Tko su bili hrvatski politički emigranti između Zapada i Istoka?

Hrvatska antijugoslavenska politička emigracija nije mogla znatnije ugroziti jugoslavenski komunistički režim, kako zbog vlastitih slabosti, tako i zbog nedostatka partnera za takav pothvat. Naime, jugoslavenska komunistička vlast brutalnim je metodama uništavala bilo kakvu opoziciju u domovini, a oba hladnoratovska bloka – Zapad na čelu sa SAD-om i Istok na čelu sa Sovjetskim Savezom – podržavala […]

Tih su godina tako u SAD pristigli velikani poput Ivana Meštrovića, Krste (Christophera) Spalatina, Tomislava Mesića, Nikole Kolje Kirigina, fra Dominika Mandića i brojni drugi. Baš je tih godina u Hrvatsku franjevačku kustodiju (u to vrijeme Hrvatski franjevački komesarijat) u Sjedninjenim Američkim Državama pristigao veliki broj mladih franjevaca, redom vrhunsko obrazovanih intelektualaca. Naime, njih su kraj Drugog svjetskog rata i pobjeda jugokomunističke ideologije u domovini zatekli u Zapadnoj Europi gdje su završavali doktorske studije na ponajboljim europskim sveučilištima. Budući da se nisu mogli vratiti u svoju matičnu Hercegovačku franjevačku provinciju, i oni su krenuli put Amerike, pridruživši se radu svoje braće koji su se zalagali za duhovno, kulturno i političko uzdignuće i oslobođenje svoga naroda.

Ovako snažna intelektualna emigracija radila je ustrajno na pronošenju istine o okupiranoj domovini među američkom javnošću, često dolazeći u sukob sa službenim narativima američke Vlade kojoj je Jugoslavija bila miljenik. Taj se rad odvijao na dva različita fronta. Hrvatski svećenici tih su godina bili ujedinjeni u Udruženje hrvatskih svećenika u SAD-u, djelujući ne samo kao duhovnici svojega naroda, nego i kao pravi pučki tribuni u novim okolnostima hrvatskog iseljeništva druge polovice 20. stoljeća. Poznat je njihov posjet Bijeloj kući i susret s predsjednikom Eisenhowerom godine 1954. gdje su iz prve ruke imali priliku Predsjednika i njegov kabinet upoznati s neprilikama hrvatskog naroda u jugoslavenskoj tamnici.

Osim svećenika, vrlo aktivno na ovom su području djelovali i hrvatski intelektualci. Zajedno s brojnim klerom tih su godina bili udruženi u organizaciju Ujedinjeni američki Hrvati koja je za cilj imala upravo širenje istine o patnjama hrvatskog naroda, ali i lobiranju za američko uključenje u rješenje hrvatskog pitanja u Jugoslaviji.

Da, mi smo stvoreni iz ljubavi

Možda bi na događaj rođenja našega Stvoritelja, Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista, najbolje bilo zašutjeti i uroniti u otajstvo tišine svete noći koja nas uvodi u otajstvo Bogočovjeka, otajstvo koje je istovremeno fascinirajuće i zastrašujuće. Jer dok promatramo raširene ručice nevinoga malenoga Djeteta, misli nas upućuju na nevino raspete ruke Isusa Krista na križu. Otajstvo […]

Međutim, i jedni i drugi brzo su shvatili da Amerikanci ne samo da ne razumiju razlike između različitih naroda koji su bili dio jugokomunističke tvorevine, nego oni nisu mogli razumjeti ni zašto je tamo negdje daleko u Europi toliki antagonizam među malim narodima. Kako bi se američkoj javnosti, a osobito onima na poziciji moći, pojasnio širi kontekst hrvatskog pitanja – okupljeni oko hrvatskih franjevaca u Chicagu i njihove u to vrijeme već ustanovljenje Hrvatske franjevačke tiskare – hrvatski intelektualci započinju izdavački niz Croatia koji je za cilj imao objavljivanje sadržaja kojim će se osvjetljivati povijest hrvatskog naroda, po kojem će se promišljati sadašnjost i koji će u bitnome utjecati na budućnost. Iz ovog izdavačkog pokreta nastao je godine 1954. i Hrvatski povijesni institut u Chicagu koji je preteča Hrvatskome etničkome institutu kojeg su franjevci osnovali 1975. godine.

