Otišao na turneju u Južnu Ameriku i – nije se vratio. Ovaj Varaždinac postao je kralj argentinskog nogometa, učitelj slavnom Menottiju…

Sredinom studenoga 1980. godine Hrvatsku maticu iseljenika posjetio je Rudolf Kralj, ugledni hrvatski iseljenik iz Argentine. Ovaj rođeni Varaždinac s pravom bi zaslužio i naziv “kralja” argentinskog nogometa, jer je u toj latinsko-američkoj zemlji jedan od najcjenjenijih nogometnih stručnjaka. A s obzirom na to da je Argentina službeni prvak svijeta u nogometu, očito je da […]

José María Buljubasich, nadimkom Tati, argentinski je nogometni vratar hrvatskih korijena koji je prestao igrati 2009. godine, a danas je sportski direktor čileanskoga velikana Cluba Deportivo Universidad Católica.

Kao osmogodišnjak je ostao bez oca. Kada mu je bilo 13, majka je počinila samoubojstvo. Odgojile su ga sestra i teta. Na vrhuncu karijere profesionalnoga nogometaša, 2006. godine, konstatiran mu je tumor na mozgu, ali se nakon operacije vratio nogometu. Studirao je menadžment i već 11 godina sportski je direktor kluba Universidad Católica u Santiagu, u Čileu.

Zanimljiv je intervju koji je povodom svoga 50. rođendana dao argentinskome dnevnom listu LA NACION. Donosimo dijelove njegova razgovora s novinarom Diegom Borinskym.

Tko je José María Buljubasich?

Netko tko se borio za to da postigne sve ono što je želio i koji je zadovoljan postignutim. Kao osoba miran sam, obiteljski čovjek i vrlo odgovoran. To me prati oduvijek jer sam ostao bez roditelja vrlo rano i da nisam bio odgovoran, ne bih nikamo stigao. To što sam bio u tolikoj mjeri odgovoran radilo je za mene, ali i protiv mene – nisam mogao u svojoj karijeri uživati onoliko koliko sam želio.

Dok si bio dijete, je li te smetalo ime José María? Bila su to druga vremena, María je žensko ime, a klinci su osjetljivi?

Podsvjesno mi se možda i nije sviđalo jer svaki put kad bih se predstavio, govorio sam: “Zovem se José María, ali zovu me Tati”. José je bilo ime mog oca, a María je bila moja baka s očeve strane koja je umrla kad su mi bile četiri godine. Bila je jedina baka koju sam upoznao.

A kako si dobio nadimak Tati?

Tako me nazvala jedna od mojih teta dok sam još bio vrlo malen jer su moju sestru zvali Tata pa su mene počeli zvati Tati. Nadimak moje sestre s vremenom se izgubio, ali moj je ostao. Svi su me zvali i zovu me Tati – od kolega i trenera dok sam igrao sve do danas u upravi i među igračima Católice, svi me tako zovu. Teško da bih se odazvao da mi netko vikne – José María.

Tvoje prezime je komplicirano za komentatore…

Potječe s otoka Brača u Hrvatskoj. Izgovara se Buljubašić. Po majčinoj strani prezime je Hulgić, također iz tog područja. Djedovi i bake s očeve i majčine strane stigli su iz bivše Jugoslavije, nakon Prvoga svjetskog rata. Imao sam sreću posjetiti rođake koji žive u Jelsi na otoku Hvaru u Hrvatskoj, i oni su nam ispričali zbog čega su se naši preci odselili u Argentinu. Nikad se nisu uspjeli vratiti u svoju domovinu, što je tužno.

Ovo je velika priča o junaku, argentinskom Hrvatu, koji se pobrinuo za čak 12-ero ratne siročadi

Gospodin Andres Šantek, plemeniti južnoamerički Hrvat, postao je kum čak 12 djevojčica i dječaka, štićenika Zaklade “Dora”. Tko je on? “Ja sam sin doseljenih Hrvata u Argentini. Rodio sam se u Buenos Airesu kamo su doselili moj otac Franjo (iz Novog Marofa) i mati Marija (iz Mostara), davne 1953. godine. Na taj odlazak iz domovine […]

Čime su se bavili tvoji roditelji?

