Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

Procjenjuje se da je od 1890. do Prvog svjetskog rata iz Hrvatske u Sjedinjene Američke Države iselilo oko 500 tisuća Hrvata. Vrhunac migracije dogodio se 1910. godine…

I upravo iz te godine nastao je projekt/film “Pisma majci”, u produkciji “Bravo Teatra” iz Zagreba, kojoj je na čelu umjetnički voditelj Vinko Štefanac.

Jedan mladić iz Dalmacije 1910. otišao je na dalek put u Ameriku. U dopisivanju s majkom Anom i djevojkom Marijom obećava da će se vratiti. Ipak, priča ne završava sretno…

S parobroda za Ameriku: Trgovački putnici bili su iskusni, tražili su lijepe žene da im bude zabavnije na putu

Stigoh u Havre iz Pariza ekspresnim vlakom na 31. prosinca, oko tri sata po podne. La Touraine, brod francuskog društva “Transatlantique”, morao je otputovati u četiri. Megjutim natovarivanje prtljage i ukrcavanje putnika zateglo je odlazak do sutona. U velikoj blagovaonici prvog razreda okupiše se putnici oko gotovih sofra, te jedu i piju, kao iza gladne […]

Ovaj videoprojekt u kategoriji je kratke doku-melodrame i edukativnog je karaktera. Oslanja se na građu iz područja hrvatskog iseljeništva, migracija i kulturne baštine Republike Hrvatske. Nastao je u sezoni 2020./2021., a u produkciji su sudjelovali: Dinko Čvorić (video), Mario Mirković (glazba) i Vinko Štefanac (tekst, režija i glas).

PISMA MAJCI
(tekst napisao Vinko Štefanac)

Odlazak…

Kamen i more.. beskrajno more.. je sve čega se sjećam.
Baš tako je govorio Jakov.
Život uz more je bio težak.. od malo ribe se živjeti nije moglo.
A od prodaje vina i ulja, kruha nije bilo ni do kraja zime.
Jakov, i majka Ana bili su više gladni nego siti.
A onda je jakov zavolio Mariju… i bilo je jasno da će život u troje, u staroj trošnoj kući od kamena biti još teži.

Često je pomišljao da i on, kao i mnogi u to vrijeme, ode u Ameriku.
Dalek je to put, kažu..
Vele da mnogi nisu nikad ni stigli do tamo.
I što ako tamo i nije tako dobro kao što pričaju.
Sam, u tuđini, bez igdje ikog svog.
Ali nije imao drugog izbora, nego otići u daleki svijet za boljim životom,
…a možda u još teži život.

Kruh što ga je majka ispekla, zamotao je u maramu, i sa nešto robe, teškog srca krenuo.
Majka je rekla neka povede i Mariju, no Jakov je znao da sa onim što ima, jedva da može kupiti jednu kartu za brod..
Sa suzom u oku zarekao se da će se vratiti.
A čim se vrati uzet će Mariju za svoju ženu, i majci obnoviti staru kuću.
Obećao je i da će pisati, kad god uzmogne.

Pismo iz Amerike…

Put u Ameriku trajao je skoro dva tjedna.
Dva tjedna ispod palube, uz hladnoću i valove kakvih u dalmaciji nije bilo.
Ali, kad je brod napokon stigao.
Ulazak u luku je bio veličanstven.

Posve novi svijet.
No ovdje, ako čim prije ne pronađe posao, kako preživjeti?
Za malu nadnicu, bilo je posla i doma…
ali kako se od srama vratiti kući..

Prvi posao, u rudniku kraj Chicaga, bio je najteži..
Jedva da je od umora nakon posla uspio uzeti olovku u ruke, da napiše pismo.. ali je isto tako brzo i zaspao.
U to vrijeme pisma su iz dalekog svijeta putovala mjesecima..
a neka od njih nikad nisu niti stigla..

Jakov, u početku nije puno pisao.

Majka je sve slabije vidjela, ali se jako veselila svakom pismu.
Do kasno u noć uz vatru je slušala Mariju, kako joj naglas čita ono što im piše Jakov.
A onda bi njih dvije sastavile pismo za Jakova.
Majka je govorila, a Marija je pisala.
Marija je uvijek u pismu Jakovu, da majka ne vidi, na kraju dodala i koju svoju riječ.
Sram ju je bilo pred majkom napisati da ga voli.. i da ga čeka.

