Plenković s Hrvatima u Kanadi: Dobrodošli ste vi koji se kanite vratiti u Lijepu Našu

Tijekom posjeta Kanadi premijer Andrej Plenković susreo se s hrvatskim svećenicima iz šireg područja Toronta u Hrvatskom franjevačkom središtu “Kraljice Mira” u Norvalu, kao i s mnogobrojnim predstavnicima hrvatske zajednice u Hamiltonu. U obraćanju prisutnima u Hrvatskom sportskom i društvenom centru Hamilton, predsjednik Vlade zahvalio je na dolasku Hrvatima iz kanadskih provincija, kao i onima […]

Ceremonija otvaranja programa započela je himnom Republike Hrvatske i minutom šutnje za sve preminule hrvatske državljane, hrvatske branitelje, žrtve Domovinskog rata, žrtve Vukovara i za sve one koji su živote položili za slobodu Hrvatske.

Pozdravne govore uputili su: dr. sc. Marin Sopta, predsjednik Programskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa, preč. Zvonimir Martinović, župnik i dekan Vukovarskog dekanata, Ivana Rora, zamjenica ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, doc. dr. sc. Željko Sudarić, rektor Veleučilišta Lavoslava Ružičke, Marijan Pavliček, gradonačelnik Vukovara, Dario Magdić, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Marijan Pavliček, župan Vukovarsko-srijemske županije, Dario Vretenar, akademik i glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Ivana Perkušić, izaslanica ministra demografije i useljeništva

Dr. sc. Sopta je istaknuo kako je Vukovar grad koji označava voljeni hrvatski nacionalni identitet i koji povezuje sve Hrvate bez obzira na ideološke razlike među njima. Dodao je da dolaskom ovdje žele iskazati počast i znak zahvalnosti svima onima koji su dali svoje živote kako bi taj grad bio slobodan i kako bi doživjeli demokratsku Hrvatske.

Gradonačelnik Pavliček pozdravio je sve prisutne uime Grada Vukovara podsjetivši na važnost toga grada u hrvatskoj povijesti. Naglasio je da je bitno imati veze s hrvatskim iseljeništvom. Također je rekao da je u posljednjoj nastavnoj godini bilo 32 povratničke djece u Vukovar.

Akademik Vretenar pozdravio je sve prisutne uime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Istaknuo je između ostaloga da Akademija spaja domovinsku i iseljenu Hrvatsku, napomenuvši da su tek u novije vrijeme shvatili koliki potencijal za Hrvatsku predstavljaju hrvatski znanstvenici i umjetnici koji djeluju na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, institutima i kulturnim institucijama. Među 107 današnjih dopisnih članova Hrvatske akademije, više od polovice su Hrvati ili hrvatskog porijekla koji žive u inozemstvu. Oko 50 sada pokojnih hrvatskih iseljenika bilo je među Akademijinim članovima.

Chicago: Održan prvi turnir u čast fra Pavlu Maslaću

Dan državnosti Republike Hrvatske proslavljen je svečano u Hrvatskoj župi sv. Jeronima prvim godišnjim turnirom u uličnoj košarci. Događaj je održan u subotu u spomen na pokojnog fra Pavlu Maslaća, zauzetog radnika na njivi Gospodnjoj među hrvatskim iseljenicima u SAD-u, čovjeka koji je svoj život, između ostalog, posvetio i ostvarenju sna o slobodnoj Hrvatskoj i […]

Glazbeno-narativnu točku „Priča o Vukovarcu“ izvela je akademkinja prof. dr. sc. prim. Mirna Šitum uz glazbenu pratnju prof. dr. sc. Nikše Sviličića. Voditeljica je bila prof. dr. sc. Josipa Forjan.

Uslijedila su brojna predavanja, a vlč. dr. sc. Tomislav Markić govorio je o temi „Izazovi pastoralnog služenja hrvatskim iseljenicima“…

Istaknuo je kako trenutačno u svijetu danas djeluje ukupno 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara u kojima je aktivan 181 svećenik…

„Unatoč željama nekih naših iseljeničkih zajednica više nismo ili uskoro nećemo biti u stanju providjeti nove dušobrižnike za sve misije i župe. Negdje su te zajednice dosegle granicu financijske i druge održivosti, a sve se više u Crkvi u Hrvata osjeća i manjak duhovnih zvanja što dakako ima za posljedicu i sve teže pronalaženje novih prikladnih svećenika za rad s našim iseljenicima“, napomenuo je, dodavši da se ove godine traži čak deset novih svećenika koji bi služili u hrvatskim misijama.

Uz to izdvojio je i sve veću zahtjevnost mjesne Crkve koja postavlja uvjete poput onih u Njemačkoj gdje se od svećenika traži znanje njemačkog jezika na visokom razinama.

Vlč. Markić je naveo i nedovoljan broj duhovnih zvanja iz hrvatske dijaspore. Dodao je i kulturalne izazove u kojima je jedan od njih najprije očuvanje vjerskog, a zatim i nacionalnog identiteta iseljenika. Istaknuo je i znatan porast krštenja odraslih. Na kraju je spomenuo i javljanje sve većeg broja onih koji se vraćaju u domovinu.

Zaključno je spomenuo da će još dugo vremena „postojati potreba i želja za organiziranim pastoralnim služenjem hrvatskim iseljenicima te kako će se pastoralna skrb s vremenom koncentrirati na veća središta i gradove te se „u nekom duljem periodu pastoralna skrb zacijelo neće moći pružiti u tako gustoj mreži hrvatskih katoličkih misija i zajednica…

Osam desetljeća dušobrižništva u Gornjoj Austriji

Hrvatska katolička misija u Gornjoj Austriji sa sjedištem u Linzu proslavila je u nedjelju 80. obljetnicu dušobrižništva u tome kraju. Misno slavlje u katedrali predvodio je vikar mjesne biskupije preč. dr. Slawomir Dadas, u suslavlju s fra Vjekoslavom Lazićem, voditeljem Hrvatske katoličke misije u Gornjoj Austriji i naddušobrižnikom za Hrvate i hrvatske katoličke misije u […]

„Naše će misije imati budućnost, ako će biti i ostati škole molitve koje će služiti povjerenim im dušama. Imat će budućnost i ako budu sposobne iznjedriti vlastita nova duhovna zvanja“, poručio je među ostalim vlč. Markić.

Auckland: Ministar uručio 21 hrvatsko državljanstvo

Ministar vanjskih i europskih poslova zaključio je u subotu službeni posjet Novom Zelandu u Aucklandu, gdje se susreo s Judith Collins, glavnom državnom odvjetnicom i ministricom obrane, Markom Mitchellom, ministrom policije, zatvorskog sustava, izvanrednih situacija i obnove, Shanom Jonesom, ministrom za more, ribarstvo, regionalni razvoj i resurse, Tanyom Unkovich, parlamentarnom zastupnicom, gospodarstvenikom Petrom Simunovichem i […]

Na uzletištu u Aucklandu novog voditelja dočekali su predstavnici misije. A već u nedjelju vlč. Danko slavio je prvu svetu misu s tamošnjim Hrvatima.

Nakon misnog slavlja vjernici su se zadržali u srdačnom druženju, izražavajući toplu dobrodošlicu dugo očekivanom hrvatskom svećeniku.

