Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Dok smo još bili u Europi, a posebno Salzburgu, bili smo svjedoci stalne brige i ljubavi koju je ovaj uzorni svećenik imao za sve bijedne i potrebne. Sijao je oko sebe samo ljubav i dobrotu, zbog kojih je bio voljen i poštivan. Ljudi su odmah osjetili da u tom tjelesno slabašnom čovjeku kuca zlatno srce.

U vremenu od sedam godina gledali smo iz neposredne blizine kako ovaj čovjek živi samo zato, da drugima daje, i za čudo, čim su se njegovi džepovi ispraznili, ostala je briga kako doći do novih sredstava, potrebnih za one najpotrebnije. No, on je dolazio, još uvijek, “da spasi situaciju”. Bio je čovjek Božje providnosti.

Naša obitelj, s dva dječačića (Davorin se rodio u domovini, a mali Hrvoje-Stanko, zvani “Braco” u Salzburgu) živjela je u već dotrajaloj drvenoj baraci, u sobici do nešto većih prostorija Hrvatskog caritasa. Moj suprug Tomica preuzeo je dužnost Caritasovog tajnika, nakon što je dotadašnji tajnik ing. Pero Čulumović preselio u Kanadu, dok je vlč. Cecelja bio predsjednik.

Na tom poslu djelovao je sedam godina. U toj sobici od nekoliko četvornih metara živjeli smo tipičnim izbjegličkim životom, a kroz pukotine oko vrata i s jednog prozora vidjeli smo kako zimi snijeg pada. Peć smo ložili samo nekoliko puta preko dana. Velečasni Cecelja bio je slabokrvan, pa je posebno patio od hladnih nogu, a kada više nije mogao izdržati u Caritasu, došao bi u “naš stan”, gdje bi svukao cipele i uvukao noge u – pećnicu da se barem koliko ugrije.

No, posebno u zimsko doba redovito je ostajao bez toplog rublja i cipela koje je darovao, kako bi govorio – potrebnijim od sebe…

Naš Hrvatski caritas nalazio se u Lageru Lehen, pa nije manjkalo ni djece kod koje je vlč. Cecelja uživao posebne simpatije. S djecom je bivalo i veselih zgodica. Tako je jednom prigodom došao u “naš stan” i počeo se s dečkima “boksati”, što su oni s oduševljenjem prihvatili. Kada je u igri malo jače “zahvatio” starijeg Davorina, mlađi Braco (imao je tada oko četiri godine) misleći da mu je brat u opasnosti – skočio je do reverende velečasnog koju je zaderao zubima. Kada je vidio što je napravio, u skoku se našao pod krevetom. Velečasni se od srca nasmijao, no Braco nije izlazio ispod kreveta sve dok mu nije rečeno da će stara reverenda biti zakrpana.

Vjernici su oca Cecelju titulirali pojmom “Velečasni”, no nešto kasnije i neuobičajenim naslovom “Časni”. I tu ulogu odigrao je naš Braco. Njemu je izgleda bila preduga ona prva titula pa ju je skratio na Časni. Malo, pomalo, prvo su je prihvatila logorska djeca, a onda i ostali. Prihvatili su je i nove izbjeglice vjerujući da se radi o nekoj njima nepoznatoj tituli. Kasnije se i on, pišući prijateljima, potpisivao kao Časni.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

Hrvatski caritas odigrao je časno svoju ulogu. Osnovan po hrvatskim svećenicima pomagao je ne stotinama, nego tisućama bijednih i potrebnih, a posebno u akciji iseljavanja. U tom radu imaju svoj udio svećenici rev. J. Vrdoljak, don Nikola Tojčić, dr. Krautzer i fra Mirko Ćović, a najveći teret i kroz najdulje vremena ponio je Časni Cecelja, kao predsjednik Caritasa i urednik Glasnika Srca Isusova i Marijina.

Moram se posebno osvrnuti i na našu Badnju večer. Časni je s našom djecom kitio bor, sjećajući se božićnih pjesmama stare domovine, da kasnije održimo zajedničku priredbu u prostorijama “Mullner Kirche”, odakle bi krenuli na polnoćku. To je ustvari bila hrvatska crkva koja je imala i crkveni zbor. Bilo nam je najdraže kad bi nam Časni zapjevao božićne
pjesme, dakako i s “Lijepom našom”.

Moram posebno naglasiti da je bio osobiti štovatelj Majke Božje. U njegovoj sobi stalno je pred Njezinim kipom ležao stručak cvijeća i gorjelo svjetlo.

Rekao mi je prilikom moga posljednjeg boravka u Salzburgu da misli kako mi u Americi malo častimo Gospu. Međutim, kasnije mi je pisao da mnogo našeg svijeta iz Amerike odlazi u Međugorje, što ga je obradovalo.

Treba istaknuti da je on bio pokretač naših hodočašća u Austriji, posebno onog u Atnang Pucheimu, gdje je Marijino svetište. Do njega je 70 kilometara. Bio je istovremeno veliki štovatelj našeg svetog oca Leopolda Mandića. U svojim pismima koja nam je slao stalno nas je opominjao da se utječemo u zagovor ovog popularnog hrvatskog sveca.

Na uspomenu, kada je Časni predvodio krunicu na hodočašćima, ja ju molim još i danas.

Iz svih sjećanja ostaju još žive riječi našeg Časnog. Često je govorio: “Ako daješ, daj odmah jer dvostruko daješ”, ili još bolje: “Ako daješ od svog suviška nisi dao, ali ako daješ da je to žrtva – onda si dao”. Mislim da je on redovito odmah davao – pa i ono posljednje.

Ako moja djeca iz svih njegovih krjeposti budu slijedila barem ovu o darivanju – bit ću sretna. Evo, to je na spomen čovjeku koji nam je u teškim izbjegličkim danima bio svjetlo utjehe.

Nepoznati detalji iz povijesti hrvatske dijaspore – John Francis Ruzich liječio je kardinala Stepinca

John Francis Ruzich rođen je u Chicagu 27. siječnja 1896. od hrvatskih roditelja Georgea Ružića i Helene Lubić. Odgojen je u autentičnom katoličkom domu gdje su pobožnost i težak posao išli ruku pod ruku. Nakon završenih ranih školovanja, John upisuje medicinski fakultet na katoličkom Sveučilištu Loyola u Chicagu. Dana 7. lipnja 1917. ženi se s […]

Neka ove skromne riječi koje dolaze iz punine srca, budu kao stručak svježeg cvijeća, koji suznih očiju polažem na njegov grob.

Vječna Vam hvala, Časni.

Vlč. Vilim Cecelja preminuo je 3. srpnja 1989. u Salzburgu.

Emica Mesić, Hrvatski katolički glasnik 1989.