Tata je vozio kamion, a mama je bila kućanica i krojačica. Otac je poginuo u prometnoj nesreći na Panamericani (nap. prev. autocesta, cestovni sustav od približno 25.800 km koji povezuje sve države zapadne hemisfere američkog kontinenta) kada mi je bilo osam godina, a mojoj sestri Rosani 11. Ne znam je li razlog to što smo tada bili premaleni, no mama nije željela o tome govoriti i nikada nismo doznali ništa više o tome. I ne znam uzrok nesreće. Mislim da čovjek blokira određene stvari kako bi mogao nastaviti.

Kako je umrla tvoja mama?

Mama je bila depresivna i počinila je samoubojstvo. Bilo je dana kad bih došao kući i sva su svjetla bila pogašena, a ona ne bi ustajala iz kreveta. Bilo je dana kada je bila dobro. Nakon njezine smrti sestra i ja živjeli smo sa Santiagom, starijom majčinom sestrom. Teta Santi imala je četiri odrasle kćeri, od kojih su tri već bile udate i otišle su od kuće tako da je bilo sasvim prirodno da budemo s njom.

I kako si smogao snage nastaviti?

Ne znam, uvijek sam u tom smislu bio jak pa i ta činjenica da mama tolike godine nije bila dobro razlog je što nisam živio u ugodnoj atmosferi. U školi sam bio vrlo odgovoran, igrao sam nogomet u Venadu i u glavi zacrtao da ću biti nogometaš i sve to mi je pomoglo da se usredotočim na cilj da postanem netko u životu. Kad mi je bilo 16 godina ušao sam u juniore za klub Central i svim srcem posvetio se tom cilju.

A ljubav za nogomet usadio ti je otac?

Da, da, vodio me da napucavam loptu još kada sam imao tri ili četiri godine. Postoji i jedna zgoda: stari je uvijek govorio kada sestra završi školu, a meni bude 15 godina, on će prodati kamion, tim će novcem kupiti pekaru u Rosariju pa će ondje sestra upisati studij računovodstva, a ja ću biti nogometaš. Moja sestra to tada nije mogla jer se morala sama uzdržavati, no ipak je uspjela steći diplomu javnog računovođe kada je imala 40 godina. A ja sam postao nogometaš. U konačnici, oboje smo ostvarili očeve želje.

Jesi li se i ti sam uzdržavao?

Dok sam bio u domu Centrala, radio sam. Voditelj kluba imao je supermarkete i mi dečki, nas nekoliko, radili smo na blagajni stavljajući kupljenu robu u vrećice. Radio sam i na kiosku prodajući novine od 2 do 6 sati popodne. To sam vrijeme iskoristio da čitam El Gráfico, Gente, pročitao sam cijelu Mafaldu.

Nije li pozicija golmana okrutna?

Rekao bih da je nezahvalna, ali ima svoju logiku: to je najodgovornija pozicija. Vratar nakon pogreške ne može računati na nadoknadu, a igrač ima takvu šansu. Zato je golmanu potrebna vrlo velika mentalna snaga.

Nikad nisi požalio što si bio golman?

Cijeli život žalim (smijeh)… Ne žalim se na svoju karijeru, ponosim se, ali priznajem da nisam uživao koliko bih trebao. Ako bismo izgubili 1 – 0, iako i nisam bio kriv za primljeni gol, jednako sam se osjećao odgovornim za poraz. Ta negativna strana odgovornosti spriječila me da uživam u profesiji – ako živiš tako da preuzmeš teret za sve, ne možeš uživati. Nedostajalo mi je to što nisam imao onaj stupanj ludosti ili neodgovornosti koji bi mi omogućio da se bolje razvijem, da zaboravim na to što bi mogli o meni misliti ili reći. Suočen s takvim situacijama, čovjek ponekad potraži izlaz – može prestati igrati, potražiti psihološku pomoć ili izdržati i nastaviti.