Predstavljen zbornik s pričama iz dijaspore koje su, među ostalim, razotkrile neodoljive izvore čovjekove unutarnje snage za bolji svijet

U Hrvatskoj matici iseljenika u četvrtak je predstavljen novi svezak Hrvatskog iseljeničkog zbornika koji donosi 34 samostalna autorska priloga s četiri kontinenta. Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika u pozdravnom je govoru, među ostalim, naglasio kako je cilj svakog pa tako i ovog 68. sveska Hrvatskog iseljeničkog zbornika da kroz različite sadržaje i nizom pojedinačnih priča hrvatskih […]

Čitatelj među njima može otkriti niz samozatajnih velikana hrvatskoga književnoga kanona poput liričara i esejiste Lucijana Kordića s višedesetljetnom švicarskom adresom, dramatičara i estetičara Rajmunda Kuparea s južnoameričkim iskustvima ili pak znatno starijega barda hrvatske barokne proze nabožnoga karaktera franjevačkog pisca Lovre Bogovića među gradišćanskim Hrvatima, čiji je molitvenik Hisa zlata (1754), pisan čakavskim narječjem s elementima kajkavštine, doživio na prostoru srednje Europe fascinantnih petnaest izdanja do druge polovice devetnaestoga stoljeća.

Pionirska putovanja s jadranskih obala u Novi svijet s vremenske okomice od pola tisućljeća najpouzdanije su bilježili kroničari poput korčulanskog dominikanca kakav je Vinko Paletin, pomorac i konkvistador za mladenačkih dana, koji se kasnije posvetio znanstvenom radu, stekavši na tom polju reputaciju vrsnog pisca, kartografa i prevoditelja.

Na prijelazu drugog u treće tisućljeće, osobito od uspostave neovisne Republike Hrvatske devedesetih 20. stoljeća naovamo, objelodanjeno je niz zanimljivih historiografskih i kroatoloških monografija posvećenih hrvatskom iseljeništvu među kojima su izuzetne vrijednosti knjige koje je napisao teolog, sociolog te povjesničar hrvatskog iseljeništva dr. sc. Anton Bozanić (Vrbnik, 1952.), nedvojbeno potaknut svojom svećeničkom službom u New Yorku, gdje je bio voditeljem Hrvatskog apostolata u Biskupiji Brooklyn u Astoriji, upoznavši iz prve ruke pečalbare naših korijena, ponajviše otočnog i istarskog područja.

Uz povjesničare hrvatskoga iseljeništva Ljubomira Antića (1946. – 2015.), Ivana Čizmića (1934. – 2022.) i Juru Geogra Prpića (1920 –2009) neveliki opus Antona Bozanića svojom ozbiljnošću prerasta okvire lokalne migrantske povijesti kvarnerskoga otočja i istarskoga poluotoka i izrasta u pouzdanu sintezu lančanoga selilaštva s tih prostora, zahvativši životne prilike ovih migranata kako u zavičajnoj tako i u domicilnoj srediti u više naraštaja na europskome i sjeverno-američkome kontinentu.

Znanstvena akribija s pouzdanim historiografskim i kroatološkim uvidima s obje strane svakovrsnih granica i duboka empatija brižnoga svećenika s opravdanim znanstvenim ambicijama susreću se na stranicama svih objavljenih Bozanićevih knjiga – relativno hibridnog žanra – koje sam imala čast pročitati i prikazivati, među kojima su: Hrvatsko iseljeništvo u SAD i Krčani u New Yorku (1996.), Iseljenici cresko-lošinjskog otočja u New Yorku i okolici (1998), Istarski iseljenici u New Yorku i okolici (1999), Omišalj, drevna Župa i iseljenici u New Yorku (2010), te Dubašnica, povijesne mijene, drevna župa i iseljenici u New Yorku (2014), i slično.

Zahvaljujući pažljivo istraženim izvorima prve vrste i opsežnoj literaturi tiskanoj uglavnom u inozemstvu, Anton Bozanić je brižno sagradio metodologiju rada koja mu je otkrila temeljne značajke hrvatskih emigrantskih zajednica koje su našle utočište na američkom tlu, uglavnom u SAD-u. Posebnu pozornost autora privukle su zajednice hrvatskih iseljenika s rodnog mu kvarnerskog otočja – čijih potomaka u okolici New Yorka ima, kako pouzdano svjedoči, mnogo više nego u domovini.

U literaturi se najčešće navodi, kad je riječ o razlozima hrvatskog iseljavanja – one razloge ekonomske naravi. Međutim, najcitiraniji hrvatski povjesničar iseljeništva i za života omiljeni američki sveučilišni profesor dr. sc. Jure George Prpić tvrdio je, suprotno, da su sva hrvatska iseljavanja, sve naše emigracije, bile zapravo političke. Naime, zbog političkih prilika i zbog tuđih vladavina po hrvatskim su povijesnim zemljama nastajale teške gospodarske prilike koje su prisiljavale Hrvate da se rasele po svim krajevima svijeta. Prpićevoj se tezi, držeći se znanstvene objektivnosti, priklanja i Bozanićeva argumentacija višestoljetnog nastanka velikog hrvatskoga izvandomovinstva.

Crkveno povezivanje iseljenika, smatra Bozanić, činilo je najjaču sponu s rodnim krajem. Kada su se, nakon kataklizme Drugog svjetskog rata, hrvatski ljudi raspršili kojekuda i razišli u političkim i nacionalnim pitanjima i polako gubili povjerenje u razne institucije u starom kraju, crkvene strukture uspjele su do najnovijih vremena sačuvati najjaču vjerodostojnost i nepoljuljano povjerenje u svijesti hrvatskih migranata pa tako i raseljenih otočana.

Zbornik koji ruši stereotipe o našoj dijaspori

Hrvatski iseljenički zbornik 2022. sa sažecima na engleskom i španjolskom jeziku, bit će predstavljen danas u Hrvatskoj matici iseljenika. Zbornik ima osam tematskih cjelina – naslovljenih Znaci vremena, Kroatistički obzori, Baština, Mostovi, Povjesnica, Duhovnost, Znanost te Nove knjige – koje se sastoje od 31 samostalnog autorskog priloga. Građa je raspoređena na 436 stranice i ilustrirana […]

Na temelju obrađene arhivske građe Bozanić konstatira kako danas u New Yorku i bližoj okolici živi barem 2.364 obitelji ili najmanje deset tisuća ljudi rodom ili podrijetlom iz Cresa, Lošinja, Unija, Suska ili Ilovika te da su ti creski i lošinjski iseljenici tijekom iseljeničkog vala prolazili u Americi kroz sve one faze i težinu života koje su svojstvene i ostalim migrantima. Masovnije iseljavanje Lošinjana i Cresana u SAD i to na metropolitansko područje New Yorka i bliže mu okolice započelo je više-manje lančanom migracijom u posljednjim desetljećima devetnaestoga stoljeća i trajalo sve do Prvog svjetskog rata, utvrđuje Bozanić. Osobito je bilo jako na prijelazu 19. u 20. stoljeće kad se broj stanovništva naglo povećao i otoci su postajali prenapučeni (ne samo na sjevernome Jadranu, već i na južnim područjima duž dalmatinskoga otočja).

Između dva svjetska rata iseljavanje se nastavilo s nešto slabijim intenzitetom. Najjači val iseljavanja koji je nakon Drugog svjetskog rata zahvatio Cres, Lošinj, Unije, Ilovik, Susak te Vele i Male Srakane, odveo je velik dio stanovnika tih otoka u industrijski razvijenu metropolu New York i bližu okolicu. Iseljavanje odnosno preseljavanje žitelja najmanjih otočića Suska, Ilovka, Velih i Malih Srakana i donekle Unija zbilo se gotovo kolektivno lančanim seljenjem nakon šezdesetih godina, opisao je Bozanić.

