i provjeravati. Uzeše ga… i ne znamo gdje ga staviše…

Kroza svu povijest snažno su prisutna nastojanja da se Isusa ukloni, učini neprepoznatljivim, nevidljivim. Čine to na različite načine – zavodljivo blage i krajnje okrutne.

No kroz ove dvije tisuće godina od njegova uskrsnuća, naći ćete ga u srcima nebrojenih kojima je on mjera i snaga. Naći ćete ga u očima zanesenih ljubavlju koja nikada ne odustaje. Naći ćete ga u postojanosti smjernih koji od života očekuju samo susret s njim – i doživljavaju ga u susretima s malenima, u zauzetosti za njih. Naći ćete ga i u običnostima života, u njihovoj čudesnosti, i u posve osobitim trenucima. Naći ćete ga u Crkvi, i u njezinu srcu i na njezinim rubovima, ondje gdje je iz različitih razloga teže uočljiva. Uzdam se da ćete ga naći u svojim životima, jer ljudsko ga srce ne može prestati tražiti.

Uvijek je lakše vidjeti početak s kraja, nego kraj s početka

Kažu da je najmračnije pred zoru. Kažu da kada je na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini i ponekad se smatra prvim danom zime, na južnoj hemisferi je najduži dan u godini i događa se tijekom južnog ljeta. Kažu da su stabla ujesen najljepša prije umiranja. Kažu da mnogi ljudi umiru ujutro, kratko prije zore. […]

I tako bi dobro bilo da ga bude moguće naći i u nama, i po nama, u svemu što naš život jest. Tako bi dobro bilo da Isus, i mimo naših riječi, kroz naš odnos prema životu, prema svim ljudima, može ovaj svijet uvoditi u svoju uskrsnu zbilju.

Čini se: što je veća nevolja, to je snažniji zagrljaj

“Nemojte se uznemirivati”, govori moj nećak dok sa svojom majkom – mojom sestrom, svojim ocem, svojom sestrom i svojom bakom – mojom majkom, neposredno nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. u Petrinji i okolici, stoji nasred jednog zagrebačkog trga, kamo su – tražeći sigurnost – izišli iz kuće u kojoj stanuju. “Nemojte se uznemirivati, smrt […]

Svijet u kojemu živimo sve češće nas dovodi pred teške, pa i neprihvatljive izbore. Događa se da je naš izbor, što god izaberemo, upitan pa i nevaljan. U konačnici, svaka je naša odluka, svaki čin izbor. U prilog životu. Ili protiv njega.

Neki o tome ne razmišljaju. Jednostavno uzimaju ono što je pred njih stavljeno. Grabe. Prepuštaju drugima da odaberu umjesto njih. Za njih. I ne primjećuju da time određuju, oblikuju, razosobljuju sebe. Gotovo su sretni što su ih okrali. Lišili uključenosti u svoj život. U svoje odluke. Podržali ih u površnosti. I prepuštenosti.

Da, neki o tome ne razmišljaju. I čini se da ih je sve više.

Cijepiti se ili ne cijepiti protiv Covida 19? Kažu: cijepiti se znači biti odgovoran. Za sebe. Za sve oko sebe. Biti prihvaćen. I podržan. Kažu: ne cijepiti se znači biti neodgovoran. Dovesti u opasnost i sebe i sve oko sebe. Isključiti se iz popisa prihvaćenih. Ili – barem – u određenoj mjeri prihvatljivih.

Kada koristimo kojekakve lijekove, kojekakve preparate – medicinske, kozmetičke… tko zna što trošimo. Činimo li – i ne znajući – ono što smatramo neprihvatljivim? I tako se svrstavamo nasuprot životu?

Različita objašnjenja – s ‘jedne’ ili ‘druge’ strane – prije su zagovaranje ili opravdavanje, zasljepljivanje ili zaobilaženje činjenica, opravdavanje nevjernosti. Objašnjenja koja zavode – ili varaju. S osmijehom na licu.

Ne dvojim: dogodit će se taj dan. I neće uminuti

Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakog dana. Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati […]

Jedva da i razmišljamo o tome na što se odlučujemo, u što uključujemo, koga podržavamo kada kupujemo svakodnevne potrepštine: hranu, odjevne predmete, pokućstvo… Primjerice, čokoladu… Koliko je u sve to uključeno patnje, stradanja pa i smrti? I čijih sve ne…? Kolikih nedužnih…?!

Ne možemo živjeti u ovom istodobno prelijepom i prebolnom svijetu, a da se ne uključujemo u toliko toga iz čega bismo voljeli biti isključeni. Da, voljeli bismo da svojim životom budemo opravdani. No koliko je to uistinu moguće?

Događa se da su nam prostori izbora krajnje skučeni. Uostalom, ni Evanđelje nam ne ostavlja odviše prostora za izbor. Ondje je zapisano: “Ili – ili”. No dok su evanđeoski izbori, izbori kojima smo vjerni Evanđelju, uvijek u prilog životu, u prilog slobode, mnogi drugi izbori su protiv života, protiv osobnosti. I odvode u sve dublje ropstvo.

Nakon mnogih odluka, što god odlučili – čini se – valja nam otići na ispovijed, ispovjediti se zbog svoje odluke i poći dalje s pouzdanjem u Božje milosrđe. I – dakako – ne bez i nadalje živih pitanja. I potpitanja.

Život su dolasci i odlasci. Sve ostalo je čekiranje

Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]

Ako me pitate hoću li se ili neću cijepiti, što da vam odgovorim? Što god odlučio, po mojoj će odluci u meni – i ne samo u meni – živjeti bol.