Što ti se najviše sviđalo u tvom poslu, a što najmanje?

Najviše mi se sviđalo trenirati, igrati ne toliko (smijeh). A specifično, najsloženije, za mene je bilo centriranje, situacije u kojima se čovjek izloži, kada loše završi. Na to sam morao jako paziti jer suradnja je kao i penal: tu golman može više dobiti nego izgubiti. Slobodno pucanje sa strane uvijek mi se činilo složenije.

Od jedan do deset, kako bi ocijenio svoju karijeru?

(Razmišlja) Desetka bi bila za vratara koji je branio u Europi, u reprezentaciji i pobijedio. Nisam ušao u reprezentaciju, a da, bio sam u Europi, no gotovo da nisam branio pa sam daleko od toga. Branio sam za River, za Olimpia de Paraguay, drugog velikana kontinenta, branio naslov četiri godine za Universidad Católica, a to je velikan Čilea, branio sam za Central, momčad s mnogo pritisaka. U Meksiku sam igrao cijele godine. Mogao bih biti golman s ocjenom šest ili šest i pol…, da, šest i pol.

Zanimljiva ideja! Započeo prvi digitalni popis Hrvata i njihovih potomaka u Argentini

U događaju bez presedana u povijesti hrvatske zajednice u Argentini, 37 predstavnika ustanova, skupina i medija iz te zemlje okupilo se kako bi podržalo ideju Prvog digitalnog popisa Hrvata i njihovih potomaka u Argentini. Naši ljudi javili su se iz više od 20 gradova diljem Argentine, dajući tako potporu ovoj inicijativi argentinskih predstavnika u Savjetu […]

Jesi li zadovoljan svojom karijerom ili si mogao i više?

Zadovoljan sam jer mi nogomet nije ni dao ni oduzeo ništa u odnosu na moje sposobnosti. Ne mogu reći ni da je prema meni bio nezahvalan jer igrao sam s velikim momčadima. Kada mi je dobro išlo, igrao sam, kada sam pogrešno procijenio, odlazio sam. Žalim samo zbog jednog – kada sam otišao u Španjolsku, sa samo dvije utakmice u prvoj postavi Centrala, ne bih baš mogao reći da sam potratio to vrijeme, ali nisam ga ni iskoristio sto posto. Da sam išao na pripreme i radio na snazi nogu, koordinaciji i psihološkoj pripremi dok nisam igrao, bio bih bolji golman.

La Nacion, tekst: Diego Borinsky, prijevod: Renata Tomašević Virovec, Hrvatska matica iseljenika

Slomljena majka piše 1909. svom Ivanu u Chicagu: Voliš li još da si otišao tamo ili da si doma ostao?

Kada razgovarate s tisućama ljudi onda vam samo neki ostanu u trajnijem sjećanju. Jedan od njih je John Aranza koji je rođen i živi u Chicagu. Gospodin srednjih 80-ih godina, poznajemo se skoro dva desetljeća. Njegov otac je ovdje došao iz Kaštela početkom 20. stoljeća. Dok sam skupljao građu ze neke projekte, John je sa […]

Prastare hrvatske gusle koje su pratile “Kačićke” pjesme starca Milovana, o slavi kraljeva, banova i župana, o borbi za pravo i slobodu, ostajale su godinama u svijesti i mislima Ivana Pavića. On se po njima i pjesmi osjećao obveznikom pradavne baštine, dionikom krvnih obveza koje su se pretakale kroz pokoljenja i čuvale zavjet vjernosti.

A Ivan Pavić tu je vjernost prenosio kroz cijeli život, još kao mladić kada je obilazio duvanjska sela i dijelio letke Radićeve stranke koja je tražila Hrvatsku republiku, tražila Hrvatsku državu – ono što je postojalo u doba Tomislava i što je potvrđeno krunjenjem u njegovu rodnom kraju gdje se stoljećima rađaju i kopaju Pavići…

Noseći u duši i srcu tu baštinu predaka, Ivan Pavić nikada u životu nije zalutao. Bio je svjestan cilja kojemu mora ići te žrtava koje se za taj cilj moraju podnijeti.