Tih godina u izdavačkom nizu Croatia, na engleskome jeziku i za američku javnost, izišli su neki od sljedećih naslova: A review of Croatian History (Pregled hrvatske povijesti) autora fra Bazilija Stjepana Pandžića, Croatia and Serbia: Why is their peaceful separation a European necessity? (Hrvatska i Srbija: zašto je njihov mirni razlaz potreba Europe?) autora Georga Cesaricha, Croatia, the Land and the People (Hrvatska, zemlja i narod), autora Franje Eterovića i Krste Spalatina i dr.

Samo Zagreb i Ljubljana, među 12 europskih gradova, nemaju spomenik žrtvama komunizma! Ali ima Ottawa u Kanadi…

U Ottawi je svečano otvoren ovih dana nacionalni „Spomenik žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, podignut u reprezentativnom Vrtu provincija i teritorija u središtu kanadskoga glavnoga grada u znak sjećanja na milijune ljudi koji su patili ili stradali pod opresivnim režimima iz cijelog svijeta. Spomenik žrtvama komunizma oblikovao je Raffov tim za dizajn, uprizorujući memoriju […]

Godine 1955. iz tiska je pak izišla posebno vrijedni zbornik radova u kojem su objavljeni znanstveni radovi čak 17 hrvatskih intelektualaca iz različitih dijelova svijeta. Naziv ovog zbornika je The Croatian Nation and its struggle for freedom and independence (Hrvatski narod i njegova borba za slobodu i nezavisnost). Urednici ovog nevjerojatno kvalitetnog djela bili su Antun Bonifačić i Clement Mihanović.

U predgovoru ovom djelu urednici pišu: „Do ovoga trenutak nije postojala knjiga na engleskom jeziku koja objektivno i temeljito predstavlja nacionalno pitanje u Jugoslaviji, osobito hrvatsko pitanje. (…) Pitanje Jugoslavije mora se riješiti u interesu svjetskoga mira. Ovo pitanje ne može biti ostavljeno za rješenje nekoj nedefiniranoj budućnosti. Danas nam je jasno da se ne smijemo igrati sa sudbinom malih naroda u svijetu jer nepravde nanesene njima mogu izazvati daljnje sukobe svjetskih razmjera. Ova generacija mora napokon pronaći zdravorazumsko i pravedno rješenje tako da nade i stradanja ovih malih ali snažnih naroda ne budu zaludu. Ova knjiga tako predstavlja po prvi put putove kojima se mora ići prema rješenju hrvatskog pitanja”.

Zbornik je podijeljen u pet poglavlja. U prvom dijelu autori: fra Bazilije Pandžić, Krsto Sakač, Vatro Murvar i Krsto Spalatin pišu o kronološkom i povijesno pravnom utemeljenju hrvatske nacionalnosti i državotvornosti. Drugi dio posvećen je raspravi na temu hrvatskih zemalja, odnosno povijesnog teritorija hrvatske državnosti. Autori u ovom poglavlju su: Philip Lukas, fra Dominik Mandić i Vatro Murvar. Treće poglavlje nosi naziv Jugoslavenski eksperiment i u njemu autori Ivan Meštrović, George Cesarich i Juraj Petričević obrazlažu povijest eksperimentiranja s idejom jugoslavenstva. Četvri dio je istovremeno i najduži. U njemu autori Vatro Murvar, Vlaho Raić, Ante Ciliga, Miroslav Varoš i vlč. Krunoslav Draganović raspravljaju na temu Nemoguća opstojnost bile kakve Jugoslavije. Konačno, u petom dijelu govori se o nezavisnosti hrvatskog naroda i hrvatske države. Autori u ovom poglavlju su F. Duvnjak, vlč. Krunoslav Draganović, Ivo Omrčanin i vlč. Charles Kamber.