O brojčanosti Cresana i Lošinjana u New Yorku najjače svjedočanstvo pružaju njihove organizacije društvenog života, među kojima valja izdvojiti njihovu prvu poznatu fraternalističku organizaciju u SAD-u Anchor Benevolent Society koju su creski doseljenici utemeljili prije gotovo sto trideset godina, točnije 1895. godine, a koja je i trenutačno aktivna. U samom New Yorku do danas je organizirano s duljim ili kraćim vijekom dvanaestak društvenih i kulturnih te sportskih cresko lošinjskih društava ili klubova, od kojih je većina, opisuje Anton Bozanić, i danas aktivna. Ta su udruženja na poseban način zbližavala i još snažnije umrežavaju hrvatske doseljenika u domicilnoj zemlji, a ujedno ih putem slanja raznih oblika pomoći povezuju s rodnim krajem u Hrvatskoj.

Podsjetimo, Hrvatska katolička zajednica pri župi Most Precious Blood iliti Crkvi presvete krvi u njujorškoj Astoriji rado se i s ponosom prisjeća velečasnog Antona Bozanića koji je ondje službovao u razdoblju od 1993. do 1998., potaknuvši snažno rast tamošnje hrvatske zajednice u duhovnom, kulturnom i humanitarnom području.

Hrvatski je apostolat tek jedan dio multikulturalne obitelji župe Most Precious Blood – utemeljen godine 1971. U toj njujorškoj Crkvi i danas se slave mise na šest jezika, dok se u cijeloj bruklinškoj biskupiji moli na čak 22 različita jezika. Nije bilo slučajno što je Ured za migracije ustanovljen 70-tih godina u Brooklynu, tumači u svojim analizama Anton Bozanić. Dijelovi mega-polisa New Yorka, Brooklyn i Queens uvijek su privlačili najveći broj useljenika. Godine 1970. broj useljenika primjerice u Queensu bio je 416.887 dok je ukupan broj stanovnika regije bio 1.437.058. U Queensu je živjelo najviše imigranata različitih nacionalnosti, ponajviše Kineza, Indijanaca, Grka i Kolumbijaca te Hrvata. U to se doba u New Yorku prema enciklopediji toga golemoga grada govorio 121 jezik.

New York City, u istoimenoj saveznoj američkoj državi New York kao što je poznato sastoji se od pet gradskih cjelina među kojima su Manhattan, Brooklyn, Queens, Bronx i Staten Island. U tih pet gradskih cjelina, među čijim su stanovnicima i hrvatski iseljenici, živi oko 8 milijuna ljudi – dakle, dvostruko više stanovnika nego u cijeloj Hrvatskoj danas. Taj kozmopolitski ljudski mravinjak ima brojne etničke crkve, političke organizacije, društvene udruge, sportska i kulturna događanja, slavlja i parade, trgovine i restorane svake etničke skupine i mnoštvo novina, magazina, televizijskih i radio-postaja na jezicima doseljenika pa i hrvatskog podrijetla, što precizno opisuje Anton Bozanić, navodeći imena hrvatskih aktivista.

Prije 96 godina sedamdesetak obitelji iz Blata otišlo je prema Novome svijetu, no kulturna memorija otoka ostala je trajno obilježena

U Hrvatskoj matici iseljenika danas je predstavljena knjiga “Na putu bez povratka”, autora Dušana Kalogjere. Njegova dojmljiva kronika atraktivne likovnosti premošćuje jezične prepreke među naraštajima našijenaca koji žive u anglofonom svijetu. Djelo je, uz ostalo, zahvala i prijateljsko uzdarje sunarodnjacima s Korčule i njihovim australskim prijateljima za pomoć Hrvatskoj u Domovinskome ratu i poraću. Korčulanin […]

U knjigama o povijesti iseljenika na američkome tlu, gdje je i sam boravio, Bozanić ističe zajedništvo među Hrvatima župa Sv. Ćirila i Metoda s Manhattna, Hrvatske katoličke misije Sv. Ivana Krstitelja iz Fairviewa, New Jersey, i Hrvatske katoličke misije Most Precious Blood u Astoriji, u Queensu. Te su župe važna potpora hrvatskim laicima u New Yorku, gradu u kojem Hrvati i građani hrvatskog podrijetla inače obitavaju dulje od sto trideset godina (i prije nego su onamo stigli migrantske skupine s kvarnerskoga otočja i istarskoga poluotoka na koje je fokusiran Anton Bozanić).

Premda je već u ranom 16. stoljeću bilo tragova doseljavanja Hrvata u SAD, masovniji dolazak u tu zemlju zabilježen je u doba rane industrijalizacije Amerike iz svih krajeva Hrvatske. Hrvati su bili dio velikoga trans-kontinentalnog egzodusa ljudi koji su stizali iz južnih i istočnih dijelova Europe krajem 19. stoljeća. Naši pionirski migranti prema kronikama nastanjivali su se na zapadnoj strani Manhattna, gdje je prije čak 11 desetljeća, točnije 1913. godine utemeljena hrvatska župa Sv. Ćirila i Metoda. Uslijedili su i drugi valovi useljavanja Hrvata, a najmasovniji je onaj nakon Drugog svjetskog rata.

Do šezdesetih godina 20. stoljeća potonja skupina Hrvata, stekavši prve zarade, polagano preseljava u Queens i dalje na Long Island, gdje im se uskoro priključuje novi val hrvatskih emigranata, koji su u SAD stizali u potrazi za kruhom i slobodom iz komunističkoga raja SRH kasnih 60-ih i burnih 70-ih godina 20. stoljeća, gdje ih potom nakon pada Berlinskoga zida zatječe istraživač Anton Bozanić devedesetih u jeku borbe hrvatskoga naroda za slobodu i neovisnost u drugom, trećem pa i četvrtom naraštaju, integrirane u multikulturno društvo najrazvijenije zemlje svijeta s uzornom demokracijom. Uz Božju pomoć, naporan rad i školovanje svoje djece hrvatski su migranti relativno brzo osvajali poželjnije pozicije za svoje obitelji na društvenoj ljestvici, njegujući svoj materinski jezik u anglofonoj domicilnoj destinaciji kako u kulturnim tako i u vjerskim te humanitarnim iseljeničkim organizacijama, koje su dale neprocjenjiv obol u obrani Republike Hrvatske u Domovinskome ratu.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj Hrvati iz Astorije nisu ignorirali potrebe svoje braće i sestara, dokumentira svećenik i publicist Bozanić. Tako je pod vodstvom njegova prethodnika vlč. Antona Zeca upućen prvi kontejner, ispunjen odjećom i hranom iz New Yorka u ratom ugroženu Hrvatsku od strane Hrvatskog apostolata iz Astorije. Danas uživamo u slobodi, slaveći tridesetu obljetnicu diplomatskih veza između Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske, čiji građani danas mogu u SAD bezbrižno putovati bez vize i te zahtjevne procedure koja je koji puta bolno razdvajala iseljeničke obitelji.

No, vratimo se migrantskoj destinaciji, Hrvati koji su se naselili u njujorškome Queensu, posebno Astoriji, gravitirali su katoličkoj župi Mosti Precious Blood. Brooklynska biskupija i Katolički ured za migracije pomogli su uspostaviti temelj u crkvi Most Precious Blood koji je omogućio hrvatskim svećenicima da pastoralno skrbe o hrvatskim doseljenicima u posljednjih pola stoljeća, čemu je izuzetno doprinio osobno i velečasni Anton Bozanić i Krčka biskupija, uključujući najistaknutije crkvene oce Katoličke Crkve u Hrvata. Na stranicama Bozanićevih knjiga čitamo o mnoštvu hvale vrijednih kulturnih i karitativnih akcija koje je pokrenula i koje provodi hrvatska zajednica u kojima su sudjelovale stotine i stotine naših sunarodnjaka nastanjenih u kozmopolitskom New Yorku i okolici. Hrvatski apostolat ondje utemeljuje i Hrvatsku školu u kojoj se nastava održava na hrvatskom jeziku. Djeca uče jezik svojih baka i djedova, kao i tradicionalne plesove te glazbu svojih predaka, zapisao je Anton Bozanić.