I kada se kasnije, poput mnogih iz duvanjske krajine, još davno prije rata našao u tuđini da skromnim privrednim poslom pomaže svojoj obitelji, odmah se priklonio onima koji su pod imenom hrvatskih političkih emigranata radili na rušenju mrske “kraljevine” i ostvarenju velike narodne misli koju je čuvala tradicija Duvanjskog polja…

A kada je došlo da se misao pretvorila u djelo – Ivan je bio među onima najgorljivijim i najodlučnijim da čuvaju to veliko ostvarenje, odbijajući nasrtaje neprijatelja, koji je nemilice uništavao hrvatska naselja, pa i na povijesnim predjelima Duvanjskog polja. U toj nesmiljenoj borbi za slobodu i državu dalo je živote mnogo Pavića…

Nakon hrvatskog egzodusa našao se i Ivan Pavić u tuđini. Obitelj mu je ostala u rodnim Rašeljkama. Živio je prvo u Austriji, no zatim se 1950. godine konačno preselio na područje Sjedinjenih Američkih Država.

Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

Po dolasku u Chicago odmah se uključio u redove Hrvatske katoličke zajednice i Ujedinjenih američkih Hrvata. Bio je, kao i uvijek, neumoran u širenju hrvatske misli, posebno među starim hrvatskim doseljenicima od kojih je jedan dio pod utjecajem ratne propagande skrenuo u jugoslavenske i “progresivne” vode.

S radošću je pratio razvoj hrvatskog društvenog života i hrvatskog tiska. Pomagao je novoosnovana društva i organizacije, kao i svoju župu sv. Jeronima na Princetonu. Bio je aktivan i u Hrvatskom domobranu te Hrvatskom radiosatu. Pomagao je i hrvatske sportaše.

Kako se hrvatska emigracija našla razbacana po svim kontinentima, rađalo se mnoštvo potreba koje je trebalo materijalno pomagati. Ivan Pavić bio je među prvima koji se odazivao.

Konačno je 1962. godine uspio dovesti svoju obitelj, suprugu Katu te sina Petra i kćerku Jelku. Kasnije se u Chicagu rađa kćerka Ivančica. To je bio preporod za Ivana koji je punih 17 godina bio rastavljen od obitelji, a isto i za obitelj koja je ponovno savila svoje gnijezdo.

U posljednje dane svoga života počeo je pobolijevati na srcu, što je uvjetovalo i naglu smrt. Njegov odlazak bio je težak udarac za sve.

Koliko je bio voljen i poštivan pokazao je njegov posljednji ispraćaj. U hrvatskoj crkvi sv. Jeronima našlo se mnoštvo hrvatskog svijeta. Misno slavlje služio je fra Hrvoslav Ban uz asistenciju mjesnog župnika fra Jerke Kučana i fra Pavla Maslaća te uz koncelebraciju fra Serafina Vištice, fra Gracijana Raspudića i fra Častimira Majića, dok je u svetištu prisustvovao sprovodnoj misi i starina dr. fra David Zrno. Od pokojnika se toplim riječima oprostio velečasni Ban.

Praizvedba Zlatarovog zlata u Chicagu. Snimanje je trajalo devet godina

“Hrvatska folklorna grupa Chicago” počela je u rujnu 1973. snimati Zlatarovo zlato, roman Augusta Šenoe. Kroz devet godina ova skupina priređivala je izložbe, zabave, razne igrokaze i plesne nastupe te sa zarađenim novcem omogućila snimanje slikopisa. U projektu je sudjelovalo oko 200 osoba. Snimanje i sav rad, pod ravnanjem Sandre Šole, potpisuje “CROATIA STUDIO CHICAGO”, […]

U dugoj povorci automobila njegovo je tijelo odvezeno na groblje gdje je predano majci zemlji da čeka trenutak uskrsnuća.

Danica, 1983.