Uspjeh i vrijednost ovih i ovakvih izadanja ponajbolje se može iščitati iz zapisa o posjetu hrvatskih svećenika predsjedniku Eisenhoweru. Oni svjedoče da su, poslavši pismo 143 hrvatskih svećenika i dva prva naslova iz izdanja revije Croatia, napokon u Amerikancima pronašli sugovornike koji donekle razumiju povijest odnosa u komunističkoj Jugoslaviji i uopće priznaju postojanje hrvatskog pitanja. Tako možemo zaključiti da je temeljni cilj ovog nakladničkog niza postignut.

Ovaj vrijedni zbornik predstavlja pravu snagu hrvatske intelektualne dijaspore početkom druge polovice 20. stoljeća. Radilo se ovdje o intelektualcima koji su bili svjesni svoje svete dužnosti u obrani slobode i državnosti svojega naroda. Ljudi su to koji su stvarali, pisali i objavljivali i gotovo nemogućim uvjetima, ali su hrabro kročili pod barjacima ideje o nezavisnosti.

Detaljna analiza Tuge Tarle: Što je dijaspora i koga možemo smatrati pripadnikom hrvatske dijaspore?

Gotovo je nemoguće sa sigurnošću odgovoriti na pitanje koliko Hrvata i njihovih potomaka danas živi izvan granica Lijepe Naše. Mnogi će sve njih zvati jednostavno imenom dijaspora, hrvatska dijaspora. Tako u Školskom rječniku hrvatskog jezika (Mrežnik) piše: „Dijaspora je ukupno stanovništvo koje se iselilo iz domovine“. To nije točno. Zato je potrebno pomnije objasniti taj […]

Svako vrijeme nosi svoja pitanja. Pitanje hrvatske slobode donekle je riješeno uspostavom moderne hrvatske države koja je rođena iz krvi branitelja čija je živodajna toplina ogrijana na ognjištu slobode, na ognjištu na kojem su upravo ovi ljudi čuvali neugasivi plamen državnosti. Intelektualci poput ovih obvezuju i naše vrijeme i one koji bi trebali predvoditi intelektualnu preobrazbu našeg naroda da ne budu tek puki svjedoci povijesno-kulturno-duhovnih zbivanja, nego sudionici i predvoditelji rješenja modernih pitanja naše hrvatske zbilje. A kada im zatreba nadahnuća, neka se dođu ogrijati na ognjištu slobode na kojem i danas, zaslugama onih koji su hodili prije nas, gori neugasivi plamen hrvatske državnosti.

Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

No njihov otac, zaslužni hrvatski javni radnik i publicist Stanko Borić nije bio te sreće. Na ono što mu djeca ostvariše u mladim danima, on je čekao – punih 60 godina! Čekao – i dočekao!

Diplomirao je 1980. na Calumet Collegeu u Hammondu (Indiana), studirajući filozofiju i novinarstvo. No nije se taj hrvatski 70-godišnjak zadovoljio samo s tim postignućem. Upisao se na Sveučilište Indiana gdje se preko studija španjolskog i francuskog jezika borio za Master’s Degree!

Na njegovu promociju osvrnule su se sljedeće novine: Gary Post Tribune, Gary Sunday Visitor i The Sun Journal.

U godinama kada se obično u “umirovljeničkoj hladovini” odmahuje rukom na mnoge stvari i pojave koje bi tražile bilo kakvu “angažiranost”, uz želju da se uživa “zasluženi mir”, Stanko Borić koji je, kako to znaju njegovi brojni znanci i prijatelji, prošao kroz tešku borbu života, smiono se hvatao u koštac s novim obvezama, problemima pa i teškoćama, s čvrstom odlukom da do kraja ostvari svoje namjere. A to je barem među Hrvatima rijetka pojava, vrlo rijetka i zaslužna da se komentira i da joj se oda priznanje.