Iz Bozanićeva pera su i ove vrijedne knjige: Biskup Mahnić pastir i javni djelatnik u Hrvata (1991); Vrbnik, povijesne mijene i drevna župa (2011), Svećenici i Župe na području Krčke biskupije od 1900. godine do danas (2012), ali i intrigantna knjiga Anton Franki (1844 – 1908) svećenik, profesor, znanstvenik (2012), te inovativna pogled na život i djelo Biskupa Antuna Mahnića, čovjeka nepokolebljive vjere, jasnih vizija i smjelih djela (2013), Dobrinj i dobrinjsko područje, povijesni hod i drevna župa (2013)…

Za ovako slojevit i raznorodan opus svećenik, publicist i znanstvenik Anton Bozanić se pripremao još u djetinjstvu. Školovao se u rodnoj sredini, Pazinu, Rijeci i Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je stekao doktorat iz pastoralne teologije obranivši disertaciju o pastoralnom radu biskupa Antuna Mahnića. Služeći u Novalji Barbatu i Kolanu, te u Rabu, Svetom Vidu, Rasopasnu, Gabonjinu i Njivicama, potom u Veprincu, Ičićima i Matuljima, te konačno u Omišlju pisac i marljivi svećenik Bozanić je duboko osjećao život hrvatskog rasuća, raspetost obitelji između domovine i udaljenih kontinenata uz jezične i kulturološke barijere, čiji su članovi pečalbarili diljem svijeta.

Ni 30 godina nakon osamostaljenja Hrvatske nema otkupa knjiga autora iz dijaspore

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu održana je 12. svibnja polemička tribina Bez cenzure propitujući temu „Kako se brinemo za hrvatske pisce u iseljeništvu?“, koju pronicljivo moderira književnica Lada Žigo Španić, a u raspravi su sudjelovali hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, književni povjesničar Đuro Vidmarović i publicistkinja migrantske literature Vesna Kukavica. U raspravu su se […]

Nakon povratka iz Amerike Bozanić je posljednjih desetljeća upravljao župom Mali Lošinj. Od 2008. godine po drugi put je župnik u Omišlju i dekan Omišaljskog dekanata. Jedno vrijeme, zanimljivo, djeluje i kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje je stekao znanstveno nastavno zvanje docenta i znanstvenog suradnika, i na Teologiji u Rijeci. Uz samoprijegorni redoviti pastoralni rad na župi, iznimno disciplinirani intelektualac gorljivo se zanima za istraživanja i pisanje o tematici iz novije povijesti te o iseljeničkim i inim aktualnim društvenim i kulturnim pitanjima.

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Otkako je došao u Ameriku 1937. godine, pomagao je u duhovnoj pastvi na ovoj hrvatskoj župi. Gruda ugrušane krvi u nozi zaustavila je normalno kolanje i smrt je nastupila. Preminuo je pri punoj svijesti govoreći svećeniku koji je bio s njim: “Oče, ja umirem”.

Vlč Rabadan rođen je 31. siječnja 1987. godine u Kaštel Lukšiću kod Splita. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Bolu i u Dubrovniku, gdje je započeo studij filozofije.

Već na početku njegovih studija starješine opaziše da je vrlo talentiran i sposoban te ga poslaše da završi filozofsku i teološku školu na fakultetu Angelicum u Rimu, gdje je 1921. godine na Veliku subotu zaređen za svećenika. Odmah nakon ređenja poslaše ga starješine na daljnje školovanje u Fribourg u Švicarskoj i tamo je nakon tri godine s odličnim uspjehom stekao doktorat iz prirodnih znanosti.

U mladom i poletnom čovjeku, dominikanska gimnazija i internat u Bolu školske godine 1924./1925. dobili su suvremenog odgojitelja, profesora modernih metoda i u punini riječi preporoditelja. Tijekom 13 godina svoga boravka u Bolu bio je profesor, ekonom sjemeništa i gimnazije te šest godina samostanski starješina. Njegova djelatnost nailazila je na puno priznanje i punila divljenjem sve one koji su ga promatrali.

Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

Preobrazio je sve ono što se zvalo dominikansko. Izgradio je moderno sjemenište, gimnaziju s konviktom, kuću za časne sestre i druge potrebne gospodarske zgrade. U sve je zgrade uveo tekuću pitku vodu, čija je vrela sam pronašao.

Iako je sve to predstavljalo veliki, skoro nadčovječni rad, kao pravi sin sv. Dominika često je uzlazio na propovjedaonicu ne samo u Bolu i raznim mjestima otoka Hvara i Brača, nego i u brojnim drugim mjestima Dalmacije i Hrvatske. Svojom toplom, zanosnom riječju, govorničkom vještinom i dubinom misli, zanosio je svoje slušatelje i vodio ih stazama vječnog života.

Skoro pred početak Drugog svjetskog rata providnost ga je uputila u Novi svijet. Došao je u Ameriku, gdje je – kao novi Josip Misirski – neumorno radio za podmladak svoje provincije i braću koji bi bez njegove ljubavi i požrtvovnosti teško prebrodili strahote rata i teške posljedice.

U tu svrhu držao je misije od Atlantika do Pacifika, gotovo na svakoj hrvatskoj župi. Kada više nije hodio po misijama, tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao radnik u tvornici kako bi novčano pomogao svojoj Provinciji.

Tko je god slušao ovog vrsnog propovjednika, odmah je zaključio s urednikom “Naše Nade” Stankom Borićem da je on najbolji hrvatski propovjednik u Americi i Kanadi. Na srcu mu je uvijek ležala hrvatska dominikanska provincija. Nju je pomagao stalno. Njegove žrtve bile su glavni oslonac uzdržavanja brojnog podmlatka njegove provincije koju je zadužio vječnom ljubavlju i zahvalnošću.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

Dominikanac Rabadan pokopan je na groblju Svih svetih u Des Plainesu, Illinois.

o. Stjepan Budrović, Hrvatski katolički kalendar 1968.

Moje sjećanje na fra Hrvoslava Bana: Bio je pravi literarni kroničar života naraštaja američkih građana hrvatskog podrijetla

Rijetko je koji suradnik “Veritasa” toliko volio Zagreb, a najmanje je u njemu živio. Bio je kozmopolit, vjerojatno i protiv svoje volje. Rođen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Makedoniji, odrastao zatim u Zagrebu, odgojen literarno u Beogradu, obrazovan teološki u Rimu, franjevački živio u Chicagu, da bi posljednje godine proveo u Hercegovini, gdje je na […]

Osnovnu školu završio je u Posušju 1911. Iste godine došao je na Široki Brijeg i kao pitomac Franjevačkog sjemeništa upisao gimnaziju. Dana 10. svibnja 1916. stupio je u Franjevački red na Humcu kod Ljubuškog i svoje krsno ime Ivan zamijenio s redovničkim fra Zvonko. Nakon završenog novicijata vratio se na Široki Brijeg, gdje je nastavio i završio gimnaziju 1920. Zatim je došao u Mostar i tamo je završio prvu godinu bogoslovije koju je nastavio u Njemačkoj, ostavši u toj zemlji dvije godine. Za svećenika je zaređen 14. srpnja 1923. u Mostaru. Nakon ređenja otišao je u Fribourg u Švicarsku i tamo je završio četvrtu godinu bogoslovije.