Jakovu je najsretniji dan bio onaj kada stigne pismo.
Čitao ga je danima, upijao svaku riječ.

S vremenom, pisma od Jakova bila su sve rjeđa.
Posljednje pismo napisao je pet godina otkako je došao u Ameriku.
U njemu piše da proklinje dan kada je otišao na brod, i da jedva čeka da se jednom vrati doma.

Piše da je radio na velikoj pruzi u Kaliforniji, koja spaja istok i zapad Amerike.
Radilo se po 10, i po 12 sati.. od jutra do mraka.
A onda opet u rudnik, ali na drugom kraju Amerike.
Da, rudnik je majko.. ali li je opet lakše…
jer ovdje ima naših ljudi, i lijepo je kad se čuje domaća riječ.

Piše i da se svako malo dogodi, da na tako teškom poslu netko i pogine..
Ali majko, ovdje u Sacramentu, bliže mora je bolji zrak nego u Čikagu, i miriše ko onaj naš doma..

Pismo iz Dalmacije..

Majka je gledala da čim prije odgovori na svako pismo, pa piše:

“Sine čuvaj se, i gledaj prvo na sebe.
Ne dopusti da te izrabljuju za nikakvu plaću.
Ako ti je tamo loše, vrati se…
Imaš gdje doći, pusti što će drugi misliti.
Znaš gdje je stari kraj.

Ovdje je kod nas da znaš, već dva mjeseca prgavo vrijeme, kiša..
Vino je podbacilo u zadnje tri godine, a ulja svoga nemamo.
Malo se u polju radilo.
Ispuhala me bura, pa me cijelo tijelo boli.
Stare kosti, ali da mi te samo još malo vidjeti.

Evo po danima, danas si se ti rodio.
Kako si bio malen i slabašan.. ali eto ipak odrastao zdrav i moj.
Sine, želim ti da dugi niz godina pobrojiš.
Sinko, ako nemaš za put, poslat ćemo ti mi nešto što smo uštedjeli.
Poslat ćemo ti bez da itko znade.
Ma, nema dana a da te ne spomenemo.
Marija je cijelu zimu vezla bijelu haljinu. U njoj će se kaže udati za tebe čim nam dođeš.

Budi mi dobro, i sjećaj se onih didovih riječi: Čini fintu da viruješ svakomu, a ne viruj nikomu.”

Telegram…

Stigla je zima, i bura je tukla danima..
Pisma od Jakova već dugo nije bilo.
Ipak, jednog dana, stigla je koverta.
U koverti telegram iz Amerike.

Marija je brzo otvorila kovertu, a njoj je crnim slovima pisalo:
…da je Jakov poslije pet dana u bolnici, nakon velike nesreće u rudniku,
u miru,u 23 godini života, zauvijek sklopio oči.
Sahranjen je na mjesnom groblju u Kaliforniji.

Majka od velike tuge, i bolesti nije još dugo poživjela.
Jedan dan, u uru od ferate kako je govorila, kada je bodom znalo stići i pismo od Jakova.. . samo je sklopila oči, i usnula u mislima na svog sina.
A Marija..
Marija je kažu od tuge uvenula..
Kažu da je često sjedila sama na hridi.. i čekala brod..
Neki kažu da je i sama htjela za svojim Jakovom.
A onda je dugo nisu vidjeli..
Pričalo se i da se oskliznula, da je pala sa hridi, i da je kažu, nestala u moru..
Nestala u beskrajnom moru..

KRAJ

Ovo je tek jedna od mnogih tužnih priča, nastalih u sjećanju na teške sudbine naših iseljenika,
koji su otišli u daleki svijet.
Veliki broj Hrvata više se nikada nije vratio u svoju domovinu.
Mnogi su zauvijek ostali na novom kontinentu.
Bez obitelji, u samoći, u bijedi i u siromaštvu.
U vječnoj tuzi za onima koje su ostavili u dalekoj domovini.
A oni koji su ih čekali,
…nisu ih dočekali.