Da je živ, stari Borićev prijatelj fra Vlado Luburić, popularni “Padre”, odlični pučki pisac i pjesnik, on bi bez sumnje svom “Boriji” (tako ga je zvao) složio prigodnu “pohvalnicu”, u kojoj bi se – u to sam uvjeren – rimovali “Borija” i “Glorija”. No dobri i duhoviti “Padre” je odavno, kako bi sam govorio za one što su umrli “preskočio nebeske tarabe” – pa nije u stanju ništa reći o svom starom prijatelju, a znao bi sigurno reći mnogo, da ne kažem i previše.

Život Stanka Borića duga je knjiga raznoraznih zbivanja, muka, teškoća i nevolja, knjiga vedrine i tuge, uspjeha i razočaranja, vrijeme idealnog rada, vrijeme žrtve i pregaranja te odlučnog hvatanja u koštac sa svim što se dizalo i svrstavalo u red neprijatelja njegova naroda, uporni hod cilju, uza sva posrtanja i padove, stalno dizanje i smjer u motu poznatih Šenoinih stihova:

“Pa došli danci nevolja i muke, pa teko s čela tebi krvav znoj, ti skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj!”

Stanko Borić je bez sumnje svojim životom iskupio svoje “deržanstvo”. Dug je popis njegovih udjela u narodnom radu, a posebno otkad je bio postao urednikom glasila Hrvatske katoličke zajednice od 1950. do 1978. Geslo s naslovne stranice “Naše Nade”! “Sve za Boga i narod” – bio je putokaz kojim se kretala sva njegova aktivnost, o kojoj ćemo još govoriti.

Rodio se je 5. prosinca 1909. u kamenom i klasičnom Bristu, rodnom mjestu “starca Milovana”, hrvatskog pučkog pjesnika fra Andrije Kačića Miošića. U obitelji je bilo devetero djece. Šest razreda pučke škole svršio je u rodnom mjestu. Bio je najbolji učenik i isticao se talentom za glumu.

Zaslugom dvojice franjevaca, svog strica fra Stanka Borića, župnika u Gali kod Sinja i fra Ante Cvitanovića, župnika u susjednom Otoku, Stanko Borić umjesto da po ranijem planu preko Hrvatskog Radiše ide u zanat, kao brat mu Bariša, koji je kasnije postao poznati zagrebački zlatar i draguljar, odlazi u – franjevačko sjemenište i klasičnu gimnaziju u Sinju. A zatim je čeznuo i žudio…

U svim razredima bio je odlikaš, no po naravi živ i vragolast nije se baš proslavio u održavanju sjemeništarnog reda i discipline.

Od ratova i selidbi do iseljeništva i umiranja. Život ju je učinio najstarijom Hrvaticom Chicaga

Tereza Nagy, rođ. Sampl, rodila se 13. listopada 1913. godine u Bokanima kod Voćina, u Slavoniji, od roditelja Juliane i Leopolda. Bijaše jedno od sedmero djece. Velike obitelji obično stvaraju i veliki krug ljubavi, brinu jedni za druge i razvijaju nesebičnost. Tereza je upoznala svog životnog suputnika Josipa Nađa te se vjenčala s njime 22. […]

Često ga je posjećivao spomenuti stric fra Stanko, uzorni svećenik i rodoljub. S Don Mihom Pavlinovićem isticao se u borbi protiv Talijana a za pripojenje Dalmacije majci Hrvatskoj. Bio je kremeniti Starčevićanac, pa je i svom mladom nećaku duboko u srce usadio ljubav za domovinsku stvar.