Kao mladomisnik vratio se 1924. iz Švicarske i otišao u Tomislavgrad za župnog pomoćnika. Na ovoj prostranoj župi radio je dvije godine kao pomoćnik, a zatim je premješten za župnog pomoćnika u Mostar, gdje je služio jednu godinu. Nakon toga imenovan je župnikom u Blagaju kod Mostara. U to vrijeme mnogi naši mladi ljudi odlazili su u Kanadu, jer su gospodarske i političke prilike u zemlji bile loše, a useljavanje u Sjedinjene Američke Države bilo je vrlo ograničeno. Da barem donekle iziđe u susret vjerskim potrebama hrvatskih iseljenika u Kanadi, starješinstvo hercegovačke franjevačke Provincije poslalo je 1928. fra Zvonka u Kanadu za misionara.

Obilazio je razne prostrane kanadske pokrajine i hrvatska naselja, propovijedao riječ Božju, dijelio sakramente, tješio, bodrio i obnašao službu dobroga pastira. Već sljedeće godine zavladala je velika gospodarska kriza kada su mnogi radnici u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama ostali bez posla i sredstava za život, a dvije godine fra Zvonko ih je obilazio i s njima dijelio njihovu tešku sudbinu, nemajući ni sam ni stana, ni crkve, ni najpotrebnijih sredstava za život. On je bio prvi hrvatski svećenik koji je obnašao pionirski i dušobrižnički posao u Kanadi.

U svibnju 1930. prešao je iz Kanade u Sjedinjene Američke Države i imenovan je župnikom tek osnovane hrvatske župe sv. Augustina u West Allisu kod Milwaukeeja, u državi Wisconsin. Tamo je proveo četiri godine najteže ekonomske krize u novijoj američkoj povijesti. Ipak, s narodom je podigao skromni župni stan i privremenu crkvicu u podrumu koji je kasnije služio kao crkvena dvorana. Zbog njegove skromnosti, pristupačnosti, vesele naravi i društvenosti, župljani su ga odmah zavoljeli. Uza sve gospodarske poteškoće mala je župa bila kao jedna skladna obitelj. Svi su bili složni i upirali oči u bolju i sretniju budućnost.

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

Sredinom ljeta 1934. fra Zvonko je premješten na američki daleki zapad u Portland, u državi Oregon, za hrvatskog dušobrižnika u ovoj hrvatskoj naseobini, gdje je ostao godinu i pol dana služeći svom hrvatskom narodu i obnašajući službu župnog pomoćnika u američkoj župi sv. Patricija. Tamo je otvorio školu za hrvatsku djecu koju je učio govoriti i čitati hrvatski jezik, pjevati hrvatske pjesme i hrvatsku povijest. Veliki broj mališana tamo je, ne samo čuo prvi put hrvatsku pjesmu, nego i o prošlosti svojih predaka. Djeca su dolazila u školu jer su voljela fra Zvonka i njegovu veselu narav.

Krajem veljače 1936. napustio je Portland, budući da su ga starješine stavile za župnika na hrvatsku župu sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. U ovom modernom američkom Babilonu fra Zvonko je 14 godina sam služio tisuće hrvatskog naroda rasijanog po New Yorku i okolici. Nije štedio sebe, nego je tražio izgubljene ovce i nastojao ih dovesti natrag u ovčinjak Božji. Kada je izabran za župnika bile su teške ekonomske prilike u zemlji i župi, a ni vjerske prilike nisu bile na nekoj zavidnoj visini. Svojim finim taktom, strpljivošću i lijepim primjerom, brojne pojedince i obitelji, koji su se bili udaljili od crkve ili župe, doveo je natrag u hrvatsku crkvu.

Tijekom blagoslova kuća o svetkovini Tri kralja, nekad je po dva mjeseca išao naokolo blagoslivljati kuće, upoznajući se s narodom i narodnim vjerskim te obiteljskim potrebama i problemima. Nakon Drugog svjetskog rata mnogim je hrvatskim izbjeglicama pronašao stan ili posao. Mnogi su kod njega odsjedali na kraće ili dulje vrijeme, i s njim dijelili njegov skromni dnevni život.

Odredbom svojih starješina fra Zvonko je 1950. napustio New York i došao za župnika na hrvatsku župu Presvetog Srca Isusova u Milwaukee, gdje je ostao pet godina. Tu župu nastojao je osloboditi duga i dovesti časne sestre, u čemu je i uspio. Nakon velegradske buke u New Yorku tamo se osjećao ugodnije. Međutim, ovaj ugodni život i raspoloženje nisu dugo potrajali. U proljeće 1955. starješine su ga imenovale gvardijanom u hrvatskom samostanu sv. Ante u Chicagu. Na toj dužnosti ostao je tri godine i svojim dobrim redovničkim životom uvijek je svima davao dobar primjer.

Zanimljiv i neobičan svećenik doseljenicima je tražio poslove, obnovio je župu u St. Louisu i stavio sladoled u pogrešan automobil

Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]

U veljači 1958. imenovan je župnikom hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu, gdje je ostao samo dvije godine, da bi nakon kratkog odmora u samostanu u Chicagu ponovno otišao za župnika u New York. Iako već u poodmaklim godinama, fra Zvonko je rado pošao na ovu župu, gdje je prije proveo velik dio svoga života i dao mnogo od sebe. Njegovo je uživanje bilo biti s malim narodom, s njime dijeliti vesele i tužne trenutke te za njega učiniti sve što je u njegovoj moći. On je uživao u duhovnoj pastvi, da bi narodu mogao pripovijedati riječ Božju i biti mu pri ruci u svim njegovim duhovnim potrebama.

Njegovo posljednje župnikovanje bilo je dosta kratko. Starješine su ga stavile ponovno 1964. za gvardijana u Chicagu. U tri godine fra Zvonko je uzorno obnašao dužnost samostanskog starješine. Iako nije kroz to vrijeme bio vezan radom ni dužnošću ni za kakvu župu, redovito je posjećivao sve hrvatske vjerske, narodne i društvene priredbe u Chicagu i okolici. Teško da je prošla i jedna od priredbi, a da se na njoj nije vidjelo i fra Zvonka kojeg je narod uvijek veselo pozdravljao, jer ga je volio vidjeti u svojoj sredini.

Posljednjih nekoliko godina počele su bolesti. Imao je visok tlak krvi, slabo kolanje krvi i šećernu bolest. Prema liječničkom savjetu, živio je na strogoj dijeti. Zdravlje mu je oronulo i jako je smršavio. Nije se ni na što tužio, nego je kao i prije redovito obnašao sve svoje dužnosti: svako jutro išao je 15 milja daleko držati svetu misu, dok je svake nedjelje govorio dvije mise u američkim župnim crkvama.

Posljednji dan svog života održao je također dvije mise i došao je na banket u sv. Jeronima u Chicagu koji je župa pripremila nakon dovršenih radova na obnovi crkve. Tijekom banketa počeo je osjećati da mu noge trnu i u njima nestaje život. Doveden je kući, a njegova subraća okupila su se oko njega. Govorio im je da ne osjeća nikakve bolove, ali da osjeća kako ga život ostavlja. U 9 sati prevezen je u bolnicu. U tri sata ujutro ispustio je svoju plemenitu dušu i preselio u vječnost bez bolovanja i bolova. Živio je mirno i spokojno cijeli svoj život koji mu se mirno ugasio poput voštanice.

Preživio je glad, španjolsku gripu i komunistički pokolj. Sve je štedio osim sebe, a bolesti su na kraju ipak bile jače

Dok je uvelo jesensko lišće naglo padalo sa stabala po čikaškim parkovima i uz ulice i aleje, ugasio se nečujno jedan plodan, koristan i svetački život. Zauvijek je zaklopio oči zaslužni hrvatski franjevac, skromni sin poniznog sv. Franje, uzorni svećenik i žarki hrvatski rodoljub – dr. fra Oton Knezović. Ostavio je ovaj svijet dosta neočekivano. […]

Fra Zvonko Mandurić bio je uzoran redovnik i svećenik koji je dao 42 godine svog svećeničkog života i rada za svoju hrvatsku iseljenu braću. Svojim dobrim primjerom stekao je mnoštvo iskrenih prijatelja gdje god je služio. Njegovu tijelu bila laka američka zemlja, a njegovoj plemenitoj duši neka svijetli vječna svjetlost!

fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar, 1972.

Švicarsku zamijenila Hrvatskom: Ovdje je kvaliteta života puno bolja, ljudi imaju naviku dijeliti stvari…

Vedra, inspirativna, svestrana, svjetska putnica s mnoštvom zanimljivih priča – tako bi se ukratko moglo opisati mladu Švicarku hrvatskih korijena Tihanu Janu Vukić. Autorica je Little Life Talesa, projekta kojim u kratkoj videoformi priča životne priče raznih ljudi… Što te ponukalo da dođeš živjeti u Hrvatsku, odakle su i tvoji korijeni? Moja mama je Riječanka. […]

Fra Stjepanov odlazak u bolnicu nalik je filmskom scenariju. Sjeća se dolaska, kako kaže, nepoznatih ljudi u njegovu samostansku sobu koji su ga smjestili u bolnička kolica, a kroz prozor je vidio i dizalo s vatrogasnih kola koje ga je trebalo izvući van. Sjeća se i sirene hitne pomoći i dolaska u bolnicu nakon čega je za njega nastupila “noć koja je trajala 18 dana”. Tim riječima opisuje komu u koju je pao. Kroz to vrijeme pokazalo se da su pluća uništena, bubrezi su otkazali i bila je potrebna dijaliza, a potom je dobio i bolničku bakteriju opasnu po život. Veliku ulogu u komunikaciji s liječnicima odigrao je fra Stjepanov subrat, fra Antonio kojemu su liječnici rekli kako nema šanse za oporavak i preživljavanje, te da ostaje još samo isključiti aparate, piše HKM.

“Liječnici su rekli ako i preživim, da ću vegetirati i neću moći govoriti niti hodati. Bio bih kao živi mrtvac. Antonio je rekao da smo spremni za borbu. Kroz to vrijeme ja sam polako dolazio sebi, fra Antonio me pri prvoj posjeti upitao hoćemo li moliti. Pristao sam, naravno. On je kleknuo i počeo moliti. Nakon toga su došla tri liječnika i bili su nesigurni hoću li uopće moći sjesti i govoriti. Pitali su o mojem imenu i mjestu rođenja. Ostali su začuđeni kako sam svega svjestan i ništa nisam zaboravio”.

Fra Stjepan je sa slušateljima HKR-a podijelio i iskustvo iz kome za vrijeme koje je doživio osjećaj nemoći. Kaže da je vidio ledinu blizu svoje rodne kuće i sebe kao da je privezan za nešto, potpuno nepokretan, a svjestan svega. Sunce je grijalo tijekom dana i bilo je vruće, noću je bilo hladno… U tom stanju čuo je i glasove koji pitaju tko je i odakle je, traži se njegov identitet. Čuo je i glas svoje sestre i njezinog društva, ali s nikim nije mogao uspostaviti kontakt. Kad je došao k svijesti i ugledao svoje noge, odmah ih je pokušavao pokrenuti. No, nije išlo od prve.

“To je užasan osjećaj. Osjećaš da si živ, ali ne možeš ni s kim ništa. Liječnik je pitao fra Antonia: ‘Što ti ponavljaš fra Stjepanu kada dođeš kod njega? Što mu govoriš?’ Fra Antonio je odgovorio da moli krunicu. Tada mu je liječnik rekao da je čovjek pokraj mene bio mnogo mlađi, jači i s puno optimističnijom zdravstvenom slikom, ali on je umro, a fra Stjepan nije. On je bio u mnogo težoj situaciji. Dakle, postoji očito nešto jače od nas, nedokučivo. Za onoga čovjeka nitko nije pitao, nitko se za njega nije interesirao, nitko ga nije čekao. Drugim riječima, i kad si u najtežoj situaciji, ako imaš nekoga tko na tebe misli, tko te želi, imaš šanse preživjeti i ponovno početi. Tako je bilo prvih dana moje svijesti nakon kome. Ležao sam u krevetu nepokretan nakon buđenja i pokušavao pomicati noge i ustati nakon nekoliko dana. Bilo mi je drago da se mogu sam kretati i nešto učiniti. Prvi put nakon mjesec i pol dana stao sam na svoje noge. Nije dugo prošlo i uspio sam otići do toaleta, sam, bez pomoći. Nije bilo lako, ali uspio sam. Doktori su bili nemalo iznenađeni kada su vidjeli koliko sam toga nakon svega uspio, pa je sve osoblje na tome odjelu izašlo da me vidi kako ponovno mogu sam hodati i živjeti”.

Njegove pjesme čitaju se kao što čovjek ili stablo rastu. Upoznajte fra Lucijana Kordića

I u grobuneka bude okrenutomoje licei moje tijeloprema istoku,prema suncu. Ni sjenka, ni oblak,niti ikakav izgovor lakne smiju usmjeritimoju rakuprema zapadu. Ja sam uvijek vjerovao u život inisam nikada izgubio nadu imena. Tako zapjeva Lucijan Kordić glasom jedne od svojih posljednjih pjesama “Na raskrsnici” u neobjavljenoj zbirci “Moj žurnal” (Široki Brijeg, 1992.) koja je nastala […]

Liječničkom čuđenju nije bilo kraja, kaže fra Stjepan sjećajući se svoje šetnje duge 75 metara bolničkim hodnikom.

Fra Stjepanov oporavak se nastavio dalje kroz rehabilitaciju za vrijeme koje je susreo mnoge osobe koje su preboljele COVID 19 i ponovno uče hodati. Oni koji su brže napredovali bili su mu poticaj za vježbanje, priznaje.

“Sve to vrijeme moje bolesti imao sam priliku ljudima koji rade u bolnici održati predavanje. Oni su bili iznenađeni i koliko je to opasna bolest. Bili su sretni što sam im mogao to posvjedočiti. Bilo je teško to sve proći. Hvala Bogu, pomaknuo sam se s mrtve točke i mogu sam raditi, voziti i slaviti misu. Želio sam svojoj subraći pomoći kao što su i oni meni pomogli dok sam bio odsutan zbog bolesti. Želim zahvaliti svoj subraći, osoblju u bolnicama gdje sam bio koji su mi pomogli i svima koji su molili za mene. Bilo ih je mnogo optimističnih koji su vjerovali u moje ozdravljenje”.

Dodajmo ovome zanimljivost da smo s fra Stjepanom razgovarali nakon što je stigao u Bosnu na odmor, prethodno vozeći u jednom danu put dug 1300 kilometara.

“Svi smo mi oni koji učimo. Mnogi liječnici i danas lutaju i ne znaju što je to. Još će dugo proći dok ne spoznamo što je to korona i koliko je zapravo opasna po ljude i njihovo zdravlje. Najlakše je boriti se s neprijateljem kojega vidiš, ali najgore je protiv onoga koga ne vidiš, a postoji. Nažalost, postoje mnogi ljudi koji neozbiljno ovo shvaćaju. Kao da ne želimo reći da je to bolest. To je sada više postalo pitanje vjere ili nevjere, postoji li uopće ta bolest? Dobro bi bilo da se ljudi počinju ozbiljno baviti svojim zdravljem i zdravljem svojih bližnjih. Ne treba druge ‘ubijati’ kojekakvim teorijama strahovima jer to unosi nemir i čini druge nemirnima. Osobni je stav želi li netko primiti cjepivo ili ne, ali moramo imati odgovornost prema sebi i drugima te svijetu u kojem živimo. Ne živimo samo za sebe već i za druge. Ja sam imao sreću da sam oko sebe imao ljude koji su me voljeli, posjećivali me i sve činili da mi bude dobro. Zahvaljujem svima! Mene je oživjela ljubav, njihova pažnja i molitva!”