Nakon mature postaje studentom franjevačkog filozofskog učilišta u Sinju. Kada je bio u četvrtom tečaju, dolazi do spoznaje da nema svećeničkog poziva. Slično kao Kranjčević i još neki drugi značajni
ljudi koji su studirali teologiju, poslušao je glas savjesti koji je govorio da je bolje biti dobar katolički laik nego slab svećenik, pa 1932. godine napušta teološki studij.

Sada su tek nastale muke i nevolje. Sinjska franjevačka gimnazija nije u to vrijeme radila s pravom javnosti. Država nije priznavala njene diplome, a isto ni filozofski studij. Sve je morao početi iznova, od prijemnog ispita za prvi razred pa do mature.

Zbog školovanja morao je poći u Split. Otac mu je na polasku mogao dati tek ciglih stotinu dinara. Na svu sreću jedan ga je prijatelj primio u svoju unajmljenu sobicu, koja je bila uska i za jednog, a kamoli za dvojicu.

Hranio se kruhom kojega je kupovao i voćem kojega je po štandovima na splitskom pazaru “probao” – ali nije kupovao…

Pomoći nije bilo niotkud, a kad zataji ljudsko – dolazi nebesko. I Borić kaže da mu je u toj nevolji pomogla sv. Terezija. Što joj je obećao zauzvrat nije poznato, no zna se da je neki njegov zemljak, da se spasi na barci od bure, sv. Nikoli obećao “sviću koliki je jarbol…”

Na nekoliko mjesta dobio je službu učeničkog instruktora. Problem je bio riješen pa se mogao upisati za gimnazijske ispite. Konačno je i maturirao s odličnim uspjehom. Odslužio je i vojni rok, pa onda otišao u Zagreb gdje se upisao na pravni fakultet.

U Zagrebu se zaposlio kod Hrvatskog Radiše kao odgojni referent, a zatim je preuzeo dužnost glavnog organizatora, ideologa i predavača. Kao takvog upoznao ga je i pisac ovih redaka prije 43 godine (1937., op. ur.) kada je dolazio u Slavonski Brod i uspješnim predavanjima širio plemenitu misao Hrvatskog Radiše.

Kako je za ovu organizaciju među našim svijetom u Americi bilo mnogo simpatija, uprava ga šalje onamo da provodi planiranu akciju što je s uspjehom i napravio.

Nije se vraćao u domovinu i Drugi svjetski rat ga zatekao u Americi. Propaganda koju su komunisti i velikosrbi vodili protiv Hrvata i Hrvatske nije jenjala ni nakon završetka rata. Komunisti, nažalost, uz pomoć žalosne uspomene hrvatskog bana Šubašića preuzimaju Hrvatsku bratsku Zajednicu, čije glasilo “Zajedničar” postaje glasnogovornik Tita i njegovih partizana.

Protiv Hrvata je bjesnila i velikosrpska propaganda, nadahnuta po famoznom “ambasadoru” Fotiću, o čijim je akcijama opširno u hrvatskom tisku pisao prof. Bogdan Radića. U toj borbi za “hrvatsku istinu”, a protiv velikosrpstva i komunizma dao je svoj zamašiti udio i Stanko Borić. Ako napiše svoje memoare, a bilo bi za hrvatsku stvar neobično korisno, razjasnit će se mnoge “maglovite” i slabo poznate stvari iz istoga doba, uz koje su vezana imena časnih pojedinaca, koji mnogo daše i mnogo žrtvovaše.

‘Pa mi onda nekada dođe napamet da bi sutra otišao odavde u Hrvatsku… Da nema vas i druge unučadi!’