Kako su Hrvati iz Luzerna u manje od mjesec dana ispunili godišnji plan: Nismo samo htjeli prikupiti novac, nego i upoznati ljude s ovakvom katastrofom

O pomoći koju je za Banovinu prikupila Hrvatska katolička misija u Luzernu, novinarka HKM-a razgovarala je s voditeljem misije fra Brankom Radošem. Njihov prvotni plan bio je u ovoj godini skupiti 100 tisuća švicarskih franaka, no taj su iznos zbog velikog odaziva, velikodušnih priloga i dobroj organizaciji sakupili vrlo brzo. Doznajte kako su se organizirali […]

Na kraju razgovora za HKR, fra Stjepan se raduje danima godišnjeg odmora u Bosni: “Volim ljude i izuzetno mi je drago da se oni susretnu, ispričaju i sjete kako je nekada bilo. Da se nađu jer to je život i mi tu crpimo najbolje sokove za svoj život. Dobri, lijepi i pozitivni susreti su ono što ga može voditi kroz život i tada uz Božju pomoć, čovjek može sve odraditi”.

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, zadavao u posljednjim mjesecima života, prihvatio je nebeski Otac za ispaćenu ruku svog slugu Anzelma, koji mu je na svoj, poseban i nenametljiv, način služio izvorno i žrtveno cijelog zemaljskog života, razdavajući ga objeručke bratu čovjeku, s kojim se sreo na prolazu u vječnu Domovinu. Uzeo ga je nebeski Otac za paćenu i dotrajalu ruku u bolnici presv. Srca Isusova u gradu Pensacoli u Floridi i izveo iz ove doline suza, da ga uvede u carstva, kojima je suza nepoznata. To vjerujemo – za to molimo.

“Pokojni fra Anzelmo Slišković bio je povučen, tih i skroman. Cijeli je život bio siromašan, jer je uvijek želio pomoći siromašnijima od sebe. Nije želio, što se kaže, ni mrava satrti. Bio je veliki humanitarac, koji je u svakom čovjeku gledao stvora Boljega i brata”, napisao je fra Ljubo Čuvalo, tadašnji urednik Danice.

To bi se moglo i ovako izreći: naš je pokojnik svakomu, koga je umorna, zdvojna i sustala sreo ili sustigao na putu u kraljevstvo nebesko, pružio ruku pomoćnicu i tako ga uspravio, da krene naprijed, noseći svoj često teški, ali uvijek spasonosni križ.

Govoreći o fra Anzelmovu odlasku u Očevu kuću, usput ćemo spomenuti samo glavnije postaje, kroz koje je prošao pomažući Bližnjemu.

Fra Anzelmo, pjesnik svojim pogledima na prirodu i njezin život, rodio se u selu pjesnika, u Grljevićima u Hercegovini 1898. Školu, osnovnu i srednju, završio je na širokom Brijegu i Humcu, gdje je stupio u pokornički i prosjački red sv. Franje.

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Bogosloviju je počeo u Mostaru, a dovršio u Beču. Godine Gospodnje 1922. postao je Kristov svećenik. Kao svećenik djelovao je kratko vrijeme u Hercegovini.

Godine 1929. došao je u Sjedinjene Američke Države, gdje je do svoje odmakle dobi ostao u pastoralnom i dušobrižničkom radu među braćom Hrvatima: u župi sv. Jeronima u Chicagu (župni pomoćnik), u Sharonu. Pa. i New Yorku (župnik). Na tim je postajama došla do izražaja njegova pastoralna djelatnost, posebno u Sharonu, gdje je i građevinski, usprkos poznatoj depresiji, bio vrlo aktivan: uz suradnju siromašna puka sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar.

U Floridi je, kako je već rečeno, odselio “iz tuđine”, da se poslužimo riječju sv. Petra, fra Anzelmo Kući zauvijek. Njegovo je tijelo preneseno u Chicagu, da bude pokopano s ostalim hrvatskim franjevcima u groblju Holy Sepulchre. Prije sahrane zemnih ostataka, održana je sprovodna sveta misa u crkvi sv. Jeronima u Chicagu, gdje je pokojnik, davno, služio kao župni pomoćnik. Na misi zadušnici, koncelebriranoj, i na posljednjemu ispraćaju sudjelovalo je dosta braće svećenika iz Kanade i SAD-a, časnih sestara i drugog naroda Božjega.

Sprovodna misa, kako je propisana najnovijim crkvenim odredbama, djeluje životonosno; dok oplakuje mrtvaca, pjesmom najavljuje vječni život. U takvom ozračju vječnoga života oprostio se od dragog pokojnika starješina Hrvatskih franjevaca u SAD-u i Kanadi, o. Častimir Majić. Zahvalio se pok. fra Anzelmu na djelu i radu i zaželio, da mu bude nagrada i plaća nebeski Otac, kojemu je, možda i posrćući, služio u zemaljskom životu.

Zanimljiv i neobičan svećenik doseljenicima je tražio poslove, obnovio je župu u St. Louisu i stavio sladoled u pogrešan automobil

Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]

Zatim smo otpratili našeg pokojnika, molitveno i s velikom nadom u srcu, do hladnoga groba. Tu smo mu rekli: Hvala Ti i doviđenja u kući zajedničkog nam Oca.

Hrvatski katolički glasnik 1974.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Po završetku uskrsnih obreda braća su mu došla čestitati blagdan. Okupljeni oko njegova kreveta zapjevali su uskrsnu pjesmu. Na trenutak je otvorio oči da im zahvali. Bio je to ujedno i pogled kojim se pozdravio s njima i ovim svijetom.

Te iste večeri u 22,30 sati preselio se u onu stvarnost koju nam je Krist svojom smrću i uskrsnućem pripravio. Gospodin je pozvao fra Hrvoslava k sebi u 76. godini života, 27. redovništva i 27. godini svećeništva.

Sahranjen je na uskrsni ponedjeljak na Humcu u novoj franjevačkoj grobnici. Sv. misu i sprovodne obrede vodio je provincijal fra Tomislav Pervan uz koncelebraciju braće franjevaca. Od pokojnog Hrvoslava oprostio se toplim riječima gvardijan humačkog samostana fra Iko Skoko. Na ispraćaju, pored fratara, bio je lijep broj časnih sestara te fra Hrvoslavovih i fratarskih prijatelja.

Kristijan Lončarevi-Ban, koji u redovništvu uzima ime fra Hrvoslav Ban, rodio se 13. kolovoza 1924. godine u obitelji Davida Lončarevića Bana i Ane Milene rođene Tonković. U to vrijeme obitelj je živjela u mjestu Stobi u Makedoniji zbog očeve službe. Kada je Kristijanu bilo osam mjeseci, preselili su se u Zagreb. U tom gradu, koji je Kristijan neizmjerno volio, završio je osnovnu školu, gimnaziju, hrvatsku književnost, te nakon Drugog svjetskog rata povijest umjetnosti i arheologiju.

Bio je suradnik brojnih vjerskih listova u Hrvatskoj. Zbog njegova nacionalnog i vjerskog rada dvaput su ga komunističke vlasti utamničile.

Odlučivši se za studij teologije, odlazi u Rim. Tijekom tog studija, kroz četiri godine uređivao je povijesnu rubriku hrvatskog programa Radio Vatikana. Nakon pada “Hrvatskog proljeća”, Kristijan dolazi u Sjedinjene Američke Države (27. lipnja 1972). Odmah po dolasku u SAD postaje članom Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji. Zaređen je za svećenika 4. studenoga 1973. u župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. Zaredio gaje njegov dugogodišnji prijatelj, hrvatski kardinal Franjo Šeper.

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Godinu dana ostaje raditi u New Yorku. U to vrijeme župa u New Yorku počinje župni Radio program kojemu je fra Hrvoslav prvi urednik. Jednako tako zaživljava Hrvatska škola u kojoj je vrlo aktivan. S velikom strpljivošću i marom nastojao je u mladima pobuditi ljubav prema domovini Hrvatskoj i njenoj uljudbi. To je nastavio činiti na svim mjestima gdje je službovao s velikom ljubavi i ustrajnosti.

Već sljedeće godine fra Hrvoslav je premješten u Chicago gdje radi u uredništvu tjednika Danica, a uskoro postaje i urednik. U vrijeme svoga boravka u Chicagu uređivao je i mjesečnik Hrvatski Glasnik, te godišnjak Hrvatski kalendar.

Službu u New York fra Hrvoslav ponovno obavlja od 1979. do 1981. godine kao župni pomoćnik. Istu je službu vršio u hrvatskoj župi Sv. Ante u Sharonu u Pennsylvaniji od 1981. do 1982. Nakon toga dodijeljena mu je služba župnog pomoćnika u župi Sv. Jeronima u Chicagu koju obavlja sve do svog odlaska u domovinu 1992. godine. Kroz sve to vrijeme, uz službu župnog pomoćnika bio je i urednik Hrvatskog glasnika.

Fra Hrvoslav je bio plodan pisac. Prije odlaska iz domovine objavio je lijep broj povijesnih romana i pripovijesti: Bijeli plašt, Slika čistilišta, Ulica tužeg anđela, Bojište vječnog krijesa, Katarinski trg, Novoveški dječak, Pod vješalima slave, Oklopnik, Zamka na jurjevskom groblju, Posada, Kuga pod Kamenitim vratima, Dvoboj na Markovu Trgu, Vitezovi sv. Marije, Ponos zlatnog zmaja, Opsada crkve u Bistrici, Neznanac u palači Zrinski, Tuđa jutra i naši sutoni.

Njegova književnička djelatnost nastavila se u vrijeme boravka u emigraciji. Pisao je drame koje je uvježbavao i s mladima ih predstavljao u župama u kojima je radio. Objavio je sljedeće romane i drame: Buntovnik na Manhattanu, Robovi zlatne magle, Hrvatski Parsifal, Posuđivači očiju, Bojište i Krijes, Kristov Kolporter, Susreti s Kristom, Krađa Marojina kipa, Svijetli nesporazumi… Pisao je također brojne eseje, radiodrame i recenzije knjiga.

Velika životna priča o fra Ljubi Krasiću: Učinismo što smo mogli, drugo neka učine moćniji

Fra Ljubo Krasić, jedan od najuglednijih hrvatskih misionara i prosvjetnih djelatnika u dijaspori 20. stoljeća, zauvijek nas je napustio 21. lipnja 2020. na Humcu u 83. godini života. Svećenik, pisac i urednik Ljubo Krasić rođen je 18. ožujka 1938. u Čitluku, gdje je pohađao franjevačku gimnaziju u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu, […]

U svom opsežnom književnom radu fra Hrvoslav je trajno nastojao promicati vrijednosti koje je Krist donio u svijet; vrijednosti koje oplemenjuju čovjeka i čine ga osjetljivim za potrebe bližnjih. Neka mu Gospodin bude nagrada kroz svu vječnost.

Hrvatski kalendar 2001., fra Slavko Soldo

Je li božićna Tiha noć na hrvatskom jeziku prvi put otpjevana daleko od domovine?

Božićne pjesme blago su svakoga naroda. Ponajbolje to znamo mi Hrvati koji se svojim božićnim pjesmama dičimo na poseban način. I s pravom: jer one su svjedoci vjere, odraz kulture i vrelo nadahnuća. Naš je narod već dugo stoljeća izbjeglički narod – narod selilaca. Sudbina je to tako odredila da su od davnih dana naši […]

Snimka je digitalizirana i računalno obrađena. Izvornog je trajanja 6 minuta i 28 sekundi i do sada nije javno objavljivana. Original se čuva u Hrvatskom etničkom institutu.

Tko je bio fra Vendelin Vasilj?

Rođen je 27. svibnja 1909. u Međugorju, gdje je i završio pučku školu. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu, a u Franjevački red stupio je 29. lipnja 1926. na Humcu.

Nakon završenoga teološkog studija u Mostaru, u istom gradu 11. prosinca 1932. zaređen je za svećenika. Godine 1933. otišao je na postdiplomski studij u Pariz, gdje je uspješno obranio dva doktorata: iz prava i sociologije.

Tijekom boravka u Parizu bio je dušobrižnik za Hrvate i tamo se družio s poznatim političarima u radu protiv diktature kralja Aleksandra. Tada je napisao i knjigu na francuskom jeziku “Diktatura kralja Aleksandra”.

Godine 1938. vratio se u svoju provinciju, gdje je obavljao službu profesora na teološkom učilištu u Mostaru i istodobno bio tajnik mostarskog biskupa Alojzija Mišića.

U to vrijeme ponovno je počeo izlaziti mjesečnik “Kršćanska obitelj”, čiji je bio urednik. Fra Vendelin u Mostaru je osnovao društvo rudara i društvo za katoličku mladež “Vojska Svetog Ante”. U veljači 1945. godine otišao je u Zagreb i tamo se brinuo za izbjeglice. Dospio je i u partizansko zarobljeništvo, ali u Mariboru je pobjegao u Austriju i Italiju. Godine dana kasnije, u travnju 1946., zajedno s fra Vjekoslavom Bambirom na malom poluteretnom brodu stigao je u New York.

Nakon kraćeg boravka u Chicagu, 1948. otišao je u župu Sv. Marije u Steeltonu. Već 1949. imenovan je poglavarom hrvatskih franjevaca u Americi. U isto vrijeme urednik je Hrvatskog katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara te vrlo aktivan u pisanju brojnih članaka. Pod njegovim vodstvom kupljene su dvije franjevačke rezidencije: u Beaver Fallsu i Gulf Breezeu.

Godine 1952. postao je gvardijanom novoosnovanog samostana sv. Ante u Chicagu. Nakon te službe otišao je pastoralno djelovati u hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju, Sv. Augustina u West Allisu te Srca Isusova u Chicagu, gdje je i preminuo 2. siječnja 1971. u 62. godini života.

Fra Vendelin je tri puta imenovan poglavarom hrvatskih franjevaca (1949. – 1952. i 1961. – 1967.) te isto toliko puta savjetnikom Kustodije. Nekoliko puta bio je urednik hrvatskih franjevačkih izdanja. Pokopan je 6. siječnja 1971. godine u franjevačkoj grobnici sa svojom braćom fratrima, na groblju Holy Sepulchre.

Detaljno opisao gorku sudbinu u Americi: Ne žele starije radnike od 50-godišnjaka jer takvi mlitavi su manje produktivni

Svaki od nas je nestrpljivo čekao čas kada će napokon smjeti da živi siguran od izbjegle granice. I svaki nas se našao kao dijete koga mati više neće da brani, pa se mora sam služiti, s tom razlikom da nam nitko ništa nije osigurao, već nas pustio da se sami brinemo… To je položaj izbjeglice […]

U nastavku poslušajte posljednju fra Vendelinovu propovijed, od čijih je riječi prošlo već pola stoljeća.