U nedjelju 2. svibnja 2021. godine zauvijek nas je napustio dobri duh i dobri čovjek Ante Pranjić. Rođen je 18. rujna 1942. u selu Grobarica u Bosni i Hercegovini i bio je drugo dijete od sedmorice sinova svojih pokojnih roditelja Nikole i Anđele Pranjić. Obitelj je 1950. preselila u Ivankovo blizu Vinkovaca, gdje je Ante […]

Veliki dio aktera tih akcija nije više na životu kao Nikola Sulentić, dr. Škafec, msgr. Stipanović, Luka Grbić, msgr. Domladovac, fra Ljubo Čuvalo, Luka Samardžija, rev. Hranilović, fra Blaž Jerković i mnoštvo drugih. Mladi i poletni Stanko Borić, dobar govornik i publicista, ušao je u njihove akcije “kao naručen” – obilazio je hrvatske kolonije diljem SAD-a i Kanade zbog odsjeka Hrvatske katoličke zajednice, a za čiji su razvoj posebno radili njezini predsjednici Luka Samardžija i Josip Šaban sa svojim suradnicima.

Njegova supruga, skromna i sposobna Helena, bila je urednica “Naše Nade”, glasila Hrvatske katoličke zajednice, a Stanko Borić joj je bio pomoćnik od 1943. do 1950., a do 1978. glavni urednik. Stalna novinska suradnja stvorila je od njega izvrsnog publicistu, pa je u mnogim polemikama s neprijateljskim tiskom znao temeljito razgoliti laži i podvale, zapravo očitati lekcije njihovim urednicima, posebno polupismenom uredniku “Zajedničara” Filipu Vukeliću.

Kada su se iza rata prilike nešto sredile, bio je među pionirima tada prve organizacije koja ulazi otvoreno u borbu za hrvatsku stvar. Bili su to “Ujedinjeni američki Hrvati”, koji ruše “crne legende” skovane u doba rata. U razmjerno kratkom vremenu ekipa hrvatskih aktivista, među kojima je veliki broj iz redova vodstva Hrvatske katoličke zajednice, daje poseban značaj aktivnosti novoj organizaciji koja uspijeva informirati i predobiti za “hrvatsku istinu” lijep broj američkih senatora i članova Kongresa te drugih istaknutih ljudi iz američkog javnog života. Za taj rad bili su zaslužni Šulentić, fra Ljubo Čuvalo, Rudolf Erić, fra Silvije Grubišić, dr. Škafec, Luka Samardžija, fra dr. David Zrno, Josip Šaban, dr. Vladimir Vančik, Jozefina Burazin, Ivo Metković, msgr. Domladovac, msgr. dr. Tomislav Firis, prof. Pavao Kufrin i brojni drugi.

U tom poslu oko organiziranja Ujedinjenih Američkih Hrvata dao je i Stanko Borić svoj udio, velik i častan, posebno kada je obnašao dužnost glavnog tajnika.

Vrijeme teče i plašt zaborava pada na mnoge ljude i zbivanja, no za povijest hrvatskog iseljeništva na američkom tlu ovaj odsjek hrvatske borbe trebao bi biti jasno zabilježen.

Čini nam se, da su za ostvarenje kronologije tadašnjih zbivanja najpozvaniji oni glavni tajnici prvog doba organizacije U.A.H. fra Silvije Grubišić, vlč. Vladimir Vančik i Stanko Borić.

Trebalo bi nam mnogo prostora da zabilježimo ono mnoštvo vjerskih, kulturnih i rodoljubnih akcija kojima je bio inicijator ili sudionik Stanko Borić, pa navodimo samo neke.

S pokojnim fra Ljubom Čuvalom bio je inicijator veličanstvene proslave 100. godišnjice smrti hrvatskog svećenika Josipa Kundeka, kolonizatora te vjerskog i kulturnog radnika u Americi.

Velika životna priča Miljenka Grgića: Nikada nikoga nisam otpustio

Miljenko Grgić prvu veliku pobjedu bilježi 24. svibnja 1976. u Parizu na povijesnom slijepom kušanju najboljih francuskih i kalifornijskih vina. Devetero najviše kvalificiranih vinskih stručnjaka i sudaca okupio je Steven Spurrier, ugledni britanski trgovac vinom koji živi i radi u Francuskoj, u slijepom kušanju šest najboljih kalifornijskih chardonnaya i četiri najpoznatija francuska bijela Burgundija. Slijepa […]

Sada pokojnima rev. Venceslavu Ardasu i fra Špiri Andrijaniću predložio je osnutak Saveza hrvatskih katoličkih svećenika za SAD i Kanadu, što je i ostvareno.

Ponos američkih Hrvata, svetište Majke Božje Bistričke u Washingtonu, ostvareno je dobrim dijelom zaslugama i radom Stanka Borića i njegove marljive supruge Helene. Na prijedlog ondašnjeg duhovnog vođe msgr. Josipa Mišića, Borić je s arhitektom svetišta dao ideju, nacrt i motive te selektirao povijesne događaje i njihov uređaj u svetištu.

Kao urednik “Naše Nade” i glavni tajnik Ujedinjenih američkih Hrvata živo se zauzimao i vodio uporne akcije za Hrvate kojima je u Europi prijetilo izručenje komunističkoj Jugoslaviji. Iako nije spadao u sloj “bogatih Amerikanaca”, nekima je iz svojih sredstava plaćao putne troškove da se mogu iseliti preko Atlantika.

Za nacionalno svetište Majke Božje Lurdske u Zagrebu i povratak tamošnje katedrale skupio je preko 12 tisuća dolara.

Za II. svezak “A History of Croatian People” od prof. Franje R. Prevedena, koji je ostao nedovršen poslije piščeve smrti, pobrinuo se da je stručno dovršen te je za ostatak duga oko tiskanja isplatio iz vlastitih sredstava pozamašnu svotu izdavaču Philosophical Library u New Yorku.

Stanko Borić uživao je lijep glas i među američkim svijetom. Znao je da je posebno cijenjen u katoličkim krugovima. Osim “Kolumbovih Vitezova”, u kojima je “prišio” 4. stupanj, bio je član i dužnosnik u još kojih desetak organizacija, a svojevremeno je obnašao dužnost “President of the Press and Public Relations Section of National Fraternal Congress of America”.

Svoju publicističku spremu pokazao je pred Amerikancima kada je u “Our Sunday Visitoru” napisao članak povodom 20-godišnjice biskupovanja svoga prijatelja biskupa Grutke (porijeklom Slovaka). Bio je to najbolji prigodni članak.

Zasluga je Stanka Borića da je za naš svijet izdao knjigu “Razgovor ugodni” fra Andrije Kačića Miošića, zatim početnicu za učenje hrvatskog jezika s fotografijama. Priredio je brošuru o Hrvatskom svetištu Majke Božje Bistričke u Washingtonu, a posebno je zaslužan za izdanje spomenute Prevedenove Hrvatske povijesti na engleskom jeziku.

Kroz godine je Stanko Borić sa svojom suprugom vodio u Garyju (Indiana) skromnu trgovinu vjerskih i crkvenih potrepština. Trebalo je izdržavati obitelj od osam članova, a kasnije školovati šestero djece do akademske naobrazbe. Na čuđenje mnogih, Borićevi su ovu svoju ranije skromnu trgovinu uzdigli u izvanredno dobro razvijeno trgovačko društvo. Trgovinu su preselili u St. John, Indiana. Prema mišljenju trgovačkih stručnjaka, ona je pravi uzor po opremi i vođenju ove vrste posla. Po ovom uspjehu, Stanka Borića možemo zaista uvrstiti u red onih Hrvata koji su svoj život i rad na ovom kontinentu zaista okrunili punim uspjehom!

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

I da završimo… Seoski dječačić iz kamenog Brista, koji se nije poplašio života ni kada je drugi put morao učiti i polagati sve razrede gimnazije te po “matoševskom uređaju” hraniti se “probajući” voće po štandovima splitskog pazara, ostvario je nakon godina teškoća i napora svoje životno uporište, vjeran obitelji, Bogu i svom narodu, da konačno ponese u sedamdesetoj godini akademske insignije.

Tomislav Mesić, Danica 1980.